Josip Kunkera i proslost caglinskog kraja

Povijesno društvo Požega

SIMPOZIJ

JOSIP KUNKERA I PROŠLOST ČAGLINSKOG KRAJA

Knjiga sažetaka

Požega, 28. studenog 2014.

JOSIP KUNKERA I PROŠLOST ČAGLINSKOG KRAJA - knjiga sažetaka -

Nakladnik: Povijesno društvo Požega Za nakladnika: Goran Đurđević, Povijesno društvo Požega Organizatori: Povijesno društvo Požega Hrvatsko arheološko društvo Zagreb Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU Požega Katolička gimnazija Požega Partneri: Grad Novalja Grad Požega Općina Čaglin Požeško – slavonska županija Organizacijski odbor: Mislav Bošnjak Vera Ćuže Abramović, prof. Goran Đurđević, mag. Dr.sc. Snježana Jakobović Robert Kresina, prof. Marija Marjanović, dipl. učiteljica Vlč. Robert Mokri Urednici: Goran Đurđević, mag. Vinko Tadić, prof. Lektura i korektura: Vladimir Kamenčak, prof. Tehnički urednik: Mislav Bošnjak Tiskano izdanje ISBN 978-953-8057-00-7


3

Raspored događaja 9,30 Otvaranje simpozija 10,00 - 11,30 Uvodna sekcija: Život i djelo Josipa Kunkere 11,30 - 13,00 Sekcije I i II 13,00 - 14,30 Sekcije III i IV 14,30 - 16,00 Ručak 16,00 - 17,30 Sekcije V i VI 17,30 Otvorenje izložbe

Raspored izlaganja po sekcijama 9,30 Otvaranje simpozija (Dvorana Bl. Alojzija Stepinca,

Požeška biskupija) 10,00-11,30 Uvodna sekcija: Život i djelo Josipa Kunkere (Dvorana

Bl. Alojzija Stepinca, Požeška biskupija) Moderator: vlč. mr. sc. Želimir Žuljević

10,00-10,20 Vinko Tadić, prof.: Biografija Josipa Kunkere 10,20-10,40 Dominik Kunkera, dipl.arh: Sjećanja na djetinjstvo 10,40-11,00 vlč. Zvonko Mrak: Josip Kunkera – svećenik, povjesničar i

arheolog u Slavoniji 11,00-11,20 prof.dr.sc. Željko Tomičić: Arheološko hodočašće tragom

Josipa Kunkere na otoku Pagu. Primjer Sutojanja 11,20-11,30 Rasprava 11,30-13,00 Sekcija I (Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU)

Moderator: dr.sc. Marija Mihaljević 11,30-11,45 dr.sc. Kornelija Minichreiter: Arheološka slika čaglinskog

kraja: terenski pregledi i arheološka istraživanja 11,45-12,00 dr.sc. Jacqueline Balen, prof.dr.sc. Hrvoje Potrebica: Josip

Kunkera i neolitik i eneolitik čaglinskog kraja 12,00-12,15 Dubravka Sokač Štimac, prof.: Arheološka istraživanja

rimske ljevaonice željeza u Imrijevcima 12,15-12,30 Dženan Brigić, mag.: Breuci u pisanoj izvornoj građi 12,30-12,45 Zlatko Uzelac, prof: Kartografski izvori za istraživanje trase

Velike Brazde 12,45-13,00 Rasprava 11,30-13,00 ekcija II (Katolička gimnazija)

Moderator: Vesna Kolić Klikić, prof. 11,30-11,45 dr.sc. Žarko Španiček: Tradicijsko graditeljstvo čaglinskog

kraja


4

11,45-12,00 Goran Đurđević, mag.: Picentin – skriveni lokalitet u čaglinskom kraju

12,00-12,15 dr.sc. Vesna Vlašić: Eseji, feljtoni i memoarska proza iz pera Zlatka Crnkovića

12,15-12,30 dr.sc. Katarina Aladrović Slovaček: Utjecaj usmene (narodne) književnosti na stvaralaštvo i jezik Josipa Kunkere

12,30-12,45 Vladimir Kamenčak, prof.: Razlikovni rječnik hrvatskoga standardnog jezika i čaglinskog zavičajnog govora

12,45-13,00 Rasprava 13,00-14,30 Sekcija III (Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU)

Moderator: prof.dr.sc. Željko Tomičić 13,00-13,15 Marijana Matijević, mag., Marija Čuljak, mag.: Srednji

vijek u djelima Josipa Kunkere s osvrtom na Požeštinu 13,15-13,30 dr.sc. Boris Stojkovski: Posjednici na tlu Čaglina i okoline u

srednjem vijeku 13,30-13,45 Ivan Šumiga, mag.: Osmanlije u djelima Josipa Kunkere 13,45-14,00 Kristina Rupert, mag.: Topografija istočnog dijela Požeške

županije u srednjem vijeku 14,00-14,15 dr.sc. Snježana Koren: Požeški i čaglinski kotar u

dokumentima Prosvjetnog odjela ZAVNOH-a i Ministarstva prosvjete Narodne vlade Hrvatske (1944.-1945.)

14,15-14,30 Rasprava 13,00-14,30 Sekcija IV (Katolička gimnazija)

Moderator: mr.sc. Josip Krpeljević 13,00-13,15 prof.dr.sc. Antun Lovrić: Josip Kunkera. Sociološke

opservacije 13,15-13,30 Borivoj Zarić, dipl. politolog: Spomenički tragovi Drugog

svjetskog rata na čaglinskom području 13,30-13,45 Ljiljana Đurđević, prof., Kata Marković, učitelj mentor:

Povijest školstva čaglinskog kraja 13,45-14,00 Tomislav Wittenberg: Pisana ostavština Josipa Kunkere o

Požeštini 14,00-14,15 dr.sc. Radomir Jurić: Sveti Juraj u Caski i don Josip

Kunkera 14,15-14,30 Rasprava 14,30-16,00 Pauza za ručak


5

16,00-17,30 Sekcija V (Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU) Moderator: dr.sc. Boris Stojkovski

16,00-16,15 mr.sc. Nikola Rašić: Incero … sed mansio Augusti est… Picentino

16,15-16,30 mr.sc. Nikola Rašić: Primjena nekih suvremenih digitalnih metoda u arheologiji Požeške kotline

16,30-16,45 Aleksij Škunca, prof.: Uloga i mjesto Josipa Kunkere u prikupljanju, obradi i prezentaciji arheološke baštine Novalje

16,45-17,00 doc.dr.sc. Mato Ilkić, Dejan Filipčić, mag., Vjekoslav Kramberger: Josip Kunkera – skupljač numizmatičke građe u Novalji

17,00-17,15 Rasprava 16,00-17,30 Sekcija VI (Katolička gimnazija)

Moderator: dr.sc. Dinko Zima 16,00-16,15 Goran Radonić, dipl. geolog: Geologija Dilj gore 16,15-16,30 mr.sc. Juraj Zelić: Šume i šumarstvo Dilj gore čaglinsko –

ruševačkog kraja 16,30-16,45 Marijana Kesić, mag.: Biljni i životinjski svijet u

Kunkerinim djelima 16,45-17,00 Mihaela Markovac, prof.: Demografske promjene

čaglinskog područja tijekom 20. stoljeća 17,00-17,15 Rasprava 17.30 Otvorenje izložbe Novalji (i Ruševu) obraz osvitlati - Josip

Kunkera: pisana i foto ostavština autora Dominika Kunkere, Aleksija Škunce, Gorana Đurđevića i Vinka Tadića uz otvorenje gradonačelnika Novalje g. Ante Dabe (Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU)


6

PREDGOVOR

Povijesno društvo Požega, Katolička gimnazija, Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Požegi uz suradnju i pomoć Općine Čaglin i grada Novalje organizirali su simpozij s međunarodnim sudjelovanjem pod nazivom Josip Kunkera i prošlost čaglinskog kraja koji se 28. studenog održava u prostorijama Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU-a u Požegi i Katoličke gimnazije. Brojni znanstvenici iz različitih područja (povijest, arheologija, geografija, etnologija, sociologija, lingvistika, teorija književnosti i mnoge druge) svojim su izlaganjima obogatili simpozij pa će se osvjetlati život i rad velečasnog Josipa Kunkere, ali i cjelokupnu prošlost čaglinskog kraja. Drago nam je istaknuti kako je sudionici iz četiri države (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija i Nizozemska) čime dodatno ojačaju vrijednost ovog simpozija.

Prije točno sto godina (1914.) dok se Europa dijelila u Velikom (Prvom svjetskom) ratu u Novalji na otoku Pagu rodio se dječak Josip Benedikt Kunkera od oca Antuna i majke Lucije. Završio je pučku školu u Novalji, a potom i Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Nakon maturu započeo je studij teologije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu koji je završio u roku (iako je zbog slabog zdravlja otpušten sa studija pa je četvrtu godinu završio naknadno) pa je 1938. g. zaređen za svećenika u krčkoj katedrali. Sljedeće je tri godine ostao u Staroj Novalji gdje je službovao kao svećenik. U rujnu 1941. zbog otpora prema talijanskim okupacijskim vlastima napušta Novalju i odlazi u kontinentalnu Hrvatsku gdje provodi ostatak života izuzev jednog segmenta koji provodi kao duhovnik bolnice u Srbiji. Spomenute 1941. bio je kapelan u Sunji (Jasenovački dekanat), a župnik je bio u Preloščici i Gušću sve do 1947. kada dolazi u Požeštinu. Župnik je Bučju u razdoblju od 1947.do 1949. godine, a sljedeće dvije godine provodi u zatvoru Stara Gradiška zbog navodnih napada na novu vlast. Izlaskom iz zatvora 1951. g. postaje kapelan župniku Augustinu Kralju u Novoj Kapeli. Budući da je bio krhkog zdravlja, dio je vremena proveo na liječenju u Nišu kada je bio i duhovnik bolnice kod sestara svetog Križa. Zbog bolesti je umirovljen 1962. godine. Umirovljeničke dane proživio je u Ruševu nedaleko Čaglina, a često je posjećivao rodnu Novalju ili odlazio u ispomoć župniku Adamu Kovačevu u Košku. Preminuo je na Svetog Nikolu 1983. i pokopan je na mjesnom groblju u svojoj rodnoj Novalji sljedeći dan.

Naš je simpozij samo prilog kulturi sjećanja zaslužnih pojedinaca Požeštine koji su omogućili trajnu povezanost Požeške kotline s ostatkom Hrvatske, ali i Europe. Nedvojbeno je Josip Kunkera bio takav značajan pojedinac.

Goran Đurđević – Vinko Tadić, urednici izdanja


7

UVODNA SEKCIJA JOSIP KUNKERA – ŽIVOT I DJELO

(moderator: vlč. mr. sc. Želimir Žuljević)


8

Vinko Tadić Kneza Domagoja 23 34 000 Požega [email protected]

BIOGRAFIJA JOSIPA KUNKERE Sažetak

Rad na temu života Josipa Kunkere donosi pregled života i rada ovoga istraživača prošlosti u kontekstu političkih te ukupnih društvenih prilika tijekom razdoblja njegovog djelovanja od Kraljevine Jugoslavije, razdoblja Drugog svjetskog rata i socijalističke Jugoslavije. U ovome radu autor je posvetio posebnu pažnju Kunkerinim odnosima sa čaglinskim krajem, njegov svjetonazor, odnos prema drugim vjerskim zajednicama, a njegova kulturna i istraživačka djelatnost predstavlja centralni dio ovoga rada. Josip Kunkera rođen je u Novalji na otoku Pagu 1914. godine. Završio je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a studij teologije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Godine 1938. zaređen je za svećenika, a 1941., zbog problema s talijanskim okupacijskim snagama, prelazi u kontinentalnu Hrvatsku. Svoj svećenički život najviše je proveo kao župnik u Bučju, nedaleko od Pleternice. Preminuo je 1983. godine. Ovaj svećenik i arheolog-amater, bio je sakupljač raznih ostataka materijalne i duhovne kulture. Skupljao je ostatke kamenih artefakata, rimske spomenike i novčiće, narodne pjesme. Osim navedenoga, istraživao je i narodne običaje. Prikupio je reprezentativnu zbirku kamenih artefakata, fosila, oružja i raznoga oruđa, skulptura ljudi i životinja. Zbirku je poklonio Dijecezanskom muzeju u Velikoj te sastavio vodič za ovu svoju zbirku. Napisao je više samostalnih djela vezanih uz različite aspekte prošlosti poput knjiga Sesvetački toranj, Religija ruševačkog kraja, Svetinje kamenog duba u srednjoj Slavoniji. Napisao je i više djela o prošlosti svoga zavičaja poput Novalja kroz 30 stoljeća. Poseban interes pokazivao je prema izučavanju najranije povijesti kršćanstva, a o tome svjedoče djela: Ranokršćanski život u Vinkovcima, Novaljska biskupija na otoku Pagu od 4. do 7. vijeka. Život i rad Josipa Kunkere zaslužuju pozornost znanstvenika kao legitiman istraživački problem.

BIO: Vinko Tadić rođen je 1983. u Požegi. Osnovnu školu i opću gimnaziju

završio je u Požegi, a studij povijesti i arheologije na Sveučilištu u Zadru te je stekao zvanje profesora povijesti i diplomiranog arheologa. Do sada je sudjelovao na više stručnih skupova, okruglih stolova i javnih rasprava. Autor je više pisanih radova koji se odnose na suvremenu povijest Požeške kotline. Radi kao nastavnik povijesti u Osnovnoj školi Dobriše Cesarića. Član je Predsjedništva Povijesnog društva Požega i glavni urednik stručnog časopisa "Historia possegana novae themae".


9

Dominik Kunkera Novalja

SJEĆANJA NA DJETINJSTVO Sažetak

Autor, inače brat Josipa Kunkere, govori o svojim sjećanjima na djetinjstvo i obiteljskim anegdotama o Josipu koji je rođen 1914. tijekom Prvog svjetskog rata, zatim nadimku Joso, prvim interesima za skupljanje i proučavanje starina, dječačkim interesima za vjeru i ideju da će postati biskup. Ovi zapisi svjedoče o nepoznatim fragmentima iz djetinjstva i mladenaštva Josipa Kunkere, kasnije poznatog svećenika i arheologa.

BIO: Dominik Kunkera rođen je u Novalji 7. kolovoza 1926. godine.

Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i Požegi, a studij arhitekture završio je u Zagrebu kod profesora Nevena Šegvića. Nakon studija radi u Majstorskoj radionici Drage Iblera, a potom odlazi u Bruxelles u kojemu živi preko 40 godina. Kao arhitekt dobiva nagradu za nacrt Belgijskog paviljona telekomunikacije za Svjetsku izložbu 1958. godine. Osim kao arhitekt istakao se i kao crtač posebno na putovanjima diljem svijeta (od Europe, Afrike, Sjeverne Amerike do Azije). Autor je četiri knjige, od kojih je zanimljiva Crtopisi u kojima je objavio svoje crteže s putovanja. Utemeljitelj je i vlasnik Galerije Era u Novalji u kojoj i danas živi.


10

Vlč. Zvonko Mrak Valpovo

JOSIP KUNKERA SVEĆENIK, POVJESNIČAR I ARHEOLOG U SLAVONIJI

Sažetak Josip Kunkera (umro u Novalji 6. prosinca 1983. ukopan u Novalji u

vlastitoj grobnici 7. 12. 1983.) rođen je u Novalji 8. studenog 1914. sin Antona i Lucije r. Badurina. 1947. godine odlazi u Slavoniju u župu Bučje za župnika. Tu je ostao sve do 1949. godine, kada je zbog napada na bezboštvo i partizane osuđen na dvije godine zatvora koje je odležao 1949. do 1951. u Staroj Gradiški. 1951. dolazi iz zatvora u župu Nova Kapela za kapelana župniku Augustinu Kralju. Uvijek je bio slabog zdravlja i zato je više godina, zbog bolesti, boravio u sanatoriju u Knez Selu kod Niša, gdje je bio kapelan kod sestara sv. Križa. Godine 1962. je umirovljen. Tada dolazi u župu Ruševo u privatnu kućicu, gdje je bila i njegova privatna kapelica. Osim pastoralnog rada po župama, što je rado činio, početkom 1955. godine počeo se baviti poviješću i istraživanjem povijesnih lokaliteta te ranokršćanskih iskopina po Slavoniji. Počeo je u župi Nova Kapela, a kada je došao u Ruševo, svoj istraživački rad protegnuo je na cijelu Požešku dolinu. Bavio se različitim temama iz prapovijesti, antike, ranokršćanske arheologije i srednjeg vijeka s posebnim osvrtom na religiju. U njegovim istraživanjima važno mjesto ima toponimija te s pažnjom zapisuje toponime, one koji su već zapisani i znani, a isto tako i one koji postoje samo u narodnoj usmenoj predaji. Ovo je tek fragment istraživanja, rada i života vlč. Josipa Kunkere u Slavoniji od 1943. do 1980.

BIO: Zvonko Mrak rođen je u Osijeku 1958. godine.Odrastao je u

Koški gdje je završio osnovnu školu. Kao sjemeništarac Đakovačke biskupije 1973. do 1975. završio je 1. i 2. razred gimnazije u Zagrebu na Interdijecezanskoj srednjoj školi, a 3. i 4. razred gimnazije 1975. do 1977. godine u gimnaziji J. J. Strossmayer pri Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu. Nakon služenja vojnog roka, kao bogoslov Đakovačke biskupije, studirao je teologiju na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu od 1978. do 1984. Za đakona je zaređen 1982. godine u Valpovu, a na đakonskoj praksi je bio u Župi sv. Josipa Radnika u Osijeku od rujna 1983. do siječnja 1984. godine, te o Uskrsu 1984. godine. Za svećenika je zaređen 1984. godine u đakovačkoj katedrali, a Mladu misu je slavio u Koški. U Župi Svih svetih u Đakovu bio je župni vikar od 1984. do 1986. godine. Upravitelj Župe Svih svetih u Đakovu bio je od 1. rujna 1985. do 1. studenog 1985., a u đakovačkoj Župi Dobrog Pastira župnik je od 16. studenoga 1986. godine. U župi gradi župni dom od jeseni 1986. do proljeća 1989. godine, kao i


11

župnu crkvu Dobrog Pastira, od kolovoza 1990. do 7. svibnja 1995. godine. Sudjelovao je u Domovinskom ratu kao vojni vikar u 122. brigadi HV u Đakovu, od ljeta 1991. do kolovoza 1992. i bojnik je HV. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman mu je za zasluge dodijelio odličje Hrvatski troplet. Organizira mnoge koncerte sakralne glazbe, sudjeluje u manifestaciji „Zvonila su zvona katedrale naše“, u obilježavanju Dana sjećanja na Vukovarsku tragediju i mnogim drugim događajima. Dobitnik je Nagrade grada Đakova.


12

Dr. sc. Željko Tomičić, član suradnik HAZU, znan. savjetnik u trajnom zvanju Instituta za arheologiju u miru, red. prof. u trajnom zvanju Sveučilišta u Zadru u miru. 10090 Zagreb, Ulica Antuna Šoljana 3, mob.: 098 202 351 e-pošta: [email protected]

ARHEOLOŠKO HODOČAŠĆE TRAGOM JOSIPA KUNKERE NA OTOKU PAGU. PRIMJER SUTOJANJA

Sažetak Ništa u životu nije tek puki slučaj. Potvrđuje to doista i sretna okolnost

da se autor 1989. godine, neposredno pred Domovinski rat, zatekao na otoku Pagu i susreo sa posebice zanimljivim dijelovima životnog opusa Josipa Kunkere, koji je arheologiju Hrvatske na osebujan način udružio. Pritom se pomišlja na arheološke i povijesne teme koje su istočnojadransku, dakle sredozemnu Hrvatsku povezali sa srcem međuriječja Drave, Dunava i Save, tj. Požeškom kotlinom. Bili su to prostori u kojima su zamjetni tragovi Kunkerina ustrajnog napora pri pronicanju u prapovijesne, antičke i srednjovjekovne kulturne slojeve i tvarne tragove, o kojima nas je ujedno zadužio dragocjenim prilozima. Upravo tim prilozima nadahnuo je naraštaje arheologa i povjesničara koji su mogli koristiti vrijedan izvor njegovih spoznaja. Djelujući na otoku Pagu, posebice u okolici rodne Novalje, Kunkera je dao dragocjene osvrte o zanimljivosti arheološkog i povijesnog te toponomastičkog karaktera. U neposrednom kontaktu s gradom Novaljom posvetio je pozornost njezinim plažama (Kunkera 1976, Novaljske plaže) te posebice tematiziranju problema tamošnje biskupije (Kunkera 1977, Novaljska biskupija na otoku Pagu od 4. do 7. vijeka, Stomorica). U tim je tekstovima Kunkera posvetio pozornost i hagionimu Sutojanj ili Svetojanj u kojem je ispravno naslutio uspomenu na crkvicu posvećenu Sv. Agnezi. Riječ je o sjeveroistočnom kutku otoka Paga na kojem je Ante Šonje 1975. godine na goloj litici poluotočića Sutojanja prepoznao antičku utvrdicu za nadzor uskog Podvelebitskog kanala između Paga i Velebita. Potom je vrsni poznavatelj prošlosti otoka Paga, Aleksij Škunca 1988. na Rtu Sutojanj naslutio djelić sustava zaštite Justinijanova plovnog puta ovim dijelom akvatorija. Tijekom 1989. godine obavio je autor priopćenja arheološka rekognosciranja, dokumentiranja i deskripciju poluotočića Sutojanja. Tom su prigodom registrirani vrlo dragocjeni činitelji jedinstvenog spomeničkog kompleksa o kojem je dat i temeljitiji prikaz, popraćen daljinskom i terestričkom interpretacijom. Dobivena je prva jasnija predodžba o opsegu i karakteru utvrde te ustroju spomeničkog


13

sklopa Sutojanj koja je potvrdila opravdanost arheološkog hodočašća tragom Kunkerina djelovanja na otoku Pagu.

BIO: Željko Tomičić rođen je 1942. u Požegi, a od 1944. godine živi u

Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao 1965. na Odjelu za arheologiju. Od 1965. do 1970. bio je kustos Arheološkog odjela Gradskog muzeja u Varaždinu, a od 1972. do 1985. obnašao je dužnost ravnatelja Muzeja Međimurja u Čakovcu. Od 1986. do 2012. djeluje u Zagrebu u Institutu za arheologiju u kojemu je kroz pet mandata bio ravnatelj. Predavao je kolegije iz srednjovjekovne arheologije na Hrvatskim studijima, Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Sveučilištu u Zadru i Sveučilištu u Ljubljani. Pod mentorstvom profesora Tomičića obranjeno je devet magisterija i pet doktorata te obilje diplomskih i prvostupničkih radova. Vodio je program Instituta za arheologiju Geneza i kontinuitet materijalne kulture Hrvata te vodio i sudjelovao u nekoliko domaćih i međunarodnih projekata (MZOS - Srednjovjekovno arheološko naslijeđe Hrvatske (5.-16.st.) – voditelj, Archaologie der Awarenzeit in Mitteleuropa – ADAM II, voditelj hrvatske skupine arheologa u sklopu dvogodišnjeg međunarodnog projekta Hrvatske i Slovenije ). Istraživao je u Međimurju, Hrvatskom zagorju, Slavoniji, na otocima Krku, Pagu i Rabu u preko 80 kampanja istražujući prapovijesne, antičke i srednjovjekovne lokalitete. Vodeći je europski stručnjak za bjelobrdsku kulturu. Glavni je urednik Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu i Anali Instituta za arheologiju, član uredništva časopisa Gazophylacium, a bio je urednik zbornika Slatina i Vukovar – vjekovni hrvatski grad na Dunavu. Autor je četiri znanstvene monografije, sedamnaest suautorskih knjiga, preko stotinu znanstvenih i preko četrdeset stručnih radova. Sudionik je međunarodnih znanstvenih skupova u Austriji, Mađarskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Sloveniji, Ukrajini i Hrvatskoj. Član je brojnih povjerenstava u Hrvatskoj i inozemstvu. Predstavnik je Republike Hrvatske u međunarodnoj Konferenciji Castrum Bene. Izabran je za zamjenika predsjednika Područnog vijeća za humanističke znanosti za razdoblje od 2005. do 2008. godine, a u istom je razdoblju član polja arheologija i Povjerenstva za državne nagrade za znanost za područje humanističkih znanosti. Među nagradama koje je dobio izdvajaju se Godišnja nagrada Hrvatskog arheološkog društva „Dr. Josip Brunšmid“ za 2002., Nagrada „Fra Lujo Marun“ za 2007. za životno djelo Hrvatskog arheološkog društva, te Strossmayerova nagrada za 2001. godinu za grupnu knjigu Hrvati i Karolinzi.


14

SEKCIJA I (moderator: dr.sc. Marija Mihaljević)


15

Dr.sc. Kornelija Minichreiter znanstvena savjetnica Institut za arheologiju, Zagreb

ARHEOLOŠKA SLIKA ČAGLINSKOG KRAJA:

TERENSKI PREGLEDI I ARHEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA Sažetak

U središnjem dijelu Slavonije prostire se Požeška kotlina kao prirodno

izdvojena cjelina vijencem Dilj gore, Požeške gore, Psunjom, Papukom i Krndijom. Čaglinski kraj obuhvaća najistočniji dio Požeške kotline, okružen sa sjevera, istoka i juga obroncima Krndije i Dilj gore. Zapadni ravničarski dio presijeca rijeka Lonđa s brojnim pritocima koja se kod Pleternice ulijeva u rijeku Orljavu, a ova opet kod Slavonskog Kobaša u Savu. Od prvih naseljavanja u najstarijoj prošlosti Požeška kotlina bila je vodenim poveznicama odlično prometno povezana s posavskim dijelom Slavonije. Prve materijalne dokaze o naseljavanju ovog kraja sakupio je i poklonio Arheološkom muzeju u Zagrebu 1900. godine kutjevački vlastelin Milan Turković koji je u Draganlugu našao ulomke latenske keramike iz mlađeg željeznog doba. Od tada pa do danas više je arheologa obavilo terenske preglede i arheološka istraživanja: Dubravka Sokač Štimac, Kornelija Minichreiter, Hrvoje Potrebica, Marko Dizdar i Daria Ložnjak Dizdar. Geolog Mirko Malez i svećenik Josip Kunkera sakupili su kamene rukotvorine na 13 lokaliteta iz okolice Ruševa koji govore o najstarijem naseljavanju već u mlađem paleolitiku i mezolitiku (oko 150 000 – 6000 g. pr. Krista). Ostaci naselja starčevačke i sopotske kulture (neolitik oko 6000 – 3500 g. pr. Krista) otkriveni su na 13 lokaliteta. Na 3 lokaliteta nađeni su ostaci naselja lasinjske kulture i na jednom vučedolske (eneolitik 3500 – 2200 g. pr. Krista). Iz brončanog doba (oko 1200 – 750 g. prije Krista) otkriveni su ostaci naselja na 2 lokaliteta, zatim 2 ostave, a na dva lokaliteta istraživane su nekropole grupe Barice-Gređani. Iz mlađeg željeznog doba – latena (4. st. prije Krista do u 1. st. poslije Krista) pronađeni su ostaci naselja na 4 lokaliteta. Iz vremena antike (1. – 4. st.) otkrivena su naselja na 4 lokaliteta, zatim rimska cesta i istraživana je rimska vila. Na jednom lokalitetu otkrivena je ranosrednjovjekovna – avaroslavenska nekropola, a na 3 ostaci kasnosrednjovjekovnih naselja.

BIO: Dr sc. Kornelija Minichreiter rođena je 1944.godine u Zagrebu –

Hrvatska, gdje je 1962.g. završila gimnaziju i 1967.g. diplomirala studij jednopredmetne arheologije na Filozofskom fakultetu. Od 1970. do 1992.g. radi u regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Osijeku kao


16

arheologinja – viša konzervatorica i referentica za evidenciju i dokumentaciju arheoloških spomenika kulture Slavonije i Baranje. Tijekom tog razdoblja u suradnji s nadležnim slavonskim muzejima u Osijeku, Našicama, Vinkovcima, Vukovaru, Županji, Požegi, Slavonskom Brodu, Slatini i Virovitici terenski je evidentirala oko 600 arheoloških lokaliteta od kojih je registrirala 161 lokalitet (zaštićene arheološke zone, rješenje o registraciji i upis u Registar spomenika) koji pripadaju razdobljima od prapovijesti do kasnog srednjeg vijeka. U Slavoniji i Baranji obavila je više od 140 zaštitnih arheoloških istraživanja od toga je na 123 bila voditeljica radova, a na 17 član stručne ekipe. Posebno se posvetila proučavanju i objavljivanju prapovijesnih kulturnih grupa u sjevernoj Hrvatskoj, pa je nakon otkrića i arheoloških istraživanja u Gređanima i znanstvenom obradom neopredijeljenih nalaza iz desetak slavonskih nalazišta definirala i imenovala novu kasnobrončanodobnu kulturnu grupu Gređani (Barice – Gređani), što je bila tema magistarskog rada obranjenog na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1982.g (u Zagrebu u to vrijeme još nije bio uspostavljen postdiplomski studij iz prapovijesne arheologije). Brojna zaštitna arheološka istraživanja, koja je provela na velikim površinama trasa plinovoda i autoceste u Slavoniji, otkrila su nepoznata naselja starčevačke kulture – prvih zemljoradnika južnopanonskih prostora. Znanstvena obrada rezultata istraživanja pružila su izvornu znanstvenu građu za izradu doktorske disertacije „Stariji neolitik u sjevernoj Hrvatskoj“. U disertaciji su obrađeni uz dotadašnje i novi rezultati istraživanja na dva velika naselja najstarijih zemljoradničkih populacija u Zadubravlju i Pepelani te je dopunjena dotadašnja kronološka podjela starčevačke kulture prema S. Dimitrijeviću, izdvajanjem novog stupnja koji je imenovan kao Linear C. Doktorska disertacija obranjena je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1990.g .i time je K. Minichreiter postala prva doktorica znanosti prapovijesne arheologije novije generacije. Disertacija je tiskana kao knjiga pod naslovom „Starčevačka kultura u sjevernoj Hrvatskoj“ u izdanju Arheološkog zavoda Filozofskog fakulteta 1992.g. Od 1992. – 2010.g. radi u Institutu za arheologiju u Zagrebu, gdje je početkom 2010.g. umirovljena. Iako u mirovini nastavlja svoj rad na projektima Instituta, objavi znanstvenih radova, sudjelovanju s izlaganjima na znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i inozemstvu i kao stručna voditeljica obavlja već 17 godina arheološka istraživanja na Galovu u Slavonskom Brodu.Tijekom svoga rada u Institutu za arheologiju u Zagrebu od 1992.g. voditeljica je znanstvenoistraživačkog projekta „Istraživanje kultura prapovijesnog razdoblja u Slavoniji i Baranji“. Od 1996. – 2005.g. u sklopu znanstvenog programa Instituta „Geneza i kontinuitet materijalne kulture Hrvata“ voditeljica je znanstvenoistraživačkog projekta „Prapovijesni identitet


17

sjeverne Hrvatske“. U okviru tog znanstvenoistraživačkog projekta provodi svake godine sustavna izvorna znanstvena istraživanja na lokalitetu Galovo u Slavonskom Brodu, koji se pokazao ključnim u spoznaji postanka i razvitka najstarije panonske lončarske kulture u okviru procesa razvitka najranijih europskih civilizacija. U ovim istraživanjima otkriven je po prvi put unutar cjelokupnog rasprostiranja starčevačke kulture obredno – ukopni prostor izdvojen polukružnim drvenim ogradama unutar naselja. Posebnoj vrijednosti ovih istraživanja pridonose nove spoznaje o duhovnoj i materijalnoj kulturi u početnom stupnju razvitka starčevačke kulture (stupanj Linear A), za koju se do tada smatralo da je egzistirala u ovim prostorima samo u završnim fazama svojeg razvitka. Godine 2005. imenovana je znanstvenom savjetnicom te je do umirovljenja voditeljica znanstvenog projekta „Prapovijesni identitet prvih zemljoradničkih populacija kontinentalne Hrvatske“ i programa „Geneza i kontinuitet materijalne kulture Hrvata“ u Institutu za arheologiju. Tijekom 2007. i 2008. g. stručna je voditeljica velikih zaštitnih arheoloških radova na trasi autoceste Slavonika (međunarodna autocesta Budimpešta – Ploče) na lokalitetu Bentež kod Beketinaca gdje je otkriveno prapovijesno naselje lasinjske kulture s nizom nadzemnih kuća i dio kasnosrednjovjekovnog naselja koje se ubraja u najveće istraženo naselje iz kasnog srednjeg vijeka u Hrvatskoj. Autorica je 220 stručnih i znanstvenih radova i tri knjige „Starčevačka kultura u sjevernoj Hrvatskoj“ 1992. g. ; „Slavonski Brod, Galovo, deset godina arheoloških istraživanja“ 2007. g. i s autorom Z. Markovićem „Beketinci Bentež, naselja iz eneolitika, ranoga i kasnoga srednjega vijeka“ 2013. g. Dobitnica je mnogih zahvala i priznanja za suradnju s muzejima sjeverne Hrvatske, a 2001.g. Hrvatsko arheološko društvo dodijelilo joj je godišnju nagradu „Josip Brunšmid“ za poseban doprinos i najbolje rezultate u arheološkim istraživanjima na području Hrvatske. Godine 2013. imenovana je od Hrvatskog arheološkog društva počasnom članicom društva radi posebnih zasluga u radu društva i na polju arheologije.


18

Dr. sc. Jacqueline Balen Arheološki muzej u Zagrebu Prof.dr.sc. Hrvoje Potrebica Filozofski fakultet u Zagrebu

JOSIP KUNKERA I NEOLITIK I ENEOLITIK ČAGLINSKOG KRAJA Sažetak

Autori analiziraju neolitičke i eneolitičke nalaze s lokaliteta čaglinskog kraja. Radi se o višeslojnom nalazištu Draganlug (starčevačka, sopotska, vučedolska kultura), zatim Latinovcu (neolitik/eneolitik), Londžici (lasinjska kultura), Sapni (starčevačka kultura), te novijem lokalitetu Vukojevica (sopotska kultura). Donosi se detaljna analiza arheološkog materijala, većinom poklona arheologa –amatera s početka 20. st., koji se danas čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Josip Kunkera kao značajan arheolog – amater čaglinskog kraja pisao je o pojedinim neolitičkim i eneolitičkim lokalitetima (npr. Sapni, Paki u kojoj je znakoviti naziv Kremenac, Kneževcu itd.) i vlastitim predodžbama o pronađenom materijalu i samom razdoblju pa se daje pregled i analiza njegovih razmišljanja.

BIO: Dr.sc. Jacqueline Balen završila je studij arheologije na

Filozofskom fakultetu u Zagrebu na kojemu je i doktorirala s temom iz prapovijesne arheologije. Autorice je više znanstvenih i stručnih radova na temu prapovijesne arheologije (većinom neolitik i eneolitik), sudionica domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova. Trenutno je predsjednica Hrvatskog arheološkog društva i ravnateljica Arheološkog muzeja u Zagrebu.

Prof.dr.sc. Hrvoje Potrebica rođen je 1970. g. u Požegi gdje je završio osnovnu i srednju školu. Studij arheologije i engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1995., magistrirao 2000. i doktorirao 2004. s temama vezanim uz pretpovijesnu arheologiju (starije željezno doba). U Odjelu za arheologiju Državne uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine u Zagrebu (sadašnje Ministarstvo kulture) radio 1995. i 1996., a 1997. primljen je kao znanstveni novak na projekt prof. dr. Petra Selema pri Arheološkom zavodu Fil. fakulteta. Na Odsjeku za arheologiju predaje posljednjih pet godina teme vezane uz brončano i željezno doba. Sudjelovao je na preko 30 kopnenih i podvodnih arheoloških istraživanja u zemlji i inozemstvu. Licenciran je kao podvodni arheolog te je bio član hrvatskog ekspertnog arheološkog tima u međunarodnom istraživačkom projektu "Statue and Shipwreck". Završio je međunarodni tečaj za metode


19

zračne arheologije u Siofoku 1996. i član je Aerial Archaeology Research Group. Od 2005. g. obnaša dužnost predsjednika Hrvatskog arheološkog društva. U Europskoj arheološkoj udruzi (EAA) član je Odbora za obrazovanje i izobrazbu. Od 2001. vodi sustavna arheološka istraživanja nekropole pod tumulima i utvrđenog naselja iz starijeg željeznog doba na lokalitetu Gradci kod Kaptola.


20

Dubravka Sokač Štimac, prof.

ARHEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA RIMSKE LJEVAONICE ŽELJEZA U IMRIJEVCIMA

Sažetak

Selo Imrijevci nalazi se jugoistočno od Čaglina, na istočnoj granici Požeške kotline. Gradski muzej u Požegi imao je podatke o pronalasku rimskih cigli i obrađenog kamenja koje je korišteno za gradnju kuća i bunara u selu. Stjepan Jakobović iz Imrijevaca poklonio je muzeju željeznu posudu za grabljenje koju je pronašao prigodom oranja na svojoj njivi. Zbog arheoloških nalaza njiva "Palačica" koja se nalazi sjeveroistočno od sela registrirana je kao rimski arheološki lokalitet već 70-tih godina. Pronađeni arheološki materijal u Imrijevcima ukazuje na kontinuitet naseljavanja od prapovijesti do srednjeg vijeka (latenska keramika, rimska brončana pozlaćena fibula i ulomci slavenske keramike).

U svibnju 1999.god. Gradski muzej iz Požege vršio je 10 dana probna, zaštitna arheološka istraživanja na nalazištu "Palačica" na kat. čest. 257 KO Imrijevci, na oranici Stjepana Jakobovića. U radovima su sudjelovali vojnici HV iz Požege i djelatnice muzeja - autorica teksta i Lidija Ivančević Španiček. Istražena je površina oko 30 m2 i otkriven je dio rimskog metalurškog pogona. Pronađena je i podnica od grubo postavljenih kamenih oblutaka vezanih vapnom i 4 ognjišta koja predstavljaju peći za lijevanje željeza. U jednoj peći na dub. od 0,30 m pronađena je željezna posuda s ručkom kakvu je muzeju poklonio Stjepan Jakobović. Otkriven je i kameni zid duž. 4,50 m i šir. 0,80 m. Na sjevernom dijelu otkopa na dubini od 1 m nađeni su ostaci ljudskih i životinjskih kostiju, željezni ključevi, svrdla, klinovi i brojni željezni čavli. Prema analizi željeznih čavala koja je napravljena u požeškom "Plamen Internacionalu d.o.o.", radi se o izrazito visokoj tehnologiji i čistoći željeza od 99,5 %. U požeškom kraju nema željezne rude, pa pretpostavljamo da je donesena iz Bosne, gdje su u dolini Japre arheološki istraženi metalurški centri željezne rudače iz rimskog doba. Otkriće ovog nalazišta u Imrijevcima iz 4. st. je izuzetno važno, jer je to prvi dokaz o metalurškoj djelatnosti u rimsko doba u požeškom kraju.

BIO: Dubravka Sokač Štimac rođena je u Zagrebu 1943. godine, no

ubrzo se seli u Pakrac gdje završava osnovnu i srednju školu. Jednopredmetni studij arheologije diplomirala je u Zagrebu i zaposlila se kao kustos arheologije Muzeja Požeške kotline u Požegi. Dubravka Sokač Štimac sudjelovala je i vodila različita istraživanja (probna, zaštitna i sustavna arheološka iskapanja) prapovijesnih, antičkih, srednjovjekovnih i


21

novovjekovnih lokaliteta na području Požeške kotline od kojih su najznačajniji Tekić (antički lokalitet), Sloboština (antički lokalitet), Rudina (višeslojni prapovijesni, antički i srednjovjekovni lokalitet), Velika (višeslojni lokalitet s nalazima od prapovijesti do ranog novog vijeka), Požega – Stari grad (dominantno srednjovjekovni lokalitet), Ivandol (srednjovjekovni lokalitet). Sudjelovala je na mnogim znanstvenim i stručnim skupovima u Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji i Srbiji (Bled, Beograd, Ohrid, Osijek, Požega, Velika, Vinkovci, Vukovar, Zagreb i Zvečevo) na teme o arheologiji Požeške kotline. Najmanje je najmanje 104 pisana rada (izvorni, pregledni i stručni radovi, osvrti, novinski članci, katalozi izložbi, recenzije i prikazi knjiga…). Tijekom 1987. postigla je u zvanje muzejske savjetnice, a u razdoblju od 1990. do 2004. bila je ravnateljica Gradskog muzeja Požega. Samostalno ili u koautorstvu organizirala je brojne izložbe u Muzeju Požeške kotline, odnosno Gradskom muzeju Požega, a sudjelovala je i na kompleksnim izložbama po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i današnjoj Hrvatskoj. Bila je vanjska suradnica Instituta za arheologiju u Zagrebu, tajnica ogranka Matice hrvatske u Požegi, tajnica Muzejskog društva Slavonije i Baranje te povjerenica za zaštitu spomenika kulture za Požešku kotlinu. Članica je Matice hrvatske, Društva za hrvatsku povjesnicu Požega, Povijesnog društva Požega, Muzejskog društva Slavonije i Baranje, te Hrvatskog arheološkog društva. Godine 2009. otišla je u mirovinu. Za svoj rad primila je Nagradu grada Požege za životno djelo, a 1998. godine hrvatski predsjednik Franjo Tuđman odlikovao ju je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.


22

Dženan Brigić, mag. Filozofski fakultet u Sarajevu [email protected]

BREUCI U PISANOJ IZVORNOJ GRAĐI Sažetak

U vremenu kada se ilirske zajednice počinju formirati, u sjevernoj Bosni

iščezava jedan kulturni kompleks poznat pod imenom kulture polja sa urnama. Ako se sa sigurnošću zna da su Autarijati nosioci glasinačke kulturne grupe u srednjoj Bosni, onda se za stanovnike Donje Panonije može reći da su oni nosioci kulture polja sa žarama, jer su se njihovi običaji zadržali sve do mlađeg željeznog doba kada se mogu odrediti ilirski narodi i prostor koji su oni naseljavali. Breuci su narod koji je naseljavao Donju Panoniju, uključujući i prostor sjeveroistočne Bosne, kao i prostor današnje Slavonije sjeverno od rijeke Save. Njihovi južni susjedi bili su Dezidijati, a sjeverni Andizeti. Pretpostavlja se da im je zapadna granica bila rijeka Bathinus (u historigorafiji se uzima da je ova rijeka zapravo Bosna), te da ih je ona dijelila od Kolapijana. Zapadni susjedi su im bili Oserijati, dok su se na istoku nalazili Kornakati i Amantini, te keltski narod Skordisci. Pretpostavlja se da je današnji Slavonski Brod (Marsunia) bio značajniji centar ovog naroda, koji će ostati poznat po tome što su zajedno s Dezidijatima poveli poznati Batonov ustanak iz 6. g. n. e. Postoji svega nekoliko djela koje su pisali antički pisci, a u kojima se između ostalih spominju i Breuci. Nažalost zbog geografskog položaja na kojem su oni živjeli te informacije su jako rijetke i siromašne. Ipak, ti podaci historičarima su dali određenu podlogu za istraživanja prije svega ilirske etničke zajednice, pa onda i Breuka i ostalih naroda koji su naseljavali prostor Ilirika. Podaci koje su antički pisci ostavili iza sebe se uglavnom odnose na vrijeme nove ere, tj. na Bellum Batonianum. Zahvaljujući tom događaju, Breuci su pronašli svoje mjesto u knjigama nekih od najvećih i najboljih pisaca antičkog perioda, prije svega se misli na Plinija Starijeg.

BIO: Dženan Brigić, MA je rođen 07.03.1991. godine u Tuzli.

Osnovnu školu je završio u Banovićima. Srednjoškolsku izobrazbu je nastavio u Tuzli gdje je završio gimnaziju Ismet Mujezinović. Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za historiju, je upisao 2009. godine, a na istom uspješno okončao prvi (dodiplomski) ciklus studija 2012. godine obranivši dodiplomski rad „Cezarovi Galski ratovi“ maksimalnom ocjenom deset (10). Po završetku prvog ciklusa studija i stjecanja zvanja bakalaureat, kolega Brigić je u rujnu iste godine nastavio studij na drugom


23

(diplomskom) ciklusu Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu gdje je sve svoje dužnosti ispunio pravovremeno, te obranio magistarski rad na temu „Istočni dio Donje Panonije u protohistoriji i klasičnom periodu“.Tijekom diplomskog studija, kolega Brigić je aktivno sudjelovao u nizu vannastavnih aktivnosti. Tijekom 2013. godine je kao jedan od izlagača sudjelovao u organiziranju i implementiranju znanstvenog skupa na temu „Zemlje antičkog Ilirika prije i poslije Milanskog edikta“, gdje je izlagao rad na temu „Narodi antičke Panonije“. U veljači 2014. godine izdana je knjiga na istu temu pri čemu je kolega Brigić jedan od suautora spomenute publikacije. Pored toga, u okviru izdavačke djelatnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, u Radovima Filozofskog fakulteta za 2014. godinu je kolega Brigić publicirao prikaz knjige prof. dr. Salmedina Mesihovića, „Rimski vuk i ilirska zmija“. Također, nastavljajući svoje aktivnosti i na međunarodnom nivou, kolega Dženan Brigić je participirao kao jedan od izlagača na međunarodnoj radionici organiziranoj od strane Univerziteta u Sarajevu (Workshop for Heritage Professionals), održanoj 02. srpnja 2014. godine s radom na temu „Historijat arheoloških istraživanja bosanskohercegovačkog dijela Panonije u kontekstu prahistorije“, čije publiciranje je u pripremi od strane Univerziteta u Sarajevu. U skladu s tim, pored redovnog studija, kolega Brigić je volontirao na Odsjeku za historiju, naučno polje Stari vijek, u svojstvu demonstratora. U skladu s tim pružio je svoj doprinos pri izvođenju nastave na predmetima Historija drevnih civilizacija i klasičnog doba I, Historija klasičnog doba II i Historija Ilira. Aktivno radeći na proširenju svojih znanja, kolega Brigić je u svojim vannastavnim aktivnostima također sudjelovao u aktivnostima Katedre za arheologiju, Odsjek za historiju, pri čemu je na volonterskoj bazi tijekom perioda između 27. 04. i 30. 04. 2014. godine sudjelovao u arheološkim istraživanjima i procjeni arheološkog potencijala na lokalitetu nacionalnog spomenika Grabovik-Zaketuša. Također, pored svih spomenutih aktivnosti, kolega Brigić je jedan od utemeljitelja, kao i član upravnog odbora, Udruženja za proučavanje i promoviranje ilirskog naslijeđa i drevnih i klasičnih civilizacija „BATHINVS“.


24

Zlatko Uzelac, prof.

KARTOGRAFSKI IZVORI ZA ISTRAŽIVANJE TRASE VELIKE BRAZDE Sažetak

Na Veliku Brazdu, mjestimično očuvane tragove kasnoantičkog limesa,

prvi je u čaglinskom kraju upozorio u razgovorima, ali i u svojim rukopisnim knjigama koje je pisao u Ruševu Josip Kunkera. Dok se na južnoj strani Dilja trasa limesa može utvrditi s velikom mjerom sigurnosti zahvaljujući prvenstveno srednjovjekovnim izvorima, na sjevernoj strani Dilja, gdje su ostaci valluma utvrđeni zapadno od Imrijevaca, a osobito na južnim izdancima Krndije sve do Bedemgrada kod Našica, posebnu važnost imaju kartografski izvori, iz 18. i 19. stoljeća. Njihova analiza pokazuje evoluciju toponima od imena vrha na izdanku Krndije do šireg šumskog prostora iznad Ljeskovice i Duboke.

BIO: Zlatko Uzelac, povjesničar umjetnosti i urbanist, rođen u Požegi

2.4. 1953. Radio je kao kustos u Muzeju u Požegi 1982.-83., a potom kao urbanist i prostorni planer u projektnom birou, konzervator u Zavodu za zaštitu spomenika kulture, te istraživač u Institutu za povijest umjetnost. Bio je i pomoćnik ministra u Ministarstvu zaštite okoliša i prostornog uređenja, ravnatelj Zavoda za prostorno uređenje RH, te pomoćnik ministrice za kulturnu baštinu u Ministarstvu kulture. Bio je autor i voditelj izrade Konzervatorske studije povijesne jezgre Požege i inicijator i koautor obnove Dvorca u Kutjevu, te otkrivanja romaničkog portala crkve sv. Duha iu Požegi. Autor je urbanističko-konzervatorske koncepcije obnove Tvrđave u Slavonskom Brodu, gdje je bio i voditelj obnove bastione trase, te inicijator i autor projekta obnove tvrđavske crkve sv. Ane. Autor je urbanističko-konzervatorske studije i plana obnove osječke Tvrđe, te inicijator i voditelj projekta obnove kompleksa Vodenih vrata u Osijeku. Autor je studije i projekta obnove kompleksa gradskih vrata i bastiona u Koprivnici, te konzervatorskih podloga za niz urbanističkih planova u Slavonskom Brodu, Koprivnici i dr. Bio je voditelj izrade prvog nacionalnog izvješća o stanju u prostoru, te nekoliko prostornih planova nacionalnih parkova i parkova prirode. Napisao je niz znanstvenih radova, prvenstveno vezanih za baštinu Slavonije: o Rudini, požeškim srednjovjekovnim crkvama sv. Duha i sv. Lovre, osječkoj srednjovjekovnoj crkvi sv. Trojstva, baroknim dvorcima u Nuštru i Bilju, požeškom Trgu sv. Terezije i brodskom Trgu I.B. Mažuranić, tvrđavskoj crkvi sv. Ane u Slavonskom Brodu i dr.


25

SEKCIJA II (moderator: Vesna Kolić Klikić, prof.)


26

Dr.sc. Žarko Španiček Konzervatorski odjel u Požegi

TRADICIJSKO GRADITELJSTVO ČAGLINSKOG KRAJA Sažetak

Smješten na istočnom rubu Požeške kotline i obroncima Krndije, čaglinski je kraj u tradicijskom graditeljstvu sabrao i izrazio različite značajke svog rubnog položaja. S jedne strane, ovdje susrećemo seoske kuće tipa brdske visokoprizemnice s poluzatvorenim trijemom i oblikovnim detaljima karakteristične za širu Požeštinu. S druge strane, ovdje su dokumentirane i vrlo arhaične tradicijske zgrade kakve drugdje u požeškoj okolici ne susrećemo. Taj specifičan spoj tipičnog i specifičnog, arhaičnog i novijeg pruža mogućnost da tradicijsko graditeljstvo čaglinskog kraja promatramo kao jednu cjelinu koja se istovremeno uklapa i izdvaja iz slike tradicijskog graditeljstva šire požeške okolice i Slavonije.

Danas, kada na terenu rapidno opada broj sačuvanih tradicijskih zgrada, te nijanse više nije lako zapaziti. Ipak, time nisu zatvorene sve perspektive očuvanja i revitalizacije tradicijskog graditeljstva.

BIO: Žarko Španiček (1960.) diplomirao je filozofiju i etnologiju na

Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1984. godine. Na istom je fakultetu magistrirao i doktorirao. Od 1987. godine radi u službi zaštite spomenika kulture kao etnolog, isprva u Osijeku, a sada u Požegi. Uz redovite poslove konzervatorske službe, bavi se istraživanjem različitih tema iz tradicijske kulture Slavonije i Baranje. Objavio je tri knjige: Narodno graditeljstvo Slavonije i Baranje (1995.), Slavonski pučki proroci i sveci (2002.) i Bizovačka narodna nošnja (2010.). Sudjelovao u pripremi izložbenog projekta Slavonija, Baranja i Srijem – vrela europske civilizacije (2009.) kao urednik tematske cjeline etnologija. Znanstvene i stručne radove objavljuje u domaćim i stranim publikacijama.


27

Goran Đurđević, mag. Kneza Domagoja 11 34 000 Požega [email protected]

PICENTIN: SKRIVENI LOKALITET U ČAGLINSKOM KRAJU Sažetak

Picentin (Picentinum) većina autora ubicira kao Ruševo ili Latinovac. Smatra se da je Leuconum današnja Levanjska Varoš. Što se tiče ubikacije Picentina, zasigurno je riječ o toponimu u čaglinskom kraju. Stoga je vrlo vjerojatna identifikacija rimske trase Picentinum - Incerum kroz današnja sela Sapna, Klisa, Ferovac, Tominovac, Golobrci i Treštanovci (Tekić) koju je postavio još M. Turković u 19. stoljeću. Analizirajući Antoninov itinerar uočava se udaljenost Incerum - Picentinum iznosi 37,5 km u antici, dok današnja udaljenost Tekić – Latinovac iznosi oko 17 km, a Tekić – Ruševo iznosi oko 25 km. Problem je što na navedenim potencijalnim lokalitetima (Ruševo i Latinovac) nije nađen adekvatan arheološki materijal koji bi to potvrdio. Jedini lokaliteti u čaglinskom kraju na kojima je potvrđen značajniji arheološki materijal jesu Imrijevci i Vukojevica. Udaljenost Tekić – Imrijevci iznosi oko 33 km, a Tekić – Vukojevica oko 15 km. Kako su u Imrijevcima nađeni nedvojbeni dokazi Rimljana na čak četiri lokaliteta u samom selu, a današnja udaljenost je približno istovjetna antičkoj, vjerojatno se Imrijevci mogu identificirati kao Picentinum.

BIO: Goran Đurđević rođen je u Požegi 1988. g. gdje je završio

osnovnu i srednju školu. Završio je diplomski studij povijesti i arheologije na Sveučilištu u Zadru 2013. g. Za akademsku godinu 2008./2009. dobitnik Rektorove nagrade. Finalist Top stipendije u 2009. i 2011. godini. Drugu Rektorovu nagradu dobiva za akademsku godinu 2011./2012. Autor više znanstvenih i stručnih radova i nekoliko prikaza knjiga. Sudionik nekoliko međunarodnih konferencija u Hrvatskoj i inozemstvu (Slovenija, Italija, Njemačka, Makedonija, Portugal itd.). Urednik više časopisa (Gim 1699, Rostra) i publikacija (Priručnik kvalitete, Programska knjižica Festivala znanosti u Požegi, Strana imena u historiografiji, nekoliko okruglih stolova koji su u tisku). Dovršava knjigu o antičkoj povijesti Požeške kotline. Član Međunarodnog uredničkog vijeća časopisa Ekonomska i ekohistorija, član Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju i Europskog društva za ekohistoriju (ESEH), kao i Hrvatskog arheološkog društva (HAD), Hrvatskog društva za kvalitetu (HDK) te osnivač Ekohistorijskog kružoka na Sveučilištu u Zadru. Predsjednik je Povijesnog društva Požega i glavni urednik virtualne enciklopedije Vallis aurea. Predsjednik organizacijskog


28

odbora Međunarodne virtualne ekohistorijske konferencije (IVEHC). Bio je kao učitelj povijesti – pripravnik u OŠ Antuna Kanižlića u Požegi, a surađivao s Parkom prirode Papuk, APP turizmom, Konzervatorskim odjelom u Požegi.


29

Dr.sc. Vesna Vlašić Požeško – slavonska županija

ESEJI, FELJTONI I MEMOARSKA PROZA IZ PERA ZLATKA CRNKOVIĆA

Sažetak

Čaglinčanin Zlatko Crnković poznat je široj javnosti kao prevoditelj, dugogodišnji urednik i pokretač biblioteka HIT, ITD i Evergrin. Osim navedenog pisao je prozu. U radu će biti riječi o Crnkovićevoj svojevrsnoj duhovnoj autobiografiji gdje kroz feljtone govori o svojim literarnim favoritima. Isto tako kroz izabrani korpus analizirat će se memoarska proza te će se dotaknuti korespodencija s osobama koje su obilježile njegov život: Ivanom Kušanom i Ivanom Aralicom.

BIO: Dr.sc. Vesna Vlašić rođena je u Požegi. Završila je Filozofski

fakultet u Zagrebu, na istom fakultetu je magistrirala pod mentorstvom akademika Miroslava Šicela, a 2010. godine doktorirala je s temom Panoramski pregled slavonskog ženskog pisma kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća. Sudjeluje na znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, objavila je tridesetak znanstvenih i stručnih radova. Zaposlena je u Požeško-slavonskoj županiji na radnom mjestu pročelnice za društvene djelatnosti. Djelokrug rada koji pokriva je obrazovanje, kultura, sport, zdravstvo i socijalna skrb.


30

Dr.sc. Katarina Aladrović Slovaček, viša asistentica

Sveučilište u Zagrebu, Učiteljski fakultet

UTJECAJ USMENE (NARODNE) KNJIŽEVNOSTI NA

STVARALAŠTVO I JEZIK JOSIPA KUNKERE

Sažetak

U povijesti hrvatske književnosti značajno mjesto zauzima usmena (narodna) književnost. Kako joj i samo ime govori, stvarao ju je narod i prenosio „s koljena na koljeno“. Prisutna je u različitim oblicima, a osobito u narodnim pričama, basnama, bajkama, poslovicama, zagonetkama, legendama, molitvama i dr. Područje Požeštine obiluje usmenim (narodnim) stvaralaštvom koje je često vezano uz običaje i različite poslove koji se provode tijekom godine, uz svetce i blagdane ili uz neke događaje koji su obilježili sredinu i koji se dugo pamte. Neki oblici zapisivani su tijekom stoljeća, a neki još uvijek žive samo u narodu pa se, u vremenu globalizacije i velikoga utjecaja medija, gotovo sasvim gube. Kroz usmenu (narodnu) književnost zanimljivo je pratiti i jezični razvoj, odnosno promjene koje se događaju u jeziku kao živoj tvorevini. Jezik Požeštine od vremena stvaranja Josipa Kunkere i njegovih suvremenika mijenjao se pa se tako sve rjeđe može čuti slavonska ikavica, u govoru prisutan tronaglasni sustav koji uključuje akut, smanjuje se broj turcizama i germanizama koji se djelomično zamjenjuju anglizmima, no neke odlike, kao što je skraćivanje samoglasnika u središnjem dijelu imenica i kod glagolskih sufiksa još uvijek je prisutno. Stoga se u ovome radu, prije svega, želi ispitati utjecaj usmene (narodne) književnosti na stvaralaštvo Josipa Kunkere, osobito na dva njegova djela Religija ruševačkoga kraja i Svetinje kamenog doba. U navedenim djelima promotrit će se i jezični aspekt, odnosno unosi li autor jezične karakteristike prostora u kojemu stvara (Čaglin) ili prostora u kojemu je odrastao (Pag, Novalja), ali i koliko se taj jezik razlikuje od današnjega jezika kojim govore stanovnici čaglinskoga područja.

BIO: Dr.sc. Katarina Aladrović Slovaček (1980) rođena je i školovala

se u Požegi. Završila je kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a magistrirala na Učiteljskom fakultetu s temom iz primijenjene lingvistike. Radila je kao profesorica hrvatskoga jezika u osnovnoj školi i gimnaziji, a trenutno je zaposlena na Katedri za hrvatski jezik, književnost, scensku i medijsku kulturu Učiteljskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se primijenjenom lingvistikom te osobito


31

razvojem komunikacijske kompetencije u ranome učenju i poučavanju hrvatskoga jezika. Objavila je više znanstvenih radova u zemlji i inozemstvu.


32

Vladimir Kamenčak, prof. OŠ Antuna Kanižlića 34 000 Požega

RAZLIKOVNI RJEČNIK HRVATSKOGA STANDARDNOG

JEZIKA I ČAGLINSKOG ZAVIČAJNOG GOVORA

Sažetak

Tema je ovog rada prikazati zavičajni govor čaglinskog kraja, popisati neke zavičajne izraze i usporediti ih sa standardnim jezikom. Izrazi su prikupljani u razdoblju od godine dana. Rad je ustrojen tako da je lijevo u rječniku izraz koji se koristi u čaglinskom kraju, a desno je, uz neke gramatičke odrednice, objašnjenje na standardnom jeziku. Analizom su uočene neke specifičnosti; ispuštanje glasa i na kraju infinitiva glagola (npr. učit', radit'), ispuštanje glasa a u nastavku glagolskog pridjeva radnog (čuv'o), ispuštanje glasa h ('odao), nepravilno sprezanje glagola u prezentu (ja možem), nepravilna upotreba jotacije (đe-gdje) i dr. Izraze su prikupljali učenici sedmih i osmih razreda, a u rječniku je oko 300 izraza. Budući je čaglinski kraj kroz povijest naseljavan stanovnicima iz različitih krajeva Hrvatske, ali i inozemstva u njihovu je zavičajnu govoru mnoštvo turcizama, germanizama, hungarorizama.

BIO: Vladimir Kamenčak, prof., rođen je 26. studenog 1982. u Požegi.

U Kutjevu je završio OŠ Zdenka Turkovića, a Gimnaziju u Požegi. Završio je Filozofski fakultet u Osijeku, studij Hrvatskog jezika i književnosti. Trenutno je doktorant istog odsjeka. Radio je u OŠ Stjepana Radića u Čaglinu (2007.-2011.) i OŠ Antuna Kanižlića (2011.-).


33

SEKCIJA III (moderator: prof.dr.sc. Željko Tomičić)


34

Kristina Rupert, mag.

TOPOGRAFIJA ISTOČNOG DIJELA POŽEŠKE ŽUPANIJE U SREDNJEM VIJEKU

Sažetak Autorica će u svom izlaganju govoriti o topografiji istočnog dijela

Požeške županije u razdoblju srednjeg vijeka (razvijeni i kasni srednji vijek). To je područje gore Krndije i njenog zapadnog te južnog podnožja. Osvrćući se na dosadašnje dosege historiografije o ovoj temi, analizirat će diplomatičku građu te pokušat ubicirati naselja, posjede, utvrde i ceste koji su se nalazili na rečenom predjelu. Govorit će o ulozi Zbornog kaptola sv. Petra kao instituciji koja je uređivala vlasničke odnose na ovom prostoru, provodila istrage nakon međusobnih sukoba lokalnog plemstva te uvodila nove vlasnike u posjede.

BIO: Kristina Rupert rođena je 18. prosinca 1986. godine u Požegi.

Osnovnu je školu završila u obližnjem mjestu Kaptol, a gimnaziju (opći smjer) u Požegi. Potom je upisala te 2009. godine završila jednopredmetni preddiplomski sveučilišni studij povijesti na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Zatim je na istom visokom učilištu završila diplomski sveučilišni studij povijesti, edukacijski smjer / istraživački smjer srednji vijek. Godine 2008. postala je članica ISHA-e (International Students of History Association) Zagreb. Od 2009 do 2011. bila je studentska predstavnica. Dvije godine (2009.-2011.) bila je demonstratorica na istraživačkom smjeru srednjega vijeka, a četiri godine (2009.-2013.) na edukacijskom smjeru Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta. Autorica je prikaza u Zborniku Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.


35

Dr.sc. Boris Stojkovski

Filozofski fakultet, Novi Sad

POSJEDNICI NA TLU ČAGLINA I OKOLINE U SREDNJEM VIJEKU

Sažetak

Područje Čaglina i okoline u srednjem vijeku je bilo dio Požeške županije. Kao takvo i ono je bilo uklopljeno u ugarski feudalni sistem i nad tim područjem vlast su imale ugarske plemićke porodice. Sam Čaglin je bio posjed porodice Bekefi iz Velike, i pod ovom porodicom procvjetao je i do statusa trgovišta (oppidum) pod kojim se i navodi 1435. godine. Pored plemićke porodice Bekefi od Velike, šumama i selima u samoj najbližoj okolini Čaglina upravljala je porodica Česnegić, odnosno Česneki. Česneki su upravljali i nekim drugim posjedima u okolini Čaglina, pa je tijekom najvećeg dijela srednjeg vijeka Ruševo bio njihov posjed. Tako je porodica Česnegića upravljala do XV. vijeka i Migalovcima, dok će upravo porodica Bekefi, kao i Berislavić, od XV. stoljeća imati posjede na tom području.

U radu će se dati kratak pregled razvoja i jačanja velikaških porodica koje su bile prisutne na tlu Čaglina i okoline u srednjem vijeku, kao i njihova historija. Osim toga, bit će navedeni i neki spomeni ovih mjesta u srednjovjekovnim izvorima.

BIO: Dr Boris Stojkovski (1982, Subotica), asistent je na Odseku za

istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu. Bavi se historijom Ugarske u srednjem vijeku, posebno područjem južne Ugarske (naročito Srijema) u srednjem vijeku, kao i srednjovjekovnom crkvenom historijom, naročito na tlu južne Ugarske. Bavi se i srpsko-ugarskim vezama, historijom Bizanta i bizantsko-ugarskim odnosima, historijom Arapa i islamskih država i njihovim vezama sa područjem jugoistočne Europe. Publicirao je 65 članaka, prikaza i priopćenja s konferencija u eminentnim srpskim i inozemnim (ruskim, rumunjskim, slovačkim, mađarskim, itd) stručnim časopisima. Participirao je na preko 30 konferencija u Srbiji, Francuskoj, Grčkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Hrvatskoj, Makedoniji i Bosni i Hercegovini. Sudjeluje na dva domaća i dva međunarodna projekta, držao je niz predavanja po pozivu u Srbiji, kao i u na ELTE Univerzitetu u Budimpešti. Član je Vanjskog tijela Mađarske akademije nauka za istraživače van Mađarske, Međunarodnog komiteta za predotomanske i otomanske studije, Društva za antičke studije Srbije, i Naučnog društva vojvođanskih Mađara. Višestruki je stipendist Mađarske akademije nauka, kao i Vlade Srbije. Filozofski fakultet ga je 2011. godine proglasio najboljim mladim istraživačem.


36

Marijana Matijević, mag. OŠ Mladost Jakšić Marija Čuljak, mag. OŠ Antuna Kanižlića SREDNJI VIJEK U DJELIMA JOSIPA KUNKERE S OSVRTOM NA

POŽEŠTINU Sažetak

Josip Kunkera kao arheolog, etnograf i publicist pružio je brojne

informacije o arheološkim artefaktima iz različitih razdoblja Požeštine u kojoj je djelovao više godina. U radu se daje osvrt na njegove objavljene napise o srednjem vijeku. Za ovu je problematiku najvažnija njegova knjiga Religija ruševačkog kraja: od paleolita do naših dana u kojoj je srednjem vijeku posvećena petina knjige. Autorica analizira Kunkerinu predodžbu o dolasku Slavena, uspostavi franačke vlasti, ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, uspostavi i djelovanju Hrvatsko – ugarskog kraljevstva, dolasku Tatara sve do najezde Turaka. Budući da se knjiga bavi religijom, donose se autorovi stavovi i analiza o pojavi poganskih i kršćanske religije koristeći analizu diskursa. Zaključuje se pristranost o pojedinim aspektima (npr. snažno zagovaranje kršćanstva), ali i točnost pojedinih podataka sukladno povijesnim izvorima i arheološkim artefaktima.

BIO: Marijana Matijević rođena je 5. listopada 1988. godine u Požegi.

U rodnom je gradu završila OŠ Julija Kempfa i Gimnaziju – smjer opća. Nakon završene opće gimnazije tijekom 2007. godine upisuje preddiplomski dvopredmetni studij povijesti i arheologije na Sveučilištu u Zadru. Završava ga 2010. godine s titulom prvostupnica povijesti i arheologije te upisuje dvopredmetni diplomski studij povijesti i jednopredmetni diplomski studij arheologije na istom sveučilištu. Diplomske studije završava 2012. godine s titulom magistrice povijesti i arheologije. Zaposlena je kao pripravnica na Povijesnom odjelu Gradskog muzeja Požega od prosinca 2012. do prosinca 2013. Trenutno je studentica poslijediplomskog studija Jadran – poveznica među kontinentima na Sveučilištu u Zadru. Tajnica je Povijesnog društva Požega i Ogranka Matice hrvatske Požega. Članica je uredništva časopisa Povijesnog društva Požega Historia Posegana novae themae. Autorica je više znanstvenih i stručnih radova kao i izlaganja na znanstvenim i stručnim konferencijama, predstavljačica knjiga i predavačica na različitim manifestacijama.

Marija Čuljak rođena je 18. siječnja 1990. godine u Požegi. Nakon završenog osnovnoškolskog, a potom i srednjoškolskog gimnazijskog


37

obrazovanja, 2009. godine upisuje se na Filozofski fakultet u Osijeku, dvopredmetni studij Hrvatskog jezika i književnosti i Povijesti. Godine 2012. završava preddiplomski studij te stječe akademski naziv sveučilišne prvostupnice hrvatskog jezika i književnosti i povijesti. Diplomski je studij završila 2014. godine i stekla zvanje magistra edukacije hrvatskog jezika i književnosti i povijesti. Članica je Povijesnog društva Požega.


38

Ivan Šumiga, mag.

OSMANLIJE U DJELIMA JOSIPA KUNKERE Sažetak

Autor propituje odnos Josipa Kunkere prema Osmanlijama u svojim arheološko – religijskim publikacijama. U rijetkim studijama, među kojima se ističe Religije ruševačkog kraja, autor se bavi ranovjekovnom povijesti. Budući da je prije svega svećenik, a potom arheolog i povjesničar, njegova su djela napisana kroz određene stereotipe što je vidljivo u predodžbama i prikazima Osmanlija o kojima piše isključivo negativno. Analizira se njegovo pisanje u sklopu suvremene historiografije i drugačijih pristupa osmanskim povijesnim izvorima i ocjenjivanju osmanlijske vlasti.

BIO: Ivan Šumiga, magistar edukacije povijesti i geografije. Rođen

1987. u Požegi. 2006. godine završio Prirodoslovno-matematičku gimnaziju u Požegi. Od 2006. upisan na integrirani studij povijesti i geografije na Filozofskom i Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2012., obranom diplomskog rada Stanje i potencijali razvoja vinskog turizma u Požeško-slavonskoj županiji, završava studij i stječe zvanje magistra edukacije povijesti i geografije. Od veljače do svibnja 2013. radio na mjestu učitelja geografije u OŠ Zdenka Turkovića Kutjevo i OŠ „Vladimir Nazor” Trenkovo. Od rujna 2013. na stručnom osposobljavanju u OŠ Antuna Kanižlića, Požega. Član je Povijesnog društva Požega i član uredništva časopisa Historia Possegana novae themae. Član je Upravnog odbora i tajnik HPD Sokolovac.


39

Dr.sc. Snježana Koren, Filozofski fakultet u Zagrebu

POŽEŠKI I ČAGLINSKI KOTAR U DOKUMENTIMA

PROSVJETNOG ODJELA ZAVNOH-A I MINISTARSTVA PROSVJETE NARODNE VLADE HRVATSKE (1944. - 1945.)

Sažetak U izlaganju se analiziraju prilike u školstvu na području čaglinskog i

diljskog kraja tijekom 1944. i 1945. godine. Školske prilike analiziraju se u kontekstu razdoblja u kojemu NOP preuzima i stabilizira svoju vlast na području Slavonije. Rad je utemeljen na izvještajima okružnih i kotarskih prosvjetnih odjela Oblasnog NOO-a za Slavoniju koji su upućivani Prosvjetnom odjelu/Odjelu narodne prosvjete ZAVNOH-a i Ministarstvu prosvjete Narodne vlade Hrvatske u navedenom razdoblju. U tim su izvještajima obuhvaćeni brojni aspekti: od opisa političkih prilika i međunacionalnih odnosa do organizacije nastave (nastavnici, učenici, uvjeti za rad i sl.) kako u školama pod partizanskom kontrolom tako i u onim školama koje su veći dio rata djelovale u sastavu NDH. Fokus je osobito na nastavnicima, kako odnosu NOP-a prema nastavnicima, tako i nastavnika prema NOP-i.

BIO: Snježana Koren zaposlena je na Sveučilištu u Zagrebu.

Doktorirala je 2011. godine. Prije sveučilišne karijere, više je godina radila kao nastavnica povijesti u nekoliko osnovnih škola. Niz godina sudjeluje u stručnom usavršavanju nastavnika povijesti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Članica je ispitnog povjerenstva za polaganje stručnih ispita iz povijesti. Autorica je dviju knjiga (Politika povijesti u Jugoslaviji 1945. – 1960., Čemu nas uči povijest?), većeg broja znanstvenih i stručnih radova koji su objavljeni u Hrvatskoj i inozemstvu, kao i nekoliko udžbenika povijesti i priručnika povijesti. Sa svojim je izlaganjima sudjelovala na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu. Od 1999. godine sudjeluje u raznim domaćim i međunarodnim projektima koji se bave poviješću socijalističke Jugoslavije, udžbenicima i programima povijesti, razvojem hrvatske historiografije i nastave povijesti te inicijalnom izobrazbom nastavnika povijesti. Područja njezinog istraživačkog interesa su: politika povijesti i sjećanja u socijalističkoj Jugoslaviji i državama slijednicama, povijest školstva u 20. stoljeću, povijest historiografije i nastave povijesti, inicijalna izobrazba nastavnika itd.


40

SEKCIJA IV (moderator: mr.sc. Josip Krpeljević)


41

Prof.dr.sc. Antun Lovrić

JOSIP KUNKERA. SOCIOLOŠKE OPSERVACIJE Sažetak

Biografi u curiculumu vitae zabilježili su tek skromne crtice o čovjeku svećeniku, misionaru slavonske ravni, njegovom revnom svećeničkom djelu, političkom uzniku, antropologu, arheologu, istraživaču, numizmatičaru, sakupljaču prapovijesnih artefakata, izvrsnom logičaru i katoličkom misliocu. Josip Kunkera, dalmatinski Slavonac, ostavio je samozatajni trag u župama Nova Kapela, Bučje, Sesvete, Ruševo i Vinkovci, čiji je istraživačko-književni opus možda skroman, ali zato iznimno vrijedan. Snalažljiv u prostoru djelovanja, monografijski je opisao krajolik svojeg svećeničko djelovanja, tragao za povijesnim izvorima antropološke postojanosti na našem zavičajnom tlu. Kunkera je za meritum stvari u vrijeme dokolice bio antropolog, znalački ulazeći u meritum zbivanja socijalne i fizičke antropologije, a osobito kršćanske, upuštajući se i u sukus geološke znanosti bitne za određivanje naše prapovijesti. Vrijednosna je njegova socijalno-humanistička interakcija u postratno vrijeme kada iz ljubavi i suosjećanja prema čovjeku, domovinskom gubitniku i sam stradava u zloglasnom zatvoru Stara Gradiška. Teško bolestan, on će još stanoviti broja godina, živeći krajnje skromno stvarati, istraživati i objavljivati svoja fundamentalna otkrića o od diluvijalnog do modernog čovjeka, o svom svakodnevnom susretu s čovjekom vjernikom, njegovom tradicijskom kulturom i zavičajnim slikama. On je lingvistik, etnolog, arheološki znalac drevnih kultura Slavonije (Starčevačke, Sopotske, Vučedolske, Halštatske…). Njegov intelektualno-vrijednosni prilog antropologiji i povijesti uopće je dragocjen i Josipu Kunkeri s razlogom pripada časno mjesto u niski svećenika koji su se bavili znanošću i milosrđem prema bližnjima.

BIO: Prof.dr.sc. Antun Lovrić rođen je 1942. u Batrini, u Općini Nova

Kapela, te je bio profesor sociologije na Pravnom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Predavao je i na Veleučilištu u Požegi te jedno vrijeme bio prodekan. Autor je više znanstvenih i stručnih radova, monografija i sudionik na domaćim i međunarodnim skupovima. Aktivan je kao planinar i napisao je putopis o ekspediciji na Kilimanjaro, a trenutno dovršava monografiju o požeškim planinarima i knjigu o Hrvatskom proljeću u Požegi. Bio je aktivan u politici od Hrvatskog proljeća do današnjih dana.


42

Borivoj Zarić, dipl. politolog

SPOMENIČKI TRAGOVI DRUGOG SVJETSKOG RATA NA ČAGLINSKOM PODRUČJU

Sažetak Područje Čaglina i okolice bilo je u 2. svjetskom ratu od izuzetnog strateškog

značaja (prometno čvorište) pa je zaraćenim stranama bilo važno zadržati kontrolu i vojnu dominaciju na ovom prostoru. Vođeno je više bitaka od kojih je najznačajnija u siječnju 1944. godine bitka za Čaglin koji je držala elitna ustaška postrojba od 600 vojnika od kojih je polovina tada izginula. Preko stotinu boraca 17 brigade NOV-e izginulo je tom prigodom što je vidljivo na devastiranom spomeniku mjesnog groblja u Čaglinu. To obilje ratnih zbivanja od 1941. do 1945. godine uzrokovalo je poslijeratnim podizanjem 25 spomen obilježja na čaglinskom području.

Svrstao bi spomen obilježja 2. svjetskog rata, prema sadržaju, uglavnom u četiri skupine: - spomenici kojima se veličaju istaknute ličnosti, ratni uspjesi i značajne

pobjede, - spomenici kojima se podsjećamo na izvanredne događaje, - spomenici na mjestima kolektivnih stradanja ili masovnim stratištima te - spomenici na mjestima pijeteta i grobištima.

Iz prve skupine spomenika, prema navedenoj podjeli, nema na ovom području spomen obilježja. Spomenike iz druge skupine, na ovom području, mogli bi izdvojiti i predstaviti obilježja u Dubokoj, Sapni, Migalovcima, Dobrogošću, koje je primjerice izgubilo 49 % ukupnog stanovništva, Jurkovcu, i Latinovcu. Iz treće skupine također na čaglinskom području nema obilježja. Od skupine spomenika na mjestima pijeteta i grobljima (grobištima) mogli bi izdvojiti u Čaglinu i Ruševu.

BIO: Borivoj Zarić rođen je 1943 u Požegi. Osnovnu školu i gimnaziju

završio u Požegi. Diplomirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Bio je urednik tvorničkog lista Tempo u Zagrebu i novinar – suradnik rep listova, a nakon povratka u Požegu urednik Požeškog lista. Bio je član Društva novinara Hrvatske. Nakon ovog perioda idućih desetak godina obnaša visoke političke, društvene i javne dužnosti u tadašnjoj Općini Požega, ali i na prostoru Slavonije i Baranje. Tijekom devedesetih godina surađuje s listovima i publikacijama poput Hrvatske ljevice i Glasa. Prvi je predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista Požega i dugogodišnji član Predsjedništva Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske gdje je obnašao i dužnost potpredsjednika. Bio je član Odbora za međugradsku i međunarodnu suradnju Gradskog vijeća Požege. Aktivni je fotograf. Autor je knjige Povijesna sjećanja zapisana u kamenu.


43

Ljiljana Đurđević, prof. pedagog, OŠ Stjepana Radića, Čaglin, [email protected] Kata Marković, učitelj mentor, OŠ Stjepana Radića, Čaglin

POVIJEST ŠKOLSTVA ČAGLINSKOG KRAJA Sažetak

Prve poznate škole u čaglinskom kraju javljaju se u drugoj polovici 18. stoljeća u vrijeme vladavine Marije Terezije i Josipa II. kada se osnivaju vjerske škole (katolička u Ruševu oko 1750. godine te pravoslavne u Latinovcu iz 1756. i Paki iz 1788. godine). Bitne promjene donosi Zakon o školstvu koji je Sabor 14. 10. 1874. godine prihvatio u vrijeme banovanja Ivana Mažuranića. Tada se otvara nova škola u Ruševu 1875. godine, a temeljem zakona 1898. godine odobreno je vlastelinstvu Turković da osnuje školu u Irenovcu (Ljeskovici) za djecu pilanskih radnika i namještenika. Završetkom Prvog svjetskog rata i uspostavom Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (poslije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Jugoslavije) dolazi do promjena u obrazovnom sustavu i otvaraju se škole: Djedina Rijeka (1919.), Sapna (1919.), Ljeskovica (1919./20.), Darkovac (1922.), Zdenkovac i Vlatkovac (oko 1930. godine), Sovski Dol (1931.), Migalovci (1940.). Tijekom Drugog svjetskog rata uz postojeće škole, djeluje partizanska škola u Dubokoj od 1943. godine. Od 1946. godine do 1951. godine postupno se prelazi na sedmogodišnje školovanje, a Zakon o narodnim školama 1951. godine produžuje obavezno školovanje sa sedam na osam godina. Osnivaju se Centralne osmogodišnje škole: A. tip - koje rade po programu za niže razrede gimnazije i B. tip - ostale seoske škole: Čaglin, Imrijevci, Ruševo i Zdenkovac. U neposredno vrijeme nakon rata otvaraju se škole u Imrijevcima (1947.) i Draganlugu (1948.). Tijekom razdoblja Jugoslavije događaju se krupnije promjene, posebice šezdesetih godina - počinje i prijevoz učenika vlakom, a 1965. godine i autobusima. Gradnja nove školske zgrade u Čaglinu započela je 1964. godine (uslijed oštećenja postojećih objekata potresom), a dovršena je 1972. godine. Iste su godine sagrađene su i dvije zgrade područnih škola sa stanovima za učitelje Sovski Dol i Paka, a godinu poslije i u Ljeskovici. U navedenom je razdoblju izgrađen učiteljski stan u Ruševu i učiteljski stan u Imrijevcima (oboje 1964.). Čaglinska je škola imala preko 800 učenika u matičnoj i trinaest područnih škola. Zbog depopulacije broj područnih škola i broj učenika se smanjuje pa je danas u školi 200 učenika. Uz kronološki pregled, autorice donose i najvažnije aktivnosti, popis djelatnika i ravnatelja te aktualno stanje. Zaključuju kako što ima potencijala unatoč problemima prije svega zbog smanjenog broja učenika i nedovoljno razvijenog gospodarstva samog kraja.


44

BIO: Ljiljana Đurđević rođena je 15.12.1963. godine u Požegi. 1987.

godine diplomirala je na Pedagoškom fakultetu u Rijeci i stekla zvanje diplomirani pedagog-profesor. Više od 21 godinu radila je u prehrambenoj industriji Zvečevo na radnom mjestu referenta za kadrove. 2008. godine počinje raditi u OŠ Stjepana Radića Čaglin na radnom mjestu pedagoga. Majka je troje djece.

Kata Marković rođena je 26.svibnja 1962. godine u selu Viševica, Kotor Varoš, BiH. 1985.godine diplomirala je na Pedagoškom fakultetu u Banja Luci i stekla zvanje nastavnik povijesti i geografije. Od 1997. godine radi u OŠ Stjepana Radića Čaglin na radnom mjestu učiteljice povijesti i geografije. Dana 28.6.2013. godine promovirana je u zvanje učitelja mentora. Udana je i majka dvojice sinova. Niz godina njezini učenici osvajaju visoka mjesta na Županijskim natjecanjima iz geografije.


45

Tomislav Wittenberg

PISANA OSTAVŠTINA JOSIPA KUNKERE O POŽEŠTINI Sažetak

Josip Kunkera bogosloviju je završio u Zagrebu i kao svećenik najviše je radio u zagrebačkoj nadbiskupiji. Rodom je iz Novalje s otoka Paga, a u Ruševo dolazi sredinom šezdesetih godina i nastanjuje se kod svoje sestrične. Tu je kod svoje sestrične u dvorištu sagradio dvije sobice, jednu za stanovanje, a drugu za za čitanje Sv. Mise. Još kao mladi svećenik bavi se istraživanjem nekih benediktinskih samostana. Iz Ruševa polazi na misije u Kuzmicu, Mihaljevce, Golobrdce, Požegu i Jakšić. Boraveći kog župnika Pere Glavaša u Sesvetama istražuje teren župne crkve i svoja istraživanja objavljuje u rukopisu: Sesvetački toranj. U Ruševu je sabrao preko 5000 pjesama: Ruševačkom pjesmom kroz život i objavio u unikatnom primjerku 1964. godine. Pored pisanja bavi se i istraživanjima okolice Ruševa, sakupljajući skupljajući razno kamenje i dolazi do zanimljivih zaključaka toga kraja. O svojim nalazima napisao je i tiskao u Đakovu 1970. godine: Religija ruševačkog kraja. Tri godine poslije izdaje: Ranokršćanski život u Vinkovcima. 1979. godine u Ruševu: Svetinje kamenog doba. Boraveći u Sesvetama istraživao je položaj i tri etapne gradnje župne crkve. U Požeškom zborniku br V. iz 1984., godine tiskan je rad izrađen u Zavodu za paleontologiju i geologiju kvartara Istraživačkog centra autora Mirka Maleza i Josipa Kunkere. Svoju zbirku poklonio je Dijecezanskom muzeju u Velikoj i za istu sastavio vodić. Župnici iz Čaglina i Sesveta u rodnoj Novalji na groblju postavili su granitnu ploču na grobu.

BIO: Tomislav Wittenberg rođen je 8. siječnja 1937. godine u

Djedinoj Rijeci – mlin Baćur. Osnovnu školu polazi u Djedinoj Rijeci, Nižu Gimnaziju u Požegi, a Učiteljsku školu u Slavonskom Brodu. Radni vijek proveo je uglavnom u privredi. Uz rad završava Višu Upravnu školu u Zagrebu. Još kao učenik javlja se s kraćim prilozima u Brodskom listu, a poslije i u Požeškom listu. Urednik je povremenog lista Mladost (1959.-1961). godine u Požegi. Kao sporedni posao u GIKPRO Požega bio je glavni urednik istoimenog lista (1982.-1988.), u kojem se javlja kao ‘Stipa iz Puvarije’. Napisao je trinaest stručnih knjiga i različitih publikacija te sudjelovao na više znanstvenih skupova Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu.


46

Dr.sc. Radomir Jurić

Arheološki muzej u Zadru

SV. JURAJ U CASKI I DON JOSIP KUNKERA Sažetak

Na položaju Sv. Juraj u Caski kod Novalje na otoku Pagu nalaze se ostaci utvrde i istoimene crkve. Smješteni su iznad sjeverne obale Paškog zaljeva u uvali Caska, na kamenom brežuljku nešto preko 55 metara nad morem, na strateški vrijednom položaju. Odatle se pruža prekrasan pogled na bliži i dalji okoliš. Crkva sv. Jurja je romaničkih stilskih značajki (14. st.) i uklopljena je u utvrdu. U izvorima se prvi put spominje 1451.godine, a bila je u namjeni do 19. st. Tijekom vremena crkva se urušila. Drugi graditeljski ostaci na utvrdi datiraju se od kasnog rimskog razdoblja do kasnog srednjeg vijeka. Velečasni Kunkera posvetio je dosta pozornosti srednjovjekovnoj baštini novaljskoga područja. Pri tomu mislimo na njegovu sakupljačku i stručnu djelatnost. Tako je osobitu pozornost usmjerio na crkvu sv. Jurja i ulomcima crkvenog namještaja koji su u nju bili ugrađeni. Iz jednog njegovog rukopisa doznaje se da se ta crkvu u Prozoru nad Caskom spominje 1491. kada su na nju stavljena zvona. Iz Novalje su u određene dane išle procesije na sv. Jurja, a u njima se nosilo Presveto. Još se 1822. u njoj služila Sveta misa. Bio je skeptičan glede početka iskopavanja na ovom položaju. Ipak nakon dugih iščekivanja 2009. započela su sustavna arheološka istraživanja, koja su se nastavila i narednih godina i upravo su i sada u tijeku. Rezultati su veoma respektabilni. Sigurno bi tom činjenicom bio oduševljen nenadmašni don Josip Kunkera.

BIO: Dr.sc. Radomir Jurić (1951) arheologiju i povijest umjetnosti završio

je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Na Sveučilištu u Zadru obranio je i doktorsku disertaciju. Od godine 1976. zaposlen je u Arheološkom muzeju, a od 2006. i na Odjelu za turizam i komunikacijske znanosti Sveučilišta u Zadru. Sad je voditelj i muzejski savjetnik u Srednjovjekovnom odjelu Arheološkoga muzeja. Od 1987. do 2005. bio je ravnatelj navedenoga muzeja. Dosad je objelodanio preko 300 znanstvenih i stručnih radova, te sudjelovao na više od 50 znanstvenih skupova, kongresa i kolokvija. Autor je i suautor više domaćih i međunarodnih arheoloških i kulturoloških izložbi. Samostalno je vodio preko 50 arheoloških istraživanja različitih nalazišta, a najviše onih iz srednjeg vijeka. Dobitnik je više priznanja i zahvalnica među kojima se izdvaja odličje „Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića“ kojim ga je 1996. odlikovao Predsjednik Republike.


47

SEKCIJA V (moderator: dr.sc. Boris Stojkovski)


48

Mr.sc. Nikola Rašić Rotterdam

INCERO … SED MANSIO AUGUSTI IN PRAETORIO EST …. PICENTINO

Sažetak

Prva i jedina rečenica antičke pismenosti iz Antoninova Itinerara, koja se možda odnosi na lokacije u Požeškoj kotlini a onda moguće i na jednu lokaciju u čaglinskome kraju (Picent), navodi se u literaturi, no do sada joj nije posvećena dužna pozornost iako nam ona može reći dosta toga ako se analizira filološki. Rečenice naime valja analizirati kao ono što doista jesu, a to je tekst: treba ih dakle tumačiti primarno filološki. Tim više što filologija i lingvistika često mogu pomoći arheologiji kad ona svojim metodama dosegne granice spoznajnih mogućnosti. U ovom se prilogu ta rečenica podvrgava strogoj i detaljnoj jezikoslovnoj analizi na svim jezičnim razinama: od izgovora, preko morfologije i etimologije do njezine sintakse i semantike; obuhvaćajući analizu te rečenice na sintagmatskoj i paradigmatskoj osi njezina prostiranja. Zanimljivo je vidjeti što nam sve takva analiza može otkriti i može li nam pomoći da utvrdimo je li se Picent doista nalazio u čaglinskom kraju.

BIO: Nikola Rašić rođen je u Požegi 1957. godine. Završio je gimnaziju u Požegi, a potom sociologiju i lingvistiku u Zagrebu. Magistrirao je iz područja sociologije. Radio je kao istraživač u Institutu za društvena istraživanja i Institutu za migracije i narodnosti. Dugogodišnji je tajnik Međunarodnog društva esperantista u Rotterdamu, a trenutno radi kao prevoditelj. Služi se s preko 18 jezika. Dobitnik je više nagrada (dvostruki dobitnik nagrade Luigi Minnaja te specijalne nagrade za poeziju društva esperantista). Autor je monografije o sociologiji Esperanto pokreta, a objavio je više radova iz sociolingvistike, lingvistike, nederlandistike, romologije, slavistike, albanologije i drugih disciplina.


49

Mr.sc. Nikola Rašić Rotterdam

PRIMJENA NEKIH SUVREMENIH DIGITALNIH METODA U ARHEOLOGIJI POŽEŠKE KOTLINE

Sažetak

Ovaj se prilog logički nastavlja na izlaganje u kome se filološki raščlanjuje rečenica iz Antoninova Itinerara – Incero … Sed mansio Augusti in Praetorio est …. Picentino – te kreće korak dalje od mogućnosti koje nam pruža filološka metoda. Naime, sve se jezične produkcije uvijek odnose na neku izvanjezičnu stvarnost koju onda treba uključiti i u samu filološku analizu kao vanjezični referentni sloj njezina semantičkog sadržaja. Pitanje je dakle na koje se vanjezične realnosti navodi iz te rečenice odnose? Mogu li se te realije – Incer, Picentin, mansio augusti i praetorium – smjestiti u prostor i materijalnu nejezičnu stvarnost na koju se odnose i kako onda?

U ovom se prilogu analiziraju mogućnosti jedne dosta obećavajuće, a nadasve jednostavne i suvremene, digitalne metode kojom se može napraviti značajan korak naprijed u mogućoj egzaktnijoj ubikaciji raznih antičkih lokaliteta, pa tako možda i čaglinskoga Picenta i blizoga mu Incera. Lako je moguće da ćemo im na kraju izlaganja prići mnogo bliže no što je to do sada bilo moguće, pogotovo kad se ova metoda sravni i kombinira s nalazima konvencionalne arheologije kojoj ona može znatno pomoći. Metoda zapravo ujedinjava i međusobno podupire filološku i arheološku razinu spoznaje dajući im realni okvir i sadržaj u vremenu i prostoru.

BIO: Nikola Rašić rođen je u Požegi 1957. godine. Završio je gimnaziju u Požegi, a potom sociologiju i lingvistiku u Zagrebu. Magistrirao je iz područja sociologije. Radio je kao istraživač u Institutu za društvena istraživanja i Institutu za migracije i narodnosti. Dugogodišnji je tajnik Međunarodnog društva esperantista u Rotterdamu, a trenutno radi kao prevoditelj. Služi se s preko 18 jezika. Dobitnik je više nagrada (dvostruki dobitnik nagrade Luigi Minnaja te specijalne nagrade za poeziju društva esperantista). Autor je monografije o sociologiji Esperanto pokreta, a objavio je više radova iz sociolingvistike, lingvistike, nederlandistike, romologije, slavistike, albanologije i drugih disciplina.


50

Aleksij Škunca, prof.

ULOGA I MJESTO JOSIPA KUNKERE U PRIKUPLJANJU, OBRADI I PREZENTACIJI ARHEOLOŠKE BAŠTINE NOVALJE

Sažetak Govoriti o arheološkim spomenicima Novalje i njenom povijesnom

pregledu nezamislivo je bez Josipa Kunkere, koji je kroz svoj teški životni put nastojao osvijetliti bogatu i burnu prošlost i vrijednu spomeničku baštinu. Iako su se prije njega putopisci i znanstvenici segmentalno bavili prošlošću i ostavili prva saznanja, do njega nitko se sistematski, u tolikom opusu, nije bavio prošlošću Novalje. Vrijedi spomenuti M. L. Ruića, M. Sabljara, F. Bulića, G. Szaba, A. Šonje koji su dali svoj prilog više u vidu zabilješke postojećeg stanja. Možemo s pravom reći da je Kunkera dao najveći doprinos u valorizaciji novaljske prošlosti sagledavajući njegovu ulogu u prikupljanju, obradi i prezentaciji arheološke baštine. Prvotno je počeo istraživati i pisati o ranokršćanskim bazilikama u Novalji, ali i šire ulaziti u povijesnu problematiku na našim prostorima. Različitim životnim okolnostima otišao je s Novalje pa se tek vraća u kasnijim godinama. Povratak u Novalju 1974. godine bio je duboka prekretnica u njegovu životu i to je najplodnije razdoblje njegova znanstvenog rada sve do svoje smrti 1983. godine. Prvi je zadatak bio dobiti uvid u postojeće stanje spomenika kulture. U tom razdoblju nasilno su razbijani sarkofazi i memorije cemeterijalne bazilike u Gaju, što je duboko proživljavao u nemogućnosti da bilo što učini kako bi se to zaustavilo. Tada nastavlja u većoj mjeri organizirati prikupljanje arheoloških predmeta na raznim mjestima i pokušava osnovati zbirku lokalnih crkvenih starina, odnosno arheološku zbirku. Potrebno je istaknuti da je on bio ta osoba u koju su ljudi imali povjerenje i donosili nalaze koje su posjedovali. Daljnjim prikupljanjem spomenika postojeći prostor postao je premalen za svu tu vrijednu građu pa je prostor „stare pošte“ bio namijenjen i adaptiran za novu postavu arheološke zbirke „Stomorica“, koja je potrajala do početka radova na cjelovitoj adaptaciji i uređenju pastoralnog centra u sklopu koga je prizemlje bilo namijenjeno za Stomoricu. Otvaranjem muzeja Stomorice 1977. godine Kunkera je bio veoma zadovoljan, sam je napisao vodič kroz Stomoricu i sam izradio karte.

BIO: Aleksij Škunca rođen je 1959. u Novalji. Završio je povijest i

arheologiju na tadašnjem Filozofskom fakultetu u Zadru. Ravnatelj je OŠ Antuna Gustava Matoša u Novalji. Aktivan je društvenom životu kao nekadašnji predsjednik Gradskog vijeća, a sadašnji član Gradskog vijeća. Napisao je više znanstvenih i stručnih radova iz arheologije i povijesti Novalje i Paga.


51

Doc.dr.sc. Mato Ilkić Dejan Filipčić Vjekoslav Kramberger Sveučilište u Zadru

JOSIP KUNKERA – SAKUPLJAČ NUMIZMATIČKE GRAĐE U NOVALJI

Sažetak Lik Josipa Kunkere – zaljubljenika u prošlost svojeg rodnog kraja –

osobito se ističe u činjenici da je marljivim i dugogodišnjim radom, ali isto tako i entuzijazmom uspio skupiti više od stotinu primjeraka rimskog novca s područja Novalje na otoku Pagu. Taj novac, kao aspekt kulturno – povijesne baštine Novalje, danas je pohranjen u Muzejskoj zbirci „Stomorica“ za čiji nastanak osobitu zaslugu upravo ima Josip Kunkera. Numizmatičke nalaze koje je Kunkera darovao Muzejskoj zbirci obradio je i objavio doc.dr.sc. Mato Ilkić u monografiji Rimski novac s područja Novalje. Riječ je o zbirci od 120 kovanica koje su pronađene pojedinačno kao slučajni nalazi i koja upotpunjuje povijesnu komponentu novaljske baštine u antici. Novac iz navedene Zbirke relativno je dobro očuvan i datira se od ranog I. do kasnog IV. stoljeća, te time predstavlja vrijedan arheološki dokaz cirkulacije novca na području sjevernog dijela otoka Paga u antičkom periodu.

BIO: Doc. dr. sc. Mato Ilkić rodio se 15. kolovoza 1962. u Vukovaru.

Osnovnu školu završio je u Sotinu, mjestu u Vukovarsko-srijemskoj županiji gdje mu je stalno prebivalište. Na vukovarskom i vinkovačkom području sudjelovao je 1991. kao dragovoljac u Domovinskom ratu. Na zadarskom Filozofskom fakultetu 25. travnja 1994. obranio je diplomski rad pod nazivom "Željezno doba istočne Slavonije u svjetlu novih nalaza iz Sotina". Od 1. srpnja 1995. zasnovao je radni odnos u svojstvu znanstvenog novaka na projektu prof. dr. Janka Beloševića. Zatim biva premješten na projekt prof. dr. Šime Batovića. Trenutačno radi na projektu akademika Nenada Cambija. Magistarski rad "Hrvatsko Podunavlje u željeznom razdoblju-posljednje tisućljeće prije Krista" obranio je 2. veljače 2000. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Disertaciju pod nazivom "Cornacum-sotinski prostor i njegovo mjesto u organizaciji južnog dijela provincije Panonije" obranio je 28. travnja 2004. na Sveučilištu u Zadru. Studentima odjela za arheologiju održao je niz predavanja i seminara iz numizmatike, provincijalne i starokršćanske arheologije. U suradnji s djelatnicima zadarskog Arheološkog muzeja izvršio je obradu numizmatičke građe s rimske nekropole na Relji te ostave srednjovjekovnog novca iz Pridrage.


52

Sudjelovao na znanstvenim skupovima Hrvatskog arheološkog društva 1992. u Osijeku i 1999. u Vukovaru, gdje je istaknuo važnost Sotina kao višeslojnog arheološkog nalazišta. Sudjelovao na mnogobrojnim arheološkim istraživanjima: Ljubač, Nin, Zadar-Relja, Zadar-Nadbiskupija, Zadar-Gaženica, Galovac-Crkvina, Aserija nedaleko Benkovca, Burnum kod Kistanja, Putalj poviše Kaštel Sućurca, te hidroarheološka istraživanja Grebeni južno od Silbe, Resnik i Pakoštane. U zvanje višeg asistenta izabran je 2004. Trenutno je docent na Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Zadru.

Dejan Filipčić diplomirao je studij povijesti 2013. i studij arheologije 2014. godine na Sveučilištu u Zadru. Predmet znanstvene opredijeljenosti zasniva mu se na proučavanju numizmatičke građe s područja Republike Hrvatske. Sudjelovao na VII. međunarodnom numizmatikom kongresu INCC 2013. u Opatiji, s temom Numizmatički nalazi s Kolovara u Zadru. Godine 2014. sudjelovao na znanstveno-stručnom skupu „Simboli, identitet i Domovinski rat“ s temom Monetarni sustav Republike Srpske Krajine na okupiranim područjima Republike Hrvatske od 1992 do 1994. U koautorstvu s M. Ilkićem i V. Krambergerom organizirao je 2012. numizmatičku izložbu Ususret antičkoj numizmatici, koja je i objelodanjena katalogom.

Vjekoslav Kramberger apsolvent je studija arheologije Sveučilišta u Zadru. Strastveni je sakupljač i baštinik odlikovanja i medalja, općenito faleristike i numizmatike, s naglaskom na nacionalnu i zavičajnu povijest. Autor je brojnih stručnih i popularističkih članaka iz područja numizmatike i faleristike. Također je suator više izložbi stručno-edukativnog karaktera od kojih se ističe numizmatička izložba Ususret antičkoj numizmatici, održana 2012. godine u Zadru, te izložba Fragmenti Velikog rata 1914.-1918. održana 2014. u Požegi, a koju potpisuje s kolegama Vinkom Tadićem i Goranom Đurđevićem. Sudjelovao na više znanstveno-stručnih skupova također s temama iz područja numizmatike i faleristike. Obnaša dužnost tajnika udruge kolekcionara predmeta „Starinar“ u Zadru.


53

SEKCIJA VI (moderator: dr.sc. Dinko Zima)


54

Goran Radonić, dipl.ing JU Park prirode Papuk

GEOLOGIJA DILJ GORE Sažetak

Prema podacima iz Osnovne geološke karte SFRJ 1:100.000 Dilj gora izgrađena je od neogenskih i kvartarnih sedimenata s rijetkim pojavama magmatskih stijena, a predstavlja bornu strukturu sastavljenu od nekoliko antiklinala i sinklinala generalnog smjera istok-zapad. Najstarije naslage na površini Dilj gore, otkrivene su u jezgrama antiklinala, a sastoje se od konglomerata i vapnenačkih pješčenjaka. Prema podacima s OGK 1:100.000 te naslage pripadaju badenu, dok prema novijim istraživanjima vezanima za izradu OGK 1:50.000 pripadaju karpatu. Na klastitima kontinuirano slijede bioklastični vapnenci i lapori. Njihovo taloženje vezano je uz marinsku transgresiju koja je u badenu zahvatila čitav prostor centralnog Paratetisa. Pojave riolitnih piroklastičnih konglomerata ukazuju i na pojačanu vulkansku aktivnost tijekom badena. Sarmatske naslage također su otkrivene u jezgrama antiklinala. Njihovo taloženje odvijalo se u okolišu reduciranog saliniteta kontinuirano ili diskonformno badenske sedimente. Heterogenog su litološkog sastava kojeg čine pješčenjaci, pijesci, šljunci, bioklastični i mikritni vapnenci i lapori. Panonski sedimenti prekrivaju velike površine Dilj gore, a izgrađuju njen glavni greben. Kontinuirano su taloženi na sarmatske sedimente ili su transgresivni na badenskim naslagama. Njihovo taloženje odvijalo se u Panonskom jezeru, brakičnom do slatkovodnom taložnom okolišu koji je početkom gornjeg miocena formiran kao rezultat definitivne izolacije PBS-a od marinskih prostora. U svom donjem dijelu panonski slojevi pretežno su sastavljeni od pločatih vapnenaca i lapora s rijetkim proslojcima vapnenačkih pijesaka („Croatica slojevi), dok gornji dio panonskih naslaga čine lapori („Banatica naslage“). Pontske naslage prekrivaju hipsometrijski niže sjeverne i južne padine Dilj gore. Taložene su kontinuirano na panonske sedimente u jezerskom okolišu vrlo niskog saliniteta. U donjem dijelu (donji pont) izgrađene su od lapora (Abichi naslage), dok se u mlađem dijelu (gornji pont) izmjenjuju pijesci, siltovi i lapori (Rhomboidea naaslage). Pliocenske naslage kontinuirano su taložene na pontske sedimente. Sastoje se od raznovrsnih glinovito-pjeskovitih i šljučanih sedimenata taloženih u kopnenim i slatkovodnim jezerskim okolišima. Te su naslage poznate pod nazivom paludinske naslage.

BIO: Goran Radonić, rođen 1971. godine u Požegi. Osnovnu školu

pohađao u Pleternici te potom upisao srednju školu u Požegi – smjer


55

kulturološki (pandam jezična ili opća gimnazija). Upisao studij geologije na zajedničkom studiju Rudarsko-naftno-geološkog fakulteta i Prirodoslovno-matematičkog studija Sveučilišta u Zagrebu. Diplomski rad izradio na Odjelu za geologiju kvartara i paleotologiju HAZU-a pod mentorstvom dr.sc. Maje Paunović i dr.sc. Zlatana Bajraktarevića. Tema diplomskog rada bila je „Morfometrijska i morfogenetska analiza dentalnog niza Ursusa speleusa Cerovačkih pećina“ u kojem sam analizirao nalaze zube spiljskog medvjeda i korelirao ih sa nalazima iz spilja Veternica, Vindija, Miksnitz u smislu određivanja trajnog ledenog pojasa u vrijeme zadnjeg wurmskog glacijala obzirom na hranu kojom su hranili spiljski medvjedi (paleoekologija). Nakon što sam stekao diplomu i stručno zvanje diplomirani inženjer geologije, prvo zaposlenje sam našao u tvrkti Kamen-Ingrad koja se bavila proizvodnjom mineralnih sirovina (kamenih agregata) i to u Odjelu geoinženjeringa. U ovom dijelu sam samostalno radio ili sudjelovao u izradu elaborata o rezervama mineralnih sirovina, rudarskih projekata te studija utjecaja na okoliš. Tijekom rada sam položio i državni stručni ispit u Ministarstvu znanosti i tehnologije i stekao Uvjerenje o osposobljenosti za samostalno geološko istraživanje. Od 2002. godine zaposlen sam kao stručni voditelj u Javnoj ustanovi Park prirode Papuk te djelomično zaslužan za uspostavljanje prvog geoparka u Hrvatskoj, člana Asocijacije europskih geoparkova te člana Svjetske mreže geoparkova pod potporom UNESCO-a. Trenutno sam član Koordinacijskog odbora EGN-a te na popisu stručnih revalidatora iste organizacije. Od izdavaštva napomenuo bih koautorstvo na izradi „Geološkog vodiča kroz Park prirode Papuk“, niz koautorskih radova na konferencijama (Hrvatski geološki kongres, Konferencije UNESCO geoparkova) i drugo. Osnivač sam udruge za zaštitu okoliša i prirode „Geobaština“ te u jednom mandatu voditelj Odsjeka za zaštitu geološke baštine pri Hrvatskom geološkom društvu.


56

Mr.sc. Juraj Zelić ŠUME I ŠUMARSTVO DILJ -GORE ČAGLINSKO-RUŠEVAČKOG

KRAJA Sažetak

U sklopu slavonskog gorja Dilj-gora je geološki najmlađa. Nastala je u

doba mlađeg tercijara te geološku podlogu čine vapnenasti i glinasti lapori, lesne naslage, pješčenaci i pjeskovite gline. Istočno od rijeke Londže kompaktni masiv Dilja rascijepljen je dolinama nekoliko potoka, a sjeverne i sjeverozapadne ekspozicije bogate su izvorištima pitke vode. Na navedenoj geološkoj podlozi uz umjerene klimatske uvjete formirala su se smeđa i eutrična šumska tla te u dolinama potoka koluvijalna tla pogodna za poljoprivredu. Specifična i raznolika geološka i pedološka podloga i podneblje uzrokovali su nastanak uobičajenih i specifičnih zajednica šumske vegetacije. Glavnina šuma ovog područja pripada klimazonalnoj zajednici hrasta kitnjaka i običnog graba (Carpion betuli illyricum) i zajednici obične bukve (Fagion illyricum).

Kao specifične šumske zajednice uzrokovane mikroreljefom, mikroklimom i pedogenetskim procesima ističu se šumska zajednica hrasta medunca i crnog jasena (Orno-Quercetum pubescentis Klika 1938) koja se razvila na matičnoj podlozi vapnovitih lapora i plitkoj rendzini, sedimentima nekadašnjeg Panonskog mora, najčešće južnih, toplih ekspozicija. Na sličnoj matičnoj podlozi pojavljuje se šumska biljna zajednica bukve s klokočikom (Staphyleo- fagetum prov. Pelcer). Jedno naselje na južnoj strani Dilj-gore čak nosi naziv po klokočiki, Klokočevik. Područje Dilj –gore, relativno malih visina (najviši vrh 471 m) s obiljem čistih izvora i plodnog zemljišta bilo je atraktivno za naseljavanje od prapovijesti do početka dvadesetog stoljeća. Upravo na području naselja Ruševa, Sovskog Dola i Pake, svećenik dr. Josip Kunkera, našao je obilje fosila, fosiliziranih biljaka i artefakata iz prapovijesti, mlađeg paleolitika i mezolitika. Mikroliti, oruđe kamenog doba i likovni predmeti s religijskim značenjem nađeni su na šumskim terenima, primjerice na predjelima Krčevine, Degman, Busnovac, Kremenac. Budući da Dilj-gora nema značajnog rudnog bogatstva (osim kremenog pijeska) najveće prirodno bogatstvo su šume. Eksploatacija šuma započela je krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. Posjednici šuma bili su vlastelini Turković i Milekić, Brodska imovna općina i Zemljišne zajednice. U to vrijeme nastale su u čaglinsko-ruševačkom kraju značajne


57

demografske promjene i socijalni odnosi. Doseljavaju se šumski radnici s porodicama iz Like, Gorskog kotara, Hrvatskog zagorja i Bosne te iz Mađarske i Slovačke. Formirana su cijela naselja: Kneževac, Vlatkovac, Zdenkovac, Mokreš, Jezero, Dobra Voda. Gašenjem pilanskih pogona, poljoprivrednih i voćarskih plantaža te uslijed prometne izoliranosti istočno područje Požeške kotline poslije Drugog svjetskog rata gospodarski i demografski nazaduje. Ipak, šezdesetih godina prošlog stoljeća Josip Kunkera rado dolazi u Ruševo, gdje u pastoralno-romatičnom okružju ljudi i krajolika obavlja svoja znanstvena istraživanja. BIO: Mr.sc. Juraj Zelić rođen je 21. travnja 1943. godine u Trenkovu. U mjestu rođenja pohađao osnovnu školu. Školovanje nastavio u požeškoj gimnaziji, koju je završio 1961.godine. U jesen iste godine upisao Šumarski fakultet u Zagrebu, na kojem je diplomirao 1966. godine. Poslije služenja vojne obaveze zaposlio se 1968. godine u ondašnjem Šumskom gospodarstvu Požega, današnje državne tvrtke „Hrvatske šume“. Od 2008. godine u mirovini i živi u Požegi. Radio na različitim poslovima kao šumarski stručnjak i rukovoditelj. Tijekom radnog odnosa stremio stručnim i znanstvenim dostignućima šumarske struke i biotehničkih znanosti te je jedno vrijeme radio u Šumarskom institutu Jastrebarsko, a potkraj sedamdesetih godina upisao postdiplomski studij i magistrirao iz područja biotehničkih znanosti, područje šumarstva. Osim stručnim operativnim radom, bavi se stručnim i znanstvenim istraživanjima. Stručne i znanstvene radove kao i druge članke objavljivao je u časopisima: Šumarski list, Radovi, Mehanizacija u šumarstvu, Hrvatske šume, Zbornik Požeštine „Zlatna dolina“ i drugim publikacijama. Bio je član uredništava i redakcija, kao i urednik knjiga, zbornika i časopisa. Objavio je oko četrdeset stručnih i znanstvenih članaka, studija i projekata. Objavio je sljedeće publikacije: Trenkovo po Trenku, Mitrovica po Mitru, (2008.); Požega i Požeština okom šumara, (2008.); Park u Kutjevu (zaštićeni spomenik parkovne arhitekture), (2009.); Prirodne vrijednosti Požeško-slavonske županije, (2010.); Park u Trenkovu (zaštićeni spomenik parkovne arhitekture), (2011.); Hrast sladun na Krndiji, (2011.); Park u Lipiku (zaštićeni spomenik parkovne arhitekture), (2012.). Član je mnogih strukovnih, humanitarnih, kulturnih i društvenih udruga. Za aktivno djelovanje u struci i društvu dobitnik je niza strukovnih i društvenih priznanja: Godišnje nagrade grada Požege, odlikovan Zlatnom poveljom Hrvatskog šumarskog društva, Spomenicom domovinskog rata i Redom hrvatskog trolista.


58

Marijana Kesić, mag. exp. biol. JU Park prirode Velika

BILJNI I ŽIVOTINJSKI SVIJET DILJ GORE U KUNKERINIM DJELIMA

Sažetak

Koliko je bogata naša Zlatna dolina svjedoče i djela Josipa Kunkere, koji nije rođeni Požežanin, ali je požeškom kraju ostavio vrlo značajnu ostavštinu. Čak niti arheolog po struci, prepoznao je vrijednost arheoloških nalazišta ruševačkog kraja, a čak niti biolog po struci, u svojem radu nije izostavio niti biljni i životinjski svijet Dilj gore.

Prilično dovoljne količine oborina, dobra zemlja i povoljna klimatske prilike uvjetovale su bujan razvoj biljnog svijeta. Dilj gora prekrivena je prostranim šumama, kako u Kunkerino vrijeme, tako i danas. U višim predjelima prevladavala je bukva, grab i hrast kitnjak, a u nižim predjelima hrast lužnjak. Na manjim površinama bilježi Kunkera jasen, brijest, javor, pitomi kesten, a zabilježene su i šumske voćkarice. Rijetka je bila i crnogorica. U najnižim predjelima prevladavale su bujne trave, a među njima dosta ljekovitog bilja. Oblici tla kao što su to viša i niža brda, veće i manje uvale, blagi proplanci, ravna polja, zatim obilno raslinje u gustim šumama, bujnim travama i konačno voda u potocima, rječicama, jezerima i močvarama, pružaju povoljne uvjete za opstanak i razvoj životinja. Taj je svijet raznolik i poprilično bogat. Nekada su na Dilju živjeli medvjedi, risovi i vukovi no danas ih više nema. Ostali su jeleni, srne, divlje svinje od većih sisavaca, a po šupljim deblima Dilja zavlače se i puhovi. Kunkera je zabilježio i zadnji orlova koji su u njegovo vrijeme živjeli na Dilju. U svojima djelima, Kunkera je obradio i životinjski svijet koji su štovali ljudi slavonskih mikrolitskih kultura. Ljudi su pojedinim životinjama pravili u počast kao pravim totemima malene kamene kipiće. Kunkera je sabrao oko pedeset takvih komada.

BIO: Marijana Kesić rođena je 1987. godine u Požegi u kojoj je

završila opću gimnaziju, a potom upisala biologiju na Prirodoslovno – matematičkom fakultetu u Zagrebu dobivši stipendiju za izvrsnost Sveučilišta u Zagrebu. Zaposlena je na međunarodnom projektu Parka prirode Papuk. Usavršavala se u školi stranih jezika Praktikum, na Filozofskom fakultetu u Osijeku itd. Autorica je više znanstvenih i stručnih radova iz biologije.


59

Mihaela Markovac, prof.

DEMOGRAFSKE PROMJENE ČAGLINSKOG PODRUČJA TIJEKOM 20. ST.

Sažetak

Životne uvjete nekog područja možemo pratiti i kroz migracijske te demografske procese. Uočavanjem i analizom ovih društvenih kretanja možemo rekonstruirati: demografske promjene poput porasta i smanjivanja broja stanovništva na određenom prostoru kroz određeno vrijeme zatim promjene u nacionalnom i vjerskom sastavu stanovništva, obrazovnu strukturu stanovništva te konačno utjecaj gospodarskih prilika na demografske i migracijske promjene.

Praćenjem i analizom kretanja broja stanovnika na čaglinskom području tijekom dvadesetog stoljeća (posljednjih stotinjak godina), uočavaju se velike oscilacije. U ovom radu bit će riječi upravo o demografskim promjenama te uzrocima koji su doveli do toga da su danas pojedina naselja u čaglinskoj općini gotovo napuštena. Npr. u Draganlugu se smanjio broj stanovnika za gotovo 100 % (od 135 stanovnika 1900. god. do 3 stanovnika 2011. god.).

BIO: Mihaela Markovac rođena 15. travnja 1975. god. u Požegi. Studij

povijesti završila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trenutno zaposlena u Osnovnoj školi Zdenka Turkovića u Kutjevu kao profesor mentor. Polaznica je Doktorskog studija iz komunikologije u Zagrebu. Aktivna članica Povijesnog društva Požega.


60

POPIS AUTORA Dr.sc. Katarina Aladrović Slovaček, Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Dr.sc. Jacqueline Balen, Arheološki muzej u Zagrebu Dženan Brigić, mag., Filozofski fakultet Sveučilišta u Sarajevu Marija Čuljak, mag., OŠ Antuna Kanižlića Goran Đurđević, mag., Povijesno društvo, Požega Ljiljana Đurđević, OŠ Stjepana Radića Čaglin Dejan Filipčić, mag., Zadar Doc.dr.sc. Mato Ilkić, Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru Dr.sc. Radomir Jurić, Arheološki muzej u Zadru Vladimir Kamenčak, OŠ Antuna Kanižlića, Požega Marijana Kesić, mag. biol., JU Park prirode Papuk Dr.sc. Snježana Koren, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu Vjekoslav Kramberger, Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru Dominik Kunkera, dipl.arh. (u miru), Novalja Prof.dr.sc. Antun Lovrić, Pravni fakultet Sveučilišta u Osijeku Mihaela Markovac, OŠ Zdenka Turkovića Kutjevo Kata Marković, OŠ Stjepana Radića Čaglin Marijana Matijević, mag., OŠ Mladost Jakšić Dr.sc. Kornelija Minichreiter, Institut za arheologiju Vlč. Zvonko Mrak, Valpovo Prof.dr.sc. Hrvoje Potrebica, Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu Goran Radonić, dipl.ing, JU Park prirode Papuk, Velika Mr.sc. Nikola Rašić, Rotterdam Kristina Rupert, mag., OŠ Vilima Korajca Kaptol Dubravka Sokač Štimac, prof., Gradski muzej Požega (u miru) Dr.sc. Boris Stojkovski, Odsek za istoriju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu Aleksij Škunca, OŠ Antuna Gustava Matoša, Novalja Dr.sc. Žarko Španiček, Konzevatorski odjel u Požegi Ivan Šumiga, mag., OŠ Dobriše Cesarića, Požega Vinko Tadić, prof., Povijesno društvo Požega, Požega Prof.dr.sc. Željko Tomičić, Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru Zlatko Uzelac, prof., Institut za povijest umjetnosti, Zagreb Dr.sc. Vesna Vlašić, Požeško – slavonska županija, Požega Tomislav Wittenberg, upravni pravnik, Požega Borivoj Zarić, dipl. politolog, Požega Mr.sc. Juraj Zelić, Hrvatske šume Požega (u miru)

9 789538 057007

Josip Kunkera i proslost caglinskog kraja

Documents

Transcript of Josip Kunkera i proslost caglinskog kraja