UVOD

DUBROVAČKI STATUT, TEMELJNA SASTAVNICA PRAVNOG PORETKA I BILJEG POLITIČKOG IDENTITETA

Pripremajući pred gotovo stotinu godina prvo izdanje Dubrovačkog statuta - najvrsnije u seriji Akademijinih kritičkih izdanja naših statutarnih zbirki - priređivači Baldo Bogišić i Konstantin Jireček u uvodnom su dijelu ne samo potanko opisali rukopise nego su i donijeli više dokumenata o dubrovačkim pravnim izvorima: o samom Statutu, vrelima što su mu prethodila i o komentaru Frana Gundulića, koji je od XVI. st. pratio mnoge rukopise.1 Pišući uvodnu raspravu uz prvo cjelovito prijevodno izdanje Mate Križmana i Josipa Kolanovića,2 Antun Cvitanić, ponajbolji poznavatelj našeg statutarnog prava, raščlanio je sadržaj Dubrovačkog statuta, često tumačeći i osvjetljavajući pojedine pravne institute s pomoću poredbene građe drugih statutarnih zbirki.3 Premda su u znanosti za pojedina pitanja ponuđena nova rješenja, spomenuti napisi ni do danas nisu izgubili vjerodostojnost i svježinu.

Ovim uvodnim ogledom željela bih ponajprije prikazati: kako Statut živi sa zajednicom kojoj pripada, kako se u njoj gradi i razgrađuje, kako se (neravnomjerno) proteže na grane prava i državni teritorij, kako ga pravna praksa citira, ali se od njega i šutke udaljava, kako statutarni tekst bilježi političke prijelome, no u prvom redu služi ideji tradicionalizma, i kako se - premda nosi tragove razdoblja mletačke vlasti u kojem je nastao- uklapa u mit o dubrovačkoj državi.

1 Liber statutorum civitatis Ragusii compositus anno 1272., edd. V. Bogišić et C. Jireček. Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium, IX, Zagreb: JAZU, 1904.

2 Statut grada Dubrovnika 1272., prev. Mate Križman i Josip Kolanović. Dubrovnik: Historijski arhiv Dubrovnik, 1990.

3 Antun Cvitanić, “Uvod u dubrovačko statutarno, kasnije zakonsko pravo”, ibid., 9 ­48.

1. Statut, običaj, zakoni: nedoumice pravnog nazivlja,složenost zbilje

1.1. Terminološke zamke

Pristup starijim povijesnim izvorima donosi sa sobom problem značenja pojedinih termina. Dok će suvremeni čitatelj odmah zastati nad onima za koje nije čuo i potražiti objašnjenje (npr. mogoris u Dubrovačkom statutu),4 češće će se dogoditi da odmah i ne primijeti kako neki naziv tada ne označava isto što i danas, pa će mu se prijevod učiniti nelogičnim ili će mu izmicati rečenični smisao. Taj se problem pojavljuje već kod pojma "statut”. U najužem smislu to je isto što i pojedinačna odredba, norma.5 Nadalje, koristi se njime za svega nekoliko pravnih odredaba vezanih uz neku materiju, npr. "Statut malog suda”, "Statut o vinskoj daći”, "Statut o požaru”.6 U splitskoj građi pojam statut označava također skupinu odredaba donesenih u istom razdoblju (za vrijeme istog kneza) a koje ne moraju imati sadržajnu vezu ni biti većeg opsega.7 U najširem smislu riječi označava čitavu statutarnu zbirku ("Volumen statutorum”, "Liber statutorum”, "Statuta”, “Statutum”).8

U suodnosu s izrazom "statut” pojavljuju se još neki pravni termini koji imaju drugačije značenje nego danas. Izričajem "običajno pravo” (consuetudo) ne označava se u izvorima samo ono običajno pravo koje postoji uz statut već se ponekad taj naziv rabi mnogo šire, kao oznaka čitavoga pravnog poretka, pa uključuje i statutarno pravo; redovito označava "stari običaj”, ali ponekad i potpuno novu normu, a zna se

4 I, 33.5 II, 7; usp. II, 12; IV, 75; VIII, 94 et passim. O tome v. i Antonio Teja, Il regime giuridico

e la funzione degli Statuti nelle citta dalmate durante il Medio Evo, Zara, 1937: 8-9.6 VIII, 1; VIII, 54; Liber viridis, ed. Branislav Nedeljković. Zbornik za istoriju, jezik i

književnost srpskog naroda, III,23, Beograd: SANU, 1984: 16; Libri reformationum III, ed. J. Gelcich. Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, XXVII, Zagreb: JAZU, 1895: 38.

7 Tako, opisujući rukopis Splitskog statuta iz XVIII. st. u Biblioteci Marciani, B. Dudan navodi da se "Statuta nova” sastoje od sljedećih dijelova: "Statuto Gradonico”, "Statutum Justiniano”, "Correctiones”, "Statutum Hemo”, "Correctio” (Bruno Dudan, Studi e note sugli statuti delle città dalmate. Trieste, 1939: 43).

8 Teja, Il regime giuridico: 8-9.

primjenjivati i za oznaku nečijeg subjektivnog prava.9 Višeznačnost tog pojma kreće se u rasponu od subjektivnog ovlaštenja do cjelokupnog pozitivnog prava, pa zato nije neobičan izričaj poput “običaj statuta dubrovačkog grada”.10 S druge strane, izraz “zakoni” (leges) često nema ono konkretno značenje koje danas imamo prvo pred očima, već označava ili tzv. opće pravo (tj. ono pravo koje je vrijedilo u čitavoj srednjovjekovnoj Zapadnoj Europi a temeljilo se na rimskom i kanonskom pravu)11 ili pak sasvim općenito norme po kojima se treba ravnati ljudsko ponašanje, bez obzira na njihovu prirodu i ishodište.12

1.2. Statut i druge sastavnice dubrovačkog pravnog poretka

Među komponentama dubrovačkoga pravnog poretka Statut je imao najistaknutije mjesto. Razlog tome ne leži ni u opsežnosti ni u iscrpnosti regulacije; on doduše zahvaća sve grane prava, ali ih ne pokriva jednako gusto, pa u nekima od njih i nije osnovni pravni izvor. Primjerice, Statut relativno skromno ulazi u materiju “čistog” obveznog prava, tako da se znatan broj klasičnih ugovora u njemu jedva i spominje (npr. zajam, posudba, kupoprodaja). Pomorsko se osiguranje također već potpuno oblikovalo i ustalilo u praksi prije no što je bilo regulirano propisima.13 Ipak, Statut se držao osnovom pravnog poretka, ne samo zato što se određenom sustavnošću izdvajao od drugih pravnih vrela zakonske i običajne prirode već i zbog svoga simboličnog značenja.

9 Bogišić-Jireček u Liber statutorum: XXII-XXIV; Bernard Stulli, “Ordines artis nauticae secundum consuetudinem civitatis Ragusii”, Anali Historijskog instituta u Dubrovniku 1 (1952): 114-116; Ante Marinović, “Običajno pravo i samouprave u bivšoj Dubrovačkoj Republici i njihovo izučavanje”, u: Običajno pravo i samouprave na Balkanu i susednim zemljama. Beograd: Balkanološki institut, 1974: 94-97; Jelena Danilović, “Dubrovački statut i 'consuetudo’”, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, 23 (1975) 1-2: osobito 3-13.

10 “(...) consuetudo statutorum civitatis Ragusii” (Libri reformationum II, ed. J. Gelcich. Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, XIII, Zagreb: JAZU, 1882: 311).

11 Smatram da je o tom značenju riječ u VIII, 94, kada se proširuje sloboda oporučnog raspolaganja i time mijenja raniji restriktivni propis (IV, 7). O korištenju tog termina za označavanje općeg prava v. Antonio Liva, La gerarchia delle fonti di diritto nelle città dell'Italia settentrionale. Milano: Giuffrè, 1976: 140.

12 “(...) quaelibet lex divina et humana” (VIII, 59).13 Stulli, “Ordines artis nauticae”: 106-108.

Izvan prostora onog što je bilo regulirano Statutom prostiralo se široko polje običajnog prava. Ono je postojalo prije Statuta,14 djelomice se u njega "preselilo”,15 a i tijekom sljedećih ga je stoljeća pratilo i dopunjavalo.16 Čitave grane prava (u suvremenom smislu riječi) prepuštene su oblikovanju običajnim putem. Ustaljena sudska praksa može se držati običajnim vrelom postupovnog prava.17 Razvijeni i složeni trgovački poslovi, zabilježeni u mnoštvu isprava, ravnali su se prema načelima koja su vrijedila u trgovačkom svijetu (lex mercatoria), itd. Naše spoznaje o sadržaju dubrovačkoga običajnog prava relativno su skromne jer je ono rijetko zapisano, upravo zato što je bilo dobro poznato onima koji su ga primjenjivali; pravnom povjesničaru time izmiče velik dio pravne zbilje, i o tome valja voditi računa.

Osim toga, u mnogim sferama stranke su mogle slobodno urediti svoj pravni odnos. Okvir koji su postavljali propisi bio je vrlo širok a i taj se voljom stranaka mogao probijati, npr. unosom uglavka "renunciando”, kojim se dužnik unaprijed odricao primjene statutarnih odredaba, zakona i običaja koji bi mu išli u prilog.18 Upravo trgovački odnosi, na kojima se temeljilo dubrovačko gospodarstvo, često su se oblikovali sporazumom i voljom stranaka (dispozitivno pravo).

Dubrovački statut upućivao je na to koji izvor treba primijeniti za slučaj sadržajnog sukoba normi različite prirode, uspostavljajući hijerahiju pravnih izvora.19 Slučajeve koji nisu opisani u Statutu najprije je trebalo pokušati riješiti analogijom, tj. proširenim (ekstenzivnim) tumačenjem statutarnih odredaba; statutarnim normama često nedostaje apstrakcije, pa se bez elastične interpretacije ne bi ni mogle primjenjivati. Ako je neki slučaj svejedno ostajao izvan domašaja statutarnog prava, trebalo je razmotriti i primijeniti pravila običajnog prava. Ako uporišta

14 Primjerice, u ispravi iz 1184. spominje se dubrovački običaj (mores) da srodnici jamče za onoga tko stupa u službu da ne će što ukrasti ni pobjeći (Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, II, ed. T. Smičiklas. Zagreb: JAZU, 1904: 365).

15 Npr. III, 49-57.16 Primjerice, sud je 1423. primijenio običaj (usus) da živine koje su počinile štetu na

usjevima pripadaju oštećeniku (Lamenta de foris, ser. 52, sv. 5, f. 133v), koji je dopunjavao statutarne odredbe o poljskoj šteti (VIII, 23). Svi citirani neobjavljeni izvori pohranjeni su u Državnom arhivu u Dubrovniku.

17 Nella Lonza, Pod plaštem pravde: Kaznenopravni sustav Dubrovačke Republike u XVIII. stoljeć,. Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU, 1997: 35-36.

18 VIII, 91. Za primjere s početka XIV. stoljeća v. Ignacij Voje, "Il credito nella Ragusa medievale”, u: Ragusa e il Mediterraneo: Ruolo e funzioni di una Repubblica marinara tra Medioevo ed Età moderna, ur. A. Di Vittorio, Bari: Cacucci, 1990: 49-50.

19 Proemij i II, 4.

nije bilo ni u njemu, sud je bio ovlašten predmet riješiti slobodno, prema vlastitoj prosudbi. Sustav dubrovačkih pravnih izvora u konačnici se, dakle, zatvarao kreativnom ulogom suda, isto kao u mletačkom pravu i u svim zajednicama kojih je pravni poredak iz njega izveden.20 Dok su druge talijanske komune upućivale sud na primjenu načela općega europskog prava (ius commune),21 mletačkoj je sredini to bilo odbojno zbog političkih konotacija, pa je uvijek naglašavala samosvojnost institucija vlasti i samodovoljnost prava. Dubrovački sustav pravnih izvora definiran je 1272. po tome mletačkom modelu, no zadržan je i poslije jer je - upravo zbog pronošenja ideje autonomije - odgovarao duhu dubrovačke države.

Među sastavnicama dubrovačkoga pravnog poretka nije, dakle, spomenuto opće europsko srednjovjekovno pravo (ius commune), utemeljeno na rimskom i kanonskom pravu. No, znači li to da u pravni sustav Dubrovnika nisu prodirala suvremena europska rješenja? Jesu li vanjski utjecaji odista bili isključeni, ili su samo prešućeni? Istraživanja odnosa “općeg” i “posebnog” prava pokazala su da je opće pravo u većoj ili manjoj mjeri bilo rasprostranjeno po čitavoj Europi. Nudilo je izgrađeni terminološki instrumentarij, koji je opet pronosio pravne koncepte, institute, načela; bez te okosnice često nije moguće razumjeti ni korektno interpretirati pravo određene gradske zajednice.22 Nad onim srednjo­vjekovnim europskim prostorima koji su se odlikovali urbanitetom, gospodarskim odnosima utemeljenima na privatnom vlasništvu i slobodi ugovora, gdje je živio notarijat - lebdjelo je opće pravo, bilo ono imenovano među pravnim izvorima ili ne. U nekim je sredinama njegova primjena bila neposrednija i snažnija nego u drugima, no svugdje se, pa tako i u Dubrovniku, baština “oba prava” (rimskog i kanonskog) odražavala na pravnu praksu.23 Jedan od primjera jest primjena torture pred dubrovačkim sudovima, koja se očito ravnala po postavkama općeg prava, dok joj propisi nisu posvećivali gotovo nikakvu pozornost.24 Cak ni sam Statut nije imun od utjecaja rimskog i kanonskog prava, kako u

20 Lamberto Pansolli, La gerarchia delle fonti di diritto nella legislazione medievale veneziana. Milano, Giuffrè, 1970; Giorgio Zordan, L'ordinamento giuridico veneziano. Padova: CLEUP, 21984: 205-213.

21 Liva, La gerarchia delle fonti, passim.22 Manlio Bellomo, L'Europa del diritto comune. Roma, 41989: 85-117.23 O takvu formalnom nijekanju, a stvarnom korištenju baštine “oba prava” u

dubrovačkoj praksi govori i Francesco Maria Appendini, Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de' Ragusei, I. Ragusa: Antonio Martecchini, 1802: 184.

24 Potanje v. Lonza, Pod plaštem pravde: 27.

uvodnom tekstu,25 tako u pojedinim odredbama - npr. za oslobođenje zavisnih sluga koristi se pravim rimskim terminom manumittere, koji se zatim objašnjava srednjovjekovnim francare26 - a kao da se nazire i utjecaj rimskih pravnih izvora na osnovni slijed građe.27

2. Stariji propisi i izradba Statuta 1272.

2.1. Predstatutarni propisi

Očuvane su pojedine pravne odredbe s kraja XII. i početka XIII. st. koje možemo držati začetcima dubrovačkoga statutarnog prava. Imale su oblik isprave; neke su se nazivale naredba (bandum, bannum)28, a neke zapovijed (preceptum), no u njihovoj prirodi ni formi nema bitne razlike.

Iz jedne isprave iz 1235. razvidno je da je povod formuliranju tih prvih propisa često bio konkretan slučaj: neki Dubrovčani kupili su brod od omiških gusara; dubrovačke su im vlasti naredile da ga vrate i od takvih rabota odustanu, prijeteći im vrlo ozbiljnim sankcijama; istodobno su odredile da će takva kazna snaći svakoga onog tko bi kupio brod od Omišana ili drugih gusara. Dakle, rješavala se pojedinačna stvar i istodobno oblikovala opća norma koja ima vrijediti ubuduće.29

25 Prenosi se čuvena Ulpijanova definicija prava sadržana u Digestama (D. 1,1,10, pr.). V. Antun Cvitanić, "Proemiji statuta naših primorskih komuna - specifičan koncentriran izraz srednjovjekovnog shvaćanja političke vlasti i prava”, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 17 (1967) 3-4: 279.

26 IV, 17 i D. 1,1,4.27 Taj slijed nije potpuno isti kao u libri legales (Codex, Digesta), no zamjetno je da

odredbe o ustroju vlasti stoje u početku, zatim slijedi sudski postupak, nakon toga se slijed razilazi, da bi se opet poklopio u smještaju kaznenog prava pri kraju.

28 Zanimljivo je da je jedna naredba uvrštena u Statut zadržala svoj stari naziv i oblik (Bannum vini, II, 18). I rapski "protostatut” iz 1234. također je imao takav oblik (Lujo Margetić, "Rapski protostatut iz 1234. godine”, Vjesnik Povijesnog arhiva u Rijeci, 38 (1996): 106). O značenjima pojma bandum v. Lexicon latinitatis Medii aevi Iugoslaviae I, ed. M. Kostrenčić, Zagreb: JAZU, 1969: 101; Lujo Margetić, "O nekim osnovnim značajkama pokretanja kaznenog postupka u srednjovjekovnim dalmatinskim gradskim općinama”, Rad HAZU, 475 (1997): 46 i 52.

29 Odnosi s gusarima bili su nakon toga povodom detaljnije regulacije, koja je našla mjesto u Statutu iz 1272. (VI, 21-22 i 58-61). Zanimljivo je primijetiti da je sankcija za dotični slučaj znatno blaža: globa od 25 perpera i spaljivanje ili oduzimanje broda. U pola stoljeća što dijeli te dvije norme, sankcija se zapravo profilirala i uklopila u penalni sustav Statuta.

Od mnoštva listina koje su sadržavale takve predstatutarne propise raznolikog sadržaja, sačuvane su samo neke. G. 1190. proglašeno je slobodno pravo pristupa (salvusconductus) u Grad dužnicima i zločincima za blagdan Sv. Vlaha.30 U vrijeme ratne opasnosti 1228. zabranjena je paša uz granice, promet s otocima, te je uveden novčani teret za one koji odbijaju stražarsku službu.31 G. 1235. prijetilo se kaznom za krađu iz vinograda;32 naredilo se da svaki dubrovački brod mora prvi teret dovesti u matičnu luku, itd.33 Osim zakona sačuvanih u izvornom obliku pergamenskih listina neke se mogu razaznati u tkivu statutarne zbirke u koju su preuzeti.34 Sačuvani su također primjeri kneževskih prisega, koje su se prvotno bilježile u obliku javne isprave,35 a potom je njihov obrazac integriran u Statut.36 Jedini dulji normativni tekst iz predstatutarnog razdoblja sačuvan u izvornom obliku jest tzv. Propis o mirazu i piru (Ordo de dotibus et nuptiis),37 donesen 1235. kao pokušaj dubrovačke komune da ograničenjem miraza, svadbene opreme i pira suspregne natjecanje u raskoši i rasipanje novca. Trajanje tog propisa bilo je naznačeno kao privremeno, vjerojatno zato da bi se razmotrili učinci i odlučilo kako to pitanje treba nadalje regulirati; rok od 29 godina očito je postavljen tako da se izbjegne protek trideset godina, a to je onaj rok uz koji se inače vezuje ustaljivanje prava (npr. kroz dosjelost). Ovaj propis privremene prirode nije preuzet u statut, osim malog dijela (opisa mladenkina ruha), a ni taj nije prikazan kao stariji propis, nego kao “dubrovački običaj”.38

30 Codex diplomaticus II: 242; Bogišić-Jireček u Liber statutorum: LXII.31 Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, III, ed. T. Smičiklas,

Zagreb: JAZU, 1905: 292.32 Bogišić-Jireček u Liber statutorum: LXVI-LXVII; Codex diplomaticus III: 439.33 Dubrovačka akta i povelje, I.1, ed. J. Radonić. Zbornik za istoriju, jezik i književnost

srpskog naroda, III,3, Beograd: SANU, 1934: 828.34 Bannum vini - II, 18.35 Tekst se za cijelo vrijeme mletačkog dominija nije bitno mijenjao, osim što je

varijanta iz 1254. proširena s nekoliko važnih elemenata. Sačuvane su isprave o prisezi iz 1237, 1238, 1240, 1242, 1244, 1245, 1247. i 1254. (v. Bogišić-Jireček u Liber statutorum: LXVII-LXIX; isprave su objavljene u Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, IV, ed. T. Smičiklas, Zagreb: JAZU, 1906). I u talijanskim su gradovima prisege dužnosnika redovito dobivale pisani oblik (Enrico Besta, Fonti: Legislazione e scienza giuridica dalla caduta dell'Impero Romano al secolo decimosesto, I.2., u: Storia del diritto italiano, ur. Pasquale Del Giudice. Milano: Hoepli, 1925 [pretisak Frankfurt am Main-Firenze, 1969]: 520).

36 II, 1.37 Naslov potječe od priređivača (Bogišić-Jireček u Liber statutorum: LXIV-LXVI). Velika

je vrijednost tog izvora za upoznavanje svadbenih običaja.38 Usp. IV, 3.

U statutarnom se tekstu može razaznati još jedna veća starija cjelina koja se odnosila na kazneno pravo. Naime, Korčulanski statut iz 1265. i Dubrovački iz 1272. imaju zajedničku kaznenopravnu jezgru. Te su odredbe svakako sadržajem izvedene iz mletačkog prava, no dobile su drugačiji poredak od onoga u mletačkoj kaznenoj knjizi (Promissio maleficiorum) iz 1232. Na temelju opće logike recepcije prava iz veće i pravno razvijenije sredine u manju, predložak je trebalo potražiti u dubrovačkoj sredini prije 1265. I doista, u drugim dubrovačkim po­vijesnim izvorima govori se o kažnjavanju prema statutu izrađenom u vrijeme kneževanja Ivana Tiepola (1237.-1238.).39 Iz usporedbe du­brovačkih, korčulanskih i mletačkih propisa može se zaključiti da su te iste norme, možda uz tek pokoju preinaku, preuzete u Dubrovački statut iz 1272.40 Drugim riječima, na početku statutarne VI. knjige otkriva se više članaka koji vjerojatno pripadaju normativnom sloju starijem gotovo pola stoljeća. Kazneno pravo i u drugim je komunama često bilo predmetom ranog zakonskog uređenja41 a tako je bilo i u Veneciji, koje je pravni razvoj za nas od najveće važnosti.42 Povod da se upravo tada u Dubrovniku fiksira kazneno pravo, i to po mletačkom modelu, vjerojatno je bila potreba da se učvrsti represivna funkcija javne vlasti: nakon što je 1232. slomljena pobuna, dubrovačka komuna morala je pristati na novi pakt s Venecijom, koji ju je čvršće podlagao mletačkim vlastima.43 Možda nije sasvim nevažna okolnost da je ta prva veća zakonska cjelina oblikovana za mandata kneza Ivana Tiepola, dok je na duždevskoj stolici sjedio njegov otac, Jakov Tiepolo,44 znamenit upravo po zakonodavnim

39 V. prisegu dubrovačkog kneza Andrije Daura iz 1254 (Bogišić-Jireček u Liber statutorum: LXVII), i zapis o sporu u pitanju kažnjavanja ubojstva iz 1307-1308 (VIII, 58).

40 Bogišić-Jireček u Liber statutorum: XXI-XXII; Cvitanić, "Uvod”: 17.41 Za usporedbu je jamačno najzanimljiviji "Rapski protostatut”, koji sadrži kazne­

nopravnu materiju, a donesen je 1234, gotovo u isto vrijeme kao i dubrovački Tiepolov statut. Rapske odredbe srodne su langobardskom i langobardsko-franačkom pravu, a trajanje im je bilo ograničeno na nešto više od godine dana (vjerojatno s namjerom obnavljanja). Margetić, "Rapski protostatut”: 105-117.

42 U Veneciji je takva zbirka izrađena još potkraj XII. st., za vrijeme dužda Oria Mastropiera. Njezin naziv, "Promissio maleficiorum”, preuzela je i mlađa kompilacija (Zordan, Ordinamento giuridico veneziano: 192-193).

43 V. Bernard Stulli, Povijest Dubrovačke Republike, Dubrovnik-Zagreb: Arhiv Hrvatske i časopis Dubrovnik, 1989: 26.

44 Tiepolo je bio duždem 1229. - 1249. (Adriano Cappelli. Cronologia, Cronografia e Calendario perpetuo. Milano: Hoepli, 51983: 346).

pothvatima.45 U Veneciji je “kaznena knjiga” zauvijek ostala izvan tijela statuta, a u Dubrovniku se svakako taj skup odredaba još neko vrijeme nakon izradbe Statuta iz 1272. nazirao kao zasebna cjelina pod prvotnim, Tiepolovim imenom.

2.2. Izradba Statuta 1272.

Kao razlog izradbi Statuta, u njegovu je proemiju (uvodu) naznačeno da su pravne odredbe bile razasute, proturječne, nepotpune i nejasne, pa je zbog toga dolazilo do prijepora i teškoća u sudskoj praksi. To sigurno i jest bio osnovni motiv izradbi statutarne zbirke jer je “kup listina” na kojima su bili zapisani dubrovački zakoni bio sasvim nepregledan, u sve većem raskoraku sa zahtjevima složenijeg pravnog života. U podlozi ovog praktičnog povoda osjeća se, međutim, težnja zrele komune, u krilu koje se već rađaju zametci aristokratskih institucija vlasti, za jasnijom artikulacijom pravnog sustava;46 nije slučajno da se nekako istodobno vođenje javne kancelarije postavlja na prave profesionalne temelje.47

Nemamo nikakvih konkretnih spoznaja o tome kako je tekla izradba Statuta ni tko se prihvatio izdvajanja i sređivanja odredaba i njihova sjedinjavanja u veće cjeline. Redaktor je svakako imao na raspolaganju ne samo dubrovačke propise nego je bio upoznat i s lokalnim običajima i terminima, dok se iz sistematike, terminologije i pojedinih pravnih rješenja razabire da je poznavao osnove europskog općeg prava. Je li Statut složio neki obrazovani i pravu vješti Dubrovčanin, neki pravnik u službi mletačke vlasti ili stručnjak iz kruga onih koji su se u talijanskim gradovima bavili izradbom statutarnih zbirki?48 Pouzdan odgovor na to jednostavno pitanje ne može se dati. Svakako, statutarni se uvod dobrim dijelom podudara ne samo s uvodom tek nešto mlađe zbirke

45 U njegovo je vrijeme izrađen model duždeve prisege (1229), zbirke normi pomorskog prava (1229. - 1236.), kaznenog prava (Promissio maleficiorum, 1232) i građanskog prava (Statutum novum, 1242.). V. Zordan, Ordinamento giuridico veneziano: 188-189, 193, 197-198, 201.

46 V. Zdenka Janeković Romer, Okvir slobode: dubrovačka vlastela između srednjo­vjekovlja i humanizma, Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1999: 58-61.

47 Gregor Čremošnik, “Dubrovačka kancelarija do godine 1300. i najstarije knjige dubrovačke arhive”. Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, 39 (1927): 231-233.

48 Spoznaje o ovim stručnim kompilatorima statuta (statutarii) još uvijek su relativno skromne. V. Besta, Fonti: 513-514 ; Mario Sbriccoli, L'interpretazione dello statuto: contributo allo studio della funzione dei giuristi nell'età comunale. Milano: Giuffrè, 1969: 56, bilj. 11.

dubrovačkih carinskih propisa (Liber statutorum doane, 1277.),49 što bi moglo govoriti u prilog “domaćoj radionici”, već i s proemijima Ižulskog, Bračkog i Hvarskog statuta iz XIV. i XV. stoljeća.50 Znamo li da spomenuti dalmatinski i istarski statuti inače nisu osobito slični, te da ih vezuje ishodište u mletačkom pravnom krugu, nametao bi se zaključak da su te dijelove prepisivali iz zajedničkog predloška koji je stizao iz mletačkog središta, možda kao dio naputka knezu, ili kao samostalan tekst koji je imao poslužiti upravo pri izradbi zbirke propisa. Dubrovački statut nosi dakle i biljeg mletačke vlasti i pečat europskog prava, a podlogu mu - dakako - donosi ono pravo koje se negdje od kraja XII. do potkraj XIII. stoljeća postupno taložilo u dubrovačkoj komuni, u pisanom i običajnom obliku.

3. Statutarne redakcije i rukopisne varijante: proces ustaljenjateksta (1272-1437)

Mnogi statuti u prvo vrijeme - u Dubrovniku do početka XV. st. - nisu imali potpuno učvršćen tekst, nego se on mogao dopunjavati, lišavati suvišnog i mijenjati, prateći pravni život zajednice i promjene u njezinu zakonodavstvu. Te su izmjene često, ali ne i uvijek označene, pa se može reći da je Statut bio svojevrstan work in progress, koji se trajno pomalo gradio i razgrađivao. S druge strane, bilo je prigoda, kao ona kada je u Dubrovniku 1358. prestala mletačka vrhovna vlast, kad je čitav statutarni tekst iznova pregledan i kada su u njemu izvršene sustavne izmjene. Plod takvih opsežnijih zahvata, koji se jasno razlikuje od prethodnog stanja, predstavlja novu statutarnu redakciju.

U pravnoj povijesti uobičajeno je slijediti definicije i nazive redakcija Dubrovačkog statuta koje su pred stotinjak godina utvrdili njegovi izdavači, Baldo Bogišić i Konstantin Jireček.51 Njihovu znanstvenom poduhvatu, koji se i nakon takva proteka vremena može ocijeniti u cjelini izvanrednim, može se prigovoriti da su olako nazivali novom redakcijom

49 Knjiga odredaba dubrovačke carinarnice 1277, ed. J. Lučić, Dubrovnik, 1989: 10-11.50 Cvitanić, “Proemiji”: 280; upotpunjeno u: Cvitanić, “Uvod”: 17, bilj. 39. V. također

Nella Lonza, Kaznenopravni sustav Dubrovačke Republike u XVIII. stoljeću, Zagreb, 1995 (neobjavljena doktorska disertacija): 35-37.

51 Bogišić i Jireček nastojali su prilikom priprave kritičkog izdanja sve rukopise svrstati u skupine po sličnosti, pa zatim razlučiti zasebne redakcije (u Liber statutorum: XLII-LVII). Budući da ih je zanimala prije svega datacija sačuvanih rukopisa i uspostava filijacije, svaki su tekstualni tip nazivali novom redakcijom, bez obzira na to jesu li sadržajne i sistemske preinake takve naravi i opsega da bi taj termin opravdale.

svaki tip rukopisa, bez obzira jesu li preinake teksta bile bitne. S novim, "organskim” pristupom javio se Bernard Stulli, koji je, proučavajući narastanje dubrovačkog pravosudnog ustrojstva i cjelokupnoga normativnog sustava, nastojao razlučiti istinske "nove redakcije” od sitnijih ispravaka i dopuna statutarnog teksta.52 Nakon njegove raš­člambe svakako je jasnije da rukopisne varijante i redakcije nisu jedno te isto, i da tzv. redakcije D i E ne postoje. Po mome mišljenju, definiranje "nove redakcije” trebalo bi biti još strože i ima opravdanja govoriti samoo dvije redakcije Dubrovačkog statuta, - onoj iz 1272. (koju su Bogišić i Jireček nazvali redakcijom A) i onoj iz 1358. (tzv. redakcija C). "Kruške i jabuke” mogu se smisleno razdvojiti tako da se ostale oznake zadrže kao naziv prijepisa (B i C1) ili rukopisnih modela (D i E).

3.1. Redakcija iz 1272.

Prva statutarna redakcija iz 1272. (redakcija A) nije do nas došla u čistom obliku.53 Naime, u najstarijem sačuvanom rukopisu s kraja prve polovice XIV. stoljeća (B) već su sadržane neke preinake, izbačene su bile neke ukinute odredbe i dodane nove. Posredno znamo, na primjer, da se nešto u statutarnom tekstu mijenjalo 1325.54 i da je 1328. ukinuta čitava glava koja je zabranjivala brakove s Kotoranima.55 U sačuvanom ruko­pisu te izmjene nisu ostavile nikakva traga. G. 1343. očito se namjeravao Statut značajnije preraditi jer je posebnom povjerenstvu povjerena zadaća pregleda teksta i izradbe revizijskih nacrta.56 Međutim, zapisnici Velikog vijeća u pregledanom dvogodišnjem razdoblju nakon toga ne bilježe pojačanu zakonodavnu djelatnost; među odredbama o kojima se

52 Bernard Stulli, "Prilozi pitanju o redakcijama Knjige statuta grada Dubrovnika”, Anali Historijskog instituta JA Z U u Dubrovniku, 3 (1954): 85-118.

53 Na taj problem u svezi sa Splitskim statutom iz 1312, koji je doživio znate preradbe 1382. - 1385. upozorio je Margetić, "O nekim osnovnim značajkama”: 21-22. Pred pravnim povjesničarima još je znatan posao na istraživanju vremenskih slojeva u dalmatinskim statutima.

54 Taj je "popravak nekih iskrivljenih statuta” zabilježen u indeksu Misti del Senato za 1325. (Listine o odnošajih izmedju južnoga Slavenstva i mletačke republike, I, ed. S. Ljubić. Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, IX. Zagreb: JAZU, 1868: 162).

55 Naslov joj je bio "De parentelis non contrahendis cum hominibus de Cataro”; kao motiv za njezino ukidanje ističe se da je bila suprotna Božjoj i crkvenoj pravdi i interesu Dubrovnika (Libri reformationum V, ed. J. Gelcich. Zagreb: JAZU, 1897: 255).

56 Libri reformationum I, ed. J. Gelcich, Zagreb: JAZU, 1879: 146.

glasovalo samo se jedna može održati razradom jedne statutarne glave, no ni ta nije našla mjesto u statutarnoj zbirci.57 Po svemu sudeći, povjerenstvo se nije upustilo ni u kakve znatnije zakonske izmjene, nego se usredotočilo na izbacivanje iz Statuta onoga što je već bilo ukinuto ili je nadomješteno drugim, pripremajući time izradbu novog rukopisa s pročišćenim tekstom (varijanta B).

Budući da sve izmjene nisu označene u najstarijem sačuvanom prijepisu, iz njega se ne može pouzdano rekonstruirati prvotni izgled statutarnog teksta. Ipak, na osnovi prije spomenutih primjera, može se pretpostaviti da je glavnina teksta redakcije A iz 1272. prenesena u varijanti B. Međutim, pitanje starosti sadržaja pojedinih statutarnih odredaba otvara se i u drugome vremenskom smjeru. Kao što sam već spominjala, u Statut su uklopljeni i neki stariji propisi, pa je osnovni tekst već rezultat dugotrajnijega normativnog sedimentiranja.

Ako se Dubrovački statut kakav je do nas došao, oprezno “raspara po šavovima”, prepoznaju se cjeline koje se razdvajaju sadržajem i razlikuju izričajem a od kojih su neke vjerojatno bile zaokružene bar koje deset­ljeće prije 1272. Prva knjiga donosi odredbe o prihodima i teretima kneza, nadbiskupa, Crkve sv. Marije, vikara i glasnika. Odnosom kneza kao predstavnika mletačke vrhovne vlasti i dubrovačke komune, u njoj je postavljen temelj ustroja vlasti “na dva stupa”.58 Druga knjiga niže obrasce prisega kneza, sudaca, vijećnika i ostalih službenika, i vjerojatno se temelji na nekom starijem registru (capitulare) u kojem su ti bili zapisani.59 Sljedeća, treća knjiga regulira građanski postupak, parnični i izvanparnični, te pitanja sudske kompetencije. Opsežna četvrta knjiga odnosi se na cjelinu bračnog, obiteljskog i nasljednog prava, i odlikuje se dosta izraženom sustavnošću. Petom knjigom obuhvaćeni su raznorodni instituti imovinskog prava: vlasništvo, služnosti, stvarnopravni i obveznopravni elementi agrarnih odnosa i dr. Jezgru šeste knjige tvori kaznenopravna materija (možda preuzeta iz tzv. Tiepolova statuta; gl. 1.­34.), no potom slijede raznorodne odredbe koje ograničavaju i sankcioniraju nedopuštenu trgovinu vinom (gl. 35.-41.), propisi o

57 Odredba regulira službu nadzora provođenja zabrane uvoza stranog i pelješkog vina (Libri reformationum, I: 179-181).

58 O komplementarnim uglavcima ugovora s Venecijom iz 1232, 1236. i 1252. v. Vinko Foretić, Povijest Dubrovnika do 1808, I, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1980: 60-65.

59 Usp. Teja, “Statuti di Dalmazia”: 29-31. Takve prisege vrlo su često sadržane u srednjovjekovnim statutima talijanskih gradova, a ponekad je to i njihova prva jezgra (Besta, Fonti: 519-524).

servima (gl. 42.-53.), pa opet nekoliko odredaba o gradskom životu (gl. 55.-57.) koje bi se bolje uklapale u petu knjigu, te više drugih norma o raznim pitanjima. Upravo suprotno, sedma knjiga, posvećena pomorskom pravu, izrazito je konzistentna i ujednačena u izričaju. Vjerojatno je Statut 1272. njome i završavao. Međutim, već u prvim godi­nama nakon toga dopisan je skup odredaba koje se uglavnom odnose na djelovanje Malog suda (Parva curia),60 a koje će s vremenom postati prvih dvadesetak glava osme statutarne knjige. Taj niz glava predstavljao je posebnu cjelinu: nosio je odgovarajući naslov, s glavom VIII, 20 prestajala je teći stara numeracija glava i završavalo je izvorno kazalo61, a nakon toga mijenja se također stil zapisa statutarnih odredaba.

3.2. Službeni prijepis iz sredine XIV. st. (varijanta B)

Najstariji sačuvani statutarni prijepis nije datiran, no na temelju rukopisa može se zaključiti da je izrađen negdje oko 1349.62 Bio je namijenjen središnjim institucijama vlasti a danas je pohranjen u Državnom arhivu u Dubrovniku (serija 21.1 Manuali pratici del Cancelliere: Leggi e Istruzioni, sv. 9b). Bogišić i Jireček detaljno su ga opisali i nazvali statutom redakcije B.63

Kao što je i inače bio običaj, prepisivač nije predložak prepisivao doslovno, nego je ispuštao u međuvremenu ukinute odredbe, što se najjasnije vidi po tome što je u kazalu prepisao pa precrtao naslov jedne izostavljene glave.64 Nadalje, kod odredaba kojima je sadržaj izmijenjen, redovito je prepisivao samo novu, važeću varijantu. Na primjer, u odredbi o broju svjedoka u kaznenim predmetima samo se kratko spominje stara statutarna odredba (anticum statutum) a citira se ona koja ju je zamijenila, donesena negdje između 1292. i 1305.65 Prepisivač u tome ipak nije bio dosljedan, jer u nekim srodnim primjerima nije

60 Te su odredbe morale biti dodane Statutu nakon 1272. (jer bi se inače našle u njegovu corpusu), a prije 1275. jer se otada kronološkim slijedom nižu glave VIII. knjige.

61 Bogišić-Jireček u Liber statutorum: XVI i 243, bilj. 12.62 Prema mom uvidu, prva ruka prepisivala je tekst zaključno s VIII, 97 iz 1349. na f.

91, s time što je posljednjih nekoliko glava pisala rastegnutije, možda malo poslije toga. Nešto stariju dataciju (oko 1342.) predložili su Bogišić i Jireček u Liber statutorum: XLV- XLVI.

63 Bogišić-Jireček u Liber statutorum: XLIV-XLIX.64 Usp knjigu VI c. 2 "De filio filias homicidium committere” (sic)65 III, 33.

“pročistio” tekst, već je prenio staru varijantu a izmjene je registrirao zasebno, pri kraju rukopisa.66 Naposljetku, prepisivao je kao integralni dio teksta i sve odredbe koje su uvrštavane u Statut nakon 1272. Te mlađe norme nisu se dopisivale samo u VIII. knjigu, koja je bila namijenjena upravo dopunama, nego su se dobrim dijelom bilježile uz tekst, na mjesto gdje bi sadržajno pripadale. Kako je slobodni prostor na rubovima listova bio ograničen, neke od tih bilježaka bile su gusto nabijene i nepregledne, a prepisivač nije uvijek bio sabran, pa mu se znalo dogoditi da preskoči neku dopunu,67 da je dopiše na pogrešno m jesto68 ili prepiše pogrešnim redoslijedom.69

Statutarne norme donesene nakon izradbe ovog rukopisa i opet su se bilježile uz glavu Statuta koju mijenjaju ili dopunjavaju,70 ili su se pak kronološkim redom dodavale VIII. knjizi Statuta.71

Nakon izradbe novog autentičnog rukopisa u XV. st., ovaj je stariji kodeks s njime usklađen72 i prepušten na uporabu “slavenskom kance­laru” zaduženome za registriranje sitnijih građanskih sporova.73

66 Npr. III, 3-5 i VIII, 25 iz 1278.; I, 22, 31, 33 i VIII, 52 iz 1296.; III, 38 i VIII, 87 iz 1338.

67 Npr. na f. 29 pisar je već bio napisao rubriku “De forma testamentorum” (III, 41), a onda tek primijetio da je uz III, 40 zaboravio prepisati dodatak iz 1332, pa je pogrešni tekst izbrisao struganjem lista.

68 Npr. na kraju glave I, 23 našao se dodatak koji se zapravo odnosi na gl. 24. i spadaobi iza nje, jer se na nju referira kao na “prethodnu”.

69 Npr. kod III, 2, osnovnom je tekstu prvo dopisao dodatak iz 1314., pa onda iz 1293.70 Npr. na kraj III. knjige ubačene su glave 59. - 61.71 Tako je bilo i kod mnogobrojnih drugih statuta. Knjige koje su naknadno stvarane

kronološkim unošenjem odredaba često se nazivaju Liber reformationum, ili Reformationes.72 V. Bogišić-Jireček u Liber statutorum: 249-250.73 Bogišić-Jireček u Liber statutorum: XLIX i 351. Od 1432. u sporovima vrijednosti do

10 perpera sudio je vikar, a registriranje tih odluka povjereno je kancelaru koji je inače pisao ćirilične akte (Liber viridis, 257; Filip (Philippus) De Diversis, Opis Dubrovnika , prev. I. Božić. Dubrovnik, 1983: 26 i 32). Potonja činjenica naravno ne znači, kako bi to htio Nedeljković, da se ti sporovi “vode na srpskom” i da ih “zapisuje srpski kancelar na našem jeziku” (uvod uz izdanje Liber viridis, XXIII), nego je riječ o preraspodjeli posla na osobljekancelarije koje, zbog manjeg opsega posla, nije dostatno iskorišteno.

3.3. “Pročišćavanje” Statuta 1358. i redakcija C

Prestanak mletačke vrhovne vlasti 1358. godine snažno se odrazio na sudbinu Statuta. Zbog političkog htijenja za postavljanjem jasne cezure, pristupilo se izbacivanju odredaba vezanih uz staru vlast, te izradbi pročišćene verzije koja je u praksi trebala zamijeniti staru. Pri tome su povjerenstvu dane odriješene ruke da Velikom vijeću predloži i druge dopune i zahvate u statutarni tekst. Unatoč širokim ovlastima, prvo peteročlano povjerenstvo završilo je mandat nakon nekoliko mjeseci s vrlo mršavim rezultatom,74 a novi tročlani sastav pokazao se samo neznatno poduzetnijim.75 Osnovnu zadaću brisanja tragova podložnosti Veneciji izvršili su krajnje nemarno, tako da su u više statutarnih glava zaboravili izbaciti takve dijelove teksta,76 ili su to izveli tako da je rečenica ostala okljaštrena.77 Unatoč lošoj kvaliteti zahvata, time je stvorena nova statutarna redakcija koja će ostati konačnom. Propusti se nikada više neće ispraviti, zbog zazora od mijenjanja statutarnog teksta a i "mletački kamenčić” je vjerojatno nakon nekog vremena prestao žuljati novu dubrovačku državnu samosvijest.

Očito su tada sve izmjene označene u rukopisu koji je trebao postati modelom za preinake drugih. Vjerojatno je tome poslužio rukopis A jer novi službeni prijepis C1 potječe od njega, a ne od mlađeg rukopisa B.78 To nudi logično objašnjenje zašto je "sporedni službeni primjerak” B sačuvan, a važniji A nije: zbog oznake izmjena potonji je postao nepregledan, pa je u XV. stoljeću zamijenjen novim prijepisom (C1).

Budući da se htjela izbjeći pometnja u tome koja je varijanta "prava” i zajamčiti pravna sigurnost, nastojao se spriječiti daljnji optjecaj stare redakcije, pa su pozvani svi privatni vlasnici Statuta da podnesu svoje primjerke na usklađenje s novim službenim tekstom.79 Koliko je vlastima bilo stalo da se to provede, pokazuje okolnost da su obećavali preradbe u privatnim rukopisima izvršiti na javni trošak, te prijetili izvanredno oštrim kaznama onima koji se na taj poziv ogluše. Međutim, čim su vlasti

74 Na njihov prijedlog donesena je jedino statutarna odredba I, 3.75 Temeljem njihova prijedloga u Statut je uneseneno pet novih odredaba: IV, 80; VI,

1, 65-67.76 Npr. II, 7, 9, 10-15, 19, 20-21, 25, 33.77 Primjerice, II, 1 i 3 (u redakciji C).78 U rukopisu C1 ima ne samo riječi drugačijih nego u B nego i nekih koje u ovome

nedostaju, što znači da nisu izvedeni jedan iz drugoga, nego da je predložak obaju rukopisa bio A. O razlikama v. Bogišić-Jireček u Liber statutorum: LIII.

79 Liber reformationum I: 247-248.

uspjele staru verziju Statuta povući iz optjecaja, nisu više osobito marile za povrat rukopisa vlasnicima, pa se ta akcija otegnula na nekoliko sljedećih godina.80

3.4. Nove pravne zbirke i "zatvaranje" Statuta 1409./10.

U statutarnom su tekstu tijekom 2. polovice XIV. i početka XV. stoljeća povremeno križane ukinute odredbe81 i dopisivane su nove,82 ali glavnina propisa upisivala se u nove pravne zbirke. Upravo zato što se svakako htjelo izbjeći jače zahvaćanje u tekst Statuta - zbog straha od zlouporabe, ali i shvaćanja da on pripada baštini koju ne valja olako dirati- 1335. uveden je novi upisnik, Knjiga svih zakona (Liber omnium reformationum). Taj je zbornik “punjen” novim odredbama do 1409.­1410., kada je otvorena nova zbirka, Zelena knjiga (Liber viridis), a ova je opet 1460. zamijenjena Žutom knjigom (Liber croceus). Do prijelaza u novi zakonski zbornik nije dolazilo zato što bi stari bio ispisan, nego zbog neažurnog (i nepotpunog) vođenja prethodnoga: novi svezak trebao je označiti i početak urednijeg registriranja zakona. Međutim, ti prijelazi nisu bili oštri i postojalo je uvijek razdoblje iz kojeg su neki propisi upisani u staru, a neki u novu zbirku. Do takva je preklapanja došlo već između Statuta i Knjige svih zakona: glavnina propisa iz XIV. stoljeća registrirala se, doduše, u novom zborniku, no neki su se i dalje dodavali Statutu,83 a neki čak bili zapisani na oba m jesta.84

Početkom XV. stoljeća Dubrovačka je Republika stabilizirana i ojačana nakon pola stoljeća formalne zaštite hrvatsko-ugarskog kralja, a faktične samostalnosti. U to doba jasnije su se profilirali sastav i djelokrug državnih institucija, u sustav vlasti ugrađeni su pomoćni i nadzorni mehanizmi i težilo se podizanju kvalitete pravosuđa organizacijskim i proceduralnim inovacijama.85 S namjerom da se unese red i sigurnost u

80 Liber reformationum III: 32 i 201.81 Primjerice, pri izradbi novog prijepisa (C1) izostavljena je zabrana sucima i ostalim

službenicima da s drugima piju (II, 4 i VIII, 12), ukinuta 1365. odlukom Velikog vijeća (Mihajlo Dinić, Iz Dubrovačkog arhiva, I, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, III.17, Beograd: SANU, 1957: 18). Također, ispušten je posljednji stavak VIII, 99 koji je ukinut 1370. (Liber viridis, 35).

82 V. listu kod Bogišić-Jireček, Liber statutorum: 462-463.83 Razmjer za razdoblje 1306.-1358. jest približno 4 /5 unijetih u Knjigu svih zakona

(178 odredbi) u odnosu prema 1/5 u Statut (44 odredbe).84 Stulli, “Ordines artis nauticae”: 90, bilj. 14.

pravnoj domeni, u razdoblju oko 1409.-1410. pristupilo se uređenju dubrovačkog normativnog sustava. Međutim, budući da je postavljen aksiom da se zbirke nipošto ne smiju prerađivati, nego da se moraju očuvati u sadržaju i slijedu, ta se akcija svela na utvrđivanje njihova autentičnog teksta i izradbu službenih prijepisa. Time su konačno "zatvoreni” Statut i Knjiga svih zakona,86 i u njih se nisu više smjele unositi nove odredbe.

3.5. Autentični prijepis iz 1437. (varijanta C1)

Malo je vijeće donijelo odluku o izradbi novoga službenog prijepisa Statuta još 1432,87 no taj je posao završen tek na proljeće 1437.88 Kodeks je izrađen od kvalitetnog materijala (pergament), ispisan je s osobitom pomnjom, a početni inicijal s likom sv. Vlaha oslikao je čuveni slikar Ivan Ugrinović.89 Kao zanimljivost može se dodati da je potkraj 1443., za svog boravka u Dubrovniku, znameniti humanist Ciriaco Pizzicolli iz Ancone, u taj statutarni primjerak vlastitom rukom upisao predložak teksta za natpise na pločama pod trijemom Kneževa dvora i na Onofrijevoj fontani, te još neke bilješke.90

Rukopis sadrži statutarnu redakciju C s dopunama iz 1358.-1408., pa se može, po uzoru na Stullijeve oznake, nazvati rukopisnom varijantom C1.91 Kao državni kodeks s autentičnim tekstom, bio je pohranjen u tajništvu Republike,92 a danas se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku (serija 21.1 M anuali pratici del Cancelliere: Leggi e Istruzioni, sv. 9a).

85 V. Stulli, "Prilozi pitanju o redakcijama”: 101; Lonza, Kaznenopravni sustav: 76-77.86 Posljednja norma unesena u Statut je iz 1408 (VI, 17, 8). Najmlađa odredba u Knjizi

svih zakona je iz 1410. (XXXIII, 9).87 Acta Minoris Consilii, ser. 5, sv. 5, f. 182.88 U jednom prijepisu iz 1769. ubilježeno je: „Anno 1437 die 14 aprilis fuit finitum"

(Leggi e istruzioni, ser. 21.1, sv. 47, f. 159v).89 Kruno Prijatelj, "Doprinos Ugrinoviću”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 15

(1963): 56-60.90 V. Ante Šoljić, "O ranoj renesansi u Dubrovniku”, Anali Zavoda za povijesne znanosti

HAZU u Dubrovniku 40 (2002): 137-142.91 Opis v. Bogišić-Jireček u Liber statutorum: XLIX-LIII.92 Bernard Stulli, "Dva pokušaja inventarizacije Dubrovačkog arhiva poč. XIX

stoljeća”, Arhivski vjesnik 11-12 (1968-69): 232 i 252.

4. Statut i dubrovački teritorij

Kako se širilo područje dubrovačke komune, pa zatim države, i kako su se na tim novim stečevinama uspostavljale teritorijalne jedinice, postavljalo se pitanje primjene Statuta i drugih dubrovačkih pravnih izvora. Budući da status tih lokalnih jedinica u Dubrovačkoj Republici nije bio određen na jedinstven način, ni pravni poredak u njima nije bio potpuno istovjetan. Na oblikovanje odnosa “centra” i “periferije” utjecali su čimbenici i povijesne i političke prirode: prepoznaju se tragovi ranije ili kasnije teritorijalne integracije, ali i traženje one mjere centralizacije koja bi osiguravala učinkovitu, ekonomičnu i što stabilniju upravu.

Pravni poredak perifernih, a geostrateški vrlo važnih zajednica Lastova i M ljeta temeljio se na široj samoupravi, pa je prirodno da su postojale i posebne pravne zbirke, izrađene u 1. polovici XIV. stoljeća.93 Premda je njihov uzor nedvojbeno bio Dubrovački statut,94 ti su normativni zbornici bili prilagođeni lokalnim prilikama;95 ostavljali su više prostora običajnom pravu,96 mijenjali parametre represivne politike (npr. za iste prijestupe propisivali blaže kazne).

Nakon što je dubrovačka komuna 1333. proširila svoje područje na Ston i Rat, počele su se 1335. u posebnu pergamentsku knjigu upisivati odredbe potrebne za djelovanje stonskog kneza.97 Zakonska zbirka koja je nastala na taj način ustalila se pod nazivom “Stonske odredbe” (Ordines Stagni), premda je protegnuta i na druga novostečena područja u kojima je bilo srodno ustrojstvo lokalne vlasti: 1399. na Primorje,98 a 1427. na Konavle.99 U sklopu razmatranja o važnosti Dubrovačkog statuta,

93 Recentna izdanja popraćena su prijevodom na hrvatski: Lastovski statut, prev. A. Cvitanić. Split: Književni krug, 1994; Mljetski statut, prev. A. Marinović i I. Veselić. Split: Književni krug, 2002.

94 Npr. u opisima kaznenih djela i vrstama propisanih kazna, kod režima miraza i bračne imovine, kod svjedočenja, kod javne prodaje nekretnina itd.

95 Primjerice, detaljno je regulirana krađa živina (Lastovski statut, gl. 7-11; Mljetski statut, gl. 7-11), čega u Dubrovačkom statutu nema.

96 To je uostalom i zajamčeno paktom kojim se lastovska zajednica podvrgnula dubrovačkoj vlasti (I, 15). V. primjere lastovskih običaja u: Josip Lučić, “Prošlost otoka Lastova u doba Dubrovačke Republike”, u: Lastovski statut: 33-34.

97 Usp. “Ordines Stagni”, ed. A. Solovjev, u: Istorisko-pravni spomenici, I. Dubrovački zakoni i uredbe. Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, III. 6, Beograd: SANU, 1936: 349-383.

98 Liber viridis, 96.99 Odlučeno je da će se konavoskom knezu poslati jedan prijepis spomenute zbirke,

bez odredaba koje su u Konavlima neprimjenjive (Liber viridis: 179 i 214).

značajno je da je primjena dubrovačkog prava na tim područjima bila ograničena i prilagođena prilikama "na terenu”. Primjerice, odobreno je rješavanje građanskih sporova prema običajnom pravu stanovnika tog područja, a ne prema Statutu,100 i kod niza zločina propisana je upola blaža kazna od one zaprijećene Dubrovačkim statutom.101

Snaga Dubrovačkog statuta, dakle, nije bila jednaka na čitavom dubrovačkom teritoriju, kao što nije bila ni u različitim domenama pravnog života. Kada bi se htjelo slikovito prikazati prostorno važenje dubrovačkog statutarnog prava, onda bi najstarije dubrovačko područje (Grad, Astarea, Elafiti) bilo označeno najsnažnijom bojom, mlađe kopnene stečevine (Rat, Primorje, Konavle) svjetlijom, a M ljet i Lastovo najbljeđom.

5. Statut kroz vrijeme: izazovi prakse i duh konzervativizma5.1. Nedostatak sustavnosti pravnih izvora: prijepori oko

reforme (XVI. st.)

Svi poststatutarni zbornici (Knjiga svih zakona, Zelena knjiga, Žuta knjiga) nizali su odredbe kronološkim slijedom, a nedostatak sistematike pokušavao se nadomjestiti izradbom indeksa i pomagala koji bi korisnike upućivali na traženi propis.102 Primjena takva modela izgradnje normati- vnog sustava tijekom nekoliko stoljeća dovela je do potpuno kaotičnog normativnog stanja, pa su u XVI. st. dubrovačke vlasti ipak bile spremne izvršiti nužne rezove i preinake. Bilo je planirano temeljito preraditi i građansko i kazneno pravo, a pri tome ih i uskladiti s postavkama rimskog i kanonskog prava.103 Budući da je bila riječ o zaista krupnim reformskim zahvatima, ta se zadaća namjeravala obaviti uz pomoć stranih stručnjaka; akciju je, međutim, već iste 1534. prekinula opasnost od kuge. Nekoliko godina potom povedeni su pregovori s više vrlo istaknutih pravnika iz talijanskih središta, ali oni nisu uspješno okončani pa se naposljetku odustalo od te ideje.104 Šteta: da je reformu doista "dizajnirao” Andrea Alciato, jedan od najznamenitijih pravnika toga

100 "Ordines Stagni”, II, 1.101 "Ordines Stagni”, II, 4 i III, 5 i 6.102 Lonza, Kaznenopravni sustav: 83-85.103 Stulli, "Ordines artis nauticae”, 110.104 Ibid., 110.

doba, dubrovačko bi pravo bilo upisano u još jedno poglavlje europske pravne povijesti. U preradbu zakonodavstva prionulo se opet 1558­1560., kada je povjerenstvo Senata, uz presudnu pomoć notara kao osobe vješte pravu, pripremilo nacrte propisa o građanskom postupku.105 Na tome se stalo, tako da je naposljetku reformiran samo jedan segment pozitivnog prava. Jamačno ima pravo Stulli kad pretpostavlja da je u međuvremenu među vlastelom prevladala struja nesklona novotarijama, koja nije htjela pristati na radikalne zahvate u pravnom sustavu.106 Premda se i u sljedećim stoljećima povremeno predlagalo pročišćenje starih pravnih zbirka i njihovo usklađenje s praksom,107 nikada više nije bilo riječi o takvoj sustavnoj reviziji čitavog pravnog poretka. Duh konzervativizma odnio je konačnu pobjedu.

Umjesto reforme, trebalo je potražiti drugo rješenje koje bi u normativnu sferu unijelo reda i pojednostavnilo primjenu prava, ne dirajući osnovna pravna vrela. U zadnjoj četvrtini XVI. stoljeća tog se zadatka primio vlastelin Frano Gundulić.108 Statut i druge pravne zbirke opremio je kvalitetnim dvovrsnim kazalima a uz svaku je glavu izradio sažetak.109 Budući da su njegova pomagala pridonijela lakšem nalaženju i tumačenju izvora u praksi, redovito su se unosila u nove prijepise Statuta (rukopisi varijante E).110

105 Ibid., 111.106 Ibid., 112.107 Npr. 1676. osnovano je tročlano povjerenstvo koje je trebalo pregledati Statut i

Knjigu svih zakona, i utvrditi koje odredbe treba izbaciti (Acta Consilii Rogatorum, ser. 3, sv. 122, f. 81), no nema tragova neke temeljitije reforme.

108 Za osnovne biografske podatke v. Nella Lonza, “Gundulić, Frano”, Hrvatski biografski leksikon, V. Zagreb: Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, 2002: 312-313.

109 Gundulićeva pomagala uz Statut objavljena su u ediciji Bogišić-Jireček u Liber statutorum: 251-421.

110 Liber statutorum: LIV-LVII.

5.2. Dogradnja i razgradnja statutarnog prava do propastiRepublike

5.2.1. Statut pred izazovom tiska

Osim dva spomenuta službena primjerka Statuta, koja su se sve do pada Republike čuvala u uredu državnog tajništva,111 dubrovačke su vlasti i poslije povremeno naručivale prijepise za potrebe svojih institucija. Primjerice, 1704. odlučile su dati na prijepis Statut i druge zakonske zbirke jer se "teško čitaju”, vjerojatno zbog nedostatnog poznavanja starih pisama;112 neki su prijepis izradili 1737. pomoćnici u notariji113 a u XVIII. st. svojim su primjercima svakako raspolagali Kazneni sud i notarski ured.114

Može se učiniti neobičnim da za vrijeme Republike Statut nikada nije tiskan. Naime, ne samo da je Mletačka Republika svoj statut i druge osnovne zbirke tiskala rano i zatim u mnogo izdanja,115 nego su objavljeni još u XVI. i XVII. stoljeću.116 Tomu nasuprot, od svih izvora dubrovačkog prava tiskani su samo Bunićev sudski priručnik i Plovidbeni pravilnik,117 a Statut je prvi put izdan tek nakon davnog nestanka Repu­blike.

Osnovni razlog zašto se Dubrovački statut umnožavao prijepisima, a ne tiskanjem, leži vjerojatno u ograničenim potrebama tržišta. Dubrovački sustav institucija vlasti bio je relativno jednostavan u usporedbi s mletačkim a i gotovo su sva središnja tijela zasjedala u dvije povezane zgrade Kneževa dvora i Vijećnice, pa je nekoliko službenih primjeraka Statuta bilo sasvim dostatno. Dinamika prepisivanja Statuta za potrebe vlastele očito je isto mogla pratiti potražnju: u optjecaju su bili i stari primjerci a vlastelinski krug ionako se postupno, ali neumitno

111 Spominju se i u inventarima s početka XIX. st., objavljenima u: Stulli, "Dva pokušaja”: 232 i 252.

112 Acta Consilii Rogatorum, sv. 138, f. 241.113 Acta Consilii Rogatorum, sv. 158, f. 26.114 Detta, ser. 6, sv. 25, f. 18v; sv. 39, f. 14v; sv. 49, f. 26v.115 Sva je izdanja Mletačkog statuta opisao A. Valsecchi, "Bibliografia analitica della

legislazione della Repubblica di Venezia”, Archivio veneto, 4 (1872): 258-288.116 Najkraće informacije o izdanjima mogu se naći u: Ivan Strohal, Statuti primorskih

gradova i općina: bibliografički nacrt, Zagreb: JAZU, 1911, passim.117 Žarko Muljačić, "O prvoj dubrovačkoj tiskari”, Anali Historijskog instituta JA Z U u

Dubrovniku, 4-5 (1958): 603; Josip Luetić, O pomorstvu Dubrovačke Republike u XVIII. stoljeću, Građa za pomorsku povijest Dubrovnika, II, Dubrovnik, 1959: 44-45.

sužavao.118 Dakako, niti objavljivanje statuta dalmatinskih gradova podložnih Veneciji nije imalo tržišnog opravdanja: nekoliko primjeraka za središnja mletačka državna tijela, nekoliko primjeraka za domaće institucije vlasti i određeni broj za plemiće moglo se bez ikakve teškoće podmiriti prijepisima. Njihovo tiskanje bilo je bitno zbog političkih silnica: u osjetljivoj ravnoteži između gradskih zajednica i mletačkog središta bilo je vrlo važno tekst fiksirati i zaštititi od samovlasnih izmjena jedne strane.119 U dubrovačkoj sredini, međutim, nakon 1358. nikakav vanjski čimbenik nije nadzirao pravni poredak, pa nije ni bilo političkog motiva da se tekst Statuta tiskanjem “zapečati”.

5.2.2. Živo tkivo ili okamina?

Statut iz 1272. ostao je na snazi sve do pada Republike. Dakako, otvara se pitanje u kojoj je mjeri, nakon protijeka više stoljeća, to staro pravo još bilo primjenjivo. Je li Statut postao okaminom, mrtvim slovom na papiru, ili je ostao živim izvorom po kojem se oblikovala pravna zbilja?

Kroz dubrovačku povijesnu građu može se pratiti kako je sudska praksa uistinu primjenjivala Statut i pozivala se na njegove odredbe.120 Neki od dokumenata s kraja XIII. st. izrijekom se pozivaju na Statut. Isto tako, kada suci 1416. odlučuju osloboditi Milšu Kovačića, protiv kojeg se vodio postupak zbog ranjavanja mačem, navode statutarnu normu da iskaz jednog svjedoka nije dostatan za osudu (III, 33).121 Od tih ranih primjera primjene Statuta značajnije je spomenuti zapise koji dokazuju da se i nakon više stoljeća praksa još uvijek držala Statuta i pozivala na nj. Primjerice, rješavajući 1763. spor među susjedima, sud je citirao odredbe (petsto godina starijeg!) Statuta.122

118 Čak ni Gundulićev Osman, pravi bestseler dubrovačke književnosti, nije tiskan u doba Republike. Usp. Ivo Banac, Dubrovački eseji,. Dubrovnik: Matica hrvatska, 1992: 17.

119 V. Gherardo Ortalli, “Il ruolo degli statuti tra autonomie e dipendenze: Curzola eil dominio veneziano”, Rivista storica italiana 98 (1986) 1: 195-220.

120 Primjerice, Spisi dubrovačke kancelarije, II, ed. Josip Lučić, Zagreb: JAZU, 1984: br. 1310 (odnosi se na V, 4) i br. 1316 (V, 18).

121 “visa (...) forma statutorum superinde loquentium per que habent quod dictum unius testis nil valet, fuit absolutus (...) et maxime viso capitulo xxxiii. libri iii.” (Lamenta de criminali sive libri maleficiorum, ser. 50.1, sv. 4, f. 181).

122 Diversi del criminale, ser. 37, sv. 42, ff. 72v-75v.

Nadalje, iz pojedinih arhivskih zapisa doznajemo da su državni službenici nosili knjigu Statuta sa sobom “na teren” kako bi se njome mogli poslužiti; npr. ponio ju je u luku kancelar koji je 1461. po naredbi građanskog suda provodio ovrhu na brodu.123 Uostalom, činjenica da se Statut još u XVIII. st. prepisivao za službene potrebe državnih institucija, potvrđuje da ga je praksa cijenila nezaobilaznim pravnim izvorom.

5.2.3. Formalne izmjene sadržaja

Bez obzira na upravo istaknute argumente koji potvrđuju višestoljetnu primjenu statutarnih odredaba, jasno je da pravni poredak nije za sve to vrijeme ostao jednak.

Statutarne odredbe u načelu nisu bile posebno zaštićene od m ije­njanja, već su se mogle revidirati običnom “zakonodavnom procedu­rom”;124 u tom smislu statutarne odredbe nisu formalno bile postavljene iznad drugih zakona. Ipak nisu sve statutarne glave bile jednako “tvrde”. Kod nekih, doduše malobrojnih, stajala je izričita klauzula da se ne smiju revidirati, a onome tko bi se to ipak drznuo predložiti, prijetilo se globom,125 ili su se htjele spriječiti olake promjene zahtijevajući da se o tome odluči posebnom većinom.126 Druge pak odredbe koje su se pokazale neprikladnima, bez ikakvih su zapreka zamjenjivane novima: primjerice, već 1278. zabranjeno je povjeravanje sporova među Dubrov­čanima drugom sudištu, osim domaćega;127 God. 1296. revidirane su odredbe o dijelu tereta što ga Dubrovčani koji dovoze žitarice moraju predati nadbiskupu, sakristanu, zdurima i predstojniku arsenala;128 God. 1338. izmijenjeno je načelo o snošenju sudske pristojbe, tako da ne pada na teret optuženika oslobođenoga u kaznenom postupku;129 God. 1451. iz teksta prisege članova Velikog i Malog vijeća te kaznenih sudaca izbačeno je prisezanje da će doći na sjednicu; 130 God. 1465. djelomično

123 Diversa cancellariae, ser. 25, sv. 70, f. 132.124 VIII, 20.125 Primjerice, VIII, 61 iz 1309. o prinudnom zajmu.126 U glavi VI, 68 iz 2. polovice XIV. st. za izmjenu se zahtijeva tročetvrtinska većina

Malog i Velikog vijeća.127 VIII, 25 kojom se mijenja III, 3-5.128 VIII, 52 kojom se revidiraju dijelovi odredaba I, 22, 31, 33.129 VIII, 87 koja modificira III, 38.130 Liber viridis, 419 kojim se ukida dio odredaba I, 4 i 5.

je izmijenjena odredba o kažnjavanju krađe131 itd. Takvih primjera mogao bi se navesti velik broj. Premda se u nekima od novih propisa izrijekom upozoravalo na opoziv, ukidanje, ili izmjenu starije statutarne norme,132 pa se čak i točno navodio broj glave na koju se to odnosi,133 u većini primjera izmjena se može otkriti tek raščlambom i usporedbom sadržaja.

S druge strane, statutarno se pravo i dograđivalo novim propisima koji nisu starijima oduzimali snagu, već su samo potanje i preciznije regulirali već postojeće pravne institute. Takav odnos starog i novog živo oslikava jedan propis pomorskog prava iz 1511. (sadržan u Žutoj knjizi): donosi se propis kao dopuna starom pravu koje je manjkavo, zbog čega svakodnevno izbijaju prijepori.134 Srodan tome je nomotehnički instru­ment - sličan "autentičnom tumačenju” u suvremenom pravu - kojim se postojeći propis tumači drugim. U dubrovačkom pravnom sustavu mnoštvo je primjera takvih "zakonskih interpretacija”, od kojih su neke uvrštene i u pravne zbirke.135

Naposljetku, nizu situacija u kojima su se zakonodavnim putem statutarne norme zamjenjivale, ukidale, dopunjavale ili pojašnjavale, valja dodati i nerijetke primjere kada se zakonskim aktom statutarna norma izuzimala od primjene u konkretnom slučaju. Takve odluke Velikog vijeća predstavljane su kao "milost” (grafia) a pokrivale su više situacija u kojima je svrsishodnost nadjačavala zakonitost. Na primjer, 1330. ženi Pankracija de Golebo odobreno je preuzimanje duga na teret miraza unatoč odredbi Statuta da žena pod muževom vlašću ne može preuzeti obvezu od pet perpera naviše.136 Ili, Veliko je vijeće 1345. ovlastilo Malo vijeće da izaslanicima u Drač i srpskom kralju priprijeti višim globama od onih propisanih Statutom; u skladu s tim, Malo je vijeće utvrdilo kaznu od 100 perpera i smjesta je primijenilo.137 Ovakva pojedinačna norma (lex specialis) imala je važnu funkciju osiguravanja

131 Liber croceus, ed. Branislav Nedeljković, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, III.24. Beograd: SANU, 1997: c. 43 koji revidira VI, 4.

132 Primjerice, Libri reformationum V: 255; «Liber omnium reformationum», ed. Aleksandar Solovjev, u: Istorisko-pravni spomenici, I. Dubrovački zakoni i uredbe, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, III.6, Beograd: SANU, 1936: X, 3 [recte: 4] koji se odnosi na II, 24, 14.

133 Npr. Liber croceus, 43.134 Liber croceus, 214 iz 1511., u svezi sa Statutom VII, 11, 21, 22, 16.135 Npr. Liber viridis, 121; Liber croceus, 253 (u svezi sa VII, 14).136 Libri reformationum V: 288; usp. statutarnu odredbu VIII, 32.137 Libri reformationum I: 168.

elastičnosti pravnog sustava.138 Premda u dubrovačkom pravu nije važilo strogo načelo zakonitosti, pa je praksa i bez takve odluke mogla tražiti put mimo statutarnih rješenja, često se činilo sigurnijim i mudrijim iznimci dati jasni oblik zakonskoga akta.

5.2.4. Prešutne promjene

Kada bi se pratile samo promjene u zakonodavstvu, ne bi se dobila ni izdaleka vjerna slika transformacije dubrovačkog pravnog sustava. Znatno opsežnije i dublje promjene odvijale su se prešutno i postupno. Tako penalni sustav koji je propisivao Statut, temeljen na novčanim kaznama, već se tijekom XV. st. počeo mijenjati, pa se zatvorska kazna ne samo probila u taj sustav nego je uskoro osvojila stožerno m jesto.139 U pojedinim elementima praksa se toliko udaljila od Statuta da su neke njegove odredbe nazivane “smiješnima”.140

Temeljem pojedinih slučajeva može se pratiti postupno odmicanje prakse od statutarne regulative. Taj se otklon ponekad postizao tako da se statutarna odredba naoko nije kršila, a ipak se donosila odluka koja je mimo duha propisa. Primjerice, 1401. vodio se postupak protiv nekog Pribislava Bokšića, ne samo ozloglašenoga kradljivca, nego i vlastima osobito omrznutoga zbog povezanosti sa zavjerenicima čiji je pokušaj urote skršen prethodne godine. Kada su se Bokšića dočepali i priveli ga sudu, lakše je bilo dokazati krađe nego “politički” prijestup, no problem je bio u tome što je za krađu Statut određivao tek novčanu kaznu (u višestrukoj vrijednosti ukradenog). Sud se tada poslužio odredbom prema kojoj se kradljivcu stvari velike vrijednosti koji ne bi na vrijeme platio iznos kazne, imaju iskopati oba oka. Budući da u toj odredbi nije stajao nikakav rok plaćanja, donesena je presuda kojom osuđenik mora vrlo visoku kaznu od 177 perpera platiti u roku dok kancelar izgovori

138 O tome u kontekstu mletačke kaznene politike v. Dennis Romano, “Quod sibi fiat gratia: Adjustment of Penalties and the Exercise of Influence in Early Renaissance Venice”, The Journal o f Medieval and Renaissance Studies, 13 (1983) 2: 251-268.

139 Lonza, Pod plaštem pravde: 165-166. O srodnoj transformaciji u Veneciji v. Elisabeth Crouzet-Pavan, “Violence, société et pouvoir à Venise (XIVe-XVe siècles): Forme et évolution de rituels urbains”. Mélanges de l'Ecole Frangaise de Rome 96 (1984) 2: 905-907; Guido Ruggiero, “Politica e giustizia”, u: Storia di Venezia dalle origini alla caduta della Serenissima, III, La formazione dello stato patrizio, ur. G. Arnaldi, G. Cracco i A. Tenenti, Roma: Istituto della Enciclopedia Italiana, 1997: 391 i 403.

140 Za postupak bacanja na tle (III, 12) Frano Gundulić u XVI. st. kaže da je nepoznat i smiješan (Bogišić-Jireček u Liber statutorum: 388).

Očenaš. Kada mu to, dakako, nije uspjelo, forma je bila zadovoljena i ništa nije priječilo osljepljivanje.141 Sličnih primjera ima još, kao onda kad su suci odredili da dvojica uhićenih gusara moraju novčanu kaznu platiti smjesta, u roku dok ne dogori svjećica, da bi ih mogli "zakonito” osuditi na smrt.142 Takvi primjeri iz prakse formalno su u skladu sa Statutom, ali su zapravo suprotni njegovu duhu (jer je prava statutarna kazna zaobiđena), prilagođeni potrebama državne represije i u tom trenutku poželjnoj kaznenoj politici.

U nekim slučajevima može se ne samo pratiti kako praksa postupno napušta slovo Statuta nego i preciznije odrediti vrijeme promjena. Na primjer, Statutom je bilo određeno da stranka mora formalnim činom prethodno nekog označiti kao svjedoka ako se hoće na njega pozvati u parnici.143 U XV. st. taj se procesni zahtjev još uvijek poštovao, ali je u sljedećem stoljeću već bio napušten.144

S druge strane, pravna praksa nije samo umrtvljivala slovo Statuta. Povoljna statutarna rješenja znala su se protegnuti i na situacije kojima ta regulacija prvotno nije bila namijenjena. Primjerice, odredba da štetu nastalu gusarskim prepadom ili bacanjem stvari s broda radi njegova spašavanja razmjerno snose vlasnici brodskog tereta prema načelu zajedničke havarije,145 pokazala se prikladnom i za putovanja u karavani i za kopnene trgovačke pothvate, pa ju je sudska praksa tako elastično interpretirala i primjenjivala.146

141 Lamenta criminalia, sv. 1, ff. 13r-14v.142 Lamenta criminalia, sv. 4, ff. 161v-162r.143 III, 29.144 V. bilješke Frana Gundulića, s konkretnim upućivanjem na sudske spise (Liber

statutorum: 410).145 VII, 7.146 To je zabilježio Frano Gundulić (Liber statutorum: 413-414).

6. Simboličko značenje Statuta za dubrovačku zajednicu ivlastelinski stalež

6.1. Statut u sukobima dubrovačke komune i mletačkih vlasti

Okolnost da je Statut nastao potkraj XIII. st., u razdoblju napetosti između komune, koja je jačala i težila što široj autonomiji, i mletačkih vlasti i njihovih predstavnika u Dubrovniku vjerojatno je zaslužna za potanju regulaciju financijskih i drugih obveze zajednice prema knezu (knj. I). Možda se objema stranama učinilo da će taj zakonski zbornik postati čvršćim uporištem njihovih prava. Ako se razmotre neki od sporova kakvi su povremeno izbijali, vidi se da je Statut uistinu ponekad predstavljao oružje komune protiv kneza, a ponekad je upravo u domaćoj sredini bilo otpora njegovoj primjeni. Primjerice, kada je 1284. svećenik Barbije Longo odsjekao nos redovnici Miri, trajno je osramotivši, pa je bio uhićen pri bijegu, u Dubrovniku su se snažno uznemirili i pobunili srodnici oštećenice i skupina plemića, staleža kojem je pripadala osramoćena dumna. Razlog njihovu ogorčenju bio je taj što je Statutom za to djelo bila propisana novčana kazna147, a to se protivilo njihovu shvaćanju što je Longo zaslužio (odsijecanje nosa i ruke, odsijecanje noge, možda i smrtnu kaznu). Prvo su razmišljali o tome da zatraže od kneza neka sudi “po pravdi, a ne propisima”, no zatim su pokušali Longa oteti da bi ga usmrtili ili osakatili, u čemu su bili spriječeni, i zbog čega su se našli pred sudom.148 Osim što govori o pobjedi institucija vlasti nad samovlašću, ovaj slučaj upućuje i na raskorak između načela unesenih u Statut i vrijednosti koje je u isto vrijeme osjećala vlastitima skupina iz patricijskog kruga.

U nekoliko primjera s početka XIV. stoljeća, oko primjene Statuta sukobila su se upravo središta političke moći: komuna i knez. Kada je izbio prijepor ima li se kod ubojstva između Dubrovčanina i podložnika srpskog vladara primijeniti “stari običaj” vražde (tj. platiti novčana naknada), kako su tražili Dubrovčani, ili izreći statutom propisana smrtna kazna, kako je inzistirao knez, te nakon što se očitovao i srpski kralj Uroš, mletačke su vlasti naposljetku popustile i 1308. odobrile

147 VI, 3.148 Dokumenti o tome sadržani su u Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et

Slavoniae VI, ed. T. Smičiklas, Zagreb: JAZU, 1908: 499-500 , 510-511, 531-532, 545-547; Spisi dubrovačke kancelarije, III, ed. J. Lučić, Zagreb: JAZU, 1988: 195-196, 199-202.

primjenu spomenutog običaja bez obzira na to što je on u suprotnosti sa slovom Statuta.149 U drugom slučaju iz 1313., kada je došlo do žučnog spora o tome trebaju li neki stranci platiti lučku pristojbu "jarbolarinu” knezu ili ne, Malo vijeće odreklo mu je pravo na taj prihod, pozvavši se na odnosnu odredbu iz Knjige statuta.150

6.2. Statut kao simbol državnog poretka i vlasti

Politička vrijednost Statuta ogledala se u ceremoniji primanja u građanstvo jer se prisega vjernosti polagala na Sveto pismo, ali i dodirivanjem knjige Statuta, kao onda kada je 1348. dubrovačkim građaninom postao konavoski župan Sanko Miltenović.151

U sklopu ritualnog preuzimanja službe (investiture) dubrovački knezovi prisezali su da će upravljati Dubrovnikom poštujući stare običaje i statute.152 Dok se u starijim pisanim izvorima spominje prisega na Sveto pismo,153 s vremenom su knezovi počeli prisezati polaganjem ruke na tekst prisege u Statutu;154 budući da je najstariji sačuvani službeni primjerak izlizan upravo na tome mjestu, takva je morala biti praksa već u XIV. st.,155 no lako je moguće da je počela odmah po donošenju Statuta. Na odgovarajući način i drugi su dubrovački dužnosnici prisezali na otvorenu knjigu Statuta.156 Slično je bilo i u Velikom vijeću, kada su na najvažnijem i najsvečanijem prosinačkom zasjedanju vijećnici polagali godišnju prisegu. Nakon što bi državni tajnik pročitao njezin tekst, službeni primjerak statuta pronosio se vijećnicom a vlastela su redom polagala ruku na nj, uz podizanje s klupe i lagani naklon u znak

149 Spor je prenesen u statutarnim odredbama VIII, 58-59. O čitavom tom prijeporu vidi Bariša Krekić, "An International Controversy Over the Death Penalty in the Balkans in the Early Fourteenth Century”, Byzantine Studies, 5 (1978) 1-2: 171-176.

150 U odluci Malog vijeća (Libri reformationum I: 34) naznačuje se da su "vidjeli i pročitali statut (tj. statutarnu odredbu) o jarbolarini” (I, 13).

151 Libri reformationum II, 48; za identifikaciju osobe v. Niko Kapetanić i Nenad Vekarić, Stanovništvo Konavala, I, Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU, 1998: 23. Treba ipak upozoriti na to da se inače u aktima spominje samo prisega na Sveto pismo, pa nije isključeno da je izdavač to mjesto pogrešno pročitao (statutis umjesto scripturis).

152 I, 1; II, 1.153 V. formulu kneževe prisege iz 1. pol. XIII. st. (v. Bogišić-Jireček u Liber statutorum:

LVII-LVIII).154 Cerimoniale II, ser. 21.1 (Leggi e istruzioni), sv. 8.2, f. 25v.155 II, 1 u rukopisu B na f. 11.156 Cerimoniale II, f. 45v.

poštovanja.157 Kao posljedica dugogodišnje prakse, ispis je na tom mjestu u službenom primjerku gotovo posve izbrisan.158 Dvostruki simbolični čin polaganja ruke i naklona podsjeća na liturgijske obrede, namećući usporedbu da je za člana dubrovačkoga vlastelinskog staleža Statut ono što je za člana kršćanske zajednice Sveto pismo.

6.3. Statut i vlastelinski stalež

Dubrovačka vlastela nisu se na neki posebni i sustavni način podučavala upravljanju državom ni primjeni prava. Uvjetom ulaska u Veliko vijeće bila je tek osnovna pismenost, a zatim su patriciji, preuzimajući postupno sve važnije javne službe, svladavali pravnu vještinu, prikupljali političko iskustvo i učili se diplomaciji.159 Tek su u rijetkim razdobljima dubrovačke vlasti organizirale pravnu poduku, kao1462., kada su Nikolu Đončića, svećenika i padovanskog doktora kanonskog prava a tada učitelja dubrovačke škole, angažirali da osim redovite nastave održava predavanja iz kanonskog prava i Dubrovačkog statuta.160 Od Dubrovčana koji se nisu odazvali duhovnom zvanju, tek su malobrojni studirali pravo na inozemnim sveučilištima.161 Većina onih koji su se logikom staleške rotacije uspinjali prema sudačkoj i drugim višim službama, pravo su upoznavali kroz praksu i vlastitim marom.162 Pri tome su se mogli poslužiti primjercima Statuta i drugih zakonskih zbirka koje su bile zastupljene u mnogim vlastelinskim knjižnicama.

U vrijeme uspostave dubrovačke državne nezavisnosti 1358., barem je dvanaest patricija već imalo vlastite prijepise Statuta.163 Premda je pokoji prijepis u to doba vjerojatno bio u vlasništvu pučana,164 većina primjeraka

157 Ritual polaganja prisege opisan je u Cerimoniale II, ff. 39v-40r.158 Mjesto na koje su vijećnici polagali ruku jest II, 5, na f. 18v rukopisa C1. V. također

fotografiju u Nella Lonza, “Izborni postupak Dubrovačke Republike”, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 38 (2000): 17.

159 Janeković-Romer, Okvir slobode: 116-121 i 187-192160 Bogišić-Jireček u Liber statutorum: XI, bilj. 1.161 V. Lonza, Pod plaštem pravde: 29-30 i ondje cit. literaturu; Janeković-Romer, Okvir

slobode: 190-191.162 Sačuvane su pravne bilješke Siška Đurđevića iz XVI. st, koje je sastavljao

povremeno otkad je prvi put postao sucem do smrti, četvrt stoljeća poslije (Znanstvena knjižnica u Dubrovniku, Ink. 73, privez).

163 Libri reformationum I: 250.164 Na taj zaključak upućuje okolnost da se 1358. prijeti oštrom kaznom i pučanima

koji ne podnesu svoje primjerke na unošenje preinaka (Libri reformationum I: 247-248).

bila je u rukama onih koji su već oblikovali dominantan društveni sloj, i kojima će upravo u to vrijeme i formalno pripasti politička vlast. Vlastiti primjerak Statuta ne će biti samo podloga za obavljanje javnih poslova i pravni okvir gospodarskih aktivnosti, nego će postajati i biljeg njihove staleške pripadnosti.

Većina je vlasnika nastojala pribaviti primjerke na pergamentu, trajnijem i ljepšem materijalu a neki su željeli i da njihov Statut bude ukrašen pozlaćenim minijaturama.165 No, čak i oni rukopisi izvedeni skromnije, na papiru166 i bez posebnih uresa, bili su skupi jer je cijena prijepisa bila znatna. Na primjer, 1342. prijepis je bio ugovoren na rok od dva mjeseca i za naknadu od 6 perpera,167 što je tada odgovaralo tromjesečnoj mornarskoj plaći, ili godišnjem najmu skromne kuće.168 Kao neveliki predmeti znatne materijalne vrijednosti, rukopisi su bili pri­kladan objekt zaloga. Tako je i Gauče Mihov Rastić 1476. predao u zalog Luju Kristovu Puciću svoj primjerak Statuta za vrijednost od pet i poldukata.169

Zbog doslovne, ali i simbolične vrijednosti primjerci Statuta često su se nasljeđivali unutar vlastelinskog roda, prenosili s koljena na koljeno ili ostavljali određenome muškom srodniku. Tako je Jakov M atejev Đur- đević (Tamarić), oporukom 1462. ostavio svoj statutni primjerak mladom rođaku (vjerojatno pranećaku) Mateju Ivanovu.170 Rukopis koji je izrađen oko 1420. za nekoga iz porodice Gradić, još je u XVII. st. bio vlasništvo znamenitog Stjepana Gradića.171 S prilično se vjerojatnosti može

165 To se razabire iz ugovora kojim Klement Gučetić 1450. naručuje prijepis Statuta od dum Nikole Antunova, u kojem izrijekom stoji da prepisivač nije dužan izraditi pozlaćene minijature (Debita notariae, ser. 36.1, sv. 25, f. 181).

166 Ibid.167 Naručio ga je Pale de Dime de Pabora od notara i kancelara Francisca Bartholomei

de Archo, no ugovor je poslije sporazumno raskinut (Bogišić-Jireček u Liber statutorum: XLII).

168 Vuk Vinaver, "Prilozi istoriji plemenitih metala, cena i nadnica (srednjovekovni Dubrovnik)”, Istorijski glasnik, 1-2 (1960): 68-70.

169 Diversa cancellariae, sv. 77, f. 185v.170 Diversa notariae, ser. 26, sv. 18, f. 34. Dr. Zdenki Janeković Romer zahvaljujem na

pomoći pri utvrđivanju srodničkih odnosa.171 "...opus hoc trinum (...) librum statuti (...) libelli viridis reformationum (...) unum per virum

ingenuum (...) de Gradi ut illud (...) iuxta sui appetitum et (...) describerem...” (f. 1). Ta se datacija može postaviti na temelju citiranih odredaba iz Zelene knjige (posljednja je c. 173 iz 1419), a potvrđuje ju gotičko pismo s vrlo rijetkim elementima humanistike. Temeljem oporuke Stjepana Gradića, rukopis je pripao Vatikanskoj biblioteci, kojoj je upravitelj bio, te se ondje i danas čuva. Fotografije postoje u ostavštini Bernarda Stullija u Hrvatskom državnom arhivu (4.1.191).

pretpostaviti da je taj rukopis Statuta ostao u istoj obitelji dva i pol stoljeća.

Slika o rasprostranjenosti Statuta u patricijskom staležu u suton Republike, može se dobiti ako se broj veći od dvadeset statutarnih prijepisa iz XVIII. stoljeća ili starijih172 prispodobi s tek neznatno većim brojem vlastelinskih rodova.173 Pretpostavku da je većina rodova imala vlastiti primjerak Statuta i drugih zakonskih zbirka - radi korištenja u privatnoj sferi i pri obavljanju javnih funkcija, ali i kao znak staleškog identiteta i tradicije - potvrđuju patricijski ekslibrisi sačuvani u nekim primjercima. Sačuvan je, primjerice, komplet zakonskih zbirka koje su u drugoj polovici XVIII. st. pripadale vlastelinskom rodu Saraka.174 Ponekad je u rukopisu upisano ime pojedinca koji ga je priskrbio ili je time naknadno označio svoje vlasništvo: npr. Matej Pucić imao je prijepis Statuta,175 jedan kodeks u koji su zajedno uvezani Statut i Knjiga svih zakona pripadao je 1747. Antunu Sorkočeviću176 a 1774. Luko Mihov Đurđević-Bunić upisao se kao vlasnik Statuta i Knjige svih zakona.177 Bilo je primjera da su se mladi patriciji sami prihvaćali prepisivanja zakonika koji bi im mogli zatrebati u karijeri, kao dvadesetogodišnjak Matej Dominkov Getaldić; on je najprije 1725. prepisao Statut i prvi dio Žute knjige, a potom i Knjigu svih zakona.178 Vjerojatno su se češće naručivali

172 Strohal (Statuti) je početkom X X . st. inventarizirao 24 prijepisa Statuta iz vremena Republike, ne računajući službene primjerke iz državne pisarnice.

173 Prema pregledu koji donose Cosić i Vekarić, u razdoblju 1667-1808. bila su 23 patricijska roda, isključivši novoprimljenu vlastelu (Stjepan Cosić-Nenad Vekarić, “Raskol dubrovačkog patricijata”, Anali Zavoda za povijesne znanosti u Dubrovniku, 39 (2001): 339­342).

174 Zbirka Baltazara Bogišića u Cavtatu, Ms. 154-157. Rukopisi su jednako uvezani i izvorno su na prvoj strani nosili ekslibris i crtež grba. U to su vrijeme članovi Velikog vijeća bili Božo (Natalis) Saraca i pet njegovih sinova.

175 Danas u knjižnici Državnog arhiva u Zadru, 41.176 Arhiv HAZU, I.d.51.177 Na natpisnom listu Statuta piše “1774 L. Giorgi” (Strohal, Statuti: 71). Na temelju

podataka iz Ogledala Velikog vijeća (ser. 21.1, sv. 4.1), vlasnika je moguće pouzdano identificirati kao Luka Mihova Đurđevića Bunića, koji je u vrijeme upisa imao dvadeset devet godina. Vjerojatno su mu pripadali i rukopisi dvaju drugih zakonskih zbirka (usp. Strohal, Statuti: 75 i 80). Osnovni biografski podatci doneseni su u: Slavica Stojan, U salonu Marije Giorgi Bona, Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU, 1996: 28-30.

178 Na Statutu je ubilježio: “Exscriptum anno D. 1725 per D. Matheum de Ghetaldis. Ad privatam aucthoris utilitatem” (Arhiv HAZU, I.c.57.b).

prijepisi, pa je npr. Antonio Regini 1775.-1778. iz originala prepisao sve zbirke, vjerojatno po narudžbi obitelji Kaboga.179

Od vlastelinskih se primjeraka pravnih zbirka ponajprije zahtijevalo da budu pregledne i praktične. U starijem razdoblju, dok dubrovačko zakonodavstvo još nije nabujalo do nepreglednosti, u nekim su se rukopisima pokušavali donijeti i povezati svi važeći propisi (Statut, Knjiga svih zakona i Zelena knjiga). Takav je, primjerice, već spominjani Gradićev rukopis iz XV. st. Zbog sve opsežnijeg zakonodavstva kom­pilacije toga tipa ubrzo su postale neizvedive. Njihovo je mjesto u XVI. st. zauzeo novi tip prijepisa koji je sadržavao pomagala Frana Gundulića namijenjena lakšoj uporabi i tumačenju teksta.

6.3. Statut i tradicionalizam dubrovačke države

U Dubrovniku su, kao što smo vidjeli, srednjovjekovni pravni izvori ostali na snazi sve dok nije nestala država kojoj su pripadali. Slično je biloi u Veneciji, Španjolskoj i drugim dugovječnim državama Starog poretka.180 Budući da se pravna tradicija cijenila bitnom za političku legitimaciju, stari su se zakonski tekstovi nerado mijenjali. Cak i onda ako je njihov sadržaj postao neprimjeren i neprimjenjiv, čuvao se izvorni izričaj. Jedan od najzanimljivijih dubrovačkih primjera jest tekst prisege članova Velikog vijeća, koju su dubrovački plemići polagali na prosinačkom zasjedanju Vijeća sve do propasti Republike.181 Njezin je tekst izvorno bio sročen za malovijećnike i definiran Statutom još u XIII. stoljeću,182 pa ni u jednoj konkretnoj točki nije odgovarao ovlastima koje je Veliko vijeće s vremenom dobilo. Prigoda za sastavljanje veliko- vijećničke prisege u vrijeme revizije statutarnog teksta 1358. bila je preuranjena jer je Veliko vijeće tada još učvršćivalo svoj djelokrug, a revizijsko povjerenstvo ionako je bilo usmjereno na "čišćenje” Statuta od spomena mletačke vrhovne vlasti. No, dubrovačke vlasti nisu ni poslije izmijenile "neodgovarajuću” prisegu jer su simboličnu vrijednost i starinu formule držali važnijima od točnosti sadržaja.

179 Rukopisi Knjige svih zakona, Žute knjige i indeksa Zelene knjige nalaze se u Zbirci Baltazara Bogišića u Cavtatu (mss. 159, 161, 163), a Statuta u Državnom arhivu u Dubrovniku (ser. 21.1, sv. 9).

180 Za Veneciju v. Zordan, L'ordinamento giuridico veneziano; za Španjolsku v. Ruth Pike, "Penal practices in Early Modern Spain”, Criminal Justice History, 5 (1984): 46.

181 O tome opširnije Lonza, "Izborni postupak”: 16-18.182 II, 5.

Dubrovački je politički sustav zazirao od promjena. Prihvatljiva su bila samo ona poboljšanja u praksi što su se zadržavala na razini “vještine”, dok o korjenitim sadržajnim reformama nije bilo ni govora. Na primjer, kad su potkraj XVIII. st. dubrovačke vlasti angažirale rimskog odvjetnika Luigija Cosintija za nastavu o osnovama prava, izričito su mu zabranile da bude nazočan suđenjima i daje stručne savjete.183 Bez obzira na to što su dubrovački izobraženi krugovi bili upoznati s prosvjetiteljskim napisima i reformskim zahvatima u zakonodavstvu nekih europskih zemalja, to se nije odrazilo na pravnu praksu jer je u institucijama vlasti prevladavao duh konzervativizma.184

Ta konzervativnost osjećala se trajno u mnogim sferama dubro­vačkoga društvenog života, od ideologije i prava do umjetnosti i odijevanja,185 a odnašala je pobjedu i u prijelomnim trenutcima - primjerice, nakon potresa iz 1667. - kada se zajednica morala suočiti s izborom između obnove starog ili uvođenja novog.186 Zbog vrijednosti koja se pridavala tradiciji, ponekad se čak i očita novina proglašavala “starim običajem” ili “povratkom na stari ustroj”.187

Razlog takvoj sljubljenosti s tradicijom leži u političkoj legitimaciji dubrovačke države i staleža na vlasti i u uvjerenju da kontinuitet jamči stabilnost. Dubrovački pravni poredak smatran je bitnim potpornjem državne snage. Govorilo se da je Dubrovnik zakonima “naoružan” i “utvrđen... jednako kao i zidinama”188 a da “pravda... rađa slogu, njeguje

183 Žarko Muljačić, “Dubrovačka 'Pravnička škola’ (1794-1808)”, u: Beritićev zbornik, ur. V. Cvitanović, Dubrovnik: Društvo prijatelja dubrovačke starine, 1960: 37.

184 Opširnije v. Lonza, Pod plaštem pravde: 295-315 i ondje cit. lit.; V. također Cosić- Vekarić, “Raskol dubrovačkog patricijata”: osobito 374-375.

185 V. Janeković-Romer, Okvir slobode: 11, 38, 131-132, 352, 390-391 et passim. Igor Fisković smatra dugo zadržavanje gotičke morfologije u dubrovačkom graditeljstvu, kiparstvu i slikarstvu namjernim podsjećanjem zajednice na sretno doba uspostave samostalnosti i uzdizanja domaćeg patricijata (“Kipar Beltrand Gallicus u Dubrovniku - sudionik 'Posvećenja grada’ oko 1520.”, Peristil, 37 (1994): 58, bilj. 55).

186 Stjepan Gradić prepoznao je u stanju nakon potresa šansu za modernizaciju grada, proširenje ulica i uvođenje kolnog prometa. Međutim - kako to nadahnuto kaže Milan Prelog - “Dubrovčani su ostali uporni u svojim nastojanjima da uspostave što više srednjovjekovnog grada jer se on poklapao u njihovoj svijesti s pojmom GRADA uopće” (“Dubrovnik: prostor i vijeme”, u: Zlatno doba Dubrovnika XV. i XVI. stoljeće: Zagreb: MTM, 1987: 30).

187 Za primjer iz izbornog sustava v. Lonza, “Izborni postupak”: 46 i sl.188 Prvi izričaj potječe od Ilije Crijevića (cit. u Janeković-Romer, Okvir slobode: 27);

drugi je iz Bunićeva sudskog priručnika. Nicolaus Joannis de Bona, Praxis judiciaria juxta stylum curiae Rhacusinae. Rhacusii: C. A. Occhi, 1784: 3

mir”.189 U prethodnim raščlambama pokazala sam da dubrovački pravni sustav nije bio monolitna masa, već niz polja reguliranih različitim normativnim mehanizmima (običajima, voljom stranaka itd.). I sami zakoni, na čelu sa Statutom, prešutno su se i potiho prilagođivali potrebama stvarnosti, i upravo ta podatnost osiguravala im je dugi vijek. Ipak, prispodoba pravnog sustava sa zidinama nije tek nemaštovito pretjerivanje: u oba slučaja gotovo da je bitnija poruka o čvrstini koju ta "zdanja” upućuju od njihove stvarne neprobojnosti.190 M it o dubro­vačkom pravu govorio je: "ovo nije sredina kojom vlada bezakonje, već zajednica uređena drevnim propisima”, a nije se pronosio samo kroz službene akte i političke govore već je tinjao i u svijesti običnog puka.191

7. Kutovi čitanja Dubrovačkog statuta

Vjerojatno svatko kome je struka proučavanje starijih hrvatskih povijesnih izvora ima pomiješane osjećaje prema njihovim prijevodnim izdanjima. S jedne strane, jedan važan dio povijesnog naslijeđa postaje dostupan široj publici, potiče se interes za prošlost i svijest o njoj. S druge strane, ta je baština itekako krhka, slojevita i složena, i drobi se u rukama onoga tko joj pristupa bez predznanja o povijesnom i pravnom razvoju. Tumačenjima se ponekad pristupa olako, povijesnim realitetima se pridaju suvremena značenja, natežu se paralele i traže poruke kojih u samom tekstu ne može biti. Nekakvih "recepata” za čitanje statuta namijenjenih široj publici, dakako, ne može biti niti bih se usudila upustiti u takvo što. U nadi da nekoliko zaključnih riječi u ime struke ne će zazvučati preuzetno, voljela bih zaključno upozoriti na nekoliko metodoloških "hridi” na koje se suvremeni čitatelj lako može nasukati.

Statut, kao i svaki drugi normativni tekst, dvojne je prirode. On propisuje željeno ponašanje, govori o onome što treba postići, pa u tome ne opisuje stvarnost samu. S druge strane, statut je blizak zbilji jer se u njemu ne će predvidjeti neko stanje koje nema podlogu u realnom životu

189 Proemij190 Za zidine v. Josip Belamarić, "Marginalije uz povijest dubrovačkih zidina”,

Dubrovnik, N.S. 4 (1993) 2: 265.191 Pelješki će mornar u svađi istaknuti ovu civilizacijsku razliku i dobaciti svom

kapetanu: "... jes ovdi Pravda... erbo nijesmo u Vrgorcu da činimo junaštvo” (cit. prema Frano Glavina, Kmetski odnosi na poluotoku Pelješcu pod Dubrovačkom Republikom i njihovo razrješavanje za austrijske vladavine, Zagreb, 1988 (neobjavljena doktorska disertacija): 38).

ili barem u njoj nije zamislivo. Ako se poigramo književnim odred­nicama, možemo reći da je statutarni tekst i “faction” i “fiction”. Primjerice, zabrana nošenja oružja govori o tome da su vlasti to smatrale neprihvatljivim, ali i svjedoče da je toga bilo. Ovim banalnim primjerom htjela sam uvesti problem osjetljivog kontrapunkta između “jest” i “treba”, ali i otvoriti pitanje možemo li dokraja vjerovati kako onomu što opisuje, tako i onomu što proklamira. Ako se, na primjer, statutarna odredba u vremenskim razmacima ponavlja i obnavlja, onda to znači da je postojalo dosta uporno htijenje da se postigne njezina djelotvornost, ali i dokazuje njezinu (barem djelomičnu) neefikasnost. Taj fini odnos neke statutarne odredbe i povijesne stvarnosti vrlo se teško može spoznati samo na temelju normativnih podataka, i zato statut pravu vrijednost povijesnog izvora dobiva tek sučeljen s drugim dokumentima o pravnoj praksi. Dubrovački statut tako može zasjati punim sjajem tek na podlozi svih onih bezbrojnih upisnika i isprava u koje je pretočen pravni život dubrovačke zajednice.

Drugi kamen kušnje jest pitanje zakonitosti. Premda će se i u dubrovačkim izvorima veličati propisi i ponavljati maksime poput one da “onaj tko stvara pravo mora pravo i poštovati”,192 dubrovačku sredinu ne treba zamišljati kao prostor premoćne vladavine prava.193 Pri tome ne upućujem prije svega na već isticanu složenost pravnog sustava (propisi, običajno pravo, opće europsko pravo itd.), nego na njegovu otvorenost prema slobodnoj prosudbi, oportunitetu, političkoj volji. Granice između dopuštenog i zabranjenog u praksi često je povlačila politička svrsi- shodnost, a ne čvrsti i nepromjenjivi pravni kriteriji; zapisana norma obvezivala je, ali ne na strog način i mogla se prilagoditi konkretnom slučaju.194 Nije bilo, primjerice, nikakve zapreke izricanju drugačije ili teže kazne od one propisane statutom.195 Treba razumijeti da s gledišta starog dubrovačkog prava to po sebi nije bila zlouporaba ili prekoračenje

192 Ova je maksima zapisana među raznim sitnim bilješkama u Carinskom zakoniku (“Statuta doane civitatis Ragusii”, ed. M. Peterković, u: Istorisko-pravni spomenici I: 393).

193 Guido Ruggiero je pišući o Mletačkoj Republici izrekao riječi koje bi se mogle primijeniti i na Dubrovačku Republiku, kao i na bilo koju državu Starog poretka: to nije pravna država (Ruggiero, “Politica e giustizia”: 390).

194 Ruggiero je statut duhovito nazvao “izlogom” za praksu (Guido Ruggiero, “Law and punishment in Early Renaissance Venice”. The Journal of Criminal Law & Criminology69 (1978) 2: 243); o tome v. i Margetić, “O nekim osnovnim značajkama”: 10.

195 Npr. u presudi Velikog vijeća iz 1360. izričito se kaže da će se neki Ratko kazniti strože od propisanog u statutarnoj odredbi (Libri reformationum III: 49).

sudske ovlasti, već prirodan postupak na crti svrsishodne penalne politike. Dubrovački suci nisu bili "zarobljenici prava”, već slobodni oblikovatelji pravne zbilje kojoj je Statut možda bio tek osnovni kalup, ili niti to.

Treća okolnost koju mislim da je vrijedno istaknuti jest konkretna i parcijalna priroda propisa.196 U statutarne propise unose se često samo sporna pitanja oko kojih se u praksi pojavljuju krupnije nedoumice. Zato se neki pravni instituti obrađuju detaljnije, a neki samo letimice ili se potpuno preskaču. Tako se iz "šutnje statuta” ne smije izvoditi zaključak da pravni poredak nešto nije poznavao; pače, mnoštvo je primjera da se u statutarnom tekstu ispuštalo ono što je općepoznato i samorazumljivo. Ta neujednačena i slaba pokrivenost pravnog polja propisima, na dulji rok može pokazati snagu. Povoljna strana skromnije regulacije jest ta da se mnogo toga mora rješavati interpretacijom, pa pravo zadržava potrebnu podatnost i bolje odolijeva vremenu. Na bezbroj primjera u suvremenoj stvarnosti pokazalo se da je dugovječnost nekog propisa obrnuto razmjerna njegovoj duljini i razrađenosti; samo su sažeti, ogoljeli pravni izvori (poput ustavnih amandmana SAD-a) preživljavali duboke društvene promjene i zadržali snagu stoljećima, stalno dobivajući premaze novih tumačenja. Bujanje zakonodavstva često je simptom neodređenih ili uzburkanih društvenih vrijednosti. Dubrovački statut svoj život duži od preko pola tisućljeća zahvaljuje, među ostalim (važnijim) razlozima, i tome što nije bio odviše rječit, pa je praksa mogla tražiti i nalazila nove putove.

Ako pustimo po strani spomenuta razmatranja o pravnopovijesnom kontekstu i metodološka upozorenja, Statutu se može prići i iz drugog kuta. Njegov se tekst dade čitati opušteno, onako kako može uživati u stihovima onaj tko ne zna ništa o njihovu metru, ili u slici onaj tko se ne razumije u ikonografiju. Ispod strogih pravnih formulacija gdjekad se može nazrijeti ljepota, mudrost i sklad, i bilo bi šteta kada bi pri čitanju Statuta izostala ova dimenzija užitka. Novo paralelno izdanje latinskog i hrvatskog teksta nekoga će možda potaknuti da se zamisli nad smislom, ali i oslušne ritam starog izvornika.

Nella Lonza

196 Na to upozorava Margetić, "O nekim osnovnim značajkama”: 10. O tome sažeto govori i proemij Dubrovačkog statuta: "(...) jer ima više poslova nego propisa (...)”.

STATUT GRADA DUBROVNIKA

SASTAVLJEN GODINE 1272.

NA OSNOVI KRITIČKOG IZDANJA LATINSKOG TEKSTA

B. BOGIŠIČA I K. JIREČEKA

PRIREDILI I NA HRVATSKI JEZIK PREVELI

A. ŠOLJIČ, Z. ŠUNDRICA 11. VESELIČ

UVODNU STUDIJU NAPISALA

NELLA LONZA

DUBROVNIK2002.