Doc. dr. Zuhdija HasanovićOrhan Jašić, prof.

SLIČNOSTI I RAZLIČITOSTI IZMEĐU MIŠNE ISUNNETA

Rezime

U ovom radu pokušali smo objasniti pojmove Sunnet i Mišna,njihov značaj kao Traditiae qonstitutivae, tj. osnovnih vrelavjere, prakse i prava u islamu i judaizmu. Ukratko je naznačenosemantičko i funkcionalno polje datih pojmova i njihovopraktično oživotvorenje u životu vjernika s obzirom na njihovureligijsku pripadnost. Prikazana je, također, njihova povijesti raznoliki pristupi u tumačenju i primjeni potonjih pojmova.Naznačene su sličnosti i različitosti pri poimanju Tradicije iPredaje općenito u judaizmu i islamu koristeći se povijesnokomparativnim i kritičko tekstualnim hermeneutičkim metodom.

Ključne riječi: Qur'an, Hadis, Sunnet, Torah, Mišna, Talmud.

 

Uvod

Duhovna domaja ljudskog roda proteže se iz semitskog gena,jednako kao i cjelokupne zapadno-europske religijsko-kulturnetradicije. Čovjek kao biće koje neprekidno traga za svojomduhovnošću kao i sustavom životnih vrijednosti nerijetkopronalazi svoj životni oslonac u religiji. Monoteističkereligije, judaizam, kršćanstvo i islam baštine istog praocaIbrahima, a.s., (Abrahama), s tim da svaka ističe svojeprvenstvo u Istini te svaka od potonjih religijskih tradicijaposjeduje svoj put do Boga, ali također i vlastito poimanjevjere u Njega.

Priča o svetoj povijesti bila bi nezamisliva bez priče oBožijim poslanicima. Sveta povijest je specifični prostor uvremenu u komu Bog intervenira, dok je istovremeno ipravovjeran urnek za druge. To je praksa ljudi, Božijihposlanika, koji su prošli poseban odgoj, koji se zove Božanskapedagogija. Za muslimane najpouzdaniji primjer za ortopraksu je

riječ i djelovanje posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda,a.s..

 

1. Poimanje tradicije u monoteističkim religijama

Tradicija je prenošenje duhovnih proizvoda čovječanstva sgeneracije na generaciju. Sociologijski, tradicijapodrazumijeva pogled na ljude, društvo, svijet, na norme iobrasce mišljenja, ponašanja i djelovanja, što sve zajednosvaka generacija preuzima od prethodne. Prijenosni mehanizmitradicije mogu biti svjesni i nesvjesni, a u socijalnom životunajčešće se isprepliću.[1] Tradicija daje odgovore na pitanja oljudskim počecima i završetku koje pojedinačno iskustvo isamostalno promišljanje ne mogu ponuditi, te omogućava napredakljudskog društva. Bez prenošenja prethodnih znanja i iskustavačovječanstva razvitak ljudskog društva ne bi bio moguć. Bez togprenošenja ne bi bilo ni organizirane proizvodnje, ni znanosti,ni tehnike, ni filozofije, ni kulture, ni civilizacije – ne bibilo čovjeka kao ljudskog bića. Bez prenošenja iskustavaindividualna bi iskustva nastajala i nestajala zajedno spojedincima koji su ih stekli. Svaki bi čovjek počinjaoispočetka.[2]

Za brojne zapadne intelektualce iznenađujuće je da su mnogisveti spisi sačuvani kroz povijest usmenom predajom ilipredanjem. U judaizmu dva su primarna religijska i pravnaizvora, a to su Tannah i Talmud. Tannah je inače sinonim za dioBiblije koji se naziva Stari Zavjet. On je osim za jevrejeosobito važan i za kršćane, jer predstavlja PreparatioEvangelica, to jest pripremu za Novi zavjet, odnosnonavještenje Radosne vijesti. Tannah je moguće podijeliti na tridjela: Torah, Ketuwim i Newiim, koji se potom granaju na 24knjige jevrejske Biblije.

S druge strane islam se otkrio s prvim čovjekom Ademom a.s.,koji bijaše istovremeno i prvi Božiji poslanik unutar svetepovijesti, dok je potonja religija ušla u svoje punoljetstvo sposljednjim Božijim poslanikom Muhammedom, s.a.w.s.

Svaka religijska skupina vezuje se za Traditia constitutivae,koja je mjerodavna i smjerodavna, i čije je polazišno načelo -

Ja vjerujem. Vrela Traditiae Constitutivae u islamu su Qur'ān isunnet, koji otjelovljuju osnovne izvore islama, pri čemu ih jenemoguće promatrati odvojeno, jer oba navedena sveto-muslimanska vrela predstavljaju komplementarne dijelovehomogene cjeline, čije jeke odjekuju gotovo petnaest stoljeća ipredstavljaju smjerodavne naputke u životima vjernika koji usrcima svjedoče Istinu Tewhida, tj. vjeru u Jednog JedinogBoga. Za muslimane je Qur'ān neponovljiva i nezamjenjiva RiječBožija objavljena Muhammedu, a.s., zapisana u zbirkama,prenesena vjerodostojnom predajom, a samo njegovo recitiranjepobožno je djelo.

Tradicija podsjeća na slavnu prošlost, na konkretni vremenskiperiod kada se Božija volja uvažavala i dosljedno primjenjivalau privatnom i javnom životu, u slučaju islama to se odnosi navrijeme Muhammeda, a.s., i njegovih ashaba, ali ukazuje i nasvijetlu budućnost, kada će se to vrijeme blagostanja u svimsferama ljudskog života ponovno javiti. Muslimani vjeruju da ćeto ostvariti ponovnim dolaskom Isaa, a.s.. 

 Islamska tradicija, uostalom kao i druge religijske tradicije,može se podijeliti na:

1. Traditia constitutiva, uzornu praksu Božijeg Poslanika,a.s., koja konstituira i normira vjersku praksu muslimana[3] ina kojoj se temelji cjelokupni život muslimana, njihovovjerovanje, moral, znanost, kultura i civilizacija, a bivazaokružena, kako to razumijevaju sunije, smrću BožijegPoslanika, s.a.w.s..

2. Traditia interpretativa je razumijevanje, percepcija iinterpretacija konstitutivne tradicije "koja je dalje razvija ičini je povijesno relevantnom (životnom)"[4]. U interpretativnutradiciju se ubraja, utemeljen na konstitutivnoj tradiciji, savintelektualni rad islamskih znanstvenika od vremena Poslanika,a.s., do danas: komentari Kur'ana (tafàsīr), komentari hadiskihzbirki (šurùú), djela iz prava, etike, filozofije, književnostii drugih znanstvenih disciplina.

Općenito govoreći, tradicija označava prenošenje nekog sadržajajedne osobe drugoj; ostvaruje se, dakle, među živim subjektima.Stoga su u svakom prenošenju uključena tri elementa: procesprenošenja (actus tradendi ili živa tradicija), sadržaj koji se

prenosi (obiectum traditum ili pasivna tradicija) te subjektkoji prenosi (subiectum tradens ili subjektivna tradicija). Svatri elementa, premda različiti, nedjeljivi su i usko povezanimeđu sobom. Pojam tradicije deriviran je iz latinskog glagolatradere, što znači predati nekome nešto.[5]

 

2. Mišna-povijest i nastanak

Prema hebrejskoj religijskoj tradiciji Mišna potječe iz vremenaMojsija, jer se vjeruje da je dragi Bog istovremeno na Sinajupredao Mojsiju dvije Tore, pisani zakon Toru, ili samo Toru iOralni zakon, ili Usmenu Toru. O tome se u prvom poglavljuMišne, u poglavlju Avot navodi slijedeće: ''Mojsiju jeobjavljena Tora na Sinaju a prenošena je Jošui, a Jošua ju jeprenio Sucima, a Suci prorocima, a proroci su je prenijeliMudracima velikog vijeća[6]. Potonji su govorili tri stvari:budi strpljiv, budi pravedan i izučavaj Toru sa što višeučenika.'[7]

Od tog vremena Usmena Tora se pamtila, prenosila iprimjenjivala s koljena na koljeno, usmenim putem i praktičnomrazradbom. Ova Predaja (Mišna) u prvoj fazi nije bilježena, većje usmeno prenošena, uglavnom putem specijaliziranih Predavačakoji su je napamet znali, oni su prvo privatno a ondaoficijelno vršili zapisivanja Predaje.[8]

Pisana Tora sadrži mnoge savjete i upute, ali ona u sebi neobuhvaća mnoge situacije u kojima se čovjek može zateći.Primjena i značenje Tore prenošeno je usmenom predajom. Ta supredanja postala še be'al pe ("usmena Tora"), zauzimajućisredišnje mjesto jevrejskog učenja.

Mišna je jevrejski pravni zbornik, koji je ujedno i udžbenik, ukomu je sadržan jevrejski pravni i teološki sustav. Upotpunosti je prikupljen (sabran) negdje oko 200. godine noveere, pod vodstvom vrhovnog učenjaka jevrejske zajednice Svetezemlje Yehudah ha-Nasia, čime je u judaizmu postavljen čvrstpravni i religijski kamen temeljac. Mišna na hebrejskom značiučenje, ponavljanje. Ona je ujedno zakon utemeljen na usmenojpredaji.

Yehudah ha-Nasi radio je s cijelim timom stručnjaka, najčešćesa svojim učenicima, s kojima je pristupio izradi zbirkepravnih izvora za halahističku (pravnu) tradiciju, ili drukčijekazano, na jednom pravnom kodeksu koji je služio kao pravniizvor. Pretpostavlja se da je oko 260 učenjaka iz pet do šestgeneracija bilo uključeno u ovaj proces. Mišna je podijeljenana šest osnovnih dijelova, koji se na hebrejskom jezikunazivaju Sedarim, a to su:

1. Zera'im – Poljodjelstvo. U ovom dijelu najviše se govori oekonomskim potrebama stanovništva te dominira riječ opoljodjelstvu, također su naznačene zabranjene i dopušteneradnje pri uzgoju hrane, a osobito se odnosi na svakodnevniživot u drevnom Izraelu, potom se govori o blagoslovima imolitvama.

2. Mo'ed - Blagdani (odabrana vremena). Ovaj naslov vezan je zalunarnu godinu jevreja, pri čemu dominiraju pojmovi poputsvetog prostora i svetog vremena. U Blagdanima  se naznačujugranice svetog koje se naročito odnose na život težaka igrađana. U ovom dijelu naznačeno je hodočasničko vrijeme, kao ivrijeme blagdana, od kojih se osobito ističe svetkovanje subote(šabat).

3. Nashim – Žene. U trećem poglavlju, osobita pažnja se skrećena obiteljsko, bračno, i brakorazvodno pravo, gdje npr. ženaprelazi iz obitelji jednog muškarca u obitelj drugog muškarca.Interesiranja Mišne u ovom poglavlju okreću se ponovno sprampredviđanja trenutaka konflikta. Ovdje biva riječi otransakcijskom pravu, ili o brakorazvodnim situacijama, kaonpr. kada djevojka prelazi iz očeve kuće u dom supruga, iliobratno kada se ponovno vraća u roditeljski dom.

4. Neziqin - Štete (Osobito u civilnom pravu). Ovo poglavljepodijeljeno je u dva znakovita dijela. U prvom dijelu poglavljanajvažnije je očuvanje i standardizacija životnih religijskihnormi, koje se odnose na pojedinca, način ispomoći drugimjevrejima u nevolji, te opstojanje u gospodarstvu. U drugomdijelu poglavlja, naglašava se potreba stvaranja političkihinstitucija zarad provedbe prava, očuvanja stabilnosti i redameđu narodom. U ovom dijelu dominira govor o privatnom ikrivičnom pravu te sudskom sustavu.

5. Qodashim - Svetinje. U dijelu svetinje govori se najviše osvakodnevnim danima, te na jedan oprezan način biva riječi oHramu, kao posvećenom mjestu, i ritualima vezanim za njega, teosobito o obredu prinošenja žrtve. U ovom dijelu Mišne bivagovora o dopuštenoj i zabranjenoj hrani.

6. Tohorot - Čistoća. U šestom dijelu Mišne insistira se nadvije dimenzije i to na redu i na stabilnosti. U Čistoći segovori o ritualnim pranjima, kupanju, održavanju higijene, te ostvarima koje se smatraju nečistim.

Svaki od nabrojanih dijelova, nadalje je podijeljen namasskhot, odnosno traktate. Mišna koja je zapisana nahebrejskom jeziku, bez podjele na sakralno i civilno pravosadrži 63 traktata, čiji su dijelovi uglavnom povezani, atraktati se granaju na petsto trideset i jedno poglavlje, kojasu podijeljena na paragrafe (hebr. halokhot). Jedino sutraktati Abot ili Očevi izrazito religijskog sadržaja,nevezanog za pravo.[9]

Pojam tannaim se koristi da bi se označio autoritet Mišne idjela vezanih za nju, na drugoj strani su amora, kojioznačavaju učenjake gemare. Riječ tanna (iz aramejskog teni,''prenositi usmeno'', ''poučavati'', ''učiti''), općenitooznačava učitelja spomenutog u Mišni ili iz vremena Mišne.Tannaimi su bili učenjaci rabinske tradicije, koji su živjeli uvrijeme, i otprilike do stotinu pedeset godina nakon rušenjaDrugog Hrama. Period tannaima uglavnom se dijeli u pet ili šestgeneracija. Oficijelno studiranje bilo je usmeno. Učenjaci kojibi memorizirali tekst bili su tanna'imi. Način memoriranja bioje takav da bi glavni učitelj odlučio koja će se verzijaPredaje učiti napamet. Tada bi bio pozvan tanna'im, kome bi sedao zadatak da ponavlja Predaju napamet, toliko puta dok ju nebi sa sigurnošću memorizirao. Nakon toga bi bio pozvan drugitanna'im pred kojim bi prethodni izrecitirao Predaju i to jebio način na koji je tekst očuvan u usmenoj predaji od velikogbroja tanna'ima.[10] Tannaimi su bili učenjaci i propovjednici,koji su razvijali pravo i pravnu misao na akademijama isinagogama. Ohrabrivali su vjernike i podizali njihov duh, teih upućivali spram viših moralnih ciljeva.[11]

Tosefta je kolekcija pravnih normi, inače dodatak Mišni, sotprilike tri četvrtine sadržaja koji se odnose na sadržaj

Mišne. Posljednja četvrtina Tosefte utemeljena je na zakonimakoji su u biti neovisni, ali ipak korelativni sa zakonimaMišne. Tosefta je podijeljena na šest istih dijelova, kao iMišna, potom se svaki odjeljak dijeli na iste traktate, a svakitraktat podijeljen je na 523 poglavlja, a potonji naindividualne dijelove (hebr. Halokhot). Osim nekolikoizuzetaka, (naprimjer Avot, Tamid, Middot i Kinnim), svakitraktat je paralelan sa Mišnom. Kao i Mišna, Tosefta jeesencijalno kolekcija halakhota, koja sadrži nekoliko aggadota(u nekim slučajevima i u većem broju nego Mišna). Tosefta jepisana mišnaičkim hebrejskim jezikom, s veoma malo aramejskihriječi, i ponekom grčkom riječju.[12] Tosefta nije samostalna,jer je ovisna o Mišni, dok je formulirana i sakupljena nakonMišne, najvjerojatnije u petom stoljeću.

Mišna je pisana verzija tradicionalnog jevrejskog usmenog pravapripovijedanog i zapisanog na hebrejskom jeziku, dok Gemarapredstavlja tumačenje Mišne na aramejskom jeziku. Mišna iGemara zajedno čine Talmud, koji je kolekcija vjerskog icivilnog jevrejskog prava, ritualnih i ćudorednih normi kao ijevrejske povijesti, skupa sa tumačenjima njihovog značenja odučenjaka.

Nakon pada Jerusalema i rušenja Drugog Hrama, jevreji su svojpolitički, kulturni, no prvenstveno religiozni život nastaviliživjeti u dva znamenita centra Jerusalemu i Babilonu, pa takonastaju i dva Talmuda. Palestinski ili Jerusalemski Talmud,komentira samo 39 traktata Mišne, koji su slabije poredani tečesto dolazi do ponavljanja. Jerusalemski Talmud je dovršen oko425. godine. U Babilonskom Talmudu komentirano je svega 37traktata, ali je za 1/3  duži (negdje oko 6.000 stranicafolija) u odnosu na Jerusalemski Talmud, dok je završen negdjeu 7/8 stoljeću i općenito je prihvaćen u judaizmu. Talmud je naizvjestan način prokomentirana Mišna.[13]

U vrijeme kada je Rabi-Jehuda Hanasi u Erec Jisraelu kompiliraoMišnu, imao je u svojoj akademiji dva učenika iz Babilona, AbaAreka i Samuela, koji su mu pomagali u radu. Kada su se ovivratili u Babilon, uspostavili su dvije škole organizirane pouzoru na palestinske akademije. Aba Arek, zvan ''Rav'',uspostavio je učilište (ješivu) u Suri, dok je njegov prijateljSamuel postao starješina učilišta (Roš ješiva) u Nahardeji.[14]

Gemara koja inače ima dvije verzije zapisana je između 200. i500. godine. Palestinska Gemara završena je 425. godine i prviput je štampana 1520. godine u Veneciji, dok je babilonskaverzija konglomerirana oko 500. god., a prvi put je štampana uŠpanjolskoj 1480. god.

Talmudski tekstovi koji se odnose na historijska pripovijedanjaizvješća nazivaju se Hagade. Hagada (od HGD, "pričati,kazivati", ili aramejski agada) je svojevrsno narodno književnostvaralaštvo, koje je nastajalo stoljećima. Hagadskaknjiževnost se javlja, rasuta u Mišni i drugim talmudističkimknjigama, u obliku pripovijedaka, kratkih priča, realističkihili imaginarnih izreka, poslovica, aforizama, basni, pjesama,satiričnih i humorističkih anegdota.[15] Među najpoznatijehagadske odjeljke Mišne spadaju Izreke otaca (Pirkej avot,doslovno: Odjeljci otaca), u kojima je izložena, kroz aforizmei parabole, etička i bogoslovna misao, kasnije u drugim spisimaobrađivana mnogo opširnije.[16]

Mišna je prvi put štampana u Španjolskoj 1485., ali samodjelomično, dok je u potpunosti štampana u Napulju 1492. god.,te je popraćena Maimonidesovim komentarom, da bi potomslijedilo štampanje u Veneciji 1546/7. god., te u Pragu 1614-1617. godine. Najpoznatiji komentar Mišne napisao jeMaimonides, i to na arapskom jeziku pod naslovom Kitàb al-Siràç(Knjiga svjetlosti). Mišnu je skupa sa Maimonidesovim iBertinovim komentarom na latinski jezik preveo GuiliensusSurenhusius (Amsterdam, 1698-1703. god.).

Zanimljivo je da su jevrejski dječaci od svoje pete godinepoučavani čitanju Tore na hebrejskom jeziku, i njenomprevođenju na aramejski, koji je u to vrijeme bio govorni jezikjevreja, dok su od svoje desete godine izučavali Mišnu iGemaru. Djevojčice se nisu školovale, a najčešće su se udavaleu četrnaestoj godini, kada bi počele nositi veo, da bi se nataj način razlikovale od neudatih djevojaka.

3. Mišna kao izvor halache (prava)

U Mišni se osobito ne raspravlja o Bogu i vjeri, jer se Bogotkriva u Tori i ne postoji ništa u životu, ljudskoj prirodi,duhovnosti ili tjelesnosti, što je tabu subjekt.[17]

Osnovni izvor jevrejskog prava je Tora, u kojoj se nalazi 613propisa. Mišna kao izvor jevrejskog prava u mnogome je neovisnai predstavlja drugi izvor jevrejskog prava. U Mišni je mogućepronaći mnoge paralele sa zakonima koji su vladali u drevnavremena na Bliskom istoku, a od tih utjecaja osobito se ističuutjecaji Mezopotamijskih zakona. Zakonske odredbe koje se tičuodnosa među komšijama, naslijeđu, kaznama, i smaknućima takođerje moguće pronaći u pravnim djelima drugih civilizacija drevnogistoka kao i u grčko-helenskim pravnim djelima.

Do modernog perioda zadaća jevrejskog prava bila je da odgovoriglavnim životnim izazovima. Skladno povijesno-geografskimsituacijama iziskivana je pravna kreativnost, koja se paralelnorazvijala sa glavnim centrima jevrejskog života. Prije rabinana sceni su bili svećenici Sadukeji, to jest svećeničkaobitelj, čiji su članovi bili vrhovni svećenici Prvog i Drugoghrama. Sadukeji nisu prihvaćali Usmeni zakon, zbog čega ihrabinska literatura kritizira. U novoj eri, postupno Sadukejezamjenjuju Rabini, poznavaoci prava i vjere. U nekimslučajevima putem pisanog zakona nije se moglo dovoljnorazlučiti što je dopušteno, a što je zabranjeno, npr. vrstedopuštenog rada tijekom Šabata i u takvim situacijama jekorištena Mišna.

Kada u Mišni biva riječ o blagoslovima i vezama, Šabatu iblagdanima, braku i razvodu, fizičkim ozljedama, i finansijskimštetama, o ugovorima, o žrtvi i prinošenju žrtve, čistoći inečistoći, posvećuje se gotovo ekskluzivna pažnja ekspozicijizakona, naširoko i do najsitnijih detalja.[18] Zakoni koji senalaze u Mišni, a tiču se civilnih odredbi, žrtvovanja,čistoće, nečistoće, i zabranjenih brakova, svoje utemeljenjeimaju u Tori, Svetom pismu jevreja. Zakoni, koji su sadržani uMišni, tiču se sijanja, žetve, rođenja, braka, potomstva,smrti; obitelji, domaćinstva; posla, odmora; osobnog života, ane i povijesti. Zakoni razrađuju situaciju kakva je sada iovdje, ne stanje tradicije iz prošlosti ili budućnosti. Uvrijeme kada se Mišna oblikovala, većina jevreja izražavala jeslab interes za povijest. Mišna uspostavlja red i regularnost usvijetu, nakon pada drevnih shema i stavova. Jevrejsko pravonastalo je i razvijalo se na rabinskim akademijama i nasudovima od pojedinačnih učenjaka ali i pod utjecajem običaja idodira s drugim kulturama. U Mišni biva riječi o vječitojsadašnjosti, rabeći općenito continuous present tense,

opisujući stvari, kakve one doista i jesu, opisujući narod bezikakvih veza sa svojom prošlošću, svojim životima iinstitucijama.[19]

No u Mišni ne biva u potpunosti govora o svim zakonima vezanimza civilno pravo, žrtve, čistoću, nečistoću, bračno pravo, većje jedan dio tih zakonskih odredbi deriviran iz Svetog pisma,to jest Toraha, s tim da zakoni Mišne svoje utemeljenje nalazeu Svetom pismu.[20]

4. Sunnet izvor doktrine i prava u islamu

Muslimani vjeruju da je Kur'an primarno Objava, na načinnestvorene Božije riječi, dočim je sunnet sekundarno objava ilinadahnuće pod vidom nepogrešivoga Poslanikova naučavanja. Prematome, kako god Kur'an predstavlja paradigmu svake objave, jed-nako tako i Poslanikov sunnet predstavlja paradigmu svake drugeposlaničke ortoprakse, jer svi poslanici prije njega sunaviještali samo dio Kur'ana, kao dio punine objave, a njihovaposlanička praksa je nasljedovala samo neke osobine njegovauniverzalnog sunneta. Zbog toga njegove riječi imajuparadigmatično i univerzalno značenje, na analogan način, kaošto Kur'an ima univerzalno važenje u odnosu na svaki drugipovijesni vid objave.[21]

Muhammedov, a.s., jezik, budući je izraz univerzalne poslaničkeprakse, obuhvata puninu života. Primjer onoga što se u njemuprenosi seže do krajnje perifernih stvari (kako jesti zavrijeme objeda, vezivanja obuće[22] i sl.) pa do središtavjerskog života (vjerovanje u temeljne istine islama iobredoslovlje).[23]

Za razliku od judeo-kršćanstva u islamu Predaja teče paralelnos Objavom odnosno njenim zapisivanjem. To znači da ona neutječe na sami tekst Kur'ana. Štaviše, muslimani su nalazilipoticaja, da uz Kur'an paralelno zapisuju i prenose iPoslanikove izreke, u činjenici da one predstavljaju iskustvonepogrešivog tumača Kur'ana.[24]

Dok je u kršćanstvu apostolska kerigma izvor i hermeneutikaObjave, sunnet u islamu ima važenje samo njene izvornehermeneutike, jer blizina vremena ashaba Poslaniku i Objavi,kako to vjeruju muslimani, nije u tolikoj mjeri bitna da

odlučuje o izvornom porijeklu Objave, koliko je važna kao njenasveobuhvatnija razrada.[25]

Konsenzualno mišljenje islamskih znanstvenika jeste da jesunnet drugi izvor Šerijata, odmah nakon Kur'ana. Poput samogaKur'ana, neke stvari dopušta, a neke zabranjuje, postavljakriterije za ono što je strogo obavezujuće (farḍ), obavezujuće(wàğib), preporučeno (sunna), pohvalno (mustaḥabb), dopušteno(mubàḥ) i pokuđeno (makrùh). Isto tako  detaljizira načelnetekstove Kur'ana, objašnjava nejasna mjesta u Kur'anu,specificira opće i uvjetuje apsolutne norme Kur'ana.[26]

Normativnost Poslanikova Sunneta ogleda se u sljedećem: da,tumačeći načelno objavljeni tekst Kur'ana, normira određenapravila vjere ili modalitete vjerskoga življenja, ili da,snagom svoga nebeskog poslaničkog digniteta, normira iutemeljuje kvalitativno nove institucije vjere, koje Kur'annije izrijekom oslovio. Takvih primjera ima odista mnogo. Ovdjećemo navesti samo neke iz oblasti obredoslovlja (‘ibàdàt) išerijatskih porodičnih, vakufskih i testamentalnih propisa(aúkàm).[27]

Kada se ima u vidu prvi slučaj, bit će dostatno navestiprimjene namaza, hadža, zekata i recimo srodstva po mlijeku kaobračnoj smetnji. Poznato je naime da je Kur'an propisao namaz(molitvu) kao strogu obavezu vjernicima. Međutim, vrijeme kadaće se pojedini namazi obavljati, broj njihovih rekata(dijelova) itd. objasnio je sam Poslanik, praktičnodemonstrirajući i poučavajući prve muslimane. Forma namaza setako u potpunosti zasniva na sunnetu.[28]

U slučaju gdje Poslanik svojom praksom ustanovljava posvemanove vjerske odredbe, o kojima Kur'an ne govori, navest ćemoprimjere iz vakufskog i testamentalnog prava. Riječ vakufnigdje se ne spominje u Kur'anu, ona je isključivo utvrđenaPoslanikovim sunnetom. Bez njega ne bismo znali da se vakuf nemože pokloniti, prodati niti pak naslijediti.[29]

Uporedo s objavljivanjem Kur'ana, Muhammed, a.s., je, u svjetlukonkretnih povijesnih i socioloških događanja, tumačio njegoveriječi, odnosno ono što je već bilo objavljeno ljudima. Tako jerecimo u mekanskom periodu objave, Poslanik tumačio one ajetekoji su se izravno ticali vjerovanja u Jednoga Boga, egzodalnog

karaktera islamske vjere itd., da bi u medinskom periodu uobjavi nalazio tumačenje novonastalih socijalnih i etičkihproblema. Znači da se s diferenciranim razdobljimaobjavljivanja Kur'ana paralelno rađala i raznolikainterpretativna Poslanikova praksa.[30]

Nije bio mali broj ashaba koji su bilježili ono što su čuli odVjerovjesnika, s.a.w.s., tako da su i hadisi, poput bilježenjai pisanja Kur'ana, bili zabilježeni, ali nezvanično, i uprivatnim zbirkama. Mišljenje da je registriranje hadisa počelou vrijeme Omera ibn Abdulaziza, r.a., jeste tačno, ali inepotpuno, jer ono što se desilo u vrijeme Omera ibn Abdulazizabilo je zvanično registriranje po direktivi vlasti i podsjećana sakupljanje Kur'ana, koje je obavio Ebu Bekr, r.a., naosnovu memorije hafiza Kur'ana i onoga što je bilo zapisano nakožama, palminoj kori i dr., te objedinjavanje svih sura ukorice jedne knjige u zvaničnoj formi.

 U svakom slučaju, sve što je dolazilo od Vjerovjesnika,s.a.w.s., bilo je zapisivano i bilježeno još u njegovo vrijeme.Među primjerima za to jesu Aø-Øaúìifa aø-øàdiqa (Pouzdanazbirka) ‘Abdullàha ibn ‘Amra ibn al-‘Aøa, r.a., koja će kasnijebiti izuzetno popularna, Aø-Øaúìifa aø-øaúìúa Hammàma ibnMunabbiha, r.a., Al-Maçmù' Zayda ibn ‘Aliya ibn Ýusayna, r.a..Ove zbirke će biti važan izvor kada bude došlo do zvaničnogregistriranja hadisa.[31]

Dok kršćanstvo karakterizira proces preobražavanjakonstitutivne u interpretativnu predaju (primjerice, Ivanovateologija sastavni je dio njegova evanđelja), u islamunormativna i konstitutivna predaja ostaje nesamjerljiva s bilokojim vremenom, dok interpretativna predaja ostaje širomotvorena za nova tumačenja i nova obogaćenja. Kratko kazano, toznači da svako pojedinačno razumijevanje i tumačenje Kur'ananužno posreduje Poslanikovim Sunnetom. Na taj način seapostrofira svekolika važnost kontinualnoga i živogatransponiranja Sunneta kroz muslimansku povijest.[32]

5. Usporedba između mišne i sunneta

Za jevreje, jednako kao i za muslimane, zakon i ljubavpredstavljaju bitne životne smjerodavnice i naputke zautemeljenje pravovaljanog načina življenja na ovome svijetu. Uranom početku zapisivanja hadisa postojali su protivnici, kao ipobornici bilježenja hadisa. Tako nešto nije postojalo ujudaizmu, jer je dominirala struja koja je bila protivzapisivanja Usmenog Zakona, te se Predaja zakona prenosilausmenim putem s generacije na generaciju, potcrtavajući na tajnačin važnost usmenog predanja spram zapisanih tekstova.

U judaističkoj literaturi spominje se pet osnovnih razloga zbogkojih Mišna nije odmah bilježena:

1.      Zabranom zapisivanja studij prava trebao je ostati uograničenim krugovima učenih, moralnih i kompetentnih učenjaka;

2.      Zabrana zapisivanja imala je i mistično porijeklo, jerse stekao osjećaj i potreba da treba postojati samo pisanaTora;

3.      Zabrana zapisivanja bila je poduhvat iz predostrožnostispram heretičkih interpolacija i protiv krijumčarenjacjelovitih radova u akademijama, u kojima su razmatrana sličnapitanja; 

4.      Zbog nepouzdanosti pisane riječi, što se možeiskoristiti za podmuklo lažiranje Svete riječi;

5.      Usmeno pravno učenje prema izvornoj želji učiteljaprava, nije trebalo biti u jednoj cjelini niti konačno. Putemzabrane zapisivanja trebala je biti sačuvana izvjesnafleksibilnost, mogućnost modificiranja zakona, prilagođavanja,mijenjanja, ako je potrebno čak i ukidanja određenih pravila.[33]

Sličnosti između ova dva smjerodavna vrela judaizma i islama,ogledaju se i u njihovom odnosu spram jezika na kojem suzabilježeni. Pa je tako Mišna zapisana na hebrejskom jeziku,koji je lingua sacra, tj. sveti jezik jevrejskog naroda, dok jesunnet pak zabilježen na arapskom jeziku, koji za muslimanetakođer predstavlja sveti jezik, tj. jezik posljednje Božijeobjave.

Kao i u judaizmu,  slično se zbilo i u islamu s Usmenompredajom, kada je zapisana, postala je drugim pisanim izvoromreligije. Prema Goldziheru sunnet je u istom odnosu spramQur'ana, kao što je Mišna u jednakom odnosu spram Toraha.Sličnost između Mišne i Sunneta se može promatrati izpovijesnog ugla, jer su obje vrste Predaje usmeno prenošene skoljena na koljeno, da bi ih poslije učenjaci zapisivali naposebnim predavanjima. Tanaimi su bili usmeni prenosioci Mišne,dok je također u islamu sveprisutna slična dimenzijaprenosilaca Predaje, koji se na arapskom jeziku nazivajurawije, odnosno ruwat.

Mišna prvenstveno služi kao tumačenje i razrada Tore, osobito ulegislativnom smislu. Sunnet s druge strane tumači objavljenitekst Qur'āna, precizira pravila vjere ili načine religijskogbivstvovanja te normira i utemeljuje religijske institucijekoje Qur'ān nije izravno precizirao. Putem sunneta qur'ānskamisao biva pretočena iz teoretskog u sferu empirijskog dejstvahomo religiosusa, dok je eho sunneta sveprisutan od vremenaposljednjeg Glasonoše Riječi Božije Muhammeda, a.s.. Uz pomoćsunneta decidno se preciziraju pravila unutar islamskog pravnognauka Šerijata. Iz potonjeg je vidljivo da je Mišna izvorHalahe, a sunnet izvor Šerijata.

Jedna od sličnosti je i slijedeća. Kao materijal za bilježenjePredaja s jevrejske strane koristile su se pločice za pisanje,male knjižice za bilježenje (Notizbueher in Kodexform hebr.pīnaqsiyōth; od grčkog pinakes), papirusi u rolnama (megillōthsetārīm), koji su služili kao podsjetnici (sifrē zikkārōn). Namuslimanskoj strani za bilježenje Predaja koristile su sepločice za zapisivanje (arap. alwāh, sabbūrāt), koje su veomalahko mogle biti uništene, no također su zapisivane i u svitke(qarāris, qurrāsa).[34]

Jedna od osnovnih razlika između Mišne i sunneta ogleda se utome, što je Mišna za razliku od sunneta djelo više autora,mada se mističnom predajom veže za Mojsija. Za razliku odMišne, sunnet su riječi i djelo, odnosno cjelokupni uzorniživot jednog pojedinca, Božijeg poslanika Muhammeda, a.s..

Paralelno razvoju u judaizmu i kršćanstvu, ni ovdje se ne možeprevidjeti: Tora i Talmud, Spisi i tradicija, Qur'ān i Sunnet.Sasvim slično kao u judaizmu i kršćanstvu, pojavljuje se

nepredvidivo "usmena tradicija" koja je ravnopravna prvobitnomSvetom tekstu, štaviše, ponekad se javlja i kao nadređena. Morase ipak promisliti ukoliko se podređeno izjednači sanadređenim, tada se ponizuje nadređeno. Tako, kao što je slučaji sa Halachom u judaizmu, te dogmama i kanonima crkve, koji sučesto stavljani ispred njihovih biblijskih obrazloženja, tako imuslimanske Tradicije određuju učenja i propise, pa se učenjaciu svojoj egzegezi moraju na njih oslanjati, i "dokazati"suglasnost postojećih pravila Qur'ānu.   

   

Biblija:Tora                         Biblija: Stari zavjet iNovi zavjet              Qur'ān

     ↓                                                 ↓                                                        ↓

Mišna                                        Tradicija                                               Sunnah

(Halacha)                                        ↓                                                        ↓

     ↓                                      Kanonskopravo                                          Šeriat

Talmud                                 (Crkvenopravo)                                 (Religijsko pravo)

(Halaha+Hagada)

Tabela br. 1: Prikaz suodnosa Objave, Tradicije i prava ujudaizmu, kršćanstvu i islamu[35]

 

Za razliku od Mišne, koja nije zapisivana jer je njen naukčuvan u ograničenim krugovima učenih, moralnih i kompetentnihučenjaka, sunnet je imao opću primjenu, i sveopću populističkuraspršenost, koja se primjenjivala u praktičnoj formi tijekomživota prvih generacija nakon Muhammeda, a.s.. Tako su u prvompovijesnom rascvjetavanju oba učenja postojale znakovite

pedagoške i metodološke različitosti, koje su se ogledale uodnosu puka spram Mišne ili sunneta.

Zabrana zapisivanja Mišne imala je svoje mistično utemeljenje,što nije bio slučaj sa sunnetom. Sunnet je bilježen i u vrijemeMuhammeda, a.s., iako se iz nekih njegovih izjava zaključuje daje to pojedincima osporavao iz predostrožnosti da se RiječBožija ne bi poistovijetila s ljudskom s tim da u sunnetu nepostoje nikakvi mistični elementi, te je kao praktična razradbajasan. Navedeni razlog privremenog nebilježenja sunneta, bio jejedan od razloga trajnog nezapisivanja Mišne, kroz njenu dugupovijest, tj. da se Mišna ne bi poistovjetila s Torom.

Prva društva su prenosila sva znanja usmenim putem, koji seogledao u načinu komuniciranja licem u lice (face to face).Prijelaz s usmenog na pisani način prenošenja znanja i iskustvau povijesti je trajao jako dugo, jer je to dugotrajan proces. Uvremenu kada je Mišna nastajala nije bila razvijenaskriptografska kultura, dok se s druge strane, još u prvimgodinama spuštanja Božije objave Qur'ana u Mekki, a kasnije i uMedini, težilo ka sveopćem razvoju pisane kulture, omogućujućina taj način paralelno i istovremeno egzistiranje pisane iusmene forme Presvetog i Svetog Teksta.

Sunnet je bilježen na arapskom književnom jeziku u prvimhidžretskim stoljećima, u vremenu koje se umnogome razlikuje oddanašnjeg te je na taj način neophodno i posebno lingvističkointerpretiranje unutar tog jezika u odnosu na današnjitrenutak. Istovrsna situacija je i sa Mišnom gdje jeakumulacija teksta Mišne puno duže trajala, te je na taj načinpuno starija ta vrsta hebrejskog jezika na kojem je zabilježenasveta Predaja jevreja u odnosu na suvremeni hebrejski jezik,čime se iziskuju dodatni jezički napori učenjaka.

 

6. Orijentalistički pogled na usporedbu između sunneta i mišne

Još u srednjem vijeku se na sveučilištima u Beču, Bolonji,Parizu otvaraju prve katedre arapskog jezika, gdje jedini ciljnije bio samo prevođenje djela muslimanskih autora izfilozofije, medicine, prirodoslovnih znanosti s arapskogjezika, nego i upoznavanje islama i rušenje islamskog ad intra

(iznutra) temeljnog teološkog nauka, koji je utemeljen napresvetim izvorima Qur'ānu i sunnetu. Prvi orijentalisti suodveć neracionalno i znanstveno neutemeljeno kritizirali islam,te su neprestano Put Muhammeda, a.s., pokušavali prikazati kaološ otisak judaizma ili u drugom slučaju kao kršćansku herezu.

Smjelija usporedba sunneta s vrelima judaizma od orijentalistazbila se krajem XVII stoljeća, kada De Herbelot (u. 1695. g.),piše o hadisu.[36] Kod ovog orijentaliste prisutne su prveusporedbe između Mišne i sunneta, u negativnom kontekstu, pričemu se negira sveta dimenzija islamske ortoprakse, kao izvoravjere i prava.

Među orijentalistima posebno su se isticali slijedeći: SnouckHurgronje, Gustav Weil, Aloys Sprenger, William Muir, ReginaldBosworth Smith, Leone Caetani, Tor Andrae, Régis Blachere,Maxime Rodinson i W. Montgomery Watt, od kojih je najglasniji inajznačajniji bio mađarski orijentalista Ignaz Goldziher, kojije svoje djelo Muhammedanische Studien napisao na njemačkomjeziku. Svojim je spisateljskim djelovanjem, umnogomepredstavljao islam kao izopačenu religiju, a presvete Izvoreislama Qur'ān i sunnet, kao jednu blijedu kopiju osnovnihizvora judaizma, čime je došlo do ponovne reminiscencijesrednjovjekovnih orijentalističkih duhova. U ovom djelu jeisticao da se u islamskoj Tradiciji nalaze strani elementi,poput rimskog prava, kao i utjecaji Starog i Novog zavjeta.Goldziherov put nastavio je Joseph Schaht koji će zaključiti daje u I st. po Hidžri  sunnet u islamskom društvu razumijevankao običajna (the customary practice) ili općeprihvaćena praksa (the  generally agreed practice).   

Ima čak mišljenja da je arapska riječ sunnet tuđica i dapotječe od hebrejske riječi mišna, koju jevreji koriste da biukazali na skup Izraelovih predaja koje komentiraju Tevrat isluže im kao izvor spoznavanja normi Tevrata te da su taj pojammuslimani arabizirali u formi sunneta koristeći ga da bioznačili cjelinu Muhammedovih, s.a.w.s., predaja i smatrali gajednim od izvora prava. Istina je, pak, da se sunnet u ovomznačenju cjeline Poslanikovih, s.a.w.s., predaja značajnijepočinje koristiti tek nakon prvog stoljeća po Hidžri, pa jeshvatanje da se radi o preuzetom terminu bez ikakvautemeljenja.[37]

 

Zaključak

Mišna i sunnet predstavljaju osnovna vrela vjere u svojimreligijskim tradicijama i kao takva su obvezatna i smjerodavnaza religiozne ljude judaizma, odnosno islama. Oba spomenutareligijska izvorišta prvotno su utemeljena na usmenom predanju,dočim, među njima postoji i razlika, koja se ogleda u tome štose vrlo rano pristupilo zapisivanju sunneta, za razliku odMišne, gdje je proteklo mnogo vremena do početka bilježenjapotonjeg izvora judaizma. Također su slični po tome što supribilježeni na svetim jezicima njihovih religijskih tradicija,a to su starohebrejski i arapski, kao što su i zapisivani nasličnim materijalima.

Principi prenošenja veoma su similarni, jer u islamu su ravijeprenosile tekst hadisa, dok su tannaimi, memorizirali tekstmišne i prenosili ga s generacije na generaciju. Također su uislamu postojali i još uvijek postoje učenjaci koji poznajuhadis napamet, no i vični su tumačenju sunneta kao takvog, anazivaju se muúaddiði, dok su u judaizmu znalci koji supoznavali i tumačili mišnu bili amoraimi.

Kroz povijest je nažalost dolazilo i do pogrešnog shvaćanjasunneta, pri čemu su neki orijentalisti smatrali čak da jesunnet nastao od mišne, što je u potpunosti pogrešno, jerpromatrajući sunnet s historijskog aspekta, u vremenu nastankasunneta, nije bilo nikakvih dodira s mišnom, a ni Muhammed,a.s., nije poznavao hebrejski.

No, na kraju je neophodno zaključiti da se i ova dva izvoraponajviše razlikuju u svjedočenju vjere i interpretiranjuzakona. U islamu je sunnet smjerodavni izvor vjere, kao što jeto mišna u judaizmu. Međutim, koliko god da postoje mnogobrojnesličnosti među njima s aspekta sveto-povijesti i morala,neophodno je potcrtati da postoje i razlike dogmatske naravikoje i ove dvije religije čine različitim.

 

Srdačno se zahvaljujemo na ukazanim sugestijama i dragocjenojliteraturi kolegi mr. sci. Doru Dorfteiu s Eberhardt KarlsUniverziteta u Tübingenu.

[1] Esad Ćimić, Drama teizacije, Šahinpašić, Sarajevo, 2007.,str. 212.

[2] Ante Vukasović, Pedagogija, Zagreb, Alfa d.d. Zagreb,Hrvatski katolički zbor “MI”, 1995., str. 40.

[3] Više v.: Adnan Silajdžić, "Značenje i značaj islamsketradicije" u: Islamska tradicija Bošnjaka: izvori, razvoj iinstitucije, perspektive, Zbornik radova s naučnog skupaodržanog 14.-16. 11. 2007. u Sarajevu, Rijaset IZ-e u BiH,Sarajevo, 2008., str. 13.

[4] Više v.: Isto.  

[5] Ivan Karlić, Temelji objavljene religije, FFDI, Zagreb,2009., str. 126.

[6] To je čuveni zbor jevrejskih svetaca, koji se sastojao od120 mudraca, i njihov značaj prvenstveno se ogleda u prenošenjuUsmene Tore.

[7] The Babylonian Talmud, Philosophical library, New York,1944., str. 22.

[8] Hans Küng, Das Judentum. Die religiöse Situation der Zeit,Piper, München 1991., str. 176.

[9] Jacob Neusner, ''Mishnah and Tosefta'', The Encyclopedia ofReligion, MacMillan Publishing Company, New York, 2005., Volume9, str. 6067.

[10] David Kraemer, ''Tannaim'', The Encyclopedia of Religion,Macmillan Publishing Company, New York, 2005., Volume 13, str.8983.

[11] Daniel Sperber, ''Tanna'', Encyclopaedia Judaica, SecondEdition, Macmillan Publishing Company, New York, 2007.,  Volume19, str. 506.

[12] Moshe David Herr, ''Tosefta'', Judaica, Kater PublishingHosue, Jerusalem, 1972., Volume 15, str. 1283.

[13] Hans Küng, Das Judentum. Die religiöse Situation der Zeit,Piper, München, 1991., str. 176.

[14] Simon Dubnov, Kratka istorija jevrejskog naroda,Tabernakl, Sremska Mitrovica, 2006., str. 109.

[15] Eugen Werber, Stara hebrejska književenost, u: Povijestsvjetske književnosti, Mladost, Zagreb, 1982.,  str. 52.

[16] Isto, str. 53.

[17] Berel Wein, The oral law of Sinai: an illustrated historyof the Mishnah, Arthur Kurzweil Book, 2008. str. 1.

[18] Shayej D. Cohen, The Judaean Legal Tradition and theHalakhah of the Mishnah, u: The Cambridge Companion to theTalmud and Rabbinic literature, Cambridge University Press,Cambridge, 2007.,  str. 121.

[19] Jacob Neusner, ''Mishnah and Tosefta'', The Encyclopediaof Religion, Macmillan Publishing Company, New York, 2005.,Volume 9, str. 6067.

[20] Shayej D. Cohen, The Judaean Legal Tradition and theHalakhah of the Mishnah, u: The Cambridge Companion to theTalmud and Rabbinic literature, Cambridge University Press,Cambridge, 2007., str. 125.

[21] Adnan Silajdžić, "Sunnet kao hermeneutika Kur'ana" u: EnesKarić, Kur'an u savremenom dobu, Bosanski kulturni centar i El-Kalem, Sarajevo, 1997., I, str. 294.

[22] Više v.: Cyril Glasse, Enciklopedija islama, (s engleskog:Fikret Pašanović i dr.), II izdanje, Libris, Sarajevo, 2010.,str. 178.

[23] A. Silajdžić, 40 hadisa sa komentarom, PredsjedništvoUdruženja ilmijje u R BiH, Sarajevo, 1993., str. 13.

[24] Isto, str. 24-25.

[25] Silajdžić, "Sunnet kao hermeneutika Kur'ana", str. 302.

[26] Više v.: Fethullah Gulen, Vjerovjesnikov sunnet (važnost irazumijevanje), El-Kalem, Sarajevo, 2009., str. 28-29.

[27] Silajdžić, 40 hadisa sa komentarom, str. 25.

[28] Više v.: Cyril Glasse, nav. djelo, str. 539.

[29] Silajdžić, 40 hadisa sa komentarom, str. 25.

[30] Silajdžić, "Sunnet kao hermeneutika Kur'ana",  str. 304.

[31] F. Gulen, nav. djelo, str. 12.

[32] Silajdžić, "Sunnet kao hermeneutika Kur'ana", str. 308.

[33]Gregor Schoeler, ''Mündliche Thora und Ýadīð: Überliferung,Schreibverbot, Redaktion'', Der Islam, 1989., br. 66, str. 225.

[34] Isto, str. 216.

[35] Hans Küng, Der Islam. Geschichte, Gegenwart, Zukunft,Piper, München 2006.,  str. 334.

[36] Akram Èiyà al-‘Umarì, Mawqif al-istišràq min as-sunna was-sìra an-nabawijja,: Markaz buúùð as-sunna was-sìra, UniverzitetKatar, 1994/95., br. VII, str. 70.

[37] Više v.: Maýmùd Šaltùt, Al-Islàm ‘aqìda wa šarì‘a, Dàr aš-šurùq, Al-Qàhira, 1992., str. 492-493.