PROGONSTVA DOBROG DUHA (Kratka biografija Špire Matijevida)

Za nasloviti autobiografski roman „Progonstva“ zasigurno treba imati čvrste razloge koji de nekog slučajnog istraživača, ako se odluči pratiti tragove tih progonstava, uvudi u svijet misterija. Misterije de otvoriti mnoštvo pitanja i zato ne treba da začudi što bi rekonstrukciju tog puta pitanja uglavnom i sačinjavala. „Progonstva“ Špire Matijevida započinju u Kolašcu, naselju udaljenom oko 25 kilometara zapadno od Knina u Republici Hrvatskoj, koje danas broji oko pedeset stanovnika. U doba pjesni-

Prof. dr. Špiro Matijevid (24. II. 1943. – 29. III. 1993.)

kova rođenja, 24. februara 1943. godine1, Kolašac je ipak imao više stanovnika2 što je Matijevidu omogudilo da prva dva razreda osnovne škole završi u svom rodnom mjestu. Godine 1953., u vrijeme naseljavanja prostranih područja Vojvodine i južnog Srema, Matijevideva obitelj je bila naseljena u Sremske Laze, koje se danas nalaze

1Dvije različite Wikipedije donose dvije

različite informacije: hrvatska kaže da je rođen 24. Februara (http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%A0piro_Matijevi%C4%87 (Uvid ostvaren: 24. II. 2015.)) a zanimljivo je da se taj podatak nalazi samo u jednoj biografiji u knjizi i to onoj izdatoj nakon Matijevideve smrti: Špiro Matijevid, Izabrana dela, I, Sunce u procijepu, Novi Sad 2007., str. 171. (Dalje: MATIJEVIĆ 2007.). Ostale bilješke o piscu u knjigama uopde ne spominju datum rođenja. Srpska Wikipedija donosi informaciju da je rođen 24. januara: http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A8%D0%BF%D0%B8%D1%80%D0%BE_%D0%9C%D0%B0%D1%82%D0%B8%D1%98%D0%B5%D0%B2%D0%B8%D1%9B (Uvid ostvaren: 24. II. 2015.). 2 O broju stanovnika u Kolašcu vidjeti:

http://hr.wikipedia.org/wiki/Kola%C5%A1ac (Uvid ostvaren: 3. IX. 2014.).

N A S L I J E Đ E Časopis za nepriznato književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini

Godina I – Broj 1 – Tuzla, mart/ožujak 2015. – Cijena 1 KM

RIJEČI UREDNIŠTVA Kako se u ovo doba plitkosti suprotstaviti navali barbara, nemilosrdnim razaračima kulture i umjetnosti? Kako stati ukraj njihovom rušenju i primiriti njihovu pobjedonosnu desnicu, koja silno guši sve ono što zaista zaslužuje naziv u m j e t n o s t? Šta su barbari za stare Helene? Oni su poput djece, ne umiju govoriti i razborito razmišljati, kukavični su, često nemuževni, nemodni nad svojim strastima i požudama, nevješti u politici i nesposobni da sobom vladaju i upravljaju. Šta su barbari za nas? Neosjetljive neznalice što se utapaju u vlastitoj mudrosti, umjetnici, koji su doista vrijedni te riječi, jer je sve na njima u m j e t n o. „Miljenici muza“ koji vlastite b a r u š t i n e predstavljaju m o r i m a, podražavajudi nerazumijevanje puka i iluziju o umjetnosti kao neprobojnom i tmurnom oblaku u koji, tobože, samo oni sami imaju uvida kroz sudbom date proročanske modi i vizije. Mi težimo protiv tih novijih i opasnijih „divljaka i stranaca“, naši su barbari – b a r b a r i d u h a! No, kakvim bi vas drugim imenom ovjenčali, vas koji ste neprijatelji tisudljedima umjetnosti? Vas koji ste nadvladali i prevazišli svu starinu, koji ste nezahvalno, skoro pa nepovratno, zakopali sve izvore kontinuiteta ove n a j v r e d n i j e baštine? A vas ostale ne pozivam u boj, ali vam poručujem riječima božanstvenog Homera: „Nek svaki pogleda kola i na rat nek misli u duši“.

Edi BOKUN

POVODOM PRVOGA BROJA „NASLIJEĐA“

Svjesni situacije u kojoj se umjetnost u Bosni i Hercegovini nalazi pokredemo ovaj dizajnom i pretenzijama skromni časopis. Namjera nam nije poraziti niske strasti u ljudima, namjera nam je očuvati kontinuitet kvalitetne umjetnosti pa taman na način da on ostane tinjajudi ispod svega nagomilanog što se danas predstavlja kao umjetnost. O kvaliteti de suditi potomci kojima želimo prenijeti zdravo naslijeđe. Prvi broj tematski je vezan za tuzlanskog profesora i pjesnika Špiru Matijevida, žrtvu ne samo nesretnog rata ved i mirnodopske zlobe i nehaja. Povodom dvadeset i druge godišnjice njegove smrti posvedujemo mu ovaj prvi broj.

Uredništvo

P O Z I V Z A S U R A D N J U

Pozivamo sve afirmisane i neafirmisane pisce da nam se pridruže i pomognu u realizaciji svakog narednog broja slanjem svojih radova. Kontakt: Naslijede@gmail.com

T E M A B R O J A

N A S L I J E Đ E Mart/Ožujak 2015. str.2

u opdini Stari Jankovci, Republika Hrvatska. U Sremskim Lazama Špiro Matijevid je završio tredi i četvrti a u obližnjem naselju Slakovci i ostale razrede osnovne škole. Podatci o završenoj srednjoj ekonomskoj školi u Vinkovcima i Pedagoškoj akademiji ovdje de biti samo grubo izneseni, no ovaj period Matijevidevog života je emotivno popraden u navedenom autobiografskom romanu. Slijedi i niz golih činjenica za čije detalje ipak treba, i vremenom istraživanja i prostorom za objavljivanje, obimnija studija: Matijevid se zapošljava u osnovnoj školi u Jankovcima, diplomira na Filozofskom fakultetu u Zadru, služi vojni rok, radi u selu Nijemci kraj Vinkovaca.1 Napreskok dolazimo do 1971. godine, dvostruko važne u životu Špire Matijevida: 1. uspješno brani magistarsku tezu na Filozofskom fakultetu u Sarajevu2 i 2. dobija posao na Radničkom univerzitetu u Lukavcu – Elektrotehničkom ŠC i Gimnazijsko-ekonomskom ŠC.3 Ved početkom godine lukavački Centar za društveno političko obrazovanje i kulturu iznio je prijedlog programa kulturno-zabavnog života na području lukavačke komune kojim je bilo predviđeno izvođenje 18 predstava i 25 književnih večeri.4 Literarnu i dramsku sekciju vodio je upravo profesor Matijevid i čak je bio i reditelj i autor jedne drame koja se trebala prikazati u obližnjim kazalištima.

5 Drama se zvala „Sunce

tone u rijeku“ i nije poznato da li je sačuvan njen rukopis. Matijevidev život ide ubrzanim tempom. Oženio se i dobio sina. Doktorira u Sarajevu 1986. god.

6, a

ved idude godine počinje da radi na Pedagoškoj akademiji Univerziteta u

1MATIJEVIĆ 2007., str. 171

2SenahidNezirovid, „Špiro Matijevid ili

nasludivanje smrti“, Afirmator, časopis za umetnost i društvena pitanja, Broj 18, septembar 2013., dostupno na: http://afirmator.org/spiro-matijevic-ili-naslucivanje-smrti/ (Uvid ostvaren: 4. IX. 2014.). (Dalje: NEZIROVIĆ 2013.) 3MATIJEVIĆ 2007., str. 171. Uporedi:

NEZIROVIĆ 2013. 4 ATK, RUL, Opšta dokumentacija 1961 – 1987

god., Kutija 6, 1971. januar. 5 „Profesor-pisac“, Oslobođenje, 1. mart

1972., str. 14. 6NEZIROVIĆ 2013.

Tuzli.7 Te iste, 1987. god. štampana

mu je i prva knjiga, „Sunce u procijepu“.8 Idude godine izlazi mu zbirka pjesama „Svjetlost i nada“

9 a

1991. god. i autobiografski roman „Progonstva“.10 Ubrzo, narodi bivše Jugoslavije biše trgnuti iz uspavljujude bajke o bratstvu i jedinstvu i bačeni u ralje rata. Špiro je sa sinom Goranom ostao u Tuzli obavljajudi svoje dužnosti uredno i redovito.11 U Tuzli je, početkom 1993. god. ostalo oko 10.000 Srba. Pitanje njihove želje za odlaskom ili ostankom veoma je škakljivo. S jedne strane, imamo cifru koju daje UN general Heis koja kaže da veoma mali broj Srba želi napustiti Tuzlu (njih oko 550).12 S druge strane, imamo neku vrstu pritiska na Srbe da ostanu. Naime, ako bi se Srbi iselili iz Tuzle validne bi bile teze koje je Radovan Karadžid u to doba postavljao o etničkom čišdenju Srba plus bi se, na tako etničko čistu Tuzlu, pojačalo srpsko granatiranje jer u njoj više ne bi bilo Srba. Postoji i izvjestan pritisak na tuzlanske Srbe koji je najbolje vidljiv u pisanjima lista „Zmaj od Bosne“ i to od više autora: J. Malkid, V. Spahid, H. Bašagid, koji agresivno osuđuju i napadaju pasivnost tuzlanskih Srba, zahtjevajudi da zauzmu strane. „Preostali nam dragi sugrađani Srbi, koje ne treba podsjedati na ono što su im dobroga učinili Muslimani i Hrvati Tuzle tijekom 2. svjetskog rata, dakle, njih devet tisuda i manje za broj onih koji su stali u stroj obrane jedine svoje domovine bilo s

7MATIJEVIĆ 2007., str. 171. Senahid Nezirovid,

koji je bio njegov učenik, navodi da je Špiro Matijevid bio redovni profesor i prodekan za nastavu. Sumnjam da je profesor Matijevid za tako kratko vrijeme mogao biti biran u zvanje redovnog profesora (Uporedi: NEZIROVIĆ 2013.) ali prodekan za nastavu je postao 9. oktobra 1992. godine. „In memoriam: Dr Špiro Matijevid“, Front slobode, L, 3300, 25. maj 1993., str. 4. 8 Špiro Matijevid, Sunce u procijepu, Tuzla

1987. 9 Špiro Matijevid, Svjetlost i nada, Pljevlja

1988. 10

Špiro Matijevid, Progonstva, Tuzla 1991. 11

Tako je, recimo, bio član Organizacionog odbora za memorijal povodom druge godine smrti pjesnika Avde Mujkida. „Pjesniku u spomen“, Front slobode, L, 3281, 19. mart 1993., str. 8. 12

„Koliko još Srba odlazi?“, Front slobode, L, 3289, 16. april 1993., str. 3.

puškom ili perom da stave potpis pod tekst osude fašizma – čekaju! Oni ... još ne odgovaraju. Da li ih je stid komšija Muslimana koji u tolikom broju izgubiše glavu na najsvirepiji način samo zato što su Muslimani? Da li kontaju: kasno je? Ne, nije nikad kasno predi na pravu stranu!“.

13

U to vrijeme postojale su tri „kategorije“ Srba koji su legalno pokušavali napustiti Tuzlu: 1. Srbi strani državljani koji su se slučajno zatekli u Tuzli u vrijeme izbijanja sukoba, 2. oni koji su imali ispravnu medicinsku dokumentaciju da se moraju liječiti izvan Tuzle i 3. najbrojnija, oni koji su imali obitelj izvan Tuzle. Špiro Matijevid se u međuvremenu razveo od svoje žene i ona je živjela u Novom Sadu, i Špiro je pokušao svog jedva punoljetnog sina Gorana (19) poslati kod nje. Problem je bio što treda kategorija nije mogla dobiti dozvolu za odlazak. Ali, postojali su i drugi načini bijega iz Tuzle, oni ilegalni. Izgleda da je u to doba bila dobro poznata praksa da su vojna lica prebacivala srpske civile preko linija na teritorij koji su držali Srbi.14 I sada slijedi pokušaj konceptualizacije daljnjih događaja. Po svemu sudedi, Goran se obratio dvadesetdvogodišnjem poznaniku i komšiji, izbjeglici iz Doboja, pripadniku Armije BiH, da ga prevede na drugu stranu. Ovaj ga je, 17. decembra 1992. god., odveo u jednu napuštenu kudu u mjestu Sarajac kod Simin Hana, ustirjelio ga, uzeo mu novac koji je imao uz sebe (oko 2500 DM), polio benzinom i zapalio. Policija je pronašla tijelo 21. decembra ali ga nisu uspjeli identifikovati.15 Špiro nije prijavio nestanak svog sina. Izgleda da je, umjesto toga, vršio pritisak na ubojicu da mu kaže gdje je odveo Gorana, pošto je vjerojatno znao za akciju Goranovog pokušaja bijega iz Tuzle. Dana 29. marta, ubojica se pojavio na vratima

13

HamšaBašagid, „Molitva za Srbe“, Zmaj od Bosne, Broj 31, 1. travanj/april 1993., str. 10. 14

„Prljav posao četvorice bojovnika“, Front slobode, L, 3301, 28. maj 1993., str. 2. 15

„Otkriven dvostruki ubica“, Front slobode, L, 3296, 11. maj 1993., str. 6.

N A S L I J E Đ E Mart/Ožujak 2015. str. 3 Špirinog stana, vjerovatno sa izgovorom da ima neke novosti, Špiro ga je pustio unutra a ovaj ga je potom ubio nekim tupim predmetom i od njega uzeo 1400 DM.1 Špirino tijelo pronađeno je 4. aprila, nakon što su radnici Pedagoške akademije prijavili policiji da profesor Matijevid ne dolazi na posao i da mu se gubi svaki trag. „Pored ubijenog profesora nađena je pisadom mašinom otkucana poruka >>Smrt izdajnicima – Kralj Petar<<. Takođe, inspektori su primjetili da je ubijenom gorjela i svijeda na stolu!“.

2

Ubojica je uhiden i osuđen, a prema Nezirovidevim riječima, odslužio je samo pola kazne.3 Zanimljivo bi bilo, barem površno, propitati motive ubistva. Iako Nezirovid zavjerenički spominje nalogodavce, insinuira na ubistvo iz mržnje4, autor ovoga teksta smatra da je riječ ipak o ubistvu iz koristoljublja, naravno, uvažavajudi i okolnosti da je u toku bio rat i da je Matijevid bio pripadnik „drugog“, „protivničkog“, naroda. Kako god bilo, Bosna i Hercegovina je izgubila. Tuzla je izgubila. Umjetnost je izgubila. Književnost je izgubila. Izgubili su nadarenog pjesnika, pisca, učitelja i pedagoga, prevodioca sa slovenačkog, njemačkog i ruskog jezika, člana Udruženja književnika Bosne i Hercegovine i Udruženja književnih prevodilaca Bosne i Hercegovine. Špiro Matijevid sahranjen je na pravoslavnom groblju u Tuzli. Nakon rata, 3. juna 1998. god., njegovi posmrtni ostatci ekshumirani su i prenešeni na Gradsko groblje u Novi Sad gdje i danas počivaju. Špirina sabrana djela u tri knjige objavila je 2007. god. novosadska izdavačka kuda Orpheus. Knjige su bile dostupne i u elektronskoj formi na stranici fondacije „Špiro Matijevid“ koja je mistoeriozno ukinuta prije nekog vremena. Također ja sa youtubea misteriozno

1 Isto. Također i: „Ubistvo“, Front slobode, L,

3287, 8. april 1993., str. 10. 2 „Otkriven dvostruki ubica“, Front slobode, L,

3296, 11. maj 1993., str. 6. 3NEZIROVIĆ 2013.

4NEZIROVIĆ 2013.

nestala i epizoda (ne sjedam se koje emisije ali voditelj je bio ona ubleha Veselin Gatalo) posvedena Špiri Matijevidu. Na facebooku postoji fan page posveden Špiri Matijevidu koji broji jadnih 26 fanova. Na njoj možete pronadi veliki broj Špirinih pjesama.5 Danas, progonstva Špire Matijevida nisu prestala. Filozofski fakultet, nasljednik Pedagoške akademije, nije obilježio dvostruku obljetnicu (70 godina rođenja, 20 godina od smrti) 2013. godine. Špirine knjige se bacaju (autor ovog teksta posjeduje dva potpisana primjerka „Progonstava“, jedno posvedeno akademiku Enveru Halilovidu, drugo posvedeno emeritusu Ahmetu Kasumovidu), zato dragi čitaoče, naletiš li na pijaci da se za marku prodaje mala bijela knjižica, meki uvez, sa crnom, nejasnom sličicom i crvenim naslovom „PROGONSTVA“, ne propusti sačuvati dio tuzlanskog duha, ugrabi ga, uzdigni se, osjeti i stopi se s njim. Budi čuvar naslijeđa, nositelj kontinuiteta!

Marko MATOLIĆ

***

SJENAMA ŠPIRE MATIJEVIĆA

Bio sam oduvijek žedan neba... Da li je mogude prodrijeti u misli, u mikrokozmos drugoga bida, spoznati u cjelini strana mora i u potpunosti osjetiti okus tuđe zbilje? Zar pisci, pjesnici i umjetnici nisu oduvijek bili proroci ovoga poslanstva? Zar nisu pokušavali ravnodušnom svijetu nametnuti pečat vlastitih misli, egzistencije i spoznaje svijeta, zar je nisu pokušali, u neimaštini riječi, vještim kistom ili skladom harmonije prenijeti ostatku čovječanstva, premostiti ravnodušna prostranstva koja dijele dvije duše? Koliko je tek nezahvalan zadatak nas koji se uhvatimo ukoštac sa tuđim svjetovima i onda pokušavamo rekonstruisati mozaik njihova bida, skupljajudi kamenčide koje su namjerno rasijali pred nama? Ali, taj zadatak je u svojoj nezahvalnosti

5https://www.facebook.com/pages/%C5%A0p

iro-Matijevi%C4%87/754045841308073?fref=ts (Uvid ostvaren: 24. II. 2015.).

ipak ovjenčan posebnim zadovoljstvom, pogotovo kad se pod zvijezdama dva životna puta, dva misaona meridijana, toliko preklope da tuđe riječi osjetimo na vlastitoj koži. Tragična sudbina Špire Matijevida, pisca, prevodioca, pjesnika, supruga, brata i oca je zbilja na koju vazda nanovo treba skretati pažnju. Ipak, danas valja primarno govoriti o njegovoj pisanoj ostavštini, baštini vrijedne spomena, iskri u nevremenu, koja sija svjetlošću i nadom. Špiro Matijevid je za života izdao tri knjige, prva nazvana Sunce u procijepu (1987., Univerzal Tuzla) jeste zbirka pripovijetki. Druga knjiga Svjetlost i Nada (1988., Mostovi Pljevlja) je autorova prva zbirka poezije, dok je treda i ujedno zadnja knjiga koju je Matijevid izdao za svoga živoga nazvana Progonstva (1991., Univerzal Tuzla). Tu se radi o prvom i, nažalost, zadnjem autorovom romanu. Nakon tragične smrti Špire Matijevida osnovana je fondacija dr. Špiro Matijevid koja je posthumno u tri toma izdala njegova djela. Radi se o ved spomenutim pripovijetkama Sunce u Procijepu, romanu Progonstva, te sabranoj poeziji pod naslovom Raspukline, kojom du se uz Svjetlost i Nadu koristiti kada budem govorio o pjesničkom stvaranju Matijevida. Zanimljivo je primijetiti da neke pjesme koje se nalaze u navedenoj prvoj autorovoj zbirci poezije nedostaju u Raspuklinama. Razlog za ovo mi je nepoznat te to uz napomenu ostavljam po strani. Ved u pripovijetkama autorovog prvijenca osjetimo književnu zaostavštinu koju Matijevid njeguje. Kratke kafkijanske priče, koje dijelom odzvanjaju bunilom i gorkom neizvjesnošdu, povezuje sa tradicijom klasične pripovjedačke škole realizma, stvarajudi time poveznicu između književnih tradicija, ne isključujudi nijednu niti se apsolutno oslanjajudi na jednu ili pak drugu. Pripovijetke koje su podijeljene na tri ciklusa unutar same knjige bih u nedostatku pojmova najradije opisao kao košmare i stanja između sna i jave koja se materijaliziraju u zbilji. Ipak su Matijevideve pripovijetke vješto

N A S L I J E Đ E Mart/Ožujak 2015. str. 4 utkane u stvarnost i posebno bi valjalo naglasiti da je dijalog nosedi element mnogih od navedenih, doprinosedi time suviše ljudskom kojim odišu ove priče, koje se ipak u svom transcendentalnom korijenu vradaju u zbilju i time stvaraju atmosferu bunila, konfuzije i nelagode. Matijevid, osim književničkog talenta, kojeg je nemogude negirati, ved ovdje iznosi pečat svoje sudbine, dijelom nasludujudi smrt, dijelom opipavajudi vlastitu introvertnost svojim riječima na hartiji. Zastrašujudi moment kada nepoznati neprijatelj nadire u mjesto u priči Neznanci pitajudi junaka priče zašto se nije spasio sa sugrađanima, Matijevid ovjenčava mišlju: „Htjedoh ponijeti knjige“. Zar se misao tragičnog književnika ved ne oslikava u ovim riječima? Neumjesno bi i posve grešno bilo izdvajati jednu pripovijetku iznad druge i izlagati ih čitaocima kao kvalitetnije ili bolje -ljepota Matijevidevih priča izloženih ovdje jeste što u subjektivnosti svoje egzistencije čovjek uvijek može povudi paralelu sa likovima opisanim na ovim stranama. Kako sam se odlučio da poeziju promatram posebno, valja prvo obratiti pažnju na Matijevidevu posljednju knjigu, njegov autobiografski roman Progonstva. Uzaludno bih se zamarao, a ne bih dovoljno izrazio štovanje prema ovoj knjizi kada bih se upustio u puste i suhoparne književne analize onoga što je u njoj zapisano. Dakle, uzimam si za pravo da o tome govorim sasvim subjektivno, jer kako bi drugačije čovjek mogao promatrati umjetničko djelo no kroz prizmu vlastitog bida. Kako god bilo, Progonstva, i to ne samo zbog logike izdavanja i slijeda piščevih djela, predstavljaju vrhunac proznog stvaranja Matijevida. U riječima i djelima, životu, čežnjama i nadama, porazima i uzdanicama glavnog junaka jasno prepoznajemo utkane niti Matijevidevog života. U ovoj knjizi stilizirano je izložen njegov životni put, ali ne na stazama suhoparnog iznošenja činjenica niti na kruto realističnoj predstavi onoga minulog, nego na jednostavnim shvatanjima bida koje je preko duše, uma i tijela prevalilo ova zbivanja, koje je u krv zapečatilo ova dešavanja te ih sad iznosi pred nas

na papir. To su viđenja jednog djeteta, zalutalog mladida i sanjara i iskusnog profesora koji se nalazi na obroncima života, kušajudi svojim iskustvom vasionu. I izrazita umjetnička vrijednost, riznica u kojoj se nalazi pozlata ovih strana jeste Matijevideva iskustvena, pripovjedačka i misaona osjetljivost koja nam svaku ovu fazu predstavlja, ne samo iz perspektive pripovjedača, nego iz misaone i onovremene perspektive, oživljavajudi prošlost u javu, prelijevajudi sjedanja i filtrirajudi minule emocije u vaskrslom, za čitaoca, opipljivom ruhu. Pažljivi čitalac de primijetiti kurzivne dijelove romana, koji često odišu retrospektivnom i posve filozofskom mišlju koju je autor vješto utkao u konstrukciju svoga djela. Ovi dijelovi, od izuzetne stilske i misaone vrijednosti, predstavljaju prepredene niti, kopče i poluge koje vezuju ostale pripovjedačke misli i time stvaraju jednu cjelinu koja ne nosi samo pripovjedački vijenac, dakle, ne prenosi nam samo slijed zbivanja ved izvlači esenciju jednoga života i pretapa ga u iskustveno vino koje se uzdiže nad jednom sudbinom i prelazi u univerzalije. Matijevid svoj roman počinje potresnim riječima isposnika, riječima ispovijedi kada piše: „Gdje su granice prostora i vremena? Znam da mi niko nede dati odgovor. I malo je tko voljan da prekine moje nedoumice dok zurim u ogledalo.“ te postavljajudi bezvremena pitanja: „Gdje su granice ljubavi i smrti? Ništa nije otkriveno. Sve je tajna. Sve što me obasja dođe mi glave.1Možda je besmisao jedino čedo u kozmosu. Nisu li sva pregnuda osuđena? Sve nam je od rođenja na probi.“ Matijevid nam ne izlaže samo priču, on nam ne oslikava samo prošlost niti zaostaje u pokušaju da svoju priču iznese na papir i da je time zaklopi. Progonstva su proces, misaona utrka protiv smrtnosti i vremena, žudnja za istinom na kušnji, filozofski spis utkan u životnu priču, pokušaj da se među prste zarobi smisao. „Iza pedesete

1Pjesma Srž također počinje ovim riječima.

Česte su ovakve paralele između Progonstava i određenih pjesama Matijevida, što je izrazito zanimljivo i korisno kada pokušavamo rekonstruirati misaonu podlogu pasusa/pjesme, v. Špiro MATIJEVIĆ, Raspukline 163, Novi Sad 2007.

pokušavam da sve razotkrijem. Ponešto sam iskamčio u vremenu. Nastojao sam da izvijem most nad provalijom. Nikada ne pređoh taj most. Zauvijek ostadoh sa onu stranu.“ Što nam ove riječi prenose nego žudnju za istinom i za onim što je bezvremeno? Nemogude bi bilo iz skladne cjeline izdvajati pojedine dijelove, jer bi se time samo narušila harmonija, iako sam svjestan da sam to ved nesvjesno i pokušao učiniti. Progonstva su izrazito potcijenjeno, zapostavljeno i zaboravljeno djelo koje de svakako nadi svoje vrijeme i čitaoce - bilo bi pogrešno u današnjim izvještačenim okolnostima tražiti pravdu za Matijevida i njegovu genijalnost koja se u prozi najbolje oslikava upravo u ovoj knjizi. Ali, kako i knjige posjeduju vlastitu sudbinu tako de i ispisani kvalitet koji je nemogude negirati u svakoj generaciji nadi svoga čitaoca pa zašto bi se onda biseri bacali zna se ved pred koga? Matijevid ostaje vjeran svojoj ostavštini, svojoj zvijezdi, a baštinu i sudbinu najbolje opisuje vlastitim riječima:

„Bio sam oduvijek žedan neba.“ Prosuh mnoštvo pjesama iskri u nevremenu... Još je Nietzsche u svom spisu o Zarathustri propovijedao i u umjetničkom imperativu zagovarao: „Piši krvlju i spoznat deš da je krv duh.“ te: „Ko piše u krvi i izrekama, tog ne treba čitati ved napamet učiti.“. Čini mi se da je Matijevid jedan od rijetkih koji je ove dvije umjetničke zapovijedi, isklesane u mislima tolikih i prije no što ih je Nietzsche materijalizirao u svom djelu, spojio i primijenio, bilo to svjesno ili nesvjesno. Koliko istinito odzvanja Bodlerova misao da je teško zamisliti ljepotu bez melankolije kada je preslikamo na poeziju Špire Matijevida: tragičnost njegove misli pretočene u stihove, bol duha i misli, čovjekove sudbine kao sjenke neminovnosti i vječnosti, vječita potraga za istinom i smislom, utjehom kroz bure jave i snova, između neminovne smrtnosti i života kojeg valja živjeti, kako nam to i Matijevid sam iznosi u svojoj poemi Privid:

N A S L I J E Đ E Mart/Ožujak 2015. str. 5

Čovjekov život je igra u sjenci

Nebo mu ne oprašta prolaznost zvijezde mu ne priređuju

gozbu

Nijedna egzistencija, ničiji život na ovoj zemlji ne prolazi bez neminovnosti i gorčine bola i poraza. Matijevid je slikar vlastite agonije koju ipak u nužnosti, u krajnjem smislu svoje umjetnosti, pretvara u svjetlost, u nadu, u jedan isposnički spas pred nedohvatnim silama vječnosti i nespoznajnog. Zanimljiva je misao koju je Matijevid utisnuo nad svojim djelom, koju je postavio kao jedno od nepogrešivih pravila i stožera umjetnosti, koju bih uvrstio u svojoj tragičnoj istinitosti među navedene misli Nietzschea i Bodlera, a Matijevid je iznosi u svojoj pjesmi Spoznaja:

Da bi u djelu mogao savršeno

oblikovati čovjekovu sudbinu

umjetnik ne smije biti njen miljenik

Zar se ovdje ne nazire još ona drevna homerovska misao uklesana u vječnost u monumentalnoj i neprolaznoj Odiseji u svom opisu pjevača:

Glasnik se pojavi tada i dragog dovede pevača

Koga zavole Muza te dobrom ga obdari i zlom;

Očni uze mu vid, al' slatku dade mu pesmu.

Koliko li se ved nazire postojna istina pjesništva i pjesme, koja uz dobrotu veže neminovnu pjesničku sudbinu, tragičnost i bol koju je Matijevid upravo opisao kao nadahnude pjesničkog, umjetničkog stvaranja. Kao i kod svakog drugog pisca kojeg veže misaona homogenost njegovog bida, tako se pitanja i težnje Matijevideve umjetnosti preslikavaju i prelijevaju iz proze u poeziju i obrnuto, tako da bi bilo posve pogrešno i nemogude promatrati jednu posve odvojenu od druge.

Mnoga pitanja iz Progonstava nalaze se i u pjesmama, kao što sam ved i napomenuo, pa bi valjalo računati s tim da je misaona uniformnost dokaz unitarnosti Matijevidevog svijeta koji nam pokušava dočarati kroz svoju umjetnost. Pažljivi čitalac koji nije upoznat sa Matijevidevom poezijom de iz dvije citirane pjesme primijetiti da se radi o dosta slobodnom stihu bez interpunkcije, koji je u svom mističnom i dubokoumnom cilju oslikavanja jedne univerzalne istine (pouke i misli vodilje pjesme) donekle odbacio ljepote tradicionalnih formi pjesništva, poput rime i kitnjaste pjesničke ornamentacije. Ipak, bilo bi sasvim pogrešno smatrati Matijevida pjesnikom koji se potpuno odvojio od te tradicije (kako bi i mogao, poštujudi postulate i višemilenijski kontinuitet umjetnosti same!), Matijevid nam to impresivno dokazuje mnogim, izrazito umjetnički i misaono vrijednim, kao i jezički dotjeranim sonetima koje je mogude nadi u Raspuklinama, a u tom smislu posebno bih izdvojio sonetni vijenac u navedenoj knjizi. Impresivna je, ipak, Matijevida sposobnost da sa tako malo kaže toliko mnogo, da svoj izraz, ukliješten između riznice pjesničkog izražaja i šturosti lakonske simplifikacije, izmami iz bogatstva jezika. U izvještačenom i ispraznom svijetu današnjeg pjesništva nazirem misao i baštinu Matijevidevog pjesništva, djela uopde, kao novog, značajnijeg i iskrenijeg vala, kojeg je još Crnjanski najavio u svom epilogu riječima:

Ne, tom je kraj! Na Itaki de da se udari

u sasvim druge žice Svejedno da li ja

ili ko drugi.

I što nam na kraju preostaje no da se nadamo da je Matijevid dosegao zvijezde koje je za života samo doticao snovima...

Edi BOKUN

ELEMENTI Zemlja sam. Svaka moja pora je na njenoj kori naslikana. Svaki moj dah je sa njenim dahom usklađen. Zemlja sam. Vatra sam. Nekad du tinjati, nekad snažno planuti, nekad du opedi. Nekada du sve to sakriti u paklu, koji je u meni. Vatra sam. Voda sam. Nekad du sve preplaviti i uništiti, nekad du sve vatre pogasiti. Nekad du samo hladiti, jer voda sam. Vazduh sam. I kad prestanem biti zemlja. I kad prestanem biti vatra. I kad prestanem biti voda... I tad, kao i sad, vazduh sam. Čovjek sam. Tijelo mi propada, ja zaboravljam. Čovjek sam.

Azemina KREHIĆ

***

JEDNE ZIME Nije ovo najgore što sam učinio, rekao je paledi ved drugu cigaretu nervoznim prstima i škiljedi ispod obrva otpuhivao sonete od dima niz mračnu ulicu predgrađa. A meni je škripao snijeg pod nogama. Ne budi blesava, smijao se pa nedeš sad valjda da plačeš, pa nisi mala. Neke ti drugarice šetaju ved drugo dijete

P O E Z I J A

N A S L I J E Đ E Mart/Ožujak 2015. str. 6 a tek su im dvadesetipete. Vrijeđaš ih ovim, znaš? A i mene. Ne troši mi se ved potrošeno vrijeme. A meni je škripao snijeg pod nogama. Nemoj sad da šutiš, ljutio se mislim, to ništa ne mjenja, ti i ja metoda učenja na greškama. Znaš... Kosa mu je nespretno padala preko čela kao da se trudila da ne primjetim loš igrokaz zjenica u teatru apsurda: ljubav za Ljubav nije dovoljna. A meni je škripao snijeg pod nogama. I cigareta mu je dogorijela. Ved je tražio ključeve po džepovima tamnoplavog kaputa sa dvoredim kopčanjem kojeg sam mu ja birala, još prošle zime. Eto, pa sretno ti bilo, spetljao se na kraju. A meni je škripao snijeg pod nogama. I žuljale me pahulje u očima.

Ana MIŠKOVIĆ

***

TUŽALJKA

Toliko je uzaludnosti u ljepoti, gorke zbilje u svježini mladolikoj. Zlo se krije u sjenama njena sjaja. Toliko je uzaludnosti, robovanja prolaznom u žeravici njena svjetla obmani i laži smrtnika zanesenih njome. Toliko je uzaludnosti u ovoj spoznaji i kršu, bistrini nakon te misli pogledu što prožima crnilo i mrak. Previše je uzaludnosti u provaliji, osudi i javi vremena i prolaznosti, u žudnji za ljepotom u sjenkama špilje.

Edi BOKUN

ПЕСМА КОЈА СЛУТИ Хтедпх написати песму У кпјпј ниси туђа И ниси самп жеља, И где су твпја пбличја јпш тпплија И беља У рукама мпјим; Хтедпх написати песму Такву, ал се бпјим – Да је не запевају птице, Да је ветрпви не зашуме, Да никп не ппсумоа у ме И мпје намере чисте... Хтедпх написати песму У кпјпј све су речи исте. И сваки стих се римује Са твпјим псмесима; Ту песму кпја слути Белину твпје пути, И тежи Да у твпјпј чежои И мпјих усана има.

Милан НИКОЛИЋ

***

Saznade vrijeme u kojem demo nedostajati prazninu stiska što nam je snagu saprala i kad Ljubav neopredmedena bide prožme blagoslovom i jezom od neučestvovanja. Ne dotakne li nas tada smrt, udisademo još samo prolaženje, izdisati golemi zaborav.

Erna ĆOSIĆKIĆ

***

PILULA ZA BEZBOLNIJE PROBAVLJANJE STVARNOSTI

Progutaj vječnost, Tako veliki nedeš se udaviti. Dijete u tebi grebe da izađe van. Najvedi svjetovi, najduži vijekovi Stanu u jedan dan. Progutaj ružne riječi, Uključi brisače za poglede zle.

Tako je mnogo istoga u gradu drugačijih, zar ne? Osjedaš se kao vrabac među neboderima. Baci kosti psima. Progutaj dim, i vino, i psovke. Živjeti ne znači čeznuti za životom. Naoštri bojice i olovke, Okrajak kruha daj sirotom. Progutaj mašinu što štanca ljubav, Hodaj po žici, ne gledaj dolje. Možda de biti rata il’ tuge, No sigurno nede biti bolje. Progutaj najzad i pjesme svoje, Misli od kojih ti nutrina zebe. Progutaj život, dobro ga sažvači, Inače de on tebe.

Elma KARAHODŽIĆ

PAN-MEGAS Slušam te, boginjo, što zboriš mi o Thamu Egipdaninu kojemu je u usud palo objaviti smrt velikog Pana uplakanim obalama. Nitko ga na brodu po imenu nije znao, a ipak ga je tri puta zazvao glas i na njegov odaziv prozborio žalosnu vijest, neka ju mirnim morem pošalje umjesto valova pa da sama obavi obol njihove olujne brade. Kada je došao do otoka Paxija, onog kojeg je Posejdon sebi i Anfitriti odvojio od lijepoobalnog Korfua, a vjetra nije bilo da razbije savršeno ravnu površinu mora, stao je na pramac i viknuo: „Veliki je Pan mrtav!“ U isti se mah, kada riječi bijahu dovršene, s obale začu glasovi boli i žaljenja. Veliki je Pan mrtav! Veliki je Pan…

--- Glava mu je pucala. Glupi Marsija, pomislio je, a rekao mu je da ne svira toliko glasno na kraju večeri pune nepomiješanog vina, a tek da ga više ne davi time kako svira bolje od Apolona te da zato nema kože na leđima i… No u tom je trenu otvorio oči i ugledao ono Bijelo. Nije mu bilo

PRIPOVIJETKA

N A S L I J E Đ E Mart/Ožujak 2015. str. 7

čudno, ved ga je viđao, naravno, ipak je on bog i bio je u nekoliko posjeta Olimpu, no ovo je Bijelo bilo drukčije nego ono koje mu je poznato. „Pane!“ prozbori glas dolazedi odasvuda odjednom. Pan ogleda oko sebe no to je kao da je pogledao u kružno postavljena zrcala – vidio je sve sa svih strana kroz sve. „Deseta dimenzija,“ ponovno prozbori isti sveprisutni glas. „Sviđa li ti se?“ Kao odgovor, Pan je samo oprezno i potvrdno klimnuo glavom. „To je nova fora u transcedentalnom jestvovanju. Puno je bolja od onih vaših četiri, zar ne?“ Na to Pan pročisti grlo i reče: „Ne znam tko si, no ako te baš zanima, a vidim da ne jer se nisi raspitao, i dok me ne udaviš šestom dimenzijom kao Marsija svojim natjecanjem1 redi du ti da smo ih mi poznavali osam,“ ispruživši isto toliko prstiju. Mjestom (u najširem mogudem i najrastegnutijem značenju toga izraza) se prosu gromoglasam smijeh, jak kao najljudi vihor, no opet blag kao lahor, zatim se za njim pokaza udar munje i bijelo svjetlo (još bijelije od onoga Bijelog). Pred Panom je stajao dostojanstveni sijedi starac velike bijele brade i s onim Bijelim u florescentnom tonu koje mu je kao savršena elipsa svjetlilo iznad glave. „Ja Sam Onaj Koji Jesam“, pruživši mu ruku s ciljem formalnog upoznavanja reče starac. „Ja Također,“ malo čudljivo odvrati Pan stiskajudi njegovu ruku. Na to Ja Sam Onaj Koji Jesam čudno pogleda Ja Takođera i vrlo brzo (brže od najbržeg koje je usput najbrže od najbržeg od najbržeg; toliko brzo da nije ni trajalo) napravi izraz lica koji se pravi pri Aha-efektu. „A da… pa i ti se… E… ovaj, a znaš, malo Sam… Jahve, uglavnom,“ ponovno pružajudi ruku reče. Pan prihvati i kaže svoje ime. „Nadam se da ti je ovako lakše, Pane. Znam da ste vi navikli na neki tjelesni oblik te da vam je čista

1 Onim ved spomenutim, s Apolonom, koje ga

je stajalo kože zbog lošije vještine sviranja nego dalekometni bog. Ili, ako je vjerovati očevicima, pravi je razlog bio to što se njegova numera zvala „Moja Leto, tebi sam ga meto“ i svima se svidjela više od onoga što je Apolon svirao.

transecedencija nepoznata pa Sam Se odlučio za ovakvu pojavu Samog Sebe. No, na nju Se ne planiram naviknuti, ne - ne, ovo je samo dok si ti ovdje, da se ne osjedaš kao ljudi koji kad ih se pozove na večeru vide previše pribora za jelo pored tanjura pa se pitaju čemu služe druge tri vilice.“ Tada mu se, pregledavši ga na onaj način na koji prodavačice u buticima gledaju svoju kupce, nasmješio i nastavio: „Znam da se pitaš zašto si ovdje odjednom i tko Sam Ja.“ U tom trenu Jahve pokaže prstom i kraj Pana se stvori fotelja koja ispunjava i daje osjedaj ugode pri samom pogledu na nju. Jahve okredudi dlan pokaže na nju. „Sjedni, opusti se i sve du ti ispričati. Hodeš li što popiti? Mogu nam nekog misnog vina otvoriti ako te zanima – Toskana, Azurna obala, Baranja... samo reci.“ Sjedajudi, Pan odmahne rukom i reče neka bolje ne. Siringe mi, pomisli, ta je fotelja udobnija nego što izgleda. A bio je uvjeren da je to nemogude. Jahve tada sležudi ramenima stvori sebi pisadi stol i još udobniju fotelju za njim te sjedne. Sad kad je stol bio tamo, vrijeme je za posao. Pogleda Pana u oči i reče: „Ja Sam Jahve i Ja Sam Bog. Ja Sam oduvijek i Ja Sam zauvijek, Nisam neki novi klinac Koji nema pojma i Nisam jedan od vas2. Nisam jedan ni od koga ved Sam Jedan u Trojstvu i Trojstvo u Jednom.“ Za to je vrijeme Pan klimao glavom u stilu Naravno, shvaćam. Dobro za tebe. i pitao se kakvi sve silni problemi pogađaju ovog tipa. Previše misnog vina, bit de. „Zajedno sa Svojim Sinom, Logosom, kako bi ga vi mogli zvati…“ Panu se tada ozari lice, prvi put od dolaska na to za njega pomalo jezivo mjesto i potpuno se prepusti brbljanju: „'Ej, Logos, da. Znam ja to, kako ne. Ljudi su nas gotovo najviše veličali zbog toga. Pogotovo oni koji su se nazivali filosofima. Fini momci i cure bijahu, jedan mi je od njih čak i predivnu himnu ispjevao. Da si ju samo mogao čuti. Ide neka…“

2 Ovo "vas" Panu je zvučalo kao veda množina

od množine i posebno zlobno upudeno svemu što nije čista transcendecija i ima mogudnost pravljenja nemogude udobnog namještaja.

„Ne zanimaju Me pjesmuljci koji su tebi ispjevavali neki kupusoglavci, kozji zadahu,“ oštro ga prekine Jahve lupedi dlanom o površinu voskom ulaštenog stola. (Barem je izgledao kao da je ulašten voskom.) Pan se malo prene i ispravi u fotelji. „Dakle, ne radi se o tom Logosu, radi se o Mom Sinu, Isusu, a zatim i o Duhu svetom Koji izlazi iz Naše Ljubavi kao Oca i Sina i Koji Se s Nama skupa časti i zajedno slavi te Koji je govorio po prorocima. Mi Smo Presveto Trojstvo i Mi Smo Bog Koji Sam Ja i Koji su Oni, Svaki pojedinačno u nedjeljivosti Trojstva - ra-zu-mi-ješ li, ti, to? Klimni glavom ako da, malo si me sad izbacio iz takta svojim ubacivanjem i ne želim čuti tvoj glas neko vrijeme.“ On klimne. Svaki dan novi klinci, nova metafizička banda: jučer su bili Nirvana s istoka koji nisu htjeli jesti ništa što su iznijeli pred njih pa onda neki predvođeni nekim Jupiterom koji je tvrdio da je isti kao Zeus, a sad ovi (ovaj?), mentalno udahne, Presveto Trojstvo, žele svoj dio duhovne ulice. „Dobro.“ Nasloni se natrag na fotelju ne bi li izgledao manje prijetede. „Gdje sam stao?“ „Ja…“ "Da - Ja Sam Bog novoga svijeta, svijeta u kojem nema mjesta za likove poput Zeusa i njegovu pompoznu djecu, svijeta u kojem nema mjesta za Hada i Erinije niti lezbe i pedere. U novom svijetu nede biti bog za sve, bit de Bog svega. A to smo Mi. Ja. Bit de to svijet ljudi krštenih u vodi spasenja i odricanja od dijela tjelesnog svijeta. Moja de se Volja poštivati i svi de biti jednaki, preda Mnom. Ja Ću Biti Sve. Shvadaš li? Smiješ govoriti. „Iskreno," reče Pan ravnim glasom," - i, uzgred, hvala ti na ovom poučnom izlaganju - htio bih da mi još malo pojasniš neke dijelove. Np. gdje su Tvoj Sin i ovaj Duh, hode li nam se uskoro pridružiti? I, je li Duh Sveti ljubimac kojeg je Tvoj Sin htio? Također, kako se ja uklapam u sve ovo što si opisao? Ne zvuči kao nešto što bi se meni svidjelo?“ Jahve se nasmije, no sada s više vihora nego lahora. Smijeh je zvučao kao pakt koji je Jahve potpisao sa sobom da više nede biti isprovociran i da nede ispasti iz takta. Tada prozbori dubokim, gotovo urotničkim glasom:

N A S L I J E Đ E Mart/Ožujak 2015. str. 8 „Ti si mrtav, Pane. Cijela je zemlja čula za vijest o tvojoj smrti i cijela te zemlja oplakivala, a i još se čuju uzdasi kukuleleka za velikim Panom. Sigurno si bio omiljen,“ reče posprdnim tonom šibajudi Jahve. "A što se tiče Mog Sina i Duha Svetog, upravo ih gledaš. Ja Sam Mi." Pan se nasmije. Ovakve osobe. „Ja nisam mrtav, Jahve. Evo me pred tobom ovdje, kopita su mi tu, moja svirala i brada i vidim kako ostala bida1 ovdje hvata lagana panika u mome prisustvu. Uostalom, ja sam bog i ne osjedam se mrtvim, čak i kad bog ne bih bio.“ Ne može se ni opisati što se događalo za to vrijeme iza stola koji je odvao dojam ulaštenosti voskom koji je Jahve stvorio za sebe da cijela stvar izgleda korporativnije iako su nekim pokušajima dali naziv Otkrivenje. Jahve se na kraju sabrao i rekao: „Kako nisi mrtav? A što je onda bilo ono Thamus Pan-megas Tethnece!? Svi su čuli da si mrtav, sam Egipdanin je to nadahnudem duha koji tebe štuje obznanio svima," pa, da naglasi, optuživački pokaže prstom u njega. "Ti ne možeš ne biti mrtav. Tvoje je ime Sve, ti si Sve, a kada Sve umre, umire i ono što je bilo u Svemu zajedno sa Svime. Jednom riječju, kao što sam ved i rekao, umire stari svijet mnogobožačkih zabluda i stiže novi, svijet boga toliko pravog naravi boštva da ga se može jednostavno zvati Bog. Ja. Malo se primirio i pogledao u Pana koji je sjedio nepomičan s laktom na naslonu i bradom na dlanu. "Ti si mrtav. Jedini bog koji je morao mrijeti i ostati mrtav. Ne znam kako, no nije ni važno. Pokušao Sam odstraniti Dioniza i uspio Sam. No to njemu nije bilo ništa novo2, a i njegova smrt nije bila ono što Sam tražio. U redu, pogriješio Sam. Nisam ponosan na to, al nije Mi prvi put.“ Panu je u tom trenutku prošla misao kako je čuo nevjerojatne priče o nekom hebrejskom ili mesopotamskom bogu koji je imao

1 Pan pritom misli na anđele koji su se skrivali

u sferama i komentirali ga nečim za što su sami mislili da je vrlo tihi šapat. 2 Naime, Dioniza su malo-malo ubijali Titani,

no on bi se u svoj svojoj modi, kao bog plodnosti, uvijek vradao. Njegove zadnje riječi Jahvi, prije nego ga je Jahve raskomadao, bile su: "Udaraš slabije od bilo koje titanske curice!"

neke probleme sa zoološkim vrtom, uzgojem jabuka, ubijanjem svoje žene, rušenjem tornjeva, mržnjom slanine, etničkim čišdenjima... Zapravo, malo toga je bilo što nije bio njegov problem. Može li on biti ovaj tip ovdje, nezaustavljiv u svojoj besjedi? “Zapravo Sam tražio tebe, ali ti si bio lijepo skriven u onoj šumi, zar ne? Tvoja bi smrt donijela željeno, ne smrt boga-kupusoglavca. I najbolje od svega, došla je sama, kao naručena. Ali i ne mislim da se to moglo nekako drukčije odviti. Ti si ovdje. Mrtav. Ha.“ Pan, koji je cijelo vrijeme bio oslonjen o svoju ruku lakta zabijenog u rukohvat fotelje, učini onaj kotrljavi H duboko u ždrijelu te se uspravi, malo ustane i krene privlačiti fotelju bliže Jahvinu stolu. Fotelja nije proizvela ni zvuka dok ju je vukao. Čovječe, koja dobra fotelja, pomislio je. Ponovno je sjeo i nalaktio se na stol pa prozborio svoj logos: „Čuj, Jahve, prije deš se ili kasnije morati pomiriti s tim da ja nisam mrtav, niti to mogu biti. Bolje bi svakako bilo da to što prije napraviš." Uzme malo predah na nastavi: „Ovako. Što se tiče onoga nesretnog govora koje je Tham Egipdanin rekao po nalogu glasa kojeg je čuo: ne znam koliko si upoznat s time, o Onaj Koji De Biti Bog novog svijeta tako što de pokoriti stari - i da, mogli bi sad udi u raspravu o ovoj podjeli na stari i novi svijet? Otkud to? Ne sad? Dobro. - nego, u ovo se vrijeme godine održavaju svečanosti Adonisa. Adonis je jedan lijepi momčid, kažu da je čak najljepši zapravo, u kojeg se Afrodita zaljubila. On ima sličnu sposobnost kao i moj brat Dioniz – umre, no ponovno se rodi. I tako stalno. Prvi put kad se to dogodilo, netko je doletio kod nas u Arkadiju i vrisnuo istu stvar. Svi smo se bili uplašili – ne moram ti ni redi da sam se pogotovo ja - jer sam shvatio poruku na onaj način na koji ste ju Ti i Tham shvatili. Poslije dugog vremena smirivanja i nekoliko šumskih požara kasnije samo smo stavili zarez na pravo mjesto i dobili smo pravo značenje poruke. Tad smo bili mladi i sve nam je još to bilo dosta novo. Znaš, Tham, ili kako ga kod kude zovu, Tammuz je Egipdanin i ne zna koliko je važno

kada ti se helensko božanstvo obrati staviti zarez na pravo mjesto.“ „Ne razumijem,“ reče Jahve, lupajudi se po bradi. „Glas nije zvao Thama, glas je mucajudi da uopde nešto izreče u tuzi obznanio da je Adonis koji se drugdje naziva Tham ili, kako ga još zovu preko Egeja, Tammuz, a koji je sve-veliki, mrtav. Dakle, ništa novo, kao što smo se i sami uvjerili kada je slijededi put stigla ista poruka. „Dalje, ja nisam Sve. Svi smo mi Sve, na čelu sa Zeusom. Nešto kao Vaša priča, samo ne tako neuvjerljivo. Moje ime ima značenje Svega, jer sam po rođenju okupio sve bogove u smijehu na račun svoje brade. No, ja sam stočar, moje ime znači Pastir i, ako mogu vjerovati onome što sam zaključio od ovog razgovora i onog što od prije znam, to je ono što Tebi smeta. Čuo sam razne priče, a sad sam siguran da se odnose na Tebe. Znam da se Tvoj Sin - ili Ti, svejedno, ne želim o tome razmišljati, zvučim sam sebi kao da skredem - rodio kao čovjek prije nekih tridesetak godina i da je nedavno umro na križu baš nekako u vrijeme Adonisovih svečanosti pa se nije ponovno rodio, ved uskrsnuo prekidajudi ciklus prirodne plodnosti i smjene godišnjih doba koja Adonis jest bio. Tako Si Se Ti htio riješiti i nanovo vradajude plodnosti, i Pastira, i filosofa, a zatim i ostalih bogova zajedno s njihovim „starim“ svijetom. Htio Si da Tvoj Sin bude Pastir, a plodnost bude Tvoje stvaranje iz tog nekog,“ namršti se i nekako jedva protisne „Ničega Koje Si odlučio uvesti te mudrost učiniti ludošdu i nepropitivanjem." Poče se smijati. "Sad kad se sjetim kako sam napola umirao od smijeha, a napola se češao po bradi u čudu kad sam čuo što pričaju o tebi. Trač o bogovima, mislim da se Hermes ili netko šalio sa mnom. Govorio sam im, ne, nema šanse, a sad sam tu i razgovaram s Tobom. "Nisam ja mrtav, niti du ikada biti. Niti de moj otac Hermes ikada umrijeti niti najmodniji i najmudriji Zeus i Hera. Mi ne možemo umrijeti. Možeš nas samo smijeniti Ti, Koji Si, ne modniji od nas, ved Koji Deš presudom kocke vremena vladati i po zakonu Nužnosti. Samo što je Tvoj usud drukčiji. Ti želiš sve, cijeli svijet, i sve ljude u ukupnosti

N A S L I J E Đ E Mart/Ožujak 2015. str. 9

ljudstva, a ni mi, niti naši sumerski niti sjevernjački niti egipatski, skitski, majanski ili bilo koji barbarski kolege ih ne želimo i ne možemo imati sve. "Kad živiš među ljudima kao što to mi činimo, prirodno je da naučiš mnogo o njima, ali još i više o sebi. Ovo de te možda šokirati, poznavajudi veličinu Tvog Ega za kojeg Si morao još osoba izmisliti, ali u neku ruku, nas bogova uopde nema. Ne opstojimo čisto. Ljudi nas stvaraju kad odluče kakav de živjeti život. A u međuodnosu uma i prirode, mi dobivamo imena, modi i sposobnosti i pojavljujemo se. No, naša su poveznica ljudi; ako oni ne vjeruju u tebe i ne mogu te dosegnuti svojim mišljenjem, ostaješ spregnuta ideja. Još uvijek je to ideja boga, naravno, ali daleka i blijeda, s prigušenim nagovještajima njenih mogudnosti. Na taj način um ulazi u prirodu i mijenja ju, kao što priroda vodi um tako što se povezuje s njim da rade zajedno. Zato su ljudi toliko sretni zbog logosa, zbog toga što mogu pričati, jer mogu dotaknuti razinu ideja i oblikovati svoju stvarnost pomodu znanja kojeg donesu odande. I usput, pomognu i nas stvoriti. Zatim naprave grešku i podare nam previše modi pa se podčine nečemu što su sami stvorili. Isti primjer imaš s novcem, naravno. Razmisli, Ti Si bio mali plemenski bog Kojeg je štovalo deset šatora, a onda si se premetnuo u hebrejskog goda i sve si činio da očuvaš narod koji Si nazvao izabranim jer su oni to smislili za tebe. To je Tvoja svrha. Imao si neke lokalne okršaje s Baalom, Raom i sličnima samo da bi dokazao kako Hebreji zamišljaju snažnog i pakosnog boga. Iako je izgledalo kao da Ti vučeš konce, ipak su to sve oni, oni koji su Ti dali mogudnost da ih vučeš i još to napravili ostavivši Ti upute. Oni su sami birali svoje nagrade i kazne. "Cijeli Si vijek hodao iznad pustinje, a sad pričaš o vladanju cijelim svijetom! Pričaš o Sinu i Duhu kraj sebe. Znaš li uopde zašto? Zato što žele oca, žele jednu obitelj i jedan svijet. Ne samo Hebreji, ved svi. Žele biti ujedinjeni i slobodni, ali to čine krivo. Ako žele biti slobodni, ne bi trebali izmišljati bogove. "I tako, ideš okolo, eliminiraš druge i vrbuješ sljedbenike za svoju stvar, na bilo koji način. Ubiješ Svog Sina, tj. ubiješ Sebe. Vratiš se. Svugdje si -

sveprisutan i svemodan, misliš da vladaš. A sad, osobno, želiš pridobiti one koji slave mene i meni slične govoredi im da se mi ponašamo smiješno i da umiremo. Mi nedemo umrijeti. Bogovi ne umiru. Čak ni Tvoj Sin nije umro, umrlo je jedino ono ljudsko u njemu. Možemo se samo povudi i ugnijezditi u ideju. Tako demo se i povudi, kao što su se i drugi prije nas i pred nama. Ili demo samo ograničiti svoje djelovanje i doseg pa Te pustiti da vladaš. Do kad, to samo usud zna. No, zapamti, sve dok nema Dioniza kako kroči s Apolonom kraj njega, svjetska de nod obaviti sve, nod koja očekuje povratak bogova koji su jednom bili zemlja po kojoj su hodali, a ne se skrivali iz deset dimenzija Onoga Biti. A tad, kad konačno budu slobodni, tad de nas sve poslati natrag u ideju." Rekavši to, Pan pogleda u Jahvea koji se svo to vrijeme ostao potpuno nepomaknut i krene se ustajati (što mu je malo teško palo zbog udobnosti fotelje). „Ja se povlačim, tako. No ne odustajem, nadam se da lučiš te dvije djelatnosti. Bit de još onih koji de se sjedati Panovog imena i razveseliti se pri pomisli na njega. Sretno, Jahve! Pazi što radiš. Nemoj krivo shvatiti, ovo je prijateljski savjet, od jednog boga drugomu. Ili Jedinomu, kako ved želiš.“ Kako se okrenuo i krenuo odlaziti na isti način na koji je i došao, Jahve vikne za njim da pričeka. „Zvonili ste?“ upita Pan. „Pane,“ reče Jahve menadžerski slatko, „divno si govorio o vašoj sudbini i sudbini staroga svijeta. A sav ovaj govor o tome kako nas ljudi stvaraju je inspirativan i u njemu ima mnogo toga što se da promisliti. No... baš Me briga." Vidjevši Panov prazni pogled Jahve se naizgled osnaži. "Ti još uvijek ne znaš zašto Sam te pozvao ovdje uopde. Sigurno nije da bih se naslađivao. Ovdje si jer ti nudim posao, bududi da uskoro postaješ tehnološki višak. Tako je - posao, nemoj izgledati tako namršteno začuđen. Ti imaš reputaciju raskalašenog pijanca i - doslovno - pohotnog jarca sklonog prljavštini i tjelesnosti. To je ono što tražim.“ Pjesnici, pomisli Pan, kako su mnogo lagali o bogovima.

„Takvog i tako te ljudi poznaju, znaju što od tebe očekivati, koje obrasce ponašanja deš pokazivati i kad. Ja Sam nov u dominaciji svijeta, svojevrsni pionir, kako si to i sam pokazao i zato mi treba netko s kime du, ne baš podijeliti mod, no tko de stajati kao protuteža meni," reče širedi ruke. "Shvadaš, kao što se ljudi raduju suncu nakon kiše, tako de se radovati meni nakon tvojih čina, tj. radovat de se Mom opraštanju čina koje su skrivili pod tvojim utjecajem. Ti deš biti nešto što Sam nazvao zlo. I bit deš apsolutno zlo, nešto supstancijalno i tjelesno," namigne mu, zbog čega se Pan osjeda prljavo. "Bit deš Protivnik ako baš želiš da tako kažem, Klevetnik, Zavodnik - onaj koji se prividno ne podvrgava mojim zakonima i koji de imati prividno mod kao moju. Slušaj Me dobro, prijatelju i nemoj ovo shvatiti olako jer, dat du ti mod vedu nego možeš zamisliti, ona koja može učiniti Kronovida da izgleda jadnije nego mađioničar s lošim kartaškim trikovima na dječjim rođendanima." Posprdno otpuhne pa završi: "I daleko vedu od one koju bi ti imao s tim svojim melodramatičnim povlačenjem preda Mnom.“ „To li je, dakle, opis radnog posla. A čemu sve to?“ upita Pan zatičudi samog sebe na novom teritoriju s konceptima koje nije mogao do kraja shvatiti. „Ne samo to, naravno," Jahve odmahne živčano. "Bit deš onaj koji radi suprotno nego Ja. Ne stvarno stvarno, no glavno je da ljudi misle tako. U opisu posla stoji da deš ti biti izvor zla, onaj koji je pao s Neba u Podzemlje, gorjevši u zraku kao znak za sve da vide što se događa prokletima. Stolovat deš u Paklu, gdje si možeš složiti neki ovakav ured ako želiš. Znam da ti se sviđa stolica na kojoj sjediš; dat du ti mod stvaranja sjajnog namještaja. Dakle, Pakao je mjesto slično Nebu, samo s malo drukčijim tapetama i drukčijim zabavama za stanare. A sve to zato da bi se bolje vidjela Moja dobrota i veličina. Kako sam došao do ovoga? Pa, Marduk i Stariji bogovi imaju Pradavne kao svoje protivnike, tvoj voljeni Zeus imao je Titane, Asgardi divove, a Ja Ću imati Sotonu, kralja tmine i zavodnika poštenih duša, koji de ih učiti pohoti i pobuni“. Mljacnuo je ustima, dok se Pan zamarao s time da sastavi mentalnu

N A S L I J E Đ E Mart/Ožujak 2015. str. 10 sliku svog možebitnog šefa. Pokušao se sjetiti koliko je puta spomenuo ili aludirao na seks i slika mu je postajala jasnijom. Tip je očito zakinut. Kad je pomislio da je to to, slijedile su nove stvari. "Čak de biti i onih koji de te štovati, htjeti biti u tvom prisustvu, zanijeti tvoju djecu i tvojim djelima srušiti Mene u sebi. No uvijek du to biti Ja, kao što sam i uvijek bio, sve čemu oni teže i oko čega se trude.“ Kao da nije čuo nije riječ koju mu je bila rečena, Pan pomisli. Ego trip pojačan na jedanaest. „Vidiš li što ti nudim? Nudim ti kraljevstvo nad pola duhovnog svijeta. Mislim da baš i nije neka odluka – kraljevati u Paklu ili smrditi po ovčjim govnima dok tvoji sljedbenici odumiru svakim danom sve više i brže. Možeš čak i zadržati svoj izgled, vrlo je efektan: ružan i plaši ljude asocirajudi ih na prljavštinu i razvrat. Ili ih privlači.“ Pan je kada je sve saslušao, koraknuo par koraka tako se vrativši do stolice i položivši ruke na naslonjač rekao: "Ako Ćeš sve to Biti Ti, zašto ne odeš dublje u Svoj poremedaj i stvoriš još osoba. Ved imaš dvije, nova ne bi trebala biti problem, hm? Možeš ju/Se nazvati Pan ako želiš; evo, nedu ti zamjeriti." Panov nastup nije godio Jahvi, što se ogledalo u svjetlosti Onog Bijeloga. Najednom je izgledalo tamno i prijetede iako je ostalo bijelo. Ustao se sa stolice i posegnuo je u sfere odakle je izvukao munju te ju odaslao prema Panu. Na sredu, Panovo je krzno bilo elektrificirano i kako je postavio ruke da zaštiti glavu, ono je upilo munje. Jahve je utonuo natrag u svoju stolicu. "Ne mogu... Ne mogu to Sebi napraviti. Tre-trebam nekoga. Da se igra sa Mnom. Usamljen Sam. Tako usamljem," reče i nastavi zuriti u prazninu Onoga Bijeloga. Pan proguta knedlu. Ovakav prikaz otvorenosti i ranjivosti bio je puno više nego je očekivao. Bio je to i onaj ljudski dio koji je dan bogovima - potreba da se bude s nekim, da se bude u nekom odnosu čak iako nije prijateljski. Ljudi žele dijeliti zamisli i priče, natjecati se, biti bolji, udruživati se i definirati sebe u odnosu na druge. Zašto onda to i bogovi koje stvaraju ne bi htjeli i mogli? Mnogi to zovu

antropomorfijom bogova, pritom misledi na bogove od drevnosti koji su stvoreni po uzoru na ljude. Ono što ovakav nazor propušta vidjeti jest da su ljudi zapravo bogovi, oni koji oblikuju stvarnost na način na koji žele, mogu i znaju. Umjesto antropomorfiziranja, princip koji sve vodi je teomorfija - oblikovanje svega po uzoru na boga. Koji je čovjek. I koji je toliko nesavršen bog da svoju mod prenosi na ono što stvori pa to nazove bogom. Ako je htio biti do kraja iskren, Pan pomisli, bogovi bi trebali štovati ljude, a ne obrnuto. Što se tiče Jahvea, naravno da Pan nije mogao prihvatiti, čak i da je htio. On je oblikovan od strane drukčijih ljudi u drukčije vrijeme. Bogovi su pod čizmom Nužnosti i moraju se pokoravati njenoj riječi. „Ne. Ja sam arkadski bog, ne sporedna kreatura shizofrenog Boga Koji Nije siguran u Sebe i Svoju vladavinu. A to namjeravam ostati i podnijeti sudbinu onih koji se tako nazivaju. Ovo je Tvoje vrijeme, a ja ne želim i ne mogu biti Tvoj phos phoros – ili, pardon, da to kažem na sve popularnijem jeziku ovih rimskih tipusa, lucifer. Što uopde želiš postidi time? Jesi li uopde to promislio do kraja? Kao nositelj svjetla bit de popularniji od Tebe jer de ga vidjeti kao prosvjetljenje u tiraniji Tvog puta neprirodnog odricanja. Bit de im bliži. Iako Ćeš to sve biti Ti, ipak si od svega napravio labirint u kojem de se rijetki snadi. "Ja znam svoje mjesto, a na njemu i namjeravam ostati. To je jedino pravedno. Mi smo bogovi bliski ljudima, bliski njihovom životu i bliski prirodi koja rađa sve i uzima sve, a to nam nede biti oduzeto. Znaš. Ja nisam mrtav da me ucjenjuješ dajudi mi posjede i položaje, niti imaš mod i ovlast to napraviti. I nisi silniji od mene, u što Si Se upravo uvjerio. Traži si Đavla među svojima. Još jednom – sretno!“ I rekavši to, nestane ga iz Onog Bijelog. Jahve si je još malo slagao sve ovo, djelid po djelid razgovora pa odmahnuo rukama kao da sve želi otjerati i pritisnuo gumb interfona. S druge se strane začuo Metatron: „Recite, šefe!“ rekao je glasom indentičnim Jahvi. „Pozovi mi Satanaela, neka se što brže javi u moj ured!“

--- Silnog mi Pana reci, boginjo, sretnog što tumara šumama i lugovima, s ljubljenom Siringom u ruci, slavedi ono biti vječnom pjesmom, o boginjo, koju se uvijek prvu i zadnju pjeva. Reci da je živ i da mu se sva zemlja veseli i da vječno gori vatra što ju Zeusova munja vrde.

Marko ŠTROK http://vikingpillowtalk.tumblr.com/

PISMO FRIEDRICHA NIETZSCHEA ERWINU ROHDEU

<Nica, 22. februar 1884>

Erwinu Rohdeu u Tübingenu Stari i mili prijatelju, ne znam šta me snađe: ali kada sam čitao tvoje zadnje pismo i kada sam, naime, vidio divnu sliku tvoga djeteta, osjedao sam kao da mi stišdeš ruku sumorna pogleda: sumoran kao da želiš redi: „Kako je mogude da imamo tako malo zajedničkog i da živimo u različitim svjetovima! A jednod - - „ I tako mi je, druže, sa svim ljudima koje ljubim: sve je m i n u l o, prošlost, dobronamjerna obmana; još se viđamo, pričamo, kako ne bismo šutjeli -, još si pišemo pisma, kako ne bismo šutjeli. No, pogled zbori istinu: i on mi poručuje (a ja to dovoljno dobro čujem!) „Prijatelju Nietzsche, ti si sada p o s v e s a m !“ Zaista sam došao dotle. - U međuvremenu nastavljam svoju šetnju, tačnije vožnju, plovidbu preko mora – i nisam uzaludno godinama živio u Kolumbovom gradu. - - Moj je „Zarathustra“ dovršen u svoja tri akta: prvi posjeduješ, a nadam se da du ti druga dva uspjeti poslati u sljedede četiri do šest sedmica. Vrsta je to provalije bududnosti, nešto je grozno, posebno u njegovoj radosti. Sve unutra je moje, bez uzora,

P R I J E V O D I

N A S L I J E Đ E Mart/Ožujak 2015. str. 11 poređenja, prethodnika; ko je jednom u njemu ž i v i o, taj se sa drugim licem vrada ka zemlji. Ali, o tome ne treba govoriti. Za tebe se, pak, kao homo litteratusa, ne želim ustručavati priznanjem – umišljam si da sam sa ovim Z<arathustrom> doveo njemački jezik ka jednom savršenstvu. Poslije L u t e r a i G o e t h e a valjalo je načiniti još jedan korak-; pogledaj, najmiliji druže, da li se sila, mekoda i sklad zvukova ikada nalazio t a k o jedan pored drugog u našem jeziku. Čitaj Goethea poslije jedne stranice moje knjige – i osjetit deš kako ono „talasavo“, što se pripisivalo Goetheu kao crtaču, nije moglo ostati strano jezikoslovcu. U prednosti sam svojom muževnijom i strožijom crtom, a da ipak ne potpadnem u svjetinu sa Luterom. Moj je stil p l e s; igra simetrija svih vrsta i preskakanje i izrugivanje tih istih simetrija. To ide čak do biranja samoglasnika. Oprosti! Čuvat du se toga da ovo priznanje učinim drugima, ali t i si jednod, čini mi se jedini, izrazio kakvu ti radost donosi moj jezik. U ostalom sam ostao pjesnik do svake granice ovog pojma, iako sam se ved revnosno t i r a n i z i r a o suprotnošdu cijelog pjesništva. Ah, prijatelji, kako divan, šutljiv život vodim! Tako sam, samcat! Toliko bez „djece“! Ostani mi naklonjen, jer si mi doista drag! Tvoj,

F.N.

PRIJEVOD: Edi BOKUN

***

PJESNIK HUGO ZUCKERMANN

Na sajmu knjiga u Zagrebu, među antikvarijatima ved starim dobro stoljede, za pet kuna pronađoh i knjigu meni do sada nepoznatog austrijskog pjesnika Huge Zuckermanna. Imajudi u vidu, kao

pisac ili neko ko to barem pokušava biti, neminovnost bescijenja u koje de svijet bacati svaku napisanu riječ ili svaki ma kako iskren i dotjeran stih, još davno stvorih naviku da kupujem knjige pjesnika bez obzira da li ih poznam ili ne. Nemogude je procijeniti i predvidjeti kako se dva svijeta mogu poklopiti kroz stoljeda i riječi, a ako izostane, priznat du, takva, u osnovi idealistička pojava, onda se barem nečije riječi mogu sačuvati od zaborava pred neminovnošdu vremena. Oduševljen životnom pričom koju naslutih iz predgovora ovom izdanju, odlučih da prevedem mali dio istog i jednu poemu. Mislim da de se mnogi mladi pisci pronadi u nekim redovima o njemu, a naravno, i stihovima koje je sam ispisao... „Pjesnik ovih stihova, koje sagledah u svečanim satima, prođe neznan kroz život. Pjevao je sve punije i vedrije. Jeka je izostala, nikakav ga pohvalni uzvik ne obradova. Drugi bi se možda odučio od pjevanja i dovijeka šutio. Njega to nije obeshrabrilo... Ovaj neshvadeni i nepraktični čovjek... je sasvim tajno u sebi nosio bogat izvor – slava sjedanju na njega! – i u svoje vrijeme nije umio špekulirati na burzama literature i nije se umio „probiti“. Pjevao je jer se pjesmom morao iskupiti, poput vjernika u molitvi... Nepoznat je kročio kroz život, i dok su ga mrtvog nosili iz rova poče postajati poznat. Svugdje odzvanja njegova „Pjesma austrijske konjice“ i sada kada je zauvijek umuknuo postaje talent pun nade, kojeg se pozvana kritika rado hvata...“

POSVETA (Posvedeno tebi, koja mi pokloni krila)

Bijah grešnik, pun grijeha, jer ništa ne rekoh i duša me moja, poput ubistva tušila poput neizgovorene riječi što me gušila koju nanovo nod svaku iz groba stekoh. Bijah grešnik, pun grijeha jer ugledah kako kročiš stazama zabačenim i ne pružih ruke, dodirom rastresenim a ja te ka Golgoti predah. Bijah grešnik, nerazumne krivnje što mi ruke veza poput čeličnih okova - Jadan li je čovjek sužanj vlastitih tokova mreže te, sopstvena strpljenja, sinje –

Dok Boga blagi oprost, milosrdni, u tihoj nodi ne raskide lanac što mori, a na meni rana, još burna i crvena, gori... Poljubi me draga, čista od grijeha i srdnji.

PRIJEVOD I PREPJEV: Edi Bokun

***

DVIJE PJESME GOTTFRIEDA BENNA

MLADI HEBBEL

Vi rezbarite i oblikujete: zglobova klin u jednoj nježnoj, mekoj ruci. Čelom ja isklesah iz mermerne grude na vidjelo formu. Ruke moje za hljeb stvaraju. Još sam si samom tako dalek. Ali želim postati ja! Nosim jednoga duboko u krvi koji vapi za svojim samostvorenim nebesima božijim i zemljama ljudskim. Moja majka je tako sirota žena, smijali bi se, kad bi je vidjeli. Živimo u uskom zaljevu skovanom na kraju sela. Mladost mi je poput ožiljka: pod njim rana vreba. Krv ona svakodnevno lije. Od nje sam tako unakažen. Sna meni ne treba. Hrane samo toliko, da ne crknem! Nemilosrdna je borba i svijet mrzne od sječiva. Svaka gladuje za srcem mojim Svaku ja, nenaoružani, u krvi svojoj rastopiti moram.

PRIJEVOD: Edi BOKUN

***

U JEDNOM GRADU U jednom gradu nekod, gdje – ja bezdomni - često večerima na vodu jednu gledah na vodu ruža, u pauzi-ruža gdje labudovi vršiše svoja bijela bezumlja, i zvuci često, tek prilazedi, pak jasniji iz ništavila izviraše, ništavilu poslati - nek tiho odzvone – samo, onome ko bliže spozna, šta ja osjedah tamo

PRIJEVOD: Edi BOKUN

N A S L I J E Đ E Mart/Ožujak 2015. str. 12

Mehmed Đedović, „Legionar“, ''Planjax'' Tešanj, 2015.

Pojedini suvremeni bosansko-hercegovački pisci, koji se serviraju čitalačkoj publici, preopteredeni su minulim ratom. Svoje frustracije, patnje i sve loše proživljeno, uporno pokušavaju prenijeti na mlađe generacije. Imao sam jednu kratku internet raspravu sa mladim profesorom bosanskoga jezika, Husid se prezivao, čini mi se, u kojoj je on tvrdio da je to ispravno, da treba pisati takve stvari jer, parafraziram, ako književnost ne prenese ono što se zbilo zaboraviti de se i ponoviti. Ja sam mu uzalud pokušavao objasniti da postoje nauke, tipa historija, koje se bave tim, no on je odbijao to ponavljajudi uobičajenu floskulu kojoj su me šokirali mnogi „intelektualci“ da je historija subjektivna (eto, književnost nije). Rasprava ja potrajala kratko stoga što mu nisam uspio objasniti da se historija u međuvremenu malo odmakla od Herodotovih metoda rekla-kazala, da ta nauka danas ima svoje prihvatljive metode i da se nalazi na putu egzaktnosti. Ali teško je naučiti nečemu novome čovjeka koji ved sve zna. Mehmed Đedovid nije pisac kojeg dete nadi reklamiranog i izvikivanog kao stanovnika bh književnog Parnasa (iako je član Društva pisaca BiH) ali je Mehmed Đedovid pisac kojega bih svrstao među 10 najboljih tuzlasnkih pisaca svih vremena, pazite, svih vremena. Ovo je pisac kojeg karakteriše upornost, upornost da uči i da se kao pisac razvija u pozitivnom smjeru, pisac koji se ne

treba plašiti starosti jer ona de tek donijeti njegova najbolja djela. Njegova zadnja knjiga, „Legionar“, je malo remek djelo kakvo je Tuzla čekala još od „Sna o Zanzibaru“ Muhameda Jahida. Đedovid je postao kompletan pisac, pisac koji s mukom piše svoje riječi, prevrdudi ih, vagajudi, pisac koji ulaže nadljudske napore da shvati duh vremena i da ga vjerno rekonstruira, pisac koji je počeo da osjeda rašomonsku ulogu historije, da sumiramo, pisac koji je odlučio ne zatvarati se u svoju radnu sobu, uzdati se u svoj veličanstvaeni um i pisati, ved pisac koji de izadi van, istraživati, biti pisac 24 sata dnevno. Takvog pisca vole i muze i Sreda i bogovi. „Legionar“ je rastereden teškog, naučnog jezika, ludovanja velikim riječima kojima se dodatno zastrašuje čitatelj, koji tako preplašen ne smije da uzvikne: „Car je gol!“. „Legionar“ je ispričan jezikom kakvim bi vam pričali oni stari seoski učitelji, dok su još bili poštovan sloj društva. Dijalozi u knjizi su vjerno rekonstruirani suvremenim žargonom. Sudbine likova su veličanstvene u svojoj malenkosti. Čitav roman je neoptereden ikakvom ideologijom, ikakvim političkim porivom, iz njega izvire samo čista želja za pisanjem, za lijepom riječju koja de sačuvati sudbinu malih ljudi. Okosnica romana je Drugi svjetski rat, čiju kompleksnost Đedovid potpuno shvada, što mu je za svaku pohvalu.

M.M. ***

Elma Porobić, „Tamo gdje se čuje

smijeh“ ''Vrijeme'' Zenica, 2014.

Knjiga „Tamo gdje se čuje smijeh“ ima čudan, mindblowing stil, ono kad vam smisao treperi na dohvat ruke, osjedate je, ali je ne možete dotaknuti, ne možete proniknuti u nju. To su vam knjige kojima se poželite vratiti a to je valjda najvedi uspjeh za knjigu, kada ne padne na policu i tamo dočeka vlasnikovu smrt, nikad više otvorena. Ima čudnih dijelova u knjizi kada se odjednom, tečno nastavljajudi pripovijest, promijeni narator, i onda iznebuha umjesto žene koja bijeg od... (jebiga, bijeg od previše toga, ja du svest na jednu riječ: realnost)... realnosti traži u nedjeljnoj šetnji pijacom, priču nakratko nastavlja njezin muž a priča na koncu poprima fantastične oblike. I ima još takvih primjera. Priča o ženi koja čeka razgovor za posao, priča o ženi koja doji dijete na javnom mjestu, priče naslovljene po dijelovima tijela: Ruke, Vrat, Stopala, Koljena, Oči, Kosa, Sise, Koža, Kosti, Usne, Uši. Osamdeset tri stranice, jedanaest pripovijetki, zanimljive slike istrgnute iz svakodnevnice. Nedete se pokajati ako knjigu kupite (ime je eno u tuzlanskoj knjižari Centar, cijena je 10 KM) pa eto i pročitate na koncu, barem jedanput... Elmu Porobid smatram piscem kojeg treba podržati.

M.M.

***

NOVE KNJIGE