Vesna Stanković PejnovićZagreb, Hrvatska

POJEDINAC U LAVIRINTU TRADICIJE, IDEOLOGIJE IGLOBALIZACIJE

Summary: This article will discuss about the possibility of existenceof autonomous individual in the process of power ofideologies, tradition, state and globalization for the statein perspective of the changes in the character of the state,national identity and culture such as its capacities andpolicy contents brought about by globalization. In postinternational politics, there are important dimensions ofglobal life other than the relations between nations butnation-states remain the dominant form of politicalorganization in the world. Despite the fact that there arechallenges to state sovereignty and autonomy in the era ofglobalization, states hesitate to submit all control to newforces and the approach of “end of nation state” is toodeterministic. A state sovereignty transformation is aninescapable process and it is not intended and depends onunknown circumstances. In today's society of nihilism withlost meaning and with this lost individual, the concept ofidentity is in crisis because of liberal capitalism idealcitizen is individual without memory, country and nationalidentity. The aim of globalization is to unite and delete allof these peculiarities. Every individual has role which needto play and behind the ideology of the state and globalizationis capital, only one idol of our time, but hidden behind ofjustice and freedom. In this lavirint of intertwined powers,the individual has neither strength nor the energy toconfront, because everything is becoming imaginary and we arepowerless to detect enemy or dangers.Ključne riječi: pojedinac, nacionalna država, tradicija,ideologija, globalizacija

Sažetak: Ovaj članak obrazlaže mogućnost postojanja autonomneindividue u procesu moći ideologija, tradicije, države Iglobalizacije sa pozicija promjena u državi, nacionalnogidentiteta i kulture kao rezultatnte prouzročene pod utjecajempolitike globalizacije. U postinternacionalnoj politicivažnija je dimenzija globalnog života od odnosa između nacijaiako je nacionalna država ostala dominantni oblik političkeorganizacije u svijetu. Iako su mnogi izazovi stavljeni prednacionalnu državu, države još uvijek nisu spremne podvrgnutise kontroli novih snaga i pristupu „kraja nacionalnih država“koja je ipak previše deterministička. Tranformacija suverenedržave neizbježan je proces i zavisi o nepoznatim inepredvidljivim okolnostima. U današnjem društvu nihilizma,izgubljenog smisla i samim tim izgubljenog pojedinca, pojamidentiteta je u krizi jer liberalnom kapitalizmu idealnigrađanin osoba bez pamćenja, bez zavičaja bez nacionalnepripadnosti. Globalizacija upravo ide u smjeru sjedinjenja iponištenja svih tih posebnosti. Pojedincu su nametnutepredstave i svaki od nas dobiva svoju ulogu koju moraodigrati, svoju masku koju mora nositi u službi prvenstvenokapitala koji postaje jedino mjerilo važnosti. U labirintudruštvenih isprepletnih sila moći pojedinac više nema ni snageni moći boriti se, jer je sve postalo imaginarno te više inije moguće prepoznati neprijatelja ili opasnost.

Key words: individual, nationa state, tradition,

ideology, globalization

UVOD

U širenju neokolonijalnog globalizma djelujeprilično neuvjerljivo svako zalaganje za održavanjekulturnih vrijednosti, kulture u cjeline ilipovećanje efikasnosti i kvaliteta obrazovanja, kojedolazi od zvaničnih institucija i to iz prostograzloga što one za tako nešto u ovo vrijeme nisu„programirane“ budući da imaju potpuno drugu ulogu idruge postavljene zadatke. Bloh je upozorio da pojam

napretka uvijek treba promatrati i istraživati natemelju društvenog zadatka koji sadrži u sebi, a sobzirom na ono čemu jer može biti „zloupotrebljen ikolonijalno-ideološki pervertiran.“ (Bloh, 1966: 137-167) Sve je više onih koji iz temelja osporavaju samuideju progresa kao zaostatak iz ranijih, optimizmomnadahnutih epoha. Za Nietzschea ne postoji napredak,već samo evolucije čovječanstva. Nietzscheovanastojanja vraćanja izgubljenog sklada evropskogčovjeka ostala je bezuspješna jer je u koncepcijifilozofije pokušao objediniti nauku i umjetnost,znanje i stvaralaštvo, misleći da je to put zauspostavi ravnoteže između suprotstavljenihtendencija života. Možda sklad, ipak, treba tražiti učvrstini odluke, a ne u širini kolebanja. Čovjekduhovno sazrijeva zahvaljujući procesu obrazovanjakroz koji prolazi i u kojem dolazi do određenihznanja. Može li retradicionalizacija iliglobalizacija dati ili vratiti pojedincu njegovuizgubljenu slobodu i je li pojedinac sam dovoljnosposoban i spreman izboriti se sa masom „sila“ kojega okružuju, a on treba pronaći sebe i svojizgubljeni smisao u labirintu iz kog ne zna izlaz?Autonomnost sama po sebi nije vrijednost ni zatradicionalno ni za globalno viđenje svijeta jer suoba podređena zajednici, dok sa druge stranevladajuća ideologija liberalizma koja u svom temeljuima slobodu, samo nominalno zagovara slobodu iautonomnost iza vladavine prava i ljudskih prava isloboda, a u stvari je sve podređeno promicanjuslobode tržišta.

1.AUTONOMNI POJEDINAC- FAUSTOVSKA DILEMA

U ljudskom životu postoje dvije temeljneperspektive nas samih; s jedne strane to je shvaćanje

samih sebe kao autonomnih bića, slobodnih u odabirusvojih ciljeva koji se ponašaju ponekad u skladu,ponekad suprotno svojim željama (ili odbijajući da sunjima motivirani). To je perspektiva u kojojuobičajno promatramo ljude koji su sami odgovorni zasvoje djelovanje i koji imaju svoje vrline. S drugestrane, mi smo bića određena okolnostima, sa ili beztalenata te fizičkim sposobnostima i ograničenjima.Svi mi smo proizvod našeg odgoja, porodice i kulturekao i našeg ponašanja u prošlosti, naših navika,razvoja, kao i brojnih bioloških, društvenih ikulturnih faktora i nepredviđenih okolnosti. Zato isamostvaranje, koje je i vrsta sebestvaranja nijeodvojena od nečijih prirodnih talenata, instinkta,okruženja, utjecaja drugih ljudi i same kulture kojojpojedinac pripada. To nije stvar „stvaranja sebe“utemeljenoj na apsolutnoj ontološkoj slobodi, većkretanje ka postajanju onoga što u stvari jesi što jesve teže jer je čovjek je u vlastitim očima izgubiona časti. (Nietzsche, 1988, I: 18)

Život je shvaćen kao zabluda, kao vrsta kazne, dok sefilozofski ona može objasniti faustovski kao“beskrajna čežnja srca”. Faustovski motiv nudipodlogu za razmišljanje o političkim odnosima izmeđuslabih i jakih aktera u suvremenom svijetu. Kad Faustuvidi da mu njegove ljudske sposobnosti ne omogućujeprevazilaženja ograničenja situacije u koju jeodređen rođenjem, on rješeva da pozove u pomoćnadljudske sile. Sklapajući sa njima ugovor, Faust seobavezuje da će za sposobnosti i moći koje će mu nataj način postati dostupne platiti jedinom stvarnomvrijednošću koju kao čovjek poseduje – svojom dušom.Preveden na jezik savremenog političkog pragmatizma,Faustovski motiv upozorava na činjenicu da u traženjupomoći za prevazilaženje svojih političkih problema

od nekog aktera koji je ekonomski, politički i vojnomoćniji od vas, i to u formi privatnog ugovora izmeđupolitičkih elita koji isključuje garancijemeđunarodnog prava i načela državnog suvereniteta,dolazite u situaciju da morate pristati na svakupolitičku cijenu koja će od vas biti zatražena. Upostmodernoj varijanti priče o Faustu, akcenat sedakle premješta sa religijsko-moralističkihkonotacije gubitka „duše“ na konsekvence suvremenogpolitičkog pragmatizma. Najsažetije rečeno,faustovska metafora nas u postmoderno doba uči damodel asistirane demokratizacije kakav pruža izbornarevolucija, zbog privatizacije politike od straneelita, makijavelističkog manipuliranja izbornimprocedurama, kao i sklapanja netransparentnihpolitičkih ugovora može (ali ne mora nužno) ishoditisuštinskim ograničenjima novouspostavljenogdemokratskog poretka.

Sva pitanja morala zavise od nečije kulturnepripadnosti. Naše ideje su samo rijetko naše irijetko tko je u mogućnosti imati neki svoj„personalni moral.“ Naši vrijednosni stavovi su dionaše zajednice, našeg društvenog položaja,religijskog opredjeljenja, političkih stavova,porodice, interesnih grupa kojima inkliniramo kao iinstitucija unutar kojih se krećemo. Povezani smonašim idejama i vrijednostima ne samo kao pojedinci,već i kao njihovi predstavnici. Ako se plašimopredstojeće globalizacije i debilizacije znači da smojoš uvijek svjesni, da smo živi i da imamo identiteti integritet. Neophodno je da imamo zabludu jer nasodržava energija zablude, a dok u nju vjerujemo onaza nas nije zabluda. U svijetu bez iluzija čovjek jestranac rečeno riječima Camusa.Faustova je zabluda kao romantične figure koji seodriče znanja, ali još uvijek ima dušu i u tome je

njegov problem. Mefisto, majstor opsjene, nije u tomeuspio. Da li treba dati dušu za nekoliko minuta slavei moći? Danas se svi odriču ne samo znanja nego iduše, nadajući se sreći i usrećenju u EU. Dobivamolekcije od onih koji su se unaprijed ne samo odrekliznanja nego i našu dušu nude kao zajam. Aristotel jerekao da se ne razgovara sa svakim, što se danassmatra suprotno duhu demokratskog vremena, političkekorektnosti.

Nihilizam i dalje traje i nije samo filozofijaskepticizma već je to termin široko rasprostranjen,kulturološko iskustvo, dubok osjećaj nezadovoljstvane samo kao izraz nemoći filozofije u ciljuopravdavanja moralnih principa, već izraz samogbesmisli života „široko rasprostranjene senzibilnostnašeg doba“ koju je pola stoljeća kasnije opisaoCamus u Mitu o Sizifu sa kojim se poistovjetilačitava jedna generacija; identificirala se s njegovomravnodušnošću u odnosu na ljude i institucije što gaokružuju i s njegovim osjećajem da ga okružujeposvemašnja laž i prijetvornost. U svijetu koji jeizgubio smisao, ispresijecan apsurdnim zidovima,čovjek ostaje stranac, moderni Sizif koji uzaludnokotrlja kamen svoje egzistencije. Junak je osuđensamo zato što se nije uključio u igru te je samim timstranac u društvu u kojem živi.

Stranac osjeća kako smrtnu presudu donosi društvosa svojim lažima. Drugoga svijeta nema, nema nada,nema izlaza. Cijeli mit je jedna ogromna, znakovitaporuka čovjeku egzistencijalnog doba, koji više nemari za druge, nego brine samo za svoj život i okreće

isti list svaki dan ili čak i gore, ne živi svojživot nego svoju biografiju. Lukavost, snalažljivosti mudrost su nekada vrline, a nekada su sastavni diomračne strane ljudske postojanosti. Današnji čovjekmudrost koristi da učini zlo drugom čovjeku,lukavstvom se služi kako bi održao poziciju u ovometijesnom svijetu, a snalažljiv je kada je njegovasigurnost ugrožena. Sizif je samo slika svijeta,svijeta koji se konstantno mijenja na gore. Kaznakoju on služi zbog svoje lukavosti slika je današnjegčovjeka, ratnika, borca, onoga koji čini sve da bipreživio još jedan dan u nizu. On često mrzi svojusudbinu, ali zbog dinamike života nema vremenarazmišljati o tome, i ide naprijed. Možda je njegovput u stvari samo niz vraćanja, ponavljanja,ispunjavanja dnevne norme, ali drugog puta nema. Svibiramo svoju sudbinu i trpimo posljedice izbora kojesmo odabrali. Ne suprotstavljajući se zlu, pristajućina njegova pravila mi postajemo njegov instrument.

Cilj nihilizam kao kulturni fenomen mora bitiusmjeren na njegovo uništenje, a ne promoviranje.Iako je to odraz Evrope kraja 19. stoljeća danasdolazi do svog vrhunca. Nihilizmu nedostaje cilj,odgovor na ono „zašto?“ (Nietzsche,1988: I, 2) pa jeu tom smislu Nietzscheova naznaka apsurda bliskaCamusovoj odrednici, ali Nietzsche, kao i Camus,shvaća nihilizam kao „široko rasprostranjenusenzibilnost“, a ne kao metafizičku istinu.Umorni smo jer smo izgubili glavni poticaj i jer smou svekolikom zbivanju tražili neki „smisao“ koji nijeu njemu, te smo izgubili hrabrost koja se iskazuje urasipanju snage, uzaludnosti, nesigurnosti i nade daćemo se negdje smiriti, oporaviti. (Nietzsche, 1988,

I, 12) Ljudi se boje straha, jačeg, svega i onda višei nije potrebno da vas netko drugi plaši jer su oniugašeni, jer su već sami puni straha koji vas„oblikuje“ i drži pod kontrolom. Čovjek se postaje,on se ne rađa, polako vremenom, upoznavanjem sebe,upoznavanjem vrijednog i važnog u sebi.

2.MODERNA ZAJEDNICA – SUKOB IDEOLOGIJA

Traži li svoj izgubljeni smisao pojedinac uzajednici? Traži li da nađe smisao izvan sebe,misleći da će naći sebe u zajednici u državi? Kolikoje to moguće ako Weber državu primarno vidi kaoorganiziran monopol nasilja? Za Webera državapredstavlja set institucija centralne moći kojapolaže pravo na legitimnu upotrebu sile i koja brineza sigurnost građana. Država se treba shvatiti kaomultidimenzionalni fenomen koji se vremenompreoblikuje i mijenja. Za Thomasa Hobbesa u 17.stoljeću, država je „smrtni Bog“, a za Hegela u 19.stoljeću država je nešto „zemaljsko božanski“.(Spektorski, 2000:22) Suverenitet je idealan tip kojine predstavlja ontološki utemeljenje međunarodnesfere, već je rezultat konkretnih povijesnih idruštvenih okolnosti te je samim tim njegova ulogafunkcionalna. Suverenost nije nešto dato već semijenja te se uvijek i ne smatra konstitutivnimelementom međunarodne politike. (Neumann, Sending,2010: 67), te odgovorni državnici u svijetu u kome semoć i interes poklapaju, vladavina se odvija na višenivoa i postoji međupovezanost mnogim područjima.Durkheim vidi državu kao oblik političke organizacijekoja se proteže od centralne moći do društva.

Kymlicka smatra da su inicijatori politike nacionalneizgradnje elite, koja je kasnije postala opčinjenostmasa. Na isti način treba imati u vidu povezanostdemokracije i populističke presije, posebno povezanimsa velikim preprekama u uspostavi „građanskognacionalizma.“ (Kymlicka 2004: 64)

Svaka država je nametnuta ljudima. (Fukuyama,1997: 229) Država je obično nastala kao rezultatkrvavih ratova te jednom ustanovljena, nastavljapolitiku rata kako bi sredila međunarodnenesuglasice. U kratkom 20. stoljeću rezultati vanjskepolitike su vidljivi u koncentracijskim logorima,genocidima i egzodusima. Ako država i njenibranitelji smatraju da država mora biti odbranjena odglobalizacije, prvo bi trebali razmišljati kako jeobraniti od sebe.

Zašto nije moguće pravo viđenje stvari? Zato štosu naša sagledavanja i mišljenja ideološkiusmjeravana, čak i na stvari svakodnevnog života jerne možemo izaći iz misaonog sistema ili okvira kojiodređuju smisaone pojave i života u njemu. Današnjedoba je doba ideologija za razliku od srednjeg vijekakoje je bilo doba religija. Religije dolaze saistoka, ideologije sa zapada, kao smjena ideologijaliberalizma, egalitarizma i konzervativizma, oličeneu krilatici Francuske revolucije, sloboda, jednakost,bratstvo. Za liberalizam to je sloboda, egalitarizam,materijalna jednakost ili socijalna pravda, a zakonzervativitam to je zajednica. U Evropi je tonacionalna zajednica, nacija, nacionalna država.Moderene nacije bez države nema, a država je krovnacionalne zajednice, te samim tim drži i društvo u

jedinstvu. Kakva je danas zajednica moguća? Problemmoderne zajednice je u tome što se modernevrijednosti zajednice, jednakosti i slobode stalno usukobu te moderna država ne može biti stabilna jer isame ove vrijednost nisu u međusobnim odnosima zbogvelikih ideologija koje apostrofiraju samo jednuvrijednost, podređujući im ostale dvije. Liberalizamnije protiv zajednice već u svom temelju imaracionalna bića vođena razumom i svojim interesima.Zajednica je utemeljena na tržištu i nije ograničenana nacionalnu državu. Pred zakonom smo jednaki i natržištu, a to što počinjemo sa nejednakim šansama,posljedica je prošlosti. Zbog svega toga liberalizamje kao i marksizam suprotan državi jer liberalizampoima zajednicu kao univerzalnu tržišnu zajednicu sapretpostavkom egalitarizma na tržištu. Marksizam kaonajveća egalitaristička ideologija, akcenta stavljana pitanje socijalne pravde i pravednosti, azajednicu vide kao zajednicu rada koja nijeograničena nacijom. Na taj način i liberalizam imarksizam dijele internacionalistički stav; zaliberalizam, kao i marksizam država je nužno zlo.Marksizam je privremeno otišao u prošlost, aneoliberalizam sada napada nacionalnu državu kaonositelja tradicije. Jedino se konzervativizam zalažeza državu, tradiciju, jezik, naciju utemeljene nazajedničkom porijeklu, teritoriji i prošlosti, aslobodu promatra kao slobodu zajednice prema drugimzajednicama. Sloboda, zajednica i jednakost sumeđusobno suprotstavljene u današnjem društvu.Faustovki sindrom ovladavanja po svaku cijenu djeluju

usrećiteljski i sa ciljem civiliziranja barbara. Tkose suprotstavlja? Samo barbari. Svaka ideologija uishodu trijumfa nazire svoju propast. Modernizam seoslikava kao krug ideologija, svaka ideologija umirei vraća se, neuništiva je i stalno se obnavlja narazličite načine.

Vladavina neoliberalizma utječe na obnovusocijalističkih ideja i konzervativizam čak i dolazaksocijalista na vlast jer su zapostavljena pitanjasocijalne pravde i nacionalne zajednice.Intelektualci i političari se ne bave gorućimproblemima jer je sve dobro što dolazi iz inozemstva,a ništa nije dobro što je u vlastitoj državi, agomila osiromašenog plebsa ne zna što bi sa sobom bezpominjanja osiromašenja, društvenih klasa, sukoba.Namjerno se zapostavljuju egzistencijalna i temeljnapitanja ljudskog opstanka i življenja u zajednici jerje pažnja usmjerena ka demokratskim institucijama iljudskim pravima, nacionalnim identitetom iintegracijama u nadnacionalne zajednice.

Kada se danas ističe ideal slobode kao jedno odosnovnih obilježja modernih nacija kao pojavom bezpresjedana u povijesti (Chabod,1967) pitanje je, jeli politička elita shvatila što stoji izaodgovora Atenjana o prijedlogu Aleksandra Velikog osklopanju mira s Persijancima: "Znamo i sami daKserks ima nekoliko puta veću vojsku nego mi, o tomenema govora, ali naša ljubav prema slobodi jetolika da ćemo se braniti dokle god budemomogli. Nemoj ni pokušavati nagovoriti nas osklapanju mira s barbarom, jer te nećemoposlušati. " (Herodot, 1966: 143). Možda je

nepotrebno isticati da težnja ka slobodi nije samoodlika Atenjana jer je i Tacit uočio silu kojanadmašuje i najjaču državu njegovog vremenaističući da je sve lakše pobijediti negogermansku slobodu. Tacitovo djelo nam svjedoči danacionalni ponos nije nekakvo jedinstveno svojstvomodernih nacija te nacionalizama, već pojava koja jeu drevnim vremenima bila toliko jaka da jeodgovarajuća zavist bila uzrokom i promjeneidentiteta. (Tacit, 1927)

Osnova zajednica nisu racionalni razlozi jer jetemelj zajednice iracionalan. Prema Kantu temeljzajednice je osjećaj za zajednicu. Namjerno se brišuosjećaji ugroženosti opstanka zajednice jer kad jevidljivo i očigledno onda postaje suviše kasno.Neodgovornost postoji na strateškim nivoima,institucije nas rasterećuju obaveze i odgovornosti,te odgovornost političara i intelektualaca premaopćem dobru i zajednicu u kojoj živimo. Nacionalnakultura je startna pozicija prema drugim državama.Hajdegerovski rečeno jezik je kuća bića, a danas sejezik sve više „krade.“ Na Balkanu je danas prisutnačinjenica gubitka duhovnog te nepostojanje društvenogkontinuiteta i jedinstva koja podrazumijeva svijest oistoj nacionalnoj, vjerskoj, kulturnoj icivilizacijskoj pripadnosti koja još jače bacanezaštićenog pojedinca u kovitlac događanja u kojimaon sve više postaje promatrač, nemajući oslonac isnagu u sebi da postane akter. Politička elita jeneodgovorna, ne postoji jak čelni čovjek, nemaadekvatnih „predstavnika“ koji zastupaju praveinterese svojih građana. Danas ne postoji istinskadruštvena elita, ne postoje jedinstvena nacionalnamjerila kao kod zapadnoevropskih naroda. U takvimokolnostima predispozicije za asimilaciju su velike.

Danas je pristuna reforma liberalizma u najsirovijemizdanju sa neograničenom eksploatacijom ljudske snageu službi kapitala koja dovodi do obnovesocijalističkih ideja. I tu je opet prisutan krugideologija. Zbog postojanja socijalne države,postojala je liberalna država. Padom Berlinskom zida,vratila se sirovost liberalnog kapitalizma jer sepropagirala ideja jednakost svih na tržištu. Uideologijama nema učenja, one imaju svoje principe,programe, ciljeve, politiku. Pojavom krize, traže semarksistički postulati objašnjenja krize jer ihliberalizam nema.

Revolucionarna Evropa kakvu su poznavaleprijašnje generacije, sada je sve više dio povijesti.Sada živimo u vrijeme koje je Tocqueville predvidiokao vrijeme „kada će velike revolucije postatirijetke“ (Tokvil, 1990: 579-588). Ovo„postrevolucionarno“ doba je „s onu stranurevolucije“, kao i doba „s onu stranu ljevice idesnice“. Tocqueville predviđa da će revolucije, akoih i bude u budućnosti biti potpuno drugačijestruktuirane od one Francuske i neće biti „velike“,već samo „lokalne“. U 21. stoljeću, ideali Francuskerevolucije su potpuno isluženi i predstavljajuvrstu modernističkog starog namještaja. Noverevolucije neće biti „velike“, a i te „velike“revolucije će čak i ako se jave postati „rijetke“, ane česte kao u prethodna dva stoljeća. (Tokvil, 1990)

Sam pojam identiteta je u krizi jer liberalnomkapitalizmu idealni građanin osoba bez pamćenja, bezzavičaja bez nacionalne pripadnosti. Globalizacijaupravo ide u smjeru sjedinjenja i poništenja svih tihposebnosti. Suverena država je normativna tvrdnja, ane deskriptivna izjava sa odgovornošću za pojave kojesu joj nametnute globalizacijom. Globalizacija je

multidimenzionalni fenomen koji u sebi obuhvaćakvalitativni i kvantitativni rast ekonomskih,političkih i kulturnih integracija modernog svijeta.Nacionalna država je vrsta političke organizacije iteritorijalne unije sa vrhovnim autoritetom ipolitičkim aksiomom nezavisnosti i autonomije.Nacionalna država je ostala dominantna političkajedinica u međunarodnim odnosima od 19. stoljeća do„trećeg talasa“ globalizacije. U današnjoj političkojareni postoji nestrukturirana kompleksnost koja jestalna prijetnja hijerarhiji autoriteta i vladenacionalne države. (Kennett, 2008:4) Promijenjena jetehnologija uprave kao konstantna promjena državnemoći. (Jessop, 2000:12) Zato je i disperzijadržavne moći i djelovanje pripadnika različitihinteresnih grupa u različitim područjimanajizraženija u globalizirajućem svijetu.Globalizacija je krucijalni kontekst u kome sepromijenjena politika multipliciranih paralelnih moćii eksternalizacija nekih upravnih funkcija državemože razumjeti. Ako promatramo stvari sa stanovištaAristotelove teleologije da država ima ciljosiguranja dobrog života, do kog nivoa, unutarglobalizacije, država mora „odustati“ od autonomije inezavisnosti ne bi li osigurala dobar život i može liglobalizacija sama utjecati na poboljšanje kvaliteteživota pojedinaca?

Neke krize nisu samo cikličkog značaja, negoimaju sistemski karakter pa i destruktivnost idugoročnost kriza ne možemo više objasnitiuobičajenim teorijskim pristupcima, krize ne možemoni riješiti običnim i tradicionalnim mjeramaanticikličke ekonomske politike. U momentu kad se onapokazuje kao strukturna, kao dugotrajna faza dubokogprestrukturiranja kapitalističkog sustava, dometsadašnjih ekonomskih, pa i političkih teorija postaje

premali. Velika kriza uvijek znači dugotrajnu fazudubokog prestrukturiranja sustava, nekakvo novo ineobično odstupanje od normale ili pak traganje zanovom normalom. Velika je kriza, prema tome, putstvaranja novih sistemskih institucionalnih promjenai ekonomskih politika, pa time i prolegomena za noveteorijske uvide,

Marksizam je, nasuprot tome, krize uvijek vezivaouz suprotnosti, lomove struktura, potencijalne ilirealno moguće revolucionarne promjene. Ekonomskakriza je s tog aspekta uvijek povezana s političkomkrizom, što je Habermas odavno nazvao krizomlegitimacije. Velike su krize zato uvijek i krizesocijalne integracije, duboke destabilizacijemehanizama vladavine sistema, krize ideologija igubitka identiteta. Zato je u marksističkoj tradicijikritička politička ekonomija uvijek željela u kriziprepoznati potencijal “revolucionarne situacije”sistemskih promjena i posebno odgovornost političkogsubjekta kroz uvid o klasnoj borbi na putu od“pasivne evolucije” do “aktivne revolucije”.

Antički Grci su dobro primjetili da je za demos,za upravljanje državom i za funkcioniranjedemokracije veoma važan koncept općeg dobra. S tim uvezi, Aristotel govori o državnim uređenjima kojamogu biti ili dobra ili loša, bez obzira da li je upitanju monarhija, aristokracija ili politeja.Osnovni kriterij je vladavina zakona i briga za općedobro, tj. opću korist, jer „oni oblici državnoguređenja koji imaju u vidu opću korist su ispravni iapsolutno su pravedni.“ (Aristotel, 1960: 83) ZaAristotela je demokracija najmanje loše uređenje međusvim lošima, jer nema ni idealno loših ni idealnodobrih, a svako uređenje se mora promatrati krozodređeni period razvoja. Tako uređenja mogu bitiizmeđu politeje i demokratije, bitno je da vladaju

zakoni, „jer tamo gdje ne vladaju zakoni nemadržavnog uređenja“. (Isto, 125)U izvornom shvaćanju demokracije, ona se sagledava uodnosu na istovjetne zajednice, kolektivitete,povijest i kulturu koje su nedjeljive, i koje serazvijaju na konceptu općeg dobra. Prema ovomprimarnom shvaćanju demokracije, nije mogućepostojanje univerzalne teorije sa univerzalnimreceptom, već samo pojedinačne, jedinstvene povijesnei nacionalne demokracije. Pored toga što je vezana zajedan demos, demokracija je vezana i za jednu državu(polis) u kojoj se demos povijesno razvijao. Zbog togaDahl smatra da nijedna od transnacionalnihorganizacija, kao što su EU, NATO, UN,multinacionalne korporacije, nije demokratska. Nijedna internacionalna organizacija, ili bar ijednakoja poseduje bilo kakvu značajnu moć, ne možeispuniti te kriterije, a niti nijedna od ovihorganizacija nema narod, demos. (Dal, 1994) Još jednaod važnih crta demokracije jeste jednakost građana udemosu. Kada Aristotel govori o jednakosti, on polaziod vrline i dobra. Vrlina je „sredina između dvijekrajnosti“, što važi i za državno uređenje i državu.(Aristotel, 1960: 256) Aristotel navodi da jenajbolje držati se umjerenosti i sredine i da udržavi dominira srednji imovinski stalež, štouuvjetuje da država ima najstabilnije uređenje -ljudi koji imaju preterano velika imanja, moć ibogatstvo „niti hoće niti znaju pokoravati se“.(Isto, 138-139) Pretežna imovinska jednakost građanaomogućava da oni sudjeluju u vladanju („ideal dobredržave“) ili oni nisu građani demosa nego negrađani.Poimanje pojedinca u liberalizmu je sasvim suprotnood građanina kako ga razumije grčka demokracija.Liberalni građanin nema vrijednosti koje čineantičkog građanina te bi u grčkom demokratskom

polisu, centralni subjekat liberalizma, apstraktnipojedinac, dobio ponizno ime, negrađanina, idiotes.U tome leži kontradikcija liberalizma i njenogpoimanja slobode. Sloboda jednog pojedinca jeograničena slobodom drugog. Međutim, liberali supronašli jedan način da se prividno izbjegne ovakontradikcija utemeljujući filozofsku problematikuindividualne slobode i njenog neograničenogispoljavanja na ekonomsku sferu. Taj pravac jenajviše podržavao Adam Smith jer je princip slobodeindividue preveo u koncept slobodne trgovine na tajnačin što je samoljublje (egoizam) i sujetu pojedincaprenio na ekonomsku sferu. Prema Smithu, kako ne bidošlo do rasula u društvu, nužno je da se poštujuugovori na osnovu kojih se obezbeđeuje osnovnimehanizam usklađivanja interesa, tj. tržište. (Smit,1971:60-62) Tržište postaje model svih aktivnosti udruštvu i više nije u pitanju kako saznati tko je upravu jer objektivnost sama po sebi ne postoji(Kant), već je pitanje upoznati statut svakograsuđivanja da bi se iz toga iskristaliziralo onokoje je najvjerovatnije, ono koje pridobijesuglasnost svih. Najviša vrednost tržišta nije istinanego – razmjena. (Molnar, 1996:42)Glavni proizvod ovako postavljenog slobodnog tržištaje „niveliranje i uniformizacija svega što bi moglobiti uzrok realnih diferencijacija i distinkcija“,jer različitosti nisu kvantitativno mjerljive.Kulturni i ostali kolektivni identiteti među narodimai pojedincima su nepotrebni i treba ih se osloboditi.Prema poimanju starih Grka, liberalizmu nije potrebandemos i iz njega izveden pojam građanina (polites) sasvim vrijednostima, nego atomizovani pojedinac, tj.idiotes (negrađanin). Samim tim liberalima je idemokracija suvišna, jer podrazumijeva angažman

demosa. Liberalizam uništava socijalnu i nacionalnudržavu, ne težnjom za sabiranjem maksimalnogprofita u državama „jezgra“, već težnjom ka izgradnjiglobalnog društva u kome nema mjesta za ispoljavanjedemosa ni u socijalno-distributivnom pogledu, ni uetno-kulturnom, ni u političkom. Cilj je realizacijaprojekta svjetskog slobodnog tržišta u kome bipostojali samo atomizovani pojedinci (individue) igrupe formirane po principu različitog ispoljavanjaindividualizma, bez bilo kakvih etno-kulturalnih,socijalnih i političkih karakteristika (vrijednosti,identiteta). „Individualizacijom odnosa izmeđuposlodavaca i zaposlenih“ (Burdije, 1999: 110-111)oslabljeni su kolektivni ciljevi i solidarnost izmeđusvih i uspostavljen je sistem „strukturalnognasilja“ koji se ogleda u strepnji zaposlenih odotkaza, demoralizaciji i konformizmu. To stvara„skladno funkcionisanje individualističkogmikroekonomskog modela“, a armija nezaposlenih i„nije armija jer izolira, individualizira,demobilizira i desolidarizira“. Radništvo je izgubilosvoj politički identitet, čime su potrebe zademokratijom sužene, a liberalizmom nametnuto društvomasa zamjena je za društvo građana. Korporativnikapitalizam, sistemom monopolskih korporacijaproizvodi civilizaciju sa masovnim otuđenjem čovjekaod čovjeka. (Mils, 1998) Građani su konzumenti bezikakvih drugih identiteta (negrađani). Narod, tj.demos postaje masa, a mali krug vlasnika - elita. Nataj način građanin za vlast predstavlja konzumenta ibirača na izborima.

Danas, u suvremenom društvu, ove korporativneliberalne elite su dobile i nova obilježja, ali su seproširile i sa novim intelektualnim slojevima. Danasje prisutna i nova vrsta elita koje danas vladajuliberalnim društvima utvrđivanjem individualnih

ciljeva, uvođenjem individualnih evaluativnihrazgovora, individualiziranjem povišice,individualizovanjem karijere, strategijom davanjaodgovornosti sa ciljem da se osiguraautoeksploatacija određenih kadrova...“ (Laš, 1996:110). One su u odnosu na stare nacionalne elite –kosmopolitske; dio elite su korporacijski menadžeri,ali i sve struke koje proizvode i manipulirajuinformacijama. Ta nova, celebralna aristokracija, zarazliku od pripadnika ranijih vladajućih elita se neoslanjaju toliko na vlasništvo koliko na„manipulaciju informacijama i profesionalnomekspertizom“, (Isto, 10-11) a u idejnom smislu jeprividno ljevičarska. Po prihodima pripada najvišimslojevima društva i u savezu je sa finacijskim,industrijskim lobijima, tj. ekonomskim liberalima,ljevičarski angažman nove elite se sastoji u bavljenju„društvenim pitanjima“ kao što su: rodnadiskriminacija, homofobija, ljudska i manjinskaprava, seksizam, transeksualizam, tj. pitanjima kojaproistječu iz različitog ispoljavanja indvidualizma,dok su im strana socijalna pitanja, nejednakost,osiromašenje stanovništva, kriza porodice, enormanporast nasilja, smanjenje opće kulture. Najvažnije,nova elita je naglašeno anacionalna, apstrahirana odbilo kakvog identiteta vezanog za etno-kulturu,tradiciju, istoriju, običaje i sl. (Isto, 48-50.)Nacionalni interes shvaćaju kao ostvarivanjegeopolitičkih pretenzija na neliberalne djelovesvijeta, promičući ljudska prava i slobode. Ova elitase nalazi sa druge strane demokracije, i time jeliberalizam „stvorio“ elite koje će voditi masu,negrađane u pravcu izgradnje nihilističkog liberalnogdruštva, pobunjenu protiv vlastite nacionalne državei kulture. To je elita bankara, građevinskihfinansijera i preduzimača, inženjera, konsultanat

svih vrsta, sistemskih analitičari, naučnika,doktora, publicista, izdavača, urednika, direktorareklamnih agencija, vodeći ljudi filmske industrije,novinari, televizijski producenti i reditelji,umjetnici, pisci, profesori...“ (Isto, 37)

Na sličan način je još 80 tih godina 20.stoljećana Evans ukazao na stvaranje nove klase i nanejednakost u svjetskim okvirima. Polazeći od teorijezavisnosti, ukazao je na pojavnost trostrukog savezaizmeđu multinacionalnih kompanija, lokalnekapitalističke elite i takozvane državne buržoazije.(Evans, 1986). U isto vrijeme su Becker i Sklarukazivali su na pojavu buržoazije koja ima izvršnuvlast i potječe iz odnosa između administrativnogsektora države i velikih privatnih kompanija. Ta novaklasa ima lokalni i međunarodni ogranak. Lokalniogranak, nacionalna buržoazija čini preduzetničkaelita, rukovodeći kadar kompanija, visoki državnizvaničnici, politički lideri i stručnjaci. Uprkossvojoj heterogenosti, te grupe čine klasu jer, kakobez obzira na raznovrsne grupne interse, zajedničkesu im društveno-ekonomske privilegije i težnje kauspostavljanju veza s centrima političke moći idruštvene kontrole koji su svojstvene kapitalističkomnačinu proizvodnje. (Becker i Sklar, 1987: 7).

Kao i asimetrična ravnoteža transnacionalne moćiizmeđu jezgra i periferije svjetskog sistema, razlikaizmeđu Sjevera i Juga, izrazitija je nego ikadranije. U stvari, suverenitet najslabijih državadirektno je ugrožen, i to ne toliko zbog pretnjimoćnih država, kao ranije, već prije svega zboguticaja međunarodnih finansijskih agencija i drugihprivatnih transnacionalnih činilaca, kao što sumultinacionalne kompanije.

Konsenzus o slaboj državi nastoji iznovanaglasiti prvobitnu liberalnu ideju te teži političkioblikovati slabu državu obnavljanjem liberalnepolitičke teorije koja je, zastupala stav o nužnostispoja političke i ekonomske slobode, slobodnih izborai slobodnih tržišta to jest zajedničke dobrobitipostignute djelovanjem utilitaristički orijentiranihjedinki koje sudjeluju u konkurentskoj razmjeni, uzminimalno mješanje države. Globalno nametanje togmonolitnog modela primjenjuje se na veoma različitadruštva i okolnosti. Iz tog razloga demokratski modelkoji je postavljen kao uvjet za dobijanje međunarodnepomoći i financija težeći skraćenoj varijanti, ako nei karikaturi demokracije. (Held, 1993: 21). Ironično,ali i demokracija hegemonističkih zemalja zapravo sui sâme ako ne karikature, a ono bar skraćene verzijetakvog modela liberalne demokratije. U posljednja tridesetljeća javljaju se novi elementi opsega i moćitransnacionalnih institucionalizacija, a to je jedanod dva smisla u kojem se koristi pojam globalnogvršenja vlasti (Murphy, 1994)

Da li su neki kulturni oblici transnacionalniili je njihovo nacionalno porijeklo relativnobeznačajno jer su veoma rasprostranjeni i nisuukorenjeni ni u jednoj nacionalnoj kulturi? Tekulturne oblike Apadurai je nazvao medijskim iidejnim pejzažima (1990), Lesli Skler (1991)ideologijom potrošačke kulture, a Entoni Smit novimkulturnim imperijalizmom (1990). Kultura jedruštveni proces koji nastaje u ukrštanjemuniverzalnog i partikularnog, a njezino definiranjeje pitanje definiranja granica. (Wallerstein, 1991:187). Slično tome, Apadurai tvrdi da je kulturapoprište razlika, suprotnosti i poređenja (Apadurai,1997: 12) ili borba protiv jednoobraznosti.

Moćnim i zamršenim procesima širenja i nametanjakulture, imperijalistički definirane kao univerzalne,širom svjetskog sistema suprotstavljani sumnogobrojni i otvoreni procesi kulturnog otpora,identifikacije i zavičajnosti. Ipak, globalna kulturazaista pokazuje da politička borba koja okružujekulturnu homogenost i jednoobraznost prevazilazigranice teritorije na kojoj je od 19. stoljećadonedavno bila locirana granice nacionalne državejer su tradicionalno igrale veoma dvosmislenu uloguzalažući se za kulturnu različitost i autentičnostnacionalne kulture, a iznutra su podsticalehomogenost i jednoobraznost; koristeći moć politike,zakona, obrazovnog sistema ili medija, a često i sveto zajedno, gušile su raznovrsne lokalne kulture nasvojoj teritoriji. To su različitim intenzitetomiefikasnošću radile i zemlje u centru i one naperiferiji i poluperiferiji svjetskog sistema; sadase njihova uloga donekle mijenja s obzirom na tekućetransformacije regulativnih mogućnosti UN-a.U uvjetima svjetske kapitalističke ekonomije imodernog međudržavnog sistema, malo je prostora zaglobalne kulture koje su parcijalne po vidovimadruštvenog života koje obuhvataju i po djelovimasvijeta koje pokrivaju.

U političkoj ravni naročito medijskimpropagiranjem kao da se želi nametnuti princip tkonije sa nama, taj je protiv nas, što vrlo često imaza posljedicu proglašavanja čitavih naroda i kulturaotpadničkim jer ne pristaju na promoviranjezajedničkih „slobodarskih“ ideja. Neoliberalizam kaoda gradi sistem kome će građani biti političkinezainteresirani, utopljeni u kolektiv, apstraktni,svedeni na potrošnju i konsenzuse u masovnoj kulturi.To nije nikakva anomalija liberalizma koja se kaotakva može odstraniti nekakvom participacijom ili

deliberativnom demokratijom koju zagovara Habermas isličnim utopijskim korekcijama i „alternativama“.Zbog toga su građani nezainteresirani za političkiživot pa se odbacivanje demokracije očituje kaonjegova zakonitost. Izgrađujući globalno društvo,liberalizam indirektno uništava ideju prošlosti(istorije) ako se takav stav može izrazitiFukujaminim promišljanjima o kraju historije.(Fukujama, 1997).

Pod uticanjem SAD, demokracija se sve višedefinira kao liberalna demokracija, smatrajući da suizbori ističe kao glavni oblik političke aktivnostivelikog broja ljudi, „s ogromnom slobodom zalobiranje poslovnih lobija". Takva demokracija je sve„elitistički model bez interesa za šire sudjelovanjegrađana.“ (Crauch, 2004)

Demokracija se razvija u uvjetima u kojima seljudima pruža prilika za aktivnim sudjelovanjem ujavnom životu ne samo glasanjem, već i kroz raspravui nezavisne organizacije koje oblikuju agendu javnogživota. Zato se ovakav oblik demokracije može inazvati atmosferu zadovoljstva usponom onoga štonazivam postdemokracijom". (Isto, 45) kao stanje ukojem sve institucije demokracije i dalje postoje,ali bez političke energije, kao prazne ljušture.Ljudi pokušavaju naći rješenje svojih pitanja udruštvenim pokretima ili nevladinim organizacijama,izvan formalnih demokratskih institucija.

U postdemokraciji je politika ograničena na nekiposeban svijet, a sa javnošću održava vezemanipulativnim tehnikama, reklamama i marketinškimistraživanjima, dok sa druge strane formalno održavademokratski poredak obuhvaćajući slobodu izražavanjai postojanje drugih prava građana, održavanje izboraali i oligarhijsku sjenku i obesmišljavanje postojeće

forme. Medijskom kontrolom mediji uspijevaju održatigrađane kao pasivne figure jer oni u potrošačkomdruštvu okrenutom hedonističkim konceptima života,oni su sve udaljeniji od političkih procesa i samisebe su dobrovoljno stavili u položaj marionete.

Otklonom prema drugim ideologijama (socijalizam,demokracija, antiapsolutizam, antinacizam,antifašizam), liberali su narodima i društvimastvarali viziju u progres i u pravedniju budućnost teje takav stav postao osnovna karakteristika moderne.Pobjedom nad političkim ideologijamau 20.stoljeću tepadom Berlinskog zida liberalizam je još jednompokušao da svoju pobjedu predstavi kao potvrdu putaka „društvu slobode.

Udružen sa demokracijom, liberalizam u periodumoderne, ostvaruje sve svoje pobjede, ali sadržeći usebi procese individualizacije, masifikacije,desakralizacije i procesom univerzalizacije,liberalizam je prinuđen okrenuti se protiv demokracije jer je ona je prirodna preprekaunifikaciji Zemlje, a samim tim uništava mogućnostformiranja kritičke distance prema postojećemsvijetu. Postepeno liberalizam postaje totalitaran,ne kroz despotizam i tiraniju, već sofisticiranimoblicima ponajviše u cilju postizanja slobode čovjekate na novi način, prividno nenasilno, uz vlastitipristanak, svodi čovjeka na nivo depolitiziranogpojedinca (negrađanina) koji u svojoj „slobodi“ slušaanacionalne nove elite pobunjene protiv vlastitekulture. One su obrazovale takvu strukturu i odnoseda funkcioniraju kao naddržavna levijatanska kontrolai države i društva. To je suština epohe poslije 1989.godine, epohe postmoderne.Dakle, istinskog građanina je strah od budućnosti.Budućnost se iz liberalne perspektive ne vidi. Tko je

u mogućnosti boriti se protiv straha? Pojedinci kojine postoje jer su postali masa ne može zadovolji niosnovne kriterije za bilo koji oblik opozicije jer jedepolitizirana i nije svjesna svog položaja. Vjerovatno se otpor uočava u samoj zasićenostiliberalizmom. Pobejdivši sve ideološke konkurente uperiodu moderne i odbacujući i plašt demokratije upostmoderni, liberalizam je novu epohu učinio potpunoliberaliziranom uz pojavu arhaičnih modelatradicionalnih društava (premoderna). Međutim, zaštose premoderna ponovo pojavljuje ako je ona poražena uproteklih 200 godina? Upravo u odgovoru na ovopitanje leži i odgovor na pitanje mogućnosti otporastrahu od budućnosti!

3. DRŽAVA I GLOBALIZACIJA

Početak 21. stoljeća doba je globalizacije. Je liona prijetnja westfalskom sistemu kao temelju upravebaziranom na principima državnosti i suvereniteta?Državnost podrazumijeva teritorijalnu podjeljenostdržava sa vlastitim vladama koje imaju sveobuhvatnu,vrhovnu i ekskluzivnu kontrolu nad svojimteritorijem. Suverenost ima dvije dimenzije; vanjsku,koja ne podrazumijeva apsolutan autoritet izvandržave, i unutarnju, koja podrazumijeva apsolutanautoritet nad određenim društvom. Država temeljem tihodrednica određuje smjernice svoje politike. (Held,1989: 215) Razlika između talasa globalizacije u 19.stoljeću i ovoga danas sastoji se u slijedećem: onajprvi doprinosi jačanju moći centralnih (zapadnih)država, a ovaj drugi slabi moć tih država. (Tilly,1990)

Danas prevladavaju dva oprečna stava okoglobalizacije i države; globalizacija uzrokuje

slabljenje države (Strange,1997: 365-369; Strange1999: 345-354); globalizacija utječe na promjenuznačaja države, nacionalnog identiteta i kulture kaoi promjenu kursa politike ili da „procesinternacionalizacije“ jača značaj nacionalne države.(Hirst, Thompson,1996:17)

Srozavanje države

Slabljenje države kao posljedica globalizacijeodraz je narušavanje državnog suvereniteta kaoposljedice propadanja westfalskog sistema krozekonomske, političke i vojne aspekte. „Sve nacionalnedržave postale su dio globalnog obrasca, međusobnopovezanog globalnog uređenja.“ (Held, McGrew,1998:230) Naglasak se stavlja na postinternacionalnupolitiku koja ima važniju dimenziju u globalnomporetku nego odnosi između nacija jer sve nacionalnedržave postaju dio globalne transformacije i brišućigranice između protoka kapitala, ljudi, uvjerenja,mode, kriminala, zagađenja, svijet postaje međusobnopovezano globalno uređeno društvo. Nova realnost je„pomaknuta“ od industrijskog ka „informacijskog ilipostindustrijskog društva“. (Drucker, 1992)Globalizacija je integracija ekonomskih, društvenih ikulturoloških odnosa izvan granica. Ekonomskaglobalizacija se temelji na proizvodnji,distribuciji, marketingu, trgovini i financijama.(Sorenson, 1998: 83-100)Velika je uloga multinacionalnih korporacija kojautječe na transformaciju financijskog tržišta.Nacionalni kapital je sve više integriran sameđunarodnim financijskim kapitalom, zakonima tržištate samim tim nacionalne vlade sve manje imajuutjecaja na financijske transakcije jer pod utjecajemglobalizacije nacionalni kapital postaje integriran u

međunarodni financijski kapital, a nacionalne vladegube kontrolu nad nacionalnom ekonomskom politikom isvojom vlastitom ekonomskom budućnosti. (Cerny, 1995:595-625; Strange, 1997: 365-369)Ekonomsku globalizaciju kao sistem koji dovodi doerozije, gubitka i smanjenog značaja državeeksplicitno zastupaju Kenichi Ohmae i Susan Strange(Strange, 1997: 365-369; Ohmae, 1995), bazirajućisvoj argument na ekonomskoj globalizaciji kojaizaziva trijumf tržišta nad nacionalnom državom iekonomijom te politikom. Temelj takvom promišljanjuje gledište da je globalizacija izvan kontrolenacionalne države. Pored ekonomske i političkaglobalizacija je prijetnja nacionalnoj državi uobliku promjenjivog dosega političke moći, vladavinei oblika vladavine. Politički odnosi su postaliblisko i duboko povezani te se počinju sagledavatikao izazov za razliku između domaće i međunarodnepolitike. Velika pojava „ne državnih aktera,međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija vršeutjecaj na državu u situaciji koja se može opisatikao kompleksna međuzavisnost. (Keohane, Nye, 1989).Uz sve to valja napomenuti da ekonomska, društvena,geopolitička pitanja također utječu na globalnupolitiku na isti način kao i regionalni i globalnizakon često opisan kao kozmopolitički zakon iliglobalni zakon humanosti i vrše neposredni i posredniutjecaj na društvenu suverenost. (Keohane, Nye,1989).U sigurnosnom aspektu pod utjecajem globalizacijenacionalne države ne mogu kontrolirati ne fizičkesigurnosne zahtjeve, kao što je osiguranjeinformacija i tehnološke resurse, dok su prekoorganizacija kao što je NATO, državna autonomnost isuverenitet limitirani. (Held, 1989: 231).Globalizacija nije „događaj“, već postupna i

kontinuirana ekspanzija i integracija međusobnorazličitih relacija.

Jačanje značaja nacionalne države

S druge strane postoje teoretičari koji sumišljenja da globalizacija neće zamjenitiinternalizaciju svjetske ekonomije. Uloga nacionalnihdržava u „mogućnostima nacionalne i internacionalnevlade“ u međunarodnoj ekonomiji je od vitalnogznačaja na način da „proces internacionalizacije“jača značaj nacionalne države. (Hirst, Thompson,1996:17) Drugim riječima, država prenosi svoju moćdvojako, nagore (na međunarodne agencije, EU) i nadole (reginalne i podnacionalne organizacije).Nacionalne države i dalje zadržavaju centralnu uloguunutar granica svoje teritorije, oni predstavljajuvolju građana unutar granica svoje teritorije i imajulegitimno konstituiranu vlast. Hirst i Thompson su mišljenja da globalizacija nevodi „kraju politike“ iako su svjesni da je sve višenadnacionalnih političkih pitanja i problema kojiurušavaju razliku između unutarnjih i vanjskihpitanja jer se sve više isprepliću pitanja zaštiteokoliša, zdravlja, ljudskih prava, tržišta ifinancija. Zbog svega toga postoji i nadnacionalnakoordinacija i kontrola. U određenim područjimapostoje multiplicirani centri moći koji samim svojimdjelovanjem dijele strukturu autoriteta. (Isto, 1996:57).

Teško je odvojiti ulogu nacionalne države oddrugih snaga koje utječu na promjenu suvremenogsvijeta jer su sve države u konstantnoj društvenojinterakciji sa drugim članovima međunarodnezajednice i ne mogu predstavljati izoliraneindividualne jedinice. Zbog takvog stava oni ne mogu

smatrati da je globalizacija potpuno odvojen fenomenod međunarodne zajednice jer oni u zajedničkojinterakciji proizvode suvremenu svjetsku politiku.(Armstrong, 2002: 461-478) Kao što Held i McGrewsmatraju, države još uvijek preživljavaju,prvenstveno zato jer ekonomska globalizacija nužno nevodi ka smanjenju državne moći već samo mijenjajutržišne odnose, a s druge, kroz političkuglobalizaciju, države imaju centralnu ulogu u porastui institucionalizaciji regionalne i globalne uprave.Na taj način nikako se ne umanjuje autonomija isuverenitet države.

Čini se da dva gledišta mogu naći opravdanjesvojih stavova u ovisnosti sa koje perspektive sepromatra problem. Usprkos različitim izazovimastavljenim pred suverenitetom i autonomijomnacionalne države, previše je deterministički stav dadolazi do „kraja nacionalne države“, iako je uvelikoprisutan proces transformacije državnog suvereniteta.Početkom 21.stoljeća nacionalne države ostajudominantni oblik političkog organiziranja iako susnažne strukturalne prepreke koje se pred njihpostavljaju. Građani još uvijek glasaju za svojepredstavnike, porezi se još uvijek plaćajunacionalnim vladama koje se brinu za funkcioniranjejavnih službi kao što je obrazovanje i zdravstvo.Ipak, jasno je da države danas ipak imaju umanjenukontrolu nad svojim teritorijem jer su granicepostale fluidnije te samim tim nesposobnijekontrolirati djelovanja globalnih kompanija,proizvodnje i samog globalnog tržišta jer države samenisu u položaju same kontrolirati svoje financijskotržište.Globalizacija u znatnoj mjeri utječe nas smanjenjekulturnog i psihološkog suvereniteta države. Ipakdjelovanja tih promjena variraju u zavisnosti od

različitih nacionalnih i internacionalnih okolnosti“koje su različite od zemlje do zemlje te nije mogućegeneralno govoriti da države gube slobodu djelovanjaili suverenitet. (Held,1989: 237). Razumljivo je daglobalizacija različito djeluje na različitenacionalne države, prvenstveno zbog različitostiunutarnjih, povijesnih, političkih, društvenokulturnih i ekonomskih uvjeta, ali isto tako imeđunarodnog položaja zemlje te zbog toga ekonomskaglobalizacija stavlja u slabiji položaj manje islabije države.

Globalizaciju treba zapravo nazvativesternizacijom odnosno amerikanizacijom (Ritzer,1995) jer predmet globalizacije čine zapadnjačke i,često, isključivo sjevernoameričke vrijednosti,kulturni artefakti i univerzalni simboli, bilo da jeriječ o individualizmu, političkoj demokraciji,racionalnosti ekonomije, utilitarizmu, vladaviniprava, filmu, reklami, televiziji, internetu ilinečem drugom. U tom kontekstu, elektronski mediji,posebno televizija, postali su jedna od glavnih temarasprave. Iako svi naglašavaju značaj globalizacijemedija, mišljenja o njoj su različita. Apadurai, naprimer, smatra da su mediji odgovorni za raskid srazdobljem iz kojeg smo tek izašli (svijetommodernizacije) i za period u koji upravo ulazimo(postelektronski svijet) (Appadurai, 1997). Noviperiod karakterizira djelovanje imaginacije jer semašta transformirala u društveni i kolektivni fenomeni nije više ograničena na romantičnog pojedinca iekspresivni prostor umjetnosti, mita i rituala, većje dio svakodnevnog života običnih građana (Isto, 5).Postelektronska mašta, kombinirana s migracijskimkretanjima, omogućila je stvaranje transnacionalnihsimboličkih univerzuma, zajednica osećanja, mogućnihidentiteta, zajedničkih ukusa, zadovoljstava i

sklonosti, ukratko, javnih sfera dijaspore.(Isto:4). Po Fridmanu, kulturna i etnička rascjepkanost, sjedne strane, i modernistička homogenost, s druge,nisu dva suprotstavljena vida tekućeg procesa, većdvije težnje koje ravnopravno oblikuju globalnustvarnost (Featherstone, 1990: 311).

Globalizacija nije jednolinijski fenomen,monolitan i jednoznačan, a danas preovladava upravotakva ideja o globalizaciji, težeći da iz znanstvenogdiskursa prođe u politički, a onda i u svakodnevnijezik. Naizgled transparentna i jednostavna, onaprikriva više nego što otkriva stvarna dešavanja usvijetu. Ono što se maskira ili sakriva ili se želiprikazati drugačijim ne samo što nije bezazleno većse mora smatrati ideološkim i političkim sredstvomkoje ima specifične ciljeve. Sve više se plasiraideja da globalizacija spontan, automatski,neizbježan te nepovratan proces koji jača i napredujeu skladu s nekom unutarnjom logikom i dinamikom čijaje snaga tolika da se može oduprijeti svakom vanjskommješanju.

Castells u globalizaciji vidi neizbježnuposljedicu revolucije u informacijskoj tehnologiji.Nova ekonomija je informacijska jer produktivnost ikonkurentnost djelova ili agenasa te ekonomijetemeljno zavise od njihove sposobnosti da stvaraju,procesuiraju i efikasno primjenjuju znanje utemeljenona informacijama, ali je i globalna jer su njeneglavne aktivnosti proizvodnje, potrošnje i prometaorganizirane na globalnoj osnovi. (Castells,1996:66). Zabluda je u tome što se uzrociglobalizacije preobraćaju u njezine posljedice, a onaje zapravo rezultat niza političkih odluka čiji seautori i vrijeme nastanka ne mogu odrediti. U oblasti

ekonomske globalizacije moguće je utvrditi postojanjeniza odlika koje predstavljaju globalno: prevlastprincipa tržišta nad državnim principima;financijalizaciju svjetske ekonomije; potčinjenostinteresa rada interesima kapitala; neograničenoprvenstvo multinacionalnih kompanija; teritorijalnoprekrajanje granica ekonomija te kao rezultat toga,gubitak statusa nacionalnih prostora i institucijakoje su ih ranije obrazovale, ili nestanaknacionalnih država; novi dijalog između politike iekonomije u kojem su nacionalni sporazumi, baziranina suverenosti zamjenjeni sporazumima izmeđuglobalnih i nacionalnih globalizovanih sudionika.

Danas je dominantna dijalektika paralelnihprocesa globalizacije i lokalizacije, odnosno što sumeđusobna zavisnost i globalne akcije intenzivnije,to društveni odnosi postaju manje lokalni i otvarajuput ka novim pravima na izbor koja prelaze granicečiji je čuvar donedavno bila tradicija, nacionalizam,jezik ili ideologija, a često i kombinacija svih tihčinilaca zajedno. Ipak, naizgled protivrječno tojtežnji, javljaju se i novi regionalni, nacionalni ilokalni identiteti koji nastaju zahvaljujući ponovnomisticanju prava na korjene. Iako se isto tolikoodnose na stvarne ili imaginarne teritorije koliko ina način života i društvene odnose, ti lokalničinioci su utemeljeni na neposrednim odnosima,bliskosti i direktnim interakcijama. (Santos, 2002:30)

U transnacionalnoj društvenoj i kulturnoj praksinejednaka razmjena je vezana za nekomercijalneresurse čija je transnacionalnost utemeljena nalokalnim razlikama kao što su etnicitet, identitet,kultura, tradicija, osećaj pripadnosti, simbolika,rituali i pisana ili usmena književnost. U tojnejednakoj razmjeni sudjeluju društvene grupe koje se

bore za priznavanje netržišnog prisvajanja ilivrednovanja tih resursa, to jest za jednakostrazličitosti i različitost jednakosti.

Međutim, nasuprot modernističkom stavu,kosmopolitizam, kao univerzalizam moguć samo umeđuprostoru na marginama svjetskog sistema utranziciji, kao antihegemonistička praksa i diskursprogresivnih koalicija klasa ili potčinjenihdruštvenih grupa i njihovih saveznika. Kosmopolitizamje zapravo tradicija zapadnjačke modernosti, ali je ijedna od mnogobrojnih tradicija potisnutihhegemonističkom tradicijom koja je u prošlostiproizvela evropski ekspanzionizam, kolonijalizam iimperijalizam, a danas stvara globalizovane lokalizmei lokalizovane globalizme. U tom kontekstu, nužno jeukazati na još jedan važan detalj. Kosmopolitizammožda podsjeća na Marksovo vjerovanje u univerzalnostonih koji, u kapitalizmu, nemaju ništa drugo daizgube osim lanaca. (Isto,39) Kosmopolitizam nijeništa drugo do stapanje lokalnih, progresivnih borbis ciljem da se putem translokalnih/lokalnih veza štoviše osnaži njihov oslobodilački potencijal.Najvažnija razlika između pojma kosmopolitizma kojizastupa Santos i Marksovog pojma univerzalnostipotlačenih je sadržana u tome što kosmopolitskekoalicije nemaju nužno klasnu osnovu.

Postmoderna je carstvo koje ne predstavljadominaciju nad prostorom, već sjedinjuje i prostor ivrijeme u singularnost. Promjena političkog je uvjetovalada u postmoderni nema hijerarhičnosti jer je onazamjenjena mnoštvom. Liberalizam je na Zapadu uvelikostremi nestajanju klasa, etnosa, verskih konfesija,kultura, a na njihovo mjesto dolazi, mnoštvo koje sesastoji od neorganizovanih individua. Svaki element umnoštvu je jednak drugome, ali ne na principu

„jednakih mogućnosti“, već uniformnosti. (Negri,Hard, 2005).

Zaključak

Ralph Emerson je smatrao da se veliki diosmjelosti zasniva na odvažnosti da se uradi neštoprije drugih. U današnjem društvu i politici teško jeočekivati takav „oblik hrabrosti“ kako od samogpojedinca tako i od velike većine „političkih elita“.Javno mnijenje se implicitno epigonski oblikuje krozparolu Evropa nema alternative te se ideološki namećedrugi „strani“ kulturni obrazac jer kolonijalnaideologizacija ima privilegiran položaj te nužno iskoro dobrovoljno pod odobrenjem političkih elitamijenja kulturni obrazac. Ta parola je, kao i matrixkapitalizam postala društvena patologija i ispunjavavladajuće ponašanje. Zato u evropskom modelukapitalizma kog karakteriziraju širenje prostora krozdjelovanje tržišnih zakonitosti i izgradnja noveinstitucionalne infrastrukture reguliranog tržišta,nacionalna država nije više jedini reprezentantrazrješavanja kolektivnih problema, niti jejedini promoter kolektivnog identiteta. Promjenjivapolitika podrazumijeva usklađivanje sa okolnostima tepolitička uvjerenja moraju ispuniti novu političkuadresu, a zato je potrebno imati alternativu. Uprilagođavanju okolnostima po svaku cijenu nemasvijesti o alternativi. Teško je za očekivati da ćepolitička elita biti u stanju, riječima Hannah Arend,upustiti se u mišljenje, bilo ono opasno ili ne jersu ispunjeni strahom od odbacivanja i ne mogu nazadjer nema istine na koju bi se mogli osloniti i nemaonih na koje bi se mogli osloniti. Aplauz uvijekdobivaju sa suprotne strane. Glavni proizvod

korporativnog liberalizma je društvo masa kao zamjenaza društvo građana u demosu. U današnjem društvunihilizma, izgubljenog smisla i samim tim izgubljenogpojedinca, pojam identiteta je u krizi jerliberalnom kapitalizmu idealni građanin osoba bezpamćenja, bez zavičaja bez nacionalne pripadnosti.Globalizacija upravo ide u smjeru sjedinjenja iponištenja svih tih posebnosti. Pojedincu sunametnute predstave i svaki od nas dobiva svoju ulogukoju mora odigrati, svoju masku koju mora nositi uslužbi prvenstveno kapitala koji postaje jedinomjerilo važnosti. Pojam kapitala je sakriven izailuzija izgradnje države, ostvarivanje i dobivanjeprava i sloboda, a u labirintu društvenihisprepletanih sila moći pojedinac više nema ni snageni moći boriti se, jer je sve postalo imaginarno teviše i ne postoji.

Na primjeru EU vidljivo je da monetarna politikakompletno uklonjena iz nacionalne države i da jeevropski nadnacionalni suverenitet utemeljen naekonomskoj i monetarnoj politici. Nacionalna državanema više istaknutu ulogu u osiguranju blagostanjasvojih građana i zaštite od vanjskih utjecaja uprocesu donošenja odluka koji su izvan njezineingerencije. (Habermas, 2001:141) Danas nema više sukoba između Istoka i Zapada, ali serazbuktao sukob između Sjevera i Juga iako se tvrdida to nikada i nije bio istinski sukob i da je njihovodnos plodno tlo za razvoj međusobne zavisnosti isaradnje. Danas postoje samo mali ratovi, slabogintenziteta i gotovo uvijek na periferiji svetskogsistema. Društvena transformacija neće bitipolitičko, već tehničko pitanje. Ona nije ništa drugoveć ubrzano ponavljanje odnosa saradnje koji postojeizmeđu društvenih grupa i država.

Nikako se ne može reći da se globalizacijazasniva na konsenzusu; naprotiv, ona je temeljžestokih sukoba između različitih društvenih grupa,država i hegemonističkih interesa, s jedne strane, idruštvenih grupa, država i podređenih interesa sdruge strane; čak i unutar hegemonističkog taborapostoje manje ili veće podjele. Ipak, i pored svihtih unutrašnjih podjela, hegemonistički tabor delujena temelju konsenzusa svojih najuticajnijih članova.Upravo taj konsenzus određuje ne samo dominantnaobilježja globalizacije većih i legitimizira kaojedino moguća ili prikladna.

Rezultat globalizacije su novi ne prostornoutemeljeni identiteti koji ne proističu iz nacionalnedržave jer identitet nije jedan i nedjeljiv, već se onjemu može govoriti kao o multiciplitetu kojiobuhvaća osjećaj sebstva, koji u sebi ujedinjujeporodičan, lokalni, regionalni, nacionalni itransnacionalni, ponekad i vjerski identitet.(Moreno, 1990:154). Vlade i društva se morajuprilagoditi svijetu u kome nema više jasnedistinkcije između međunarodne i domaće vlade,vanjskih i unutarnjih poslova.(Held, 2003: 55) Uglobalizirajućem svijetu politike nema mjesta zaimitaciju jer je sve nametnuto. Zato je i utemeljenomišljenje da država nije jedini ili čak glavni temeljautoriteta. (Sending, Neumann, 2006: 655) Ne postojisamo jedan oblik globalizacije i samo jedan oblikinkluzije u globalne procese. Globalizacija ne stvarauniformirani svijet iako se mogu vidjeti sličniprocesi i događaji u različitim dijelovima svijeta.Čak i u eri liberalne demokracije „liberalnakomponenta ne može biti promatrana kao jedinstvena,već je potrebno prilagoditi se različitim konceptimaautonomije, prava i obaveza, kao i pravoj prirodi iobliku zajednice jer ne postoji jedan institucionalni

oblik demokracije. (Held, 1997: 18) Nakon padasocijalizma vlade su se počele povlačiti sa upravnihpozicija te se kao rezultat javlja visoka cijenakontrole i razočaranja njihove vlastite efikasnosti ivlade su pristupile privatizaciji koja se pokazalakao najveća prodaja u povijesti. (Yergin, Stanislaw,2004: 11)

U procesu globalizacije, ili elektronskomglobalnom selu prema ideji Marshall McLuhananacionalne kulture se mijenjaju, a tehnološkerevolucije omogućuje plodonosnu sintezu lokalnog iglobalnog. Proces kulturne globalizacije je počeo uprošlosti širenjem velikih religija. (Vuletić, 2009:82).

Rast nacionalne države djelomično je stavio tajproces pod kontrolu jer je kultura smatrana ključnimelementom svake države. Kritičari smatraju daglobalizacija dovodi u pitanje ulogu kulture jerzatomljuje autentični kulturni identitet. Ipakkulturne različitosti su i dalje vidljive jer sunacionalne kulture i identiteti duboko ukorijenjeni unacionalnu povijest, tako da je teško vjerovati damogu biti samo tako lako urušene globalnom masovnomkulturom. Kultura opstaje, iako izmijenjena. Terminstandardizacije je više primjenjiv na područjaekonomije i politike, a ne na kulturu. (Held, 1997:150) Promjene u kulturi više su posljedicemodernizacije nego globalizacije jer festivali,ceremonije, vjerovanja i rituali koji su u prošlostioslikavali etnološku različitost sada postepenonestaju ili su ograničeni na manjine, dok ih većinadruštva napušta i prihvaća druge, prilagođenijerealnosti našeg vremena. (Llosa, 2003: 101) Tonajbolje razume Hannah Arent, kada kaže da zlo nijeSotona, nije Mefisto, nego obični ljudi koji šutnjomodbijaju misliti i rasuđivati. Na isti način se može

promatrati i mogućnost dobivanja i korištenjamogućnosti koje su svugdje prisutne i ne moraju bitidio našeg okruženja. Zato je i potrebno gledati iotkrivati postoji li još neka mogućnost, umjesto štose naznake mogućeg odbacuju, u ime nečega čega višenema. Države kroz nevladine i međunarodneorganizacije indirektno jačaju društveni ustroj isvoju moć dok se u isto vrijeme globalna politikaodvija pod utjecajem liberalne političkeracionalnosti koju države ne doživljavaju kao svojuopasnost, a stvara se nova hijerarhija između državasamih, kao i između država i drugih aktera.

Doživljaj svijeta i kulturni identitet gotovoneprimjetno se preoblikuju pod uticajem dalekihsvjetskih zbivanja koja utječu na svakodneviculokalnog života i stvaraju kulturu bogatu globalniminformacijama. Pogledi na svijet nadilaze skučeni"provincijalni" horizont, formiraju svijest o svevećem utjecaju vanjskih i dalekih sila na vlastitiživot i budućnost. Kulturna sfera ima dvostrukoobilježje. Informatičko medijska revolucija i njenikultni proizvodi: vijesti, dokumentarne serije,sapunice, muzički hitovi i filmovi prelaze geografskegranice, svojim kulturnim zračenjem preoblikujulokalni kulturni prostor. Beskrajno se proširujulokalni horizonti, vrši homogenizacija ukusa, zabavei hrane, životnih stilova (Moren, 1967). Uporedo saplanetarnom masovnom kulturom, formira se ikosmopolitska kultura, duh otvorenosti prema svijetu,osjećaj pripadnosti svijetu, osjećanje građaninasvijeta koji nadilazi lokalni milje (Tomlison, 1999).

Ali, identitet građanina svijeta ne poništavanacionalno osjećanje, on se razgraničava jer se ljudimogu osjećati istovremeno pripadnicima jedne nacije,regiona i svijeta. Razumije se, veliki proces"deteritorijalizacije kulture", raskidanja lokalnih

kulturnih okvira je neravnomjeran i najčešće obuhvaćamali uzorak stanovništva, imućnije i mobilnijeslojeve bogatih društava jer siromašni imaju malosredstava i vremena za potrošačku, kosmoplitskukulturu: njihova sudbina je "lokalni kavez" (Baumann,Massez, 1994). No, sfera kulture otkriva i svoj drugilik, kulturni konflikt: etnički, nacionalni i vjerskisukobi na mikro nivou i sukobi civlizacija na makronivou, obilježje su postbipolarne ere sa središtemproblema identiteta, otpora poništavanja vlastitekulture: borbe oko jezika i vjere, kulturne iliteritorijalne autonomije grupa, prava nasamoopredeljenje i vlastitu državu. Presudnu uloguimaju nacionalne elite koje služe njihoviminteresima. Kulturni nacionalizam koji se vrlo lakotransformira u politički nacionalizam sa ciljemstvaranja vlastite nacionalne države svim sredstvimapokreće plimu nasilja, etničke i vjerske ratove.Kulturni konflikti su preslika mikro-nivoa kulturnihsukoba, ali lokalni, unutar državni sukobi najčešćesadrže i sjeme eskalacije, internacionalnu dimenziju:"druge države koje pripadaju istim civlizacijamamobiliziraju se u podršci bratskim zemljama"(Huntington, 1996: 58). Time dolazimo do makro nivoa,do sukoba civilizacija i ideologija. Smjena sukobavelikih ideologija (kapitalizam – socijalizam)sudarom civilizacija, međutim, više je neočekivananego što je neobjašnjiva jer je drastična blokovskapodjela svijeta značila i nametanje prisilneuniformnosti, koja je potisla etničke, nacionalne icivlizacijske identitete, tako je njeno ukidanjeznačilo njihovo slobodnije pulsiranje. Blokovskeideologija i civilizacija imaju zajedničku crtu,težnju ka ekspanziji, globalističke ambicije.

Globalizacija, u zavisnosti od forme, otvara dvapotpuno različita pravca kojima se odnosi između

civilizacija mogu zaputiti; kao prožimanje ukrštanjeili kao sukob civilizacija. Globalizacijom siromaštvai prijetnjom poništavanja identiteta autoritarnaglobalizacija je plodno tlo za eksploziju kulturnihsukoba. Glad za demokracijom, "imitacija" uToynbijevskom smislu riječi, predstavlja snažnu siludemokratske tranzicije jer se demokracijapoistovjećuje sa civilizacijom kao takvom, živjetipod autokratskim sistemom je zaostalo,necivilizirano. Silu koja pokreće demokratski talasčine i zapadne zemlje.Dakle, zadatak liberalnog tržišta je reduciratiutjecaj nematerijalnih i neegoističnih faktora kakobi se u potpunosti ostvario pojedinac, ali samo sasvojim materijalnim potrebama. Time je tržištepostalo model svih aktivnosti u društvu. Uvelike jeprisutno masivno pomicanje moći od političkog kaekonomskom sistemu koja je u poziciji da seglobalizira na način na koji politika nikad nećemoći. Globalna kompanija se nalazi izvan dometademokracije i ne može biti obuhvaćena formalnimdemokratskim sredstvima.

Liberalizam je „stvorio“ „elite“, s one stranedemokracije koje će voditi mase, u pravcu izgradnjenihilističkog liberalnog društva, pobunjenu protivvlastite nacionalne države i kulture. Osvajanjemnadnacionalnih institucija (G-8, MMF, Svjetska banka,Savjet sigurnosti, NATO), globalna elita moćipretvara se u faktičkog "suverena", subjektaodlučivanja iznad koga nema "više instance", nitidemokratske kontrole. Države se pretvaraju u puketransmisije, lokalne izvršioce nadnacionalnihinstitucija. Proklamiranje "kraja" nacionalne državei suvereniteta izraz je ovog nastojanja.Međuzavisnost, sama po sebi, ne vodi automatskirazaranju suvereniteta jer ono što države gube na

nacionalnom nivou odlučivanja mogu kompenzirati naregionalnom nivou kroz zajednički, podjeljenisuverenitet, kao što eksperimenat EU pokazuje."Transnacionalna para-država" osvaja i druge elemente"globalne državnosti": legitimni monopol sile nadodređenom teritorijom. No, teritorija se proteže naglobalni prostor, sila dobija vid novog planetarnogvojnog intervencionizma a legitimitet mu pružakoncept selektivnog "humanitarnog intervencionizma".Svjetski poredak se kreće od multipolarnog kaunipolarnom.

Iako u procesu globalizacije nacionalna država nenestaje, značajno je izražena transformacija državnogsuvereniteta, iako je ostala dominantni oblikpolitičkog organiziranja. Ali usprkos sve većeglobalizacije i internalizacije cjelokupnog prostora,čak i u EU nacionalizam ostaje važna sila u eriglobalizacije jer svijet u teritorijalnim oblicima idalje ostaje oblikovan od odvojenih država od kojihsvaka uživa temeljna prava suverenosti.

Jedna od velikih zamki neoliberalne globalizacijeleži u simboličnom naglašavanju razlike izmeđulokalnog i globalnog, i istovremenom uništavanju terazlike putem realnih ekonomskih mehanizama. Iza togsimboličnog isticanja krije se namjera da se sveprepreke na putu stalnog širenja neoliberalneglobalizacije proglase nelegitimnim; ono ih sve trpapod istu rubriku lokalnog, i moćnim mehanizmimaideološke indoktrinacije izaziva negativnekonotacije. U transnacionalnim procesima, odekonomskih do kulturnih, lokalno i globalno sve višepostaju dve strane iste stvari.

Globalizacija je dvostrukost, uporedni progres iregres, svjetla i i tamna strana te se pokazuje kaoglavno obilježje modernog društva. Posljediceglobalizacije na nacionalne države su dvojake. S

jedne strane, ubrzana modernizacija, liberalizacijaekonomskog i političkog života, formalno uvođenjepluralizma i parlamentarizma, pravne države iljudskih prava, oslobađanje civilnog društva itd.Ali, s druge strane, posljedice su ograničavanjesuvereniteta, strukturalna zavisnost i stvarnapodređenost nacionalnih država, represivnameđunarodna podjela rada, tehnološko kmetstvo,dužničko i ekološko ropstvo, eksploatacija radnesnage i prirodnih resursa, prekinut privredni razvoj,razvoj nerazvijenosti itd.

LITERATURA:

1.Appadurai, Arjun (1997) Modernity at Large,Minneapolis: University of Minnesota Press.

2.Appadurai, Arjun (1990) „Disjuncture andDifference in the Global and Cultural Economy“,Public Culture, 2, 1-24.

3.Aristotel, (1960) Politika, Beograd: Kultura.

4.Armstrong, David (2002) “Globalisation and the

Social State”, Review of International Studies, 24(4),

pp. 461-478.

5.Becker, David, Sklar, Richard (1987) WhyPostimperialism?: In Becker et al., Becker, Davidet al. Postimperialism. Boulder: Lynne RiennerPublishers, pp.1-18.

6.Bloh, Ernst (1966) Razlikovanje u pojmu napretka, u:

Tibingenski uvod u filozofiju, Beograd: Nolit.

7.Burdije, Pjer (1999) Signalna svetla: prilozi za otporneoliberalnoj invaziji, Beograd: Zavod za udžbenike inastavna sredstva.

8.Castells, Manuel (1996) The Rise of the Network Society.Cambridge: Blackwell

9.Chabod, Federico (1967) Scritti sul Rinascimento.

Torino, G. Einaudi

10. Cerny, Philip ( 1995) “Globalisation and the

Changing Logic of Collective Action”,

International Organization, 49(4), pp. 595-625;

11. Crouch, Colin, (2004) Post-Democracy,

Cambridge/UK: Polity Press, Cambridge/UK

12. Drucker, Peter (1992) Managing For the Future: The Nineties and Beyond, New York: Truman M. Talley

13. Dahl, Robert, (1994) Dileme pluralističke demokratije, Beograd: BIGZ.

14. Evans, Peter (1986), State, capital and thetransformation of dependence: the Braziliancomputer case, World Development, 14, pp.791-808.

15. Featherstone Mike (1990) Global Culture: An Introduction., u Featherstone (ur.), Featherstone Mike (ur.) Global Culture: Nationalism, Globalization and Modernity. London: Sage, pp.1-14.

16. Fukujama, Frensis, (1997) Kraj istorije i poslednji čovek, Podgorica: CID.

17. Habermas, Jirgen (2001) ‘Evropska nacionalna država pod pritiskom globalizacije’. Nova srpska politička misao, vol.VII, no. 3-4, str. 139-153.

18. Held, David, McGrew, Anthony (1998) “The End of the Old Order?”, Review of International Studies, 24.

19. Held, David (1997) Demokratija i globalni poredak, Beograd: Filip Višnjić.

20. Held, David (1993) Democracy: From City-States to a Cosmopolitan Order., u David Held

(ur.), Prospects for Democracy. Stanford: StanfordUniversity Press

21. Held, David (2003) „Debate o globalizaciji“ u:Vuletić, (ed.) Globalizacija- mit ili stvarnost, Beograd:Zavod za udžbenike i nastavna sredstva

22. Hirst, Paul and Thompson, Grahame, (1996),Globalisation in Question: The International Economy and thePossibilities of Governance, Cambridge: Blackwell.

23. Huntington, Samuel (1996): The Clash ofcivilisation and the remaking of world order, NewYork:Simon and Schuster.

24. Kymlicka, Will (2004) „Nation-Building &Minority Rights: Comparing Africa and the West“In: Berman, B., Eyoh, D. and Kymlicka, W., eds.Ethnicity and Democracy in Africa. Oxford: J. Currey

25. Jessop, Bob (2000) Globalization and the NationalState, Department of Sociology, LancasterUniversity, pp. 1-19.

26. Kenichi, Ohmae (1995) The End of the Nation State:The Rise of Regional Economies,London: Harper Collins.

27. Keohane, Robert, and Joseph Nye, (1989)Power and Interdependence, New York: HarperCollins.

28. Kennett Patricia, (2008) Introduction:governance, the state and public policy in aglobal age. In: P. Kennett, Governance,Globalizationand Public Policy, Cheltenham UK, Edward Elgar, pp.3-19.

29. Laš, Kristofer, (1996) Pobuna elita, Novi Sad:Svetovi.

30. Ljosa, Mario Vargas (2003) Kultura slobode, Novasrpska politička misao, Glokalnic svet. Beograd:Aleksandrija press.

31. Moreno, Edgar (1990) Kako misliti Evropu,Sarajevo:Svjetlost.

32. Molnar, Tomas, (1996) Liberalna hegemonija, SKC,Beograd.

33. Mils, Rajt (1998) Elita vlasti, Plato, Beograd.34. Murphy, Craig (1994) International Organization and

Industrial Change,Oxford: Polity Press35. Negri, Antonio i Hard, Majkl, (2005) Imperija,

Beograd: IGAM.36. Neumann, Iver and Sending, Ole Jacob (2010)

Governing the Global Polity:Practice, Mentality, Rationality,Ann Arbor: The University of Michigan Press

37. Nietzsche, Friedrich, (1988) Volja za moć,Zagreb:Mladost.

38. Ritzer, George (1995) The MacDonaldization ofSociety. Thousand Oaks: Pine Forge.

39. Santos, Boaventura (2002) „Procesiglobalizacije“, Reč. 68/14, decembar 2002.

40. Smit, Anthony (1971) Istraživanje prirode i uzrokabogatstva naroda, tom 1, Beograd: Kultura.

41. Spektorski Evgenije (2000) Država i njen život.Beograd: Dosije

42. Sending, J. and Neumann, I. (2006)’Governance to Govermentality: Analyzing NGO’s,States, and Power’, International Studies Quarterly 50,pp.651-672

43. Sorenson, George (Special Issue 1998), “IRTheory after the Cold War”, Review of InternationalStudies, 24, pp.83-100.

44. Sklair, Leslie (1991), Sociology of the GlobalSystem, London: Harvester Wheatsheaf

45. Smith, Anthony (1990) Towards a GlobalCulture?, u Featherstone Mike (ur.) Global Culture:Nationalism, Globalization and Modernity, London: Sage,pp.171-191.

46. Strange, Susan (1997) “The Erosion of theState”, Current History, 96 (613), pp.365-369.

47. Strange, Susan (1999) “The WestfailureSystem”, Review of International Studies, 25(3), pp.345-354.

48. Taciti, Cornelii (1927) Tacitova Germanija,Beograd: Državna štamparija KSHS

49. Tilly, Charles (1990) Coercion, Capital andEuropean States, AD 990-1990. Cambridge: BlackwellPress

50. Tokvil, Aleksis (1990) O demokratiji u Americi.Sremski Karlovci – Podgorica: Izdavačkaknjižarnica Zorana Stojanovica – CID.

51. Tomlinso, John, (1999) Globalisation and Culture,Cambridge: Polity Press.

52. Vuletić, Vladimir (2009) Globalizacija, Beograd:Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

53. Yergin, D. Stanislaw (2004) The CommandingHeights: The Battle for the World Economy. Beograd:Narodna knjiga