393Ocjene i prikazi

akademika Luka Paljetka i časnih sestara s književnikom Dragutinom Tadija-novićem u samostanu na Dančama od 14. svibnja 2003. g.

Posljednje poglavlje ove prekrasne knjige naslovljeno nosi naziv “Imena” (str. 238-251). Donosi “Kronološki slijed važnijih zbivanja Družbe sestara franjevki od Bezgrešnog začeća iz Dubrovnika” što su ga priredile sestre ove kongregacije Kornelija Zorić i Katica Dabo, osvrt “S. M. Margarita (Ivanka) Milin obnoviteljica sestara franjevki od Bezgrješnog začeća iz Dubrovnika” istih autorica, fotografi je vrhovnih poglavarica ove Družbe od 1995. do 2013. g., popis imena sestara od 1764. g., te zaključni osvrt “Danče – milosti pune” autorice s. Katice Dabo.

Prikazujući ovo prekrasno izdanje, koje su crk va i samostan Sv. Marije na Dančama u Dubrovniku – baš kao i toliki naraštaji nesebičnih Bogu posve-ćenih dumni odnosno časnih sestara koje su kroz njega prošle a brojne i svoj vječni mir uz njega našle iščekujući zov uskrsnih trublji – itekako zaslužili. Potpisnik ovih redaka sa sestrama ove Družbe dijeli radost i veselje povodom izlaska ovog ostvarenja, jer se doista radi o vrijednom djelu što ostaje svje-dočiti o neveselim početcima, svrsishodnoj i čestitoj prošlosti i navješ ćujuće vedre budućnosti. Uistinu znano je da časne sestre mogu mnogo blagoslovlje-noga učiniti, no ovo djelo kvalitetom, opremom, sadržajem a nadasve svojom porukom nadvisuje sva očekivanja!

Ante Škegro

Есад Куртовић: Из хисторије банкарства Босне и Дубровника у средњем вијеку (улагање новца на добит),

Историјски Институт, Посебна издања књига 59, Београд, 2010, 173 str.

Puno desetljeće nakon što je dr. Esad Kurtović 2000. odbranio svoju ma-gistarsku tezu pod nazivom Ulaganje novca na dobit u konavoskom kru-

gu, ovo djelo u svom izmijenjenom i dopunjenom obliku postalo je dostupno stručnoj i široj javnosti. Iako je protekla vremenska distanca duga, to ne umanjuje još jedan uspjeh beogradskog Istorijskog instituta koji u proteklih nekoliko godina konstantno objavljuje značajne naslove iz oblasti medije-valistike.

Naučni rad dr. Esada Kurtovića, docenta na Odsjeku za Historiju Filozof-skog fakulteta u Sarajevu, baziran je na temeljitom korištenju objavljenih i neobjavljenih izvora, pretežno dubrovačke provenijencije. Od samih početaka svog naučnog istraživanja, koji su i predstavljeni upravo u ovoj knjizi, do

394 Bosna franciscana

ranije objavljenih monografi ja Radosalići – primjer “jednokratnih prezime-na” srednjega vijeka (2009) i Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača (2009), kao i niza kraćih i dužih članaka o ekonomskoj i društvenoj histori-ji srednjovjekovne Bosne i dubrovačkog zaleđa, Kurtović njeguje ozbiljan i precizan pristup izvornoj građi čime je u više navrata uspio ukazati na greške ranije historiografi je i doprinijeti njihovom otklanjanju.

Knjiga Из хисторије банкарства Босне и Дубровника у средњем вијеку (улагање новца на добит) napisana je sa ciljem da predstavi ulaganje nov-ca na dobit kao poseban oblik fi nansijskog poslovanja i pojasni sve njegove nejasnoće, te se njena glavna tri poglavlja i bave tim pitanjem. Naučni aparat u knjizi je bogat, sa skoro 400 napomena, unutar kojih često nailazimo na po-zivanje na neobjavljenu dubrovačku građu, što predstavlja veliku vrijednost za buduće istraživače. U uvodnom poglavlju (9-14), autor se najprije osvrće na dosadašnje stanje historiografi je u pitanju ulaganja novca na dobit, te konstatira da ono nije bilo predmet dublje analize. Razmatranje radova niza eminentnih autora iz oblasti ekonomske historije srednjeg vijeka, kao što su Radoslav Gru-jić, Emilijan Lilek, Desanka Kovačević-Kojić, Sima Ćirković, Pavo Živković te Bariša Krekić dovelo je autora do zaključka da oni mahom nisu prepoznavali razliku između ulaganja novca na dobit i depozita u Dubrovniku, te da se tek u zaboravljenom radu Gregora Čremošnika Novčarstvo u starom Dubrovniku (Jugoslavenska njiva IX/2 br.1, Zagreb 1925) mogu pronaći osnove za takvu na-učnu postavku. Dokazivanje ove teze je defi nirano kao glavni cilj rada, s idejom da se kroz ovu formu ekonomsko-društvenih odnosa Dubrovnika sa zaleđem, prodube saznanja o odnosima bliskih susjeda, naročito na području konavoskog kruga. Konavoski krug je autorova formulacija kojom objašnjava svoj meto-dološki pristup složenim fi nansijsko-političkim odnosima Bosne i Dubrovnika posmatranim kroz prizmu kupoprodaje Konavala.

Prvo poglavlje, Ulaganje novca na dobit u konavoskom krugu (15-18), po broju stranica nije obimno, ali je po sadržaju izuzetno bitno za razumijevanje daljeg konteksta knjige. Ulaganje novca na dobit samo je jedan od mnogih vi-dova izuzetno komplikovanih ekonomskih odnosa Dubrovnika i Bosne, unutar kojih postoji još niz oblika robnonovčanog prometa: kreditiranje, udruživanje kapitala, pozajmljivanje novca, trgovačko društvo, mjenica, kamata, prokura, ostavljanje novca i dragocjenosti u depozit i sl. Autor ulaganje novca na dobit prepoznaje kao odraz uticaja savremenih oblika fi nansijskog poslovanja i prve naznake štednje kao oblika bankarskog odnosa, gdje je Dubrovnik bankar sa sredstvima, a vlastela u zaleđu su štediše koje ostvaruju godišnju kamatu na uložena sredstva. Ovakvom jednostavnom defi nicijom, Kurtović je uspio da skine veo misterije sa ovog oblika poslovanja, a također je uspio i da vremen-ski datira prvi slučaj kada su uspostavljeni ovakvi odnosi između Dubrovnika i nekog od velikaša – 1419. godina i privilegij koji je Sandalj ostvario vezano za prodaju Konavala. Autor je, na osnovu ranijih odnosa Sandalja i Venecije, zaključio i da je upravo veliki vojvoda bosanskog kraljevstva bio taj koji je inicirao dobijanje ovakvog, do tada neviđenog privilegija.

395Ocjene i prikazi

Najobimnijim poglavljem, Akteri poslovanjа (19-116), autor se bavi naj-utjecajnijim akterima uključenim u ulaganje novca na dobit. Naročito je zna-čajno to što je defi nisano da je ovo poslovanje povezano samo sa dubrovačkim stjecanjem Konavala i da su Dubrovčani taj privilegij ograničavali isključivo na vlasnike Konavala. Sasvim logično, prvo je obrađena uloga Hranića – Ko-sača. Odnosi Sandalja Hranića Kosače i Dubrovačke općine su jako varirali. Sandalj, poznat po svom zanimanju za savremene tokove evropske civilizacije i u bankarskim transakcijama bio je ispred svog vremena, te je, kako smo već vidjeli, sam zahtijevao uvrštavanje ulaganja na dobit među svoje privilegije.

U dogovoru oko prodaje Sandaljeve polovine župe Konavle 1419. godine jasno je precizirano mjesto uloga na dobit, gdje je određeno da Sandalj uloži 18.000 perpera uz dobit od 5%. Komplikacije vezane uz ovaj dogovor su uslo-vile da je došlo do otezanja oko njegove realizacije, a sljedeći korak bilo je pretvaranje glavnice od 18.000 perpera u 6.000 mletačkih dukata, koji su bili mnogo stabilnija valuta. Ovo se dogodilo za vrijeme čuvene posjete Sandalja Dubrovniku 1426. godine, a Kurtović je uspio ispraviti do tada neprecizne datume koje su dali Medo Pucić i Ljubomir Stojanović, te je stvaranje nove matice smjestio u 17. februar. Sandalj je više puta pokušavao ostvariti novo ulaganje na dobit (1419, 1420, 1429), no to nije uspio sve do 1431. godine. Tada je između Dubrovnika i Radoslava Pavlovića vođen čuveni rat, a Sandalj je svoje učeš će na dubrovačkoj strani uvjetovao novim ulaganjem na dobit. Iznos ovog ulaganja bio je identičan prvome, dakle 6.000 dukata, a maticu kojom je ostvaren, autor datira u 6. februar 1431. godine. Tako je Sandalj sa godišnjim kamatama od dvije glavnice, u iznosu od 600 dukata, obezbijedio članove sve četiri kuće plemena Kosača. Nakon Sandaljeve smrti, 1435. go-dine, prvi nasljednik njegovih poslovanja postala je njegova žena iz drugog braka Jelena, kćerka srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića.

U uvodnom pregledu njene uloge u ulaganju novca na dobit, autor inte-resantnim razmatranjem ističe ulogu žena u političkom životu konavoskog kruga, a Jelenu opisuje kao “jednu od zanimljivijih žena feudalnog južnosla-venskog prostora” (37). I na primjeru ovog nasljeđivanja vidi se Sandaljeva mudrost – supruzi je obezbijedio zaseban depozit i kamate od ulaganja na dobit, u kojima je ona imala isključivo pasivni status korisnika kamata, te je tako sinovcu Stjepanu Vukčiću osigurao stabilno političko okruženje i mirno preuzimanje dominacije unutar porodice. Jelena je sve do svoje smrti 1442/43 ukupno 15 puta ostvarila dobit po 300 dukata, tj. ukupno 4.500 dukata. Za Stjepana Vukčića Kosaču autor ističe da u bankarskim poslovanjima nije bio ni blizu svom stricu, ali i to da u pogledu ulaganja na dobit nije ni mogao ostavriti aktivniju ulogu, budući da su i on i Dubrovčani poštovali Sandaljevu volju. Stjepan Vukčić se u ulaganju novca na dobit javlja nakon smrti Sanda-ljeve udovice Jelene, dakle od marta 1443. godine, a u sljedeće 24 godine će u više od 40 navrata ostvariti dobiti po 300 dukata, ukupno nešto preko 12.000 dukata. Regularnu isplatu hercega Stjepana su narušavali njegovi često na-rušeni odnosi sa Dubrovnikom, naročito za vrijeme tzv. Drugog konavoskog

396 Bosna franciscana

rata 1451-53. Stjepana Vukčića su naslijedila njegova tri sina, za čijeg vreme-na, tačnije 1470. godine, u potpunosti je likividirana Sandaljeva bankarska aktivnost ulaganja novca na dobit.

U ostale aktere poslovanja, autor je ubrojao još tri porodice – Pohvaliće, Pavloviće i Tezaloviće. Pribislav Pohvalić je svakako jedan od najpoznatijih diplomata bosanskog srednjovjekovlja, a sav svoj “radni staž” proveo je u službi Sandalja Hranića Kosače. Koliko je bio efi kasan u svojim poslovima svjedoči i to da su ga Dubrovčani zbog uspješnog posredovanja u kupnji San-daljevog dijela Konavala nagradili sa 500 perpera i privilegijom da ih uloži na dobit. To će on i učiniti početkom augusta 1419. godine, kada je uložio 400 dukata na dobit sa kamatom od 5%, tj. godišnjom dobiti od 20 dukata. Na ovom mjestu Kurtović se ponovo suočava sa starijom historiografi jom, tačnije stavovima Desanke Kovačević-Kojić o dobiti Pribislava za period 1419-1424, koju ona vrednuje sa 200 dukata, a autor smatra da je morala biti duplo manja, i tvrdnjom Gregora Čremošnika o Pribislavljevom navodnom izuzimanju ne-koliko stotina dukata iz matice.

Bilo koja priča oko Konavala, a samim time ni ulaganje novca na dobit, nije mogla proći bez učeš ća velikaške porodice Pavlovića. Kao i u drugim područjima, oni i na ovom, fi nansijskom planu, konstantno teže da izvuku što veću korist za svoju porodicu, često se sukobljavajući, ne samo sa Dubrov-čanima, već i sa većinom bosanske vlastele. Prvu fazu uključivanja ulaganja novca na dobit kod Pavlovića, autor prati između juna/jula 1423. godine, kada Radoslav Pavlović u pregovorima oko prodaje svog dijela Konavala počinje da zahtijeva iste privilegije kao i Sandalj, pa sve do posljednjeg dana 1426. godine, kada mu je to i osigurano. Ističući da historiografi ja sve više osjeća potrebu ozbiljnijeg modernog proučavanja ove porodice, Kurtović pronalazi da je Radoslav Pavlović za sebe osigurao privilegij ulaganja 6.000 dukata na dobit, a za svoje sinove još kasnijih 4.000 dukata. Ovakvi odnosi su trajali sve do 1439. godine, kada u poznatim previranjima dolazi do likvidacije ove prve glavnice Pavlovića. No, svega šest godina kasnije, sada na čelu sa vojvodom Ivanišem, Pavlovići uspijevaju ostvariti privilegij ulaganja 3.600 perpera u Dubrovnik, da bi krajem 1447. godine uložili još 1.400 perpera. Pavlovići su ustanovili praksu da ostvarene kamate na glavnicu kao i konavoski dohodak također ulažu na dobit, te se njihova ukupna ulaganja znatno penju. Konač-nu cifru možemo saznati nakon uništenja ove porodice sa padom bosanskog kraljevstva 1463. Već iz te godine imamo jako zanimljiv podatak da Isa-beg Ishaković traži od Dubrovčana “poklad” Pavlovića koji je iznosio 9.000 per-pera, što mu nije odobreno. Brailo Tezalović je svojom službom za Pavloviće bio ekvivalent službi Pribislava Pohvalića kod Kosača. Slično kao i u prvom slučaju, i Braila Dubrovčani odlučuju nagraditi zbog uspješnih pregovora oko kupoprodaje Konavala. Tačan iznos te nagrade je dvojben, ali autor ističe da je Brailo početkom 1427. godine uložio 500 dukata, uz godišnju dobit od 25 dukata. Njegovi nasljednici su bez problema ostvarivali ovu dobit, sve do ne-stanka porodice krajem XV stoljeća.

397Ocjene i prikazi

Treće poglavlje, Tehnika poslovanja (117-142), posvećeno je tehničkim detaljima poslovanja, koji su bili unifi cirani, što je autoru dalo mogućnosti da rekonstruira mnoge sitne detalje koji su do sada izbjegavali pažnji historičara. Prije svega, Kurtović ponovo ističe greške starije historiografi je koja nije pre-poznavala specifi čnosti ulaganja na dobit. Radoslav Grujić ju je pomiješao sa nekakvom vrstom garancije kojom su Dubrovčani zadržali polovinu od San-dalju obećane sume, dok on ne osigura prelazak zemlje u njihovo vlasništvo, uz kamatu od 5%. Međutim, iz izvora je jasno da je od predviđenih 36.000 dukata, Sandalj polovicu dobio u gotovom, a polovicu uložio na dobit uz ka-matu od 5%. Mnogo je dugotrajnija bila pretpostavka o istovjetnosti depozita i ulaganja na dobit. Čak je i Sima Ćirković pomiješao ova dva pojma, ističući da kralj Vukašin na svoj depozit nije tražio kamatu kao što su to činili velikaši XV stoljeća. Autor podvlači da samo prisustvo kamate isključuje da se radi o depozitu kao obliku fi nansijskog poslovanja i ističe da se takvi izvori odnose samo na ulaganje na dobit. Ovakve zabune autor donekle i opravdava odsu-stvom bilo kakvog ekvivalenta u poslovanju drugih dalmatinskih komuna, što nije dalo istraživačima materijal za usporedbu, ali za Dubrovnik je ekonom-sko-politička strategija bila od životne važnosti i na neusporedivo većem nivou nego u bilo kojoj drugoj komuni. Kompletan proces bi počinjao otvaranjem poslovanja i to između jasno određenih stranaka – Dubrovnika, koji tada po prvi put spoznaje mogućnosti da kao država preuzme ulogu bankara i vlasnika Konavala, u prvom redu Sandalja, čija stručnost u fi nansijskim poslovanjima je osigurala da i Dubrovčani imaju ravnopravnog partnera u jednostavnom i preciznom sređivanju odnosa. Dokumenti koji su omogućavali ostvarenje po-slovanja bili su vjerovni listovi, matice uloga, priznanice o ostvarenoj dobiti i zapisnici dubrovačke kancelarije. Vjerovni listovi su ustvari bili punomoć kojom su predstavnici bosanskih velikaša (Pribislav Pohvalić i Brailo Teza-lović) imali dokaz da nastupaju u ime svojih gospodara i da je njihova riječ pravosnažna. Matica je bila osnovni dokument kojim se obavljalo poslovanje. Ona je obezbjeđivala, kako ističe autor “vjerodostojnost, javnu vjeru u svim transakcijama” (126), a sadržavala je podatke o ulagaču, visinu uloga, godiš-nju kamatu, oporuku ulagača i obaveze Dubrovčana. Matica se izrađivala u tri primjerka, po jedan za svaku od zainteresiranih strana, te treći u arhivske svrhe. Nakon detaljnog pojašnjavanja svih dijelova ovih pravnih dokumenata, autor u Zaključku (143-147) rekapitulira najznačajnije teze donesene u ovom radu a zatim donosi i dva priloga koji statistički još više približavaju temu či-taocu. Na samom kraju knjige nalaze spisak izvora i literature, registar imena i geografskih pojmova i bilješka o autoru.

Nije teško pretpostaviti značenje koje će ova knjiga Esada Kurtovića imati na dalji razvoj bosanskohercegovačke historiografi je. Njene glavne vrijednosti leže prije svega u strogom oslanjanju na izvornu građu, pobijanju pogrešnih teza iz prošlosti, predstavljanju velikog broja novih podataka i rasvjetljavanju jedne jako zamršene oblasti odnosa između Dubrovnika i njegovog zaleđa tokom srednjeg vijeka. Ekonomska historija, pogotovo starijih perioda, uvijek

398 Bosna franciscana

je bila prepuna zamki za istraživače, a ovim radom autor prezentira vrijedne smjernice za sve koji se upute u neizvjesne puteve njenog istraživanja. Uo-stalom, o popularnosti autora i teme, te njenoj aktualnosti, svjedoči i prepuna dvorana malog amfi teatra Filozofskog fakulteta u Sarajevu tokom promocije održane maja 2011. godine.

Dženan Dautović

Tomislav Marijan Bilosnić, Vukovar, Udruga 3000 godina za dar, Zadar, 2011.

Na braniku istine

Kada čovjek hoće progovoriti o dubokoj kolektivnoj patnji sazdanoj od mnoštva patnjā pojedinaca koji su ih otrpjeli vlastitim bićem, po-

stavlja sebi pitanje kako to učiniti. Riječ se u takvim slučajevima čini ne-dovoljnom da bi mogla iskazati sve ono što se suosjećanjem može osjetiti i sve ono što se mišlju može zamisliti. Riječ se čini nedostatnom da bi izrekla istinu. No, kako pjesnici riječju grade zasebne svjetove, oni se svo-jim poetskim iskazom mogu približiti neizrecivome, nedodirljivome, sve-prisutnome i svevremenskome. Njihova riječ nadjačava prolaznost, a kroz jezik simbola progovara mnogostruko, višeznačno, uvijek s mogućnoš ću novih tumačenja. Zato se Tomislav Marijan Bilosnić, povodom obilje-žavanja dvadesete obljetnice pada Vukovara, usudio progovoriti o patnji Grada i patnji naroda, ali progovoriti tako da taj govor ne bude ograničen samo na jedan prostor i jedno vrijeme, već da bude univerzalan, primjenjiv uvijek i svugdje gdje se živjela ili se živi patnja. Stoga se u njegovoj poemi Vukovar susreću usporedbe i s nekadašnjim patnjama drugih (spominjanje Auschwitza i Dresdena, npr.).

Poema Vukovar ima petodijelnu strukturu, pisana je slobodnim stihom, a izraz joj je jednostavan, razumljiv, uvijen u lijepe jezične preljeve koji-ma autor razbija tegobne slike stradanja. “(…) u školi umjesto pjesme / uz krikove / čupaju krila anđelima (…)”, kaže autor već pri početku poeme i pokazuje kako su se sile mraka suprotstavile svjetlosti i bjelini anđeoskih krila, kako su pokušale zatrti sve dobro, čak i ono dobro u povoju, kako su i djeca neprijatelji jer ona su nositelji budućnosti, a upravo budućnost zločin-ci žrtvama žele oduzeti.

Bilosnićev pjev, osobito u prvome dijelu poeme, ostvaruje dodirnice s Biblijom jer priča o ljudskoj patnji nigdje nije tako zorno pokazana kao u Bibliji. Otuda potječe i pjesnikov psalmistički zaziv: “Bože, sve koji iza-