SVEUČILIŠTE U RIJECI
FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA PEDAGOGIJU
Kolegij: Školska pedagogija sa teorijama škole
Nositelj kolegija: dr.sc. Sofija Vrcelj, red. prof.
Asistentica: Ana Ban, znanstvena novakinja
DOLJE ŠKOLE
(kritički osvrt)
Studentica: Ana Dundović
Studij: Sveučilišni preddiplomski jednopredmetni studij
pedagogije
Godina studija: 2. godina
SažetakNezadovoljstvo školom, među djecom i roditeljima, sve je
prisutnije. Taj fenomen potiče promišljanje o školi kao važnoj
instuticiji u društvu i životu svakog čojveka. Društvo 21.
stoljeća i njegove potrebe vrlo su različite od onih u 17.
stoljeću kada je stvoren današnji sustav školovanja. Ivan
Illich, u kontekstu vrlo brzih i naglih promjena 20. stoljeća,
promišlja o društvu i školi kao instituciji. U svom djelu Dolje
škole kroz sedam poglavlja kritizira društvenu i pojedinačnu
ovisnost o institucijama. Naslov djela daje naslutiti
problematiku koje se dotiče, no također navodi zaključak o
ukidanju škola, što nije ispravno. S obzirom da Illich smatra
kako instuticije, i ovisnost o njima, temelje na mitovima i
ističe školu kao jednu od instuticija, on pokušava raskrinkati
mitove kako bi uvidjeli da škola u takvom obliku nije
učinkovito rješenje niti za dobrobit pojedinca niti za društvo,
te hitno treba promjenu. Problemi kojih se dotiče aktualni su i
danas, kao i neka od rješenja obrazovanja koje nudi. Sukladno
tome, kontroverze koje je djelo izazvalo, prisutne su i danas.
Illich zahtjeva potpuno restrukturiranje društva, što je vrlo
složen i zahtjevan proces. Upravo iz tog razloga Illicheva
promišljanja nisu dovoljno prihvaćena iako su današnjem društvu
itekako potrebna.
3
Sadržaj
Sažetak......................................................2
Uvod.........................................................4
Podaci o djelu..............................................4
Povijesni kontekst..........................................5
Sažeti prikaz djela.........................................6
Kritički osvrt..............................................12
Zaključak...................................................16
Literatura..................................................18
4
Uvod"Kako je bilo u školi?", jedno je od najčešćih pitanja na
koje smo tijekom učeničkog doba morali odgovoriti. S obzirom na
vlastito iskustvo, iskustvo vršnjaka, ali i onih starijih i
mlađih, zaključujem da smo vrlo često htjeli odgovoriti:
"Užas". Veliki broj djece ne voli školu i ima vrlo loša
iskustva vezana uz ustanovu u kojoj provode veliki dio dana.
Zašto je tome tako? Naravno, mnogo je čimbenika, no činjenica
da postoji otpor prema vrlo važnoj ustanovi u životu svakog od
nas, navodi me na slijedeću tvrdnju - škola treba promjenu.
Često razmišljam o tome, stoga želim saznati što više o
teorijama i prijedlozima u literaturi. Upravo zato sam odlučila
kritički prikazati djelo Ivana Illicha, Dolje škole. Priznajem da
je isčitavanje i shvaćanje samog djela bilo teže nego što sam
mislila. Bilo je potrebno shvatiti kontekst vremena u kojem je
djelo nastajalo, kao i generalizirati problematiku škole na
cijelo društvo. Stoga ću u prvom djelu rada opisati povijesni
kontekst 20. stoljeća. Nadalje, iznijet ću najvažnije teze
djela, te potom kritički analizirati djelo uz pomoć relevantne
literature iz koje sam izdvojila ideje autora našeg, kao i
Illichevog doba. Zaključno, iznijet ću svoj stav o navedenom
djelu te neke propuste i moguća rješenja.
Podaci o djelu
1. Naziv djela: Dolje škole
2. Ime i prezime autora: Ivan Illich
3. Referenca: Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd,
1980.5
4. Broj stranica: 146
5. Broj tablica, slika, grafikona, prikaza: /
6. Podjela na dijelove:
I. Zašto moramo ukinuti školu
II. Fenomenologija škole
III. Ritualizacija napretka
IV. Spektar ustanova
V. Iracionalne djelatnosti
VI. Mreže za učenje
VII. Ponovno rođenje Epitemejevskog čovjeka
6
Povijesni kontekst
Djelo koje ću kritički prikazati, odnosno ideje za isto,
rađale su se u poslijeratnim godinama, i to na kulturnoj i
ekonomskoj prekretnici 20. stoljeća. Kako bi u potpunosti mogli
shvatiti Illichevu kritiku društva, potrebno je upoznati se sa
povijesnim kontekstom, stoga ću ukratko opisati ekonomske,
društvene i kulturne prilike nakon Drugog svjetskog rata, sa
naglaskom na 60-e godine prošloga stoljeća.
Dvadeseto stoljeće bilo je stoljeće razvoja i promjena.
Tehnološki napredak u obliku industrijskih revolucija i razvoj
znanosti, snažno su utjecali na sve aspekte života čovjeka
(Doddoli, Maradei, 2005). Na početku stoljeća, čovjek je bio
očaran tehnologijom i razvojem, što je uzrokovalo odbacivanje
svega "starog" i tradicionalnog (Oraić Tolić, 2000). Pa iako je
dvadeseto stoljeće započelo vrlo optimistično, dva sukoba
svjetskih razmjera bacaju svijet na koljena i unose nove, još
veće promjene. Pojavljuju se nove svjetske sile, SAD i
Sovjetski savez, raspadaju kolonijalna carstva te stvaraju nove
države. Sukladno tome, javlja se nacionalizam, veća uloga
države i njezinih institucija te gospodarski razvoj pojedinih
sila (Ware, 1969.), što je posebno važno za kasnije Illicheve
ideje. Sukladno naglom razvoju industrijski razvijenih država,
dolazi do zastoja i iscrpljivanja manjih i nerazvijenih država,
što uzrokuje velike razlike u međunarodnom standardu (Doddoli,
Maradei, 2005). Također, industrijski razvoj i automatizaciju
prate promjene u načinu života čovjeka. S obzirom na mnogo veće
tehnološke mogućnosti, proizvodnja se naglo povećava, dok se
radni zahtjevi i vrijeme provedeno na poslu smanjuju.7
Pojavljuje se pojam slobodnog vremena i masovne potrošnje,
sukladno masovnoj proizvodnji (Doddoli, Maradei, 2005). U
kontekstu Ilichevog kritičnog djela, također je vrlo važno
spomenuti utjecaj industrijalizacije na okoliš. Crpe se
prirodni resursi i zagađuje priroda. Čovjek, zanesen napretkom,
uzima sve, a ne daje ništa. Kao što sam već spomenula, nagli
razvoj prate pozitivne i negativne promjene, što dovodi do
pobuna među građanima, studentima i umjetnicima (Doddoli,
Maradei, 2005; Oraić Tolić, 2000). U toj klimi nastaje djelo
Dolje škole.
8
Sažeti prikaz djela
I. Zašto moramo ukinuti školu
Glavna teza prvog odlomka jest da je potrebna
deinstitucionalizacija cijelog društva. Illich smatra da je
glavni razlog tome institucionalizacija bazičnih vrijednosti
i potreba čovjeka, kao što su zdravlje, učenje i umiranje,
tj. poistovjećivanje potrebe ili vrijednosti sa ustanovom
koja se o njoj brine. Tvrdi da takva praksa dovodi do
"fizičkog zagađenja, društvene polarizacije i psihološke
nemoći" (str. 6), te materijalizacije potreba, što nadalje
vodi svijet u propast, bijedu i stvaranje još većih razlika
između bogatih i siromašnih. U tom kontekstu, Illich smatra
tehnologiju kao izvor mogućnosti uspostavljanja socijalno
osjetljivih ustanova koje će zbilja služiti osobnom razvoju
individue, no ističe čovjekovu ulogu u usmjeravanju
tehnološkog napretka. Svoje navedene stavove objašnjava na
primjeru škole kao institucije za učenje. Smatra kako su
siromašni učenici u lošijem položaju od onim imućnih, iz
razloga što nemaju jednake uvjete za svoje školovanje i
razvoj. Također, zbog društva koje je opsjednuto potvrdama
institucija i sumnjičavo prema samostalnom učenju, takvi
učenici nemaju priliku na tržištu rada. S obzirom da Illich
nije bio jedini koji je uočio navedenu klasnu razliku, sile
poput SAD-a pokušale su raznim projektima i ulaganjima
stvoriti jednake mogućnosti. Prema podacima koje Illich
navodi, svaki od tih pokušaja je propao, te upravo na tome
gradi svoju tvrdnju o ekonomski nemogućem financiranju
9
javnog školstva. Barem ne onog kvalitetnog i ravnopravnog.
Također, smatra kako univerzalno obrazovanje općenito,
nikako ne doprinosi jednakim mogućnostima, iz razloga što
jedan način učenja ne može odgovarati svim skupinama.
Slijedeća kritika koju Illich upućuje obrazovanju jest
indoktrinacija, tj. dodijeljivanje uloga sukladno potrebama
postojećeg poretka u državi. Hijerarhijska organizacija
škole, odnosno nužno zadovoljavanje kriterija na svakoj
razini, stavlja znanje u drugi plan obrazovanja, što nas
uvodi u slijedeći argument protiv škole. Illich, dakle,
smatra da većinu svojega znanja i vještina čovjek stekne
izvan škole, no ipak ne odbacuje usmjereno i planirano
učenje. Moguću alternativu školi Illich detaljno iznosi u
šestom poglavlju knjige.
10
II. Fenomenologija škole
U ovom odlomku Illich opisuje funkcije i ustroj obrazovnog
sustava u svrhu pronalaženja alternative univerzalnom
obrazovanju. Navodi opću brigu o djeci, selekciju,
indoktrinaciju i učenje. Kako bi opisao slabosti škole,
polazi od tvrdnje da je ista "proces koji se prolazi u
određeno doba starosti, koji je povezan s nastavnicima i
koji iziskuje redovno praćenje obveznog nastavnog programa"
(38. str). Dakle, prva slabost škole za Illicha je
ograničenje starosne dobi, tj. pretpostavka da djeca moraju
ići u školu. Smatra da su suvremena pojava djetinjstva i
univerzalnog obrazovnog sustava međusobno usko povezani, te
da bi se ukidanjem obvezne škole ukinula i starosna
diskriminacija, a s njom i autoritativnost prema djeci.
Slijedeća komponenta definicije škole jesu nastavnici i
njihova povezanost sa učenicima. Illich smatra da, suprotno
vjerovanjima, učenici najviše uče izvan škole, tj. bez
nastavnika. Štoviše, smatra kako nastavnici ometaju učenje
koje se događa u školi. Nadalje, tvrdi da je jedna od
rijetkih lekcija koje škola pruža ona o inferiornosti onih
koji je ne pohađaju ili nisu uspješni u zadovoljavanju
kriterija. Oni koji ih uspiju zadovoljiti, prema Illichu su
to učinili motivirani profesionalnim uspjehom. Time on
zaista minimalizira ulogu nastavnika, te tvrdi kako je
njihovo postojanje uvjetovano isljučivo radnim mjesto koje
se osigurava bez obzira na funkciju i učinkovitost. Na
kraju, Illich tvrdi kako pravilo o redovnom praćenju nastave
11
proizlazi iz težnje ka monopolu nad vremenom i energijom
učenika. U tom kontekstu, nastavnik utjelovljuje tri osobe:
skrbnika, propovjednika i terapeuta, što dovodi do jednako
sintetiziranih posljedica uslijed nekog prijestupa. Upravo u
tome Illich vidi skriveni nastavni program kojem je cilj
priprema za potrošačko i natjecateljsko društvo.
III. Ritualizacija napretka
U trećem poglavlju Illich opisuje važnost koju je čovjek
pridao napretku te neprekidnu utrku za društvenim ulogama i
statusima. Fakultet se nameće kao najsigurnija propusnica u
visoko društvo, a ujedno oblikuje vrijednosti i mjerila
potrošačkog društva, te tako sa ostalim obrazovnim
sastavnicama, održava postojeći sustav i mitove. Mit o
institucionaliziranim vrijednostima sadržan je u nekoliko
postavki: škola nas uči da je vrijedno znanje samo ono koje
je rezultat praćenja nastave, vrijednost znanja povećava se
proporcionalno ulaganju i ustanove su prijeko potrebne u
društvu. Za posljednju postavku Illich tvrdi da je razlog
propadanja društva, jer se odgovornost prenosi sa osobe na
ustanovu. Nadalje, mit o mjerenju vrijednosti opisuje
potrebu za kvantificiranjem istih, te ulogu škole u
usvajanju kriterija za mjerenje. Time implicira opsjednutost
društva za rangiranjem, te omalovažavanje kvalitativnih
komponenti života i čovjeka. Mit o pakiranju vrijednosti
opisuje nastavni program kao privlačno upakirani artikal,
školu kao prodavača i istraživača tržišta, a učenika kao
potrošača koji svoje želje mora prilagoditi tržištu želi li
12
opstati i osjećati se dobro. Upravo u toj prisili Illich
vidi razlog opiranju nastavi. Mit o napretku koji sam sebe
ovjekovječuje potvrđuje školu kao prodavača vrijednosti
društva o eskalaciji i napredovanju po hijerarhiji, što se
očituje u organizaciji i financiranju obrazovnog sustava. Za
Illicha, "razvoj shvaćen kao beskrajna potražnja, kao
vječiti napredak, nikad ne može dovesti do zrelosti" (60.
str). U nastavku poglavlja, uspoređuje školu sa Crkvom.
Tvrdi da je nastava poprimila obilježja obreda kako bi
umanjila osjetnu razliku između načela škole i stvarnosti,
te je u toj ulozi prihvaćena u društvu. Pojedinci koji ne
sudjeluju u obredu, loši su djelovi društva te snose krivicu
za poteškoće u društvu, dok su ostali povlašteni. No, u
pozadini se nalazi otuđenje pojedinca, stvaranje potrošačkog
društva i sve većih klasnih razlika. Iz tog razloga, Illich
u raškolovanju vidi revolucionaran potencijal. Pri tom ne
misli samo na školu, već na institucije općenito. Smatra
kako je raškolovanjem moguće rekonstuirati društvo bez
krvavih posljedica.
IV. Spektar ustanova
Illich smatra da ustanove imaju velik utjecaj na život
čovjeka, štoviše na budućnost društva koja ovisi upravo o
izboru između manipulativnih i druželjubivih ustanova.
Manipulativne su one koje provode prisilno uključivanje,
organiziraju proizvodnju usluga i vrijednosti. To su vosjka,
zatvori, ustanove socijalne skrbi i provođenja zakona itd.
Njihov uspjeh u društvu temelji se na prethodnom uvjeravanju
13
čovjeka da bez njihovih proizvoda ne može. S druge strane,
druželjubive su one koje čovjeku olakšavaju aktivnosti, tj.
postoje zbog korištenja, ne proizvodnje. Primjerice,
telekompanije, promet, komunalne ustanove, parkovi, tržnice
itd. Kako bi koristio njihove usluge, čovjek ne mora
prethodno biti uvjeren u interes koji donose, tj nisu
povezane s nikakvim sustavnom vrijednosti i uvjerenja. Školu
svrstava u kategoriju manipulativnih ustanova jer su obvezne
i pokušavaju omalovažiti ostale mogućnosti obrazovanja.
Nadalje, uvodi pojam lažnih komunalnih službi. Komunalne
službe trebale bi svojim uslugama trebale služiti svim
ljudima. Kada su njihove usluge zapravo proizvodi koji
stvaraju potražnju i tržište za novim proizvodima, te nisu
dostupne svima, one su lažne. Uz cestovnu infrastrukturu,
lažna komunalna služba je i škola. Razlog tome leži u
prividu da je škola otvorena za sve, što, tvrdi Illich, nije
slučaj. Naime, škola je otvorena samo za one koji redovno
izvršavaju nametnute obveze, i iako bi trebala biti ustanova
za učenje i razvoj, zapravo ometa prirodnu znatiželju i
prisvaja odgovornost za rast svakog pojedinca. Također,
smatra da je škola kao ustanova zastarjela, te ponovno
ističe negativne karakteristike sustava: obvezu, trajnost i
konkurentnost institucionalnog obrazovanja.
V. Iracionalne djelatnosti
U ovom poglavlju, Illich naglašava nezadovoljstvo školom, ne
samo učenika već i nastavnika, što se manifestira kroz
nepohađanje nastave i odbijanje izvršavanja obveza, te
14
napuštanje profesije. Takva situacija, smatra, zatjeva
ozbiljno preispitivanje korisnosti univerzalnog državnog
obrazovanja, umjesto promjene metoda obveznog učenja. Ističe
kako je nastavnik vrlo ranjiv i izložen u školskom sustavu
te prikazan kao štetan autoritet. Istina je, kaže Illich, da
nastavnik zapravo teško može zadobiti autoritet ili imati
ikakvu ulogu u promjeni ponašanja učenika. Ponovno naglašava
ulogu škole u indoktrinaciji društva i održavanju poretka,
konkretno održavanje industrijalizacije i urbanizacije.
Ovdje kao primjer navodi Johna Deweya i njegovu ideju o
školi kao pripremi za demokratsko, građansko društvo. Illich
smatra kako je sve veća pojava alternativnih škola i
udruženja nastavnika posljedica osjetne diskrepancije u
samoj ideji škole, a posebno između ideje i stvarnosti.
Također smatra da se takvom praksom samo naglašava
institucionalizacija društva i negativne osobine istoga. U
tom institucionaliziranom sustavu, djeca su sirovina, a
škole su strojevi koji ih trebaju oblikovati na način da se
uklapaju u društvo. Neke od metoda za ostvarivanje takve
praksu Illich vidi u nadzoru pedagoga i učenju odgovornosti
prema društvu. No, paradoksalno, tu odgovornost i svoju
ulogu u društvu mogu ostvariti tek kad izađu iz škole, tj.
kad odrastu. Također, djeca su dio sistema koji sam stvara
kriterije za svoje održavanje, te tako nikad ne može ići u
njihovu korist, već ide u korist nastavnika. To dovodi do
osjećaja progonjenosti i nemogućnosti ostvarenja životnih
ciljeva. Iz tog razloga Illich predlaže sustav koji će
dopustiti kontrolu učenja onome koji uči.
15
VI. Mreže za učenje
Dakle, u ovom poglavlju Illich predlaže novi način
obrazovanja koji će biti okrenut ka samostalnom motiviranju,
učenju i razvoju. Pa ipak, svjestan je da je taj prijedlog
neadekvatan i neodrživ u postojećem društvu. Iz tog razloga,
smatra kako je upravo obrazovanje put kojim može promijeniti
vrijednosti i strukturu društva. Karakteristike koje mora
imati obrazovni sustav usmjeren ka promjeni jest dostupnost
svima u bilo koje životno doba, omogućavanje povezivanja
osoba sa jednakim interesima, te potpuna sloboda govora. U
tom kontekstu ponovno ističe tehnologiju kao dvosjekli mač –
ona može djelovati pozitivno na promjenu, a može je i
sputavati. Illich predlaže 4 kategorije obrazovnih ustanova
kao alternative dosadašnjem univerzalnom obrazovanju: službe
za upućivanje na obrazovne predmete, burze vještina,
parnjaci, slobodni prosvjetni radnici. Prva od navedenih
odnosila bi se na dostupnost predmeta koji bi pomogli
praktičnom shvaćanju svijeta oko nas. Financiranje ove
kategorije moglo bi se riješiti stvaranjem novog budžeta ili
korištenjem postojećih financijskih sredstava za školu.
Druga kategorija, burze vještina, funkcionirale bi na
principu oglašavanja stručnjaka. Time bi se omogućio
slobodan izbor instruktora, te promjena istoga kao odabir
područja interesa i podjela znanja što je građansko pravo
svakog čovjeka. Što se tiče motivacije stručnjaka za takvu
praksu, Illich predlaže osnivanje centara za besplatno
poučavanje u kojima bi oni djelovali, te dodijeljivanje
16
obrazovnog novca ciljanim skupinama. Također, predlaže
"banku" za razmjenu vještina koja bi funkcionirala na način
razmjene znanja, tj, zarađivanja obrazovanja dijeljenjem
svoga znanja. Nadalje, parnjaci predstavljaju dvije osobe,
na sličnoj razini stručnosti, koje u isto vrijeme imaju iste
interese, te žele surađivati na nekom projektu, te se
pronalaze pretraživanjem baze podataka ljudi i interesa.
Illich smatra da se takva suradnja može se ostvarivati u
obliku obrazovnih susreta koji bi se mogli odvijati u
postojećim školskim zgradama. Takva praksa bila bi besplatna
ili bi se financirala u obliku obrazovnih priznanica.
Posljednja kategorija, slobodni prosvjetni radnici, zapravo
predstavljaju intelektualno vodstvo koje bi pružali
učenicima. Naime, oni ne bi poučavali već bi pomogli u
usmjeravanju ka informacijama, prevladavanju poteškoća,
kritičkoj analizi. Zajedničke karakteristike svih kategorija
jesu dostupnost informacija i neovisnost učenika, ali i
stvaranje povjerenja u čovjeka umjesto u položaj i diplomu,
što ih razlikuje od sustava obrazovanja, ali i poretka
društva općenito.
VII. Ponovno rođenje Epitemejevskog čovjeka
Posljednji odlomak Illich započinje opisivanjem društva kao
kutije u kojoj se ne nalazi ništa osim mehanizma za
zatvaranje poklopca, tj. tvrdi da je društvo samo sebi
svrha. Povlači paralelu između grčke mitologije i današnjeg
čovjeka i društva, te ističe kako je opisano društvo
suprotnost od onoga kakvo je bilo na početku - Pandorina
17
kutija u kojoj je ona čuvala sve nesreće svijeta i nadu. No,
nesreće su joj pobjegle, a nada je ostala, stoga ih je
trebalo negdje zatvoriti. Illich tvrdi da su institucije
izgrađene upravo u tu svrhu, kako bi se zatvorile i ublažile
sve nesreće društva, što je dovelo do društva "sve slabije
nade i sve većih očekivanja" (137. str). Nadalje opisuje
dvije vrste mitologijskih karaktera. Epitemejevski čovjek
teži ka vraćanju prirodi i bazičnim vrijednostima. Njegova
suprotnost, Prometejevski čovjek, trenutno uništava društvo
svojim težnjama ka beskonačnom naprektu i modernizaciji pod
svaku cijenu. Ponovno opisuje institucije kao prometejevsku
težnju zatvaranja nesreća, točnije, kao fenomen koji ima moć
i koji manipulira društvom i sobom, kako ne bi moglo vidjeti
negativnosti. Sukladno tome, čovjek je postao opsjednut
planiranjem i znanošću, kako bi mogao predvidjeti, mijenjati
i kontrolirati svijet oko sebe. Kako bi razvijao mehanizme
obmane, planiranja i kontrole, čovjek je morao napredovati,
a napredak je ovdje istaknut kao beskonačno mnogo ispunjenih
zahtjeva koji stvaraju još više zahtheva, te taj proces
nikad ne završava. Institucije pokreću i podržavaju takav
sustav, koji, paradoksalno, uništava svijet i društvo, zbog
modernog fenomena zastarjevanja zahtjeva i prije negoli su
zadovoljeni. Illich to objašnjava na primjeru nastavnika,
socijalnih radnika i liječnika koji stvaraju nove zahtjeve
za institucionalnim obrađivanjem i prije nego osiguraju
usluge. Također, Illich ističe čovjekovu odgovornost ka
prirodi te upozorava na iscrpljivanje Zemljinih resursa.
18
Zaključno, naglašava kako su institucije usko povezane s
obmanama, štoviše, one su njihovi temeljni stupovi, te zato
moramo raškolovati društvo i vratiti se Epitemejevskom
čovjeku.
19
Kritički osvrtNaslov djela, Dolje škole, čitatelju pruža uvid u sadržaj
djela. Dojam o djelu koje kritizira školu i zahtjeva njezino
ukidanje, djelomično je točan. Originalan naslov, Deschooling
society, prikladniji je s obzirom na problematiku koju navedeno
djelo obrađuje. Naime, Illich zapravo kritizira društvo kroz
prizmu škole. Izraz "deschooling" tj. raškolovanje, odnosi se
na općenito raškolovanje društva, odnosno na ukidanje
postojećih institucija koje grade društvo. Iako je djelo
napisano 1970. godine u drugačijem političkom i ekonomskom
kontekstu, vrlo je aktualno. Ovisnost čovjeka o institucijama,
u doslovnom i prenesenom značenju, prisutna je i danas. Illich
kao glavni argument za navedenu tvrdnju iznosi
institucionaliziranje primarnih potreba kao što su rađanje i
umiranje. Zaista, ukoliko pojedinac želi navedene potrebe,
primjerice porod, ostvariti u privatnosti svoga doma, primoran
je biti vrlo dobro financijski osiguran, te je vrlo vjerojatno
da neće naići na odobravanje od strane šire zajednice.
Konkretno, u Republici Hrvatskoj takva je praksa otežana jer ne
postoje osobe educirane i licencirane za asistiranje pri porodu
kod kuće. Također, otežana je prijava novorođenčeta u matičnu
knjigu rođenih.1 Slijedeći primjer ovisnosti društva o
institucijama jest omalovažavanje samoukih osoba. Illich tvrdi
da se na tržištu rada i obrazovanja cijeni isključivo potvrda o
završenom prethodnom stupnju obrazovanja ili programu koji je
potreban za određeni posao. U suvremenom kontekstu taj je1 http://www.libela.org/vijesti/2146-porod-kod-kuce-je-normalna-praksa-u-europi/
20
problem vrlo aktualan. Manifestaciju takve društvene svijesti
možemo pronaći u uvođenju standardiziranog testa u obliku
državne mature i ukidanju prijamnih ispita za ulazak u program
visokoškolske ustanove. Time je srednjoškolsko obrazovanje
postalo stepenica u daljnjem napredovanju, visokoškolske
ustanove ne provjeravaju razinu znanja i sposobnosti već samo
uspjeh iz srednje škole i stvorila se vrlo neugodna
diskriminacijska klima prema pojedincima koji pohađaju
strukovne škole ili prema onima koji ne planiraju nastaviti
svoje školovanje. Upravo takvu praksu Illich kritizira u svome
djelu. S druge strane, Illich ističe visokoškolsku diplomu kao
osiguranje i ulaznicu na tržište rada. U kontekstu suvremene
Republike Hrvatske, navedena tvrdnja nije točna. Prema Analizi
stanja na tržištu rada za listopad 2011. godine 2 postoji
izvjestan postotak nezaposlenih osoba sa vrlo visokim statusom
obrazovanja. Pa ipak, postotak nezaposlenih osoba sa diplomom
visokoškolske ustanove je manji od primjerice onih sa završenim
srednjim stupnjem obrazovanja. Dakle, možemo reći, kako je
potvrda o završenom fakultetu vrlo cijenjena na tržištu rada,
ali ne predstavlja osiguranje. Također, praksa razgovora za
posao i provjere sposobnosti pri zaposlenju, može predstavljati
određeni pomak ka uvažavanju znanja i vještina, umjesto
isključivom vrednovanju "papira".
Illich u svom djelu kritizira napredak i modernizaciju,
tj. opisuje mit o napretku koji sam sebe ovjekovječuje. Ističe
kako napredak proizvodi nove potrebe i nove troškove. U
školskom kontekstu, to su materijali u koje se pakiraju
2 http://www.hzz.hr/ 21
predmeti, a koji vrlo brzo zastarjevaju. Navedeni problem
možemo poistovjetiti sa današnjim tiskanje udžbenika. Naime,
svake godine izdavači izdaju nove udžbenike koje škole
prihvaćaju, stoga su učenici prisiljeni kupovati nova izdanja.
Naravno, s obzirom na broj udžbenika koje je potrebno kupiti,
troškovi postaju vrlo veliki. Vrlo aktualan problem kojeg
Illich iznosi, a također je povezan sa školom ali i društvom
općenito, jest dostupnost i nedostupnost informacija. Danas, uz
pomoć interneta i mobilnosti materijala pa i ljudi, pojedinac
može doći do informacija brže i jednostavnije nego ikada prije.
Škola, tj. učitelj, više nije primarni izvor znanja i
informacija, pa se postavlja pitanje o njihovoj ulozi u
obrazovnom procesu. No, čini se da usprkos nesumnjivom
postojanju ostalih izvora, učitelj i škola još uvijek se
ponašaju kao jedina riznica znanja. Illich je predvidio doba
lako dostupnih informacija u obliku interneta te je sukladno
tome, kao alternativu dosadašnjem obrazovanju, opisao mreže za
učenje. Također, učitelje je stavio u ulogu intelektualnog
vođe, umjesto prenositelja znanja. S druge strane, u opisu
mreža za učenje, posebno službi za upućivanje na obrazovne
predmete, Illich čitatelju daje do znanja da postoji veliko
graničenje informacija za široku populaciju u svrhu stvaranja
ovisnosti o stručnjacima i potrebe plaćanja za znanje. Takva je
praksa itekako danas prisutna i može se primjetiti u svim
disciplinama i područjima života. Primjerice, ukoliko pojedinac
želi pretraživati baze podataka u svrhu proučavanja određene
problematike, potrebno je posjedovati internetsku vezu koja
nije besplatna, te će vrlo često naići na nerazumljivu
22
terminologiju ili uvjet plaćanja za uvid u znanstvene
publikacije. Zanimljivo je napomenuti da sam osobno imala
problema u pronalaženju djela Dolje škole, te sam se pri
pretraživanju baza podataka susretala sa uvjetom plaćanja
članaka.
Sukladno prethodnoj tezi o nerazumljivom izrazu, osvrnula
bih se na jezik Illichevog djela. Nužno je spomenuti da je
navedeno djelo pisano na stranom, srpskom, jeziku te mi je bilo
vrlo teško objektivno procjeniti razumljivost i
standardiziranost izraza. Pa ipak, smatram da je djelo napisano
terminologijom koja je prikladna za problematiku, no ipak
razumljiva za širu populaciju. Primjerice, Illich povlači mnoge
paralele sa politikom i mitologijom, no vrlo jasno objašnjava
iste, stoga nije potrebno prethodno poznavati sadržaj na kojeg
se poziva. Također, pojedini sadržaji i teze se ponavljaju,
čime je autor doprinijeo lakšem razumijevanju i praćenju svojih
misli i tvrdnji. Pa ipak, smatram kako je pojedine djelove
nedovoljno objasnio. Primjerice, alternativu univerzalnom
obrazovanju, tj, mreže za učenje. Illich se odmah na početku
ograđuje sa tvrdnjom da je takav sustav nemoguć u postojećem
društvu što bi mogao biti uzrok nedorečenom i pomalo
kontradiktornom objašnjenju o funkcioniranju takvog rješenja,
pogotovo financijskog aspekta. Naime, on predlaže uvođenje
"obrazovnog novca" koji ne bi bio ravnomjerno raspodijeljen,
već bi određene skupine raspolagale sa većom količinom takvog
novca. Uzevši u obzir da je djelo napisano iz ideje o jednakim
mogućnostima, te da se vrlo često u negativnom kontekstu
spominje neravnopravnost, smatram da je ovo rješenje
23
kontradiktorno cjelokupnoj ideji. Također, kao jednu od
mogućnosti financiranja Illich navodi kredite koje bi
financirala država. S obzirom na to da Illich smatra da se
država ne bi smjela miješati u obrazovanje, teško je prihvatiti
ideju o financiranju iz državnog proračuna. Naime, ukoliko
država izdvaja određenu svotu novca za obrazovanje, postavlja
se pitanje ima li ona prirodno pravo utjecati na isto.
Illichevo djelo je zapravo kritika društva koje se
oblikovalo nakon drugog svjetskog rata. Sukladno tome, Illich
je koristio relevantne izvore iz područja politike i
obrazovanja, kao i statističke podatke pojedinih istraživanja.
Također, osvrnuo se i na povijest djetinjstva, te na klasična
djela kao što je Nikomahova etika. Ipak, smatram da se
nedovoljno osvrnuo na djela svojih istomišljenika kao što su
Paolo Freire, Everett Reimer ili John Dewey. Doduše, Illich
napominje njihove ideje i utjecaj, no u kontekstu korištenja
najaktualnije literature, smatram kako je propustio djela ovih,
ali i drugih autora.
Kao što sam napomenula, Freire je imao vrlo slične ideje
Illichevima u kontekstu ravnopravnosti i jednakih mogućnosti
(Kahn, Kellner, 2007). No, navedeni se kritičari razlikuju u
pristupu problemu. Dok Illich teži ka vraćanju prirodi i
originalnim ljudskim vrijednostima, tj. Epitemejevskom čovjeku,
Freire smatra da ekonomski i tehnološki napredak mogu biti
sredstvo postizanja jednakosti među ljudima, tj, teži ka
Prometejevskom čovjeku (Kahn, Kellner, 2007). Kahn i Kellner u
svom radu Paulo Freire and Ivan Illich: Technology, Politics and the Reconstruction
of Education, pokazuju veću sklonost ka Freireovom Prometejevskom24
čovjeku u kontekstu borbe protiv potlačenosti. Dakle, dijele
mišljenje sa Illichem o socijalno neosjetljivom i o medijima i
tehnologiji ovisnom društvu, no smatraju kako čovjek treba
upravljati tehnologijom te da je može iskoristiti u svoju
dobrobit, što trenutno ne čini (Kahn, Kellner, 2007). Autori
smatraju kako je obrazovanje ključ i sredstvo kojim možemo
stvoriti demokratsko i socijalno osjetljivije društo koje je u
mogućnosti racionalno koristiti tehnologiju. Navedenom tezom
autori se razlilaze sa Illichevim opiranjem indoktrinaciji
obrazovanja. Illich naime smatra kako je obrazovanje stvar
osobnog intelektualnog rasta i razvoja, te kako u obrazovanju
nema mjesta političkim idejama. Pa ipak, sam Illich ima
poteškoća u potpunom odjeljivanju društvenog i obrazovanja jer
tvrdi da je raškolovanje obrazovanja put ka raškolovanom
društvu. Time se, zapravo, priklonio ideji o obrazovanju kao
sredstvu promjene društva. Dakle, jasno je da postoji mnogo
autora, Illichevog i našeg doba, koji kritiziraju društvo i
obrazovanje, no također je jasno da se naše suvremeno društvo
oglušilo na navedene kritike i ideje. Kahn i Keller u svom radu
posebno ističu zanemarivanje Illichevih ideja. Schuller također
smatra kako Illicheve ideje nisu prihvaćene jer je rješenje
problema postavljeno u obliku niza transformacija temeljnih
elemenata društva, što je za navedenog autora previše
pojednostavljeno (Schuller, 1999). Autorica Goldberg ide korak
dalje; smatra da je raškolovanje društva nemoguće, dapače,
ideju odbacuje kao utopijsku misao koja negira cijelo društvo
(Goldberg, 1971). Pa ipak, navedeni autori teže ka jednakosti i
promjeni sustava obrazovanja, kao i Illich.
25
Zaključak Potrošačko društvo stvoreno modernizacijom i masovnom
proizvodnjom predmet je kritika raznih autora. Novi društveni i
ekonomski poredak pogodovao je osiromašenju siromašnih i
bogaćenju bogatih, što je stvorio nepremostiv jaz između
navedenih skupina. U tom kontekstu, Illich je kritzirao
ekonomsku i socijalnu sliku društva svoga vremena, no kritike
vrijede i danas. Njegovo je djelo vrijedno u kontekstu
društvene svijesti i socijalne osjetljivosti, kao i u kontekstu
škole jer moramo razmisliti o novim potrebama učenika i načinu
na koji ih obrazujemo. Pa ipak, Dolje škole je vrijednije u
teoriji nego u praksi. Illicheve ideje su vrlo radikalne i
teško ih je ostvariti u postojećem poretku, čega je i sam
svjestan. Realizacija ideja zahtjeva mnogo promjena, ali i
kompromisa koje Illich u svom djelu ne razmatra. Kao što sam
prethodno spomenula, društvo se oglušilo na Illicheve ideje
upravo iz tih razloga. Illich ne objašnjava kako ćemo
promijeniti strukturu društva i raškolovati ga, već samo iznosi
razloge zašto bismo to trebali napraviti. Slažem se da je
suvremeni čovjek postao ovisan o institucijama i potvrdama, no
promjena se ne može postići ukoliko se ne razmotri kontekst
vremena, društva, prirode čovjeka i moguće poteškoće koje se
mogu dogoditi kada čovjek želi promijeniti sustav. Sukladno
tome, smatram da je, ukoliko pojedinac ili skupina želi
promjene, konstruktivnije djelovati unutar samog sustava,
umjesto napadati ga izvana. Osim u društvenom, ekonomskom i
političkom poretku, problem i u čovjekovoj percepciji sebe.
27
Naime, Illich je prihvatio humanističku paradigmu o prirodno
urođenoj znatiželji koja će dovesti do intrinzične motivacije
za učenjem, a koju obvezno obrazovanje i prisilno učenje ometa,
dapače, zatomljuje. Čovjek zaista ima prirodnu želju za
učenjem, no takvo mišljenje ne prevladava u široj populaciji,
stoga je vrlo teško prihvatiti ideju o obrazovanju koje nije
obvezno. U tom kontekstu, mislim da prisilna promjena školskog
sustava u svrhu promjene društva neće dati pozitivne rezultate
iz razloga što je škola zapravo ogledalo društva i društvo
stvara školu. Potrebne su konkretne promjene u samom odgoju i
obiteljskoj dinamici kako bi se promijenilo društveno stanje
svijesti. Illich, koji se zalaže za jednakost nije uspio
pobjeći od razlikovanja ljudi prema sposobnostima. No, s druge
strane, trebamo li uopće težiti potpunoj jednakosti? Činjenica
je da nismo jednaki i ne trebamo težiti ka tome da postanemo
jednaki. Potrebno je težiti ka uzajamnom poštovanju i
vrijednostima, te jednakim mogućnostim. Rješenje nije ukloniti
sve izvore diskriminacije u društvu već odgojem usađivati
vrijednosti koje će pomoći da se ljudi cijene i poštuju bez
obzira na različitost. Paradoksalno, takva praksa zahthjeva ne
isticanje različitosti, što je tvrdio i sam Illich.
Pa ipak, neke od ideja i problema koje Illich iznosi
moguće je, i nužno, primjeniti danas unutar sustava redovnog
obrazovanja. Prvenstveno to je ideja o povećanoj samostalnosti
učenika i učenju kritičkog razmišljanja. Moje iskustvo
obrazovanja nije mi pružilo mnogo prilika za samostalnost i
kritičko razmišljanje. Usprkos dostupnosti informacija,
nastavnik je još uvijek u ulozi prenositelja znanja. Smatram da
28
se to treba promijeniti. Illich je predvidio mogućnosti koje
danas realno imamo. Postojanje interneta i knjižnica pruža
mogućnost samostalnog rada učenika uz intelektualno vodstvo
stručnih osoba, kao što su pedagozi i učitelji. Nije racionalno
zadržati sustav obrazovanja koji je osmišljen u potpuno
drugačijem kontekstu vremena i dostupnih tehnologija. Nadalje,
pravila, programi i pritisci kojima su učitelji danas
ograničeni zbilja ne pružaju slobodu za pokušaj promjena. U tom
kontekstu slažem se s Illichem da škola zaista svim silama
pokušava zadržati postojeći poredak, te je tako izgubljen
primarni cilj obrazovanja.
Iako čitanjem djela Dolje škole nisam dobila odgovor na
pitanje zašto djeca ne vole školu i što možemo učiniti da to
promjenimo, dobila sam uvid u nove ideje i mogućnosti, kao i u
probleme koji su puno dublji od obrazovnog sustava. U tom
kontekstu, djelo vrijedi pročitati kako bi se osvjestila zamka
utrke za novcem i potrošnjom, te uloga škole kao mjesta
indoktrinacije najmlađih priradnika društva.
29
LiteraturaDoddoli, L., Maradei, M. (2005). Svijet poslije II. svjetskog rata – knjiga
treća. Split: Marjan tisak.
Goldberg, G. S. (1971). Deschoolong and the Disadvantaged:
Implications of the Illich proposals. IRCD Bulletin, 7(5), 2-12.
Preuzeto sa baze ERIC.
Kahn, R., Kellner, D. (2007). Paulo Freire and Ivan Illich:
Technology, Politics and the Reconstruction of Education. Policy
Futures in Education, 5(4), 431-448. Preuzeto sa baze ERIC.
Oraić Tolić, D. (2000). Dvadeseto stoljeće u retrovizoru – Züriški eseji.
Zagreb: Školska knjiga.
Schuller, T. (1999). From Scholarisation to Social capital.
Lifelong learning from inside and outside schools, 2, 2-10. Preuzeto sa baze
ERIC.
Ware, C.F. (1969). Historija čovječansta - dvadeseto stoljeće. Zagreb:
Naprijed.
30
Top Related