FARMACEUTSKI FAKULTET UNIVERZITETA U SARAJEVU
Historija farmacije
(seminarski rad)
TEMA:
Farmacija u 18. i 19. Stoljeću
2
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
Sarajevo, juli 2104
SADRŽAJ
SAŽETAK..............................................................3UVOD.................................................................4
1. FARMACIJA 18. STOLJEĆA............................................51.1. Značajna imena za farmaciju 18. Stoljeća..................................6
2. RAZVOJ FARMACIJE U FRANCUSKOJ TOKOM 18. STOLJEĆA.................113. RAZVOJ FARMACIJE U VELIKOJ BRITANIJI TOKOM 18. STOLJEĆA..........13
3. RAZVOJ FARMACIJE U OSMANSKOM CARSTVU TOKOM 18. STOLJEĆA..........144. RAZVOJ FARMACIJE U AUSTRO-UGARSKOJ TOKOM 18. STOLJEĆA............16
5. RAZVOJ FARMACIJE U AMERICI TOKOM 18. STOLJEĆA....................186. RAZVOJ FARMACIJE U HRVATSKOJ.....................................20
6.1. Dubrovačka Republika...............................................207. FARMACIJA 19. STOLJEĆA...........................................23
7.1. Ljekovite tvari 19. stoljeća............................................248. ZAKLJUČAK........................................................25
9. LITERATURA I PRILOZI.............................................26
3
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
SAŽETAK
U seminarskom radu pod nazivom ''Farmacija u 18. i 19.
stoljeću'', možemo se upoznati sa mnogobrojim naučnim
dostignućima vezanim za hemiju, medicinu i farmaciju iz 18. i 19.
stoljeća. Seminarski rad sa sobom nosi mnogobrojna značajna imena
naučnika koji su svojim radom i istraživanjem doprinijeli razvoju
farmacije, kako pronalaskom novih hemijskih jedinjenja tako i
pronalaskom ljekovitih tvari biljnog porijekla. Također, u ovom
seminarskom radu može se pročitati nešto više o farmaciji 18.
stoljeća u nekoliko različitih zemalja ili perioda vladavine kao
što su Amerika, Velika Britanija, Francuska, Austro-Ugarska,
Osmanski period i Hrtvatska. Ono što se još može saznati iz
seminarskog rada jeste pokretanje prvih apoteka u 18. stoljeću
koje su obilježile taj period.
4
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
KLJUČNE RIJEČI: Farmacija, 18., 19. stoljeće, apoteke, lijekovi,
ljekovite tvari
UVOD
Medicinska praksa počela se poboljšavati tokom 17. i 18.
stoljeća. Stručna društava su formirana u svim većim europskim
metropolama, i naučnici su počeli dijeliti svoja istraživanja
objavljivanjem u časopisima. Medicinski istraživači napravili su
neka zapanjujuća otkrića. William Harvey ustanovio kako krv
cirkulira kroz tijelo. Anton van Leeuwenhoek koristio mikroskop i
5
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
otkrio crvena krvna zrnca, bakterije i protozoe. Edward Jenner je
izmislio vakcinaciju nakon otkrivanja odnosa između kravljih
boginja i malih boginja. U kliničkoj praksi revoluciju je
napravio Thomas Sydenham koji je razvio tretman postupka koji
daje značaj okolišu i uključuje oprezno, detaljno praćenje i
vođenje evidencije. Vitamini su otkriveni i njihov značaj za
zdravlje prepoznat. Novi lijekovi, uključujući digitalisa,
razvijeni su i vakcinacije su usavršene od strane Edwarda
Jennera. Giovanni B. Margagni osnovao je patološku anatomiju, i
Marie Francois Bichat stvorio polje za histologiju. Ipak, mnogi
problemi ili prepreke su ostali od stare prakse, kao što su
krvarenje, kao i nekoliko novih i opasnih medicinskih problema,
kao što je homeopatija. Kao što je praksa medicine postala
profesionalna, mnogi narodni iscjelitelji su zabranjeni, a muški
akušeri Begani zamijenuti su tradicionalnim babicama. Također su
značajna otkrića iz oblasti hemije. Antoan Loran Lavoazje je
prvi protumačio proces disanja dokazavši da je to u stvari
oksidacija. Ovo otkriće, kao i otkriće zakona o neuništivosti
materije, te uvođenje vage u hemijskim istraživanjima, značajna
su i za dalja fiziološka istraživanja. Lavoazje, osnivač
analitičke hemije, giljotiniran je od pobjednika revolucije 1794.
godine. Pored toga, u ovom vijeku su opisane brojne nove bolesti,
a u terapiji je došlo do promjene mnogobrojnih novih lijekova:
dingitalis, tečni arsen, droge (akonitin, kolhicin, hioscijamus),
sublimat u lečenju sifilisa.
6
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
Na početku 18. stoljeća nije bilo jedinstvenih propisa u vezi sa
apotekama kao ni za profesiju,također nije bilo jedinstvenog
zdravstvenog sistema. Apotekarski propisi su određivani za
određene gradove ili područja samo. Mjere zdravstvene zaštite, za
primjer protiv epidemije, bile su samo u slučaju pojave, mjere
opreza nisu postojale.Općenito, apoteke su se nalazile u gradu,
jer je to bilo jedino mjesto gdje je postojala određena
klijentela. Siromašni ljudi u selu su se oslanjali na naknade od
strane vjerskih naloga ili na tradicionalnu biljnu medicinu ili
su pak kupovali kod „šarlatana“ doktora koji su lutali ulicama.
1. FARMACIJA 18. STOLJEĆA
Filozofi starog vijeka, a jednako tako i veliki liječnici
Hipokrat i Galen, smatrali su početnim tvarima vatru, vodu,
zemlju i zrak. Alhemisti su uz te elemente uveli još i hipotetske
pratvari sulfur i mercuritus, kojima je Paracelzus pridodao i
svoj '''sal''. U 17. stoljeću u vatri se više nije gledao
elemenat, nego prirodnu pojavu. Filozofima vatre je vatra značila
glavnu radnu snagu. Pojava gorenja koju su alhemisti, apotekari i
hemičari iz dana u dan promatrali, pozivala je i poticala na
razmišljanje o njoj. Spaljivanje biljnih i kovinskih tvari, te
upotreba ostataka spaljivanja ili žarenja bilo je svojstveno
farmaciji i alhemiji već od prastarih vremena. Još je grk
Dioskurid poznavao biljni pepeo i kao lijek upotrebljavao razne
žarene metale, poput cinka, bakra i olova. Kalcinacijom su
7
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
nazivali u to vrijeme bijeljenje metala i drugih tvrđih tvari do
trenutaka, kada se materijal raspao u prah, tj. u metalno vapno
(calx). Još je Geber utvrdio da se kod kalcinacije metala težina
tvari povećava. Slične su pojave zabilježili i neki učenjaci 16.
i 17. stoljeća. Ipak su te spoznaje ostale neiskorištene sve do
Lavoisiera.
Koliko su različita i pogrešna bila shvatanja u prošlom vremenu o
danjašnjim oksidima, govori nam primjer da je željezna rđa, koju
je Platon smatrao nečim zemljanim, bila Geberu nešto sumporno, a
Paracelzijusu nešto duševno. Libavius je smatrao da je to vlaga,
a Lemery da je to ulje. Njemački liječnik i hemičar Joh. Joach.
Becker se konačno vratio Platonovu shvaćanju da je to zemlja. Na
osnovi Becherovih shvaćanja o upaljivoj zemlji sagradio je Stahl,
kako sam piše svoju teoriju o flagistonu: ''Becheriana sunt, quae
profero''. (Becherova su shvaćanja to što navodim). (1)
1.1. Značajna imena za farmaciju 18. Stoljeća
8
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
Georg Ernst Stahl (1659-1734), profesor medicine na sveučilištu u
Halleu, bio je prvi koji je svojom teorijom pokušao objasniti
pojam gorenja. Teorija je bila upotrebljiva zato što su u njen
sustav bila unesena mnoga zapažanja. Iako je bila pogrešna, kako
je pri kraju stoljeća dokazao Lavoisier, ipak je vladala gotovo
čitavo stoljećei pokazala se kao plodna teoretska osnova i put ka
idućem radu tadašnjih ljekarnika i hemičara. Vodila ih je ka
najvećim uspjesima. Zato se jako pomnožio broj hemijskih lijekova
u odnosu prema biljnim. Ljekarnici i hemičari 18. Stoljeća bili
su većinom uvjereni u ispravnost flogistonske teorije i nisu ni
slutili da će se upravo
njihovi vlastiti uspjesi u
hemiji dokazati pogrešnost
tog nauka.
9
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
Slika 1. Georg Ernst Stahl
Prema Stahlu sve goreće tvari sadrže neko gorivo kojega on naziva
flogiston. Riječ dolazi od grčkog glagola flogizo, a to znači
plamtjeti, upaliti. Flogiston za vrijeme gorenja ili kalciniranja
nestane iz metala, a izgorjeli metal postane za toliko lakši od
spaljene tvari. Produkti sagorijevanja su vapna ili kiseline,
koje su prije bile vezane na flogiston. Stahl je s vagom u ruci
utvrdio, kao i mnogi drugi znanstvenici prije njega, da kovine
postaju teže ako ih se žari. To je bilo protivno njegovoj teoriji
prema kojoj bi kovine morale izgubiti flogiston. Niti to ga nije
upozorilo na pogrešku u njegovoj teoriji, nego je mislio da je to
zbog velike vrućine. Stahl je smatrao, da u čovječijem tijelu
vlada neki životni duh (anima), koji uređuje tok života i
djelovanje hemijskih i fizikalnih sila u tijelu, dakle slično kao
Paracelzusov i Helmontov '' archeus''. Odlični farmaceutskih
hemičar toga doba Friderik Hoffmann, profesor medicine u Halleu,
postigao je svojom preporukom to da su Stahla pozvali za
profesora u Halle. Hoffmann se mnogo bavio destilacijom i
istraživanjem eteričnih ulja i analizom drugih ljekovitih tvari.
Pripremao je umjetne mineralne vode. Upotrebljavao je piknometar
10
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
za određivanje specifične težine. Bio je protivnik shvaćanja da
bolesti potiču od preobilne kiseline ili baze u tijelu. Još i
danas nas na njega podsjeća naziv za opće poznate Hoffmannove
kapljice. Eter, kojeg danas sadrže te kapljice, prvi je opisao
tek Frobenius 1730. Godine. Hoffmannovo ime nose još i Balsamum
vitae Hoffmann (Mixtura oleoso-balsamica) i neki drugi lijekovi
Caspar Neumann (umro 1737), član akademije znanosti i dvorski
apotekar u Berlinu, ispitao je razne ljekovite tvari i napisao
mnogo izvornih djela o rezultatima tih ispitivanja. Pokušao je
urediti mnoštvo tada upotrebljavanih sastavljenih ekstrakata.
Promijenio je, do tada zanemarenu, dvorsku apoteku u Berlinu u
uzoran zavod. Među mnogim njegovim učenicima bio je i Marggraf.
Andrija Sigm. Marggraf (1709-1782) bio je učenik apotekara Neumanna
u Berlinu, a kasnije je studirao kod Spielmanna u Strassburgu i
Hoffmanna u Halleu. Ubrajaju ga među najznamenitije hemičare svih
vremena. Gorku zemlju naziva magnesium. Dokazuje da je ima u
talacumu i da je alkalna. Bio je jedan od prvih koji je
znanstveno ispitivao vodu ljekovitih izvora u Karlovim varima,
Marijanskim laznima i na drugim mjestima. Kod svojih je analiza
upotrebljavao nove, vlastite metode. Bio je vjeran pristalica
flogistonske teorije i brižljivo je pripremao podloge za hemijske
operacije, koje su tada mnogi laici smatrali alhemijskim
vračanjem. Naglašavao je važnost destilirane vode kod hemijskih
operacija. Bio je među prvim koji su upotrebljavali mikroskop kod
hemijskih istraživanja i analiza. Otkrio je fosfornu kiselinu
11
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
(acidum phosporicum). Ispitao je i neke biljne sokove kao i
njihove soli. Tako je došao do svog najvećeg znanstvenog uspjeha
- otkrića evropskog šećera. Uspjelo mu je 1747. nakon temeljnog
rada, dokazati da u soku nekih domaćih biljaka, a prije svega u
šećernoj repi (Beta vulgaris) , postoji šećer koji je hemijski iste
kvalitete kao i zapadnoindijski šećer dobiven iz šećerne trske.
Evropa je do tada posredovanjem engleske trgovine šećer većinom
dobivala s Kube i susjednih otoka. Tamo su ga sadili i uzgajali
nedugo nakon dolaska Kolumba u Ameriku. Cijena mu je zbog dugog
puta, carine i monopola bila toliko visoka, da su ga do konca 18.
stoljeća gotovo isključivo
upotrebljavali apotekari za
lijek i kupovali su ga samo
bogati ljudi kao slasticu. Bio
je cijenjen kao lijek protiv
groznice i kašlja, kao
umirujuće sredstvo i za
bolesti žuči, želuca i
bubrega. Sam Marggraf nije
doživio preokret kojega je
prouzročilo njegovo
otkriće u evropskoj
privredi i industriji.
12
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
Slika 2. Andrija Sigm. Marggraf
Gerhard van Swieten (umro 1772), čiji je stručni rad bio značajan i
za naše krajeve, bio je Boerhaveov učenik. Postao je 1745. godine
šef austrijske sanitetske uprave i upravnik medicinskog školstva.
Bečko je sveučilište njegovom zaslugom postalo za duže vrijeme
središte medicine u Evropi. Njegova reforma zdravstvene službe
donijela je i farmaciji 1770. godine nove upute za ljekarnike
( Instrukzion fur die Apoteker ), koje su vrijedile za sve
austrijske zemlje, dakle i za naše krajeve. U to je vrijeme
(1745) izašao propis da ljekarnici moraju pripremiti sve lijekove
prema bečkom dispenzatoriju. U tom dispenzatoriju općenito
nalazimo iste lijekove i ljekovite oblike kao i u ljekarničkoj
taksi za Kranjsku iz 1710. godine. Vrlo malo promijenjena izdanja
13
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
bečkog dispenzatorija do 1770. godine govore nam da su se
službeni lijekovi u flogistonsko doba mijenjali vrlo malo. Prve
znakove velikog preokreta farmacije, hemije i drugih
prirodoslovih znanosti donosi tek Pharmacopoea austriaca provincialis iz
1774. godine, koja je vrijedila za sve austrijske zemlje. U njoj
botaničke droge imaju nova imena. Dao im ih je veliki botaničar i
liječnik Linne (1707-1778), koji je uredio sustav biljnog i
životinjskog carstva. Osjetljivo se smanjio broj životinjskih
droga.
Slika 3. Gerhard van Swieten
U drugoj polovini 18. Stoljeća sve su prirodoslovne discipline
izvanredno napredovale. Promijenila su se i životna shvaćanja.
14
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
Život se evropskih naroda preobrazio. Duševne i svjetovne stege,
koje su kočile i opterećivale narod, polagano su oslabile.
U to je doba u Švedskoj živio veliki ljekarnik, hemičar i
otkrivač Karl Wilhelm Scheele (1742-1786). Njegove zasluge i uspjesi
nisu samo vlasništvo njegove domovine Švedske, nego vlasništvo
cijelog čovječanstva. Bio je rođeni prirodoslovac i zato nije
znao događaje promatrati i na drugim područjima. Njegova prva
veća naprava nosi naziv '' O načinu izrađivanja željeznih
kuglica''. Godine 1770. otkrio je fluornu kiselinu, a godinu je
dana kasnije utvrdio da užareni drveni ugljen adsorbira plinove.
Otkrio je i dobio hlor (1774), kojeg je smatrao
''deflogestoniranom solnom kiselinom'' U kamencima mjehura (1776)
otkrio je mokraćnu kiselinu . Njegov najveći upsjeh bio je to da
je 1771. godine, prilikom svojih smišljenih pokusa sa zrakom,
okrio kisik. (2)
15
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
Slika 4. Karl Wilhelm Scheele
2. RAZVOJ FARMACIJE U FRANCUSKOJ TOKOM 18. STOLJEĆA
Dva datuma koja su najznačajnija
u Francuskoj za razvoj farmacije
u 18. i 19. stoljeću su 1777. i 1803. Nakon tri stoljeća
povremenih sukoba, farmaceuti u Parizu pojavili su se u 1777 kao
snažan korporativno tijelo - Collège de Pharmacie. Taj razvoj
16
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
očituje kumulativni rast stručnog, znanstvenog, društvenog i
ekonomskog rasta. Tako nastaje nova slika od farmaceuta kao
profesionalnih osoba koji su se oslobodili predrasuda iz 17.
stoljeća. No, možda i najvažniji značaj rasta u ovoj struci je
naučno usmjeravanje koje je nastalo u razdoblju od 1777. godine
do 1803. godine, i tako se nastavilo i kroz 19. stoljeće. Tako
dolazi do velikog broja uspješnih naučnih aktivnosti: Prvi,
utjecaj Geoffroys i Rouelles i njihovih učenika (A. Baume, LC
Kadet, Bayen, AL Brongniart, JF Demachy i drugi) koji su
ostvarili poticaj za ostvarivanje drugog vala krajem 18.
stoljeća, koje je dao farmaceute Vauquelin, Deyeux, Parmentier,
Bouillon-Lagrange i Bernard Pelletier. Prva skupina je se bavila
samo farmacijom, odnosno minerološkom i analitičkom hemijom koja
je bila dugo prisutna na kontinentu, dok će se kasnije spojiti s
pneumatskom hemojom Britanaca. Međutim, naučni korijeni francuske
farmacije se ne mogu razdvojiti od svog institucionalnog,
društveni, politički i ekonomski okvir. Da bismo razumjeli naučnu
komponentu 18., a samim time i 19. stoljeća francuske farmacije,
također je potrebno imati osnovna znanja o njihovim
profesionalnim strukama. Berman zbirka sadrži podatke o sudbini
„Collège de Pharmacie“ sve do njegovog raspuštanja, koje je bilo
1796. Zatim aktivnosti njegov nasljednik, „Société Libre des
Pharmaciens“, s kojim dolazi do značajnog zakona koji je stvorio
nove pravne i institucionalne okvire za farmaciju.
17
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
U tom
kontekstu, aspekti profesionalnog djelovanja su uspostavljeni, a
to su: obuka farmaceutske prakse u maloprodajnim objektima
(apotekama), civilne bolnice, javne zdravstvene funkcije, vojne
apoteke, ekonomske i socijalne komponente, te učinak turbolentni
političkih i društvenih promjena u evoluciji farmaceutske struke.
(3)
18
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
Slika 5. Apoteka u Francuskoj iz 18. Stoljeća
3. RAZVOJ FARMACIJE U VELIKOJ BRITANIJI TOKOM 18. STOLJEĆA
Riječ 'farmaceuta' je prvi put korišten u publikaciji u Engleskoj
u 1834. godini prema Oxfordskom engleskom riječniku u romanu
Lytton naziva Posljednji dani Pompeja. Međutim, to je svakako bio
u upotrebi od 18. stoljeća, a odnosilo se na nekog tko priprema i
izdaje lijekove. Ipak, na početku 19. stoljeća, većina ljudi koji
su radili u tom području nazvali bi se hemičari i / ili
apotekari. Termini apotekara i farmaceutske hemije (sada obično
skraćeno na hemičar) došli su kasnije u 1800. godini. Riječ
"apoteka" ima mnogo dužu historiju u Engleskoj. Tako Chaucer u
„Knighta Tale“ (nastala oko 1386) koristi riječ za opisivanje
medicinskih priprema biljaka (farmacija biljaka). Izraz apoteke,
19
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
često se koristi između 1600 i 1800-ih, ali ne odnosi se na
hemičar i apotekara, nego je služila za osobe koje žive u
Londonu, koji je prošao ispit društva farmaceute iz Londona,
osnovanog 1617, ili na njihove često manje kvalificirane kolege u
pokrajinama.
Iako je u apotekarskoj praksi uključen snažan element samog
donošenja lijekova, bila je više sveobuhvatna nego samo rukovanje
lijekova i hemikalija. Apotekari su takođe pregledali i liječili
pacijente, ali nisu naplačivali za te usluge, nego su naplačivali
samo za isporučene lijekove. Nakon presude u slučaju Rose (1701-
1703/4), farmaceuti su postala legani, odnosno pravomoćni
pripadnici medicinske struke, samim time mogli su propisivati
lijekove. Kako su farmaceuti preselili u više savjetodavno
tijelu, oni su mogli da razvijaju svoje područje, samim time da
vrše pripreme i opskrbe lijekovima. Farmaceuti su pokušali da
uspostave kontrolu na hemijskim i farmaceutskom aktivnostima, u
1748. godini kad je predložen novi zakon o kontroli opskrbe
lijekova, ali taj prijedlog nije prošao. Nedugo nakon toga
osnovana je Udruga kako bi sastavili prijedlog Parlamentu da
osnuje tijelo koje provjerava i uređuje farmaceute, sanitetske
apoteke, i hemičara. Hemičari i apotekari su poduzeli akciju,
tvrdeći da oni najbolje plasirani da postavili vlastite
standarde, zbog toga što su bili iskusniji u tome kako se prave
lijekovi od farmaceuta. Hemičari i apotekari su istrajali u
svojoj tvrdnji, i kad je usvojen Farmaceutski Akt, farmaceuti
20
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
nisi imali kontrolu nad izradom lijekova, nego je to pravo
pripalo apotekarima i hemičarima. (4)
3. RAZVOJ FARMACIJE U OSMANSKOM CARSTVU TOKOM 18. STOLJEĆA
Otomansko carstvo je osnovao u Anatoliji, prostiralo se preko tri
kontinenta i preživjelo više od 600 godina. Teritorija carstvu
pokrivala je teritorije Bugarske, Grčke, bivše Jugoslavije,
Rumunije, istočni Mediteran otoke, dijelove Mađarske, Rusije i
Ukrajine, Kavkaza, Iraka, Sirije, Palestine i Egipta, kao i
Sjevernoj afričke teritorije iz Egipta pa do Alžira, i dio
Arapskog poluotoka tokom svog apogeja. Trenutno postoji oko 35
nezavisnih država u teritorijama koje Osmansko carstvo pokriva,
taj broj se povećava na 64 sa nepreživjelim državama.
Do sredine 18. stoljeća, kada je došlo do rasta interakcija
između Europe i Otomanskog carstva, apoteke su bili sastavni dio
mnogih bolnice koji su osnovanw za liječenje bolesnih. Ove
bolnice izgrađene su često kao akt milosrđa od strane sultana ili
imperijalne obitelji ili bogatih pojedinaca. U tim bolnicama
siromašni su bili tretirani besplatno. Oni su se primali nakon
što su očišćeni u hamamu, a onda bi dobi bolničku haljinu,taj
običaj se ne razlikuje mnogo od današnje bolnice osim hamam
posjeta.
21
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
Osmanske bolnice su radile kao poliklinike ali sa razlikom,radile
su besplatno Uključujući kućne posjete i lijekove. I bez naknade
čak ako bi umjesto bolesnog lica, staratelji došli umjesto njih i
opisali simptome sa doktorima koji će nakon toga objasniti koji
je lijek potreban bez naknade. U bolnicama lijekovi koji su se
koristili držali su ih u skladištima od bolnica. Najvažniji od
tih lijekova su bili takvi lijekovi kao protivotrovi i korišteni
su za svako dijete ili bolesti, posebno u slučajevima trovanja.
Altintas koristi bilješke u kojima su dokumenti i knjige koji se
odnose na postupanje što se tiče seldžučkog perioda, od kojih se
može dobiti ideju o tome kako se propisivao lijek u različitim
slučajevima. Neki od uobičajnih metoda su te da su određene
lijekove koje će biti pripremljeni u velikim količinama od strane
farmaceuta,pohranjivani tako da će trajati dugo vremena. Među
njima su lijekovi za "groznice, glavobolje, bolovi u želucu, opća
malaksalost, stanja kože, nesanica i bol zglobova."
Najvažniji dio priprema su nazvali "tiryaks." Tiryaks su
korišteni za strogi tada imuni sistem i mogao bi se koristiti
prije ili nakon bolesti. Jedan posebno opisuje Altintas,taj
određeni „tiryaks“ imao je više od 40 aktivnih sastojaka
uključujući zmije i meso, što se duže moglo držati, to je veći
bio učinak. Sastojci su bili u obliku gela koji se sastoji od
postrojenja i sve bi se to mješalo sa tlom,zatim prosijavalo i
miješalo sa medom.
22
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
Paste su još jedan način za pripremu zajedničkih pravnih lijekova
i one su mogle biti vrlo lako otopljene u vodi ili se pak
koristti kao pastu. Oni su se posebno koristile za lijekove i
restorativne su napravljene pomoću različitih plodova.
Često sirupi su korišteni za smanjenje groznice i žeđi. Neki od
sirupa su napravljene od ruža, ljubičica, šipaka i tamarinda.
Iako tamarinda morao biti doveden iz Egipta ili Indije, često se
koristio za ublažavanje bolesnika malarije.
Masti su najčešći način za liječenje kožnih bolesti i opekotina u
vrijeme Otomanskog perioda. Iako se stalno moralo preispitivati
o njihovoj efikasnost. Na primjer "crne mast", koji je napravljen
od pčelinjeg voska, maslinovog ulja i crnog katrana. Toje svakako
mirisalo, a za efikasnot nije utvrđeno.
U Şifahanes Istanbula, koji je objavio IBB kulture, Inc, opisuje
različite apoteka u džamiji kompleksa oko grada, kao i razne
apoteke u Topkapi Palači. U stvari, ovo je jedana od prvih palača
u svijetu za proizvodnju lijekova. Zahvaljujući pisanoj
dokumentaciji, danas ima 186 recepata za razne bolesti, kao i za
kozmetiku koje je napravljena do između 1608 i 1767. Ne samo da
se proteze koriste za sultana i njegovoj porodici, oni su dobili
za sve članove domaćinstva koji su bili sultan stanovnici u
palati. Osim toga, dva doktora su uvijek bili na dužnosti, i
lijekove su držali pod kontrolom glavnog liječnika u njegovoj
sobi.
23
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
Knjige obiluje prekrasnim fotografijama u boji, izvornim
materijalima i čitkim tekstom ispunjenim zanimljivim sitnicama
oko Osmanske dobrotvorne bolnice, doktorima medicine i
farmaceutske prakse. (5)
4. RAZVOJ FARMACIJE U AUSTRO-UGARSKOJ TOKOM 18. STOLJEĆA
Na početku 18. stoljeća, nije bilo jedinstvene odredbe o
apotekarskoj profesijii nije postojao jedinstven zdravstveni
sistem u carstvu. Apotekarski pravilnici bili su namjenjeni
pojedinim gradovima ili regijama. Zdravstvene mjere, npr. u
slučaju epidemije, jednostavno nisu postojale. Općenito, apoteke
su bile smještene u gradu, jer je to bilo jedino mjesto gdje su
imali klijente. Siromašni ljudi u selu koristili su besplatne
lijekove koje su dostavljali vjerski radnici i oslanjali su se na
tradicionalno ljekovito bolje, ili bi kupovali lijekova iz od
„šarlatana“ dokotra koji su obilazili ulice. Pravilnici koji
reguliraju obrazovanje i zanimanje apotekara u Beču datiraju još
iz 16. stolječa, kao središnjem dijelu carstva. Kasnije ti
pravilnici nisu regulirali samo zanimanje apotekara u Beču, nego
su se proširili na čitavu Austriju.
24
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
Na početku 18. stoljeća pravilnik koji je objavljen 1666. godine
bio je i dalje na snazi. U to vrijeme apoteke su uživale slobodu
grada i svojih prava. U to vrijeme da bi neko postao apotekar
prvo je morao provesti pet godina u na usavršavanju u apoteci.
Nakon završetka obuke, novi apotekari najčešće su napuštali
apoteku u kojoj su proveli pet godina, i posao su tražili u
drugim apotekama radi povećanja svog znanja. Ako bi na kraju
apotekar žalio da osnuje svoju vlastitu apoteku na teritoriji
Austrije, morao je da položi ispit na Medicinskom fakultetu
Univerzitet u Beču, koji je predstavljao glavni nadzorni organ za
farmaciju u Austriji. Apotekarske radnje nisu postojale samo u
Beču, nego i u drugim gradovima ovog carstva. Takve radnje u
drugim gradovima bile su osnovane na osnovu Bečkog pravilnika.
Dok neki gradovi nisu imali nikako apotekarske radnje. Veliki
značaj za razvoj medicine, a samim time i farmacije imao je
Medicinski fakultet u Beču. Medicinski fakultet je povečao uticaj
farmacije u Carstvu.
Veliki doprinos u medicini, a samim time i u farmaciji u Austriji
dao je Gerard van Swieten. On je bio dekan Medicinskog fakulteta
u Beču, pored toga obavljao je funkciju glavnog nadzornika za
civilnu i vojnu medicinu u Carstvu. On je zagovarao poboljšanje
edukacije na Medicinskom fakultetu u Beču. Gerard van Swieten
nije bio samo edukovan kao doktor medicine, nego je imao i zvanje
apotekara. Karijeru je započeo 1715. godine kad je počeo da radi
kao pripravnik u jednoj Amsterdamskoj apoteci. Iako je se
25
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
prvenstveno posvetio medicini, njegov apotekarski rad služio mu
je kao sredstvo za uzdržavanje, ali je napominjao da farmacija
značajan dodatak njegovom medicinskom studiju.
U pravcu van Swieten reforme na Univerzitetu u Beču, van Swieten
je izazvao izvanredne promjene u medicinskom kurikulumu koji je
bio u korist za dobrobit apotekarskog obrazovanja. On je u njemu
predstavio novi predmet botaniku i hemiju, a Robert Laugier biva
postavljen kao prvi profesor za ovu katedru u 1749. godini.
Laugier predavanja o botanici i hemiji nije držao samo studentima
medicine nego i farmaceutima i ta su predavanja bila obavezna za
doktore pripravnike prema van Sweitenovim upustvima. Ranije u
apotekarskim uredbama bila je samo dužina šegertovanja kao lična
kvalifikacija. Također gledalo je se znanje čitanja, pisanja
latinskog jezika i vjere. Ti pravilnici nisu uključivali bilo
kakvu direktivu za akademsko obrazovanje. Kasnije određeni
propisi su uključeni u „Sanitätshauptnormativ“ 1770. godine, a
1773. godine fokusirano je na znanje pobolšanja teoretskog
zananja potencijalnih farmaceuta. Ovim sanitarnim računom iz
1770. godine svaki vlasnik apoteke mora je biti saslušan na
Univerzitetu u teritoriji Austrije.
1782. godine Beč je imao 11 farmaceuta koji su bili u
Organizacijskom odboru, također postoje neke naznake da je ova
zajednica postojala u ranijim vremenima. Eksplicitan znak da je
apotekarski Odbor postojao i u prvoj polovini 18. stoljeća su
zapisi koji datiraju iz 1723. godine. Temelj apotekarskog Odbora
26
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
u čitavoj državi konačno je određen u 1773. godini u amandmanu od
sanitarnog računa iz 1770. Bečki apotekarski Odbor raspušten je
1782. godine od strane cara Josipa II. Raspuštanje Odbora
rezultat je skandala u vezi sa isporukom u kojoj su bili
falsifikovani lijekovi za austrijsku vojsku. Josim II bio je s
jedne strane vrlo ljut zbog ovog incidenta, ali s druge strane on
je iskorstio ovu priliku da raspusti Odbor i otvori put za
uspostavljanje novih apoteka u Beču. Također Josip II je donio
odluku da svaki pravilno ispitani apotekar može dobiti odobrenje
da otvori apoteku u ili izvan Beča.
Nedostatak apotekarskog odbora imao je negativne posljedice na
Bečke apoteke pa je car Franjo II ponovo uveo apotekarski odbor u
1796. godini, i proglasio istovremeno nova pravila za apotekarski
Odbor. Ova pravila nisu se samo odnosila na pravo i dužnosti
farmaceuta već su uključene i nove instrukcije za apotekarski
ispit. Prema ovim uredbama/pravilima uticaj Medicinskog fakulteta
u Beču sveden je na minimum bar što se tiče ispita. Dvojica
predsjednika Upravnog odbora i dva odabrana farmaceuta određivali
su apotekarski ispit. (6)
5. RAZVOJ FARMACIJE U AMERICI TOKOM 18. STOLJEĆA
27
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
Za razliku od danas,u 18. stoljeću medicinske znanosti nisu
napredovale u naučnom znanju, jer je tijelo i njegova funkcija
još uvijek bila misterija. U Europi, doktori su još uvijek
pridržavali dogme ili vita liste, iatrochemista i
iatrophysicista.Svaki sljedbenik ili teza "marka" medicinske
prakse tvrdili su o svojim pretpostavkama i uzorcima koji bi
objasnili svo ljudsko zdravlje.
To je posebno istinito u velikim Univerzitetskim centrima u
Europi. Svaki univerzotet je imao svoje pojednostavljene verzije
o bolestima ljudskog tijela. Oni su mislili da su bolesti
ljudskog tijela zbog neprilagođenosti tijela sistemu. Doktorska
dijagnoza bolesti bazirala se na drevnim vjerovanjima ili
tjelesnoj "napetosti", ili drugim grubljim doktrinarnih dogmi.
Praksa "krvari" pijavicama da liječe bolesti bila je zajednička
tokom 18. stoljeća. U stvari, praksa medicine je bila više štetna
nego korisna. Doktori nisu bili sterilizvani, kao ni njihove
ruke, ili instrumenti.
Propisani lijekovi za bolesti bili su jednako loši. U Europi sve
i svašta je korišten u miješanje i izradu lijekova. U Americi,
zdrav razum kao i pristup medicini je prevladavao. U stvari,
iscjelitelji su bili bolji nego što su bili doktori koji su bili
učeni za taj posao.Tokom 18. stoljeća Amerike, najviše su se
koristili lijekovi u botaničkim vrstama. U stvari, najčitaniji
materijali bili su "biljni" katalozi, koji su objašnjavali gdje i
kako ljekovito bilje raste. Osim toga, materijali je objašnjavao
28
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
i njihovu korist, Mark Catesby je nagovorio dva eminentna
engleska ljekara da uzme pod svoje putovanje, u 1710-1719, gdje
je našao mnoge terapeutske biljake, uključujući i maj jabuku,
zmijski korijen, ginseng, i vještica-lijeske, i pisao o njima u
svom Natural History of Carolina, Floridaa na Bahamimskim
ostrvima. Bilo je i poboljšanja u toku 18. stoljeća. Na primjer,
javno zdravlje i higijena dobili su više pažnje. Stanovništvo je
počelo da se čuva i da prima sugestije od zdravstvenog
zakonodavstva.Upotreba vakcinacije počelo je u 18. Stoljeću.
Velike boginja su bile glavni cilj za ovu vrstu terapije. Velike
boginje su često prelazile u fatalnu bolest. U stvari, ponekad
to je bila epidemija tolikih razmjera da je opustošila gradove i
zemlje u Europi. Moderne američke drogerije razvijen su od četiri
korijena u 18. Stoljeću. Moderni američka drogerija razvila se iz
četiri korijena u 18. stoljeću, stoljeću populacijske ekspanzije
u Americi koji je donio sa sobom veće potrebe za povećanjem
isporuka sustava fondova medicine. To su četiri tačke u kojima se
moglo nabaviti lijekovi, a to su liječnik i ambulanta ili
dućanski fondovi. Prvi način to jeste isporuka putem liječnika
se zadržao jako dugo. (7)
29
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
Slika 6. Apoteka u Americi za vrijeme 18.stoljeća
6. RAZVOJ FARMACIJE U HRVATSKOJ
6.1. Dubrovačka Republika
Dubrovnik je već od svojeg osnutka povezan s medicinom.
Stanovništvo nekadašnje antičke grčke kolonije Epidaura donijelo
je u te krajeve kult grčkoga boga zdravlja Eskulapa (lat.
Asklepija). Spomen na to štovanje nalazimo i na jednome od sedam
kapitela Kneževa dvora – Eskulapovu kapitelu, te u latinskom
30
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
natpisu koji se nalazi pokraj tog kapitela, a govori o navodnome
podrijetlu Eskulapa, vezanome za područje oko Dubrovnika. Zbog
svog povoljnog položaja Dubrovnik je vrlo rano, već u 12. st.,
uspostavio pomorsko-trgovačke veze sa susjednom južnom Italijom,
gdje se upoznao s talijanskim kulturnim dostignućima. Jedan od
gradova s kojima je održavao žive političke i gospodarske veze
jest i Salerno, u kojemu se tada nalazila jedna od priznatih
medicinskih škola. To je ujedno i razdoblje kada car Fridrik II.
svojim ediktom iz 1240. g. jasno odvaja ljekarničku od liječničke
službe.1 I upravo pod utjecajem glasovite salernitanske škole2,
uz teurgičku i pučku medicinu, u Dubrovniku vrlo se rano počela
razvijati i znanstvena medicina. U dubrovačkim samostanima tada
je još uvijek bila živa tradicija antičke znanosti: poučavana je
mladež i liječeni pojedinačni bolesnici. Benediktinci su iz južne
Italije donijeli medicinske rukopise. Već u 13. st. spominju se u
Dubrovniku školovani liječnici, koji više nisu redovnici nego
laici, pretežito školovani u Italiji. Prvi domaći liječnik koji
se spominje u spisima iz 1280. g. jest pučki liječnik Prvoslav iz
Dubrovnika. Ljekarništvo je u Dubrovniku bilo uzorno ustrojeno.
Još od samog osnutka grada bilo je popularno prikupljati i
prodavati bilje. Toj djelatnosti posebno je pogodovalo i
bogatstvo flore oko Dubrovnika. Prvi trgovci ljekovitim biljem
bili su istodobno i pučki liječnici. Ubrzo su se tim ljudima iz
puka pridružili i školovani stručnjaci. Farmaceuti se spominju
već u statutu Dubrovnika iz 1272. g. Prvi su ljekarnici pretežno
bili stranci, ponajprije Talijani, no ubrzo su se tom djelatnošću
31
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
počeli baviti i domaći ljudi. Godine 1318. Malo je vijeće
odlučilo zaposliti jednog farmaceuta, kako bi jedna ljekarna
uvijek bila dobro opremljena svim lijekovima. Prvi ljekarnik
zaposlen u Republici bio je Bonaventura, koji je nekad imao
trgovinu u Zadru. Dubrovačke vlasti davale su različitim
ljekarnicima godišnju plaću, beskamatne pozajmice i besplatne
stanove, kako bi privukli sposobne ljude, a ujedno omogućili
svojim stanovnicima da dođu do dobrih i jeftinih lijekova. Vlada
je, počevši već od 14. st., budno pazila i nastojala da u gradu
ne nedostaje kvalitetnih liječnika i ljekarnika. Bilo je
propisano koji su lijekovi službeno priznati, a apoteke su
neprestano bile pod nadzorom liječnika. Također je bilo
zabranjeno poslovno udruživanje liječnika i ljekarnika, koje je
moglo naštetiti bolesnima. Prva ljekarna koja je osnovana u
Dubrovniku bila je ljekarna Male braće. To je i jedna od
najstarijih ljekarni u Europi. Tačan datum njezina osnutka nije
poznat, te se pretpostavlja da je ljekarna osnovana 1317., tj.
iste godine kad je osnovan i franjevački samostan. Povijesni
podaci o njoj, od nastanka pa do potresa 1667. g., uglavnom su
izgorjeli s arhivom i knjižnicom. Ona se još i danas nalazi u
zgradi samostana, ali više nije vlasništvo franjevaca. U početku
je to bila samostanska ljekarna za potrebe bolesne braće, kao i
izvor za uzdržavanje, kako braće, tako i samostana. Ljekarna je
kasnije postala javnom, ponajviše iz humanitarno-karitativnih
razloga. U samostanskoj biblioteci sačuvana je dragocjena zbirka
starih farmaceutskih rukopisa, oko 2 000 recepata, čega je manji
32
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
dio izložen u muzeju, uz dio namještaja i ljekarničkog pribora od
15. st. nadalje. Stari inventar ljekarne poslužio je za uređenje
maloga samostanskogmuzeja, otvorenoga 1955. g. Druga vrlo važna
ljekarna je Domus Christi. Prema usmenoj predaji, ljekarna je
utemeljena 1420. u hospitalu Domus Christi. Prvotno se nalazila u
zgradi ubožnice, a potom na Placi. Njezina je povijesna važnost u
tome što je od prvog dana svog
postojanja pa sve do propasti
Republike radila kao državna
ustanova. Tijekom stoljeća u
Dubrovniku su otvorene brojne
privatne ljekarne,
međutim nijedna nije dosegnula
značenje dviju spomenutih. (8)
33
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
Slika 7. Popis lijekova kupljenih u ljekarni Braće Drobac, u Dubrovniku
7. FARMACIJA 19. STOLJEĆA
Zbog napretka hemije i drugih prirodoslovnih znanosti u 19.
stoljeću se znatno povećao broj znanstvenih radnika na području
medicine i broj novih lijekova.
Prvo važno otkriće bilježimo već 1803. godine. Ljekarnik Friederich
wilh. Serturner u Einbecku (1783-1841) pronašao morfin u opiju.
Otkrio ga je i upoznao njegova bazična svojstva. Novu je tvar
nazvao morfin zbog njenog uspavljujućeg učinka. Morfin je prvi
poznati alkaloid, tj. organski spoj iz biljnog svijeta bazične
prirode, koji s kiselinama daje soli. Ljekarnici i hemičari su se
trudili da i iz drugih ljekovitih biljaka izdvoje alkaloide ili
druge djelotvorne tvari. U toku nekoliko desetljeća uspjelo se
34
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
otkriti mnogo novih vrlo uspješnih biljnih lijekova. Meissner je
prvi upotrijebio ime alkaloid 1818. godine. Kofein iz zrnca kafe
izdvojio je 1820. godine ljekarnik Fr. Ferd. Runge. Ispitao je i
produkte destilacije ugljena. Otrkio je anilin i fenol.
Godina 1828. Ponovo označava granicu u historiji hemije i
farmacije. Do tada su prirodoslavci smatrali da se hemija može
dijeliti na anorgansku i organsku. Za anorganske spojeve su
mislili da se mogu pripremiti umjetno (sintetski), a organski ne.
Osim toga, smatrali su da kod nastajanja organskih spojeva mora
biti prisutna neka životna sila, vis vitalis. Veliki Berzelius je
još 1827. branio dogmu o potrebi te ''životne sile''. Godinu dana
kasnije uspjelo je hemičaru Wohleru prvi puta umjetno pripremiti
mokraću, dakle organsku tvar. S tim je potkopao temelj starih
shvaćanja o ''životnoj sili''. Bio je otvoren put za izrađivanje
dugog niza umjetnih organskih tvari koji je podsticao hemičare i
farmaceute, da traže i pronalaze sinteze drugih organskih tvari.
Među tim novim spojevima bilo je i mnogo lijekova. U to je
vrijeme napredovalo i znanje o hemijskim elementima. Već u 17.
stoljeću ubrajao je engleski hemičar Robert Boyle među hemijske
elemente tvari, koje se hemijskim putem nije moglo dalje
rastavljati. Francuski hemičar Lavoisier nabrojao je 23 elementa.
U godinama 1750. do 1850. Otkrili su ih 32. Više od polovine tih
elemenata otkrili su praktični ljekarnici. To je bilo doba, kada
je farmacija bilo još usko vezana s hemijom.
35
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
7.1. Ljekovite tvari 19. stoljeća
Jodoform je prvi pripremio 1822. godine J. Simon Serulla.
Tek je oko 1880. godine počeo ga kao lijek upotrebljavati
bečki liječnik Mosetig, posebno u obliku povoja i gaze,
Vodikov peroksid je 1818. godine otkrio Louis Jacques
Thenard,
Natrijev karbonat je pronašao 1801. godine ljekarnik
Valentin Rose. Godine 1840. počeo ga je u većim količinama
za ljekovite svrhe izrađivati Bullrich,
Prvu narkozu s udisanjem etera izvršio je bostonski zubni
liječnik W. Morton. Od njega su preuzeli hirurzi. Godine
1831. otkrio je Liebig, a istovremeno i neovisno o njemu
ljekarnik i profesor farmakologije Eugene Soubeiran (1797-
1858), način za pripremanje hloroforma. Simpson je 1847.
godine prvi upotrijebio hloroform za narkozu,
Atophan su 1887. godine pronašli Dobner i Giesecke. Godine
1911. aa je Jul. Von Braun uveo u terapiju,
Saharin su otrili 1878. Iran Remsen i Konstantin Fahlberg te
su ga uveli kao umjetno sredstvo za slađenje,
Wohler je u ljekovite svrhe 1837. godine pripremio čisto
željezo (Ferrum hydrogenio reductum), i ostale.
36
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
Kolio je velika bila promjena i predak u medicinskoj riznici 19.
stoljeća, govori nam činjenica da su približno dvije trećine svih
preparata i lijekova koje nalazimo potkraj tog stoljeća u
farmakopejama koje su vrijedile kod nas, došle tek u tom stoljeću
u materiju mediku, a samo je nešto preko jedne trećine bilo
preuzeto iz 18. stoljeća. Od početka 19. stoljeća farmakognozija
se snažno razvila. Farmakognozija nastoji pronaći i upoznati
domaće i strane biljne i životinjske tvari koje se upotrebljavaju
ili bi se mogle upotrijebiti kao lijek. (9)
8. ZAKLJUČAK
Sredinom 17. i početkom 18 vijeka dolazi do velikog procvata
prirodnih nauka koje čine teorijsku osnovu današnje farmacije. U
velikoj mjeri se napušta pseudonaučna metodologija i
istraživanjima se prilazi bez pretpostavki o rezultatima već
metodičnim izvođenjem i pažljivom obzervacijom eksperimenata i
naknadnom analizom rezultata. Paralelno se otvaraju i nove
mogućnosti za istraživanje zahvaljujući tehnološkom napretku;
dobar primjer predstavlja otkriće mikroskopa koji će u u
37
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
dolazećim godinama revolucionarno uticati na shvatanje o
celularnoj organizaciji organizma. Ovakav razvitak nauka uticao
je u velikoj mjeri i na metod istraživanja u farmaiji.
Implementacijom saznanja prirodnih nauka, farmaceuti počinju da
iz postojićih sirovina za proizvodnju preparata izoluju aktivne
principe, što je označilo masivan napredak u farmakoterapiji. U
apotekama se osnivaju labaratoriji u kojima se radi na izolovanju
farmakoloških sastojaka iz već primjenjivanih ali i do tada
neistraženih terapeutski važnih biljaka. Pored magistralnih,
počinje i proizvodnja galenskih preparata u većim količinama. U
svim državamo možemo vidjeti i određene napretke, nove
tehnologije tako reći u liječenju ljudi, jasno se počinje
razvijati svijest prema higijeni i samom značaju higijene i
okoliša. Počinju se vršiti temeljitija istraživanja,uvode se
regulative oko otvaranja apoteka, i na samom kraju uvodi se
akademski stupanj obrazovanja za apotekare. Apoteke poprimaju
novi izgled, upotpunjen novom opremom. Kroz 18. stoljeće uticaj
religije na samu struku, na dobavljanje lijekova kao što je
slučaj u Americi gdje crkvene organizacije dostavljaju lijekove u
ruralna područja, ili gdje u Otomanskom periodu otvaraju se
bolnice, a unutar njih i apoteke koje su bile dostupne svim
slojevima, prave se rezerve lijekova koji se najviše koriste. Sve
su to bili tako reći preduvijeti za zlatno doba farmacije koje ce
nastupiti u 19. stoljeću koje će donijeti mehanizaciju i još veći
napredak u samoj struci. 18.stoljeće nije imalo ključnu ulogu u
razvijanju farmacije ali isto tako igralo je jednu od važnih
38
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
uloga za daljne napredovanje farmacije kao zasebne grane
zdrastvenih nauka. U komparacija sa ostalim državama da li zbog
veće dostupnosti podataka ili zbog same situacije u države, prva
država koja se počela brinuti o zakonskim regulativama bila je
Austro-Ugarska, formiranje apotekarskog odbora jedan je od
značajnijh koraka u toj državi.
9. LITERATURA I PRILOZI
1. Minarik, F. Od staroslavenskog vraštva do suvremenog lijeka.
169-170. Ljubljana. 1971.
2. Minarik, F. Od staroslavenskog vraštva do suvremenog lijeka.
170-183. Ljubljana. 1971.
3. Simon, J. Chemistry, Pharmacy and Revolution in France, 1777-
1809, Science, Technology and Culture, 1700-1945. Novembar, 2005.
URL: http://www.ashgate.com/isbn/9780754650447 (datum pristupa:
01.07.2014.)
4. National Pharmacy Association (NPA),
URL: http://www.npa.co.uk/ (datum pristupa: 01.07.2014.)
39
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
5. Hadzovic, S. Pharmacy and the great contribution of Arab-
Islamic science to its development. 47-50. Medicinski Arhiv.
1997.
6. Pharmaceutical Society of Australia. Pharmacy history, The
tools of the pharmacist,
URL: http://www.psa.org.au/archives/3531 (datum pristupa:
05.07.20014.)
7. Kremers, E., Sonnedecker, G., Urdang, G. Kramer and Urgan's
History of Pharmacy. 245-246. American Institute of the History
of Pharmacy. 1986.
8. Kaznačić, A. Ljekarničke zbirke u muzejima. Informatica
museologia. Muzejski dokumentacijski centar Zagreb. 2009.
9. Minarik, F. Od staroslavenskog vraštva do suvremenog lijeka.
170-183. Ljubljana. 1971.
PRILOZI:
Slika 1. Georg Ernst Stahl,
40
Farmacija u 18. i 19. stoljeću
URL : http://pioneros.puj.edu.co/biografias/img/george%20Ernst
%20Stahl.jpg (datum pristupa: 1.7.2014.)
Slika 2. Andrija Sigm. Marggraf,
URL
:http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/8/85/Andreas_Sigis
mund_Marggraf-flip.jpg (datum pristupa: 1.7.2014.)
Slika 3. Gerhard van Swieten,
URL: http://www.wieninternational.at/sites/default/files/styles/3column/adaptive-image/public/nodes/3518/einschub_einschub_van_swieten.jpg?itok=OJj_27qF (datum pristupa: 30.6.2014.)
Slika 4. Karl Wilhelm Scheele,
URL: http://www.nndb.com/people/492/000095207/carl-wilhlem-
scheele-1-sized.jpg (datum pristupa: 30.6.2014.)
Slika 5. Apoteka u Francuskoj iz 18. stoljeća,
URL:
http://en.wikipedia.org/wiki/Pharmacy#mediaviewer/File:NatMuseum.
Ravenna.jpg (datum pristupa: 1.7.2014.)
Slika 6. Apoteka u Americi za vrijeme 18. stoljeća
URL: http://hub.aa.com/en/aw/new-orleans-pharmacy-museum-first-
licensed-pharmacist-america (datum pristupa: 2.7.2014.)
Top Related