JEDAN PIŠTOLJ IZ CRNE GORE U METROPOLITEN MUZEJU U NJUJORKUMalbaša Predrag

istraživač savjetnik

Frangar, non flector! Slomiću se, neću se saviti!

U Odjeljenju za oružje i vitešku opremu Metropoliten muzeja u Njujorku nalazi i jedan predmet iz Crne Gore. Riječ je o pištolju kremenjaču, nekada vlasništvu kralja Nikole, a koji je crnogorski suveren 1919. godine poklonio pukovniku Čarlsu Velingtonu Furlongu, američkom obavještajcu i izvještaču o događajima u Crnoj Gori poslije Podgoričke skupštine. Kroz priču o ovom pištolju, koji su u posjedu imali veliki oficiri turske, crnogorske i američke vojske može se ispričati i priča o Izgubljenom kraljevstvu, kako se i zove nikad ne dovršena knjiga Čarlsa Velingtona Furlonga, posvećena Crnoj Gori.

Metropoliten muzej likovnih umjetnosti (The Metropolitan Museum of art), osnovan je neposredno po završetku američkog građanskog rata i jedan od najvećih i najznačajnijih muzeja na svijetu. Početak rada Muzeja bio je skopčan sa velikim teškoćama, u prvom redu zbog protivljenja privatnih galerista, koji su smatrali da je Njujorku dovoljno Istorijsko društvo, budući da posjeduje bogatu biblioteku lokalne istorije, opsežnu kolekciju egipatske umjetnosti, zbirku američkih portreta i oko 250. djela evropskog slikarstva. Ipak, upornošću nekolicine preduzimljivih ljudi, početkom 1870. godine izabran je Upravni odbor i formulisana Povelja, po kojoj Muzej treba da služi: "podsticanju i razvijanju proučavanja likovne umjetnosti, primjenjivanju umjetnosti u industriji, opštem unaprijeđivanju srodnih nauka i pružanju obavještenja i razonode".

U želji da pokažu značaj koji Muzej može imati za razvoj američke kulture, i na taj način opravdaju povjerenje poreskih obveznika, ubrzo po otvaranju osnivači prezentiraju 174 djela evropskog slikarstva, otkupljenih za ovu priliku u Parizu. Izložba je izazvala opšte oduševljenje i brojne donacije, od kojih je jedna iznosila čak pola miliona dolara. Na taj način, Metropoliten je dobio mogućnost da se, nabavkom brojnih i vrijednih umjetničkih djela, takmiči sa najvećim muzejima svijeta. Otkupljuju se dijela Renoara, Goje, Đota, Boša, Brojgela, Delakroe, Tintoreta, Botičelija, Sezana, zatim predmeti od kineskog porcelana, renesansne skulpture, djela zlatarske umjetnosti, oružja i ratničke opreme.

Dinamičan porast muzejskih zbirki zahtijevao je adekvatan smještaj. Brojni planovi muzejske zgrade, od prvobitnog zdanja u raskinovsko-gotičkom duhu, preko kolosalnog

neoklasičnog plana za proširenje duž Pete avenije, do kasnijih strukturalnih dodataka, nijesu nikada mogli da zadovolje ne samo potrebe smještaja sve brojnijih novih akvizicija nego ni nevjerovatan rast posjete i dopunskih djelatnosti. Tek izgradnjom sadašnjeg monumentalnog zdanja to je na najbolji način riješeno.

Muzej danas posjeduje veliki broj zbirki među kojima se ističu: Američko slikarstvo i skulptura, Umjetnost Bliskog istoka, Institut za kostime, Zbirka crteža, Zbirka egipatske umjetnosti, Evropsko slikarstvo, Evropska skulptura i primijenjena umjetnost, Umjetnost Dalekog istoka, Umjetnost Grčke i Rima, Islamska umjetnost, Zbirka Roberta Lemana, Srednjovjekovna umjetnost i Klaustar, Zbirka muzičkih instrumenata, Zbirka primitivne umjetnosti, Zbirka gravira i fotografija, Zbirka tekstila, Umjetnost 20-og vijeka.

Rečeno je već da je pištolj iz Crne Gore pohranjen u Odjeljenju za oružje i vitešku opremu, pa je o njemu potrebno reći koju riječ više. Srećna je okolnost da je upravnik ovog Odjeljenja, Stuart W. Pyrr bio veoma ljubazni i predusretljivi domaćin. Lično se brinuo o kompletnom muzejskom fondu i davao o njemu opširna i zanimljiva obavještenja. Po riječima gospodina Pyrra, Odjeljenje za oržuje i vitešku opremu sadrži više od 14.000 umjetnički izrađenih predmeta i rijetkosti iz Evrope, Islamskog svijeta i Azije. Najznačajniji materijal prestavljaju zbirke evropskog i japanskog oružja i opreme. Do izvjesnog broja ovih predmeta Metropoliten muzej je došao otkupom, ali je većinu dobavio donacijama. Svakako, najznačajniji poklon, koji, ujedno, predstavlja prekretnicu u razvoju Odjeljenja za oružje i vitešku opremu, predstavlja zbirka Vilijama H. Rigsa, nastala kao rezultat njegovog šestdesetogodišnjeg sakupljanja u Evropi.

U velikoj većini, ovi predmeti su neobični i izuzetni po svom izgledu, porijeklu ili nazivu, a nerijetko vezani za neku zanimljivu istorijsku priču. O tome najbolje svjedoči muzealija iz Crne Gore, koja je u fondovima Odjeljenja za oružje i vitešku opremu zavedena pod rednim brojem 5856. Riječ je o pištolju kremenjaču, nekada vlasništvu kralja Nikole, a koji je crnogorski suveren 1919. godine poklonio pukovniku Čarlsu Velingtonu Furlongu, američkom obavještajcu i izvještaču o događajima u Crnoj Gori poslije Podgoričke skupštine. Početkom 1958. godine, Furlong je pištolj prodao Metropoliten muzeju. U toku sastanka koji sam 2005. godine imao u Metropoliten muzeju a koji se odnosio na metode zaštite i konzervaciju muzejskih predmeta od metala, domaćin sastanka, konzervator Edvard A. Hunter, donio je iz depoa muzeja pomenuti pištolj-kremenjač i dosije o njegovom otkupu, koji mi je ljubazno stavio na raspolaganje. Budući da se radi o dokumentu od izuzetne važnosti, potrebno ga je prenijeti u cjelini.

CHARLES WELINGTON FURLONG,Old oaken bucet roud, Scituate, Massachusetts

Januar 10, 1958.

Dr.Mauri A.Bronsmen195 Commowealt Ave.Boston, Mass.

Dragi gospodine Bronsmen. (Prema saopštenju g. Pyrra, Bronsmen je bio agent Čarlsa Furlonga i, očigledno, njegov prijatelj, koji je posredovao prilikom prodaje pištolja Metropoliten muzeju. Primjedba autora).

Siguran sam da će vas interesovati da saznate nešto o predmetima crnogorskog porijekla koje posjedujem. Oni uključuju stari, čvrsti srebrni pištolj na kremen; crnogorsku kraljevsku kapu koja je pripadala kralju Nikoli; laneni podmetač, koji je izvezla princeza Ksenija, kćerka kralja Nikole i zlatom izvezeni prsluk, koji je takođe pripadao princezi Kseniji.

Ove predmete sam dobio neposredno poslije završetka prvog svjetskog rata, u zimu 1919. godine. U to vrijeme bio sam član Američke mirovne delegacije u Parizu. Bio sam generalštabni major, a služio sam kao oficir američke obavještajne službe i posmatrač na Balkanu i Srednjem istoku. Intimno sam se družio sa kraljem Nikolom, za vrijeme njegovog boravka u egzilu u Parizu. Mada sam navedene predmete dobio u Crnoj Gori, uz izuzetak kape, sve mi ih je poklonio kralj Nikola.

1. Pištolj je izuzetno lijep, od čistog srebra, stara kremenjača duga 21,5 inči, sa zlatnim ukrasima na kundaku i cijevi. Odigrao je ulogu u crnogorskim analima, a kralj Nikola ga je naslijedio od svog oca.

Za vrijeme obavljanja dužnosti u Crnoj Gori, posjetio sam jedan od dvoraca kralja Nikole, onaj u Podgorici, mislim da se sada zove Titograd. Na vrhu stepeništa ulaznog hola bio je stalak sa puškama kremenjačama; između pušaka, koje su bile postavljene u vidu lepeze, nalazio se i veliki broj pištolja. Čuvar mi je ponudio da po svom izboru uzmem bilo koji komad oružja. Ipak, kako je to vlasništvo kralja Nikole, namjeravao sam da odbijem ponudu. Ubrzo sam se predomislio, izabrao najljepši, onaj sa desne strane od centra zbirke. Namjera mi je bila da ga predam kralju po povratku u Pariz. Međutim, po dolasku u Pariz sreo sam princa Petra, sina kralja Nikole, objasnio mu situaciju i zamolio ga da pištolj preda svom ocu uz izraze mojeg poštovanja. Princ Petar je prokomentarisao: "Poznajem ovaj pištolj veoma dobro. Bio je okačen sa desne strane od centra i bio je očev omiljeni pištolj u zbirci. Osvojio ga je moj djed u smrtnoj borbi prsa u prsa sa Mustafa-pašom, turskim generalom, u jednom od turskih napada na Crnu Goru".

Prilikom sljedećeg susreta, princ me je pozvao na ručak u Grand hotel u Rimu, poklonio mi kutiju u kojoj se nalazio pištolj, koju mu je dao otac, uz njegovu molbu da poklon prihvatim kao znak zahvalnosti zbog mojeg zalaganja na pravdi i pravu, s obzirom na tragičnu situaciju u njegovoj zemlji.

Sljedeće jeseni, po povratku u Pariz, sastao sam se sa kraljem Nikolom, koji mi je poklonio svoju kapu.

2. Kapa kralja Nikole je vrsta koju nose svi Crnogorci. Okrugla je, prečnika sedam inči, sa crnom, svilenom ivicom, crvenim središtem sa zlatnim krugovima, unutar koga su izvezena slova NI (Nikola I). Ova kapa je simbol cijele crnogorske istorije. Crna boja predstavlja žalost za onima koji su prolivali svoju krv (crvena boja) tokom više od pet vjekova (5 polukružnih zlatom izvezenih krugova) u odbranu svog suvereniteta. Kada mi je poklonjena, kapa je bila nova i u odličnom stanju.

3. Kraljevski prsluk. Ovaj prsluk je izrađen od crveno-purpurnog somota, sa zlatnim vezom. Pripadao je princezi Kseniji, kćerki kralja Nikole.

4. Laneni podmetač, kvadratnog oblika, dužine 12 inči, sa plavičastim šarama. Dizajn na rubovima dijelom je izvezla princeza Ksenija. Ostao je nedovršen jer je kraljevska porodica morala da napusti Crnu Goru.

Pored ljepote, prva tri predmeta su značajna i za istoriju našeg najmanjeg saveznika u prvom svjetskom ratu, Crne Gore, koja kao zemlja više ne postoji. Bez sumnje, ovi predmeti su izuzetni i jedinstveni u našoj zemlji.

5. Slika velikih dimenzija, koju je naslikao moj otac, Atherton Furlong, i nazvao je "Tišina", a koja bi se mogla nazvati "Djevojke u šumi", kako on naziva breze. Svakako, ovo je najbolja njegova slika sa temom drveća. Predivno je naslikana i prepuna suptilnog poetskog šarma, po čemu su poznate autorove slike na temu drveća i šuma. Prateći očev rad, još za njegovog života,

sličnu sliku je za 1.000 dolara otkupio Hamilton Wils, čije seosko imanje "Potok sijenki", blizu Toronta, predstavlja jedno od javno prikazivanih djelova Kanade.

Vjerujem da ćete biti zadovoljni opisom crnogorskih predmeta i slike.Iskreno vaš Charles Wellington Furlong.

Po svemu sudeći Metropoliten muzej je ovom prilikom otkupio samo ponuđeni pištolj, dok su ostali predmeti vraćeni Furlongu. Smatram da je pištolj prvobitno pripadao Mustafa Dželaludin-paši, poljskom generalu, koji je u vrijeme drugog napada Omer-paše Latasa na Crnu Goru, 1862. godine, angažovan kao ekspert za crnogorski način ratovanja. Doduše, iz istraživanja dr Branka Pavićevića, vidi se da je u ovom ratu učestvovao još jedan turski vojskovođa pod imenom Mustafa-paša. Riječ je o turskom pukovniku, koji je poginuo u bici na Krstačkom dolu 31. maja 1862. godine. Tada su turske snage (16000 vojnika) nesmetano prešle na crnogorsku teritoriju. Upravo u tom trenutku napadnuta je turska zaštitnica sa svih strana. Turci su počeli da ostupaju u neredu što su iskoristili Crnogorci i bitku riješili u svoju korist. Prema podacima koje je dobio ruski konzul u Dubrovniku, u ovoj borbi poginulo je 500 turskih vojnika. Lični ljekar Omer-paše Latasa takođe tvrdi da su turski gubici bili znatni. On navodi da je poginulo 50 oficira i 800 vojnika. Među poginulima nalazili su se brigadni general Salih-paša, pukovnici Mehmed-paša i Mustafa-paša, zatim generalštabni major Emin-beg, sinovac velikog vezira i bivši vojni ataše Turske u Parizu.

Međutim, malo je vjerovatno da je pištolj o kome je riječ pripadao ovom Mustafa-paši. Glavno komandujući crnogorske vojske u ovoj bici bio je vojvoda Petar Vukotić, pa bi jedan tako vrijedan ratni trofej sigurno pripao njemu. Pored toga, nema podataka da se na ovom dijelu fronta lično angažovao veliki vojvoda Mirko Petrović, vlasnik pomenutog pištolja.

Vrijedi pomenuti da je još jedan Mustafa-paša bio savremenik velikog vojvode Mirka Petrovića, ali je isključena svaka mogućnost da je pištolj o kome je riječ pripadao njemu. Riječ je o divizijskom generalu, koji je u prvom napadu Omer-paše Latasa na Crnu Goru 1853. godine bio angažovan kao pregovarač.

Prilika je da se, makar u najkraćim crtama, podsjetimo na ovaj, drugi Omer-pašin pohod, za Crnu Goru, jedan od najtežih i najsurovijih turskih napada. "Otkako se Crna Gora zove Crnom Gorom, Crnogorcima još nikad nije zadat takav udarac", izvijestio je sultana o završnim operacijama 1862. godine Omer-paša Latas, glavni komandant turske vojske. Na Bosforu je topovskim salvama pozdravljena radosna vijest o pobjedi nad Karadagom i skorom padu crnogorske prijestonice.

Međutim, Latasov izvještaj nije kazivao cijelu istinu. U mnogim krvavim okršajima petomjesečnog ratovanja (april-avgust 1862. godine) desetkovana crnogorska vojska (6.600 poginulih i ranjenih) pružala je snažan otpor višestruko brojnijem, moderno opremljenom i naoružanom neprijatelju. Ali, ta ista vojska izbacila je iz neprijateljskog stroja više neprijateljskih boraca nego što je bilo njeno ukupno brojno stanje što je rijedak slučaj u istoriji ratovanja. Od vrhovnog komandanta, velikog vojvode Mirka Petrovića pa do običnog borca, Crnogorci su bili spremni na otpor do posljednjeg čovjeka. Pred turskim odredima, koji su nadirali prema Cetinju, ustupalo se tek onda pošto je iscrpljivana posljednja mogućnost odbrane. Niz sjajnih pobjeda u toku rata, bezbrojni primjeri masovnog i pojedinačnog heroizma i do tada još nikada u tolikoj mjeri ispoljeni visoki patriotizam, nijesu mogli zaustaviti prodor turskih armija prema središtu Crne Gore.

Jedna od takvih bitaka odigrala se 24. juna 1862. godine, kada je, najvjerovatnije, uzet pomenuti pištolj. Svakako, riječ je o jednom od najtežih bojeva na južnom frontu u toku drugog Omer-pašinog pohoda na Crnu Goru. Glavnokomandujući turske vojske na ovom frontu, mušir Čerkez Abdi-paša mobilisao je čitavu svoju armiju sa namjerom da razbije crnogorski odbrambeni lanac i izgradi utvrđenja na crnogorskoj teritoriji. Prema zvanični podacima, turske snage, sastavljene od bataljona nizama i ogromnog broja bašibozuka, brojale su preko 9.000 boraca. Abdi-paša je pretpostavljao da Crnogorci neće imati snage da izdrže njegov udar. Međutim, na njegovo veliko iznenađenje, crnogorski komandant, veliki vojvoda Mirko Petrović, izdao je

naređenje za protivnapad. To je izazvalo veliku zabunu kod turskih bataljona i doprinijelo crnogorskoj pobjedi.

O ukupnim turskim gubicima u ovoj bici pronosile su se razne vijesti; u Dubrovnik su stizala obavještenja da je čak 5.000 turskih vojnika izbačeno iz stroja. Ruski konzul u Skadru u svom izvještaju, sastavljenom na osnovu povjerljivih podataka svojih agenata, tvrdi da su turski gubici iznosili preko 2.000 boraca. Prema izvještaju ličnog ljekara Omer-paše Latasa, Turci su imali više od 1.200 mrtvih i ranjenih.

Crnogorski gubici bili su, takođe, osjetni. Prema podacima koje je ruski konzul u Skadru dobio neposredno poslije bitke, iznosili su 300. mrtvih i ranjenih, dok se u zvaničnim izvještajima sa Cetinja navodi svega 180. boraca izbačenih iz stroja.

Velike zasluge za ovu pobjedu pripadaju glavnom komandantu crnogorske vojske, velikom vojvodi Mirku Petroviću. On je tokom čitave bitke pokazao sve odlike dobrog vojskovođe, a u toku najžešćih okršaja lično predvodio nekoliko juriša svojih jedinica. S druge strane, glavnokomandujući turske vojske, mušir Čerkez Abdi-paša, pokazao se kao loš strateg i, sem lične hrabrosti, nije imao druge komandne osobine. I ako je u svom štabu imao nekoliko školovanih oficira, između ostalih i Mustafa Dželaludin-pašu, on je nizao samo neuspjehe u ratu s Crnogorcima, zbog čega je smijenjen sa komandne dužnosti.

U ovoj bici Crnogorci su zaplijenili ogroman ratni materijal. Savremenici i učesnici u događajima posebno ističu veliki broj zaplijenjenih originalnih zejbečkih noževa. Potrebno je napomenuti da su se Crnogorci u ovoj bici prvi put sreli sa Zejbecima, turskim plemenom iz Anadolije, koji su strahovito izginuli u direktnim okršajima prsa u prsa sa Crnogorcima. Pouzdano se zna da je jedan odred od 1.000 Zejbeka sveden na 300. Govoreći kasnije o hrabrosti Zejbeka, kralj Nikola je napisao: "U toj novoj vojsci bilo je oko dvije hiljade Zejbeka iz Anadolije". Zejbeci nijesu nikada do tada bili angažovani u pohodima na Crnu Goru. Bili su nova, neobična pojava u Arbaniji i po rastu i po odijelu, oružju, i po svom razmetljivom ponašanju. Turci su se njima ponosili, šireći o njima najčudnije priče pa su i kod Crnogoraca ostavili spomen o svome junaštvu. Među trofejima iz ove bitke, po luksuznosti izrade se svakako ističe pištolj koji je danas pohranjen u Metropoliten muzeju u Njujorku. Bez sumnje, prilikom podjele plijena, ovaj skupocjen predmet je pripao glavnokomandujućem crnogorske vojske, velikom vojvodi Mirku Petroviću.

Mada je teško dati konačan sud, nesumnjivo je da se radi o remek-djelu zanatskog oružarstva, proizvedenom u nekoj od maloazijskih radionica krajem 18-og i početkom 19-og vijeka. Osnovna karakteristika ovog tipa pištolja je glatka kremenjača i kod barutne komore ojačana cijev. Taban je francuskog tipa sa sistemom opruga iznutra. Aerodinamična drška od mrkog drveta obloženog srebrom, ukrašena diskretnim floralnim i geometrijskim ornamentima, produžava se u tamni čelični mehanizam, zatim u tamnu cijev, koja je takođe obložena srebrom. Od srebra su pločice nasuprot tabana, kao i dva prstena koja spajaju dršku sa usadnikom.

Sa donje strane cijevi, na srebrnom okovu, nalazi se zlatom tauširani latinični natpis: "MUSTA PASSA, SAID VESIR" (Mustafa-paši, poklonio Vezir).

Čitav utisak je da je pištolj bio, prije svega, ukrasni predmet i skupocjeni nakit njegovog vlasnika, Mustafe Dželaludin-paše. Da je pištolj pripadao upravo Mustafa Dželaludin-paši, poljskom Jevreju, svjedoči latinični natpis na cijevi. Očigledno, veliki vezir, koji je poklonio pištolj, imao je obzira prema ovom vojskovođi, pa je dao da se posveta ugravira na njemu poznatom pismu. Iz istraživanja profesora Rista Dragićevića, jednog od najvećih autoriteta u ovoj oblasti, vidi se da u oružnici Muzeja kralja Nikole, jednoj od najbogatijih kolekcija turskog trofejnog oružja na Balkanu, nijesu poznati komadi sa latiničkim tekstom. Na skoro svim primjercima nalaze se zlatom ili srebrom gravirana imena vlasnika, majstora koji su ih radili, kao i godina izrade, ali sve na turskom jeziku i po hidžri.

Vrijedi pomenuti da je Mustafa Dželaludin-paša učestvovao u još jednom ratu sa Crnom Gorom. Na crnogorsko ratište stigao je početkom septembra 1876. godine. Kao dobar poznavalac crnogorskog načina ratovanja dobio je zadatak da stvori specijalne jedinice koje bi po svojoj ubojitosti bile dostojan protivnik i mogle parirati u borbi Crnogorcima. U tu svrhu izdvojio je iz svih

turskih bataljona stacioniranih u Podgorici najbolje i najhrabrije borce i dao da im se na rukavima našiju posebne oznake od crvene čohe, u obliku iskošenog slova L, po kojima bi se razlikovali od ostale vojske. Ovi odabrani borci imali su zadatak da budu prethodnica svim turskim napadima, ili da smjelim iznenadnim upadima u neprijateljske kolone izazovu zabunu i pad morala. Za ove specijalne jedinice izrađene su i posebne zastave. Kao jedini amblem, na njima se pojavljuje ono isto iskošeno slovo L, našiveno na uniformama ovih elitnih vojnika.

Svoje prvo vatreno krštenje specijalci Dželaludin-paše doživjeli su već početkom novembra 1876. godine. Naime, tada je glavni zapovjednik turske južne armije Derviš-paša krenuo iz Spuža sa snagama od 30.000 vojnika i 36 topova u prodor kroz Bjelopavliće. Zbog zauzetosti na drugim frontovima, Crna Gora je Derviš-pašinoj ofanzivi mogla suprostaviti svega 8.400 boraca, koji su upornom i hrabrom odbranom uspješno usporavali turski prodor prema Danilovgradu. U trodnevnim bitkama (8-10 oktobra) i specijalne jurišne jedinice i njihov tvorac Mustafa Dželaludin-paša ispoljili su odvažnost i vojničku umješnost dostojnu divljenja. No, prema njima je stajao protivnik spreman na najveće žrtve, koga je odbrana vlastite zemlje nadahnjivala izuzetnom snagom. I pored ogromne nadmoćnosti, turska vojska je pretrpjela poraz i bila primorana da se povuče prema Spužu uz ogromne žrtve. Glavni ceh platile su specijalne jedinice Mustafa Dželaludin-paše. Dvije zaplijenjene zastave sa crvenim L najbolji su dokaz njihovog potpunog poraza. I njihov zapovjednik, Mustafa Dželaludin-paša, dosljedan sebi i svom ratničkom renomeu, predvodeći svoje borce u juriš, zadobio je smrtne rane na onom istom mjestu u Martinićima, na kome je u ratu 1862. godine bio ranjen u borbi sa Crnogorcima.

U istoriografiji o Crnoj Gori u vrijeme prvog svjetskog rata, vremenu prisajedinjenja Srbiji, i poslije njegovog okončanja, često se ističe da su ova država i njena dinastija imali uporne i energične podržavaoce i prijatelje širom svijeta. Pošto njihovi napori nijesu bili krunisani uspjehom, ovi ljudi su postepeno pali u zaborav i sišli sa političke scene isto kao što je sa evropske političke karte nestala država za koju su se borili. Njihova djelatnost ostala je nepoznata brojnim profesionalnim istraživačima, a imena najčešće zaboravljena. Neki od njih, uvjereni u opravdanost ideje za koju su se borili, nastavili su da svijet i dalje obavještavaju o nepravdi koja je učinjena Crnoj Gori i da zahtijevaju njenu pravdu.

Među tim brojnim upornim i energičnim podržavaocima i prijateljima Crne Gore istaknuto mjesto zauzima Čarls Velington Furlong, vlasnik pištolja o kome je bilo rije

i, antropolog, istraživač, pisac i profesor, lični sekretar predsjednika Vilsona i član američke delegacije na Pariškoj konferenciji. No, prije nego što se pristupi rasvjetljavanju njegove ličnosti, potrebno se ukratko osvrnuti na američko-crnogorske odnose, budući da se 2006. godine obilježavalo sto godina od uspostavljanja diplomatskih odnosa između ove dvije države.

Interesovanje SAD za Balkansko poluostrvo u prvim godinama 20-og vijeka, bilo je neznatno. Povremeno osluškivanje onoga što se dešavalo na Balkanu nastalo je, prije svega, zahvaljujući emigraciji, među kojom su značajan procenat činili Crnogorci. Početkom vijeka, upoznavanje balkanskih prostora postalo je znatno potpunije, zahvaljujući, u prvom redu, dolasku američkog poslanika na Cetinje. Džon Džekson, američki zastupnik u Grčkoj, imenovan je za izvanrednog i opunomoćenog ministra Saveznih država Sjeverne Amerike, pri crnogorskom dvoru. On je 30. oktobra 1905. godine, knjazu Nikoli predao akreditivna pisma. Tom prilikom, crnogorski suveren je izrazio nadu da će dolazak američkog poslanika na Cetinje, biti od koristi ne samo za mnoge Crnogorce u Americi, već i da će dovesti i do povećanja trgovinskih odnosa između dvije države.

U iscrpnom izvještaju predsjedniku Ruzveltu, Džekson se založio, budući da američki uvoz uživa tretman najpovlašćenije nacije u Crnoj Gori, da se između dvije države zaključi trgovinski ugovor. Dalje u tekstu, Džekson ističe knjaževu brigu za položaj brojne crnogorske emigracije u SAD. Tom prilikom, američki poslanik je iznio zapažanje da crnogorski emigranti vrlo rijetko postaju državljani SAD, i da se u većini slučajeva sa svojom zaradom vraćaju u Crnu Goru. Džekson je, dalje, ocijenio da je Crna Gora, pored zaštite svojih državljana, izuzetno

zainteresovana, u cilju jačanja svoga međunarodnog položaja, za zaključivanje što više bilateralnih ugovora sa Amerikom.

Međutim, koliko je poznato, između Crne Gore i SAD zaključen je samo Ugovor o ekstradiciji. Doduše, i ovaj ugovor je ostao samo u projektu, iako je procedura oko njegovog donošenja, krajem 1911. godine, praktično bila dovršena. Nedostajala je samo ratifikacija od strane Crnogorske Narodne skupštine, koja je trebalo da se obavi tokom jeseni 1912. godine. Usljed izbijanja Balkanskih, a ubrzo i Prvog svjetskog rata, nije došlo do ratifikacije pomenutog ugovora.

Iz ovog perioda datira jedan pokušaj kralja Nikole da se što više približi SAD, i da privoli ovu veliku zemlju da se aktivno uključi u rješavanje zamršenih događaja na Balkanu. U maju 1909. godine, američkom poslaniku u Crnoj Gori, Ričmondu Pirsonu, saopštena je knjaževa volja da ustupi dio crnogorske teritorije za izgradnju vojne pomorske baze i stanice za snabdijevanje američke flote. Pomenut je Valdanos, koji bi, kako stoji u Prisonovom izvještaju Stejt Departmentu, sa fortifikacijom na nekom od okolnim brda, mogao da se pretvori u crnogorski Gibraltar. Međutim, izgradnja američke vojne baze u Valdanosu bi, po Pirsonovom mišljenju, predstavljala dugoročnu i skupu investiciju, koja bi se isplatila samo ukoliko bi SAD u ovom dijelu svijeta imala posebne vojne i političke interese. Stoga je Stejt Department naložio Pirsonu da crnogorski prijedlog odbije, s obrazloženjem da ne postoji potreba za jednom takvom lukom na ovom području.

Međutim, stvar time nije bila okončana. Džordžu Mozesu, novom američkom poslaniku kod crnogorske Vlade, kralj Nikola je lično saopštio da Amerikancima za pomorsku bazu nudi Ulcinj, jedan od svega dva primorska grada koja je Crna Gora u to vrijeme imala. Poslije dužih konsultacija, uslijedio je negativan odgovor, koji je ovom prilikom lično potpisao predsjednik SAD Vilijem Taft.

Ponuda kralja Nikole, kojom je lično predložio Amerikancima da izgrade pomorsku bazu u Ulcinju, nije bio samo njegov trenutni potez, nego dobro promišljen i bitan korak, kao sastavni dio njegove široko zamišljene spoljnopolitičke koncepcije. Jasno je da bi jedna takva baza na Crnogorskom primorju unijela suštinske promjene u međunarodnu situaciju u ovom dijelu svijeta. Sigurno je da bi ona poremetila opšti raspored snaga na Balkanu, i pokvarila ionako osjetljivu političku ravnotežu u ovom području. Međutim, u vrijeme o kojem je riječ, SAD su bile daleko od bilo kakve politike na Balkanskom poluostrvu. Sve do početka Prvog svjetskog rata, Amerika je bila više pacifička, nego atlanska država, i više samo kontinentalna nego svjetska sila. Stojeći, početkom 20-og vijeka, po strani od Evrope, i sukobljavajući se sa problemima u svojoj užoj oblasti, SAD nijesu imale nikakvog interesa za Balkansko poluostrvo. U takvim okolnostima, ponuda crnogorske vlade, morala je ostati bez odjeka.

Do čvršćih kontakata između Crne Gore i SAD došlo je u vrijeme malisorskih pobuna, tokom 1910. i 1911. godine. Zbog masovnih ubistava i uništavanja od strane regularnih turskih trupa, bašibozuka i drugih, veliki broj Malisora iz Albanije i sa Kosova izbjegao je u Crnu Goru. Velike grupe izbjeglica, većinom žena, djece i staraca, prelazile su u Crnu Goru, tražeći utočište i pomoć. Crnogorska Vlada nije mogla dozvoliti da oni umiru od gladi, lutajući od sela do sela, od varoši do varoši, moleći za pomoć. Pored toga, mnoge izbjeglice, uglavnom muškarci, ranjeni, ili povrijeđeni u sukobima sa turskom vojskom, liječeni su u crnogorskim bolnicama. Crnogorska Vlada se nadala da će teško stanje izbjeglica, kao i nemogućnost da plaća njihovo izdržavanje, zainteresovati velike evropske države. Međutim, uvjerene da Crna Gora ohrabruje malisorske vođe da istraju u otporu, velike sile nijesu željele da priteknu u pomoć na način na koji se to očekivalo na Cetinju.

Za razliku od evropskih država, SAD su pokazale izvjesno interesovanje za stanje u Crnoj Gori. Uporedo sa akcijom koju je pokrenuo američki Crveni krst na prikupljanju pomoći za izbjeglice, pokrenuta je slična, paralelna akcija na drugoj strani. U ulozi pokretača akcije pojavio se sam Džordž Mozes, američki poslanik u Atini i na Cetinju. Njegovim staranjem prikupljena je izvjesna količina novca, koja je upućena Crnogorskom Crvenom krstu. Međutim, pomoć od 1000

dolara bila je u svakom slučaju mala nadoknada za troškove, uzbuđenja i politički rizik, koje je Crna Gora preuzela na sebe, angažujući se aktivno na strani Malisora u Albaniji.

Zbog stalnog rasta crnogorske emigracije u SAD, Vlada Crne Gore je, preko američkih poslanika, nastojala da izdejstvuje odobrenje za otvaranje crnogorskog konzulata u Njujorku i San Francisku. Međutim, finansijske teškoće nijesu dozvoljavale imenovanje plaćenog (karijernog) konzula, pa je Vlada ulagala napore da pronađe uglednu i dovoljno bogatu ličnost, koja bi prihvatila počasno imenovanje (počasni konzul), i preuzela brigu oko zaštite crnogorskih iseljenika. U prepisci po ovom pitanju pominje se više uglednih ličnosti. Do 1916. godine veze između Crne Gore i SAD su održavane posredstvom Mihaila Pupina, počasnog konzula Crne Gore u Americi. Njegova aktivnost je bila posebno izražena u vezi sa organizovanjem povratka u zemlju crnogorskih dobrovoljaca u Prvom svjetskom ratu. U proljeće 1916. godine, za crnogorskog konzula u Njujorku imenovan je brodovlasnik, kapetan Antun Seferović, dotadašnji konzul Crne Gore u Kanadi. Osim rada na dobrovoljačkom pitanju, glavna njegova aktivnost bila je usmjerena na dobijanje materijalne pomoći za Crnu Goru.

Izbijanje Prvog svjetskog rata, posebno odlazak crnogorskog Dvora i Vlade u emigraciju, podstakao je kralja Nikolu da se s udvostručenim naporima angažuje na pridobijanju američke vlade za izdavanje agremana crnogorskom poslaniku u Vašingtonu. Američka podrška trebalo je da značajno ojača Crnu Goru i učvrsti njen položaj, ne samo na Srbiju, glavnog političkog protivnika, već i na neke velike sile koje su imale određene, iako nejasno definisane planove u vezi njene budućnosti. Ovo pitanje postalo je posebno aktuelno poslije Pašićevog referata, usvojenog na sjednici Ministarskog savjeta Srbije 28-og decembra 1916. godine. Osim ciljeva političkog djelovanja srpske vlade prema Crnoj Gori, na Savjetu su razmatrane metode pomoću kojih se do tih ciljeva moglo doći. Bezuslovno ujedinjenja Crne Gore i Srbije trebalo je izvršiti jačanjem unionističkog pokreta. Podrazumijevalo se eliminisanje Crne Gore kao samostalne države, pa i bilo kojeg vida njene političke autonomije, što je svakako podrazumijevalo detronizaciju kralja Nikole i nestanak dinastije Petrović-Njegoš sa političke scene.

Srećna okolnost bila je da su se poslije Prvog Svjetskog rata, Sjedinjene Države zalagale za obnovu malih, pokorenih država. U čuvenoj noti upućenoj savezničkim vladama, kao i vladama centralnih sila, predsjednik Vilson je iznio kao jedan od uslova za zaključenje mira "obnovu Belgije, Srbije i Crne Gore, uz obeštećenje koje im pripada". Stoga su pregovori oko otvaranja crnogorske misije u Vašingtonu završeni u najkraćem mogućem roku. Već 8-og oktobra 1918. godine ministar inostranih poslova SAD je izjavio da će njegova vlada "biti srećna da primi akreditovanog poslanika Crne Gore". Donešena je odluka da za prvog crnogorskog generalnog konzula u Vašingtonu bude imenovan Petar Plamenac, bivši ministar inostranih poslova.

Zvanični pristanak SAD da primi crnogorskog diplomatskog predstavnika, izazvao je pravu paniku u vladajućim krugovima Srbije. Stoga su preduzete sve mjere da se to osujeti. Preko svojih agenata i tzv. "Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje", finansiranog od strane srpske vlade, učinjeno je sve da se Crna Gora i njena dinastija diskredituju u svjetskoj javnosti. Ponovo je objavljen poznati falsifikat o tobožnjim pregovorima kralja Nikole sa Austrougarskom oko sklapanja separatnog mira, dok je Plamenac okarakterisan kao glavni protagonista agresivne politike Crne Gore, koja je 1915. godine dovela do oštrog sukoba sa saveznicima. Zamjerene su mu samostalne akcije crnogorske vojske prema Skadru. Pod pritiskom ovakvih optužbi, predsjednik Vilson je odbio da primi Plamenca za poslanika.

Međutim, aktivnosti u ovom pravcu nastavljene su već početkom 1918. godine. Prijatelj i poštovalac Crne Gore i njene prošlosti, istaknuti borac za crnogorsku samostalnost, Aleksandar Devin, predložio je da se za generalnog konzula u Njujorku imenuje Vilijam Diks, finansijski magnat i lični prijatelj predsjednika Vilsona. Nakon toga, zauzimanjem samog Vilsona, Diks je naimenovan za generalnog konzula, dok je za opunomoćenog ministra kod Vlade SAD postavljen poznati vojni hirurg, proslavljeni general ruske vojske, zamjenik načelnika saniteta i general u francuskoj vojsci, crnogorski general-ađutant, jedan od najznačajnijih Crnogoraca svoga vremena, dr Anto Gvozdenović.

U zvaničnu audijenciju u Bijeloj kući, dr Anto Gvozdenović primljen je 20-og oktobra 1918. godine. Govor novog poslanika bio je, na prvi pogled, umjeren u tonu i uzdržan u izlaganju programa svog budućeg rada. Ipak, nekoliko tačaka ovog programa bile su jasno izražene, iako više u obliku podsjećanja američkog predsjednika Vilsona na njegova ranija obećanja. Doktor Gvozdenović je jasno stavio do znanja da je Crna Gora radila i borila se u ime jugoslovenskih naroda za njihovo oslobođenje. Ova izjava nedvosmisleno je stavila do znanja američkom predsjedniku da napori Crne Gore u borbi za oslobođenje južnoslovenskih naroda nijesu manji od doprinosa Srbije.

U svom govoru predsjednik Vilson je, između ostalog, rekao i sljedeće:"Gospodine poslaniče, sretan sam što mogu da prihvatim akreditivna pisma kojima Vas

njegovo Visočanstvo kralj Crne Gore, akredituje kao izvanrednog i opunomoćenog ministra kod vlade SAD, i da Vas formalno priznam u tom visokom svojstvu.

Već više godina Vlada SAD imala je svog diplomatskog predstavnika u Crnoj Gori, i kao rezultat toga postalo je neophodno da postojeća Vlada Crne Gore, premda je bila prisiljena da izbjegne u stranu zemlju, pošalje svog diplomatskog predstavnika kod Vlade SAD.

Što se tiče Crnogoraca koje spominjete, a koji su došli da žive među nama, i preko kojih su SAD postale poznate njihovim zemljacima u Crnoj Gori, njima dugujemo zahvalnost. Oni su ne malo doprinijeli prijateljskim odnosima i obostranim osjećanjima koja uzajamno preovlađuju, i koja će nastaviti da preovlađuju i razvijaju se iz dana u dan, podsticana Vašim dobronamjernim uticajem".

Aktivnost dr Anta Gvozdenovića bila je usmjerena u dva pravca: promjeni slike o Crnoj Gori u američkoj javnosti, i nastojanju da se dobije američka finansijska pomoć. Međutim, odlazak američkog predsjednika Vilsona na Mirovnu konferenciju u Pariz, prema ocjeni Vlade u Neju, činio je dalji boravak dr Anta Gvozdenovića u SAD nesvrsishodnim. Stoga se on 16. decembra 1918. godine vratio u Evropu.

Aktivnost kralja Nikole i njegove vlade u emigraciji, naročito poslije božićne pobune, bila je usmjerena na pridobijanju ove velike države na svoju stranu. Brojne peticije i pisma crnogorskog kralja i vlade, zatim vijesti o ustanku u Crnoj Gori, uvjerile su Vilsona da se u njoj dešavaju neprijatne stvari. Pored toga, kralj Nikola mu se obrati dugim pismom, u kome je, pozivajući se na principe pravde, ravnopravnosti i jednakosti za sve, ciljeve davno proklamovane i široko prihvaćene, i nazivajući Vilsona savješću čovječanstva, detaljno izložio probleme i teškoće svoje zemlje. Opisao je ratne napore Crne Gore i pomoć koju je njena vojska pružila Srbijancima u danima povlačenja, da bi, poslije toga, iscrpljena i sama podlegla nadmoćnom neprijatelju. Propaganda koja se širila poslije toga težila je diskreditaciji crnogorske dinastije i vlade, sa ciljem da im se onemogući povratak u zemlju i otvori put ka njenom prisajedinjenju Srbiji. Krfsku deklaraciju opisao je kao otvoreni pokušaj aneksije Crne Gore Srbiji, a Podgoričku skupštinu, koja je odlučila o tome, kao ilegalnu jer nije predviđena Ustavom zemlje. Ujedinjenje sa južnoslovenskim narodima kralj Nikola je nazvao svojom životnom željom, ali u obliku federacije, kako bi svaki njen dio sačuvao autonomiju. Kralj Nikola je protestvovao protiv povrede njegovih prava od strane Srbije i postupaka prema Crnoj Gori i njenom suverenitetu, kao i propustu saveznika da obnove Crnu Goru poslije rata. Na kraju, tražio je od Vilsona da interveniše u ime pravde, malih država i njihovih prava, kao i da ga zaštiti od njegovih neprijatelja.

Kraljevo pismo uzbudilo je predsjednika Vilsona. Stoga je naložio svojim saradnicima da energično protestuju kod Milenka Vesnića, srpskog poslanika u Parizu, i da mu ukažu da je pitanje Crne Gore stvorilo veliko nezadovoljstvo kod saveznika zbog postupaka Srbije. Njena politika u rješavanju jugoslovenskog pitanja, smatrao je Vilson, stvarala je teškoće jer je težila da prejudicira neka pitanja upotrebom oružja umjesto da se prepusti da se ona riješe mirnim putem uz saglasnost svih. Istovremeno, sastavio je sljedeći odgovor na kraljevo pismo od 7. januara, koji donosimo u cjelini:

"Moj poštovani Prijatelju,

Primio sam Vaše pismo i pročitao ga sa najdubljim poštovanjem. U ovom trenutku se moram zadovoljiti samo kratkom potvrdom njegovog prijema, ali Vas molim da vjerujete da mi dani neće biti ni prezauzeti ni previše užurbani da izbacim interese neustrašive Crne Gore iz mojih misli ili da i u najmanjoj mjeri umanjim moju iskrenu želju da učinim sve što je u mojoj moći da vidim da joj je pravda učinjena.

Stvari na koje mi skrećete pažnju ću veoma ozbiljno i sa naklonošću razmotriti.Srdačno i iskreno Vaš Vudro Vilson".

Ovim je u predvečerje mirovne konferencije u Parizu kralj Nikola postigao da jedna od njenih vodećih ličnosti pokaže interesovanje za njegov položaj i uzme ga u zaštitu. Nekoliko dana kasnije, Vilson je donio odluku o slanju jednog američkog posmatrača u Crnu Goru sa zadatkom da ispita situaciju i o tome podnese izvještaj. Za posmatrača je određen kapetan Džems Brjus, pomoćnik vojnog atašea u Rimu.

Izvjesno vrijeme prije Brjusovog odlaska u Crnu Goru, Vilsonu je upućena peticija koju je potpisalo 500 Crnogoraca nastanjenih u Parizu, u kojoj su protestvovali protiv nastojanja da se onemogući učešće Crne Gore na Mirovnoj konferenciji, falsifikovanju volje naroda Crne Gore i brutalnih metoda koji se u njoj upotrebljavaju. Stoga su odgovorni američki krugovi odlučili da pribave što potpunija obavještenja o pravom raspoloženju naroda Crne Gore po pitanju ujedinjenja sa Srbijom. Za taj posao određen je specijalni agent, a o njegovim instrukcijama naknadno je govoreno. Međutim, nekoliko dana kasnije odluka o slanju specijalnog agenta je izmijenjena, pa je odlučeno da američki poslanik u Beogradu, Persival Dadž ispita situaciju i saopšti želje naroda Crne Gore u vezi ujedinjenja.

Brjus je proveo šest nedjelja u Crnoj Gori i, poslije brojnih kontakata sa pristalicama i protivnicima kralja Nikole, podnio izvještaj u kome je između ostalog konstatovao, da je Crna Gora nasilno anektirana od strane Srbije. Ovaj izvještaj dao je povoda predsjedniku Vilsonu da optuži saveznike, u prvom redu Francusku, da su kralju Nikoli onemogućili svaku djelatnost, držeći ga izolovanog u Parizu. Politiku prema Crnoj Gori Vilson je okarakterisao kao samovoljnu, pošto su Srbijanci počinili takve zločine, koje bi svjetsko javno mnjenje osudilo, ukoliko bi saznalo za njih.

Među brojnim savezničkim delegacijama koje su upućivane u Crnu Goru s namjerom da ispitaju pravo stanje stvari, od posebnog značaja je misija američkog vojnog obavještajca majora Čarlsa Velingtona Furlonga. On je od 6. februara do 2. marta 1919. godine boravio u Crnoj Gori i podnio Konferenciji mira u Parizu izvještaj od 27 zaključaka, kao i lično pismo ustaničkog vođe Radojice Nikčevića upućeno predsjedniku Vilsonu. Konstatovao je da je Srbija još prije potpisivanja primirja imala jasan plan uništenja Crne Gore, što se poklapalo sa nacionalnim interesima Francuske na Balkanu. Mada je o događajima koji su se u ovom periodu odigravali u Crnoj Gori crnogorska javnost dovoljno obaviještena, Furlogov izvještaj sadrži mnoge pojedinosti koje ne daju istorijska djela, pa ga donosimo u izvodima, prema istraživanjima Blaža Sredanovića.

"Moja obaveza je bila", navodi Furlong, "da zastupam principe zbog kojih je Amerika ušla u rat, što demagozi i izvjesni tipovi rijetko razumiju i nikada ne tolerišu, već probleme često reduciraju na čisto pitanje ličnosti kako bi se principi potpuno zamaglili". Furlong dalje ističe kako dugo nije mogao da shvati: "Zašto su Srbi svojoj braći najgori neprijatelji, jer je druga invazija Srbije na Crnu Goru bila gora od invazije Austrije, a primirje gore od rata".

Po mišljenju Furlonga nije bilo potrebe za boravkom u Crnoj Gori nijednog savezničkog vojnika, osim razumljivo crnogorskih, poslije kapitulacije Austrije. "Kad je došlo primirje Crnogorci kod kuće, kao i demobilisani vojnici, iako iznenađeni okupacijom srpske vojske, što se teško moglo razumjeti, dočekali su Srbe kao braću. Mnogi su se ipak pitali zašto je francuski general poslat u Crnu Goru i zašto ove strane trupe zauzimaju strateške položaje u njihovoj zemlji. Sumnja nije dugo trajala kad su vidjeli da Srbija dovodi pojačanje da bi plijen što bolje osigurala".

U knjizi "Izgubljeno kraljevstvo", nastavlja Furlong, "koju pripremam, namjera mi je da opišem Montenegro, šestostoljetnu naciju, našu saveznicu, koja je sve izgubila a koja je od nas

očekivala spasenje i u američku zastavu i Vilsonov portret gledala kao u ikonu. Smatram da će moje svjedočenje kao očevica biti dokument o najtragičnijoj sudbini jednog naroda i istini sa kojom svijet treba da se upozna, ocijeni odluke Mirovne konferencije, Sporazum u Versaju i Ligu naroda. Prilika da kao jedini američki vojni posmatrač budem u Crnoj Gori i neposredno doživim tamošnja zbivanja za mene je bila jedinstvena životna šansa. Moje bilješke, dosije o događajima koje sam pratio, fotografije koje sam lično napravio, susreti kontakti, intervjui i sjećanja čine da raspolažem opsežnim izvorom informacija o događajima u Crnoj Gori".

U sačuvanom rukopisu svojih nedovršenih memoara, koji prenosimo prema istraživanjima Blaža Sredanovića, Furlong, dalje, kaže: "Tradicija i dužnost ne dozvoljava vojniku mnogo emocija. No, ja nijesam mogao zamisliti takvo podlo izdajstvo nacije i nasilje nad narodom, još više tragično zbog njegove suštinske plemenitosti i dostojanstva, a da ne ponesem nešto od nesreće i tuge toga naroda na svojoj duši. Osjetio sam ozlojađenost i gađenje prema zaslijepljenim i bezosjećajnim političarima u Parizu, koji sebe dozvoljavaju da u internacionalnoj "trampi i trgovini konjima" unište jedan starodrevni i ponosni narod. Ali vrhunski razlog mojoj nagomilanoj srdžbi bio je fakat da je Crna Gora bila naša mala saveznica".

U svojim neobjavljenim memoarima, koji se čuvaju u Huverovom institutu na Stanford univerzitetu, Furlong donosi utiske majora Franka Skanlanda, komandira američkog bataljona u Crnoj Gori. Američki bataljon pod komandom majora Skanlanda doputovao je 20. novembra 1918. godine u Kotor. Američke trupe, u koje je crnogorski narod imao povjerenja, namjeravale su da prodru na Cetinje i na licu mjesta se obavijeste o razvoju događaja. Međutim, srpski oficiri i neki Crnogorci, pristalice bezuslovnog ujedinjenja, dale su američkom komandantu lažne informacije, što je uslovilo da odustane od planiranog puta.

Evo što Furlong kaže o utiscima majora Skandlanda: "Francuski general Venel, komandir savezničkih trupa, dao je nalog da francuske trupe uđu u Cetinje i vratio se u Kotor, a srpskom generalu Milutinoviću prepustio komandu i kontrolu". Major Skanland sa još jednim američkim oficirom, htio je lično da se susretne sa vođama božićne pobune. Budući da su srbijanske trupe kontrolisale put Kotor-Cetinje, sastanak je organizovan tajnim kanalima, koji Furlong opisuje naročito uvjerljivo:

"Ovamo gospodo" obraćao se vlasnik kuće ustanicima u mraku, upućujući ih u sobu sa nekoliko kandila koja su osvjetljavala prostor. Vlasnikovo poštovanje ovih ljudi sugerisalo je Skanlandu da ima posla sa osobama od respekta, suprotno onome što je čuo u Cetinju o njima od ljudi Andrije Radovića, a u što se ubrzo uvjerio. Kad se vlasnik malog hotela povukao i Skanland predstavio, jedan od prisutnih Crnogoraca je odgovorio:

"Princ Milo of Montenegro""Kandila su blago pucketala. Meka svijetlost treperavog plamena čas je krila čas

pokazivala impozantnu figuru nešto višu od Skanlandovih šest stopa. Isticalo se njegovo visoko čelo, prav kao isklesan nos iznad kratkih povijenih brkova, četvrtasta odlučna brada i zaobljene jagodice. Ukupan izraz je pokazivao iscrpljenost od neuhranjenosti i tenzija nedavne bitke".

"Došao sam da vas savjetujem kao prijatelj i saveznik Crne Gore, i kao predstavnik Amerike, koja zastupa pravdu", počeo je razgovor major Skanland. Princ Milo mu je iznio već istoriji poznat slijed događaja, i po majorovom svjedočenju zaključio:

"Kao što vidite, gospodine, nama je ostao samo jedan izbor Bitka za slobodu. Mi smo se okupili i riješili da počnemo borbu protiv ovakve nepravde i to na Badnje veče".

Odsjaj u njegovim očima, kaže Skanland, bio je čelični."General Venel je", produžio je princ Milo, "zahtijevao da položimo oružje i da se predamo

Srbima. Ja sam mu poslao odgovor koji je vama poznat. Kako se mi možemo predati onima koje smo godinama branili. Kako Francuska, kao saveznica Crne Gore, može čak i sugerisati tako nešto. Uostalom, zašto Francuska ima generala u našoj zemlji. Čitava Crna Gora je okupirana francuskim i srpskim trupama. One nemilosrdno maltretiraju narod koji nas pomaže i podmićuju stanovništvo kako bi Crna Gora postala dio Srbije i francuski vazal na Balkanu".

Zatim se, kako podvlači Skanlad, nervozno stiskajući pesnice Milo unio u lice Amerikancu:

"Kažite mi iskreno, mon komandant, što vi savjetujete da činimo".Skanland je razmišljao neko vrijeme, a onda polako odgovorio:"Ja zaista žalim što nijesam u poziciji da vam pomognem, jer kao što vidite ja sam sa

svojim odredom pod komandom francuskog generala".Onda mi kažite otvoreno, insistirao je Milo, "Ima li uopšte nade da će saveznici ispuniti

svoje obećanje prema mojoj otadžbini".Majoru je bilo neugodno takvo pitanje, a još mu je bilo teže na njega odgovoriti. Dugo je

oklijevao:"Razmotrite pažljivo što ću vam kazati. Ne vjerujte obećanjima bez obzira od koga dolaze.

Osim toga, savjetujem vama i vašim saborcima da što prije pronađete siguran prolaz, kako god znate i umijete, jer ako ostanete ovdje čak i do sjutra, to bi mogli platiti svojim životima, jer ste opkoljeni".

Pred zoru će se zauvijek Milo oprostiti od svog rodnog sela i svoje domovine. Italijanska kraljica Jelena starala se da u Kotorskoj luci uvijek bude neki italijanski brod kako bi prihvatio one koji su silom okolnosti napuštali domovinu njenih predaka".

Princ Milo Petrović Njegoš-princ Milo of Montenegro (Njeguši-1889,Galvej Irska,-1977), sin Đura Petrovića Njegoša, direktnog potomka Rada, brata vladike Danila, imao je ambicije da poslije smrti kralja Nikole, postane legitimni nasljednik crnogorskog prijestola. Školovao se u Rusiji gdje je uživao naklonost kćerki kralja Nikole, Milice i Stane, koje su bile udate na ruskom dvoru. Emigrirao je iz Crne Gore početkom 1919. godine i nikada se više nije vraćao u svoju domovinu. Duže vrijeme je boravio u Italiji, gdje je uživao naklonost kraljice Jelene Savojske, kćerke kralja Nikole. Po dolasku fašista, napušta Italiju; živi jedno vrijeme u Engleskoj, zatim u Sjedinjenim Američkim Državama, a najduže je boravio u Irskoj, gdje je i umro. Bavio se trgovinom, antikvitetima i nekretninama.

Prilikom svog boravka u Crnoj Gori, major Furlong se sastao sa crnogorskim ustaničkim vođama, među kojima i Radojicom Nikčevićem, jednim od komandanata ustaničkih grupa. Njihovo protesno pismo o srpskim zločinima u Crnoj Gori, datirano 13. februara 1919. godine, Furlong je uručio predsjedniku Vilsonu.

Kompletan izvještaj majora Furlonga uvjerio je predsjednika Vilsona da Podgorička skupština nije bila izraz slobodne volje naroda i da metodi kojim je prisajedinjena Crna Gora Srbiji nijesu bili legitimni i prihvatljivi. S obzirom na ove činjenice, američki predsjednik se odlučio na slanje nove misije s ciljem da se pojedina pitanja rasčiste i tako uklone smetnje. U tom pogledu, misija ser Džona Salisa, britanskog poslanika u Vatikanu i pukovnika američke armije Šermana Majlsa, koji se nalazio u sastavu misije Arčibalda Kulidža u Beču, je u mnogome doprinijela uklanjanju dilema u vezi prisajedinjenja Crne Gore Srbiji.

Poslije kratkog boravka u Crnoj Gori, Majls je 20. maja 1919. godine podnio svoj izvještaj predstavnicima velikih sila na Konferenciji mira. Prema njegovom mišljenju, Crna Gora je trebalo da postane član jugoslovenske federacije, ali da zadrži određenu autonomiju. Po Majlsovom shvatanju, ekonomski razlozi činili su ujedinjenje Crne Gore sa jugoslovenskom državom neminovnim. Međutim, Majls je zahtijevao autonomiju za Crnu Goru, istu onakvu kao što je bila autonomija za Hrvate i Slovence. U svom izvještaju, Majls tvrdi da su novembarski izbori u Crnoj Gori održani pod pritiskom.

Od ostalih misija, koje su upućivane u Crnu Goru, ovom prilikom pomenućemo samo misiju Edvarda E. Arnolda, naročitog izaslanika američke ambasade u Rimu. On je vladi svoje zemlje 26. juna 1920. godine podnio precizan raport, u kome je istakao veliki strah koji vlada u Crnoj Gori među pristalicama kralja Nikole. "Ta bojazan je veoma razumljiva" tvrdi Arnold, "jer je veliki broj onijeh Crnogoraca koji su se pobunili protiv jugoslovenske vlade, koji je smatraju za neprijateljsku i uzurpatorsku, a nikako kao izabranu vladu. Zločina, počinjenih nad tijem ustaškim porodicama, ulivaju užas u srce svakog stvora".

Međutim, svi ovi izvještaji nijesu imali stvarni značaj. Mirovna konferencija u Parizu, pod pritiskom Francuske, prihvatila je stvaranje Države SHS i time izbrisala Crnu Goru sa političke

karte Evrope. Sjedinjene Američke Države, kao zemlja realizma, pomirile su se sa postojećim stanjem u vezi sa sudbinom Crne Gore. Možda o takvoj politici najbolje govori izjava senatora Vilijama H. Kinga posljednjem crnogorskom konzulu u Vašingronu Luiđi Kriskvolu: "Mi ne bismo dopustili evropskim silama da se miješaju u nacionalne odnose država Sjeverne i Južne Amerike i po tom istom principu mi se obavezujemo na uzdržavanje od intervencije u međusobnim odnosima evropskih država".

Poslije završetka Mirovne konferencije u Parizu, Furlong se vratio svom ranijem pozivu antropologa. Međutim, i dalje se interesovao za Crnu Goru i sa princom Milom Petrovićem održavao stalan kontakt. Početkom jula 1935. godine uputio mu je sljedeće pismo:

"Moj dragi prinče, Milo!Primio sam tvoju pošiljku sa brošurama "Izdaja Crne Gore" i "Nezavisnost malih naroda" u

kojima sam našao odgovor na većinu pitanja koja sam od tebe tražio. Za mene je još od posebnog interesa da saznam što se desilo sa Andrijom Radovićem. Negdje ranije pojavila se vijest u američkoj štampi da je na njega pokušan atentat kad je prelazio preko Bukovice. Mene zaista zanima da li je živ i gdje je, kakav mu je sada status? Ja bih isto tako želio da znam da li još ima lojalnih pristalica Crne Gore u planinama koji nastavljaju otpor. Možeš li mi poslati više detalja o tvojoj genealogiji, posebno o rodbinskoj vezi sa kraljem Nikolom. Meni je major Skanlend poslao kopiju razgovora sa tobom u malom hotelu na Njegušima, kad ste se vas dvojica sreli, što se apsolutno poklapa sa onim što si mi ti poslao.

Možeš li me uputiti na nekog fotografa koji bi imao dobru fotografiju kralja Nikole. Ja imam jednu, ali samo glava i ramena, koju mi je lično dalo njegovo veličanstvo, ali bih volio da imam čitavu figuru. Takođe bih volio da imam tvoju fotografiju sličnu onoj koja se pojavila u "Sandej Dispac" decembra 1932. godine. Smatrao bih velikom privilegijom kad bih mogao da imam lični razgovor sa tobom o mnogim stvarima, ali distanca to ne dozvoljava. Međutim, postoji mogućnost da dođem u Englesku. Biće mi čast ako se budemo sreli.

Iskreno se nadam da će se obnoviti nezavisnost Crne Gore. Kao prijatelj tvoje zemlje biću neobično srećan ako i jedna moja riječ bude od pomoći da se to ostvari.

Uz najbolje želje, sa respektom, Iskreno tvoj Čarls Furlong"

U toku Drugog svjetskog rata princ Milo Petrović se preselio u Irsku. Bavio se kolekcionarstvom i preprodajom umjetničkih slika, posuđa i starog novca. Na jednom mjestu zapisao je: "Od onoga kobnoga dana kada sam se ukrcao na italijanski brod ja nijesam nogom kročio na zemlju mojega naroda. Niti ja to želim učiniti dok se narod konačno ne probudi i pravda ostvari. Dok sile evropske ne usvoje vapaj moje izdane otadžbine i učine da Srbija otpusti uzdu koju je tako izdajnički i podlo uhvatila".

Iz istraživanja Blaža Sredanovića vidi se da je Milena Thompson, kćerka princa Mila Petrovića, objavila knjigu "Moj otac princ". Državnom sekretaru SAD Kolinu Pauelu, poslala je jedan primjerak ove knjige, s molbom da pročita peto poglavlje u kojem se govori o izdaji Crne Gore i masakru crnogorskog stanovništva od strane srpske vojske.

Princeza Milena poklonila je Muzeju kralja Nikole veliki portret svog oca, rad londonskog slikara John Williams Schofielda. U propratnom pismu kaže se i sljedeće: "Moj otac konačno je pošao u svoju domovinu. Njegov portret da, ali kad će i da li će i njegovi zemni ostaci možda je vrijeme da se zapitaju oni koji su za to nadležni".

Malbasa Predrag sa kustosima Metropoliten muzeja u Njujorku 2004