SVEUČILIŠTE U RIJECI

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA PEDAGOGIJU

Kolegij: Školska pedagogija sa teorijama škole

Nositelj kolegija: dr.sc. Sofija Vrcelj, red. prof.

Asistentica: Ana Ban, znanstvena novakinja

DOLJE ŠKOLE

(kritički osvrt)

Studentica: Ana Dundović

Studij: Sveučilišni preddiplomski jednopredmetni studij

pedagogije

Godina studija: 2. godina

Rijeka, 16.11.2011.

2

SažetakNezadovoljstvo školom, među djecom i roditeljima, sve je

prisutnije. Taj fenomen potiče promišljanje o školi kao važnoj

instuticiji u društvu i životu svakog čojveka. Društvo 21.

stoljeća i njegove potrebe vrlo su različite od onih u 17.

stoljeću kada je stvoren današnji sustav školovanja. Ivan

Illich, u kontekstu vrlo brzih i naglih promjena 20. stoljeća,

promišlja o društvu i školi kao instituciji. U svom djelu Dolje

škole kroz sedam poglavlja kritizira društvenu i pojedinačnu

ovisnost o institucijama. Naslov djela daje naslutiti

problematiku koje se dotiče, no također navodi zaključak o

ukidanju škola, što nije ispravno. S obzirom da Illich smatra

kako instuticije, i ovisnost o njima, temelje na mitovima i

ističe školu kao jednu od instuticija, on pokušava raskrinkati

mitove kako bi uvidjeli da škola u takvom obliku nije

učinkovito rješenje niti za dobrobit pojedinca niti za društvo,

te hitno treba promjenu. Problemi kojih se dotiče aktualni su i

danas, kao i neka od rješenja obrazovanja koje nudi. Sukladno

tome, kontroverze koje je djelo izazvalo, prisutne su i danas.

Illich zahtjeva potpuno restrukturiranje društva, što je vrlo

složen i zahtjevan proces. Upravo iz tog razloga Illicheva

promišljanja nisu dovoljno prihvaćena iako su današnjem društvu

itekako potrebna.

3

Sadržaj

Sažetak......................................................2

Uvod.........................................................4

Podaci o djelu..............................................4

Povijesni kontekst..........................................5

Sažeti prikaz djela.........................................6

Kritički osvrt..............................................12

Zaključak...................................................16

Literatura..................................................18

4

Uvod"Kako je bilo u školi?", jedno je od najčešćih pitanja na

koje smo tijekom učeničkog doba morali odgovoriti. S obzirom na

vlastito iskustvo, iskustvo vršnjaka, ali i onih starijih i

mlađih, zaključujem da smo vrlo često htjeli odgovoriti:

"Užas". Veliki broj djece ne voli školu i ima vrlo loša

iskustva vezana uz ustanovu u kojoj provode veliki dio dana.

Zašto je tome tako? Naravno, mnogo je čimbenika, no činjenica

da postoji otpor prema vrlo važnoj ustanovi u životu svakog od

nas, navodi me na slijedeću tvrdnju - škola treba promjenu.

Često razmišljam o tome, stoga želim saznati što više o

teorijama i prijedlozima u literaturi. Upravo zato sam odlučila

kritički prikazati djelo Ivana Illicha, Dolje škole. Priznajem da

je isčitavanje i shvaćanje samog djela bilo teže nego što sam

mislila. Bilo je potrebno shvatiti kontekst vremena u kojem je

djelo nastajalo, kao i generalizirati problematiku škole na

cijelo društvo. Stoga ću u prvom djelu rada opisati povijesni

kontekst 20. stoljeća. Nadalje, iznijet ću najvažnije teze

djela, te potom kritički analizirati djelo uz pomoć relevantne

literature iz koje sam izdvojila ideje autora našeg, kao i

Illichevog doba. Zaključno, iznijet ću svoj stav o navedenom

djelu te neke propuste i moguća rješenja.

Podaci o djelu

1. Naziv djela: Dolje škole

2. Ime i prezime autora: Ivan Illich

3. Referenca: Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd,

1980.5

4. Broj stranica: 146

5. Broj tablica, slika, grafikona, prikaza: /

6. Podjela na dijelove:

I. Zašto moramo ukinuti školu

II. Fenomenologija škole

III. Ritualizacija napretka

IV. Spektar ustanova

V. Iracionalne djelatnosti

VI. Mreže za učenje

VII. Ponovno rođenje Epitemejevskog čovjeka

6

Povijesni kontekst

Djelo koje ću kritički prikazati, odnosno ideje za isto,

rađale su se u poslijeratnim godinama, i to na kulturnoj i

ekonomskoj prekretnici 20. stoljeća. Kako bi u potpunosti mogli

shvatiti Illichevu kritiku društva, potrebno je upoznati se sa

povijesnim kontekstom, stoga ću ukratko opisati ekonomske,

društvene i kulturne prilike nakon Drugog svjetskog rata, sa

naglaskom na 60-e godine prošloga stoljeća.

Dvadeseto stoljeće bilo je stoljeće razvoja i promjena.

Tehnološki napredak u obliku industrijskih revolucija i razvoj

znanosti, snažno su utjecali na sve aspekte života čovjeka

(Doddoli, Maradei, 2005). Na početku stoljeća, čovjek je bio

očaran tehnologijom i razvojem, što je uzrokovalo odbacivanje

svega "starog" i tradicionalnog (Oraić Tolić, 2000). Pa iako je

dvadeseto stoljeće započelo vrlo optimistično, dva sukoba

svjetskih razmjera bacaju svijet na koljena i unose nove, još

veće promjene. Pojavljuju se nove svjetske sile, SAD i

Sovjetski savez, raspadaju kolonijalna carstva te stvaraju nove

države. Sukladno tome, javlja se nacionalizam, veća uloga

države i njezinih institucija te gospodarski razvoj pojedinih

sila (Ware, 1969.), što je posebno važno za kasnije Illicheve

ideje. Sukladno naglom razvoju industrijski razvijenih država,

dolazi do zastoja i iscrpljivanja manjih i nerazvijenih država,

što uzrokuje velike razlike u međunarodnom standardu (Doddoli,

Maradei, 2005). Također, industrijski razvoj i automatizaciju

prate promjene u načinu života čovjeka. S obzirom na mnogo veće

tehnološke mogućnosti, proizvodnja se naglo povećava, dok se

radni zahtjevi i vrijeme provedeno na poslu smanjuju.7

Pojavljuje se pojam slobodnog vremena i masovne potrošnje,

sukladno masovnoj proizvodnji (Doddoli, Maradei, 2005). U

kontekstu Ilichevog kritičnog djela, također je vrlo važno

spomenuti utjecaj industrijalizacije na okoliš. Crpe se

prirodni resursi i zagađuje priroda. Čovjek, zanesen napretkom,

uzima sve, a ne daje ništa. Kao što sam već spomenula, nagli

razvoj prate pozitivne i negativne promjene, što dovodi do

pobuna među građanima, studentima i umjetnicima (Doddoli,

Maradei, 2005; Oraić Tolić, 2000). U toj klimi nastaje djelo

Dolje škole.

8

Sažeti prikaz djela

I. Zašto moramo ukinuti školu

Glavna teza prvog odlomka jest da je potrebna

deinstitucionalizacija cijelog društva. Illich smatra da je

glavni razlog tome institucionalizacija bazičnih vrijednosti

i potreba čovjeka, kao što su zdravlje, učenje i umiranje,

tj. poistovjećivanje potrebe ili vrijednosti sa ustanovom

koja se o njoj brine. Tvrdi da takva praksa dovodi do

"fizičkog zagađenja, društvene polarizacije i psihološke

nemoći" (str. 6), te materijalizacije potreba, što nadalje

vodi svijet u propast, bijedu i stvaranje još većih razlika

između bogatih i siromašnih. U tom kontekstu, Illich smatra

tehnologiju kao izvor mogućnosti uspostavljanja socijalno

osjetljivih ustanova koje će zbilja služiti osobnom razvoju

individue, no ističe čovjekovu ulogu u usmjeravanju

tehnološkog napretka. Svoje navedene stavove objašnjava na

primjeru škole kao institucije za učenje. Smatra kako su

siromašni učenici u lošijem položaju od onim imućnih, iz

razloga što nemaju jednake uvjete za svoje školovanje i

razvoj. Također, zbog društva koje je opsjednuto potvrdama

institucija i sumnjičavo prema samostalnom učenju, takvi

učenici nemaju priliku na tržištu rada. S obzirom da Illich

nije bio jedini koji je uočio navedenu klasnu razliku, sile

poput SAD-a pokušale su raznim projektima i ulaganjima

stvoriti jednake mogućnosti. Prema podacima koje Illich

navodi, svaki od tih pokušaja je propao, te upravo na tome

gradi svoju tvrdnju o ekonomski nemogućem financiranju

9

javnog školstva. Barem ne onog kvalitetnog i ravnopravnog.

Također, smatra kako univerzalno obrazovanje općenito,

nikako ne doprinosi jednakim mogućnostima, iz razloga što

jedan način učenja ne može odgovarati svim skupinama.

Slijedeća kritika koju Illich upućuje obrazovanju jest

indoktrinacija, tj. dodijeljivanje uloga sukladno potrebama

postojećeg poretka u državi. Hijerarhijska organizacija

škole, odnosno nužno zadovoljavanje kriterija na svakoj

razini, stavlja znanje u drugi plan obrazovanja, što nas

uvodi u slijedeći argument protiv škole. Illich, dakle,

smatra da većinu svojega znanja i vještina čovjek stekne

izvan škole, no ipak ne odbacuje usmjereno i planirano

učenje. Moguću alternativu školi Illich detaljno iznosi u

šestom poglavlju knjige.

10

II. Fenomenologija škole

U ovom odlomku Illich opisuje funkcije i ustroj obrazovnog

sustava u svrhu pronalaženja alternative univerzalnom

obrazovanju. Navodi opću brigu o djeci, selekciju,

indoktrinaciju i učenje. Kako bi opisao slabosti škole,

polazi od tvrdnje da je ista "proces koji se prolazi u

određeno doba starosti, koji je povezan s nastavnicima i

koji iziskuje redovno praćenje obveznog nastavnog programa"

(38. str). Dakle, prva slabost škole za Illicha je

ograničenje starosne dobi, tj. pretpostavka da djeca moraju

ići u školu. Smatra da su suvremena pojava djetinjstva i

univerzalnog obrazovnog sustava međusobno usko povezani, te

da bi se ukidanjem obvezne škole ukinula i starosna

diskriminacija, a s njom i autoritativnost prema djeci.

Slijedeća komponenta definicije škole jesu nastavnici i

njihova povezanost sa učenicima. Illich smatra da, suprotno

vjerovanjima, učenici najviše uče izvan škole, tj. bez

nastavnika. Štoviše, smatra kako nastavnici ometaju učenje

koje se događa u školi. Nadalje, tvrdi da je jedna od

rijetkih lekcija koje škola pruža ona o inferiornosti onih

koji je ne pohađaju ili nisu uspješni u zadovoljavanju

kriterija. Oni koji ih uspiju zadovoljiti, prema Illichu su

to učinili motivirani profesionalnim uspjehom. Time on

zaista minimalizira ulogu nastavnika, te tvrdi kako je

njihovo postojanje uvjetovano isljučivo radnim mjesto koje

se osigurava bez obzira na funkciju i učinkovitost. Na

kraju, Illich tvrdi kako pravilo o redovnom praćenju nastave

11

proizlazi iz težnje ka monopolu nad vremenom i energijom

učenika. U tom kontekstu, nastavnik utjelovljuje tri osobe:

skrbnika, propovjednika i terapeuta, što dovodi do jednako

sintetiziranih posljedica uslijed nekog prijestupa. Upravo u

tome Illich vidi skriveni nastavni program kojem je cilj

priprema za potrošačko i natjecateljsko društvo.

III. Ritualizacija napretka

U trećem poglavlju Illich opisuje važnost koju je čovjek

pridao napretku te neprekidnu utrku za društvenim ulogama i

statusima. Fakultet se nameće kao najsigurnija propusnica u

visoko društvo, a ujedno oblikuje vrijednosti i mjerila

potrošačkog društva, te tako sa ostalim obrazovnim

sastavnicama, održava postojeći sustav i mitove. Mit o

institucionaliziranim vrijednostima sadržan je u nekoliko

postavki: škola nas uči da je vrijedno znanje samo ono koje

je rezultat praćenja nastave, vrijednost znanja povećava se

proporcionalno ulaganju i ustanove su prijeko potrebne u

društvu. Za posljednju postavku Illich tvrdi da je razlog

propadanja društva, jer se odgovornost prenosi sa osobe na

ustanovu. Nadalje, mit o mjerenju vrijednosti opisuje

potrebu za kvantificiranjem istih, te ulogu škole u

usvajanju kriterija za mjerenje. Time implicira opsjednutost

društva za rangiranjem, te omalovažavanje kvalitativnih

komponenti života i čovjeka. Mit o pakiranju vrijednosti

opisuje nastavni program kao privlačno upakirani artikal,

školu kao prodavača i istraživača tržišta, a učenika kao

potrošača koji svoje želje mora prilagoditi tržištu želi li

12

opstati i osjećati se dobro. Upravo u toj prisili Illich

vidi razlog opiranju nastavi. Mit o napretku koji sam sebe

ovjekovječuje potvrđuje školu kao prodavača vrijednosti

društva o eskalaciji i napredovanju po hijerarhiji, što se

očituje u organizaciji i financiranju obrazovnog sustava. Za

Illicha, "razvoj shvaćen kao beskrajna potražnja, kao

vječiti napredak, nikad ne može dovesti do zrelosti" (60.

str). U nastavku poglavlja, uspoređuje školu sa Crkvom.

Tvrdi da je nastava poprimila obilježja obreda kako bi

umanjila osjetnu razliku između načela škole i stvarnosti,

te je u toj ulozi prihvaćena u društvu. Pojedinci koji ne

sudjeluju u obredu, loši su djelovi društva te snose krivicu

za poteškoće u društvu, dok su ostali povlašteni. No, u

pozadini se nalazi otuđenje pojedinca, stvaranje potrošačkog

društva i sve većih klasnih razlika. Iz tog razloga, Illich

u raškolovanju vidi revolucionaran potencijal. Pri tom ne

misli samo na školu, već na institucije općenito. Smatra

kako je raškolovanjem moguće rekonstuirati društvo bez

krvavih posljedica.

IV. Spektar ustanova

Illich smatra da ustanove imaju velik utjecaj na život

čovjeka, štoviše na budućnost društva koja ovisi upravo o

izboru između manipulativnih i druželjubivih ustanova.

Manipulativne su one koje provode prisilno uključivanje,

organiziraju proizvodnju usluga i vrijednosti. To su vosjka,

zatvori, ustanove socijalne skrbi i provođenja zakona itd.

Njihov uspjeh u društvu temelji se na prethodnom uvjeravanju

13

čovjeka da bez njihovih proizvoda ne može. S druge strane,

druželjubive su one koje čovjeku olakšavaju aktivnosti, tj.

postoje zbog korištenja, ne proizvodnje. Primjerice,

telekompanije, promet, komunalne ustanove, parkovi, tržnice

itd. Kako bi koristio njihove usluge, čovjek ne mora

prethodno biti uvjeren u interes koji donose, tj nisu

povezane s nikakvim sustavnom vrijednosti i uvjerenja. Školu

svrstava u kategoriju manipulativnih ustanova jer su obvezne

i pokušavaju omalovažiti ostale mogućnosti obrazovanja.

Nadalje, uvodi pojam lažnih komunalnih službi. Komunalne

službe trebale bi svojim uslugama trebale služiti svim

ljudima. Kada su njihove usluge zapravo proizvodi koji

stvaraju potražnju i tržište za novim proizvodima, te nisu

dostupne svima, one su lažne. Uz cestovnu infrastrukturu,

lažna komunalna služba je i škola. Razlog tome leži u

prividu da je škola otvorena za sve, što, tvrdi Illich, nije

slučaj. Naime, škola je otvorena samo za one koji redovno

izvršavaju nametnute obveze, i iako bi trebala biti ustanova

za učenje i razvoj, zapravo ometa prirodnu znatiželju i

prisvaja odgovornost za rast svakog pojedinca. Također,

smatra da je škola kao ustanova zastarjela, te ponovno

ističe negativne karakteristike sustava: obvezu, trajnost i

konkurentnost institucionalnog obrazovanja.

V. Iracionalne djelatnosti

U ovom poglavlju, Illich naglašava nezadovoljstvo školom, ne

samo učenika već i nastavnika, što se manifestira kroz

nepohađanje nastave i odbijanje izvršavanja obveza, te

14

napuštanje profesije. Takva situacija, smatra, zatjeva

ozbiljno preispitivanje korisnosti univerzalnog državnog

obrazovanja, umjesto promjene metoda obveznog učenja. Ističe

kako je nastavnik vrlo ranjiv i izložen u školskom sustavu

te prikazan kao štetan autoritet. Istina je, kaže Illich, da

nastavnik zapravo teško može zadobiti autoritet ili imati

ikakvu ulogu u promjeni ponašanja učenika. Ponovno naglašava

ulogu škole u indoktrinaciji društva i održavanju poretka,

konkretno održavanje industrijalizacije i urbanizacije.

Ovdje kao primjer navodi Johna Deweya i njegovu ideju o

školi kao pripremi za demokratsko, građansko društvo. Illich

smatra kako je sve veća pojava alternativnih škola i

udruženja nastavnika posljedica osjetne diskrepancije u

samoj ideji škole, a posebno između ideje i stvarnosti.

Također smatra da se takvom praksom samo naglašava

institucionalizacija društva i negativne osobine istoga. U

tom institucionaliziranom sustavu, djeca su sirovina, a

škole su strojevi koji ih trebaju oblikovati na način da se

uklapaju u društvo. Neke od metoda za ostvarivanje takve

praksu Illich vidi u nadzoru pedagoga i učenju odgovornosti

prema društvu. No, paradoksalno, tu odgovornost i svoju

ulogu u društvu mogu ostvariti tek kad izađu iz škole, tj.

kad odrastu. Također, djeca su dio sistema koji sam stvara

kriterije za svoje održavanje, te tako nikad ne može ići u

njihovu korist, već ide u korist nastavnika. To dovodi do

osjećaja progonjenosti i nemogućnosti ostvarenja životnih

ciljeva. Iz tog razloga Illich predlaže sustav koji će

dopustiti kontrolu učenja onome koji uči.

15

VI. Mreže za učenje

Dakle, u ovom poglavlju Illich predlaže novi način

obrazovanja koji će biti okrenut ka samostalnom motiviranju,

učenju i razvoju. Pa ipak, svjestan je da je taj prijedlog

neadekvatan i neodrživ u postojećem društvu. Iz tog razloga,

smatra kako je upravo obrazovanje put kojim može promijeniti

vrijednosti i strukturu društva. Karakteristike koje mora

imati obrazovni sustav usmjeren ka promjeni jest dostupnost

svima u bilo koje životno doba, omogućavanje povezivanja

osoba sa jednakim interesima, te potpuna sloboda govora. U

tom kontekstu ponovno ističe tehnologiju kao dvosjekli mač –

ona može djelovati pozitivno na promjenu, a može je i

sputavati. Illich predlaže 4 kategorije obrazovnih ustanova

kao alternative dosadašnjem univerzalnom obrazovanju: službe

za upućivanje na obrazovne predmete, burze vještina,

parnjaci, slobodni prosvjetni radnici. Prva od navedenih

odnosila bi se na dostupnost predmeta koji bi pomogli

praktičnom shvaćanju svijeta oko nas. Financiranje ove

kategorije moglo bi se riješiti stvaranjem novog budžeta ili

korištenjem postojećih financijskih sredstava za školu.

Druga kategorija, burze vještina, funkcionirale bi na

principu oglašavanja stručnjaka. Time bi se omogućio

slobodan izbor instruktora, te promjena istoga kao odabir

područja interesa i podjela znanja što je građansko pravo

svakog čovjeka. Što se tiče motivacije stručnjaka za takvu

praksu, Illich predlaže osnivanje centara za besplatno

poučavanje u kojima bi oni djelovali, te dodijeljivanje

16

obrazovnog novca ciljanim skupinama. Također, predlaže

"banku" za razmjenu vještina koja bi funkcionirala na način

razmjene znanja, tj, zarađivanja obrazovanja dijeljenjem

svoga znanja. Nadalje, parnjaci predstavljaju dvije osobe,

na sličnoj razini stručnosti, koje u isto vrijeme imaju iste

interese, te žele surađivati na nekom projektu, te se

pronalaze pretraživanjem baze podataka ljudi i interesa.

Illich smatra da se takva suradnja može se ostvarivati u

obliku obrazovnih susreta koji bi se mogli odvijati u

postojećim školskim zgradama. Takva praksa bila bi besplatna

ili bi se financirala u obliku obrazovnih priznanica.

Posljednja kategorija, slobodni prosvjetni radnici, zapravo

predstavljaju intelektualno vodstvo koje bi pružali

učenicima. Naime, oni ne bi poučavali već bi pomogli u

usmjeravanju ka informacijama, prevladavanju poteškoća,

kritičkoj analizi. Zajedničke karakteristike svih kategorija

jesu dostupnost informacija i neovisnost učenika, ali i

stvaranje povjerenja u čovjeka umjesto u položaj i diplomu,

što ih razlikuje od sustava obrazovanja, ali i poretka

društva općenito.

VII. Ponovno rođenje Epitemejevskog čovjeka

Posljednji odlomak Illich započinje opisivanjem društva kao

kutije u kojoj se ne nalazi ništa osim mehanizma za

zatvaranje poklopca, tj. tvrdi da je društvo samo sebi

svrha. Povlači paralelu između grčke mitologije i današnjeg

čovjeka i društva, te ističe kako je opisano društvo

suprotnost od onoga kakvo je bilo na početku - Pandorina

17

kutija u kojoj je ona čuvala sve nesreće svijeta i nadu. No,

nesreće su joj pobjegle, a nada je ostala, stoga ih je

trebalo negdje zatvoriti. Illich tvrdi da su institucije

izgrađene upravo u tu svrhu, kako bi se zatvorile i ublažile

sve nesreće društva, što je dovelo do društva "sve slabije

nade i sve većih očekivanja" (137. str). Nadalje opisuje

dvije vrste mitologijskih karaktera. Epitemejevski čovjek

teži ka vraćanju prirodi i bazičnim vrijednostima. Njegova

suprotnost, Prometejevski čovjek, trenutno uništava društvo

svojim težnjama ka beskonačnom naprektu i modernizaciji pod

svaku cijenu. Ponovno opisuje institucije kao prometejevsku

težnju zatvaranja nesreća, točnije, kao fenomen koji ima moć

i koji manipulira društvom i sobom, kako ne bi moglo vidjeti

negativnosti. Sukladno tome, čovjek je postao opsjednut

planiranjem i znanošću, kako bi mogao predvidjeti, mijenjati

i kontrolirati svijet oko sebe. Kako bi razvijao mehanizme

obmane, planiranja i kontrole, čovjek je morao napredovati,

a napredak je ovdje istaknut kao beskonačno mnogo ispunjenih

zahtjeva koji stvaraju još više zahtheva, te taj proces

nikad ne završava. Institucije pokreću i podržavaju takav

sustav, koji, paradoksalno, uništava svijet i društvo, zbog

modernog fenomena zastarjevanja zahtjeva i prije negoli su

zadovoljeni. Illich to objašnjava na primjeru nastavnika,

socijalnih radnika i liječnika koji stvaraju nove zahtjeve

za institucionalnim obrađivanjem i prije nego osiguraju

usluge. Također, Illich ističe čovjekovu odgovornost ka

prirodi te upozorava na iscrpljivanje Zemljinih resursa.

18

Zaključno, naglašava kako su institucije usko povezane s

obmanama, štoviše, one su njihovi temeljni stupovi, te zato

moramo raškolovati društvo i vratiti se Epitemejevskom

čovjeku.

19

Kritički osvrtNaslov djela, Dolje škole, čitatelju pruža uvid u sadržaj

djela. Dojam o djelu koje kritizira školu i zahtjeva njezino

ukidanje, djelomično je točan. Originalan naslov, Deschooling

society, prikladniji je s obzirom na problematiku koju navedeno

djelo obrađuje. Naime, Illich zapravo kritizira društvo kroz

prizmu škole. Izraz "deschooling" tj. raškolovanje, odnosi se

na općenito raškolovanje društva, odnosno na ukidanje

postojećih institucija koje grade društvo. Iako je djelo

napisano 1970. godine u drugačijem političkom i ekonomskom

kontekstu, vrlo je aktualno. Ovisnost čovjeka o institucijama,

u doslovnom i prenesenom značenju, prisutna je i danas. Illich

kao glavni argument za navedenu tvrdnju iznosi

institucionaliziranje primarnih potreba kao što su rađanje i

umiranje. Zaista, ukoliko pojedinac želi navedene potrebe,

primjerice porod, ostvariti u privatnosti svoga doma, primoran

je biti vrlo dobro financijski osiguran, te je vrlo vjerojatno

da neće naići na odobravanje od strane šire zajednice.

Konkretno, u Republici Hrvatskoj takva je praksa otežana jer ne

postoje osobe educirane i licencirane za asistiranje pri porodu

kod kuće. Također, otežana je prijava novorođenčeta u matičnu

knjigu rođenih.1 Slijedeći primjer ovisnosti društva o

institucijama jest omalovažavanje samoukih osoba. Illich tvrdi

da se na tržištu rada i obrazovanja cijeni isključivo potvrda o

završenom prethodnom stupnju obrazovanja ili programu koji je

potreban za određeni posao. U suvremenom kontekstu taj je1 http://www.libela.org/vijesti/2146-porod-kod-kuce-je-normalna-praksa-u-europi/

20

problem vrlo aktualan. Manifestaciju takve društvene svijesti

možemo pronaći u uvođenju standardiziranog testa u obliku

državne mature i ukidanju prijamnih ispita za ulazak u program

visokoškolske ustanove. Time je srednjoškolsko obrazovanje

postalo stepenica u daljnjem napredovanju, visokoškolske

ustanove ne provjeravaju razinu znanja i sposobnosti već samo

uspjeh iz srednje škole i stvorila se vrlo neugodna

diskriminacijska klima prema pojedincima koji pohađaju

strukovne škole ili prema onima koji ne planiraju nastaviti

svoje školovanje. Upravo takvu praksu Illich kritizira u svome

djelu. S druge strane, Illich ističe visokoškolsku diplomu kao

osiguranje i ulaznicu na tržište rada. U kontekstu suvremene

Republike Hrvatske, navedena tvrdnja nije točna. Prema Analizi

stanja na tržištu rada za listopad 2011. godine 2 postoji

izvjestan postotak nezaposlenih osoba sa vrlo visokim statusom

obrazovanja. Pa ipak, postotak nezaposlenih osoba sa diplomom

visokoškolske ustanove je manji od primjerice onih sa završenim

srednjim stupnjem obrazovanja. Dakle, možemo reći, kako je

potvrda o završenom fakultetu vrlo cijenjena na tržištu rada,

ali ne predstavlja osiguranje. Također, praksa razgovora za

posao i provjere sposobnosti pri zaposlenju, može predstavljati

određeni pomak ka uvažavanju znanja i vještina, umjesto

isključivom vrednovanju "papira".

Illich u svom djelu kritizira napredak i modernizaciju,

tj. opisuje mit o napretku koji sam sebe ovjekovječuje. Ističe

kako napredak proizvodi nove potrebe i nove troškove. U

školskom kontekstu, to su materijali u koje se pakiraju

2 http://www.hzz.hr/ 21

predmeti, a koji vrlo brzo zastarjevaju. Navedeni problem

možemo poistovjetiti sa današnjim tiskanje udžbenika. Naime,

svake godine izdavači izdaju nove udžbenike koje škole

prihvaćaju, stoga su učenici prisiljeni kupovati nova izdanja.

Naravno, s obzirom na broj udžbenika koje je potrebno kupiti,

troškovi postaju vrlo veliki. Vrlo aktualan problem kojeg

Illich iznosi, a također je povezan sa školom ali i društvom

općenito, jest dostupnost i nedostupnost informacija. Danas, uz

pomoć interneta i mobilnosti materijala pa i ljudi, pojedinac

može doći do informacija brže i jednostavnije nego ikada prije.

Škola, tj. učitelj, više nije primarni izvor znanja i

informacija, pa se postavlja pitanje o njihovoj ulozi u

obrazovnom procesu. No, čini se da usprkos nesumnjivom

postojanju ostalih izvora, učitelj i škola još uvijek se

ponašaju kao jedina riznica znanja. Illich je predvidio doba

lako dostupnih informacija u obliku interneta te je sukladno

tome, kao alternativu dosadašnjem obrazovanju, opisao mreže za

učenje. Također, učitelje je stavio u ulogu intelektualnog

vođe, umjesto prenositelja znanja. S druge strane, u opisu

mreža za učenje, posebno službi za upućivanje na obrazovne

predmete, Illich čitatelju daje do znanja da postoji veliko

graničenje informacija za široku populaciju u svrhu stvaranja

ovisnosti o stručnjacima i potrebe plaćanja za znanje. Takva je

praksa itekako danas prisutna i može se primjetiti u svim

disciplinama i područjima života. Primjerice, ukoliko pojedinac

želi pretraživati baze podataka u svrhu proučavanja određene

problematike, potrebno je posjedovati internetsku vezu koja

nije besplatna, te će vrlo često naići na nerazumljivu

22

terminologiju ili uvjet plaćanja za uvid u znanstvene

publikacije. Zanimljivo je napomenuti da sam osobno imala

problema u pronalaženju djela Dolje škole, te sam se pri

pretraživanju baza podataka susretala sa uvjetom plaćanja

članaka.

Sukladno prethodnoj tezi o nerazumljivom izrazu, osvrnula

bih se na jezik Illichevog djela. Nužno je spomenuti da je

navedeno djelo pisano na stranom, srpskom, jeziku te mi je bilo

vrlo teško objektivno procjeniti razumljivost i

standardiziranost izraza. Pa ipak, smatram da je djelo napisano

terminologijom koja je prikladna za problematiku, no ipak

razumljiva za širu populaciju. Primjerice, Illich povlači mnoge

paralele sa politikom i mitologijom, no vrlo jasno objašnjava

iste, stoga nije potrebno prethodno poznavati sadržaj na kojeg

se poziva. Također, pojedini sadržaji i teze se ponavljaju,

čime je autor doprinijeo lakšem razumijevanju i praćenju svojih

misli i tvrdnji. Pa ipak, smatram kako je pojedine djelove

nedovoljno objasnio. Primjerice, alternativu univerzalnom

obrazovanju, tj, mreže za učenje. Illich se odmah na početku

ograđuje sa tvrdnjom da je takav sustav nemoguć u postojećem

društvu što bi mogao biti uzrok nedorečenom i pomalo

kontradiktornom objašnjenju o funkcioniranju takvog rješenja,

pogotovo financijskog aspekta. Naime, on predlaže uvođenje

"obrazovnog novca" koji ne bi bio ravnomjerno raspodijeljen,

već bi određene skupine raspolagale sa većom količinom takvog

novca. Uzevši u obzir da je djelo napisano iz ideje o jednakim

mogućnostima, te da se vrlo često u negativnom kontekstu

spominje neravnopravnost, smatram da je ovo rješenje

23

kontradiktorno cjelokupnoj ideji. Također, kao jednu od

mogućnosti financiranja Illich navodi kredite koje bi

financirala država. S obzirom na to da Illich smatra da se

država ne bi smjela miješati u obrazovanje, teško je prihvatiti

ideju o financiranju iz državnog proračuna. Naime, ukoliko

država izdvaja određenu svotu novca za obrazovanje, postavlja

se pitanje ima li ona prirodno pravo utjecati na isto.

Illichevo djelo je zapravo kritika društva koje se

oblikovalo nakon drugog svjetskog rata. Sukladno tome, Illich

je koristio relevantne izvore iz područja politike i

obrazovanja, kao i statističke podatke pojedinih istraživanja.

Također, osvrnuo se i na povijest djetinjstva, te na klasična

djela kao što je Nikomahova etika. Ipak, smatram da se

nedovoljno osvrnuo na djela svojih istomišljenika kao što su

Paolo Freire, Everett Reimer ili John Dewey. Doduše, Illich

napominje njihove ideje i utjecaj, no u kontekstu korištenja

najaktualnije literature, smatram kako je propustio djela ovih,

ali i drugih autora.

Kao što sam napomenula, Freire je imao vrlo slične ideje

Illichevima u kontekstu ravnopravnosti i jednakih mogućnosti

(Kahn, Kellner, 2007). No, navedeni se kritičari razlikuju u

pristupu problemu. Dok Illich teži ka vraćanju prirodi i

originalnim ljudskim vrijednostima, tj. Epitemejevskom čovjeku,

Freire smatra da ekonomski i tehnološki napredak mogu biti

sredstvo postizanja jednakosti među ljudima, tj, teži ka

Prometejevskom čovjeku (Kahn, Kellner, 2007). Kahn i Kellner u

svom radu Paulo Freire and Ivan Illich: Technology, Politics and the Reconstruction

of Education, pokazuju veću sklonost ka Freireovom Prometejevskom24

čovjeku u kontekstu borbe protiv potlačenosti. Dakle, dijele

mišljenje sa Illichem o socijalno neosjetljivom i o medijima i

tehnologiji ovisnom društvu, no smatraju kako čovjek treba

upravljati tehnologijom te da je može iskoristiti u svoju

dobrobit, što trenutno ne čini (Kahn, Kellner, 2007). Autori

smatraju kako je obrazovanje ključ i sredstvo kojim možemo

stvoriti demokratsko i socijalno osjetljivije društo koje je u

mogućnosti racionalno koristiti tehnologiju. Navedenom tezom

autori se razlilaze sa Illichevim opiranjem indoktrinaciji

obrazovanja. Illich naime smatra kako je obrazovanje stvar

osobnog intelektualnog rasta i razvoja, te kako u obrazovanju

nema mjesta političkim idejama. Pa ipak, sam Illich ima

poteškoća u potpunom odjeljivanju društvenog i obrazovanja jer

tvrdi da je raškolovanje obrazovanja put ka raškolovanom

društvu. Time se, zapravo, priklonio ideji o obrazovanju kao

sredstvu promjene društva. Dakle, jasno je da postoji mnogo

autora, Illichevog i našeg doba, koji kritiziraju društvo i

obrazovanje, no također je jasno da se naše suvremeno društvo

oglušilo na navedene kritike i ideje. Kahn i Keller u svom radu

posebno ističu zanemarivanje Illichevih ideja. Schuller također

smatra kako Illicheve ideje nisu prihvaćene jer je rješenje

problema postavljeno u obliku niza transformacija temeljnih

elemenata društva, što je za navedenog autora previše

pojednostavljeno (Schuller, 1999). Autorica Goldberg ide korak

dalje; smatra da je raškolovanje društva nemoguće, dapače,

ideju odbacuje kao utopijsku misao koja negira cijelo društvo

(Goldberg, 1971). Pa ipak, navedeni autori teže ka jednakosti i

promjeni sustava obrazovanja, kao i Illich.

25

26

Zaključak Potrošačko društvo stvoreno modernizacijom i masovnom

proizvodnjom predmet je kritika raznih autora. Novi društveni i

ekonomski poredak pogodovao je osiromašenju siromašnih i

bogaćenju bogatih, što je stvorio nepremostiv jaz između

navedenih skupina. U tom kontekstu, Illich je kritzirao

ekonomsku i socijalnu sliku društva svoga vremena, no kritike

vrijede i danas. Njegovo je djelo vrijedno u kontekstu

društvene svijesti i socijalne osjetljivosti, kao i u kontekstu

škole jer moramo razmisliti o novim potrebama učenika i načinu

na koji ih obrazujemo. Pa ipak, Dolje škole je vrijednije u

teoriji nego u praksi. Illicheve ideje su vrlo radikalne i

teško ih je ostvariti u postojećem poretku, čega je i sam

svjestan. Realizacija ideja zahtjeva mnogo promjena, ali i

kompromisa koje Illich u svom djelu ne razmatra. Kao što sam

prethodno spomenula, društvo se oglušilo na Illicheve ideje

upravo iz tih razloga. Illich ne objašnjava kako ćemo

promijeniti strukturu društva i raškolovati ga, već samo iznosi

razloge zašto bismo to trebali napraviti. Slažem se da je

suvremeni čovjek postao ovisan o institucijama i potvrdama, no

promjena se ne može postići ukoliko se ne razmotri kontekst

vremena, društva, prirode čovjeka i moguće poteškoće koje se

mogu dogoditi kada čovjek želi promijeniti sustav. Sukladno

tome, smatram da je, ukoliko pojedinac ili skupina želi

promjene, konstruktivnije djelovati unutar samog sustava,

umjesto napadati ga izvana. Osim u društvenom, ekonomskom i

političkom poretku, problem i u čovjekovoj percepciji sebe.

27

Naime, Illich je prihvatio humanističku paradigmu o prirodno

urođenoj znatiželji koja će dovesti do intrinzične motivacije

za učenjem, a koju obvezno obrazovanje i prisilno učenje ometa,

dapače, zatomljuje. Čovjek zaista ima prirodnu želju za

učenjem, no takvo mišljenje ne prevladava u široj populaciji,

stoga je vrlo teško prihvatiti ideju o obrazovanju koje nije

obvezno. U tom kontekstu, mislim da prisilna promjena školskog

sustava u svrhu promjene društva neće dati pozitivne rezultate

iz razloga što je škola zapravo ogledalo društva i društvo

stvara školu. Potrebne su konkretne promjene u samom odgoju i

obiteljskoj dinamici kako bi se promijenilo društveno stanje

svijesti. Illich, koji se zalaže za jednakost nije uspio

pobjeći od razlikovanja ljudi prema sposobnostima. No, s druge

strane, trebamo li uopće težiti potpunoj jednakosti? Činjenica

je da nismo jednaki i ne trebamo težiti ka tome da postanemo

jednaki. Potrebno je težiti ka uzajamnom poštovanju i

vrijednostima, te jednakim mogućnostim. Rješenje nije ukloniti

sve izvore diskriminacije u društvu već odgojem usađivati

vrijednosti koje će pomoći da se ljudi cijene i poštuju bez

obzira na različitost. Paradoksalno, takva praksa zahthjeva ne

isticanje različitosti, što je tvrdio i sam Illich.

Pa ipak, neke od ideja i problema koje Illich iznosi

moguće je, i nužno, primjeniti danas unutar sustava redovnog

obrazovanja. Prvenstveno to je ideja o povećanoj samostalnosti

učenika i učenju kritičkog razmišljanja. Moje iskustvo

obrazovanja nije mi pružilo mnogo prilika za samostalnost i

kritičko razmišljanje. Usprkos dostupnosti informacija,

nastavnik je još uvijek u ulozi prenositelja znanja. Smatram da

28

se to treba promijeniti. Illich je predvidio mogućnosti koje

danas realno imamo. Postojanje interneta i knjižnica pruža

mogućnost samostalnog rada učenika uz intelektualno vodstvo

stručnih osoba, kao što su pedagozi i učitelji. Nije racionalno

zadržati sustav obrazovanja koji je osmišljen u potpuno

drugačijem kontekstu vremena i dostupnih tehnologija. Nadalje,

pravila, programi i pritisci kojima su učitelji danas

ograničeni zbilja ne pružaju slobodu za pokušaj promjena. U tom

kontekstu slažem se s Illichem da škola zaista svim silama

pokušava zadržati postojeći poredak, te je tako izgubljen

primarni cilj obrazovanja.

Iako čitanjem djela Dolje škole nisam dobila odgovor na

pitanje zašto djeca ne vole školu i što možemo učiniti da to

promjenimo, dobila sam uvid u nove ideje i mogućnosti, kao i u

probleme koji su puno dublji od obrazovnog sustava. U tom

kontekstu, djelo vrijedi pročitati kako bi se osvjestila zamka

utrke za novcem i potrošnjom, te uloga škole kao mjesta

indoktrinacije najmlađih priradnika društva.

29

LiteraturaDoddoli, L., Maradei, M. (2005). Svijet poslije II. svjetskog rata – knjiga

treća. Split: Marjan tisak.

Goldberg, G. S. (1971). Deschoolong and the Disadvantaged:

Implications of the Illich proposals. IRCD Bulletin, 7(5), 2-12.

Preuzeto sa baze ERIC.

Kahn, R., Kellner, D. (2007). Paulo Freire and Ivan Illich:

Technology, Politics and the Reconstruction of Education. Policy

Futures in Education, 5(4), 431-448. Preuzeto sa baze ERIC.

Oraić Tolić, D. (2000). Dvadeseto stoljeće u retrovizoru – Züriški eseji.

Zagreb: Školska knjiga.

Schuller, T. (1999). From Scholarisation to Social capital.

Lifelong learning from inside and outside schools, 2, 2-10. Preuzeto sa baze

ERIC.

Ware, C.F. (1969). Historija čovječansta - dvadeseto stoljeće. Zagreb:

Naprijed.

30

31