Farmacija u 18. i 19. Stoljeću

FARMACEUTSKI FAKULTET UNIVERZITETA U SARAJEVU

Historija farmacije

(seminarski rad)

TEMA:

Farmacija u 18. i 19. Stoljeću

2

Farmacija u 18. i 19. stoljeću

Sarajevo, juli 2104

SADRŽAJ

SAŽETAK..............................................................3UVOD.................................................................4

1. FARMACIJA 18. STOLJEĆA............................................51.1. Značajna imena za farmaciju 18. Stoljeća..................................6

2. RAZVOJ FARMACIJE U FRANCUSKOJ TOKOM 18. STOLJEĆA.................113. RAZVOJ FARMACIJE U VELIKOJ BRITANIJI TOKOM 18. STOLJEĆA..........13

3. RAZVOJ FARMACIJE U OSMANSKOM CARSTVU TOKOM 18. STOLJEĆA..........144. RAZVOJ FARMACIJE U AUSTRO-UGARSKOJ TOKOM 18. STOLJEĆA............16

5. RAZVOJ FARMACIJE U AMERICI TOKOM 18. STOLJEĆA....................186. RAZVOJ FARMACIJE U HRVATSKOJ.....................................20

6.1. Dubrovačka Republika...............................................207. FARMACIJA 19. STOLJEĆA...........................................23

7.1. Ljekovite tvari 19. stoljeća............................................248. ZAKLJUČAK........................................................25

9. LITERATURA I PRILOZI.............................................26

3


SAŽETAK

U seminarskom radu pod nazivom ''Farmacija u 18. i 19.

stoljeću'', možemo se upoznati sa mnogobrojim naučnim

dostignućima vezanim za hemiju, medicinu i farmaciju iz 18. i 19.

stoljeća. Seminarski rad sa sobom nosi mnogobrojna značajna imena

naučnika koji su svojim radom i istraživanjem doprinijeli razvoju

farmacije, kako pronalaskom novih hemijskih jedinjenja tako i

pronalaskom ljekovitih tvari biljnog porijekla. Također, u ovom

seminarskom radu može se pročitati nešto više o farmaciji 18.

stoljeća u nekoliko različitih zemalja ili perioda vladavine kao

što su Amerika, Velika Britanija, Francuska, Austro-Ugarska,

Osmanski period i Hrtvatska. Ono što se još može saznati iz

seminarskog rada jeste pokretanje prvih apoteka u 18. stoljeću

koje su obilježile taj period.

4


KLJUČNE RIJEČI: Farmacija, 18., 19. stoljeće, apoteke, lijekovi,

ljekovite tvari

UVOD

Medicinska praksa počela se poboljšavati tokom 17. i 18.

stoljeća. Stručna društava su formirana u svim većim europskim

metropolama, i naučnici su počeli dijeliti svoja istraživanja

objavljivanjem u časopisima. Medicinski istraživači napravili su

neka zapanjujuća otkrića. William Harvey ustanovio kako krv

cirkulira kroz tijelo. Anton van Leeuwenhoek koristio mikroskop i

5


otkrio crvena krvna zrnca, bakterije i protozoe. Edward Jenner je

izmislio vakcinaciju nakon otkrivanja odnosa između kravljih

boginja i malih boginja. U kliničkoj praksi revoluciju je

napravio Thomas Sydenham koji je razvio tretman postupka koji

daje značaj okolišu i uključuje oprezno, detaljno praćenje i

vođenje evidencije. Vitamini su otkriveni i njihov značaj za

zdravlje prepoznat. Novi lijekovi, uključujući digitalisa,

razvijeni su i vakcinacije su usavršene od strane Edwarda

Jennera. Giovanni B. Margagni osnovao je patološku anatomiju, i

Marie Francois Bichat stvorio polje za histologiju. Ipak, mnogi

problemi ili prepreke su ostali od stare prakse, kao što su

krvarenje, kao i nekoliko novih i opasnih medicinskih problema,

kao što je homeopatija. Kao što je praksa medicine postala

profesionalna, mnogi narodni iscjelitelji su zabranjeni, a muški

akušeri Begani zamijenuti su tradicionalnim babicama. Također su

značajna otkrića iz oblasti hemije. Antoan Loran Lavoazje je

prvi protumačio proces disanja dokazavši da je to u stvari

oksidacija. Ovo otkriće, kao i otkriće zakona o neuništivosti

materije, te uvođenje vage u hemijskim istraživanjima, značajna

su i za dalja fiziološka istraživanja. Lavoazje, osnivač

analitičke hemije, giljotiniran je od pobjednika revolucije 1794.

godine. Pored toga, u ovom vijeku su opisane brojne nove bolesti,

a u terapiji je došlo do promjene mnogobrojnih novih lijekova:

dingitalis, tečni arsen, droge (akonitin, kolhicin, hioscijamus),

sublimat u lečenju sifilisa.

6


Na početku 18. stoljeća nije bilo jedinstvenih propisa u vezi sa

apotekama kao ni za profesiju,također nije bilo jedinstvenog

zdravstvenog sistema. Apotekarski propisi su određivani za

određene gradove ili područja samo. Mjere zdravstvene zaštite, za

primjer protiv epidemije, bile su samo u slučaju pojave, mjere

opreza nisu postojale.Općenito, apoteke su se nalazile u gradu,

jer je to bilo jedino mjesto gdje je postojala određena

klijentela. Siromašni ljudi u selu su se oslanjali na naknade od

strane vjerskih naloga ili na tradicionalnu biljnu medicinu ili

su pak kupovali kod „šarlatana“ doktora koji su lutali ulicama.

1. FARMACIJA 18. STOLJEĆA

Filozofi starog vijeka, a jednako tako i veliki liječnici

Hipokrat i Galen, smatrali su početnim tvarima vatru, vodu,

zemlju i zrak. Alhemisti su uz te elemente uveli još i hipotetske

pratvari sulfur i mercuritus, kojima je Paracelzus pridodao i

svoj '''sal''. U 17. stoljeću u vatri se više nije gledao

elemenat, nego prirodnu pojavu. Filozofima vatre je vatra značila

glavnu radnu snagu. Pojava gorenja koju su alhemisti, apotekari i

hemičari iz dana u dan promatrali, pozivala je i poticala na

razmišljanje o njoj. Spaljivanje biljnih i kovinskih tvari, te

upotreba ostataka spaljivanja ili žarenja bilo je svojstveno

farmaciji i alhemiji već od prastarih vremena. Još je grk

Dioskurid poznavao biljni pepeo i kao lijek upotrebljavao razne

žarene metale, poput cinka, bakra i olova. Kalcinacijom su

7


nazivali u to vrijeme bijeljenje metala i drugih tvrđih tvari do

trenutaka, kada se materijal raspao u prah, tj. u metalno vapno

(calx). Još je Geber utvrdio da se kod kalcinacije metala težina

tvari povećava. Slične su pojave zabilježili i neki učenjaci 16.

i 17. stoljeća. Ipak su te spoznaje ostale neiskorištene sve do

Lavoisiera.

Koliko su različita i pogrešna bila shvatanja u prošlom vremenu o

danjašnjim oksidima, govori nam primjer da je željezna rđa, koju

je Platon smatrao nečim zemljanim, bila Geberu nešto sumporno, a

Paracelzijusu nešto duševno. Libavius je smatrao da je to vlaga,

a Lemery da je to ulje. Njemački liječnik i hemičar Joh. Joach.

Becker se konačno vratio Platonovu shvaćanju da je to zemlja. Na

osnovi Becherovih shvaćanja o upaljivoj zemlji sagradio je Stahl,

kako sam piše svoju teoriju o flagistonu: ''Becheriana sunt, quae

profero''. (Becherova su shvaćanja to što navodim). (1)

1.1. Značajna imena za farmaciju 18. Stoljeća

8


Georg Ernst Stahl (1659-1734), profesor medicine na sveučilištu u

Halleu, bio je prvi koji je svojom teorijom pokušao objasniti

pojam gorenja. Teorija je bila upotrebljiva zato što su u njen

sustav bila unesena mnoga zapažanja. Iako je bila pogrešna, kako

je pri kraju stoljeća dokazao Lavoisier, ipak je vladala gotovo

čitavo stoljećei pokazala se kao plodna teoretska osnova i put ka

idućem radu tadašnjih ljekarnika i hemičara. Vodila ih je ka

najvećim uspjesima. Zato se jako pomnožio broj hemijskih lijekova

u odnosu prema biljnim. Ljekarnici i hemičari 18. Stoljeća bili

su većinom uvjereni u ispravnost flogistonske teorije i nisu ni

slutili da će se upravo

njihovi vlastiti uspjesi u

hemiji dokazati pogrešnost

tog nauka.

9


Slika 1. Georg Ernst Stahl

Prema Stahlu sve goreće tvari sadrže neko gorivo kojega on naziva

flogiston. Riječ dolazi od grčkog glagola flogizo, a to znači

plamtjeti, upaliti. Flogiston za vrijeme gorenja ili kalciniranja

nestane iz metala, a izgorjeli metal postane za toliko lakši od

spaljene tvari. Produkti sagorijevanja su vapna ili kiseline,

koje su prije bile vezane na flogiston. Stahl je s vagom u ruci

utvrdio, kao i mnogi drugi znanstvenici prije njega, da kovine

postaju teže ako ih se žari. To je bilo protivno njegovoj teoriji

prema kojoj bi kovine morale izgubiti flogiston. Niti to ga nije

upozorilo na pogrešku u njegovoj teoriji, nego je mislio da je to

zbog velike vrućine. Stahl je smatrao, da u čovječijem tijelu

vlada neki životni duh (anima), koji uređuje tok života i

djelovanje hemijskih i fizikalnih sila u tijelu, dakle slično kao

Paracelzusov i Helmontov '' archeus''. Odlični farmaceutskih

hemičar toga doba Friderik Hoffmann, profesor medicine u Halleu,

postigao je svojom preporukom to da su Stahla pozvali za

profesora u Halle. Hoffmann se mnogo bavio destilacijom i

istraživanjem eteričnih ulja i analizom drugih ljekovitih tvari.

Pripremao je umjetne mineralne vode. Upotrebljavao je piknometar

10


za određivanje specifične težine. Bio je protivnik shvaćanja da

bolesti potiču od preobilne kiseline ili baze u tijelu. Još i

danas nas na njega podsjeća naziv za opće poznate Hoffmannove

kapljice. Eter, kojeg danas sadrže te kapljice, prvi je opisao

tek Frobenius 1730. Godine. Hoffmannovo ime nose još i Balsamum

vitae Hoffmann (Mixtura oleoso-balsamica) i neki drugi lijekovi

Caspar Neumann (umro 1737), član akademije znanosti i dvorski

apotekar u Berlinu, ispitao je razne ljekovite tvari i napisao

mnogo izvornih djela o rezultatima tih ispitivanja. Pokušao je

urediti mnoštvo tada upotrebljavanih sastavljenih ekstrakata.

Promijenio je, do tada zanemarenu, dvorsku apoteku u Berlinu u

uzoran zavod. Među mnogim njegovim učenicima bio je i Marggraf.

Andrija Sigm. Marggraf (1709-1782) bio je učenik apotekara Neumanna

u Berlinu, a kasnije je studirao kod Spielmanna u Strassburgu i

Hoffmanna u Halleu. Ubrajaju ga među najznamenitije hemičare svih

vremena. Gorku zemlju naziva magnesium. Dokazuje da je ima u

talacumu i da je alkalna. Bio je jedan od prvih koji je

znanstveno ispitivao vodu ljekovitih izvora u Karlovim varima,

Marijanskim laznima i na drugim mjestima. Kod svojih je analiza

upotrebljavao nove, vlastite metode. Bio je vjeran pristalica

flogistonske teorije i brižljivo je pripremao podloge za hemijske

operacije, koje su tada mnogi laici smatrali alhemijskim

vračanjem. Naglašavao je važnost destilirane vode kod hemijskih

operacija. Bio je među prvim koji su upotrebljavali mikroskop kod

hemijskih istraživanja i analiza. Otkrio je fosfornu kiselinu

11


(acidum phosporicum). Ispitao je i neke biljne sokove kao i

njihove soli. Tako je došao do svog najvećeg znanstvenog uspjeha

- otkrića evropskog šećera. Uspjelo mu je 1747. nakon temeljnog

rada, dokazati da u soku nekih domaćih biljaka, a prije svega u

šećernoj repi (Beta vulgaris) , postoji šećer koji je hemijski iste

kvalitete kao i zapadnoindijski šećer dobiven iz šećerne trske.

Evropa je do tada posredovanjem engleske trgovine šećer većinom

dobivala s Kube i susjednih otoka. Tamo su ga sadili i uzgajali

nedugo nakon dolaska Kolumba u Ameriku. Cijena mu je zbog dugog

puta, carine i monopola bila toliko visoka, da su ga do konca 18.

stoljeća gotovo isključivo

upotrebljavali apotekari za

lijek i kupovali su ga samo

bogati ljudi kao slasticu. Bio

je cijenjen kao lijek protiv

groznice i kašlja, kao

umirujuće sredstvo i za

bolesti žuči, želuca i

bubrega. Sam Marggraf nije

doživio preokret kojega je

prouzročilo njegovo

otkriće u evropskoj

privredi i industriji.

12


Slika 2. Andrija Sigm. Marggraf

Gerhard van Swieten (umro 1772), čiji je stručni rad bio značajan i

za naše krajeve, bio je Boerhaveov učenik. Postao je 1745. godine

šef austrijske sanitetske uprave i upravnik medicinskog školstva.

Bečko je sveučilište njegovom zaslugom postalo za duže vrijeme

središte medicine u Evropi. Njegova reforma zdravstvene službe

donijela je i farmaciji 1770. godine nove upute za ljekarnike

( Instrukzion fur die Apoteker ), koje su vrijedile za sve

austrijske zemlje, dakle i za naše krajeve. U to je vrijeme

(1745) izašao propis da ljekarnici moraju pripremiti sve lijekove

prema bečkom dispenzatoriju. U tom dispenzatoriju općenito

nalazimo iste lijekove i ljekovite oblike kao i u ljekarničkoj

taksi za Kranjsku iz 1710. godine. Vrlo malo promijenjena izdanja

13


bečkog dispenzatorija do 1770. godine govore nam da su se

službeni lijekovi u flogistonsko doba mijenjali vrlo malo. Prve

znakove velikog preokreta farmacije, hemije i drugih

prirodoslovih znanosti donosi tek Pharmacopoea austriaca provincialis iz

1774. godine, koja je vrijedila za sve austrijske zemlje. U njoj

botaničke droge imaju nova imena. Dao im ih je veliki botaničar i

liječnik Linne (1707-1778), koji je uredio sustav biljnog i

životinjskog carstva. Osjetljivo se smanjio broj životinjskih

droga.

Slika 3. Gerhard van Swieten

U drugoj polovini 18. Stoljeća sve su prirodoslovne discipline

izvanredno napredovale. Promijenila su se i životna shvaćanja.

14


Život se evropskih naroda preobrazio. Duševne i svjetovne stege,

koje su kočile i opterećivale narod, polagano su oslabile.

U to je doba u Švedskoj živio veliki ljekarnik, hemičar i

otkrivač Karl Wilhelm Scheele (1742-1786). Njegove zasluge i uspjesi

nisu samo vlasništvo njegove domovine Švedske, nego vlasništvo

cijelog čovječanstva. Bio je rođeni prirodoslovac i zato nije

znao događaje promatrati i na drugim područjima. Njegova prva

veća naprava nosi naziv '' O načinu izrađivanja željeznih

kuglica''. Godine 1770. otkrio je fluornu kiselinu, a godinu je

dana kasnije utvrdio da užareni drveni ugljen adsorbira plinove.

Otkrio je i dobio hlor (1774), kojeg je smatrao

''deflogestoniranom solnom kiselinom'' U kamencima mjehura (1776)

otkrio je mokraćnu kiselinu . Njegov najveći upsjeh bio je to da

je 1771. godine, prilikom svojih smišljenih pokusa sa zrakom,

okrio kisik. (2)

15


Slika 4. Karl Wilhelm Scheele

2. RAZVOJ FARMACIJE U FRANCUSKOJ TOKOM 18. STOLJEĆA

Dva datuma koja su najznačajnija

u Francuskoj za razvoj farmacije

u 18. i 19. stoljeću su 1777. i 1803. Nakon tri stoljeća

povremenih sukoba, farmaceuti u Parizu pojavili su se u 1777 kao

snažan korporativno tijelo - Collège de Pharmacie. Taj razvoj

16


očituje kumulativni rast stručnog, znanstvenog, društvenog i

ekonomskog rasta. Tako nastaje nova slika od farmaceuta kao

profesionalnih osoba koji su se oslobodili predrasuda iz 17.

stoljeća. No, možda i najvažniji značaj rasta u ovoj struci je

naučno usmjeravanje koje je nastalo u razdoblju od 1777. godine

do 1803. godine, i tako se nastavilo i kroz 19. stoljeće. Tako

dolazi do velikog broja uspješnih naučnih aktivnosti: Prvi,

utjecaj Geoffroys i Rouelles i njihovih učenika (A. Baume, LC

Kadet, Bayen, AL Brongniart, JF Demachy i drugi) koji su

ostvarili poticaj za ostvarivanje drugog vala krajem 18.

stoljeća, koje je dao farmaceute Vauquelin, Deyeux, Parmentier,

Bouillon-Lagrange i Bernard Pelletier. Prva skupina je se bavila

samo farmacijom, odnosno minerološkom i analitičkom hemijom koja

je bila dugo prisutna na kontinentu, dok će se kasnije spojiti s

pneumatskom hemojom Britanaca. Međutim, naučni korijeni francuske

farmacije se ne mogu razdvojiti od svog institucionalnog,

društveni, politički i ekonomski okvir. Da bismo razumjeli naučnu

komponentu 18., a samim time i 19. stoljeća francuske farmacije,

također je potrebno imati osnovna znanja o njihovim

profesionalnim strukama. Berman zbirka sadrži podatke o sudbini

„Collège de Pharmacie“ sve do njegovog raspuštanja, koje je bilo

1796. Zatim aktivnosti njegov nasljednik, „Société Libre des

Pharmaciens“, s kojim dolazi do značajnog zakona koji je stvorio

nove pravne i institucionalne okvire za farmaciju.

17


U tom

kontekstu, aspekti profesionalnog djelovanja su uspostavljeni, a

to su: obuka farmaceutske prakse u maloprodajnim objektima

(apotekama), civilne bolnice, javne zdravstvene funkcije, vojne

apoteke, ekonomske i socijalne komponente, te učinak turbolentni

političkih i društvenih promjena u evoluciji farmaceutske struke.

(3)

18


Slika 5. Apoteka u Francuskoj iz 18. Stoljeća

3. RAZVOJ FARMACIJE U VELIKOJ BRITANIJI TOKOM 18. STOLJEĆA

Riječ 'farmaceuta' je prvi put korišten u publikaciji u Engleskoj

u 1834. godini prema Oxfordskom engleskom riječniku u romanu

Lytton naziva Posljednji dani Pompeja. Međutim, to je svakako bio

u upotrebi od 18. stoljeća, a odnosilo se na nekog tko priprema i

izdaje lijekove. Ipak, na početku 19. stoljeća, većina ljudi koji

su radili u tom području nazvali bi se hemičari i / ili

apotekari. Termini apotekara i farmaceutske hemije (sada obično

skraćeno na hemičar) došli su kasnije u 1800. godini. Riječ

"apoteka" ima mnogo dužu historiju u Engleskoj. Tako Chaucer u

„Knighta Tale“ (nastala oko 1386) koristi riječ za opisivanje

medicinskih priprema biljaka (farmacija biljaka). Izraz apoteke,

19


često se koristi između 1600 i 1800-ih, ali ne odnosi se na

hemičar i apotekara, nego je služila za osobe koje žive u

Londonu, koji je prošao ispit društva farmaceute iz Londona,

osnovanog 1617, ili na njihove često manje kvalificirane kolege u

pokrajinama.

Iako je u apotekarskoj praksi uključen snažan element samog

donošenja lijekova, bila je više sveobuhvatna nego samo rukovanje

lijekova i hemikalija. Apotekari su takođe pregledali i liječili

pacijente, ali nisu naplačivali za te usluge, nego su naplačivali

samo za isporučene lijekove. Nakon presude u slučaju Rose (1701-

1703/4), farmaceuti su postala legani, odnosno pravomoćni

pripadnici medicinske struke, samim time mogli su propisivati

lijekove. Kako su farmaceuti preselili u više savjetodavno

tijelu, oni su mogli da razvijaju svoje područje, samim time da

vrše pripreme i opskrbe lijekovima. Farmaceuti su pokušali da

uspostave kontrolu na hemijskim i farmaceutskom aktivnostima, u

1748. godini kad je predložen novi zakon o kontroli opskrbe

lijekova, ali taj prijedlog nije prošao. Nedugo nakon toga

osnovana je Udruga kako bi sastavili prijedlog Parlamentu da

osnuje tijelo koje provjerava i uređuje farmaceute, sanitetske

apoteke, i hemičara. Hemičari i apotekari su poduzeli akciju,

tvrdeći da oni najbolje plasirani da postavili vlastite

standarde, zbog toga što su bili iskusniji u tome kako se prave

lijekovi od farmaceuta. Hemičari i apotekari su istrajali u

svojoj tvrdnji, i kad je usvojen Farmaceutski Akt, farmaceuti

20


nisi imali kontrolu nad izradom lijekova, nego je to pravo

pripalo apotekarima i hemičarima. (4)

3. RAZVOJ FARMACIJE U OSMANSKOM CARSTVU TOKOM 18. STOLJEĆA

Otomansko carstvo je osnovao u Anatoliji, prostiralo se preko tri

kontinenta i preživjelo više od 600 godina. Teritorija carstvu

pokrivala je teritorije Bugarske, Grčke, bivše Jugoslavije,

Rumunije, istočni Mediteran otoke, dijelove Mađarske, Rusije i

Ukrajine, Kavkaza, Iraka, Sirije, Palestine i Egipta, kao i

Sjevernoj afričke teritorije iz Egipta pa do Alžira, i dio

Arapskog poluotoka tokom svog apogeja. Trenutno postoji oko 35

nezavisnih država u teritorijama koje Osmansko carstvo pokriva,

taj broj se povećava na 64 sa nepreživjelim državama.

Do sredine 18. stoljeća, kada je došlo do rasta interakcija

između Europe i Otomanskog carstva, apoteke su bili sastavni dio

mnogih bolnice koji su osnovanw za liječenje bolesnih. Ove

bolnice izgrađene su često kao akt milosrđa od strane sultana ili

imperijalne obitelji ili bogatih pojedinaca. U tim bolnicama

siromašni su bili tretirani besplatno. Oni su se primali nakon

što su očišćeni u hamamu, a onda bi dobi bolničku haljinu,taj

običaj se ne razlikuje mnogo od današnje bolnice osim hamam

posjeta.

21


Osmanske bolnice su radile kao poliklinike ali sa razlikom,radile

su besplatno Uključujući kućne posjete i lijekove. I bez naknade

čak ako bi umjesto bolesnog lica, staratelji došli umjesto njih i

opisali simptome sa doktorima koji će nakon toga objasniti koji

je lijek potreban bez naknade. U bolnicama lijekovi koji su se

koristili držali su ih u skladištima od bolnica. Najvažniji od

tih lijekova su bili takvi lijekovi kao protivotrovi i korišteni

su za svako dijete ili bolesti, posebno u slučajevima trovanja.

Altintas koristi bilješke u kojima su dokumenti i knjige koji se

odnose na postupanje što se tiče seldžučkog perioda, od kojih se

može dobiti ideju o tome kako se propisivao lijek u različitim

slučajevima. Neki od uobičajnih metoda su te da su određene

lijekove koje će biti pripremljeni u velikim količinama od strane

farmaceuta,pohranjivani tako da će trajati dugo vremena. Među

njima su lijekovi za "groznice, glavobolje, bolovi u želucu, opća

malaksalost, stanja kože, nesanica i bol zglobova."

Najvažniji dio priprema su nazvali "tiryaks." Tiryaks su

korišteni za strogi tada imuni sistem i mogao bi se koristiti

prije ili nakon bolesti. Jedan posebno opisuje Altintas,taj

određeni „tiryaks“ imao je više od 40 aktivnih sastojaka

uključujući zmije i meso, što se duže moglo držati, to je veći

bio učinak. Sastojci su bili u obliku gela koji se sastoji od

postrojenja i sve bi se to mješalo sa tlom,zatim prosijavalo i

miješalo sa medom.

22


Paste su još jedan način za pripremu zajedničkih pravnih lijekova

i one su mogle biti vrlo lako otopljene u vodi ili se pak

koristti kao pastu. Oni su se posebno koristile za lijekove i

restorativne su napravljene pomoću različitih plodova.

Često sirupi su korišteni za smanjenje groznice i žeđi. Neki od

sirupa su napravljene od ruža, ljubičica, šipaka i tamarinda.

Iako tamarinda morao biti doveden iz Egipta ili Indije, često se

koristio za ublažavanje bolesnika malarije.

Masti su najčešći način za liječenje kožnih bolesti i opekotina u

vrijeme Otomanskog perioda. Iako se stalno moralo preispitivati

o njihovoj efikasnost. Na primjer "crne mast", koji je napravljen

od pčelinjeg voska, maslinovog ulja i crnog katrana. Toje svakako

mirisalo, a za efikasnot nije utvrđeno.

U Şifahanes Istanbula, koji je objavio IBB kulture, Inc, opisuje

različite apoteka u džamiji kompleksa oko grada, kao i razne

apoteke u Topkapi Palači. U stvari, ovo je jedana od prvih palača

u svijetu za proizvodnju lijekova. Zahvaljujući pisanoj

dokumentaciji, danas ima 186 recepata za razne bolesti, kao i za

kozmetiku koje je napravljena do između 1608 i 1767. Ne samo da

se proteze koriste za sultana i njegovoj porodici, oni su dobili

za sve članove domaćinstva koji su bili sultan stanovnici u

palati. Osim toga, dva doktora su uvijek bili na dužnosti, i

lijekove su držali pod kontrolom glavnog liječnika u njegovoj

sobi.

23


Knjige obiluje prekrasnim fotografijama u boji, izvornim

materijalima i čitkim tekstom ispunjenim zanimljivim sitnicama

oko Osmanske dobrotvorne bolnice, doktorima medicine i

farmaceutske prakse. (5)

4. RAZVOJ FARMACIJE U AUSTRO-UGARSKOJ TOKOM 18. STOLJEĆA

Na početku 18. stoljeća, nije bilo jedinstvene odredbe o

apotekarskoj profesijii nije postojao jedinstven zdravstveni

sistem u carstvu. Apotekarski pravilnici bili su namjenjeni

pojedinim gradovima ili regijama. Zdravstvene mjere, npr. u

slučaju epidemije, jednostavno nisu postojale. Općenito, apoteke

su bile smještene u gradu, jer je to bilo jedino mjesto gdje su

imali klijente. Siromašni ljudi u selu koristili su besplatne

lijekove koje su dostavljali vjerski radnici i oslanjali su se na

tradicionalno ljekovito bolje, ili bi kupovali lijekova iz od

„šarlatana“ dokotra koji su obilazili ulice. Pravilnici koji

reguliraju obrazovanje i zanimanje apotekara u Beču datiraju još

iz 16. stolječa, kao središnjem dijelu carstva. Kasnije ti

pravilnici nisu regulirali samo zanimanje apotekara u Beču, nego

su se proširili na čitavu Austriju.

24


Na početku 18. stoljeća pravilnik koji je objavljen 1666. godine

bio je i dalje na snazi. U to vrijeme apoteke su uživale slobodu

grada i svojih prava. U to vrijeme da bi neko postao apotekar

prvo je morao provesti pet godina u na usavršavanju u apoteci.

Nakon završetka obuke, novi apotekari najčešće su napuštali

apoteku u kojoj su proveli pet godina, i posao su tražili u

drugim apotekama radi povećanja svog znanja. Ako bi na kraju

apotekar žalio da osnuje svoju vlastitu apoteku na teritoriji

Austrije, morao je da položi ispit na Medicinskom fakultetu

Univerzitet u Beču, koji je predstavljao glavni nadzorni organ za

farmaciju u Austriji. Apotekarske radnje nisu postojale samo u

Beču, nego i u drugim gradovima ovog carstva. Takve radnje u

drugim gradovima bile su osnovane na osnovu Bečkog pravilnika.

Dok neki gradovi nisu imali nikako apotekarske radnje. Veliki

značaj za razvoj medicine, a samim time i farmacije imao je

Medicinski fakultet u Beču. Medicinski fakultet je povečao uticaj

farmacije u Carstvu.

Veliki doprinos u medicini, a samim time i u farmaciji u Austriji

dao je Gerard van Swieten. On je bio dekan Medicinskog fakulteta

u Beču, pored toga obavljao je funkciju glavnog nadzornika za

civilnu i vojnu medicinu u Carstvu. On je zagovarao poboljšanje

edukacije na Medicinskom fakultetu u Beču. Gerard van Swieten

nije bio samo edukovan kao doktor medicine, nego je imao i zvanje

apotekara. Karijeru je započeo 1715. godine kad je počeo da radi

kao pripravnik u jednoj Amsterdamskoj apoteci. Iako je se

25


prvenstveno posvetio medicini, njegov apotekarski rad služio mu

je kao sredstvo za uzdržavanje, ali je napominjao da farmacija

značajan dodatak njegovom medicinskom studiju.

U pravcu van Swieten reforme na Univerzitetu u Beču, van Swieten

je izazvao izvanredne promjene u medicinskom kurikulumu koji je

bio u korist za dobrobit apotekarskog obrazovanja. On je u njemu

predstavio novi predmet botaniku i hemiju, a Robert Laugier biva

postavljen kao prvi profesor za ovu katedru u 1749. godini.

Laugier predavanja o botanici i hemiji nije držao samo studentima

medicine nego i farmaceutima i ta su predavanja bila obavezna za

doktore pripravnike prema van Sweitenovim upustvima. Ranije u

apotekarskim uredbama bila je samo dužina šegertovanja kao lična

kvalifikacija. Također gledalo je se znanje čitanja, pisanja

latinskog jezika i vjere. Ti pravilnici nisu uključivali bilo

kakvu direktivu za akademsko obrazovanje. Kasnije određeni

propisi su uključeni u „Sanitätshauptnormativ“ 1770. godine, a

1773. godine fokusirano je na znanje pobolšanja teoretskog

zananja potencijalnih farmaceuta. Ovim sanitarnim računom iz

1770. godine svaki vlasnik apoteke mora je biti saslušan na

Univerzitetu u teritoriji Austrije.

1782. godine Beč je imao 11 farmaceuta koji su bili u

Organizacijskom odboru, također postoje neke naznake da je ova

zajednica postojala u ranijim vremenima. Eksplicitan znak da je

apotekarski Odbor postojao i u prvoj polovini 18. stoljeća su

zapisi koji datiraju iz 1723. godine. Temelj apotekarskog Odbora

26


u čitavoj državi konačno je određen u 1773. godini u amandmanu od

sanitarnog računa iz 1770. Bečki apotekarski Odbor raspušten je

1782. godine od strane cara Josipa II. Raspuštanje Odbora

rezultat je skandala u vezi sa isporukom u kojoj su bili

falsifikovani lijekovi za austrijsku vojsku. Josim II bio je s

jedne strane vrlo ljut zbog ovog incidenta, ali s druge strane on

je iskorstio ovu priliku da raspusti Odbor i otvori put za

uspostavljanje novih apoteka u Beču. Također Josip II je donio

odluku da svaki pravilno ispitani apotekar može dobiti odobrenje

da otvori apoteku u ili izvan Beča.

Nedostatak apotekarskog odbora imao je negativne posljedice na

Bečke apoteke pa je car Franjo II ponovo uveo apotekarski odbor u

1796. godini, i proglasio istovremeno nova pravila za apotekarski

Odbor. Ova pravila nisu se samo odnosila na pravo i dužnosti

farmaceuta već su uključene i nove instrukcije za apotekarski

ispit. Prema ovim uredbama/pravilima uticaj Medicinskog fakulteta

u Beču sveden je na minimum bar što se tiče ispita. Dvojica

predsjednika Upravnog odbora i dva odabrana farmaceuta određivali

su apotekarski ispit. (6)

5. RAZVOJ FARMACIJE U AMERICI TOKOM 18. STOLJEĆA

27


Za razliku od danas,u 18. stoljeću medicinske znanosti nisu

napredovale u naučnom znanju, jer je tijelo i njegova funkcija

još uvijek bila misterija. U Europi, doktori su još uvijek

pridržavali dogme ili vita liste, iatrochemista i

iatrophysicista.Svaki sljedbenik ili teza "marka" medicinske

prakse tvrdili su o svojim pretpostavkama i uzorcima koji bi

objasnili svo ljudsko zdravlje.

To je posebno istinito u velikim Univerzitetskim centrima u

Europi. Svaki univerzotet je imao svoje pojednostavljene verzije

o bolestima ljudskog tijela. Oni su mislili da su bolesti

ljudskog tijela zbog neprilagođenosti tijela sistemu. Doktorska

dijagnoza bolesti bazirala se na drevnim vjerovanjima ili

tjelesnoj "napetosti", ili drugim grubljim doktrinarnih dogmi.

Praksa "krvari" pijavicama da liječe bolesti bila je zajednička

tokom 18. stoljeća. U stvari, praksa medicine je bila više štetna

nego korisna. Doktori nisu bili sterilizvani, kao ni njihove

ruke, ili instrumenti.

Propisani lijekovi za bolesti bili su jednako loši. U Europi sve

i svašta je korišten u miješanje i izradu lijekova. U Americi,

zdrav razum kao i pristup medicini je prevladavao. U stvari,

iscjelitelji su bili bolji nego što su bili doktori koji su bili

učeni za taj posao.Tokom 18. stoljeća Amerike, najviše su se

koristili lijekovi u botaničkim vrstama. U stvari, najčitaniji

materijali bili su "biljni" katalozi, koji su objašnjavali gdje i

kako ljekovito bilje raste. Osim toga, materijali je objašnjavao

28


i njihovu korist, Mark Catesby je nagovorio dva eminentna

engleska ljekara da uzme pod svoje putovanje, u 1710-1719, gdje

je našao mnoge terapeutske biljake, uključujući i maj jabuku,

zmijski korijen, ginseng, i vještica-lijeske, i pisao o njima u

svom Natural History of Carolina, Floridaa na Bahamimskim

ostrvima. Bilo je i poboljšanja u toku 18. stoljeća. Na primjer,

javno zdravlje i higijena dobili su više pažnje. Stanovništvo je

počelo da se čuva i da prima sugestije od zdravstvenog

zakonodavstva.Upotreba vakcinacije počelo je u 18. Stoljeću.

Velike boginja su bile glavni cilj za ovu vrstu terapije. Velike

boginje su često prelazile u fatalnu bolest. U stvari, ponekad

to je bila epidemija tolikih razmjera da je opustošila gradove i

zemlje u Europi. Moderne američke drogerije razvijen su od četiri

korijena u 18. Stoljeću. Moderni američka drogerija razvila se iz

četiri korijena u 18. stoljeću, stoljeću populacijske ekspanzije

u Americi koji je donio sa sobom veće potrebe za povećanjem

isporuka sustava fondova medicine. To su četiri tačke u kojima se

moglo nabaviti lijekovi, a to su liječnik i ambulanta ili

dućanski fondovi. Prvi način to jeste isporuka putem liječnika

se zadržao jako dugo. (7)

29


Slika 6. Apoteka u Americi za vrijeme 18.stoljeća

6. RAZVOJ FARMACIJE U HRVATSKOJ

6.1. Dubrovačka Republika

Dubrovnik je već od svojeg osnutka povezan s medicinom.

Stanovništvo nekadašnje antičke grčke kolonije Epidaura donijelo

je u te krajeve kult grčkoga boga zdravlja Eskulapa (lat.

Asklepija). Spomen na to štovanje nalazimo i na jednome od sedam

kapitela Kneževa dvora – Eskulapovu kapitelu, te u latinskom

30


natpisu koji se nalazi pokraj tog kapitela, a govori o navodnome

podrijetlu Eskulapa, vezanome za područje oko Dubrovnika. Zbog

svog povoljnog položaja Dubrovnik je vrlo rano, već u 12. st.,

uspostavio pomorsko-trgovačke veze sa susjednom južnom Italijom,

gdje se upoznao s talijanskim kulturnim dostignućima. Jedan od

gradova s kojima je održavao žive političke i gospodarske veze

jest i Salerno, u kojemu se tada nalazila jedna od priznatih

medicinskih škola. To je ujedno i razdoblje kada car Fridrik II.

svojim ediktom iz 1240. g. jasno odvaja ljekarničku od liječničke

službe.1 I upravo pod utjecajem glasovite salernitanske škole2,

uz teurgičku i pučku medicinu, u Dubrovniku vrlo se rano počela

razvijati i znanstvena medicina. U dubrovačkim samostanima tada

je još uvijek bila živa tradicija antičke znanosti: poučavana je

mladež i liječeni pojedinačni bolesnici. Benediktinci su iz južne

Italije donijeli medicinske rukopise. Već u 13. st. spominju se u

Dubrovniku školovani liječnici, koji više nisu redovnici nego

laici, pretežito školovani u Italiji. Prvi domaći liječnik koji

se spominje u spisima iz 1280. g. jest pučki liječnik Prvoslav iz

Dubrovnika. Ljekarništvo je u Dubrovniku bilo uzorno ustrojeno.

Još od samog osnutka grada bilo je popularno prikupljati i

prodavati bilje. Toj djelatnosti posebno je pogodovalo i

bogatstvo flore oko Dubrovnika. Prvi trgovci ljekovitim biljem

bili su istodobno i pučki liječnici. Ubrzo su se tim ljudima iz

puka pridružili i školovani stručnjaci. Farmaceuti se spominju

već u statutu Dubrovnika iz 1272. g. Prvi su ljekarnici pretežno

bili stranci, ponajprije Talijani, no ubrzo su se tom djelatnošću

31


počeli baviti i domaći ljudi. Godine 1318. Malo je vijeće

odlučilo zaposliti jednog farmaceuta, kako bi jedna ljekarna

uvijek bila dobro opremljena svim lijekovima. Prvi ljekarnik

zaposlen u Republici bio je Bonaventura, koji je nekad imao

trgovinu u Zadru. Dubrovačke vlasti davale su različitim

ljekarnicima godišnju plaću, beskamatne pozajmice i besplatne

stanove, kako bi privukli sposobne ljude, a ujedno omogućili

svojim stanovnicima da dođu do dobrih i jeftinih lijekova. Vlada

je, počevši već od 14. st., budno pazila i nastojala da u gradu

ne nedostaje kvalitetnih liječnika i ljekarnika. Bilo je

propisano koji su lijekovi službeno priznati, a apoteke su

neprestano bile pod nadzorom liječnika. Također je bilo

zabranjeno poslovno udruživanje liječnika i ljekarnika, koje je

moglo naštetiti bolesnima. Prva ljekarna koja je osnovana u

Dubrovniku bila je ljekarna Male braće. To je i jedna od

najstarijih ljekarni u Europi. Tačan datum njezina osnutka nije

poznat, te se pretpostavlja da je ljekarna osnovana 1317., tj.

iste godine kad je osnovan i franjevački samostan. Povijesni

podaci o njoj, od nastanka pa do potresa 1667. g., uglavnom su

izgorjeli s arhivom i knjižnicom. Ona se još i danas nalazi u

zgradi samostana, ali više nije vlasništvo franjevaca. U početku

je to bila samostanska ljekarna za potrebe bolesne braće, kao i

izvor za uzdržavanje, kako braće, tako i samostana. Ljekarna je

kasnije postala javnom, ponajviše iz humanitarno-karitativnih

razloga. U samostanskoj biblioteci sačuvana je dragocjena zbirka

starih farmaceutskih rukopisa, oko 2 000 recepata, čega je manji

32


dio izložen u muzeju, uz dio namještaja i ljekarničkog pribora od

15. st. nadalje. Stari inventar ljekarne poslužio je za uređenje

maloga samostanskogmuzeja, otvorenoga 1955. g. Druga vrlo važna

ljekarna je Domus Christi. Prema usmenoj predaji, ljekarna je

utemeljena 1420. u hospitalu Domus Christi. Prvotno se nalazila u

zgradi ubožnice, a potom na Placi. Njezina je povijesna važnost u

tome što je od prvog dana svog

postojanja pa sve do propasti

Republike radila kao državna

ustanova. Tijekom stoljeća u

Dubrovniku su otvorene brojne

privatne ljekarne,

međutim nijedna nije dosegnula

značenje dviju spomenutih. (8)

33


Slika 7. Popis lijekova kupljenih u ljekarni Braće Drobac, u Dubrovniku

7. FARMACIJA 19. STOLJEĆA

Zbog napretka hemije i drugih prirodoslovnih znanosti u 19.

stoljeću se znatno povećao broj znanstvenih radnika na području

medicine i broj novih lijekova.

Prvo važno otkriće bilježimo već 1803. godine. Ljekarnik Friederich

wilh. Serturner u Einbecku (1783-1841) pronašao morfin u opiju.

Otkrio ga je i upoznao njegova bazična svojstva. Novu je tvar

nazvao morfin zbog njenog uspavljujućeg učinka. Morfin je prvi

poznati alkaloid, tj. organski spoj iz biljnog svijeta bazične

prirode, koji s kiselinama daje soli. Ljekarnici i hemičari su se

trudili da i iz drugih ljekovitih biljaka izdvoje alkaloide ili

druge djelotvorne tvari. U toku nekoliko desetljeća uspjelo se

34


otkriti mnogo novih vrlo uspješnih biljnih lijekova. Meissner je

prvi upotrijebio ime alkaloid 1818. godine. Kofein iz zrnca kafe

izdvojio je 1820. godine ljekarnik Fr. Ferd. Runge. Ispitao je i

produkte destilacije ugljena. Otrkio je anilin i fenol.

Godina 1828. Ponovo označava granicu u historiji hemije i

farmacije. Do tada su prirodoslavci smatrali da se hemija može

dijeliti na anorgansku i organsku. Za anorganske spojeve su

mislili da se mogu pripremiti umjetno (sintetski), a organski ne.

Osim toga, smatrali su da kod nastajanja organskih spojeva mora

biti prisutna neka životna sila, vis vitalis. Veliki Berzelius je

još 1827. branio dogmu o potrebi te ''životne sile''. Godinu dana

kasnije uspjelo je hemičaru Wohleru prvi puta umjetno pripremiti

mokraću, dakle organsku tvar. S tim je potkopao temelj starih

shvaćanja o ''životnoj sili''. Bio je otvoren put za izrađivanje

dugog niza umjetnih organskih tvari koji je podsticao hemičare i

farmaceute, da traže i pronalaze sinteze drugih organskih tvari.

Među tim novim spojevima bilo je i mnogo lijekova. U to je

vrijeme napredovalo i znanje o hemijskim elementima. Već u 17.

stoljeću ubrajao je engleski hemičar Robert Boyle među hemijske

elemente tvari, koje se hemijskim putem nije moglo dalje

rastavljati. Francuski hemičar Lavoisier nabrojao je 23 elementa.

U godinama 1750. do 1850. Otkrili su ih 32. Više od polovine tih

elemenata otkrili su praktični ljekarnici. To je bilo doba, kada

je farmacija bilo još usko vezana s hemijom.

35


7.1. Ljekovite tvari 19. stoljeća

Jodoform je prvi pripremio 1822. godine J. Simon Serulla.

Tek je oko 1880. godine počeo ga kao lijek upotrebljavati

bečki liječnik Mosetig, posebno u obliku povoja i gaze,

Vodikov peroksid je 1818. godine otkrio Louis Jacques

Thenard,

Natrijev karbonat je pronašao 1801. godine ljekarnik

Valentin Rose. Godine 1840. počeo ga je u većim količinama

za ljekovite svrhe izrađivati Bullrich,

Prvu narkozu s udisanjem etera izvršio je bostonski zubni

liječnik W. Morton. Od njega su preuzeli hirurzi. Godine

1831. otkrio je Liebig, a istovremeno i neovisno o njemu

ljekarnik i profesor farmakologije Eugene Soubeiran (1797-

1858), način za pripremanje hloroforma. Simpson je 1847.

godine prvi upotrijebio hloroform za narkozu,

Atophan su 1887. godine pronašli Dobner i Giesecke. Godine

1911. aa je Jul. Von Braun uveo u terapiju,

Saharin su otrili 1878. Iran Remsen i Konstantin Fahlberg te

su ga uveli kao umjetno sredstvo za slađenje,

Wohler je u ljekovite svrhe 1837. godine pripremio čisto

željezo (Ferrum hydrogenio reductum), i ostale.

36


Kolio je velika bila promjena i predak u medicinskoj riznici 19.

stoljeća, govori nam činjenica da su približno dvije trećine svih

preparata i lijekova koje nalazimo potkraj tog stoljeća u

farmakopejama koje su vrijedile kod nas, došle tek u tom stoljeću

u materiju mediku, a samo je nešto preko jedne trećine bilo

preuzeto iz 18. stoljeća. Od početka 19. stoljeća farmakognozija

se snažno razvila. Farmakognozija nastoji pronaći i upoznati

domaće i strane biljne i životinjske tvari koje se upotrebljavaju

ili bi se mogle upotrijebiti kao lijek. (9)

8. ZAKLJUČAK

Sredinom 17. i početkom 18 vijeka dolazi do velikog procvata

prirodnih nauka koje čine teorijsku osnovu današnje farmacije. U

velikoj mjeri se napušta pseudonaučna metodologija i

istraživanjima se prilazi bez pretpostavki o rezultatima već

metodičnim izvođenjem i pažljivom obzervacijom eksperimenata i

naknadnom analizom rezultata. Paralelno se otvaraju i nove

mogućnosti za istraživanje zahvaljujući tehnološkom napretku;

dobar primjer predstavlja otkriće mikroskopa koji će u u

37


dolazećim godinama revolucionarno uticati na shvatanje o

celularnoj organizaciji organizma. Ovakav razvitak nauka uticao

je u velikoj mjeri i na metod istraživanja u farmaiji.

Implementacijom saznanja prirodnih nauka, farmaceuti počinju da

iz postojićih sirovina za proizvodnju preparata izoluju aktivne

principe, što je označilo masivan napredak u farmakoterapiji. U

apotekama se osnivaju labaratoriji u kojima se radi na izolovanju

farmakoloških sastojaka iz već primjenjivanih ali i do tada

neistraženih terapeutski važnih biljaka. Pored magistralnih,

počinje i proizvodnja galenskih preparata u većim količinama. U

svim državamo možemo vidjeti i određene napretke, nove

tehnologije tako reći u liječenju ljudi, jasno se počinje

razvijati svijest prema higijeni i samom značaju higijene i

okoliša. Počinju se vršiti temeljitija istraživanja,uvode se

regulative oko otvaranja apoteka, i na samom kraju uvodi se

akademski stupanj obrazovanja za apotekare. Apoteke poprimaju

novi izgled, upotpunjen novom opremom. Kroz 18. stoljeće uticaj

religije na samu struku, na dobavljanje lijekova kao što je

slučaj u Americi gdje crkvene organizacije dostavljaju lijekove u

ruralna područja, ili gdje u Otomanskom periodu otvaraju se

bolnice, a unutar njih i apoteke koje su bile dostupne svim

slojevima, prave se rezerve lijekova koji se najviše koriste. Sve

su to bili tako reći preduvijeti za zlatno doba farmacije koje ce

nastupiti u 19. stoljeću koje će donijeti mehanizaciju i još veći

napredak u samoj struci. 18.stoljeće nije imalo ključnu ulogu u

razvijanju farmacije ali isto tako igralo je jednu od važnih

38


uloga za daljne napredovanje farmacije kao zasebne grane

zdrastvenih nauka. U komparacija sa ostalim državama da li zbog

veće dostupnosti podataka ili zbog same situacije u države, prva

država koja se počela brinuti o zakonskim regulativama bila je

Austro-Ugarska, formiranje apotekarskog odbora jedan je od

značajnijh koraka u toj državi.

9. LITERATURA I PRILOZI

1. Minarik, F. Od staroslavenskog vraštva do suvremenog lijeka.

169-170. Ljubljana. 1971.


170-183. Ljubljana. 1971.

3. Simon, J. Chemistry, Pharmacy and Revolution in France, 1777-

1809, Science, Technology and Culture, 1700-1945. Novembar, 2005.

URL: http://www.ashgate.com/isbn/9780754650447 (datum pristupa:

01.07.2014.)

4. National Pharmacy Association (NPA),

URL: http://www.npa.co.uk/ (datum pristupa: 01.07.2014.)

39


5. Hadzovic, S. Pharmacy and the great contribution of Arab-

Islamic science to its development. 47-50. Medicinski Arhiv.

1997.

6. Pharmaceutical Society of Australia. Pharmacy history, The

tools of the pharmacist,

URL: http://www.psa.org.au/archives/3531 (datum pristupa:

05.07.20014.)

7. Kremers, E., Sonnedecker, G., Urdang, G. Kramer and Urgan's

History of Pharmacy. 245-246. American Institute of the History

of Pharmacy. 1986.

8. Kaznačić, A. Ljekarničke zbirke u muzejima. Informatica

museologia. Muzejski dokumentacijski centar Zagreb. 2009.


170-183. Ljubljana. 1971.

PRILOZI:

Slika 1. Georg Ernst Stahl,

40


URL : http://pioneros.puj.edu.co/biografias/img/george%20Ernst

%20Stahl.jpg (datum pristupa: 1.7.2014.)

Slika 2. Andrija Sigm. Marggraf,

URL

:http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/8/85/Andreas_Sigis

mund_Marggraf-flip.jpg (datum pristupa: 1.7.2014.)

Slika 3. Gerhard van Swieten,

URL: http://www.wieninternational.at/sites/default/files/styles/3column/adaptive-image/public/nodes/3518/einschub_einschub_van_swieten.jpg?itok=OJj_27qF (datum pristupa: 30.6.2014.)

Slika 4. Karl Wilhelm Scheele,

URL: http://www.nndb.com/people/492/000095207/carl-wilhlem-

scheele-1-sized.jpg (datum pristupa: 30.6.2014.)

Slika 5. Apoteka u Francuskoj iz 18. stoljeća,

URL:

http://en.wikipedia.org/wiki/Pharmacy#mediaviewer/File:NatMuseum.

Ravenna.jpg (datum pristupa: 1.7.2014.)

Slika 6. Apoteka u Americi za vrijeme 18. stoljeća

URL: http://hub.aa.com/en/aw/new-orleans-pharmacy-museum-first-

licensed-pharmacist-america (datum pristupa: 2.7.2014.)

41


Slika 7. Popis lijekova kupljenih u ljekarni Braće Drobac, u

Dubrovniku:

Kaznačić, A. Ljekarničke zbirke u muzejima. Informatica

museologia. Muzejski dokumentacijski centar Zagreb. 2009. STR. 8.

Farmacija u 18. i 19. Stoljeću

Documents

Transcript of Farmacija u 18. i 19. Stoljeću