ISSN 0032-7271

PREGLEDčasopis za društvena pitanja

Broj2

Godina2008.

GodišteXLXI

Sarajevo, maj-august 2008.

PREGLEDČasopis za društvena pitanja

Izdavač:Univerzitet u SarajevuSarajevo, Obala Kulina bana 7/IIBosna i Hercegovina

Redakcija časopisa:Meho BašićEnes DurakovićMustafa ImamovićMarina Katnić-BakaršićSenadin LavićMirko PejanovićHidajet RepovacSafet SmajkićNusret Smajlović

Glavni i odgovorni urednik:Mustafa Imamović

Zamjenik glavnog i odgovornog urednika:Marina Katnić-Bakaršić

Izvršni urednik u redakciji:Senadin Lavić

Sekretar redakcije:Fuada Muslić

Lektor:Zinaida Lakić

Prijevod sažetaka:Selma Đuliman

DTP:Meldijana Arnaut

Tiraž:300 primjeraka50 primjeraka u elektronskoj formi

Štampa:„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica

Odgovorno lice štamparije:Šehzija Buljina

Izlazi četveromjesečno

Ovaj broj časopisa je štampan uz finansijsku pomoć Ministarstvaobrazovanja i nauke Kantona Sarajevo.

ISSN 0032-7271

4 PREGLED

ISSN 0032-7271

PREGLEDPeriodical for Social Studies

Number2

Year2008

VolumeXLXI

Sarajevo, May-August 2008

PREGLEDPeriodical for Social Studies

Publisher:University of SarajevoSarajevo, 7/II, Obala Kulina banaBosnia and Herzegovina

Editorial Board:Meho BašićEnes DurakovićMustafa ImamovićMarina Katnić-BakaršićSenadin LavićMirko PejanovićHidajet RepovacSafet SmajkićNusret Smajlović

Editor-in-Chief:Mustafa Imamović

Editor-in-Chief Deputy:Marina Katnić-Bakaršić

Executive Editor:Senadin Lavić

Editorial Board Secretary:Fuada Muslić

Language Editor:Zinaida Lakić

Translator:Selma Đuliman

DTP:Meldijana Arnaut

Press run:300 copies50 electronic copies

Print:„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica

Officer in charge in Printing-house:Šehzija Buljina

Issued in four months

This issue is financially supported by Ministry of education andscience of Sarajevo Canton.

ISSN 0032-7271

6 PREGLED

SADRŽAJ

Č l a n c i

Safet Bandžović: Postjugoslavenska historiografija i (re)interpretacija prošlosti .................................................... 13

Ljubiša Zečević: Fizička kultura i sport u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske uprave (1879-1918) ..................... 39

Abdulah Šarčević: Dijalog između svijeta i čovjeka ........................................... 65

Valida Repovac-Pašić: Liberalna teorija manjinskih prava u filozofiji Willa Kymlicke .................................................... 91

Sead Šemsović: Kur'an i hadis u intertekstualnom odnosu s usmenom pričom Bošnjaka ............................................... 105

P o g l e d i i m i š lj e nj a

Izet Beridan: Pretpostavke demokratske kontrole sistema nacionalne sigurnosti .............................................. 125

Mirt Komel: Pitanje državljanstva u postdejtonskoj BiH ......................... 139

Amra Kožarić: Indikatori nestabilnosti međunarodnogfinansijskog sistema ............................................................. 165

Nedžad Bašić: Nova faza bosanske krize : nastavak ratnih strategija ......... 179

7PREGLED

P r i k a z i i o s v r t i

Mirsad Abazović: Kontroverze britanske politike prema Bosni i Hercegovini .................................................. 211

Milica Bonar: Evropska unija i periferne zemlje ........................................ 219

Ramiza Smajić: Crtice iz života Tuzle, Bijeljine i Srebrenice od 17. do 19. stoljeća ...................................... 229

Amer Osmić: Politički pristup islamu ........................................................ 237

D o k u m e n t i

Muhamed Mujakić: Najvažniji evropski dokumenti o visokom obrazovanju ..... 243

8 PREGLED

CONTENTS

A r t i c l e s

Safet Bandžović: Post-Yugoslav Historiography : (Re)interpretation of the Past ................................................. 13

Ljubiša Zečević: Physical Culture and Sport in Bosnia and Herzegovina during the Rule of the Austro-Hungarian Empire (1879 – 1918) ....................................................................... 39

Abdulah Šarčević: Dialogue between the World and the Man ............................ 65

Valida Repovac-Pašić: A Liberal Theory of Minority Rights in Will Kymlicka’s Thought .................................................. 91

Sead Šemsović: Kur'an and Hadith in the Intertextual Relation to the Bosniak Oral Storytelling .......................................... 105

A t t i t u d e s a n d o p i n i o n s

Izet Beridan: Presuppositions for Democratic Control of National Security Systems ............................................. 125

Mirt Komel: The Issue of Statehood in the Post-Dayton Bosnia and Herzegovina ...................................................... 139

Amra Kožarić: Indicators for Souondness of the International Financial System ................................. 165

9PREGLED

Nedžad Bašić: A New Phase of the Bosnian Crisis : Continuation of War Strategies ............................................ 179

C o m m e n t s a n d r e v i e w s

Mirsad Abazović: Controversies of the British Politics towards Bosnia and Herzegovina ........................................ 211

Milica Bonar: The European Union and Peripheral Countries ................... 219

Ramiza Smajić: Sketches from Everyday Life of Tuzla, Bijeljina and Srebrenica from 17th to 19th Century ......................... 229

Amer Osmić: Political Approach to Islam ................................................. 237

D o c u m e n t s

Muhamed Mujakić: The Most Important European Documents on Higher Education ........................................................... 243

10 PREGLED

Č l a n c i

A r t i c l e s

UDK 303.446.4 (497.6)

Safet Bandžović

POSTJUGOSLAVENSKA HISTORIOGRAFIJA :(RE)INTERPRETACIJA PROŠLOSTI

POST-YUGOSLAV HISTORIOGRAPHY :(RE)INTERPRETATION OF THE PAST

Sažetak

Noviji period prošlosti prostora nekadašnje jugoslavenskedržavne zajednice, s problemima “historiografskih bjelina”, “za-tamnjene prošlosti”, izaziva značajnu pažnju u “historiografijitranzicije” budući da su gotovo sva krupnija historijska pitanjareaktuelizirana i u procesu revizije, što može biti od većeg naučnogznačaja ako se prevaziđu negativni historiografski stereotipi pod-staknuti politikom i ideologijom, te pruži savremeniji teorijsko-metodološki osnov. Historiografija će, uz uvažavanje novih činjenica,morati revidirati brojne ocjene, historijska zbivanja i procesepredstaviti kompleksnije. Ona mora biti otvorena za nove metodo-loške i teorijske pristupe proučavanju prošlosti.

Ključne riječi: postjugoslavenski period, Bosna i Hercegovina,historiografija, (re)intepretacija, arhivi, istraživanja

Summary

The recent past of the ex-Yugoslav state community, withproblems of the “historiographic white spaces” and “darkenedpast”, attracts considerable attention in the “historiography oftransition” for the reason that almost all important historicalquestions have been again actualized also in the process of revision,

13PREGLED

a fact that may be of greater scientific importance if negative histo-riographic stereotypes encouraged by politics and ideology areovercome and a more modern theoretical and methodological basisis provided. Historiography will, besides taking into account thenew facts, have to revise numerous assessments and to representthe historical events and processes in a more complex manner. Ithas to be open to new methodological and theoretical approachesto the study of the past.

Key words: post-Yugoslav period, Bosnia and Herzegovina,historiography, (re)interpretation, archives, researches

Historija je polifoničan i višeznačan proces, jedan od najosjet-ljivijih barometara duhovne atmosfere u društvu.1 Prijelomne situacijeuvijek izazivaju promišljanje prošlosti. Iz bića historijske naukeproizlazi da se istraživanje prošlosti ne može izvoditi bez uvažavanjai novih iskustava, pozitivnih ili negativnih, sadržanih u protokuvremena, prisutnih u svijesti savremenika, pa i historičara, kao čedasvoje epohe.2 Izabrana prošlost se uvijek mijenja, uvjetovanapolitičkim standardima današnjice. Zato se i tradicije izmišljaju idotjeruju. Politika podjednako uspješno koristi sjaj i bijedu historije.Kolektivna prošlost se razlikuje od objektivnog historiografskogznanja. Svi narodi imaju različite datume u svojoj memoriji, kaoi različite priče. Svako doba stvorit će ono što njemu treba. ĐerđLukač je upozorio da su činjenice uvijek tu, i uvijek je sve sadržanou njima, ali su svakom razdoblju potrebni drugačiji Grci, drugačijisrednji vijek i drugačija renesansa. Raširena sklonost da se potiskujeteret vlastite prošlosti doprinosi devalvaciji historije. “Poštena”nacionalna historija pretpostavlja sposobnost da se zaboravi svešto joj ne ide u prilog. Davno je uočena ravnodušnost prema istinikoju moć sa sobom nosi, kada je ona suprotna “dobiti i požudi”.3

14 PREGLED

1 L. Perović, Lanac latentnog sukoba, “Helsinška povelja”, br. 52, Beograd,maj 2002.

2 B. Petranović – M. Zečević, Agonija dve Jugoslavije, Beograd, 1991, 71. 3 T. Hobs, Leviatan, knj. I, Niš, 1991, 117.

Albert Camus je pisao da na kraju uvijek dobijamo lica naših istina.Politički zreli narodi se, pak, ne odriču nijednog dijela svoje historije.Svaka generacija je odgovorna za svoj razvitak i ima pravo na svojuprošlost, da historiju iznova preispituje, jer “djeca nikada ne gledajuna historiju očima svojih očeva”. Slike lične i kolektivne prošlostinisu statične, nego su i posljedica i funkcija sadašnjih stavova. Vatraisto gori, kazao je Aristotel, u Grčkoj i Perziji, ali se ideje o dobru izlu razlikuju od mjesta do mjesta. Mijenjaju se vrijednosti historijskihsudova.

Mnoštvo interpretacija u radovima o nekadašnjoj Jugoslavijii Balkanu, bez pozivanja na distancu, izraz je samooslobođenja inespojivo je sa shvaćanjem historije kao dogme o konačnoj istini.4

Pad komunizma na Balkanu popraćen je i opsežnim preispitivanjemhistorije u namjeri da se opovrgnu komunistička interpretiranjaprošlosti koja su dominirala nacionalnim historiografijama ikolektivnim pamćenjem od kraja Drugog svjetskog rata. Ovaj procesje u više slučajeva, uz mitomansku emocionalizaciju diskursa, sahistoriografskom restauracijom „prekomunističkih kostura“, doveodo drastičnih pojava nekritičkog, historijskog revizionizma, doplanskog demoniziranja slika zajedničke prošlosti u socijalizmu.Jednoznačne osude odnose prevagu nad kompleksnim rekonstruk-cijama. Komunizam je složena pojava koja će se dugo proučavati.5

Dva fenomena historije južnoslavenskog prostora druge polovineXX stoljeća – jugoslavenska država i komunizam, već pripadajuprošlosti, ali se o njima govori ahistorijski, sa resantimanom, uzbrojne falsifikate i laži. Ovakav pristup lišava, smatraju historičari(L. Perović) historiju njene ljudske dimenzije osuđujući čitavegeneracije i zajednice na trajan sukob sa realnošću. Prošlost se nekritizira, njome se bave historičari. Sve što se zbilo ima više pers-pektiva. Treba razumjeti i historijske alternative. Samo ideologijei religije znaju istinu unaprijed, dok je nauka permanentno traži.

15PREGLED

4 L. Perović, Oštroumna analiza, “Helsinška povelja”, br. 77-78, Beograd,august-septembar 2004, 30.

5 C. Binns, Federalizam, nacionalizam i socijalizam u Jugoslaviji, u: Federa-lizam i nacionalizam, Sarajevo, 1990, 47; F. Fire, Prošlost jedne iluzije: Komu-nizam u dvadesetom veku, Beograd, 1996, 9.

Nekadašnje reprezentativno historiografsko “monolitno jedno-zvučje” o bliskoj prošlosti mahom je u tzv. “tranzicionim historio-grafijama” revidirano, uz odbacivanje suhih plodova nekritičke,ideološke historiografije, iako su još uvijek prisutna sporadičnarazmišljanja o “zaštiti ideala”. Raspad ideološke paradigme utjecaoje i na preispitivanje i preoblikovanje različitih slojeva historijskesvijesti, na razgrtanje mnogobrojnih slojeva prošlosti, temeljnihanaliza nizova historijskih činjenica.6 Skoro su sva značajnijahistorijska pitanja reaktuelizirana i u procesu revizije. To možeimati veći naučni značaj ako se prevaziđu negativni historiografskistereotipi, podstaknuti politikom i ideologijom, te pruži savremenijiteorijsko-metodološki osnov. Historiografija će, uvažavajući novečinjenice, morati da revidira brojne ocjene, da historijska zbivanjai procese, poput pitanja o karakteru jugoslavenske države i složenostimeđunacionalnih odnosa, predstavi kompleksnije i sa više pozornosti.7

Sva društva u svim epohama imaju kontradiktorne tendencije:da se ne promijene i da napreduju. U kulturama balkanskih naroda,gdje je, napisao je Miroslav Krleža, “narodna svijest sazdana odkrvi, tlapnje i strave”, upadljivi su simboli patnje, usamljenosti,neshvaćenosti, osjećanja permanentnog neprijateljstva “drugog”,narcisoidnosti, na šta se nadovezuju tirade o izabranosti i uzvišenosti,ali i svrstavanja na pogrešnu stranu historije. Problem nije u bal-kanskom “višku historije” na “premalo geografije”, već u pristupuprošlosti i njenom devijantnom tumačenju, u uvjerenju da istinadonosi nesreću, zanemarivanju činjenice da je historija brojne narodeučinila marginalnim. Frustracije se javljaju zbog malih historijakoje se nasilno i naknadnim “popravkama”, preko mitološkihmatrica, arhaične manihejske interpretacije, žele glorificirati inekritički iskazati kao velike. To se nastoji postići agresivnošću,grandomanijom i odbijanjem prihvaćanja historije na nivou činjenica,trijumfom parahistorije s nužnom neodređenošću pojmova i relati-

16 PREGLED

6 Opšir. Đ. Stanković – Lj. Dimić, Istorija pod nazorom, Beograd, 1996; B.Petranović, Istoriografija i kritika, Podgorica, 1997; Isti, Istoričar i savremenaepoha, Beograd, 1997; Isti, Istoriografske kontroverze, Beograd, 1998.

7 R. Končar, Privid naučnog mišljenja, “Nedeljna naša borba”, Beograd10-11. januara 1998.

vizacijom historijskog vremena. U svakom nacionalnom identitetupostoji mnoštvo nijansi i razlika koje svako od njegovih pripadnikana svoj način doživljava, osjeća i iskazuje.8 Mitovi su značajni zapolitiku identiteta. Suština osnovne funkcije mita je mentalnopreustrojavanje ljudske svijesti.9 Historijsko pamćenje može bitijoš lomnije od mitskog. Odnos prema tradiciji je kompliciran.Izmišljene tradicije koriste historiju kao ono što daje legitimitetakciji i cementira grupnu koheziju.10 Historija historiografije jepuna primjera da je prošlost bila samo konstrukcija, opravdanje, ilioružje za tumačenje suvremenosti. Danas već postoji tržište prošlostikoje zabavlja, politizira i traumatizira.11

Naglašeni zadatak historičara je da prošle fenomene tumačiimajući u vidu savremena pitanja, da ih interpretira, svrstava, i das kritičke distance u njih unosi smisao.12 Time on ispunjava važnufunkciju za samorazumijevanje i orijentaciju sadašnjosti. Historičarisu proizvodi i zatočenici vremena i prostora u kojima žive. Zamnoge od njih prošlost nije ključ za razumijevanje sadašnjosti,već su potrebe sadašnjice ključ za preradu prošlosti. Historičar bimorao biti kadar da prizna, a ne samo da pravda neprijatne istineidentiteta koji osmišljava.13 Ima doista stotinu načina da se napišehistorija. Nova saznanja, napredak nauke i tomovi naučnih knjiganišta ne mijenjaju u odnosu prema historiji samo ako su društveno-političke okolnosti takve da je iracionalna mitska “svijest” poželjna.

17PREGLED

8 M. Imamović, Bošnjački etnos: identitet i ime, Prilozi, br. 32, Sarajevo,2003, 329.

9 M. Eliade, Mit i zbilja, Beograd, 1998, 121; R. Žirarde, Politički mitovii mitologije, Beograd, 2002, 206; O. Milosavljević, Izbor ili nametanje tradicije,“Republika”, br. 281, Beograd, 16-31. marta 2002.

10 Upor. A. Smit, Nacionalni identitet, Beograd, 1998, 252; E. Hobsbom,Uvod: Kako se tradicija izmišlja, u: Izmišljanje tradicije, Beograd, 2002, 22.

11 Lj. Trgovčević, (Zlo)upotreba istoriografije, “Republika”, br. 68, Beograd16-30. maja 1993; također vidi intervju T. Kuljića u: “Dani”, br. 309, Sarajevo,16. maja 2003.

12 J. Koka, O istorijskoj nauci, Beograd, 1994, 184-185; F. Fire, Radionicaistorije, Sremski Karlovci-Novi Sad, 1994, 94-96; V. Ilić, (Re) interpretacijaprošlosti, “Helsinška povelja”, br. 24, Beograd, januar 2000.

13 T. Kuljić, Prevladavanje prošlosti: uzroci i pravci promene slike istorijekrajem XX veka, Beograd, 2002, 451.

Političke promjene ponekad zahtijevaju opreznu amneziju, što jeprvi oblik historijskog revizionizma.14 Kritička nauka nema trajnogefekta na širu čitalačku publiku, kao što ga postižu romantičarskebajke. U društvenim krizama su utjecajniji ljubitelji historije. Njihovimmiješanjem u historiografiju stvara se posebna medijska historijskakultura.15

Granice određenih oblasti kroz historiju imaju dinamiku kojavodi njihovom proširivanju ili sužavanju putem dioba, osvajanja,administrativnih reorganizacija, pomjeranja centara političke akcije.Mnogobrojni historijski procesi i zbivanja prevazilaze lokalneokvire i regionalne granice.16 Moderne balkanske historiografijeformirane su u vijeku nacionalne ideje, pod snažnim utjecajemromantizma i pozitivizma. Skučene nacionalne historiografije naBalkanu, s poimanjem historije kao patriotske didaktike, pod utje-cajem politike i potreba svojih društava, imaju relativno provincijalniton uz nedovoljno poznavanje historije susjeda. Stereotipna iuproštena stajališta nisu karakteristična samo za vanstručnu javnost,već i za mnoge stručne krugove koji su se više trudili da sude negoda shvate. Odsustvo međusobnog poznavanja je bitan faktor ne-stabilnosti Balkana.17

Historija je nauka o ljudskim društvima, a ne samo puka“akumulacija događaja svih vrsta” u prošlosti (Kulanž). Bićehistorijske nauke je dihotomno. U rekonstruiranju historijskihzbivanja mora se voditi računa o „onovremenom odnosu snaga“i „stvarnim pokretačima“ historijskih procesa. Historija nije samohistorija pobjednika, već uključuje i pobijeđene.18 Treba se suočavatisa istinom i kazivanjima žrtve bez obzira na onu Lisandrovumudroliju da u raspravi oko međa najispravnije prosuđuje onaj u

18 PREGLED

14 Š. Karbonel, Istoriografija, Beograd, 1999, 8.15 T. Kuljić, Prevladavanje prošlosti: uzroci i pravci promene slike istorije

krajem XX veka, 68.16 B. Petranović, Odnos lokalne, regionalne i opšte istorije (s osvrtom na

istoriju Bosanske krajine i Banje Luke 1918-1945), u: Banja Luka u novijojistoriji (1878-1945), Sarajevo, 1978, 194-195.

17 Opšir.: M. Todorova, Imaginarni Balkan, Beograd, 1999.18 B. Mitrović, Osakaćena istorija, “Republika”, br. 336-337, Beograd, 1-

30. jula 2004.

čijim je rukama mač. Oni koji su ubijali, proganjali i istrebljivalipojedine narode ne mogu biti valjani i isključivi izvori za proučavanjehistorije tih istih naroda. Priča o monopolu nije ništa drugo većpriča o kontroli historije, posredstvom priče o njoj. To je mogućeizbjeći u društvima koja ne počivaju na ideološkim, političkim idrugim monopolima, odnosno u društvima unutar kojih se mogućnostrazličitih intelektualnih konstrukcija ne shvaća kao hereza koja rušikanoniziranu priču pobjednika.19 Put prevazilaženja posljedicadestruktivne propagande, etničkih stereotipa i predrasuda, u kseno-fobičnim društvima sa neprolaznim, cikličnim ponavljanjima istogai velikom etničkom distancom, imajući u vidu spore promjene,“retoričke početke”, ali i ranija negativna iskustva i tradicionalniotpor modernizaciji, bit će dug i neizvjestan.20 Neophodno jedistanciranje od epskih i instrumentaliziranih interpretacija kojeopterećuju balkanske historiografije.

Vrhunski zahtjev historijske nauke “piši kako je uistinu bilo”(Ranke) naučno je formuliranje stoljetne potrage za istinom kojatraje onoliko koliko je stara i historiografija. Tačnost je obaveza,a ne vrlina. Ideja o jednoj istini osnova je autoritarnog mišljenjai totalitarizma. On ne dozvoljava debatu, pluralnost, i suštinski jeantinaučan. Multiperspektivni pristup temeljno dovodi u pitanjeetnocentričko viđenje svijeta.21 Historija se, piše dr. Šerbo Rastoder,ne može napisati, ona se piše. To je “rijeka koja je zaustavljenaprije utoka u podzemlje zaborava”. Ne postoji “apsolutna istina”,već samo stalno traganje za njom. Ne može se promijeniti ono što jebilo, već se mijenjaju saznanja i predstave o tome.22 Bez distinkcijeizmeđu onoga što jeste i onoga što nije ne može biti historije.Konačna istina se ne može dostići, ali joj se može približavati

19PREGLED

19 Š. Rastoder, Povodom izdanja „Proučavanje istorije“ Arnolda Tojnbija,Istorijski zapisi, br. 1-2, Podgorica, 2002, 207.

20 Opšir.: S. Bandžović, Etničko-historiografski stereotipi i “sintetičkenacije”, u: Istorijska nauka o Bosni i Hercegovini u razdoblju 1990-2000, Sara-jevo, 2003, 67-96.

21 D. Stojanović, Odbrana predmodernog sistema vrednosti, “Helsinškapovelja”, br. 113-114, Beograd, novembar-decembar 2007, 39.

22 Almanah, br. 25-26, Podgorica, 2004, 335-336.

postizanjem i unapređivanjem znanja.23 Ona označava moralnu,univerzalnu kategoriju, u sukobu s nacionalističkom mitologijom.Suočavanje sa istinom traži znanje o sebi, ali i o drugima, preva-zilaženje podijeljene historije, preispitivanje vlastitih “stavova odrugima”, distancu od mitomanske svijesti kao naknadne, poželjnehistorije. Viđenje vlastite prošlosti je površno i nepotpuno bez sagle-davanja cjeline procesa u okruženju.24

Odnos prema najbližoj prošlosti je posredan. To posredovanjenajčešće poprima oblik narativa, kojim se događaji koji su predmetrasprave povezuju tako da se dobije neko značenje. Narativizacijarealnosti sastavni je dio performativne uspostave identiteta.25 Više-struka povezanost savremenosti i naučnog saznavanja historijesvodi se na splet međusobnih utjecaja. Ideje i interesi date sadašnjiceu znatnoj mjeri utječu na viđenja, shvaćanja i tumačenja prošlosti,kao i na njeno kritičko procjenjivanje.26 Pitanja historije kao iskustvai historije kao svjedočanstva moraju se povezivati i zajednorazmatrati. Historijsko saznanje, koje nije samo reproduciranahistorijska svijest, rezultat je znanja o prošlosti, tj. proučavanjahistorijskih procesa u cjelini “onakvih kakvi jesu, a ne kakvi bitrebali da budu”. Ono je neophodno za tumačenje i praktičnotretiranje pojedinih fenomena u sadašnjosti, time što otkrivanjihove (historijske) uzroke i razvitak.27 Do izmjene „zvanične“historijske slike dolazi sa iscrpnim istraživanjima i pronalaženjemkapitalne dokumentarne građe, što donosi pouzdana saznanja usukobu s postojećom slikom historije. Osnovna pretpostavka moguć-nosti saznanja prošlosti je postojanje historijskih izvora. Tamo gdjenema izvora, nema ni priče o prošlosti, što ne znači da ona nijepostojala. Izvori sami po sebi nisu historija. Dokument nije „čistaprošlost“, nego svjedok čiji odgovor ovisi o pitanjima koja mu se

20 PREGLED

23 A. Mitrović, Propitivanje Klio, Beograd, 1996, 162-163. 24 O. Milosavljević, U tradiciji nacionalizma: ili stereotipi srpskih intelektu-

alaca XX veka o „nama“ i „drugima“, Beograd, 2002, 17.25 D. Kempbell, Nacionalna dekonstrukcija: nasilje, identitet i pravda u

Bosni, Forum Bosnae, br. 21, Sarajevo, 2003, 46. 26 A. Mitrović, Teorijski usmereno saznavanje istorije, u: J. Koka, O

istorijskoj nauci, 331. 27 J. Koka, O istorijskoj nauci, 13.

postave (M. Bloh). Ilarion Ruvarac je svojedobno kazivao da sehistoričar ne može odnositi prema izvorima “kao svako dete iprost narod”. Bilo da su činjenice otkrivene u dokumentima ili ne,historičar mora da ih obradi prije nego što ih iskoristi. On ihkoristi tako što ih obrađuje.28 Svaka priča o prošlom, po pravilu,iskazuje se kao neki oblik ljudske patologije, ili kao historija moći,odnosno stalna borba za i s njom.29 Po ocjeni dr. B. Petranovića,svakako da nema “istorijske nauke, to jest stručno zasnovanih studija,dok se ne dobije uvid u najvažnije izvore”. Bez izvora nemahistorije, odnosno nema priče koja se može provjeriti. Samo pričakoja se može provjeriti ima smisao historijske priče. Historičar jenužno selektivan. Svaki izbor činjenica ostaje subjektivan i porednastojanja da historija ostane čista nauka.30 Vjerovanje u tvrdojezgro historijskih činjenica koje postoje objektivno i neovisno ointerpretaciji historičara je zabluda koju je teško iskorijeniti. U središtusvega je trojstvo: biti što više objektivan, saznati objektivno i objek-tivno saopćiti.31

Historija je kontinuiran proces interakcije između historičarai njegovih činjenica, beskonačan dijalog sadašnjosti i prošlosti. Uvijeksu historičari postavljali velika „filozofska pitanja“ u predgovorima,a davali skromne odgovore kroz svoja „empirijska istraživanja“,prepuna provjerljivih činjenica, a bez objektivnog uvida u znanjeo suštini čovjekove egzistencije u prošlosti.32 Tendencija da sejezik historijske nauke u njenom razvitku sve više zatvara, pa svemanje liči na priču o historiji a sve više na ekspertizu o historiji,za mnoge je pouzdan znak da se sužava broj njenih potencijalnihčitalaca, i svodi uglavnom na specijaliste iz vlastite struke. Otuda, uzneophodnost historije koja “savršeno kalemi historijske činjenicena fantastičnu vokaciju”, i zahtjev “natrag ka pripovijedanju”, kao

21PREGLED

28 E. H. Kar, Šta je istorija?, Beograd, 2001, 16.29 Š. Rastoder, Janusovo lice istorije: odabrani članci i rasprave, Nikšić,

2000, 51-52.30 A. Tojnbi, Proučavanje istorije, Podgorica, 2002, 206.31 A. Mitrović, Pisati istoriju kako je uistinu bilo, Glasnik CANU, br. 8,

Podgorica, 1995, 12.32 Đ. Stanković, Izazov nove istorije, Beograd, 1992, 13.

izraz realne bojazni da bi se „zatvaranje“ historijske nauke, u ras-koraku između “literature” i “teorije”, za širu čitalačku javnost moglonastaviti do nivoa njene nerazumljivosti za prosječnog čitaoca.33

Bez znanja o prošlosti nema historijskog mišljenja. Revizio-nizam je prateća pojava stalne interpretacije prošlosti, odnosno samogsmisla historijske nauke. On izaziva dijalog i može biti produktivan.34

“Sumnja bez kraja” je preduvjet naučnih istraživanja koja savla-davaju poluznanja, predrasude, kolektivne iluzije, generacijskezablude, prividno naučne sadržaje.35 Nova saznanja i iskustva,tematski, metodološki i sadržajni prevrati, kao i “prevrati u memoriji”,modificiraju shvaćanje prohujalog razdoblja i otkrivaju zanemarenesadržaje. S protokom vremena, pojavom novih izvora, uvećavanjemznanja, historičar na svakoj stranici već napisanog, u naknadnomčitanju, može da ispisuje zablude vlastitih stručnih i ideološkihuvjerenja. Njegov rad se ne sastoji samo od fetišizacije i iznošenjadokumenata, tog “Zavetnog kovčega u hramu činjenica”. Oboljeliod “arhivitisa” se previše oslanjaju na dokumente koji nisu pro-tumačeni sa svih strana, kojima naučnik nije udahnuo “dušu”.36

Otkada postoji historija, postoji i “savremena historija”. Historičarsavremenog doba mora da otkrije malobrojne bitne činjenice ipretvori ih u historijske, da eliminira brojne nebitne činjenice kaonehistorijske. To se protivi dogmi XIX stoljeća po kojoj se historijasvodi na kompilaciju maksimalnog broja neoborivih i objektivnihčinjenica. Svako ko postane žrtva te dogme bit će prisiljen, nestajućiu “okeanu činjenica”, da se odrekne historije kao zaludnog posla.37

Historičari moraju obraćati pažnju na neizrečene pretpostavke kojedaju smisao onome što je rečeno.38 Oni znaju griješiti kada insi-stiraju na distanci, jer ne mogu biti uspješniji u analizi davno

22 PREGLED

33 Š. Rastoder, Janusovo lice istorije: odabrani članci i rasprave, 11-35. 34 L. Perović, „Odjeci“ i „jauci“, “Helsinška povelja”, br. 48, Beograd, januar

2002; Ista, Involucija srpske istoriografije, u: Čemu nas uče iz istorije, Kragu-jevac, 2006, 66.

35 Lj. Dimić, Pouzdan tumač vremena, “Politika”, Beograd, 17. jula 2004.36 M. Gligorijević, Rat i mir Vladimira Dedijera, Beograd, 1986, 91.37 E. H. Kar, Šta je istorija?, 13-15.38 R. Tubić, U potrazi za istorijskom muzom, “Politika”, Beograd, 2. augusta

2003.

prohujalih događaja, o kojima nemaju vlastitog iskustva, od oniho kojima i sami svjedoče i čiji su im sudionici dostupni.

Historijska nauka je politička nauka. Nema epoha historije beznadzora. Pobjednički komunistički pokret u obnovi Jugoslavije nijebio spreman nakon 1945. da naučnicima ostavi slobodu u traganjuza istinom. U Jugoslaviji je djelovala “škola” adaptirane historije.Traumatična prošlost se pokušavala prevazići novim ideološkimjedinstvom. Arso Jovanović, načelnik generalštaba Jugoslavenskearmije, upozoravao je: “Naša ratna istorija treba da bude dokumento natčovečanskim pregnućima, naporima i žrtvama najširih narodnihslojeva u jednom istinski otadžbinskom ratu.” Vlasti su decenijamanoviju historiju svodili na historiju radničkog pokreta, antifašističkiotpor je tumačen kao djelo samo Komunističke partije, čija jehistorija, prema potrebama, prilagođavana bez nekog ozbiljnijeghistoriografskog kriterija.39 Mnogi historičari donosili su gotovezaključke i vrijednosne sudove o Drugom svjetskom ratu, madasu i sami često isticali da brojni izvori nisu dostupni.40 Heurističkaograničenja, nadzor nad historičarima, raznovrsni vannaučni oblicipresije i “kontrole misli”, visok stepen ideologizacije i politizacijeopirali su se istraživanju “tek minule stvarnosti” i naučnom sagle-davanju reljefnih zbivanja i procesa sa kojima su historičari bilisljubljeni “licem u lice”. Bilo je evidentno nastojanje državno-političkog vrha da se preko Beograda i centralnih ustanova u njemuodređuju tokovi razvoja historiografije. Visoki stepen ideologizacijei politizacije nije omogućavao racionalno saznavanje prošlostikoja je imala više sastavnica od onih koje je proizvodila partijskaideologija. Prošlost se nije iscrpila, činjenice se nisu prešutjeleili potisnule.41

23PREGLED

39 M. Đorđević, Disidenti - između reforme i revolucije, “Republika”, br.187, Beograd, 16-30. aprila 1998; M. Bjelajac, Istoriografija o građanskom ratuu Jugoslaviji 1941-1945, Istorija 20. veka, br. 1, Beograd, 1997, 130.

40 K. Nikolić, Prošlost bez istorije: polemike u jugoslovenskoj istoriografiji1961-1991: glavni tokovi, Beograd, 2003, 274-275.

41 W. Weilguni, Jugoslavija bi mogla biti uzor, u: Quo vadis, Jugoslavijo?,Zagreb, 1989, 167; B. Prpa, Problem granica – nekoliko historijskih primjera,u: Granice – izazov interkulturalnosti, Beograd, 1997, 205.

Antijugoslavenske snage su skoro sve do kraja Drugog svjet-skog rata bile brojnije od projugoslavenskih. Jugoslavija je imalanajmasovniju kolaboraciju u Evropi. Nijemci su između 22. juna1941. i 1. aprila 1945. imali oko 20.000 ranjenih i poginulih vojnikana raznim balkanskim ratištima. Većina njemačkih gubitaka nastalaje u posljednjim fazama rata, kada su se borili protiv jedinicasovjetske Crvene armije, nakon njihovog prodora na Balkan.42

Historiografija, između ostalog, nije uspjela da precizno utvrdiukupne ljudske gubitke na prostoru Jugoslavije u tom ratu. Tinjaoje “sukob brojki, statistika i računica” o žrtvama 1941-1945. godine.Brojka od 1.700.000 žrtava plasirana je najvjerovatnije da se izdjej-stvuje veća ratna odšteta. Ona nije nikada argumentirana, naučnoverificirana, niti potvrđena popisom stanovništva iz 1948., kao nipopisom žrtava rata izvršenim 1964. godine. Historičari ustvrđuju dadugo nije bilo javne rasprave, niti diskusije o odgovornosti za velikeljudske žrtve koje bi išle dalje od žrtvenog jarca zvanog fašizam.Praznine koje su se krile pod tim velom djelomično su popunjavane“tajnim historijama” za one koji su htjeli da se sjećaju ili da slušaju.Te interpretacije su izašle iz sjene s gubljenjem komunističkogprimata nad javnim diskursom i normiranom kontrolom sjećanja.

U socijalističkoj Jugoslaviji je bilo izraženo arhiviranje kolek-tivnog pamćenja o revoluciji, doba politike arhiva. Za sve politike semože reći da su ustvari politike arhiva i arhiviranja.43 Kako napominjeDerrida, pitanje politike arhiva se nikada neće moći odrediti “kaopolitičko pitanje između ostalih. Ono se pruža uzduž cjelokupnogpolja i ustvari skroz-naskroz određuje politiku kao res publica. Nemapolitičke moći bez kontrole arhiva, ako ne i pamćenja”. Historijskanaracija činila je potku političkog govorenja qua djelovanja.44 Ratnepriče su poslužile normativnom zasnivanju društvene akcije. Socija-listička epoha nije bila naklonjena historičarima koji su težili dadosegnu do racionalnih saznanja o historiji jugoslavenske države i

24 PREGLED

42 F. Veiga, Balkanska zamka (1804-2001): jedna evropska kriza, Beograd,2003, 138.

43 E. Redžić, Socijalizam i istorijska istina: Kada će se otvoriti arhivi kojisu ponegdje sa sedam pečata zatvoreni, “Odjek”, br. 15-16, Sarajevo, 1970.

44 U. Vlaisavljević, Titov najveći dar: prazno mjesto moći, Dijalog, br. 2,Sarajevo, 2004, 12, nap. 3.

društva. Iskušenja su bila brojna. Ideološka generalizacija deformiralaje složenu sliku historijske stvarnosti. Marksistička historiografijapoklanjala je prvenstveno pažnju društvenim pojavama, njihovomkonfliktnom aspektu, posebno sudbini siromašnih.45 Mnogi naučnicisu, entuzijastički nošeni idejom socijalizma, zalažući se vlastitimdjelom i najiskrenijim htijenjem, nastojali realitet oko sebe sagledatipo uzoru, djelu i htijenju njih samih, pa su, rezultat svega toga, “otči-tavali” pigmalionski kao objektivno događanje oko sebe. Socijalizamsu “uzimali ozbiljno” iako je realitet oko njih bio natopljen staljini-stičkim duhom.46

Uvjerenje da je historija Jugoslavije i posebno Drugog svjetskograta valjana samo kroz historiju partijskih rezolucija i ocjena njenihlidera pokazalo se kao teška samoobmana. Dugo najznačajniji“obrazac” koji je “propisan” nauci u socijalizmu bio je “Političkiizvještaj” ili referat Josipa Broza na Petom kongresu KPJ 1948.godine.47 “Crvena linija” za Titovog života nije prelažena. Nakonnjegove smrti 1980. nastupio je veliki talas preispitivanja historije,podstaknut i općom krizom sistema i same države. Otvorene sumnogobrojne tabu teme. Za dio partijskog establišmenta ovakvipristupi bili su uznemiravajući i nepoželjni.48 „Komunističkiromantizam“ je, uz dihotomne sheme, reducirane, vulgariziranepredstave, „dekretirano sjećanje“, neosporno imao i drugu stranu.„Zaboravljalo se“, upozoravao je dr. Branko Petranović, da se„istorija ne sme ideološki upotrebljavati i zloupotrebljavati“, da se„prošlost ne može potisnuti, ukinuti, zabraniti, jer kad-tad provaljuje“,da se „ne mogu tabuisati najosetljivije teme istorije i nedoglednoodlagati analiza i tumačenje najneprijatnijih i najtugaljivijihpitanja“. Teme vezane za nacionalne zahtjeve, odnosno historijanacionalnih sporova, bile su dugo tabu, zajedno sa svim onim što suvlasti označavale kao “nacionalizam”. Duboke podjele i nevidljivegranice nisu priznate kao realnost. Naboj straha i mržnje je latentnopostojao, uz ukorijenjena historijska sjećanja.

25PREGLED

45 Š. Karbonel, Istoriografija, 101.46 M. Kangrga, Kritičko mišljenje – nekad i sad, “Republika”, br. 344-345,

Beograd, 1-30. novembar 2004, 35.47 B. Petranović, Istoričar i savremena epoha, Beograd, 1994, 100-109.48 Historija i suvremenost: Idejne kontroverze, Zagreb – Ljubljana, 1984, 13-15.

Historija Jugoslavije postala je, u periodu njenog raspada i“procesa tranzicije”, predmetom kritičke revalorizacije i reinter-pretacije. “Stara” i “nova” Jugoslavija otišle su u prošlost, ispraćenesa tek nekoliko ozbiljnih knjiga historije. Noviji period prošlostiprostora ove nekadašnje države, koja historiografski nije bila ucjelini dovoljno istražena, s problemima nedovršenih “tema” i“historiografskih bjelina”, u procesu kritičkog preispitivanja etabli-ranih „istina“ i rušenja predstava o historiji kao „korisnoj laži“, izazivapozornost. Jugoslavenska državna zajednica nije bila definitivno“rješenje” u historiji. Federativno funkcioniranje ove države biloje ideološki ograničeno, uvjetovano vlašću Komunističke partije,organizirane na principu “demokratskog centralizma”.49 Monističkapriroda komunističke doktrine učinila je jugoslavenski federalizam,u znatnoj mjeri, fiktivnim. Osnovno obilježje jugoslavenske državenakon 1945. bilo je prerastanje zaostalog seljačkog društva u polu-industrijsku evropsku državu. Erik Hobsbaum, jedan od najvećihhistoričara XX stoljeća, reći će da je “boljševički model”, koji je bioobrazac modernizacije zaostalih agrarnih ekonomija planskomindustrijskom revolucijom, do izvjesne tačke funkcionirao “boljeod bilo čega još od raspada monarhija 1918. Za obične građanezaostalijih zemalja u regionu – recimo za Slovačku i najveći dioBalkanskog poluostrva – to je verovatno bio najbolji period unjihovoj istoriji“.50 U okviru totalitarne ideologije javljale su serazličite struje koje su imale utemeljenje u tradiciji, ali i u realnomdruštvu.51 Gradnja mehanizama za usklađivanje različitih interesa

26 PREGLED

49 Osnivački kongres KP Srbije (8-12. maja 1945.), priredili M. Borković- V. Glišić, Beograd, 1972, 210.

50 Upor. E. Hobsbaum, O istoriji: O teoriji, praksi i razvoju istorije i njenojrelevantnosti za savremeni svet, Beograd, 2003, 15.

51 L. Perović, Na tragu srpske liberalne tradicije, u: M. Nikezić, Srpska krhkavertikala, Beograd, 2003, 10. Poratni konspirativni rad KPJ imao je, dok seodvijao na takav način, posljedica i na rad državnih organa, što se ogledalo i učinjenici da u poratnim godinama ne postoje cjeloviti dokumenti o radu najvišihpartijskih i državnih organa, izuzev donekle Skupštine. Dokumenti i zapisnici oradu tih saveznih organa ili ne postoje ili su šifrirani, skraćeni, odnosno znani irazumljivi samo onima koji su u njima učestvovali; opšir. M. Zečević - B. Lekić,Državne granice i unutrašnja teritorijalna podela Jugoslavije, Beograd, 1991, 19-21.

bila je u Jugoslaviji inkompatibilna sa sistemom političke arbitraže,koja se nalazila u posjedu jedne jedine partije, odnosno njenog hariz-matičnog vođe. U tome je sadržana glavna proturječnost jugo-slavenskog komunističkog federalizma.52 Ako je religija doistaopijum za narod, komunizam, međutim, nije bio uspješniji od kratko-trajnog lijeka protiv žudnji za etnički zaokruženim nacionalnimdržavama.53 Permanentna potraga za ustavnim rješenjima koja bidugoročno činila održivom ovu složenu i osjetljivu zajednicu razli-čitih naroda i kultura bila je sastavni dio njene unutarnje politike.Jugoslavija se zapravo tek Ustavom iz 1974. vraćala duhu i izvornimnačelima AVNOJ-a iz 1943. godine, iako je on bio relativiziranjačanjem Saveza komunista Jugoslavije i državno-socijalističkogmodela. Ovaj ustav je bio i posljednja prilika očuvanja jugoslavenskezajednice kao složene države. Rješenje nacionalnog pitanja uJugoslaviji uvijek je bilo i pitanje društva. Zato nije slučajno i krizasocijalističke Jugoslavije počela sa historijskom iscrpljenošćunjenog ideološkog modela.54

Jugoslavenska socijalistička država bila je vid komunističkogpokušaja rješavanja nacionalnog pitanja. Kao zbir različitosti,mogla je funkcionirati samo na principu striktne ravnopravnosti, ane na principu odnosa snaga. S krajem jednopartijskog sistema nastaoje vakuum. Niko ipak nije mogao predvidjeti da će se jugoslavenskisocijalizam brzo, na tako destruktivan način, kakav nije upamćenu bilo kojoj drugoj tranzicijskoj zemlji svjetskog socijalizma, urušiti,mada su skoro svi potom njen slom shvatili kao neizbježni slijed.Postjugoslavenski ratovi bili su nastavci balkanskih, ali i Prvogi Drugog svjetskog rata. Nacionalizmi su bili znatno stariji od polu-stoljetnog socijalističkog perioda koji je omogućio najduže razdobljemira na Balkanu, ali je i suzio propusnu moć jugoslavenskog društva

27PREGLED

52 L. Perović, Ljudi, događaji i knjige, Beograd, 2000, 98-99. 53 Č. Ingrao, Deset nenaučenih lekcija o Srednjoj Evropi - pogled istoričara,

Helsinške sveske, br. 10, Beograd, 2001, 23.54 L. Perović, Zabluda kobna po srpski narod, “Danas”, Beograd, 6-7. maja

2000; Ista, Pravo na razlike, “Helsinška povelja”, br. 48, Beograd, januar 2002,Ista, L. Srpski liberali 70-ih godina XX veka, u: Dijalog povjesničara-istoričara,knj. 8, Zagreb, 2004, 54.

za alternativu. Komunizam svakako nije bio jedina ideologija uJugoslaviji. Nacionalne ideologije su bile starije od njega. Prisutneod stvaranja te države, bilo na sceni ili “u podzemlju”, postale su nakraju dominantne. Arhivi u Haagu bit će nezaobilazni u pisanjuhistorije nestanka Jugoslavije. Historija treba da uči o iskustvimaprošlosti. Pitanje je, nakon svega, da li je ona učiteljica života iliučiteljica smrti.

Krah komunizma doveo je do završetka procesa koji je započeoraspadom Osmanskog i Habsburškog carstva. U svim postsocija-lističkim zemljama, kaže Laslo Vegel, postoji kriza identiteta.Čitave generacije su odgajane u komunističkom sistemu i duhu.Padom ovog sistema i slomom komunističke ideologije ljudi supostali neka vrsta ideoloških izbjeglica. Nastala je kriza identiteta,kada više ne mogu da pronađu sebe, ponašajući se ambivalentno,suočeni na verbalnom nivou sa žestokim antikomunizmom.55 On je,kako je više puta naglašeno, postao najudobniji habitus intelektualacau postsocijalističkim društvima. Proces zamjene komunističkogidentiteta nacionalističkim tekao je brzo. Moralni deficit snižavaoje društvene vrijednosti i mjerila. Pojavio se novi tip intelektualca-konvertita, koji je potisnuo intelektualca-disidenta. Zaokret je,ustvrđuje dr. T. Kuljić, tekao po obrascu prenaglašenog pokajanjai dokazivanja nove vjernosti. Novi nacionalni identitet trebalo jepotvrditi snažnom demonizacijom prethodnog anacionalnog. NaBalkanu je sve to poteklo poetski, uz gusle, krsne slave i etničkočišćenje.56

Nacionalizam je predstavljao najmoćniju političku snagu XIXi XX stoljeća.57 Tragični način na koji su okončali Jugoslavija ikomunizam u njoj svjedoči koliko je nauka bila iza stvarnog tokazbivanja. Ona nije dala neke značajnije naznake budućih zbivanja,koja su bila iznenadna i destruktivnija nego što su mogla biti da suočekivana. Mnogi poslenici muze Klio izgubili su utrku s vremenom.Suhoparan način pisanja za najuži krug stručnjaka više nema pers-

28 PREGLED

55 “Odgovor”, Beograd, 9. marta 2000.56 A. Trtica, Fašizacija u desetercu, “Blic”, Beograd, 2. februara 2003.57 U. Altermatt, Etnonacionalizam u Evropi: Svjetionik Sarajevo, Sarajevo,

1997, 19.

pektive. Iza više generacija historičara ostali su odbojni plodovinekritičke, ideološke historiografije.58

Svako vrijeme ima svoju “historiju”, odnos prema “historiji”i način pisanja “historije”, pa je i historija nacionalizma, tokomraspada jugoslavenske državne zajednice, popraćena traženjemhistorijskog metoda koji bi mu dao legitimitet. U vremenimanacionalne euforije prvo je historija morala da pretrpi nasilje u imenacije.59 Dramatična zbivanja u posljednjoj deceniji XX stoljećapotpuno su dezorijentirala ne samo opće idejne nego i historijsko-naučne tokove. Otvoren je prostor za novo „ophođenje s prošlošću“.Haos u glavama okrenut haosu historije porađa sumnju, nesređenosti osjećaj prevarenosti. Povika na historičare i historijsku naukuznačila je samo naglašenu potrebu za njom.60 Krizni momenti inestanak jugoslavenske države pogodovali su značajnoj relativizacijinaučnog mišljenja, ostrašćenoj preradi prošlosti i idejnoj konverziji.Dozirano sjećanje i organizirani zaborav postali su moćni idejnidetonatori nacionalne netrpeljivosti kao uvertire za izbijanjesukoba i rata. Mračne slike arhaičnih fanatizama provalile su izkolektivne podsvijesti.61 Prerađena, “prepakirana” historija, ističeegzistencijalnu važnost ciljeva u sukobu i stvara glorificiranuviziju vlastite grupe.

Jugoslavenska historiografija nije preživjela ideju po kojojje razlikovanje između historijske istine i narodne legende nebitno,niti ideju da postoje različite istine koje su predmet spora međuhistoričarima, da se historija permanentno otkriva. Ovaj sukob je

29PREGLED

58 Dr. Nusret Šehić govori 1993. na jednom skupu u Sarajevu kako u vihorurata “iščezavaju sve iluzije koje smo gajili u tu našu, slovensku i jugoslovenskusrodnost i solidarnost kao glavnom cementu našeg doskorašnjeg jugoslovenskogdržavnog jedinstva”, iznoseći dalje: “Cio svoj radni vijek posvetio sam izučavanjunovije historije naših naroda, sa naglaskom na historiju Bosne i Hercegovine.U tom svom radu bio sam, sigurno, opterećen nizom zabluda”, ukazujući napotrebu “jednog temeljitijeg valoriziranja i demitologiziranja” prošlosti – cit.prema: N. Šehić, Sarajevo u prijelomnim danima stvaranja Kraljevstva Srba,Hrvata I Slovenaca, u: Prilozi historiji Sarajeva, Sarajevo, 1997, 328.

59 O. Milosavljević, Novi/stari nacionalizam, Helsinške sveske, br. 11, Beo-grad, 2002, 59.

60 Š. Rastoder, Janusovo lice istorije: odabrani članci i rasprave, 25-26.61 B. Bogdanović, Zavađene memorije, u: Intelektualci i rat, Beograd, 1993, 36.

značajan zato što su legende i ideološka iskrivljavanja bili djelone amatera već iskusnih profesionalaca.62 U radovima mnogihhistoričara iz takvih ešalona BiH je postala, uz sinhroniziranu“preradu” bliske prošlosti, ne politički, već samo običan, geografskipojam. Historiografija nije bila samo struka, već i instrument politikekoja je iskazivala potrebu, radi legitimizacije svojih ciljeva, da sei na različitim nivoima poseže za “historijskom argumentacijom”.Utjecajniji historičari postavljali su orijentire masi angažiranih,“poletnih” pisaca. Došlo je do neskrivene konverzije o kojoj su, nakarakterističan način, svjedočile pocijepane biografije historičara:s jedne strane doktorati iz socijalističkog doba, a s druge straneantikomunističke knjige. Taj rascjep otkrivao je još više suprotnostizmeđu ranijeg jugoslavenstva i novog, narastajućeg nacionalizma.Teško je sresti u psihologiji revizionista otvoreno suočavanje safektivno shvaćenom vlastitom ulogom. Nemoguće je odreći seanahronih doktorata i knjiga na osnovu kojih su stečena naučnazvanja. Ako se prošlost nije izbrisala, mogla se preraditi.63

Raspadom Jugoslavije – te „kreacije XX stoljeća“ i socija-lističkog identiteta, predsocijalistička prošlost u nacionalnimhistorijama vratila se na velika vrata. Konstituiranje novih državaiziskivalo je izmišljanje i dotjerivanje predsocijalističke prošlosti,uz orkestriranu stigmatizaciju socijalizma kao totalitarne prošlosti.Revizionizam počiva na selektivnom zaboravu. Svaka intelektualnaproizvodnja namijenjena masi mora spustiti standarde. Pokazalose da nova saznanja u historijskoj nauci, napredak nauke i tomovinaučnih knjiga ništa ne mijenjaju u odnosu prema historiji samo akosu društveno-političke okolnosti takve da je iracionalna mitska„svijest“ poželjna. Kritička nauka nema trajnog efekta na širučitalačku publiku, kao što ga postižu romantičarske bajke. Naučnaistina se degradirala nerijetko na nivo trenutnog odnosa političkihsnaga. Nije uobičajena praksa da se “historijske istine” proglašavajuzakonom ili uspostavljaju publicističkim djelima. Nestaju limiti

30 PREGLED

62 “Oslobođenje”, Evropsko nedjeljno izdanje, Sarajevo – Ljubljana, 17-24.novembra 1994.

63 T. Kuljić, Prevladavanje prošlosti: uzroci i pravci promene slike istorijekrajem XX veka, 478.

u proizvoljnim pristupima historijskim činjenicama. Simbolički ratza interpretaciju donosi dominantnu prevagu u društvu. HeinrichBöll je pisao da su u Njemačkoj nakon 1945. antifašistima progla-šavali sebe čak i oni koji za vrijeme zračne uzbune nisu propisnozamračili svoje prozore. Ukoliko bi se izučavanju jugoslavenskedržave i dominacije komunističke ideologije pristupilo kao inci-dentima historije, pod neposrednim utiskom njihovog sloma, ane kao fazama historijskog procesa, onda je zaključak neizbježnodefektan, upozorila je dr. Latinka Perović. Ta metodološka greškahistoričara postaje, u krajnjoj konsekvenci, etička greška.

Historijsku nauku, kada je riječ o NOR-u i avnojskoj Jugoslaviji,zahvatila je duboka i teška kriza. U historiografiji je upadljivoiščezavanje ljevičarske struje. Impresivna je brzina kojom supojedine nacionalne historiografije napravile frontalni zaokret odglorifikacije NOP-a ka njegovoj demonizaciji, kao dio općegtrenda radikalne „re-nacionalizacije“, „povratka nacionalnimvrednostima“ i obračuna s „prethodnim piscima istorije“. Preradaprošlosti, uz selektivnost sjećanja, „hagiografski pristup“, idejnakonverzija preko „instant historije“ dovedena je do karikaturalnihrazmjera. U posljednjoj deceniji “kratkog” XX stoljeća, vremenuekstremizma i historije kao patologije, zbog svega onog što se zbilona trusnom balkanskom prostoru, porastao je interes inozemnejavnosti za upoznavanjem prošlosti tog podneblja.64 U situacijikada se, s razlogom, počelo sve manje vjerovati ne samo lokalnimpolitičarima nego i djelima angažiranih nacionalnih historiografa,koji su tretirali historijsku nauku ne kao zanimanje, već kao nacio-nalno-patriotsku disciplinu, brojni inozemni historičari počeli suse baviti temama vezanim za južnoslavenski i balkanski prostor,bez opterećenja koja su pritiskala njihove balkanske kolege idjela koja su nudili kao jedinu istinu: “Što se o tome ovde malozna, ne znači da to i ne postoji, i da drugi sve to ne uzimaju kao

31PREGLED

64 L. Silber i A. Litl, autori knjige Smrt Jugoslavije, zaključili su da je raditiu bivšoj Jugoslaviji značilo ući u svijet paralelnih istina: „Kuda god pođetenailazite na isto, čvrsto uvjerenje da je za posrnuće toga prostora uvek krivneko drugi, a ne sopstvena strana... Svaka nacija je prihvatila svoju istinu ukojoj je samo žrtva, a nikada počinilac“ – prema: “Naša borba”, Beograd, 5.novembra 1996.

važan izvor za svoju strategiju na Balkanu”, ukazuje dr. LatinkaPerović. Takva, „strana“ djela, nailazila su na različite reakcije.65

Mnogi radovi više predratnih bosanskohercegovačkih historičara,i ne samo njih, iluzionistički i ideološki obojeni, nisu preživjeli1992. godinu. Jednodimenzionalno, normirano i manihejsko prikazi-vanje karaktera bliske historije postaje stvar prošlosti. Ono što sepritom doista nameće, s druge strane, nakon svega, jeste složenopitanje kako je bilo moguće godinama opstruirati projekte vezaneza rad na historiji BiH i enciklopedijskom separatu Bosna iHercegovina, suprotstavljati se uvođenju predmeta historije BiHna Filozofskom fakultetu, a pritom, uz sve prateće privilegije,napredovati u karijeri, stjecati najviša univerzitetska i akademskazvanja, dobijati najveća republička i naučna priznanja. Otvorenoje pitanje koliko će „socijalističkih“ knjiga bosanskohercegovačkihhistoričara „preživjeti“ i steći tretman djela trajnije vrijednosti.

Bosna i Hercegovina je i u postjugoslavenskom periodu uspecifičnom položaju kada je u pitanju proučavanje novije historije.Očite su tendencije partikularnog predstavljanja povijesti njenihentiteta, bića, dijelova, elemenata, “kao da smo jedni drugima bili(postali) Marsovci”.66 U Bosni i Hercegovini i oko nje ima danasviše međusobno polemičnih verzija historije, koje sve pretendirajuda budu legalne i reprezentativne. Osim bošnjačke, srpske i hrvatskeverzije, postoji i ona četvrta: verzija tzv. međunarodne zajednice.Treba imati na umu i ono što se svakodnevno iz ugla historičara,brojnih publicista, piše o Bosni i Hercegovini i u Beogradu iZagrebu, kao i na širem prostoru. Richard Holbrooke, američkidiplomat, napisat će da je u SAD-u najpoznatija od svih knjiga oJugoslaviji na engleskom jeziku bila knjiga Rebeke West Crno

32 PREGLED

65 Pojedini kritičari su, primjerice, Noelu Malcolmu, autoru knjige o Kosovu,zamjerili da se među arhivima koje je konsultirao ne nalazi nijedan iz Srbije,Bugarske ili Grčke, da je većina korištenih izvora iz katoličkih zemalja (Vatikan,Austrija), te da se među njegovim saradnicima, pored brojnih Albanaca i Hrvata,nije nalazio niti jedan Srbin. Malcolm je odsustvo izvora iz navedenih zemaljatumačio time “što u njima ne postoji nijedan sačuvan arhiv o ovom istorijskomrazdoblju vrijedan pažnje” – “NIN”, Beograd, 25. maja 2000.

66 S. Lavić, Apriorne konstrukcije o izvornosti i heretičke dekonstrukcije,Godišnjak, BZK “Preporod”, Sarajevo, 2005, 37.

janje i sivi soko, iz tridesetih godina XX stoljeća, čije će stanovišteda su muslimani rasno inferiorni utjecati na dvije generaciječitalačke publike.67 Na Balkanu nema prošlosti bez istine, iako seona nerijetko, zbog raznih unutarnjih i vanjskih pritisaka, kompro-misno relativizira i žrtvuje radi uspostave i održavanja mira.Interesi globalizacije neumoljivo dotjeruju balkansku prošlost idiktiraju reviziju historije.68 Ostaje otvoreno pitanje da li je nužnoda se historijska saznanja formiraju mimo potvrđenih historijskihizvora i racionalnog tumačenja prošlosti, na političkim pristupimaiz pojedinih centara koji očekuju da se u BiH prihvate predstaveo historiji kakve oni sinhronizirano nameću, poput one da se nemože očekivati da narodi u njoj žive zajedno ako su im historijeodvojene. Nužno je novo, dalje kritičko, temeljitije „čitanje historijeBiH“, posebno njenih epohalnih prijelomnica i reljefnih dionica.Tu, svakako, svoje mjesto ima i pitanje Bosne i Hercegovine ujugoslavenskoj državnoj zajednici, zatim pitanje međunacionalnihi međudržavnih odnosa na širem južnoslavenskom prostoru. Kritičkahistorija ne slavi, već detronizira, mada je, doista, lakše vjerovatiu stare laži nego prihvaćati nove istine.

Nema studioznijeg istraživanja novije historije Bosne i Herce-govine bez korištenja odgovarajućih arhiva na širem južnosla-venskom, ali i balkanskom i evropskom prostoru, pri čemu trebaizbjegavati zamke izoliranog promatranja van širih tokova zbivanja,i težiti skladnijem odnosu između lokalne, regionalne i šire historije.U socijalističkoj Jugoslaviji bosanskohercegovački historičari kojisu se bavili novijom historijom bili su u nezavidnom položaju uodnosu na svoje kolege u većim naučnim i arhivskim centrima.69

33PREGLED

67 R. Holbrooke, Završiti rat, Sarajevo, 1998, 22. 68 T. Kuljić piše da je multinacionalnom kapitalu potreban mir, a ne objek-

tivna istina o prošlosti, kao i dozirana idejna saglasnost koja ne bi remetilaširenje EU. Otuda novo balansiranje prošlosti izvana; opšir. “Blic”, Beograd,2. februara 2003.

69 Dr. Rade Petrović 1982. o tome piše: “Pomanjkanje izvora, prije svega uSarajevu kao najjačem centru, veoma ograničava istoričare koji rade na novijojistoriji. Kada se to poveže sa sistemom financiranja, onda je često ovdašnjiistoričar isključen iz bavljenja temama koje se ne mogu klasificirati kao bosansko-hercegovačke… U izučavanju istorije Bosne i Hercegovine osjetan je nedostatak

Arhivi su ostali monopol posebno pripadnika beogradske historio-grafije. Proces tranzicije bosanskohercegovačkog društva, nakončetverogodišnje ratne kataklizme, aktuelizirao je i povećao predratne,ali i donio nove poteškoće u vezi s historijskim izvorima. U tokuratnog perioda, uz stradanje Orijentalnog instituta (građe) iNacionalne i univerzitetske biblioteke (bibliotečkog fonda, zbirkerukopisa i sl.) u Sarajevu, na razne načine su nestale (uništene,opljačkane, iznijete van zemlje itd.) ogromne količine arhivskegrađe s prostora Bosne i Hercegovine, čime je sužena dokumen-taciona osnova i za historiografska istraživanja. Uništeno je čak50 posto arhivske građe u nastajanju, među kojom je i ona stara,vrijedna ali nepreuzeta arhivska građa. U arhivima su, uslijedgranatiranja, vlage i drugih uzročnika, oštećene izvjesne količinegrađe, a oko 250 ml građe je uništeno (Arhiv BiH u Sarajevu oko50 ml i Arhiv Hercegovine u Mostaru oko 200 ml).70

U postjugoslavenskom periodu su, s racionalnim sagledavanjemsavremenih mogućnosti, uz cjelokupnu, nezavidnu bosansko-hercegovačku zbilju, ponovo aktuelizirana i brojna pitanja vezanaza arhivska istraživanja bosanskohercegovačkih stručnjaka kojise bave novijom historijom ovog prostora. Uvid i korištenje arhivskegrađe, prije svega u nekadašnjim jugoslavenskim, saveznim arhivima,u novim okolnostima postali su, uz sav izoštren oprez prema timarhivskim izvorima, višestruko problematični. Ograničene komun-ikacije historičara, arhivskih institucija, uzak međusobni protok

34 PREGLED

većeg povezivanja i kompariranja sa ostalim našim sredinama, sa Evropom isvijetom. Iako je to za razna razdoblja drugačije, ipak se nameće kao opće.Malo je kod nas radova koji govore o bosansko-slovenačkim, crnogorskim,makedonskim, albanskim ili drugim vezama” – cit. prema: R. Petrović, Nekapitanja poslijeratnog razvoja istoriografije o Bosni i Hercegovini (1945-1982),u: Savjetovanje o istoriografiji Bosne i Hercegovine (1945-1982), Sarajevo,1983, 18-22.

70 Prema istraživanjima iz 1991. na preuzimanju u arhive je čekalo oko135.000 ml građe – pretežno građe ugašenih registratura, među kojom je bilopreko 1.000 ml nastalo prije 1945. godine. Arhivistički je bilo obrađeno i pristu-pačno za istraživanje oko 58 posto u arhivima pohranjene građe, i to na klasičannačin, bez mogućnosti njenog korištenja putem primjene savremene informacionetehnologije; opšir. A. Kožar, Historijski izvori i historiografija Bosne i Herce-govine, Prilozi, br. 29, Sarajevo, 2000, 332-323.

literature s obzirom na savremena tehnička dostignuća, visokezahtjeve duha novog vremena, kao i stanje u širem okruženju, gdjese također veoma mnogo piše o BiH, čine samo dio jednog šireg,sumornog mozaika. To će se svakako odraziti i na narastajućuopasnost od provincijalnosti historiografije, na kvalitet i neaktuelnostnaučnih radova, pojavu “polihistora”, suženi odabir i prijetećulimitiranost doktorskih i magistarskih radnji, izoliranje i samo-izolaciju, izostanak razmjene znanja sa „svijetom“ i poredbevlastitih rezultata s onim izvan svog okruženja. Neprofesionalnoje zanemarivanje vrijednih analitičkih knjiga i članaka nastalih uzemljama nasljednicama nekadašnje Jugoslavije. Nema studioznijegistraživanja novije historije Bosne i Hercegovine bez korištenjaodgovarajućih arhiva na širem južnoslavenskom, ali i balkanskomi evropskom prostoru, pri čemu treba izbjegavati zamke improvizacije,izoliranog promatranja van širih tokova zbivanja, i težiti skladnijemodnosu između lokalne, regionalne i šire historije.

Svaka nova fragmentacija bosanskohercegovačkog prostorapredstavlja njegovu dodatnu marginalizaciju. Nužna su kritičkapreispitivanja i neophodne mentalne smjene među historičarima,otklon od nezavidnog naučnog i autističkog egzistiranja u lokalnimkoordinatama, daljeg održavanja u životu dogmatskog sljepila,polukolonijalnog mentaliteta u duhovno-humanističkoj sferi, biro-kratskog historicizma i prevaziđenih istraživačkih koncepcija.Od savremenog naučnika s pravom se očekuje ne samo znanjehistoričara nego i teorijsko-metodološka upućenost u brojne srodnenaučne discipline, identificiranje i uvažavanje potreba epohe iopćih svjetskih tendencija.

Historiografija, kao složen pojam, ne bi trebala biti “dnevnadisciplina”, već vrenje svijesti više generacija historičara u jednojkulturi koja se generacijski preispituje i nadograđuje.71 Najbližaprošlost skriva najviše iznenađenja i ona je najteži dio prošlostiza historičare. Oni znaju često griješiti insistirajući na distanci, jerne mogu biti uspješniji u analizi davno prohujalih događaja, o kojimanemaju vlastitog iskustva, od onih o kojima i sami svjedoče i čijisu im sudionici i izvori dostupni. Konzervativizam se u ovom infor-

35PREGLED

71 Lj. Dimić, Srbi i Jugoslavija, Beograd, 1998, 14.

matičkom dobu, pak, i dalje hrani uobičajenim ukazivanjem nanedostupnost izvora, nezavršenost historijskih procesa i drugeokolnosti koje navodno onemogućavaju akademski pristup. Svaki“izlet” se tumači prelaskom u domenu političke nauke i publicistike,uz neskrivenu odbojnost prema teorijsko-metodološkim inovacijama.Velika metodološka “čistka” u historiografiji je neminovnost.Modernizam i univerzalnost su historiografiji postali neophodni.Brze promjene otkrivaju da struka gubi koherenciju, da je otvorenopitanje koji je njen učinak još vrijedan danas i što može vrijeditisutra.72 Uputna su upozorenja metodološkog karaktera JohnaLouisa Geddesa da ono što “danas” znamo, a nismo znali prije, možeprotokom vremena biti potvrđeno, ali i prevaziđeno.

Istraživanje novije historije i raspada nekadašnje jugoslavenskedržave, dramatične historije Bosne i Hercegovine, bit će slojeviti delikatan proces. Sadašnjost iziskuje složene i asimetrične slikeprošlosti, obuhvaćanje iznijansiranih historijskih pojava u cjelini.Redukcionizam je svako jednostrano tumačenje. Permanentno pro-pitivanje vremena, čuvajući se zamki akademskog trivijalizma ihistorijskog voajerizma, razbija stereotipne i dogmatske radoveprezasićene faktografijom ali siromašne duhom. Traganje za istinomi historijskim činjenicama, zajedno s revizionističkim viđenjimabliske prošlosti, bit će dug proces imajući u vidu ogromnu dostupnui nedostupnu historijsku građu, privatne arhive, brojne pratećekontroverze.73 Kontroverze, koje prate razvitak historiografskogsaznanja, treba razrješavati novim istraživanjima, kreativnim itolerantnim dijalogom neistomišljenika, čime historijska naukanajdjelotvornije napreduje. Naučni odgovori na brojna pitanja nemogu se naći na jednom mjestu, u jednom arhivu, u historiografijisamo jednog naroda ili u jednoj knjizi.74 Samo iz sveukupnih, inter-disciplinarnih studija, koje analiziraju različite strane djelovanja,može se doći do opće slike prošlosti.

36 PREGLED

72 A. Mitrović, Klio pred iskušenjima i raspravljanja sa Klio, Beograd, 2001, 9.73 Lična dokumentacija Marka Nikezića, nekadašnjeg čelnika Saveza ko-

munista Srbije početkom sedamdesetih godina XX stoljeća, o kojoj se, premanjegovoj želji, starala dr. Latinka Perović, njenom odlukom ušla je kao posebanfond, pod nazivom Srpski liberali 1969-1972, u Državni arhiv Slovenije.

74 V. Dedijer, Svedočanstva o Drugom svetskom ratu, Beograd, 1980, 416.

Literatura

1. U. Altermatt, Etnonacionalizam u Evropi: Svjetionik Sara-jevo, Sarajevo, 1997.

2. C. Binns, Federalizam, nacionalizam i socijalizam u Jugo-slaviji, u: Federalizam i nacionalizam, Sarajevo, 1990.

3. Č. Ingrao, Deset nenaučenih lekcija o Srednjoj Evropi –pogled istoričara, Helsinške sveske, br. 10, Beograd, 2001.

4. F. Fire, Prošlost jedne iluzije: Komunizam u dvadesetomveku, Beograd, 1996.

5. Historija i suvremenost: Idejne kontroverze, Zagreb –Ljubljana, 1984.

6. E. Hobsbaum, O istoriji: O teoriji, praksi i razvoju istorijei njenoj relevantnosti za savremeni svet, Beograd, 2003.

7. E. H. Kar, Šta je istorija?, Beograd, 2001.8. D. Kempbell, Nacionalna dekonstrukcija: nasilje,

identitet i pravda u Bosni, Forum Bosnae, br. 21, Sarajevo, 2003.9. J. Koka, O istorijskoj nauci, Beograd, 1994.

10. A. Kožar, Historijski izvori i historiografija Bosne i Herce-govine, Prilozi, br. 29, Sarajevo, 2000.

11. T. Kuljić, Prevladavanje prošlosti: uzroci i pravci promeneslike istorije krajem XX veka, Beograd, 2002.

12. O. Milosavljević, Novi/stari nacionalizam, Helsinškesveske, br. 11, Beograd, 2002.

13. A. Mitrović, Propitivanje Klio, Beograd, 1996.14. K. Nikolić, Prošlost bez istorije: polemike u jugoslovenskoj

istoriografiji 1961-1991: glavni tokovi, Beograd, 2003.15. L. Perović, Ljudi, događaji i knjige, Beograd, 2000.16. B. Petranović – M. Zečević, Agonija dve Jugoslavije,

Beograd, 1991.17. B. Petranović, Istoriografija i kritika, Podgorica, 1997.18. B. Petranović, Istoričar i savremena epoha, Beograd, 1997.19. R. Petrović, Neka pitanja poslijeratnog razvoja istoriografije

o Bosni i Hercegovini (1945-1982), u: Savjetovanje o istoriografijiBosne i Hercegovine (1945-1982), Sarajevo, 1983.

20. Đ. Stanković, Izazov nove istorije, Beograd, 1992.

37PREGLED

21. Š. Rastoder, Janusovo lice istorije: odabrani članci irasprave, Nikšić, 2000.

22. A. Tojnbi, Proučavanje istorije, Podgorica, 2002.

38 PREGLED

UDK 79 (497.15) "1878/1918"Ljubiša Zečević

FIZIČKA KULTURA I SPORT U BOSNI IHERCEGOVINI ZA VRIJEME AUSTROUGARSKE

UPRAVE (1879-1918)

PHYSICAL CULTURE AND SPORT IN BOSNIA ANDHERZEGOVINA DURING THE RULE OF THEAUSTRO-HUNGARIAN EMPIRE (1879 – 1918)

Sažetak

Razvoj fizičke kulture i sporta u Bosni i Hercegovini za vrijemeaustrougarske vladavine odvijao se sukladno ekonomskoj, društvenoji političkoj konstelaciji. Prve sportske organizacije –“internacio-nalne” – osnivaju migranti: tehničari, ljekari, vojnici i drugi, čemuse priključuju domaći ljudi kroz organizacije “opšteg” tipa. Nacio-nalne organizacije se počinju osnivati početkom XX vijeka, nakonslabljenja rigidne politike prema svemu što je nacionalno. Preo-vladavaju sokolske: hrvatske, muslimanske i srpske te jevrejskai dvije radničke. Djelovanje sportskih nacionalnih organizacija,posebno sokolskih, odgovaralo je opštem političkom razvitku i odno-sima, a vlast je preduzimala mjere na suzbijanju njihove djelatnostiukoliko je rad bio suprotan njenim interesima. Godine 1904. djelo-valo je 14 organizacija, 1912. godine 128, a 1914. – 173.

Ključne riječi: sport, sokolski pokret, hrvatsko, muslimansko,srpsko nacionalno konsituisanje

Summary

The development of physical culture and sport during the ruleof the Austro-Hungarian Empire (AHE) in Bosnia and Herzegovina

39PREGLED

(1879-1918) was dictated by economic, social and political factors.First sport organizations, known as ‘international’ were establishedby immigrants – foreign technicians, doctors and soldiers, and localresidents soon followed suit, forming the first sport organizations ofa ‘general’ type. National organizations begin to emerge in the early20th century, following the weakening of the rigid policy towardseverything considered national. Several Sokol organizations wereestablished by Croats, Muslims, Serbs and Jews, and two werecreated by worker unions. Activities of national sport organizations,especially of Sokol organizations, reflected the overall politicaldevelopment and relations. The authorities acted on sanctioningthe organizations if their activities were seen to go in violation of theinterests of the AHE. 14 organizations were active in 1904, 128in 1912 and 173 in 1914.

Key words: sport – the “Falcon” movement - national consti-tution – Croat – Serbs – Muslims

Fizička kultura i sport

Razvitak fizičke kulture i sporta (u daljem tekstu: sport) uBosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske vladavine odvijaose u skladu s cjelokupnom političkom, društvenom, ekonomskomkonstelacijom.

Za ostvarivanje svojih ciljeva Austro-Ugarska se moralaosloniti na imigrante iz drugih dijelova Monarhije. Već 1880. uBosnu i Hercegovinu je useljeno 20.787 stranaca, a do 1914. oko180.000, posebno ruralnog porijekla, zatim pripadnika vojnogestablišmenta, birokrata, inžinjera i tehničara, ljekara i drugogmedicinskog osoblja, veterinara, zanatlija i drugih koji su bilisposobni da realizuju zamišljenu politiku pretvaranja Bosne iHercegovine u modernu, industrijski razvijenu zemlju.

U BiH nije bilo oblika socijalnog života svojstvenih onima uMonarhiji, a u pogledu sporta postojali su samo takozvani narodni:bacanje kamena s ramena, skok ‘preko pika’ iz zaleta, skok s mjesta,hrvanje u pojas, ‘pješačke trke’ te raznovrsna kola iz oblasti

40 PREGLED

folklora. Ostali vidovi sporta: pehlivanstvo, konjičke trke i streljaštvo,održavani u svrhu zarade ili kao dijelovi svadbenih, vjerskih priredbiili kušnama, osim konjaništva, nisu mogli zadovoljiti interese,potrebe i želje imigranata. To je bilo moguće ostvariti jedino uvozomonih oblika koji su egzistirali u Monarhiji.

Oko vojnih logora (Banja Luka, Bileća, Mostar, Sarajevo,Trebinje i dr.), industrijskih postrojenja (Lukavac, Zenica, Jajce),banjskih i drugih lječilišta (Ilidža, Teslić, Pale) uređuju se parkovisa tenis igralištima za potrebe vojnog, tehničkog, činovničkog idrugog aparata. Pojava drugih oblika savremenih sportova uklapalase u nastojanja režima da se prikaže napredak u sferi socijalnogživota u Bosni i Hercegovini. Klizanje započinju pripadnici “Kasinevojničke”, koji januara 1890. uređuju ledenu plohu na kojoj se,uz naplatu, mogu klizati i građani, a “garnizonsko klizalište”1896. dobija električno osvjetljenje na kojem se, pod pokrovitelj-stvom supruge civilnog adlatusa Huge Kučere, održava klizačkazabava u dobrotvorne svrhe. Hrvanje u početku dolazi sa putujućimtrupama (1893) i u domenu je zabave; ubrzo se pojavljuju domaćihrvači, ali inicijativa za osnivanjem „hrvatskog atletskog kluba“(1909) nije urodila plodom. Organizovano plivanje počinje 1890.sa Die Militar Schwimmschule u Koševskoj dolini, a kasnije ukursevima nastavnika gombanja Berganta. Kuglanje se upražnjavau okvirima vojničkih kasina (Sarajevo, Mostar) ili u privatnimugostiteljskim objektima.

Do godine 1887. ne postoje sportske organizacije registrovaneod Zemaljske vlade. Tome doprinosi i dug, veoma komplikovan načinosnivanja, da bi konačno odobrenje dalo Zajedničko ministarstvofinansija u Beču, na čijem je čelu bio Benjamin Kallay. Režim jebudno pazio da se u okvirima društvenog organizovanja ne pojavibilo koji vid nacionalnog. U uslovima negiranja postojanja nacio-nalnog, osim Kallayevog (nad)nacionalnog bošnjaštva, nego samovjerskog opredjeljenja, svaki pokušaj nacionalnog organizovanjabio je spriječen u samom začetku. Narodna pjevačka društva„Zvonimir“ u Mostaru, „Vlašić“ u Travniku i „Trebević“ u Sarajevuvodila su dugu borbu da u naslov unesu hrvatsko ime i insignije.Inicijativa Riste Jeremića, studenta medicine u Grazu, za osnivanjeprve nacionalne sportske organizacije – Srpska gimnastička družina

41PREGLED

“Fočanski soko”, sa sjedištem u Foči, 1894. godine energično jeodbijena zbog „ultrasrpskih“ tendencija.

Prvi registrovani sportski klub u BiH – Mostarer Radfahrerklub (Mostarski biciklistički klub), dobio je odobrenje za rad 1887.godine. Od 12 osnivača sedam su vojnici, po dva inžinjera i činovnikai jedan ljekar – svi stranci. Među njima je i inicijator inžinjer MilošKomadina, porijeklom Nijemac, koji će 1909. biti i osnivač teniskogkluba u Banjoj Luci. Godinu kasnije osnovan je u Sarajevu Sara-jevoer Radfahrer-klub (Sarajevski biciklistički klub), takođerdjelo stranaca. Oba kluba razvijaju široku djelatnost, organizujugradske ili drumske trke (Raštelica – Blažuj; Sarajevo – Fojnica– Sarajevo; Mostar – Sarajevo). Trke na kružnoj stazi na Ilidži imalesu širi sadržaj od sportskog. Augusta 1895. njih posmatra preko 4.000gledalaca, među kojima i civilni adlatus baron Hugo Kučera iKallayeva supruga Wilma, inače osnivačica “Gospojinskog društva”u Sarajevu i inicijatorka novih stremljenja u socijalnom životu.

Naredno društvo – Turnverein (gimnastičko), 1891. godine,također je djelo stranaca (predsjednik je direktor Privilegovane ze-maljske banke Berković). Slijede dva streljačka društva: LandesSchutsverein, u Sarajevu 1896. (u kojem predstavnici Muslimanaimaju zapaženu ulogu i koje u godini prije zvaničnog osnivanjapriređuje veliko takmičenje na Ilidži kojem prisustvuje i Kallay),te 1897. Schutsverein u Zenici. Sa (Erste) Zenicarer Radfahrer klub[(Prvi) zenički biciklistički klub], osnovanim 1898. godine, zavr-šava se period osnivanja “internacionalnih” sportskih organizacija.

***

Pored sportskih organizacija, uz snažnu finansijsku i drugupotporu, od 1892. djeluje Bosnische Herzegovinische Touristen klub,neprofitna organizacija u čijem je domenu bilo i planinarstvo.Klub je obilježavao staze na planinama, raspolagao sa nekolikoplaninarskih kuća, a Vlada je u šumarskim kućama dograđivalaposebne prostore za planinare. Putem fotosekcije, klub je znatnodoprinio promociji Bosne i Hercegovine u inostranstvu.

42 PREGLED

****

Izvan formalno postojećih sportskih organizacija, veoma snažnose razvijao konjički sport, koji je kod domaćeg stanovništva i prijeokupacije imao sva obilježja kulta. Novi vladalac je bez poteškoćapodvrgnuo konjički sport svojim socijalnim, ekonomskim i mili-tarističkim ciljevima.

Franjo Josif I, na poticaj Kallaya, poklanja pet lipicanerakoji se raspoređuju po Bosni i Hercegovini; u Sarajevu se 1885.godine podiže ždrebčana, sa filijalom u Travniku, što su bili prvikoraci u dugoročnoj politici razvoja konjarstva. Već 1890. održanesu nagradne trke u Jajcu i Bijeljini, a 1892. na Kupresu. Nakon na-građivanja ždrebadi i kobila za rasplod od erarnih pastuva, održanesu trke konja koji potiču iz erarnih pastuva, zatim konji domaćepasmine (40, 10 i tri dukata). Permanentno uvoženi pastuvi arapskepasmine raspoređivani su na brojne državne ždrebčane i besplatnostavljani na raspolaganje od 1. aprila do 31. jula.

Test za domaće konje održan je 17. septembra 1892. na relacijiIlidža – Visoko – Sarajevo. Kallay lično nadzire takmičenje, dijelinagrade i ističe značaj trke.

Naredne godine, uz izuzetno veliki publicitet, organizuje se trkadomaćih konja od Bihaća do Sarajeva. Dužinu od 288,13 km, sačetiri veća planinska prevoja, trebalo je preći bez odmora, što jenesumnjivo test konja za napore karakteristične za vojna dejstva.Od 45 učesnika na cilj je došlo samo 16, od čega “šest muhame-danaca i jedan jedini pravoslavni”. Na ručku priređenom za učesnikei zvaničnike koji daje zemaljski poglavar barun Ivan Appel (inačegeneral kavalerije) u govorima je istaknuto da se stvara kavalerijakoja će moći caru i domovini hrabro služiti.

Osjetivši društvenu ulogu konjičkih trka, Kallay je 1893.neposredni inicijator izgradnje trkališta sa tribinama blizu Ilidže.Na njemu se 10. septembra okuplja preko 10.000 gledalaca, organi-zuje se poseban željeznički transport (8.000 prevezenih); radile sukladionice, pekli se janjci, a “samo trkalište u Butmiru izgledalo jetog dana, kao što trkališta po velikim gradovima izgledaju”. Visinanagrada je varirala: najviše su bile za konje koji potiču iz zemaljsko-državnih, a najmanje za seljačke trke na neosedlanim konjima

43PREGLED

(63 učesnika). Narednih godina Kallay internacionalizira trke saizuzetno visokim nagradama, ali ne dopušta mješovito učešćekonja domaće pasmine iz straha da se ne kompromituje politikastvaranja hibridnog konja u državnim ergelama. Posljednje inter-nacionalne trke održane su 1901. godine, a na trkama narednegodine učestvuje samo domaći soj oplemenjen od zemaljskiherarnih pastuva. Na završnoj večeri, koju priređuje Wilma Kallay,Kučera u zdravici naglašava da više nije potrebno trošiti novac zameđunarodne trke jer je postignut cilj kroz akcije oplemenjivanja.

Nakon što je sportski dio konjarstva ostvario svoju funkciju,dolazi do njegove modifikacije kroz “distancno jahanje” (Dubrovnik– Sarajevo, 1911). Godine 1912. uvodi se “Carska nagrada” (2.500kruna) za prvo mjesto u trci brdskih konja na dužini od 12.200metara, u kojoj jahač pješke vodi konja kroz “jahački put” od 11kilometara, a posljednjih 1.200 metara jaše maksimalnom brzinom,što je istovjetno sa ratnim situacijama prilaz i juriš. Te godinevišestruko su povećane nagrade za seljačke trke, to jest za konjekoji će svojom izdržljivošću i malim zahtjevima biti oslonaclogistike u predstojećim ratovima na besputnim prostorima CrneGore, Srbije, Kosova i Makedonije.

Uloga sportskih društava u “internacionalnom” periodu preva-zilazi uži značaj, i ona su, ma koliko nisu bila finansijski pomaganaod vlasti, bila sastavnim dijelom i aktivnim činiocem u cjelokupnimdruštvenim zbivanjima. Upravo će „internacionalna” društva biti uzorza osnivanje drugih, posebno domaćih, u doba kada se društvena,politička i ekonomska konstelacija počela mijenjati.

Po uzoru na strane klubove, već 1896. godine se u Mostaruosniva Prvo hercegovačko velocipedsko društvo, a 1899. Koturaškiklub ”Sokol” u Sarajevu i Biciklistički klub “Orao” u Banjoj Luci.

Mostarsko društvo je hrvatske provenijencije, ali u naslovunije izražena nacionalna odrednica zbog rigidne politike režima,zapažene kod srpskog pokušaja u Foči. Društvo će se 1901. trans-formirati u “Koturaško-gombalačko društvo ‘Sokol’”, a tek 1908.u Hrvatski sokol. Takav postupak će unošenjem gombalaštva 1902.učiniti i sarajevsko društvo te, konačno, 1907. postati Hrvatski sokol.

Osnivači banjalučkog kluba su različitih nacionalnosti, akorištenje termina “biciklizam”, iako upućuje na uticaj iz Hrvatske

44 PREGLED

gdje tada djeluje više biciklističkih klubova, ne reflektuje nacio-nalnu opredijeljenost.

Rigidnost režima prema svemu što je nacionalno proizlazi izfakta da je Kallay, uz aktivnu podršku nadbiskupa Josipa Stadlera,osim pokušaja uvođenja bošnjaštva kao (nad)nacije, isključivopriznavao vjersku opredijeljenost. Pojam nacije u BiH se pojavljujepočetkom druge polovine XIX vijeka i po pravilu je vezan za religiju:katolici – Hrvati, pravoslavci – Srbi, muhamedanci – Bošnjaci, bezobzira na to što je Kallay pod pojmom bošnjaštva podrazumijevaonešto drugo. Polazeći od ingerencija Monarhije prema vjerskimposlovima u Bosni i Hercegovini, Kallay stavlja pod kontrolusrpsko-pravoslavne i muslimanske autonomne vjersko-prosvjetneinstitucije. Borba za crkveno-školsku autonomiju Srba počinje1896. i Muslimana za vakufsko-mearifsku 1899. godine, dokHrvati, pod pritiskom redovito katoličke hijerarhije, nisu moglijavno isticati svoju nacionalnost sve dok Stadler (1900) nije prihvatioStarčevićevu politiku hrvatstva koju je u Bosni i Hercegoviniuspješno zagovarao franjevački red.

Borbe za vjersko osamostaljivanje bile su prethodnica buđenjanacionalnih pokreta, tj. stvaranje nukleusa budućih političkihstranaka. Usko vezan s tim je i progres ekonomskog razvoja Bosnei Hercegovine, odnosno uključenje domaćeg stanovništva u tokovenjegove dobrobiti.

Srpska građanska klasa, koja je i za vrijeme Osmanlija držalaizvoznu trgovinu, sada dobija šire prostore u okviru novoformiranogunutarnjeg tržišta, a srpsko seljaštvo, u nepromijenjenim agrarnimodnosima, ostaje njegov glavni partner.

Slično je i sa Hrvatima, koji imaju snažne kulturne i ekonomskeveze s maticom, a katolički imigranti (poglavito činovnici i obrtnici)u mnogim slučajevima počinju se posmatrati kao pripadnici hr-vatskog nacionalnog korpusa. Započinje proces formiranja zadru-garstva, premda seljaštvo ostaje izvan toga.

Kod Muslimana (u ovom prilogu se koristi odrednica Musliman,a ne Bošnjak koja u to doba ima drugu konotaciju) viša klasa jezadržala svoje ekonomske privilegije, ali ekstenzivna poljoprivreda,zamiranje zanata i esnafske organizacije nisu finansijski bili konku-rentni, pa se zapaža orijentacija ka industriji, posebno šumskoj.

45PREGLED

U jeku je borba za vakufsko-mearifsku autonomiju, kroz koju sesnažno razvija i osjećaj nacionalnog identiteta.

Osnivanje sportskih društava, po uzoru na inostrane, podudarase s ekonomskim prosperitetom domaćih ljudi i buđenjem nacio-nalnih pokreta u Bosni i Hercegovini.

U nacional-političkoj emancipaciji, pored kulturnih – posebnopjevačkih društava kod Hrvata i Srba, te čitaonica (kiraethana) kodMuslimana, iako manje nego kod Hrvata i Srba, učestvuju sportskadruštva.

Pokušaj Srba sa Fočanskim sokolom nije urodio plodom, doksu Hrvati primijenili drugačiji model – osnivanje biciklističkihdruštava po uzoru na strane i njihovom postepenom konverzijomu sokolska po uzoru na društva u Hrvatskoj, koja se u hrvatskimpolitičkim krugovima smatra zemljom maticom), a u kasnijemperiodu osnivanjem zajedničkih muslimansko-hrvatskih (sokolskih)društava (Rogatica 1909. i Maglaj 1911.).

Potkraj vijeka, a posebno nakon Kallayeve smrti, počinje seotvorenije zagovarati nacionalno organizovanje sportskih društava.U Foči se (1899) osniva srpsko Pobratimstvo, društvo za borbu protivalkoholizma, čiji program rada sadrži tjelesno vježbanje, i (1902)u Tuzli Tuzlarer Sport Vereine, kasnije pretvoren u Hrvatski sokol.

Nakon Kallayeve smrti, u jeku borbi za vjerske autonomije,godine 1904. osnovana su tri društva: Šahovski klub u Sarajevu –djelo stranaca, Srpsko gimnastičko društvo „Obilić“ u Mostarui El Kamer u Sarajevu, muslimanske provenijencije.

U uskoj povezanosti sa osnivanjem sportskih društava je iosnivanje Prosvjete (1902), koja će pružati snažnu podršku osnivanjui radu srpskih sokolskih društava, Gajreta (1903), čiji će prvipredsjednik Safvet-beg Bašagić biti i prvi predsjednik Koturaškogkluba El Kamera, te Napretka (1903), čiji je prvi predsjednik dr.Nikola Mandić, ujedno i predsjednik Koturaškog kluba „Sokol“u Sarajevu.

Šahovski klub je priređivao brojne turnire, ali nije širio djelat-nost van Sarajeva.

Inicijator Obilića bio je Stevan Žakula, nastavnik Gimnazijeu kojoj je predavao srpskohrvatski, latinski, istoriju, geografiju igimnastiku, za koju je položio poseban ispit u toku studija u Grazu.

46 PREGLED

Žakula je tvorac pravila, pa i molbe za odobrenje, ali ga nema međupotpisnicima, što je razumljivo, jer je bio državni službenik. Međuosnivačima su vodeće ličnosti u borbi za crkveno-školsku auto-nomiju, a većina ih je, još od 1888. godine, bila angažovana u srpsko-pravoslavnom pjevačkom društvu Gusle. Osnivanje Obilića po-dudara se sa vremenom kada su srpski mostarski i hercegovačkitrgovci ekonomski toliko osnažili da su osnovali Trgovačku bankui štedionicu, koja će ubrzo postati Srpska banka d.d.

Iako se mogao poslužiti imenima postojećih društava Hrvatskogsokola ili Dušana Silnog iz Srbije, Žakula, prožet idejama južno-slavenskog jedinstva, polazeći od Srbije kao Pijemonta, izabraoje ime srpskog kosovskog junaka Miloša Obilića.

Pojava El Kamera vezana je za borbu za poboljšanje eko-nomskog položaja i naziruće borbe za nacionalnu emancipacijuMuslimana. Borba za vakufsko-mearifsku autonomiju bila je upunom jeku, a Gajret je pružao perspektivu bržeg obrazovanja novihgeneracija muslimanske inteligencije. U ekonomskom pogledu,rješenje agrarnog pitanja je bilo pod moratorijem, a ekstenzivanagrar nije pružao, kao druge djelatnosti, perspektivu ekonomskeekspanzije. Započelo je postepeno uključivanje u druga ekonomskapodručja, ali će tek 1906. u Tešnju biti osnovan prvi muslimanskinovčani zavod (Ademaga Mešić, pomagač hrvatskog sokolstva),a 1907. Muslimani će biti vlasnici 41,53% privrednih i 54,3%neprivrednih preduzeća. U takvoj opštoj atmosferi, El Kamer sepojavljuje kao činilac koji treba da doprinese cjelokupnom razvojuMuslimana.

Razumljivo je da Muslimani u to vrijeme nisu mogli prihvatitipanslavistički sokolski model jer bi to u Bosni i Hercegovini značiloprihvatanje frakcije srpskog ili hrvatskog slavizma. Koturaštvo je“neutralno”, a kako je tada u Bosni i Hercegovini djelovalo šestklubova sa biciklističkim sadržajima, u kojima je zapaženo učešćeMuslimana (Mostar, Banja Luka), logično je prihvatanje biciklizma,čija je, po statutu, svrha “da gaji i širi društvenost među islamskommladeži pomoću koturaškog sporta, bez ikakvog političkog smjera”.Premda u inicijativi nije učestvovala grupa koja će kasnije osnovatiMuslimansku narodnu stranku, ista će je preuzeti i za predsjednikaizabrati Safvet-bega Bašagića.

47PREGLED

Pojava Obilića i El Kamera, kao nacionalnih organizacija, bilaje međaš u daljem razvoju sporta iako će on ponajviše biti u okvirimasokolstva, to jest ideja Miroslava Tyrša. U tome će poseban problembiti odnos prema Muslimanima, čije je privlačenje (asimilacija)u redove pojedine nacije predstavljalo i njeno jačanje u borbi zauticaj i ostvarenje ekonomskih, društvenih i političkih ciljeva.

Krajem 1904. u Bosni i Hercegovini djeluje 14 sportskihorganizacija sa 1.030 članova, od kojih su 673 “izvršni” a 357“ostali”. Dvije organizacije hrvatske i po jedna muslimanske i srpskeprovenijencije predstavljale su početak nacionalnog konstituisanja,koje će, premda različitim intenzitetom, trajati do kraja austrougarskevladavine u Bosni i Hercegovini. Osnivaju se nove sportske or-ganizacije, kao što su: radničke, automobilizam, planinarstvo, tenis,nogomet, mačevanje, te družine za borbu protiv alkoholizma Po-bratimstva, nad kojima patronat ima srpsko sokolstvo.

Da bi se suprotstavila zahtjevima za uključenje lica ispod 18godina starosti ili, pod strogom kontrolom, od 16, u rad sportskih druš-tava, Zemaljska vlada je prihvatila inicijativu istaknutog pedagogadr. Luke Karamana za osnivanje Vereines zur Pflege von Jugend-spiele (Društvo za gojenje omladinskih igara) u Sarajevu 1905.godine, a na bazi međunarodnog pokreta. Akcent je bio na školskojomladini. Iako akcija nije dala očekivane rezultate okupljanja mladih,tečaj za instruktore koji je, uz učešće preko 40 polaznika, vodioistaknuti sportski pedagog iz Zagreba Franjo Bučar 1908. u Sara-

48 PREGLED

jevu doprinio je širenju dječjih igara i mnogih sportova u školama:nogometa, hokeja na travi, atletike, rukometa i dr.

Godine 1905. osnovane su svega dvije organizacije: Prvijajački biciklistički klub “Strijela” i Koturačko gombalački klub“Sokol” u Tuzli, hrvatske provenijencije.

U naredne tri godine, uključivo aneksionu 1908., osnovano je15 organizacija. Najviše hrvatskih sokolskih – 1907: Banja Luka,Travnik i Bihać; 1908: Jajce, Konjic, Bosanski Novi i Doboj, teHrvatski mačevalački klub u Sarajevu. Kod Srba se tek 1906osnivaju Pobratimstvo i Srpsko gimnastičko društvo “Dušan Silni”u Sarajevu; 1907. Srpski soko u Tuzli, Banjoj Luci i Prijedoru, teDušan Silni u Bihaću. U nekim gradovima je primjetno istovjetnovremensko osnivanje hrvatskih i srpskih sokolskih organizacija(Banja Luka, Bihać, 1907). U Banjoj Luci, Miloš Komadina, osnivačRadfahrera u Mostaru, 1907. osniva Lawn Tenis Klub (Teniski klub).

Hrvatska politika konverzije biciklističkih društava, prekogombalaštva, ka nacionalnim – sokolskim, pokazala se djelotvornom.Sa 11 organizacija u trenutku aneksije, koju hrvatski politički krugovipozdravljaju, stvoren je osnov za dalje širenje hrvatskog sokolstvau Bosni i Hercegovini. Svojim radom, samostalnim ili zajedničkimnastupima sa hrvatskim pjevačkim društvima i nastupima uokviru političkih skupova (u Docu pored Travnika, 16. augusta1906. godine, prilikom posvećenja Zastave, što je bio samo dekoru preludiju osnivanja Hrvatske narodne zajednice – HNZ), biloje vjerni pratilac razvoja hrvatske politike u Bosni i Hercegovini.Skoro svi hrvatski političari su bili na čelnim pozicijama sportskihorganizacija. Na sastanku HPD Trebević i Hrvatskog kluba sredinom1907. Mandić, govoreći o žalosnom hrvatskom stanju, insistira“da se slože u jednu falangu”. Mandića su hrvatska pjevačka isokolska društva više interesirala kao mjesta okupljanja na kojimaće Hrvati zagovarati opšte političke ciljeve. Nije slučajno, kao štoje to i kod Srba i Muslimana, da je upravo te godine osnovanaHrvatska centralna banka i štedionica, pod parolom “svak svome”,čiji je osnivač i jak akcioner bio i sam Mandić. Slet Hrvatskih sokolau Jajcu (juni 1908), održan pod geslom “Sve za dom i narod svoj”,pokazao je snagu hrvatskog sokolstva s obzirom na učešće društavaiz Banje Luke, Bihaća, Jajca, Sarajeva, Travnika i Tuzle, te je isto-

49PREGLED

vremeno bio osnov za pokretanja stvaranja višeg organa – župe,osnovane 21. jula 1909.

U propagiranju sokolstva, ujedno i hrvatske politike, posebnomjesto ima Hrvatski sokol u Sarajevu čiji agilni predsjednik LjudevitLovrenčević organizira gostovanja (Bugojno, Travnik) koja su,po pravilu, prožeta manifestacijom hrvatskog nacionalizma.Središnji odbor HNZ-a u februaru 1908. usvaja zaključak “da seu pogledu osnivanja mjesnih odbora i podružnica HNZ-a BiH,pored ostalog, djelotvorno iskoriste i postojeća hrvatska pjevačkadruštva, čitaonice, te hrvatska sokolska društva” (podvlačenjenaše). Politika saradnje s Muslimanima, kao „neprijepornimHrvatima“ vidljiva je prilikom osnivanja Hrvatskog mačevalačkogkluba u Sarajevu, 1907. godine, koju vodi Šemsibeg Salihbegovićgradski veterinar.

Godine 1905. osnovane su svega dvije organizacije: Prvi jajačkibiciklistički klub “Strijela” i Koturačko gombalački klub “Sokol”u Tuzli. Tada se još nije moglo očekivati uključenje Muslimana uhrvatska sokolska društva, ali je kroz mačevanje, kao i biciklizam,to bilo moguće. Sarajevski Hrvatski sokol učestvuje na sokolskomsletu u Zagrebu 1906., gdje njegova omladinska vrsta osvaja prvomjesto u vježbanju na spravama.

Na razvoj srpskog sokolskog pokreta utiču dvije struje.Jednu vodi dr. Lazar Popović, starješina Srpske sokolske župeu Sremskim Karlovcima, koji 1905. predlaže osnivanje srpskihsokolski društava (SSD) u Bijeljini, Brčkom, Prijedoru i Tuzli, alisu procesi zaustavljeni zbog uticaja struje iz Srbije koja se zalažeza osnivanju društava pod imenom Dušan Silni.

Glasilo Srba “Srpska riječ”, nakon što augusta 1905. najavljujeosnivanje srpskog gimnastičkog društva „Jugović“ u Bijeljini, štonije ostvareno, u više napisa insistira na osnivanju gimnastičkihdruštava. Opisujući “Krajiške igre” na slavlju u manastiru Moštanici,preporučuje: “Trebalo bi da se o ovakvim igrama po srpskimzborovima u javnosti opširnije prozbori i da se rašire svuda.”“Srpska riječ”, pišući o sokolskim društvima, navodi da “Kodsvih kulturnih naroda postoji čitava falanga ovakvih društava…Oni su narodna vojska”, te da svojim radom treba da “šire u narodu

50 PREGLED

spasonosnu ideju zdravog demokratizma”, pa najavljuje da “velikibroj srpske omladine iz svih staleža u namjeri je, da osnuje uSarajevu srpsko gimnastičko društvo “Dušan Silni”. To je ostvarenoosnivačkom skupštinom održanom novembra 1905., a pravila supotvrđena januara 1906. godine. U pristupnom govoru DimitrijaMatejića – Čike, nastavnika gimnastike u sarajevskoj gimnaziji,punom patetičnog pozivanja na “stari viteški duh i vatreno odušev-ljenje za sve ono što je viteško, što je srpsko”, pozivajući se na ne-povoljne prilike za srpstvo, zalaže se za ustrajan rad na podizanjutjelesnih i duševnih osobina, te da “kao građani naše ponosne ikršne domovine daćemo i vojsci sposobne borce, a otadžbini dobrei žilave branioce”. Nema sumnje da je Matejić pod “domovinom”podrazumijevao Bosnu i Hercegovinu u okviru Monarhije, a pod“otadžbinom” Srbiju i Bosnu i Hercegovinu u njenim okvirima.

Izbor imena Dušan Silni proizlazi iz orijentacije srpskihkrugova u Bosni i Hercegovini prema Srbiji, gdje na vlast dolazeKarađorđevići, koji nisu bili spremni da nastave proaustrijskupolitiku Obrenovića. Iz Beogradskog gimnastičkog društva „Soko“,sa osnovnom, panslavističkom ulogom u borbi protiv austrougarskepolitike, koju je primjenjivao njemački gimnastički sistem, a nečeški Miroslava Tyrša, dio članstva, nezadovoljan tako “mlakom”politikom, odvaja se i 1892. osniva “Građansko gimnastičko društvoDušan Silni”. Suština odvajanja je nastojanje da se formira organi-zacija velikosrpskog karaktera, tj. ona koja će se agresivnije suprot-staviti austrougarskim aspiracijama prema Srbiji. To je odgovaralosarajevskom srpskom građanstvu, čemu se pridružuje banjalučkoi bihaćko. U polemici oko imena, vođenoj 1907., izrazito prosrpskipolitički nastrojen Dušan Silni za Žakulu nije prihvatljiv pa,pledirajući na to da je “masa našeg naroda demokratska”… “asokolske družine su najdemokratskija udruženja”, smatra da “nemožemo da se podvedemo pod ime jednog, pa i ‘najslavnijeg inajsilnijeg cara’“. Kolizije oko imena, u suštini oko panslavističkeili velikosrpske koncepcije, konsternirale su nosioce inicijativana formiranju srpskih sokolskih društava, pa se, osim DušanaSilnog u Sarajevu, tek 1907. osniva Srpski soko u Tuzli, a na inici-jativu Žakule, koji je premješten iz Mostara, i dr. Riste Jeremića,

51PREGLED

inicijatora Fočanskog sokola, Srpski soko u Banjoj Luci, koji, podsnažnim uticajem trgovačke čaršije, od koje zavisi ekonomskapomoć, ubrzo mijenja ime u Dušan Silni.

Osnivanje društava Dušana Silnog je djelo starije građansko-trgovačke generacije, koja je vodila borbu za autonomiju, dok jeidejama generacije mlađih intelektualaca (1902. u BiH je bilo svega32 fakultetski obrazovana Srbina) odgovarala univerzalnost so-kolstva, čemu se pridružio Žakula, koji će postati glavni sokolskiideolog u Bosni i Hercegovini.

Razvoj srpskog sokolstva je usporen sve do 1907. godine, tj.do osnivanja Srpske narodne organizacije (SNO), ali ni tada nijeunificirano ime.

Ključ je držao sarajevski Dušan Silni. Na skupštini, maja 1908.,dr. Vojislav Besarović se javno suprotstavlja ideologiji društva.Iako je poticao iz građanskih krugova, školovan u Beču, gdje je bioaktivni vježbač, Besarović je shvatio da uloga srpskih gimnastičkihdruštava ne može biti svedena u okvire koje zastupa srpska čaršija.Premda je njegova kritika bila opravdana i argumentovana, nijeizabran u izvršni odbor, a za predsjednika je izabran Stevan Ka-luđerčić, jedan od najistaknutijih boraca za crkveno-školskuautonomiju. Okolnosti još nisu bile zrele za promjenu imena,pogotovo što su srpski politički krugovi, konsekventno odnosuprema Hrvatima, nastojali da imenom Dušan Silni napravedistinkciju od (hrvatskog) sokolstva, u kome sufiksni dio “soko”indicira na saradnju i neku vrstu kohezije, što srpska buržoazijanije mogla prihvatiti.

U aneksionoj godini, za razliku od Hrvata koji imaju 11 organi-zacija sa 802 člana, a Srbi svega osam sa 193 člana, što je suvišemalo za doprinos koji su ovakva društva mogla dati u uslovimaprisajedinjenja Bosne i Hercegovine Monarhiji, odnosno nestankuiluzija o prisajedinjenju matici Srbiji.

Kod Muslimana, do aneksije, nema pomaka u razvoju sporta.El Kamer ostaje usamljen. Muslimanska narodna organizacija(MNO), osnovana krajem 1906. godine, u svome radu se oslanjalana kiraethane (do 1903. bilo 13, a u periodu osnivanja MNO-aotvoreno je 116 novih), koje su više bile debatni klubovi nego mjestaorganizovanja neposrednih akcija. Premda El Kamer potiče iz

52 PREGLED

kiraethane, bio je to vid konkretnog širenja djelatnosti. Safvet-begBašagić se zalagao za usku saradnju El Kamera i Gajreta, kojimaje bio predsjednik, a prilikom razgovora o osnivanju Udruženjamuslimanske omladine (novembar 1905) pokretač El KameraMutevelić predlaže da se uvede gombanje, što bi bio pandan naputu konverzije hrvatskih biciklističkih klubova ka sokolstvu.Bašagić, koji nije bio među inicijatorima osnivanja El Kamera, zasport nije pokazivao veće razumijevanje, pa do fuzije nije došlo,niti je uvedeno gombanje. Nakon što je MNO, po eliminaciji“naprednjaka”, preuzeo Gajret, isto se dogodilo u sa El Kamerom.Za predsjednika je izabran Enver Muftić, učitelj gimnastike uMaloj realci u Sarajevu, koji se zalagao za uvođenje gimnastikeu program djelovanja. Odnos MNO-a prema El Kameru se pokazaoštetnim, došlo je do opadanja članstva sa 49 (36 aktivnih) u 1907.na svega 35 članova (20 aktivnih) u trenutku aneksije, što nijepredstavljalo relevantnu snagu koja bi doprinijela bržoj muslimanskojnacionalnoj emancipaciji preko sporta.

Nakon aneksije politička situacija se radikalno promijenila.Hrvati su aneksiju pozdravili jer im je davala perspektive ujedinjenjas maticom, pogotovo ako se ostvari ideja trializma, čemu je HNZi otvoreno težio. Ideja koju su zajednički zagovarale srpska imuslimanska narodna organizacija, i mjesec dana prije aneksijepredale zahtjev za autonomijom Bosne i Hercegovine pod sultanovimsuverenitetom, više nije bila aktuelna. Srpske težnje da se ujedines maticom Srbijom su izgubljene ili odgođene za neku neizvjesnubudućnost; Muslimani su postali građani Monarhije, koja im je,carskim proglasom, garantirala vjersku samostalnost. SNO i MNOsu aneksiju priznali tek nakon što su to učinile evropske države.

Aneksija i pripreme za donošenje ustava BiH, tj. Zemaljskogštatuta za BiH, stimulativno su djelovale na razvoj sporta. Utežnjama da se u novoj društveno-političkoj konstelaciji nacionalnostiafirmišu što je moguće više, sport je, zbog imanentne agonističkeprivlačnosti i otvorenosti u nastupu, bio idealno sredstvo. Kodhrvatskog korpusa se broj organizacija skoro udvostručio sa 1907.na 1908., a trend kontinuiranog povećanja je nastavljen s naglimskokom od 31% sa 1909. na 1910. – godinu donošenja Ustava.Indikativno je da se učešće pasivnog članstva hrvatskih sportskih

53PREGLED

društava naglo povećava nakon aneksije i prevazilazi broj aktivnihčlanova, što svjedoči da ona nisu organizacije samo za tjelesnovježbanje, nego imaju širu društvenu, pa i političku, ulogu. Četiričlana HNZ-a (N. Mandić, Đ. Džamonja, M. Katić i D. Marzi)u Saboru vršili su funkcije u hrvatskim sportskim društvima.Hrvatski sokoli 1910. organizuju slet u Sarajevu i učestvuju na IIhrvatskom svesokolskom sletu u Zagrebu 1911. godine.

Konačno, pretvaranjem Hrvatskog mačevalačkog kluba uSarajevu u Hrvatski športski klub, krajem 1912., zaokružuje sehrvatsko sportsko konstituisanje.

Sa srpskim sokolskim društvima saradnje nema, osim korpo-rativnih, kurtoaznih prisustvovanja na pojedinim priredbama, pase ni zajednički odlazak na zagrebački slet nije mogao realizovati.

Orijentacija prema Muslimanima, koje hrvatski političkikrugovi svojataju kao “neprijeporne Hrvate”, započinje sa Roga-tičkim sokolom 1909. godine, čiji su osnivači Hrvati, te Muslimansko-hrvatskim sokolom u Maglaju 1911. Iako u mnogim hrvatskimsokolskim društvima učestvuju i Muslimani (do 1914. u upravnimtijelima HSD-a su bila 23 Muslimana), to je daleko manje odočekivanja hrvatskih političara.

Srpski sport, ustvari srpska sokolska društva (SSD), poslijeaneksije radikalno se mijenja. Dva dana prije skupštine DušanaSilnog, 19. aprila 1909., na kojoj je autoritativni Besarović izabranza starješinu, a ime se mijenja u Srpski soko, organ SNS “Srpskariječ” navodi: “Prošlo je vrijeme Kraljevića Marka, Starine Novakai doba čudotvornih pomoći – Vile Raviojle. Nastupilo je novodoba, da svaki vitez i da kao vitez svoje srpske dužnosti zna…”,i “Zato Srbi – savijmo gnijezda sokolska – kupimo se u jatoSokola”. Tituliranje članova sa “gospodin” mijenja se u “brat”,obraćanje “vi” se mijenja sa “ti” kako bi se brisale socijalnerazlike i privukli zanatlije i radnici. Bira se svečano odijelo od sukna,“kao što je u Hrvatskog sokola”, sa srpskom značkom i trobojnicom.Sarajevski soko šalje pismena uputstva i svoja pravila širom Bosnei Hercegovine, izrađuje pravila budućeg saveza i na inicijativuBesarovića 6. jula se u Sarajevu održava sastanak SSD-a radirasprave …“o društvenim potrebama sviju gimnastičkih društava

54 PREGLED

u BiH”. Sastanak je praćen impozantnom javnom vježbom Srpskogsokola, uz bogat muzički program (“Srpski mač”, “Hura Rusija”).Usvaja se prijedlog o jedinstvenom savezu, odluke o odjeći, Vidov-dan je proglašen za sokolski praznik, prihvataju se srpske vojnekomande i dr.

U dopisu iz Sarajeva budimpeštanski “Pester Loyd”, podnaslovom “Sokolstvo u Bosni”, navodi: “Bosanski Srbi pronašlisu nov, vrlo uspješan trik, da se neupadljivo politički organizuju.Oni organizuju u svim većim mjestima sokolska društva, čija zadaća,prema srpskim listovima, nije gimnastika, nego organizacija srpstvaprotiv ‘germanske invazije’ i koji takve stvari smatraju kao ‘švapskaizmišljotina’, stupaju u Sokole, od kojih će vremenom postatisrpska nacionalna vojska.” Činjenica da, kao i kod hrvatskihdruštava, pomažuće članstvo prevazilazi aktivno, čak i preko 60%(1909), potvrđuje tvrdnje peštanskog lista da SSD prevazilazeuži zadatak od tjelesnog vježbanja.

Savez je, pod imenom Srpska sokolska župa bosansko-herce-govačka (SSŽBiH), osnovan 21. novembra 1909., čime su stvoreniuslovi za ubrzani razvoj SSD-a. Sa devet 1909. broj raste: u 1910.na 22, 1911. - 37, 1912.- 51, 1913.- 56, i skoro cijela BiH je pokri-vena sa SSD-ima.

Druge karakteristike u razvoju SSD-a su: okretanje premaselu, saradnja s drugim sokolskim društvima, pristupanje Svesla-venskom sokolskom savezu u Pragu, formiranje stručnih kadrovai odnos prema Muslimanima.

U prethodnom periodu, kada je srpsko građanstvo imalo do-voljno ekonomskog prostora izvan poljoprivredne djelatnosti, srpskoseljaštvo mu nije bilo prirodni saveznik. U novim okolnostima onose okreće prema srpskom selu, pogotovo nakon “štrajka” seljaka1910. u vezi s neriješenim agrarnim pitanjem. Iako spontan i bezvođstva, pokret je pokazao da u sebi krije ogromnu snagu. OsnivanjePobratimstava, premda je to načelno bilo u domenu Prosvjete, jedanje od vidova penetracije na selo. Uz 17 srpskih banaka, 1911. djelujei 14 srpskih kreditnih zadruga u koje su seljaci ulagali novac idobijali pomoć, najčešće su osnivane istovremeno sa pobratimskimdružinama. Pobratimi su organizovani u čete, u kojima se primjenjuje

55PREGLED

paramilitarni egzercir (strojne vježbe sa drvenim puškama i sl.),a njihov se broj udvostručuje od 1910. na 1911., pa i na 1912., dabi ih 1914. djelovalo 46 sa preko 1.400 članova.

U augustu 1910. SSŽBiH pristupa Slovenskom sokolskomsavezu, a u novembru učestvuje na zajedničkom sastanku SSD-au Beogradu, na kojem je usvojeno sokolsko geslo: USTAJ, ŽIVI,BORI SE, NE KLONI!

Te godine se u Bosni i Hercegovini održavaju brojni sletovi(Priboj kod Tuzle, manastir Moštanica, Nevesinje), sa unošenjembrojnih nadmetanja u narodnim i savremenih sportovima, dok seu sarajevskoj oblasti odvija bogata aktivnost putem gostovanja:Pale, Visoko, Zenica, Kiseljak, Ilidža, Pazarić. U 1911. održan jeII slet posavsko-podrinjski, učestvuje se na VI srpskom sokolskomsletu u Ravanici, a posebna pažnja se posvećuje učešću na hrvatskomsletu u Zagrebu, na kojem će oko 100 sokolova nastupati i zajedničkisa srpskim sokolima iz Morahije i Srbije.

Samo nedjelju dana kasnije, 19. i 20. augusta, održan je slet uTrebinju, na kojem nastupaju dubrovački dušanovci, sarajevski ikotorski sokoli, a dolazak fruškogorskih i čeških sokola iz Zagreba,preko Rijeke, na sam dan otvaranja pretvara se u nacionalnu mani-festaciju.

SSŽBiH ostvaruje saradnju sa sokolstvom u Srbiji i Slavoniji(Župa fruškogorska), Svesokolskim savezom u Pragu, dok se sa-radnja sa hrvatskim sokolstvom odvija na relaciji sa Hrvatskimsokolskim savezom, ali ne i sa sokolskim društvima u Bosni iHercegovini.

Hronično pomanjkanje stručnjaka ometalo je planove daljeekspanzije SSD-a. Na tečaju za sokolske vođe, održanom 1911.u Pragu, četiri bh. učesnika su upješno položili ispite. Namjera dase djelatnost proširi na đačku omladinu od vlasti je uslovljenapostojanjem stručnih učitelja, pa je jula 1912. tečaj, proveden ustrogo vojničkoj disciplini, uspješno završilo 20 učitelja srpskihosnovnih škola koji su “prevashodno trebali da rade sa mlađim(školska omladina), i odgajaju ih u duhu priprema za ‘narodnuvojsku’”. Vlada je naknadno priznala ispite.

Od posebnog značaja je učešće SSD-a iz BiH na VI svesokol-skom odnosno I sveslovenskom sokolskom sletu u Pragu 1912., te

56 PREGLED

Slet SSD-a u Sarajevu 8. i 9. septembra, u okviru proslave deseto-godišnjice Prosvjete.

Na sletu u Pragu, u okviru 1.016 srpskih sokola, iz Bosne iHercegovine je učestvovalo 267, od čega 195 vježbača (187 muš-karaca i osam žena), a iz 31 sokolske organizacije. Na sarajevskomsletu od 718 učesnika, 392 su sokoli, 53 sokolice, 25 članovaMuslimanskog sokola iz Mostara, te 248 pobratima. Nastupanjesrpskih sokola SSŽ Fruškogorske i SSŽ Krajiške (iz Hrvatske), SSDDušan Silni iz Beograda, s njihovim muzikama čiji zvuci “su seutopili u nečuvenom klicanju gledalaca”, pretvorilo je proslavuu prikaz snage srpstva i sokolstva, što nije promaklo vlastima,zbog čega ”naše sokolstvo stoji pod paskom policijskih organa”.

Sve brži porast militarističke komponente u radu SSD-a do-vešće do povezivanja s beogradskom organizacijom “Narodnaodbrana”, tj. sa Srbijom. O militantnosti sokolstva i pobratimstvasvjedoči (nepotpuna) evidencija učešća 175 njihovih članova kaodobrovoljaca u balkanskim i u I svjetskom ratu, ili 7,46% članstva.Taj broj bi bio veći da 1914. nije došlo do hapšenja ili upućivanjasokola i pobratima na frontove prema Italiji ili Karpatima.

Do maja 1913. djeluje 55 sokolskih (40 stabilnih, a ostale urazvoju) i 47 pobratimskih organizacija, čije je militantno ponašanjebilo sve vidljivije i u čijim su se sokolanama, pod uticajem srpskihpobjeda u balkanskom ratu, “razlijegale borbene pjesme nacional-revolucionarne srednjoškolske omladine i ostalih sokola”, a “izSSŽBiH kao glavnog sokolskog generalštaba bosansko-hercego-vačkog letjela su na sve strane pisma, upute i komande”. Poglavarzemlje, general Oskar von Potjorek, koristeći “skadarsku krizu”,2. maja donosi “iznimne mjere” kojima se sva srpska sokolskadruštva, pobratimi i radničke organizacije raspuštaju, dok se drugimsrpskim organizacijama privremeno obustavlja rad. Dokazi o sprezibh. sokolstva s “Narodnom odbranom”, čiji se uspješan rad opisujeda je “najčešće maskiran širenjem sokolstva i pobratimstva”, kao iniz drugih primjera, bili su osnov za suđenje sokolskim radnicimana Sokolskom veleizdajničkom procesu.

Obnova aktivnosti SSD-a tekla je veoma dugo i uz mnoštvopravnih smicalica režima, ali su ona konačno obnovila svoj radkrajem godine, jer je Monarhija, ma koliko njeni zakoni bili rigidni,

57PREGLED

bila pravna država i nije mogla dozvoliti šikaniranje svojih srpskihgrađana u odnosu na ostale.

Posljednja srpska organizacija, Srpski športski klub u Sarajevu,osnovana aprila 1914., djelo je najmlađe generacije bosanskihintelektualaca, koji od 1908. osnivaju neformalne đačke sportskedružine. Jedna takva, projugoslovenski nastrojena đačka družina, čijisu pripadnici Najšul Emil i Feodor Lukač 1909. donijeli fudbalskuloptu u Sarajevo, na gostovanju u Splitu 1911. dobila je ime Osman.Osman je odigrao više fudbalskih utakmica i organizovao savremeniatletski miting 21. septembra 1913., ali se, pod uticajem među-nacionalnih kolizija, raspao na Hrvatski športski klub i Srpskišportski klub.

Odnos prema muslimanskom sportu opisujemo u obradi musli-manskog sokolstva.

U razvoju muslimanskog sporta nakon aneksije tek će se krajem1909. godine, prilikom transformacije Ujedinjene muslimanskeomladine u Islamski klub, obnoviti i realizirati ideja o uvođenjugombanja u El Kamer. U novootvorenim zajedničkim prostorijamasa čitaonicom Islamskog kluba na Bentbaši, u govoru o ulozi ElKamera odbornik A. Bukvica naglašava značaj “sa zdravstvenoggledišta prema sportu s obzirom na muslimane Herceg-Bosne” izalaže se za širenje rada izvan Sarajeva. Šire koncipiran El Kamerse oporavlja, da bi 1911. imao 280 članova, a 1912. godine 255 (40aktivnih). U generalno pasivnom odnosu Muslimana prema sportu,prostor za djelovanje su našli hrvatski sokoli osnivanjem zajedničkogRogatičkog sokola 1909., a 1911. i Muslimansko-hrvatskog sokolau Maglaju. U kasnijem razvoju muslimanskog sokolstva uticajsrpskih i hrvatskih sokola će imati vidnu ulogu. Međutim, potrebaosnivanja sporta vlastite muslimanske provenijencije pojavljuje se1910. u Rogatici, gdje već djeluje mješoviti Rogatički sokol, osni-vanjem Muslimanskog gimnastičkog potpornog društva “Džerzelez”.Taj naziv se pojavljuje i pri osnivanju Muslimanskog sokolskogudruženja “Džerzelez” u Sarajevu 1911/12. – čiji je podstarješinaAvdo Sumbul prosrpske orijentacije, ali u Sarajevu od maja istegodine djeluje i Muslimanski soko prohrvatske orijentacije. Pret-postavljamo da je izbor imena muslimanskog junaka Alije Džer-zeleza pandan nazivima Obilić, Jugović, Dušan Silni kod SSD-a.

58 PREGLED

Nakon što je predsjednik El Kamera Enver Muftić premješten uTuzlu, on 1910. inicira osnivanje Islamskog sokola, kojeg, iako jeZemaljskoj vladi dostavio pravila, nema u registru jer je djelovaou okviru Islamskog pjevačkog i tamburaškog društva “Zeman”.Predsjednik Zemana Ahmed ef. Ajanović i tajnik Ali-Riza ef.Dubrav(č)ić u Islamskom sokolu su p.predsjednk i tajnik. Za ra-zliku od konzervatizma Bašagića kao predsjednika Gajreta i ElKamera, u ovom slučaju se radilo o plodonosnoj fuziji aktivnostikoja će doprinijeti progresu muslimanske omladine.

U okviru opozicionog stava prema režimu koji karakteriše mus-limansku politku poslije aneksije, donošenja ustava i formiranjaSabora, “ukazala se potreba za osnivanjem posebnih muslimanskihsokolskih društava u kojima bi, putem sokolskog sistema vaspitanja,muslimanska omladina sticala pravilnu nacionalnu orijentaciju”.Muslimanska sokolska društva (MSD) su osnivana od istaknutihmuslimanskih političara, a zavisno od njihovih nacionalnih (srpskih,hrvatskih, muslimanskih) opredjeljenja osjećao se uticaj u radudruštva. Istovremeno su, u okvirima privlačenja Muslimana usvoje nacionalne (proces “svojatanja”) redove, prisutni uticajiSSD-a i HSD-a na muslimansko sokolstvo. U godini 1911., nakonstvaranja Ujedinjene muslimanske organizacije (UMO), inaugurisanaje politika vlastitog nacionalnog-muslimanskog opredjeljenja, učijoj realizaciji su MSD dali značajan doprinos. Te godine se brojMSD-a povećava na osam, 1912/13. na 13, a 1914. na 16. Musli-manski sokol u Trebinju, čiji je patron prohrvatski orijentisanAdem-aga Mešić, i Muslimanski sokol u Bijeljini bili su podhrvatskim uticajem, dok je Mostarski sokol, sa inicijatorom, prosrpskiorijentisanim, Osmanom Đikićem, aktivno učestvovao na proslaviProsvjete. Muslimanski omladinski športski klub “Zora” u Bosan-skom Novom je, po svemu sudeći, djelo muslimanske inteligenciješkolovane u Zagrebu. Kod MSD-a u Nevesinju i Ljubinju uticajSSD-a je neupitan, dok je kod MSD-a u Čapljini, gdje djeluju HSDi SSD, bio moguć obostrani uticaj, mada više SSD-a. Pri osnivanjuMSD-a u Visokom 1909. godine, kao sekcije Muslimanske čitaonice,SSD daje znantnu stručnu i organizacijsku pomoć, kao i u Konjicu,gdje je MSD iniciran od Društva islamske omladine “Mirza”.

59PREGLED

Heterogenost po nazivima, utjecajima i opredjeljenjima, pačak i programskim sadržajima MSD-a, rezultat je cjelokupnesituacije u muslimanskom političkom razvoju. Razvoj muslimanskogsporta nije bio plod smišljenih zajedničkih akcija i centralističkogrukovođenja, što je kod HSD-a i SSD-a dalo krupne rezultate.Upravo je čvrstoća HSD-a i SSD-a omogućavala da se oni i usportskom domenu prema Muslimanima ponašaju nonšalantno,paternalistički, pa čak i ignorantski. “Budući da su ova (mislimuslimanska – n.o.) društva nosila u svom imenu vjersko obilježje,nisu mogla biti primljena u sokolske župe, koje su isticale nacionalniznačaj. Zato su počela raditi na osnivanju jedne posebne muslimanskežupe, više sokolske jedinice, koja bi okupila sva muslimanskasokolska društva”. Inicijativu je započeo Mostarski sokol 6. aprila1912. povodom želje da učestvuje na svesokolskom sletu u Pragu.Sletski odbor je bio konsterniran tim zahtjevom radi vjerske –“musliman” komponente, ali je, ne isključujući mogućnost učešća,zatražio mišljenje SSŽBiH. Reakcija SSŽBiH je bila žestoka stavomda je sokolstvo čisto nacionalna ustanova u kojoj nema mjestavjerskim organizacijama, a “mi trebamo bosansko-hercegovačkimmuslimanima dati prilike da dođu na slet u Prag”, pa im “savjetovatida se priključe jednoj nacionalnoj organizaciji u Mostaru” i “srpskosokolstvo će ih rado primiti u svoje redove”. Mostarski sokoli,premda prosrpski orijentisani, nisu otišli u Prag, niti su stupili ukontakt sa HSD-om ili SSD-om. Stav “da se muslimanski sokolidokle god se osnivaju na vjerskoj podlozi, ne priznaju i ne primajuu naše sokolske organizacije” usvojen je na sastanku SSŽBiH 8.augusta 1912., uz podršku predstavnika SSŽ Krajiške, Saveza“Dušana Silnog” i SSŽ Fruškogorske, te da to isto prihvati iHrvatski sokolski savez. U povorci na proslavi Prosvjete u Sarajevuučestvuje 25 mostarskih sokola, što “Srpska riječ” komentariše:“vidjesmo našu sokolsku braću muslimanske vjere, gdje bratskistupa u redovima našim, gdje posvjedočiše, da smo jedna krv, jednemajke djeca”. Ona ista djeca jedne krvi i jedne majke kojoj nijedozvoljen nastup u Pragu.

Pojava Muslimanskog sokola ”Ittihad” u Mostaru 1914.,koju inicira poznati knjižar i izdavač Muhamed Bekir Kalajdžić,posebno je interesantna jer se radi o novom pomaku u musli-

60 PREGLED

manskom sokolstvu. U statutu se predviđa da član može biti ”svakiMusliman i prijatelj muslimana”, gdje se prvi put susrećemo s velikim“M”, a pod “prijatelj muslimana” pripadnik bilo koje druge nacije.Riječ ittihad znači jedinstvo što se odnosi na Muslimane, iako se možetumačiti i kao “ujedinjavanje” s drugim nacijama, što bi predstavljalonovi model u organizovanju MSD-a.

Muslimanskom sportskom pokretu je manjkalo agresivnostida bi polučio veći uticaj na emancipaciju muslimanskog naroda,kao što je to bio slučaj kod SSD-a, pa i HSD-a.

Posljednje nacionalno društvo u BiH je Jüdischeturnvereine(Jevrejsko gimnastičko društvo) u Sarajevu. Starosjedioci Sefardipretežno su se bavili trgovinom, farmaceutstvom, ljekarstvom izanatima, živjeli su u odvojenoj četvrti (“avlija”), čuvali svoje tra-dicije i teško prihvatali novine. Aškenaska grupa, naseljena pookupaciji, po pravilu visoko obrazovana, zauzimala je visoke polo-žaje u društvu i bila sklona asimilaciji. Kao malobrojna, u uslovimanesaradnje dviju zajednica, nije mogla osnovati sportsko društvo svedo njihovog zbližavanja početkom XX vijeka. Pod uticajem Herzlo-vog cionističkog pokreta, u Sarajevu je 1901. osnovan JüdischesNational Vereine für Bosnia-Herzegovina (Jevrejsko nacionalnodruštvo za BiH) sa ciljem “odgajanja novih pokoljenja mladih Židovasnažnih mišica”. Njegov veoma aktivni član i propagator ideje zaosnivanje jevrejskog sportskog društva Siegfried Weber 1911.okuplja grupu mladih Jevreja koja počinje sa vježbanjem i veomauspješno nastupa pri proslavi desetogodišnjice Jevrejskog društva.Početkom oktobra 1912. Weber započinje inicijativu za osnivanjesportskog društva, ali je Jüdischeturnvereine osnovan tek 1914.Pravila su rađena po uzoru na berlinski Jüdishe Tournverein ”BarKoshba”. Jüdischeturnvereine je bilo jedino registrovano društvo napodručju Crne Gore, Makedonije, Slovenija i Srbije, dok su Ma-kabi u Zagrebu i društvo u Tuzli djelovali u okviru drugih jevrejskihorganizacija.

U skladu sa sindikalnim pokretom i političkim organizovanjem,koje donose i šire radnici iz inostranstva, razvijaju se i radničkesportske organizacije. Godine 1905., prije nego će se osnovati Glavniradnički savez za BiH (GRS) sa šest strukovnih saveza, radnicisarajevske željezničke radionice, u okviru Društva za druževnosti

61PREGLED

„Flugrad“, osnivaju, po uzoru na istoimeno bečko društvo, Touri-stenverein „Die Naturfreunde“ („Prijatelji prirode“). Društvo nijeregistrovano kao posebno, niti je neposredno vezano za GRS, aveoma je uspješno gajilo izletništvo i planinarenje.

Po osnivanju Socijaldemokratske stranke za Bosnu i Herce-govinu (SDS) pojavljuju se dva registrovana sportska društva.Savez radničkih gimnastičkih društava za Bosnu i Hercegovinu uSarajevu konstituiše se 5. oktobra 1911. sa svrhom: “gajenje gim-nastike (tjelovježbe) megju radnicima (članovima) muškog i ženskogspola”, a “članom saveza može biti svaki, strukovno organizovaniradnik-ca, koji će redovno odgovarati pravilima; odborskim odred-bama i nalozima prednjaka”. Iako je djelovanje po podružnicamatrebalo obuhvatiti cijelu Bosnu i Hercegovinu, ograničilo se naSarajevo i na oko 50 članova. Iste godine, 31. decembra, u Kreki,nakon dvomjesečnog otezanja odobrenja pravila, osnovano jePrvo bosansko-hercegovačko rudarsko gombalačko i glazbenodruštvo „Kreka“, sa djelovanjem u tuzlanskom kotaru. Svrha Krekeje “gojiti i širiti gombanje i ovome srodne športove, te glazbenunaobrazbu”…“poukom članova u gombanju i glazbi, redovitimvježbama u gombanju, sportovima i glazbi”…”priregjivanjemizleta športskih zabava, te gombalačkih i glazbenih produkcija”.Kreka je 1911. imala 155 (25 aktivnih) članova, a 1912. – 166 (30),ali pod aktivnim nije specificirano da li se odnosi na gombalačkuili glazbenu aktivnost. Sa svega dvije registrovane organizacije iPrijateljem prirode, sport nije značajnije doprinosio razvojuradničkog pokreta.

Zaključna razmatranja

Razvoj sporta u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarskevladavine može se ocijeniti kao uspješan i u skladu sa opštim –ekonomskim, društvenim, kulturnim i političkim kretanjima. Sa173 registrovane organizacije u 1914. i preko 7.000 članova, sportje odigrao značajnu ulogu. U početku je odgovarao intencijamaupravljača ka modernizaciji Bosne i Hercegovine, i ostvaren jeimportnim oblicima, koji su bili paradigma u razvoju sporta odstrane domaćih ljudi.

62 PREGLED

Od početka borbi za nacionalno konstituisanje sport je aktivničinilac, a poslije aneksije dobija veoma značajnu ulogu. To seposebno odnosi na sokolski pokret, koji je, pored zdravstvenogznačaja, svojim oblicima aktivnosti (vježbanje, sletovi, zabave,priredbe, izleti, parade, mimohodi, povorke), bio snažan elementkulturnog razvoja i borbe za političko konstituisanje kod sve tribosanskohercegovačke nacije: najintenzivnije kod Srba, gdje po-prima i militantne karakteristike; kod Hrvata, pored kulturnogznačaja, kao sredstvo nacionalnog priznavanja i političkog konsti-tuisanja; najkasnije, i sa manje intenziteta, kod Muslimana, nakoje srpsko i hrvatsko sokolstvo, sljedstveno opštoj politici premaMuslimanima, vrši asimilacione pritiske; kod Jevreja pod uticajemcionističkog pokreta, i naslabije u razvoju radničkog pokreta.

Početkom Prvog svjetskog rata prekinut je rad sportskih orga-nizacija.

Literatura1. Besarović, V. Srpsko sokolstvo, Prosvjeta, Kalendar za 1933. 2. Bogunović, D. Pregled tjelesnog odgoja i sokolstva, Zagreb,

1925. 3. Ćurić, H. Prvo srpsko gimnastičko društvo u Sarajevu 1905-

1919, Sarajevo, 1975. 4. Ćurić, H. Muslimansko sokolstvo u Bosni i Hercegovini

do 1918, Sarajevo, 1983. 5. Dopuđa, J. Fizička kulura u školama Bosne i Hercegovine

od prvih početaka do 1918, Sarajevo, 1974.6. Džaković, L. Političke organizacije bosansko-hercegovačkih

katolika Hrvata, Zagreb, 1985. 7. Hadžić, O.N. Borba muslimana za vjersku i vakufsko-

mearifsku autonomiju, Beograd, 1938.8. Imamović, M. Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak

Bosne i Hercegovine od 1878. do 1914, Sarajevo, 1976. 9. Imamović, M. Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1998.

10. Kapidžić, H. Bosna i Hercegovina za vrijeme austrougarskevladavine, Sarajevo, 1968.

63PREGLED

11. Kemura, I. Uloga “Gajreta” u društvenom životu Musli-mana Bosne i Hercegovine (1903-1941), Sarajevo, 1986.

12. Kraljačić, T. Kalajev režim u Bosni i Hercegovini 1882-1903, Sarajevo, 1987.

13. Madžar, B. Pokret Srba Bosne i Hercegovine za vjersko-prosvjetnu samoupravu, Sarajevo, 1982.

14. Malbaša, A. Bosansko pitanje i Austro-Ugarska u svijetlupolitičkog dnevnika J.M. Baerenreithera, Sarajevo, 1933.

15. Malbaša, A. Hrvatski i srpski nacionalni problem u Bosniza vrijeme režima Benjamina Kállaya, I (1882-1896), Osijek, 1940.

16. Pejanović, Đ. Kulturno-prosvjetna, humana i socijalnadruštva u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrijske vladavine,Sarajevo, 1930; Sokolski veleizdajnički procesi iz 1915-16, Zagreb,1927.

17. Stepišnik, D. Sokolstvo, u Enciklopedija fizičke kulture 2,str. 278-286, Zagreb, 1977.

18. Šarac, N. Sindikalni pokret u Bosni i Hercegovini do 1919. 19. Zečević, Lj. Politička suština borbe za ime srpskih sokolskih

društava, Bilten za historiju fizičke kulture, Zagreb 1969; 20. Zečević, Lj. Uticaj društveno-političke i ekonomske konste-

lacije u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske vladavinena razvoj fizičke kulture, Beograd, 1988 (u Arhivu BiH).

21. Žakula, S. O gimnastici i o osnivanju gimnastičkih udru-ženja, Pregled, broj 1, Sarajevo, 1910.

22. Žakula, S. “SS ili DS”, Srpski sokolski glasnik II, SremskiKarlovci, 1907.

64 PREGLED

UDK 130.2

Abdulah Šarčević

DIJALOG IZMEĐU SVIJETA I ČOVJEKAMogućnost nove antropologije

Čovjek u otvorenosti svijetaTemeljna pitanja nove ljudskosti

Eugen Fink (1905-1975)

DIALOGUE BETWEEN THE WORLD AND THE MANThe Possibility of a New Anthropology The Man in the Openness of the World

Main Issues of the New HumanityEugen Fink (1905 -1975)

Sažetak

Finkov rad očito ne nosi pečat apsolutnog znanja, ishod kojeganam je sada dobro poznat; ali on također nije opijen ni relativizmom,shvatanjem da sada postoji skoro nezamisliva raznolikost ljudskogsamopoimanja i kulture, različitih, međusobno oprečnih tumačenjaljudskog života u formi tehničkog i ekonomskog života gdje materi-jalna korist dolazi u prvi plan, ili u formi religije, mita, umjetnosti,filozofije itd., filozofski ili teoretski; tu nema trivijalnosti, ili čakprije, trivijalnost je nemoguća.

Filozofsko pitanje čovjeka, fundamentalnih oblika našeg posto-janja, života i smrti, rada i upravljanja, rada kao historijskog djelo-vanja, slobode, potrošnje i proizvodnje, rada kao okvira upravljanja,komunizma kao „sistema historijskog materijalizma“, prisvajanjamoći i prijetnje smrću, erotskog općenja i društvenosti, igara – ovoje implicitno dvostrano pitanje. Prvo, to je odbacivanje očiglednog,onoga što se podrazumijeva samo po sebi, onoga što se najvatrenijebrani, čak i kada je potpuno groteskno i u suprotnosti sa svim štoje pravedno. Kao drugo, to je uvid u ono što nam posreduje stvaranje

65PREGLED

znanja o čovjeku: sociologija, historija, psihologija, filologija,moralna filologija, etnologija, ekonomija, kulturna geografija,pedagogija itd. Nema sumnje da su nauke moćne i utjecajne u„potrazi čovjeka za istinskim otkrivanjem samog sebe“. I poredsvega ovoga ima dovoljno razloga da se kaže da one nisu u stanjuda u cijelosti shvate čovjeka, a to zato jer je zakon nesreće, zakonpodjele, zakon otvorene rane unutar nas na djelu u njima.

Fink je nesumnjivo imao na umu činjenicu da je filozofijaznana čovjeku kao čovjeku: u vremenima duhovne i tjelesne boli,u vrtlogu vremena u kojem živimo, u pustošima i jednoumlju javnihustanova koje „već znaju previše o nama“. Institucije modernihdruštava, sa njihovom predodžbom čovjeka, znaju da ne postojiništa enigmatično vezano za čovjeka; da pronalazimo sreću u očimadrugih, u blaženstvu patnje i pokornosti. Jednako kako je Markspovezivao svoju kritiku dehumanizacije sa kritikom cjelokupnehistorije ljudskog društva, tako bi se i Finkova egzistencijalna antro-pologija trebala povezivati sa kritikom metafizike, sa hiljadu-godišnjom tradicijom koja nas odgaja za egoizam institucija u ovodoba globalnih institucija.

Ključne riječi: antropologija, metafizička subjektivnost,fundamentalni fenomeni ljudskog postojanja, fenomenologija,metafizika, filozofija jezika, ontološko iskustvo, tradicija

Summary

Clearly, Fink’s work does not bear the stamp of absoluteknowledge, the outcome of which we are now very familiar with;but neither is it intoxicated with relativism, with the perceptionthat there is now an almost inconceivable multiplicity of humanself-understanding and culture, of different, mutually contradictoryinterpretations of human life in the form of technical and economiclife, where material advantage is to the forefront, or in the formsof religion, myth, art, philosophy and so on, philosophically ortheoretically; there is no triviality there, or rather, triviality is animpossibility.

66 PREGLED

The philosophical question of man, of the fundamental modesof our existence, of life and death, of labor and governance, of workas the historical action of freedom, of consumption and production,of work as the framework of governance, of communism as a “systemof historical materialism,” of the arrogation of power and the threatof death, of erotic communion and sociality, of games – this isimplicitly a dual question. First, it is a rejection of the obvious, ofwhat goes without saying, of whatever is most fiercely defended,even when it is utterly grotesque and contrary to everything just.Second, it is an insight into what mediates the creation of knowledgeof man for us: sociology, history, psychology, philology, moralphilology, ethnology, economics, cultural geography, pedagogyand so on. There is no doubt, however, that the sciences are powerfuland influential in “man’s quest for true self-discovery.”Still, thereis good reason for saying that, for all that, they are incapable ofgrasping man in his entirety; for the law of misfortune, the lawof the rift, of the open wound within us is at work in them.

Fink no doubt had in mind the fact that philosophy is knownto man as man: at times of spiritual and corporeal affliction, in themaelstrom of the times we live in, in the wastelands and single-mindedness of public institutions that “already know too muchabout us.” The institutions of modern societies, with their imageof man, know that there is nothing enigmatic about man; that wefind our happiness in the eyes of others, in the beatitude of sufferingand submission. Just as Marx associated his critique of dehumani-zation with a critique of the entire history of human society, so tooFink’s existential anthropology should be associated with the critiqueof metaphysics, of the millennia-long tradition that raises us forthe egoism of institutions in this age of global institutions.

Key words: anthropology, metaphysical subjectivity, language,the fundamental phenomena of human existence, phenomenology,metaphysics, the philosophy of language, ontological experience,tradition

67PREGLED

Ja tražim realnost posredstvom jezika. Možda bih ja htiocijelu stvarnost pretvoriti u jezik, da bih prisilio... da imaju Savjest.Eto ti jedne riječi. Ja se vjerovatno trudim da održim napetosti bezkojih se ljudska bića ne mogu više zvati ljudskim. Ako ona ne trpe,znači da su mi umakla...

Prevariš čovjeka, pa onda ga orobiš za osjećaj oštećenosti.Žderač proždire sve što postoji.

Soul Bellow

Osnovni fenomeni ljudskog postojanja1

Malo je onih mislilaca i filozofa koji nas čine toliko radoznalimda iskusimo i spoznamo osnovne fenomene ljudskog postojanja.Mi znamo da u taj red spada Eugen Fink, jedan mudar čovjek ipronicljiv mislilac. O tome svjedoči i njegovo djelo “Osnovnifenomeni ljudskog postojanja”, posthumno objavljeno. O njemuje potrebno govoriti s razumijevanjem i kritički, kao što govorimoo sebi, o osnovnim fenomenima ljudskog postojanja. To su, prijesvega, rad, vladavina, ljubav, igra i smrt. Od početka znamo dasu to načini našeg vlastitog postojanja. U njima se krije praksanaše vlastite antropologije: prisnost, srodnost sa stvarima i ljudima,ili pak beskrajna udaljenost, ono što je posredovano ljudskimradom, kulturama, religijama, mitovima, epohama, sudbinama.

Bei Lichte besehen, sind Ruhe und Glück überhaupt dasselbe.Thedor Fontane2

Nekom čovjeku reći da bi trebalo da otpočine, to bi značiloreći mu da bi trebao živjeti sretno. To bi značilo savjetovati mu... dastekne sretnu konstelaciju o kojoj može u svoj dokolici razmišljatia da pritom nema povoda za brigu.

Blaise Pascal

68 PREGLED

1 Vidjeti: Nolit, Beograd, 1984.2 „Ogledati se u svjetlu, tu su mir i sreća uopće isto.”

Biti sretan znači moći samog sebe opažati bez užasa.Walter Benjamin

Svjedočenje ljudske svijesti o svijetu

I kada nam jedan dan počinje, mi ga za sebe sređujemo i činimopodnošljivim. I može biti da time već dolaze do izražaja i do svijestiosnovni fenomeni ljudskog postojanja. U prvi plan dolaze navikaegzistiranja, neki način mišljenja i postupanja, ono za što smo i protivčega smo, ono što nam čini čast a što zadovoljstvo, uživanje uodređenom ophođenju. U tom se trenutku sabiru sve naše navikei strasti i razmišljanja o vrlini, poslušnosti, nesebičnosti, pravičnosti,uvažavanje požrtvovanog ili onog koji radi za proširenje moći.Samorazumijevanje našeg egzistiranja u radu i vladavini, u ljubavii borbi, u suočavanju s neprozirnom tajnom smrti, već je filozofiranje.A ono je, po Finku, forma ljudskog života, mogućnost koja leži unama samima, koja je i sama osnovni fenomen ljudskog postojanja.

Ne treba uopće vjerovati da je ljudski život moguć bez teiskonske mogućnosti: bez filozofije, koja je svagda pretvaranjesamo/razumljivog u istinski upitno i začudno (“Talenti iznalazerješenja, geniji otkrivaju probleme“, Hans Krailsheimer). U našimočima tada filozofija izgleda kao nešto dostojno poruge i prezira,kao nešto što je zbratimljeno s predanošću apologiji, nagonu štočovjeku oduzima pravo na istinu i slobodu, što predstavlja samoživostprivatne osobe ili duhovne aristokracije. U tom je smislu filozofskistav i ovaj Nietzscheov iskaz: “Najvrjednije od svih doba – našedoba – ne zna od svoje velike vrjednoće i novca ništa da uradi, negostalno gomila novac i stalno je sve marljivije; upravo je potrebnoviše genija za to da se daje nego da se stječe! – Pa, mi ćemo imatinaše ‘unuke‘.“

Kad se optužuje neko društvo za korupciju, već institucionalnu,da u njemu ne jenjava praznovjerje i mržnja, želja za hedonizmom,za komotnim životom, želja za ratom, da u njemu “tragedija prolazikroz kuće i ulice”, “gdje se rađaju velika ljubav i velika mržnja, aplamen spoznaje liže do neba” (Nietzsche), da je u njemu okrutnostpostala racionalizirana i finija, da raščovječenje, “ranjavanje imučenje kroz riječ i pogled u vremenima korupcije” postiže “svoju

69PREGLED

najvišu oblikovnost”, onda je to opet način da se uzdrma ono“samorazumljivo”, tiranija navika, tiranija optimizma, institucija,zamorna borba za puko samoodržanje. Kod Finka je to predmetpodrobnog, znalačkog i misaono produbljenog istraživanja svijetai čovjeka, koegzistencije i slobode, socijalne filozofije, antropologijei kozmologije.

Međutim, filozofija nikad nije postrani od cijelog svijetaljudskog postojanja. Naime, to smo mi sami srasli s tim svojimljudskim postojanjem. Ali kada razmišljamo o njemu, kada i samifilozofski mislimo, a to zaista čini i može da čini svaki čovjek,odbijamo da budemo zatočenicima interesa, svih onih strasti i moćikoje stvaraju “opijatske i narkotične utjehe”, oduhovljavaju iliotupljuju čula, duhovne kolonije u duši i životu. Drugim riječima,filozofija je istinsko svjedočenje ljudske svijesti o svijetu, o sebisamoj: ona je u prvom redu iznad idolatrije trivijalnosti u makojoj formi.

Filozofija kao buđenje i začuđenost

Eugen Fink je u svojim istraživanjima daleko od jedne tradicio-nalne ili historijski nadmašene, sterilne i danas nakaradne filozofije.Filozofija je prije svega ljudsko buđenje, istinska začuđenost.Ona nam ne nudi neku umirujuću, samo tužnu dijalektiku, onutužnu antropologiju koja zna šta je ono najviše i u čemu je smisaotog najvišeg kao što su um, jezik, sloboda i historija. Nešto je, činise, zaista nesavladivo, novovjekovna verzija metafizike subjek-tivnosti, sprječavalo antropologiju da pronikne u novi smisaoljudske egzistencije, da uoči nove opasnosti koje leže u metafizicisubjektivnosti čiji su predstavnici kivni na one koji sumnjaju unju, u vladavinu njenih principa, u onaj profinjeni postupak dalažemo sebe-razlozima (Nietzsche).

Naravno, Finkovo djelo nije pod zaštitom apsolutnog znanja,čiji ishod danas dobro vidimo i spoznajemo. Ali nije opijeno nirelativizmom, uvidom da postoje danas jedva pregledna mnogostrukaljudska samotumačenja, kulture, različite i međusobno proturječneinterpretacije ljudskog života u formi tehničkog i ekonomskog

70 PREGLED

života, u kome materijalna prednost dolazi u prvi plan, ili u formamareligije, mita, umjetnosti, filozofije itd. filozofske ili teorijske;trivijalnosti tu nema, ili, bolje rečeno, nije uopće moguća.

Filozofsko pitanje o čovjeku, o osnovnim načinima njegovogpostojanja, o životu i smrti, o radu i vladavini, o radu kao povijesnojakciji slobode, o upotrebi i proizvođenju, o radu kao sklopu vlada-vine, o onome što je “magna charta kozmičkog bratstva”, o komu-nizmu kao “sistemu historijskog materijalizma”, o osvajanju moćii prijetnji smrću, o erotskoj zajednici i socijalitetu, o igri – prešutnopretpostavlja dvoje. Prvo, odbijanje samorazumljivog, onog što senajupornije brani, čak i kad je najnakaznije i protiv svake pravednestvari. Drugo, pretpostavlja uvid u ono što nam posreduju ustvaranju znanosti o čovjeku: sociologija, historija, psihologija,filologija, moralna filologija, etnologija, ekonomija, kulturnageografija, pedagogija itd. No, sasvim je pouzdano da su znanostimoćne i utjecajne u “traženju jednog pravog samoosvješćivanjačovjeka o sebi samom”. S dobrim razlozima, međutim, možemoreći da one, usprkos tome, nisu u stanju da obuhvate čovjeka unjegovoj cjelini. Jer u njima djeluje zakon nevolje, zakon diobei živog reza u nama.

Fink je, dakako, imao na umu to da je filozofija poznata čovjekukao čovjeku: u vremenima duševne kao i tjelesne nevolje, u vrtlogusadašnjice, u divljini i upornosti javnih institucija, koje o čovjeku“znaju već previše”. Institucije modernih društava, sa svojomslikom čovjeka, znaju da čovjek nije nikakva zagonetka, da on srećusvojih očiju nalazi u tuđim očima, u blaženstvu patnje i pokoravanju.Kao što su Nietzsche i Marx kritiku raščovječenja doveli u vezus kritikom cijele dosadašnje historije ljudskog društva, i Finkovaegzistencijalna antropologija/kozmologija treba da bude dovedenau vezu s kritikom metafizike, onih tisućljetnih tradicija koje nasodgajaju za egoizam institucija, u današnje doba svjetskih institucija.

Hladan pogled moći/Urbana hladnoća

Eto, upravo se pozivamo na misao da institucije u ovomegzistencijalno-filozofskom smislu nisu samo jedno tumačenjesmisla, način kako pojedinac i društvo sebe doživljava. One su ne

71PREGLED

samo ono što je nužno: protiv ljudskog rasula i raščovječenja. Onesu i način prijevare: potiru individualnost, zagonetnost svijeta iživota; izmišljaju lažne, velike privide. Od beskraja stvari i indi-viduuma, “plodnih nevolja”, one prizivaju ono lažno opće, hladanpogled moći, fanatizam, “pomahnitali kor”, ono što umiruje i dušui tijelo. Individuum, čovjek kao čovjek, usamljenost kao argument“koji obara i najbolje argumente”, egoizam velikodušnosti institucija,to je ono što dovodi u pitanje “stalni nagon iz nas” (Nietzsche);to je “prastara prikrivajuća snaga institucija”.

Ovaj mislilac – inače prisni prijatelj Martina Heideggera,kod kojeg je promovirao, nekadašnji Husserlov asistent i bliskisuradnik, mentor Zagorki Mićić3 početkom tridesetih godina 20.stoljeća, koja je radila doktorsku disertaciju o fenomenologijiEdmunda Husserla, više „budistički“ mislilac, kojeg sam jedanputsreo na Korčuli u doba Korčulanske škole – vjeruje u mogućnostjedne nove antropologije, u otvorenost ljudskog samorazumijevanja,u etiku odgovornosti jednog novog, humanog razumijevanja svijetai života. Očito je riječ o mišljenju koje misli čovjeka u otvorenostisvijeta, u prepletu osnovnih fenomena socijalne koegzistencijekoju sačinjavaju rad i vladavina, ljubav i borba, sloboda i ljudskasmrt. To je djelo onog filozofskog mišljenja kome su potrebniPlaton i Aristotel, Hegel i Nietzsche, (Marx), koje je dovoljnorazborito da zna da nije stiglo ni do kakvog kraja stvari. Uzdiglose do svoje vrline, do one odvažnosti mišljenja i uma svjetovnostikoja nagoni da se filozofska antropologija prizove kao dio ljudskogživota, kao “dio puta pitajućeg mišljenja kojim zajednički idemo”.Ukratko, ovo Finkovo djelo, iako nema u sebi onu kritičku notukoju imaju naprimjer Adornova djela, iako nema zlu savjest, nanajbolji mogući način svjedoči da filozofska antropologija nijesamo “matematika” ljudske egzistencije. Namjera Finkove misli dase naučimo biti, da se uputimo u “pravcu jedne radikalno ovo-

72 PREGLED

3 Radio sam s njom od kraja 1954. do početka 1960. godine. Tada sam prviput i upoznao gospođu Zagorku Micić, veoma obrazovanu u polju fenomeno-loške filozofije, ali je to morala u to doba dijeliti s dijalektičkim i historijskimmaterijalizmom koji je progutao Karla Marxa a otvorio se prema Lenjinu iStaljinu. Kako se to moglo uskladiti između sebe? Vladala je, bar kod mene,zasićenost tom psihologijom bez duše, tom teologijom bez boga.

zemaljske antropologije”, koja ne počiva na pojednostavljenju,koja, čini mi se, zna samo jedan rez u nama na koji “moramopristati”: na nedovoljnost riječi, u potpunom reproduciranju misli(Nietzsche). Da podsjetim na Valéryjevu misao: “Želim reći da nasriječi prizivaju da postanemo, daleko više nego što nas podstičuda shvatimo” („Oslobođenje“, 3. jula 1985, str. 9).

Eugen Fink (1905-1975)

Eugen Fink je zacijelo jedan od najuglednijih filozofa uNjemačkoj. Sva njegova personalnost sublimirana je u jednojfenomenologiji, drugoj antropologiji, koja je povrh nacional/socija-lizma, proroka/ideologa, ali i povrh modernih sumanutih filantropija.

Rođen je u Konstanzu 11.12.1905. godine u jednoj velikojporodici. Odrastao je kod ujaka koji je bio katolički svećenik, paje njegova čudesna znatiželja mogla da se ispuni u jednoj golemojbiblioteci u kojoj je mogao naći knjige od Hiljadu i jedne noći dofilozofskih spisa velikana kao što su Kant i Nietzsche. Čitao jesakriven; nikada nije zaboravio kako je još kao desetogodišnjakstekao onu svijest: To sam ja! I tako je počeo život jednog filozofa.Pratio je kao ministrant svojeg ujaka u posjetama bolesnicima. Zaranaje spoznavao, posebno tajne latinskog i grčkog. Kazivano je daje za razliku od starijeg brata bio introvertan, uvučen u vlastite misli,jake crne kose, tako da ga je ujna susjedima predstavljala kao „dieschwarze Nacht“.

Još u gimnaziji Eugen Fink ističe svoju iznimnu sposobnostopažanja, napose u susretima, sa zadivljujućom moći pamćenja.Ako je bilo nešto veoma teško, onda je učitelj znao reći: „Das mussder Eugen wissen!“ („To mora znati Eugen!“). I uvijek je to znao.U toj dobi Eugen je čitao Kanta, Humea, Hegela, Nietzschea,Giordana Bruna, spise o budizmu (von Heiler). I kao učenik bioje član Kantgesellschafta u Konstanzu. Koja sudbina? On je većtada slušao predavanja i diskusije. Bio je njima očaran i razočaran.Ljubav prema pozorištu je bila veoma izrazita. Bio je na scenikao statist. Zahvaljujući svojem čudesnom pamćenju, kristalnojasnom duhu, znao je napamet cijele drame. Znano je da je i u kasnimgodinama, koje zapravo nije ni dočekao, znao cijele scene Schille-

73PREGLED

rovog djela „Tell“. Znao je cijele grčke tragedije. To je bila vrstastrasti Finkove. On je uvijek bio čovjek poput vedrog i beskrajnomudrog Bude, bar za pisca ovih iskaza, sa unutarnjim opažanjem,a lice mu je bilo mirno.

Vidjeli smo prizore Finkovog planinarenja – kao i Heideg-gerovog – plovljenja i ribarenja na Bodenseeu. Blizina Alpa umireu ljepoti koju je Milostivi obdario svim onim čudesnim što podupirezemlju i ljude. I Finkovo pentranje po Alpama (die BayerischenAlpen), po Dolomitima, koje je trajalo do u starost, sačuvalo jeono njegovo unutarnje opažanje koje je i duh i umjetničko djelo.Ogledao se i u sportu još u doba studija i prvih godina braka (od1936. godine). Radost je bila u podizanju pogleda na spokojneplanine i polja, s prijateljima. Blizina prirodi je bila nalik onoj okojoj je riječ u Lao Ceovom djelu Dhao te King.

Već 1925. godine započeo je Fink studij filozofije, povijesti,germanistike, ekonomije, etnologije, prvo u Münsteru i Berlinu,te se nakon dva semestra vraća u Freiburg, gdje studira kod E.Husserla koji otvara polje suvremene filozofije kao fenomenologije.Započinju prizori susreta s Husserlom i Heideggerom, koji pred-stavljaju plodne razgovore, a predstavljaju sjaj novog vremena u20. stoljeću.

Znamo da je ono Finkovo vlastito došlo do izražaja: filozofskoznanje, poznavanje literature, grčke tragedije, prije svega tajanstvenamoć pamćenja, tog umijeća prizivanja ideja, refleksije i slika.Godine 1929. – kao što je već spomenuto – Eugen Fink je promoviraokod Husserla i Heideggera s temom Vergegenwärtigung und Bild.Beiträge zur Phänomenologie der Unwirklichkeit.4 Već 1930.godine radi kao privatni asistent kod Husserla, koji je te godineemeritiran, pa je zajedno s Finkom organizirao privatne seminareo Husserlovoj fenomenologiji, i to prije svega za studente kojisu dolazili iz inozemstva. Poznat je japanski seminar koji suposjećivali kasnije veoma ugledni profesori: Mayumi Haga (Tokio),Goichi Miyake (Senda), Tomoo Otaka (Seoul) i Jihei Usui (Kyoto).Znano je da je s njima dugo surađivao i da je fenomenološkiorijentirana filozofija Ed. Husserla našla svoje osebujne izražaje

74 PREGLED

4 „Osuvremenjivanje (reprezentiranje) i slika. Prilozi fenomenologiji ne-zbiljnosti“

na Dalekom istoku, u Japanu prije svega, sa svojevrsnom dubinomkoja seže i do početka 21. stoljeća.

Ne radi se samo o njima. Fink je oblikovao bliske kontakte sFritzom i Felixom Kaufmannom, Alfredom Achützom, Ortegomy Gassetom, s Dorionom Cairnsom, Mauriceom Merleau-Pontyjem,čije djelo produbljuje ideju fenomenologije i izaziva žestoke pole-mike. Sjećam se da je Zagorka Micić, koja je sredinom tridesetihgodina 20. stoljeća kod Ed. Husserla studirala i svoju doktorskudisertaciju posvetila Husserlovoj fenomenologiji, već 1955. godineputovala iz Skoplja u Pariz da sudjeluje na konferenciji o fenomeno-logiji; tom je prilikom srela Merleau-Pontyja. Kao i drugi, takoje i ona razmjenjivala pisma s ovim velikim filozofom koje mi ječitala odmah po mojem dolasku u Skoplje 1955. godine, u doba doksam radio na Filozofskom fakultetu, gdje sam vodio seminare izpovijesti filozofije, estetike i etike. S divljenjem je pričala o susretus Eugenom Finkom, koji je napisao predgovor za njenu knjigu oHusserlovoj fenomenologiji još početkom tridesetih godina minulogstoljeća. U svojoj filozofskoj orijentaciji i u predavanjima na Filo-zofskom fakultetu u Skoplju nije preuzela ništa od fenomenološkiorijentirane filozofije. Sam život je tražio uključivanje u sustavdijalektičkog i historijskog materijalizma, u jednu neizmjerno rigidnudogmatiku, kojoj se ona, po neizbježnoj logici, razložno opirala.

Pozicija Eugena Finka gotovo izravno je dovedena u pitanjeveć 1933. godine. Suradnja s Husserlom, koji je bio Židov, bila jenepoželjna i s vremenom veoma opasna. Poznavaoci Finka kazujuda odvajanje od Husserla nije bilo u skladu ni s etičkim principimaFinkovim, niti s njegovim bićem. O toj sreći susretanja i zajedničkogfilozofskog života s Husserlom, koji je umro 1938. godine, svjedočeugledni filozofi Jan Patočka, Dorion Cairns, Hans Lassner, HermanLeo Van Breda, koji je kao belgijski franciskanac spasio Husserlovugolemu filozofsku zaostavštinu. U diplomatskim paketima je 1938.godine prebačena u Leuven u Belgiji. U toj zemlji je i Eugen Finksa suprugom živio kao emigrant. I zajedno s uglednim filozofomLudwigom Landgrebeom5 radio na dešifriranju i čitanju stenograma.

75PREGLED

5 Njegovo veoma značajno djelo „Philosophie der Gegenwart“ („Suvremenafilozofija“), koje se pojavilo neposredno poslije Drugog svjetskog rata, 1952.

Zarad svoje univerzitetske karijere nije se Eugen Fink okrenuoi udaljio od Edmunda Husserla, kojemu je višestruko bio blizak.Strano mu je bilo i pritajeno suparništvo u području filozofije iduhovnih znanosti. I zapuštenost prijateljstva.

76 PREGLED

godine, preveo je Vanja Sutlić u filozofskoj biblioteci „Logos“ (Veselin Masleša,Sarajevo) 1976. godine. Ovo je djelo u ono vrijeme otvorilo filozofski diskursne samo u Sarajevu nego i u drugim centrima ex-Jugoslavije. Ono se uklapalou veoma intenzivno bavljenje fenomenologijom i ontologijom, s filozofskimdjelom Martina Heideggera. Već tada sam objavio tri studije o M. Heideggeru:„Martin Heidegger i problem destrukcije metafizičke sudbine čovjeka“ (Filo-zofski fakultet u Sarajevu, RADOVI, Knjiga I, 1963, str. 161-196), „Slobodnodjelo čovjeka kao bit istine u filozofiji“ (Godišen zbornik na Filozofskiot fakultetna Univerzitetot vo Skopje, 1956, Knjiga 9, str. 68-125), „Govor – Vrijeme– Svijet kao bit čovjeka. Martin Heidegger i bit modernog tehniziranja svijeta“,Putevi, Banja Luka, 1961, VII, 6, str. 490-523.

Vanja Sutlić se također upuštao u – literarno briljantnu – mogućnost rasprav-ljanja o Heideggerovoj filozofiji. Iznimno je značajno djelo Ante Pažanina kojije početkom šezdesetih minulog stoljeća studirao filozofiju i napose Husserlovufenomenologiju u Zapadnoj Njemačkoj, u kojoj je odbranio doktorsku disertacijuupravo o povijesnosti i fenomenologiji kod Husserla. Čini mi se da je on prviposlije Drugog svjetskog rata surađivao s Eugenom Finkom, Ludwigom Langre-beom, koji je bio i u komisiji za odbranu doktorske disertacije („Wissenschaft undGeschichte in der Phänomenologie Edmund Husserls“, 1962). Početkomšezdesetih godina minulog stoljeća organiziran je filozofski simpozij na kojemusu sudjelovali istaknuti filozofi iz svijeta i zemlje, među njima i LudwigLandgrebe, Eugen Fink, Karl-Heinz Volkmann-Schluck. I ovaj potonji je držaopredavanja na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

U posljednjem intervjuu Oto Pöggeler (Information/Philosopohie, Dezember2006, 5) kazuje da je 1957. godine putovao u Pariz, u kojem je vladala posebnafilozofska atmosfera. Nije se moglo ni o čemu razgovarati ako se nije razgovaraloo Heideggeru. Jean Wahl je preko pet godina držao predavanja o M. Heideggeru.Tada je otkrio i spise kasnog Heideggera, upoznao velikog liričara Paula Celana.Otto Pöggeler je tada upoznao ranog Heideggera i počeo je objavljivati svojestudije. Zanimljivo je mišljenje Volkmanna Schlucka: „Was der Herr Pöggelerda schreibt, hat nichts mit Heidegger zu tun, das hat er frei erfunden“ („To očemu piše Otto Pöggeler nema ništa zajedničko s Heideggerom; to on slobodnoizmišlja.“). Obraćanje na ranog Heideggera – uostalom kao i na ranog Marxa,koji se bavi velikom filozofijom od drevnih Grka do Hegela, Kanta, Schellingaitd. – bilo je tada suočavanje sa tabuima. Otto Pöggeler je 1957. godine pisaoHeideggeru o predavanjima Jeana Wahla o Heideggeru koja su bila tiskana.Već krajem 1958. on ih je poslao i Heidegger ih je smatrao veoma zanimljivim.Godine 1959. – uz posredovanje Oskara Beckera – upoznao je rane spise, naposeBeiträge zur Philosophie, koji su bili objavljeni tek 1989. godine.

Sačuvani su spisi, ali su poslovi oko dešifriranja i čitanja biliprekinuti još 1940. godine, kada je Hitlerova Njemačka okupiralaBelgiju. Mogao je Fink i pomisliti da su spašeni, kao što je naszaludila nada. Bio je protjeran u Francusku kao izgnanik, na putuužasa kroz ovu zemlju. Vijesti koje su stizale nisu bile nepoznate,iznenađujuće i utješne: sve je opstojalo u strahu koji je podmuklodjelovao. Izgnanicima u Francusku posvuda je prijetio linč raz-bjesnjele svjetine. U logoru – u doba otuđenih informacija – strahi glad. Kada je Fink dospio pod vlast Gestapoa i njemačke vojske,Treći Reich mu je otvorio patnju, njegov poraz kraj svjetskog paklai zločina nacionalsocijalizma u Njemačkoj.

Bio je svjedokom kraja zločina jedne totalitarne ideologije.Godine 1945. vratio se Fink svojoj porodici sa dvoje djece (1941.i 1942. godine). Habilitirao je 1946. na univerzitetu u Freiburgus radom koji je napisao još kod Ed. Husserla: Die Idee einertranszendentalen Methodenlehre. Već je imao vlastito filozofskoiskustvo, nauku o kritičkoj metodi mišljenja. Godine 1948. – u dobakada sam upisao studij filozofije u Zagrebu – izabran je za redovnogprofesora, 1971. je emeritiran; postao je dr. phil. h. c. Louvain. SMartinom Heideggerom je vodio iznimno čuveni Heraklit-Seminar uzimskom semestru 1966/1967.

Eugen Fink u svojim djelima pokazuje originalnost i osebujnostvlastite filozofije. Već u knjizi O biti entuzijazma, K problemuontološkog iskustva i u drugim značajnim djelima on razvijaosobenost filozofskog iskustva. I u našim vremenima od 1960.godine, u Sarajevu također, ono se pojavljuje u formi rasprave oHeideggeru Slijedimo li neke filozofe.

Budućnost i bit prirode

To je također ono značajno polje Finkovih istraživanja. Uodnosu dva središnja momenta: erosa i smrti. Pritom on kritičkipriziva ideje u filozofskoj tradiciji, od Heraklita do suvremenogdoba. Ali nikada u „hermeneutičkom smislu“ se ne da eksplicirati.Svijet nije samo ono što je za Martina Heideggera; nije ni univerzumili suma ma kako značajnih događaja i bića. Svijet je u starogrčkomsmislu horizont “koji obrazuje uvjet za pojavu bića”. Uvodi ontološku

77PREGLED

diferenciju između svijeta i unutar/svjetskih bića, takozvanu“kozmološku diferenciju”. U promišljanju svijeta, bitka i čovjeka,koegzistencije i slobode, fenomenološki orijentirane antropologije,Eugen Fink ima u vidu svijet kojemu bitno pripada “igra”, rad, ljubav,”prijepor” između rasvjetljujućeg “neba” i skrivajuće-tajeće “zemlje”.U ovom svjetlu promišljeni svijet znači ono što je otvoreno, kojesvagda zahtijeva pojavljivanje (“Himmel”), ali to što se u sebi skrivakao u Heraklita physis, ”u čemu svako biće opstoji, održava se ipojavljuje (“Erde”).

Finku nije ostalo skriveno da se svijet susteže, i da se stogačovjek „ponovo vraća u svoju vlastitu slobodu“. Kod Finka jeantropocentrična ili politička, nacionalna, narcistička volja bila ubiti destruktivna. To je poslije njegove smrti, kasnije svakim deset-ljećem, bilo sve jasnije, vidljivije. Danas je to tragično stanje: tri-jumfira homo faber: on jasno pokazuje sve što može učiniti i stvoriti.U doba tehničko-elektronskog uma, moći novoga, koje poput drogeduboko nagriza ljudsku moć rasuđivanja. Istina, što je istina?Davno je to pitanje postavljeno. Čovječanstvo se ne može oprostitiod onoga što je učinilo sa sobom i sa Zemljom koja nije nastanjivaljubavlju, pravednošću, slobodom, istinskom tugom. Zemlji jeoduzeto ono što je u biti čini nastanjivom: otvorenost Zemlje, ljudskakoegzistencija, koegzistencija i sloboda, ona moć jednog-s-drugim.Ono povijesno ili vrijeme nije više beskonačno.

Znači li to: ni prostor a ni vrijeme? Da: ”Sam ne možeš odreditikoja je stvarnost stvarna? Svaki filozof će ti reći da se to, kao sveracionalno rasuđivanje, zasniva na općeprihvaćenim dokazima.Samo što je ovaj konkretni način da se to učini sasvim naopak. Alii vrlo ljudski. Spaliti kuću da se ispeče prase. Čovječanstvo uvijektako peče svinje.“ U sebi osjećamo prinudu pitanja: „Misliš da jepovijest povijest uzajamne ljubavi? Budalo? Pogledaj milijunemrtvih. Možeš ih sažalijevati, suosjećati s njima. Izvršili smopokuse sa svakom ljudskom osobinom da vidimo koja je jaka ivrijedna divljenja i pokazali smo da to nije nijedna. Postoji jedinopraktičnost. Ako stari bog postoji, mora da je ubojica. Ali jediniistinski bog je smrt…“

Što znači ta pobjeda smrti? Koga to mi optužujemo i zašto? Jeli u pitanju samo istrošenost ozonskog omotača? Biološka dis-

78 PREGLED

funkcija? Katastro/filija? Kulturna degradacija? Smanjena sposobnostrasuđivanja? Sile koje su zatrovale zemlju, zrak i vodu, floru i faunu,gradove i mora? Je li istina? “Ispostavlja se da je naša vlastita ubilačkamašta velika sila, naša ljudska mašta počinje time što optužuje bogazbog ubojstva. U osnovi cijele te katastrofe leži osjećaj ljudskog bićada mu je nanesena nepravda, a s time ja ne želim imati više nikakvogposla. Lakše je uopće ne postojati nego optuživati boga.”

U svakom slučaju, Eugen Fink nije na tragu Heideggerovograzumijevanja „Zemlje“ („Erde“) i smrti, kao što nije ni na traguHeideggerove ideje „prevladavanja“ metafizike Zapada. Smrt nijemoguće hermeneutički eksplicirati, ali je i u kasnog Heideggera smrtmišljena prije svega iz horizonta suvremenog pjesništva (Rilke,Trakl). Je li moguće misliti smrt? Opažati je? Fink je na neposredannačin osjetio opasnost smrti u odajama Gestapoa, koja je bila potpunou skladu s njim samim, s vjernošću Ed. Husserlu.

Kod Finka kao filozofa, a on je uvijek želio biti jedino filozof,mislilac, čovjek je bitno odgovorna osoba, višedimenzionalno. Utom smislu on je biće koje dospijeva do odgovora, ali time ne proždirepitanja i probleme. Kada se sada osvrnemo unatrag, vidimo da jeveoma cijenio Martina Heideggera kao iznimnu osobnost 20.stoljeća. Ali s njim nije uspostavio ono životno-trajno prijateljstvo.Prava je istina da je za njega bilo karakteristično da oni posebnobliski prijatelji nisu pripadali univerzitetskoj intelektualnoj eliti.On se nije kolebao u tome: važnije mu je bilo pravo ljudsko razumi-jevanje, bliskost, dar sugovornika, čiji je literarni nastup lik “lijepeduše” (“…mit schöngeistiger Bestrebungen“), nego nama dobroznana intelektualnost. Za svoje prijatelje je znao reći da su po-svetili svoj život traganju za njim, za smislom i mirom. Bio je,znamo, introvertiran čovjek, u “budističkoj” jasnoći dobra i prisnosti.Prijateljstvo mu je bilo božiji dar, čuvanje i stvaranje ljudskogsvijeta. O tome je govorio: o susretima s filozofima na Korčuli,kojima nije nedostajala vedrina i snaga humora, koja uvijek uvećavasimetriju, veličinu duha koja je bila narušena. Jan Patocka jeostavljao takvu putanju, kao i Zagorka Micić početkom tridesetihgodina u Njemačkoj.

Izgubimo dane i noći, i godine, ako nas nije nadahnula zamisaoprijateljstva. Ono ne govori napamet. I sam sam tako u toku studija

79PREGLED

(1948-1952) doživljavao kolege različitih imena: Gajo Petrović,Danilo Pejović, Danko Grlić, Branko Bošnjak, Vanja Sutlić, IvanFocht, Stanko Lasić, Ivo Vidan, Frano Čale, Vlado Gotovac,Duško Berlot, Tomo Belaj, Stanko Bošnjak, Duško Žubrinić, BorisKelemen, Veseljko Veljčić, Vlado Veljčić, Veljko Cvjetičanin,Davor Kapitanić, Bruno Popović. Bavili smo se istim zanatom uoskudno vrijeme.

Žudjeti za prijateljstvom u Aristotelovom ili Finkovom smisluznačilo je žudjeti za neranjivošću. “Vraćamo mora u izvore” (M.Antić)6 Po mojem sudu, to objašnjava da je Fink imao prijatelje usvijetu, u Sjedinjenim Američkim Državama, u Evropi, Japanu itd.

Napose poslije sloma onih ljudskih vrijednosti koje nisu do-puštale rat, nasilje, izdaju i korupciju, planetarni sadizam i divljaštvo.Bilo je to vrijeme beskrajne/pustolovine, kada je trebalo odstranitibeskrajnu/bijedu/rata, zločina. Trebalo je stvoriti nov način mišljenja,pogled na svijet koji bi omogućio da egzistencija svakog dobijesmisao, da je svako u srcu pouzdan: u miru i napretku, a protivprepredenosti i pokvarenosti. Eugen Fink je 1945. godine, poslijeporaza nacional/socijalizma ili fašizma, otvarao taj put u budućnost,kao što ga i mi u Bosni i Hercegovini trebamo. Tješila ga je spo-sobnost njegovih studenata za samostalno i kritičko mišljenje. Ipjesništvo je na osebujan način nadahnulo taj novi put; držao je Finkpredavanja o Rilkeovim “Duineser Elegien” (“Devinskim elegijama”)i “Die Sonette an Orpheus” (Sonete Orfeju).

Bio se posvetio socijalnoj pedagogiji, praktičnom obrazovanju,a na univerzitetu je osnovao Husserlov arhiv u Freiburgu. On je biopovezan s Husserlovim arhivom u Leuvenu, s onim koji je počeosa sretnim radom još 1939. godine. Pišući ovu bilješku, imam naumu ono što sam znao još kao student u Zagrebu, što sam saznaood Zagorke Micić u Skoplju i Ludwiga Landgrebea, R. Ingardenai drugih filozofa koji su gostovali na Filozofskom fakultetu uSarajevu. Fink je brižno i kompetentno vodio ovaj HusserlovArhiv do 1971. godine.

Znamo da je bio veoma aktivan član njemačke UNESCOkomisije u Freiburgu, pripravan da radi u sindikatu za obrazovanje

80 PREGLED

6 Hodajući na rukama, Pragovor, No 4, Jugoart, Zagreb, 1986, 107.

i znanost, da poziva inozemne goste. S dužnom smjernošću imudrošću bio je aktivan član “Hauptgruppe Mensch und Technik”u udruženju njemačkih inženjera. Bila je to beskrajna pustolovina– nakon Drugog svjetskog rata – obnavljanja duhovnog života. Umje poučavan na kritici fašizma, konclogora, osvajanja, na kriticiosramoćenja velike filozofije, umjetnosti i kulture u Njemačkoj.

Sudjelovao je na internacionalnim kongresima filozofa (1949,1966, 1971. itd.). Dobio je velike pohvale kao i Hans-Georg Gadamerza sudjelovanje 1971. godine na Karajanovim seminarima u Salz-burgu, na njemačko-talijanskim kulturnim akademijama, naposeu susretu sa Praxis grupom na Korčuli koja je bila toliko različitau svojim filozofskim pozicijama, motivima i manifestacijama.Htio bih spomenuti da je Felix Kaufmann 1948. godine pozvaoFinka da održi jednogodišnja predavanja na New School of SocialResearchu u New Yorku i na univerzitetu u Chicagu. Njegovapredavanja u Njemačkoj izazivala su veliku pozornost; tu je izlagaoi seriju predavanja “Oaza sreće, Misli o ontologiji igre” (“Oase desGlücks, Gedanken zu einer Ontologie des Spiels“), kojom sam seu mladosti intenzivno bavio, buntovan i spreman na parodijudijalektičkog i historijskog materijalizma, sovjetskog marksizma.

Eugen Fink bi mogao reći ono što je Hegel rekao u drugompovijesnom i filozofskom kontekstu, s drugim motivima: istinitai istinska filozofija „može i mora uskrsnuti u najvedriju slobodusvojeg obličja“.7 Iskazuje on to u svojoj filozofiji, u predavanjimai izlaganjima na konferencijama (Bruxelles 1951, Krefeld 1956,Schwäbisch Hall 1969), napose u djelu „Nähe und Distanz“. Onje vladao raznorodnim disciplinama, duhovnim znanostima, ukrajnje sustavnom liku. Spajao je s Husserlovom fenomenologijom,ali se suočio s njom na drugom, vlastitom putu.

Obdaren spekulativnom invencijom, jasan i razložan, Finkpredaje na drugim univerzitetima: 1948. u Kölnu, 1957. u Berlinu, naispražnjenoj Heideggerovoj katedri u Freiburgu, 1967. u Sarajevu.Fink je, jednom zauvijek, istakao da odbija poziv da dođe na pozicijuMartina Heideggera, suspendiranog nakon rata, 1945. godine,kojeg je slušao od kraja dvadesetih godina i s kojim je najbliskije

81PREGLED

7 G. W. Fr. Hegel, Sämtliche Werke. Edition Hermann Glockner, I, 433.

surađivao, napose u čuvenim seminarima o Heraklitu, koji je zaFinka bio najznačajniji filozof 20. stoljeća. Sada je preda mnomfilozof koji se razilazi s Heideggerom u središnjim pitanjimapolitike, i u privatnim ponašanjima, jer se Heidegger 1933. godinejasno i tužno udaljio od svojeg učitelja Ed. Husserla. U tome vidimi jedan moralni Ursprache, Prajezik koji propisuje razlikovanjemutnog, koje je sinonim za izmišljenu zemlju depresije i ljudskogpotonuća, i idealizma uma, duhovnog stanja koje se da razjasniti,ali se ne da poremetiti, koje se okreće od zloće.

Eugen Fink je očito uspijevao izraziti prijateljstvo prema Ed.Husserlu. Već pobliže razjašnjenje toga da je za njega Heideggerbio najznačajniji filozof 20. stoljeća, da nije bio ravnodušan prematome kako se poslije Drugog svjetskog rata postupalo s njim upolitici – u izvjesnom smislu iskrivljuje istinu. On se zalagao zaHeideggera, za mogućnost očuvanja ideja ovog velikog duha.Odatle bi se moglo zaključiti da on nije pristajao na sutonski pejzažfilozofije koji je kod nas u to vrijeme bio tmina. Sam Heidegger jeto visoko cijenio, bio je beskrajno zahvalan, i on je to jasno izraziou jednom pismu sročenom na dan Finkove smrti, ali i u posveti(im Band 29/30/ Heidegger-Gesamtausgabe). Mi time tragamoza istinom, neodređenom i neizrecivom, u prijateljstvu, o kojemje govorio Aristotel.

Ali je taj odnos prema Husserlu bio Finkov život, svagda uskladu s njegovim filozofijama literature, napose u „Epiloge zurDichtung“ (Klostermann, 1971, koji je preveden kod nas). Sjajanmislilac koji, kao i Hans-Georg Gadamer, koji već 1947. godinekritizira Heideggerovu filozofiju jezika, ideju prevladavanja meta-fizike. Mi se suočavamo s Finkovim putem u filozofiji, s novimpočetkom, s promijenjenom slikom zapadne metafizike svjetlaili metafizike uma, s jednim osjetilom za zrake Nietzscheovefilozofije i pjesništva. O njoj je Eugen Fink lucidno pisao u dobakada je on predstavljen u očima svijeta kao ideolog, kao fašist, anjegova misao kao gomilanje logorskih trupala (kako bi rekaoAlbert Camus braneći Nietzschea).

Za njega svijet nije samo univerzum bića, „nije skup predmetau prostoru“ i vremenu, nije ni ono, kao u Heideggera, što se otkrivau tu-bitku (Da-sein, Da des Seins). Kao i u istočnim filozofijama,

82 PREGLED

tako je i kod njega čovjek biće u svijetu; a svijet beskrajno nadilazičovjeka i njegove mogućnosti uma, stvaranja, rada, kulture icivilizacije. I ovdje se upućujemo na onu tradicionalnu dijalektičkuigru: od Platona do Hegela. „...Gerade weil sich die Welt entzieht,wird der Mensch wieder in seine eigene Freiheit zurückgebracht“(Reiner Sepp).8 U tom se kontekstu ističe da Fink onom povijesnomili vremenom ne pridaje neograničenu moć, kako to čini MartinHeidegger (Cathrin Nielsen).9 Ta je činjenica posebno značajna.

Mnogi sudionici i suvremenici podsjećaju da su Finkovistudenti bili fascinirani njegovim predavanjima usprkos njegovojsvojevrsnoj distanciranosti. Njegova misao je bila istinski poticajna,ali je zahtijevala visoko znanje i najvišu moguću koncentraciju.On se nije preobražavao u apokaliptičara, u „reakcionarnog profetu“,ali nije pristajao na „moderni realizam“, na fetišizam robnogsvijeta, na simulaciju, „medijalnu rutinu života“, na „pakao uvijekjednakog“. U odnosu prema slušaocima bio je samo smjerni respekt,a ne potkupljivi obzor publiciteta, onog odveć slavodobitno biti upravu, što je jedna od onih velikih napasti kojima je teško izbjeći.

Cilj Finkove pedagogije, kojoj je bio veoma naklonjen, nijebilo sljedbeništvo, „mutni hvalospjev“. Bila je to otvorenost mišljenja.I zajednica u kojoj se bliskost mišljenja ostvarivala u drukčijimputevima daljnjeg mišljenja koje je vrijedilo više od pukog sljed-beništva. Nauk o sposobnosti postavljanja pitanja je ono najviše:sposobnost za rezonanciju, za senzibiliziranje živog sistema, putevaživota. Vedri duh voli uzajamno sudjelovanje u duhovnosti, uživotu koji je više ustrojstvo igre, ”stajati u vjerodostojnom odnosuprema tragičkoj pozornici”, u životu koji je samonavještanjerezonancije u uzajamnom, odgovornom životu, u kojem je onpreuzeo sebe “lišen slike” (Rilke). To je ono što je božanstveno sjalou njegovim čestim susretima i izletima: umjetnost morala, obzirnosti.Krajem šezdesetih godina 20. stoljeća Fink živi u blistavosti mira,uma i imaginacije, ali su nevolje u Drugom svjetskom ratu,

83PREGLED

8 „Upravo stoga što se svijet uskraćuje, čovjek ponovo dospijeva u svojuvlastitu slobodu.“ Zanimljiv razgovor: Intervju: “Freiheit durch Begrenzung.Ronald Bruzina, Cathrin Nielsen und Rainer Sepp im Gespräch über EugenFinks Philosophie. - Information/Philosophie, März 2007, 1, S. 60-64.

9 Ibid., S. 60.

višestruki angažman poslije rata, iscrpili tu jasnoću živog bića.Godine 1970. bila je neophodna operacija bubrega, a potomdijabetes, i 1971. godine emeritiranje. Njegovi suvremenici nisumu uvijek bili naklonjeni, koji su mu otežavali dolazak na Institut.Da: osjećajnost je sada obuhvatila sve. Eugen Fink je odustao oddaljnjih posjeta i susreta.

U martu 1975. godine nastupio je prvi udar, koji je otežao spo-sobnost govora; u junu je nastupio drugi udar, od kojeg se EugenFink nije mogao oporaviti. Dvadeset petog jula 1975. godine došaoje treći udar, smrt, i – po njegovoj želji – preseljenje: u krugu porodicei bliskih prijatelja, koji su mnogolika podudarnost vremena itrajanja. Vraćajući se idejama onog spisa Die Grundphänomenedes menschlichen Daseins (Alber, Freiburg, 1979; srpskohrvatskiprijevod: Nolit, Beograd, 1984),10 tragom suvremenih iskustava,“tananih odraza koje je ona ostavila u drugim dušama“, vidimoda se Eugen Fink odvažio da sačuva onaj čudesni i plodotvornispekulativni duh fenomenologije, koji je bio sposoban za pro-dubljenje iskustva fenomena ljudskog svijeta i povijesti, u pisanjui u predavanjima. U razdoblju bludničenja ljudskog duha, urotečovjeka protiv Zemlje i vlastitog opstanka, koja je krajnji tehnicizami krajnja međa, mi nastojimo razumjeti Finkovu filozofiju iz

84 PREGLED

10 Metaphysik der Erziehung im Weltverständnis von Plato und Aristoteles,Klostermann, Frankfurt/Main, 1970; sh. prijevod: 1984; Hegels Problemformel„Prüfung der Realität des Erkennens, u „Phänomenologie des Geistes“, u:Praxis, Zagreb, 1971, 39-477; Einleitung in die Philosophie, Königshausen/ Neumann,Würzburg, 1985; sh. prijevod: Nolit, Beograd, 1990; Was will diePhänomenologie Husserls? U: Die Tatwelt (Berlin) 10 (1934), S.15-32; takođeru: E. Fink: Studien zur Phänomenologie 1930-1939, Den Haag: Nijhoff, 1966.(Phänomenologica, 21, sh. prijevod: Vidici, Beograd, 1974; Philosophie alsÜberwindung der „Naivität“. U: Lexis (Lahr/Baden) 1 (1948), S. 107-127;također u: E. Fink: Nähe und Distanz, Freiburg: Alber, 1976; sh. prijevod: VukKaradžić, 1979, Beograd; Oase des Glücks. Gedanken zu einer Ontologie desSpiels, Alber, Freiburg, 1957; sh. prijevod: Mala teorijska biblioteka, Osijek1979; Sein, Wahrheit, Welt.Vorfragen zum Problem des Phänomensbegriffs,Phäenomenologica 1, Nijhoff, Den Haag, 1959; sh. prijevod: u Fenomenologija,Nolit, Beograd, 1975; Studien zur Phänomenologie 1930-1939. – Phaenomeno-logica 21, Nijhoff, Den Haag, 1966; sh. prijevod; Gradina, Niü 1990; Revolutionund bewustsein. U: Praxis, Zagreb, 1969, 104-109; Nietzsches Philosophie.Urban-Bücher, Bd. 45, Kohlhammer, Stuttgart, 1960, 5. Aufl., 1986; sh. prijevod:Znaci, Zagreb. 1981.

njezinog vlastitog iskona, svojevrsne kozmološke ideje koja nasoslobađa antropocentričnih, idiosinkratskih crta. Poslije orgijanjanacionalsocijalizma, zaprepaštenja da je čovjek mogao da seponaša neprijateljski prema Drugim, ne samo Jevrejima, da jepomakao zastor mogućeg zla do krajnje granice.

Danas nas ti prizori i sjećanja beskrajno rastužuju. Ne nalazimoviše u sebi raznolike ideje i proročanske osobine; nadamo se daćemo biti kadri razlikovati dobro i zlo, da ćemo u lutanju dospjetido onog – nalik onom Descartesovom – sadržajnog znanja o svijetuu kojem dospijeva do pojma i do izraza mnogostrukost konkretnogi osjetilnog, ona Goetheova „fantazija za zbiljnost realnog“.

Eugen Fink je na osebujan način – povrh hajdegerijanizma– uspio analizirati evropsku filozofsku povijest, fenomenologiju,biti na svoj način angažiran i pojmom obrazovanja (o kojem je Hegelpisao u Fenomenologiji duha). On nam povjerava da se ne radio čistom posredovanju znanja, organiziranju obrazovnog sustava.On se pita o biti obrazovanja i odgoja, u skladu s ljudskim duhom,koji ne polazi tragom nihilizma. Stoga je Finkova filozofija onakoja se kritički i samokritički povjerava povijesnom i duhovnomiskustvu i na taj način odgovara zahtjevima vremena. „On se nijesamo aktivno uključivao u obrazovnu politiku, nego je iz horizontasuvremenih pitanja razvijao svoju filozofiju obrazovanja.“

Eugen Fink nije preuzeo mjesto prethodnoga: filozofa, učiteljaili prijatelja. I u životu je bio povučen ili introvertiran, pa mu jesvaka slučajnost bliskosti, otvorenosti i prijateljstva bila zbiljskidar: poetski, moglo bi se reći. Volio je susrete sa seljanima; da imvaljano pomaže, naprimjer u doba vršidbe ili u drugim prilikama.Seljani su ga zvali „profesorom“; ali je radio kao stari seljak/seljanin. Kao što je to na drukčiji način volio Martin Heidegger:živio je od pravednosti jedne sklonosti duha arhaičnom, od drugepriče sa seljacima, od nekih ponavljanja izgovorenog, koje jemoglo predstavljati „razumljivog“ Rilkea, naprimjer, u kojemništa nije poništeno primjedbom, samo dosadom. Finkovi seljacisu bili „promišljena čuda“, ljubav za ugodljivost ili ljepotu pejzaža,za koji nikad ne možemo reći da je osrednji. Sječa šume, pilanje,rezbarenje, umjetnički poslovi s drvetom koji su i kod nas bili lijepai samosvojna djela, sažeta u zdjelama, čunjevima, u ljubavi za

85PREGLED

čaroliju sretnog drveta i za violinu – bila su to za Eugena Finkapredvorja duha poput maštarija iz dnevnog sna o kojem je nedavnogovorio nobelovac, književnik Orhan Pamuk. Fink je znao daprijateljstvo ne mora uroditi plodom: ali ono je najbolji od svijuljudskih darova; ništa tu nije nadređeno ili podređeno, kao što jeto u ljubavi, koja je „prizor u prizoru, kao u tragediji o Hamletu,uzdignut na potenciju sna“ (Jorge Luis Borges); u doba neizrecivihbezočnosti prijateljstvo je nalik na Priče iz hiljadu i jedne noći.Ništa od toga nije više važnije, jer ono, prijateljstvo, iskreno ineiskvareno, vjerno sebi, udahnjuje i ljudima i pejzažu, prirodi,duh sreće. Walter Benjamin je bio u pravu kad je govorio: „Bitisretan znači moći promatrati sebe bez užasa.“ Da li smo danas sretni?Pod kojim socijalnim i psihološkim okolnostima? Da li zrcala varaju?

Fink je bio zatočenik, ali zatočenik slobode. Njegova filozofijakazuje to: čovjek pripada Svijetu, koji se u biti prikriva kao kodHeraklita physis (U biti je prirode da se skriva: Fragmenti), susteže,i tako se čovjek vraća u svoju vlastitu slobodu, koja je dvoje: jedinaforma polifonosti prostora i vremena, ni vremena a ni prostora,stvaranja i čuvanja svijeta za koje Borges kaže da su ovdje naZemlji zakleti neprijatelji, „na Nebu su istoznačni“. To je „slobodaputem ograničenja“.

Finkov pojam slobode se bitno razlikuje od Sartreovog pojmaslobode na koju je čovjek osuđen. Egzistencijalisti u 19. i 20. stoljećusu izrazili pouzdanost tog pojma, koji rastjeruje sumnju. Onproizlazi iz vjere u slobodu individuuma, u njegovu umnost iapsolutnost njegove odgovornosti. Finkov pojam slobode ne konsti-tuira svijet – kao kod Sartrea – niti je samo bitna, konstitutivnaodredba ljudskog postojanja, Da-Seina (u Heideggerovom smislu).Čovjek je biće koje odgovora, koje je sposobno odgovarati udvostrukom smislu: s obzirom na koncepciju povijesnog svijetai na „svijet“ koji pripada zemlji. Kako odrediti, naprimjer, stid?Za Karla Marxa to je već dovoljna priprema za skok, za bitnupromjenu povijesnog i političkog svijeta. Za Sartrea je stid egzisten-cijalna situacija odluke i odgovornosti. Za Finka se stid ne razjašnjavana kraju posredstvom povijesnog svijeta, osebujne povijesne konste-lacije, naprimjer, s obzirom na holokaust ili genocid; ne samo u „eticisjećanja“ žrtve nego i u pripadnosti narodu, iskrivljenom pojmu

86 PREGLED

naroda koji je učinio zločin. Stid se u Finka odnosi na „natpovijesnuili pretpovijesnu dimenziju zemlje (Erde) i u Heideggerovomsmislu; odnosi se na ono što je etika oblikovanja, etika sjećanja,potencijal razumijevanja koji se ne može povijesno prevladati: uvidu oprosta i pomirenja, pokajanja i kazne u Hegelovom smislu.

Odatle potječe ideja da je upravo tu „potencijal otpora nasprampovijesno jednoznačnih svjetova, naprimjer naspram Trećeg Reichaili naspram razdoblja tehnike“, tehnocentrične kulture. Finkovapromišljena misao ne prihvaća rigidnost Heideggerove ideje obiti tehnike koja nije ništa tehničko, koja ima totalizirajuće crte.„Kod Finka također, ali ovdje ‘bezmjerna mjera‘ (‘masslose Mass‘)zemlje (die Erde) obrazuje istodobno zbiljsku protutežu. Ona sepovijesno ne ukida i ljudsko opstojanje tako uzima u obzir i ogra-ničava njegovu slobodu“ (Cathrin Nielsen). I svakako – omogućuje.Jer mi smo u skladu s drevnom grčkom filozofijom, ali i u skladu sastarokineskom filozofijom, s jedne strane povijest, a s druge stranepriroda. U tom polju se oblikuje znanje, duh koji je sposoban zasvakovrsnu dinamiku, za srazmjerne veze „između stanja“. Čista jefikcija ideja jedne beskrajne slobode. To opažanje dovodi do izrazaprimjereniji pojam slobode koja se „razvija unutar određenihgranica“ (Rainer Sepp).

To je jedan istinski jezik slobode, slobode duha i oka, naprimjer,duha koji vidi i opaža, oka koje je u stanju čuti muziku, predstavljationo što nije likovno. Slobodne su i slike onoga čemu se teži, onogašto se nalazi kada se iziđe iz njega. To je ono začuđujuće kod EugenaFinka, što nas vraća R.M. Rilkeu (1875-1926) o kojem je govoriou svojim predavanjima. Podsjećam samo na Rilkeove stihove kojise ne daju poništiti „estetičkim imperativom”11:

Ja živim u kruzima, koji se širei njima sve više obuhvatit žudimJa možda i neću polučiti zadnji, konačni krugNo ja se ipak trudim.

87PREGLED

11 Peter Sloterdijk: Der ästhetische Imperativ Schriften zur Kunst; izdao ipogovor napisao Peter Weibel; Philo & Philo Fine Arts/Europäische Verlag-sanstalt, Hamburg, 2007.

I ovdje je na djelu jedna skrita igra „zemlje“ („Erde“) ili „povije-snosti“ („Geschichtlichkeit“). To bi moglo biti prosuđivanje odIskona12, od moći preobražavanja: i onog povijesnog samog čovjekai onog prirodnog, pred-povijesnog, koje ne trpi izopačivanje,danas u formi globalizacije i instrumentalizacije. I pojam slobodeje još od Francuske revolucije sve do avanture globalizacije biopodložan instrumentaliziranju, samozastiranju i pretvaranju u furijezla.13 Valja reći da je Eugen Fink govorio da moderne institucijeodviše znaju o čovjeku, one imaju oko (Polifem), danas moćnoelektronsko oko, sažimajuće, moć paklenskih sila.

Literatura

1. Eugen Fink, Vergegenwärtigung und Bild. Beiträge zurPhänomenologie der Unwirklichkeit (1929, Dissertation).

2. Die Idee einer transcendentalen Methodenlehre, 1932.3. Vom Wesen des Enthusiasmus, Freiburg, 1959.4. Nachdenkliches zur ontologischen frühgeschichte von

Raum-Zeit-Bewegung, Den Haag, 1957.5. Alles und Nichts. Den Hag, 1959.6. Spiel als Weltsymbol, Stuttgart, 1960.7. Nietzsches philosophie. Metaphysik und Tod, Stuttgart,

1969.8. Heraklit, Seminar mit Martin Heidegger, Frankfurt/Main,

1970.9. Nähe und Distanz, Phänemoneologische Vorträge und

Aufsätze, Freiburg, Alber, 1976.

88 PREGLED

12 O ideji Iskona pisao sam u esejima koji su nastali u razdoblju od 1961.do 1966. godine. U cjelini su sabrani u knjizi „Iskon i smisao/Čovjek i sudbinakulture Zapada“, „Svjetlost“, Sarajevo, 1971, str. 405.

13 Taj je proces otvarao Hegel u „Fenomenologiji duha“ i u „Filozofiji po-vijesti“. U tom je smislu moguće govoriti o „despociji slobode“, koja se protežesve do danas. Ona ima svoje kraljeve i diktatore, kakvoću tamnog svjetla, milinuliberalne demokracije, „vizualnu prozu“ veleumnog.

10. Sein und Mensch. Vom Wesen der ontologischen Erfah-rung, Freiburg, 1977.

11. Grundfhänomene des menschlichen Daseins, Freiburg,1979.

12. Welt und Endlichkeit, Würzburg, 1990.13. Hegel, Frankfurt, 2006(2)

89PREGLED

UDK 342.724 + 140 W. Kymlicka

Valida Repovac-Pašić

LIBERALNA TEORIJA MANJINSKIH PRAVA UFILOZOFIJI WILLA KYMLICKE

A LIBERAL THEORY OF MINORITY RIGHTS IN WILLKYMLICKA’S THOUGHT

Sažetak

U ovoj studiji ponudili smo neke stavove Willa Kymlicke čijafilozofija između ostalog nudi liberalnu teoriju manjinskih prava.Ostajući u okviru liberalne tradicije, on nastoji da odbrani i razvijeliberalno viđenje prava, kako individualnih tako i zajednice. S drugestrane, značajna je po tome što elaborira veoma jake argumenteu korist manjinskih prava, te pokušava da pomiri grupna i indivi-dualna prava. Kymlicka tvrdi da se diferencirana grupna pravaoslanjaju na individualne slobode i autonomiju, stoga je logičnoda mogu biti izvedena iz Rawlsove egalitarne teorije pravde. Ovateza podržava politički liberalizam kao jedini odgovarajući teorijskii politički pristup koji prilagođava raznovrsne kulturalne razlikegrupa i garantira određena za grupu specifična prava. Okvirliberalne pravde je najprikladniji za otvaranje međukulturalnogdijaloga i za potvrdu kulturalnog članstva. Zaštita diferenciranihgrupnih prava je nužna pretpostavka za koegzistenciju kulturalneraznolikosti i zapravo unaprjeđuje individualnu slobodu, autonomijui jednakost svih članova društva.

Ključne riječi: prava manjina, diferencirana grupna prava,kulturalno članstvo, osoba i društvo, individua – zajednica, liberalnateorija, multikulturalizam, multikulturalno građanstvo

91PREGLED

Summary

This review presents some aspects of Will Kymlicka’s philosophy,which proposes, among other, a liberal theory of minority rights.Remaining within the framework of liberal tradition, he tries todefend and develop a liberal view of rights, both individual andthose of the society. On the other hand, it is significant becauseit provides very strong arguments in favor of minority rights, andattempts to reconcile group and individual rights. Kymlickaasserts that group-differentiated rights rely heavily on individualfreedom and autonomy, and that therefore they logically could bederived from Rawls’ egalitarian theory of justice. This thesis supportspolitical liberalism as the only appropriate theoretical and politicalapproach to accommodating various groups’ cultural differencesand endorsing certain group-specific rights. The framework ofliberal justice is the most suitable for the opening of cross-culturaldialogue and for the approval of cultural membership. The provisionof group-differentiated rights is a necessary precondition forcoexistence of cultural differences and in fact promotes individualfreedom, autonomy and equality of all members of society.

Key words: minority rights, group-differentiated rights, culturalmembership, the self and a society, individual-community, liberaltheory, multiculturalism, multicultural citizenship

Kymlickina teorija manjinskih prava zasnovana je na liberalnimprincipima o primatu sloboda i autonomije individue nad društvom.Iskorak van liberalnih okvira postiže tezom da su individualna auto-nomija i sloboda čvrsto povezane i čak razvijene kroz kulturalnii društveni milje. Prema Kymlicki, kulturalno članstvo – pripadanje,predstavlja elementarni uvjet za utemeljenje liberalnog društva.Značaj kulturalnog članstva bi trebao biti bezrezervno priznat. Upolitičkoj zajednici utemeljenoj na kulturalnom članstvu individuese smatraju članovima određene kulturalne zajednice, te je to njihovodobro.1 Iz toga slijedi teza da su manjinska prava neophodna za

92 PREGLED

1 W. Kymlicka, Liberalism, Community and Culture, Oxford, 1989, str. 162.

one grupe čije je kulturalno članstvo ugroženo od strane većinskei dominantne kulture. Kymlickina intencija je da dokaže da indivi-dualno članstvo u kulturalnoj zajednici uvjetuje distribuciju dobrobitii tereta o kojima govori liberalna teorija pravde.2 Argument kojinam Kymlicka nudi u korist potvrde diferenciranih grupnih pravaje neupitna veza individualne autonomije i kulturalnog članstva.Pored toga, kulturalno članstvo obogaćuje individuu spektromalternativa, te zaslužuje podrobniju analizu u okviru liberalneteorije pravde.

Kymlicka nastoji da svojom teorijom dokaže pretjeranost iprevaziđenost liberalno-komunitarne debate koja u svojoj sržiima individualno-društvenu dihotomiju. Istovremeno, osiguravajućimjesto za diferencirana grupna prava u okviru liberalne teorije,Kymlicka osporava one kritičare liberalizma koji ga smatraju suvišeatomističkom i individualističkom teorijom, neadekvatnom zapromociju i unaprjeđenje prava manjina. Kraj liberalno-komunitarnihneslaganja je moguć u onom trenutku kada jasno definiramo većpostojeće veze između osobe/bića i zajednice.

„Osoba/biće“ i „dobro“

Temeljna obilježja pripisana liberalnoj teoriji spram relacijeosoba/biće – društvo su sljedeća: da individue vode svoj životiznutra i da su slobodne da promišljeno preispituju i unaprjeđujusvoja vjerovanja, poglede i opredjeljenja. Ljudska bića posjedujumoć rasuđivanja koja im pomaže da pronađu najdjelotvornijenačine za ostvarenje definiranih ciljeva3; da su sva ljudska bićasposobna da definiraju, propituju i odbacuju vlastite moralne pogledei vrijednosti. Iako individue imaju primat nad društvom, one suipak, prema Kymlicki, značajno ovisne o društvenim okolnostima.Njihovi interesi i uvjerenja se mijenjaju vremenom zahvaljujućisvijetu u kojem se nalaze.

Kymlicka odbacuje isključivu komunitarnu društvenu tezu daindividue moraju biti smještene u društveni kontekst. Odbijajući

93PREGLED

2 Ibid., str. 162.3 W. Kymlicka, 1989, str. 17.

fundamentalnu “ukotvljenost” individue u pore društva, on priznajeda društvo ipak jeste važan kontekst iz kojeg autonomno ljudskobiće crpi elemente i mehanizme za ostvarenje vlastitih dobara i svrha.Društveno oblikovanje naših interesa jeste relevantno za našuegzistenciju, ali i u skladu s individualnom slobodom na izbor.4

Argumentacija koju Kymlicka nudi kada analizira ovisnost indi-vidue o društvu je da ako razmatramo individualna vjerovanja/uvjerenja kao pred/izvan društvene vrijednosti, utvrđene a prioridruštvenim okolnostima, mi ne možemo promovirati tradicionalneliberalne principe slobode svijesti, govora, obrazovanja i samo-obrazovanja. To je nešto što individue crpe iz društva kao takvogi na osnovu toga kreiraju i preispituju svoj karakter i ono što jezaista vrijedno.5 Prema tome, društveni ambijent nije intrinzičan/imanentan, niti je aprioran ljudskom biću. Individua je autonomna,slobodna, jednaka, i ima potrebu za kulturom radi propitivanjavlastitih koncepata i ciljeva. Različiti kulturalni aspekti pružaju prilikuda individue izaberu i formiraju vlastite vizije o tome kako voditidobar život. Postulat da individua ima mogućnost da slobodno birai slijedi vlastita vjerovanja je nosivi stup liberalne pravde.

Individualno-društvena dihotomija

Debata o relaciji individua – zajednica zaokupljala je teoretičareliberalizma i rezultirala zadovoljenjem i ograničavanjem na uni-verzalna i neotuđiva individualna prava i slobode (civilna i političkaprava), dok su zahtjevi grupa za pozitivnim kolektivnim pravimaostali zanemareni. Tradicionalni liberalni teoretičari su definiralida su grupna prava ili najbolje primjenjiva kroz individualnaprava ili pak kao negativna grupna prava (na slobodu od progona,diskriminacije, ugnjetavanja, segregacije itd.).6

Liberalna distinkcija države od društva omogućava da građ-anstvo i članovi političke zajednice budu isključivo u funkciji

94 PREGLED

4 W. Kymlicka, 1989, str. 9-19, W. Kymlicka, Multicultural Citizenship:A Liberal Theory of Minority Rights, Oxford, 1995, str. 90-93.

5 W. Kymlicka, 1989, str. 17.6 W. Kymlicka, 1995, str. 49-58.

individualne volje i izbora, što je Rawlsovo egalitarno stanovištekoje promovira državu „dobroćudnog-nemara“ ili „slijepu za razlike“prema kolektivnim društvenim praksama. Liberalna država jetako etnokulturalno neutralna politička zajednica. Sljedbeniciegalitarizma tvrde da vrline kao tolerancija, razumnost, pravednosttranscendiraju sve različitosti. Tako liberalizam odvaja državu odkulture na isti način na koji to radi s državom i religijom. Političkiliberalizam zasnovan na premisama jednakosti i pravde tako jeindiferentan i slijep za različite kulture i etničke identitete.7

Kymlicka dekonstruira ideju države “slijepe za razlike” neda bi dokazao da su grupna prava iznad individualnih, nego da bisjedinio obje vrste prava u preoblikovanom odnosu individua –društvo konceptom multikulturalnog građanstva (multiculturalcitizenship). Teze da samo putem priznanja i institucionalizacijediferenciranih grupnih prava individualne slobode mogu bitiosigurane8 argumentirane su na sljedeći način: zaštita pozitivnihprava manjina rijetko se kosi ili je ograničavajuća za druge slobode/prava; individualna prava i grupna prava su uzajamno konstituirajućazahvaljujući društvenom kontaktu i kulturi koja ljudskim bićimadaje značenje i opravdanost.

Kymlickina teorija predlaže potpuno novo uređenje izmeđuindividua, zajednice i države na način da je zajednica medij krozkoji individue realiziraju vlastite potencijale. Individue ne žive uizolaciji, niti samo na tržištu, nego u zajednici koja čini važnu kompo-nentu identiteta i krucijalan kontekst.

Diferencirana grupna prava

Teoretičari komunitarizma kritiziraju liberalne teoretičareda ne poklanjaju dovoljnu pažnju mjeri u kojoj individua vodiosmišljen život kao dio života zajednice. Prema njima, problem sliberalizmom nije akcent na univerzalizmu, društvenoj jednakostiili pravdi, nego je primat dat individualizmu. Komunitaristi dovode

95PREGLED

7 W. Kymlicka, Contemporary Political Philosophy: An Introduction, Oxford,2002, str. 343-347, W. Kymlicka, 1989, str. 162-178.

8 W. Kymlicka, 1995, str. 152-158.

u pitanje liberalnu indolentnost prema činjenici da su sloboda iblagostanje jedino mogući unutar zajednice. Za prve su grupniinteresi usko vezani s individualnim, a država „slijepa za razlike“ jeopasna i negira pravo na samoodređenje i identitet grupe (nacionalni,etnokulturalni), forsirajući tako ljude na homogeni kontekst. Premakomunitaristima, liberali pogrešno tumače pojam ljudskog bića injegove procese samoodređenja, te tvrde da je ljudsko biće definiranosvojim društvenim ulogama koje stječe kroz “ukotvljenost” udruštveni kontekst. Samoodređenje se, prema njima, izražavakroz društvene uloge, prije nego izvan njih. Liberalna postulacijada je “ukotvljeno” biće neovisno o društvenim okolnostima, kao inegiranje diferenciranih grupnih prava, dovodi do marginalizacijegrupa (ili kako ih Kymlicka naziva manjinskih kultura) prisiljenihprihvatiti strane forme hegemonijske i dominantne kulture. Zakomunitariste egalitarno društvo je nehumano, diskriminacijskoi nefer prema manjinskim skupinama, čije identitete potiskuje.

Will Kymlicka pravi kompromis između komunitarizma iliberalne pozicije predlažući treći put – liberalnu teoriju manjinskihili diferenciranih grupnih prava, dobro argumentiranu, koja nudisolucije za savremene političke probleme (izgradnja nacionalnedržave, potiskivanje identiteta, uspon nacionalizma itd.). Bitnoje naglasiti da Kymlicka pokušava (ne baš uspješno) napravitirazliku između kolektivnih prava i diferenciranih grupnih prava.Nerazumijevanje ova dva pojma je jedan od povoda liberalno-komu-nitarne debate.9 Propust da se jasno definiraju kolektivna prava uodnosu na grupna prava doveo je do konfrontacije individualnihi grupnih prava. Značenje kolektivnih prava je mnogo šire ipodrazumijeva interese šire zajednice.10 Dok kolektivna pravamogu biti u sukobu s individualnim pravima, diferencirana grupnaprava su prava članova (individua) određene grupe. Samim tim sukonzistentna sa individualnim pravima.11 Važno je primijetiti daodređena grupna prava ne pripadaju samo nacionalnim ili etničkimskupinama, nego čine važan dio prava individua koje pripadaju

96 PREGLED

9 W. Kymlicka, 1995, str. 45-48.10 Ibid., str. 45.11 Ibid., str. 45.

spomenutim grupama.12 Interesi članova zajednice koji čine etničkuvećinu su adekvatno zaštićeni kroz njihova individualna ljudskaprava (imaju svoju državu, jezik koji je oficijelni). Suprotno tome,ugrožene grupe imaju interes za preciznom definicijom diferen-ciranih grupnih prava, kao što su prava na kolektivna kulturna dobra,prava reprezentacije, pravo na jezik, praznike, tradicionalnu odjećuitd., te njihovu promociju.13

Kymlickina liberalna teorija manjinskih prava odnosi se nazaštitu grupnih interesa u široj zajednici i njihovih fundamentalnihinteresa u savremenim okolnostima. Promocija manjinskih pravapotvrđuje priznanje njihove kulture i prava na članstvo u toj kulturi,mogućnost na slobodno samoodređenje i očuvanje njihovog identi-teta. Da zaključimo, diferencirana grupna prava ovdje nisu pukosvedena na individualna prava, ona su neka vrsta njihove nadgradnje.Diferencirana grupna prava predstavljaju utemeljene vrijednosti odinteresa za individuu i njihovo priznavanje je jedan od mehanizamada se zaštite individualni interesi. Ovo je dorađena i unaprijeđenaegalitaristička teorija koja uključuje univerzalna prava individuau multikulturalnoj državi i diferencirana grupna prava neophodnaza jednak tretman manjinskih kultura.

Izvori kulturalne raznolikosti

Prema Kymlicki, država može biti multikulturalna ako njeničlanovi pripadaju različitim historijski utemeljenim nacijama (tzv.multinacionalna država) ili polietnička država ako u njoj živeimigrantske grupe koje su emigrirale iz drugih država i nacija. Autorkoristi pojam multikulturalan da bi opisao nešto što proistječe iznacionalne i etničke raznolikosti, te govori o dva najčešća tipa etno-kulturalnih grupa – o nacionalnim manjinama u multinacionalnimdržavama i etničkim grupama u polietničkim državama.

97PREGLED

12 Ibid., str. 97.13 Ibid., str. 31, 45-48, 114-115.

a. Nacionalne manjine

Nacionalne manjine su grupe koje imaju dio zajedničke ilizajedničku historiju, zajednicu, teritoriju, jezik i kulturu. Nacionalnemanjine mogu postati manjinom protiv njihove volje putem osva-janja, kolonizacije, ili ekspanzije, ili mogu postati manjinom uznjihovu volju u okviru dogovorene federacije s drugom ili više nacija.Razlikuju se dvije grupe nacionalnih manjina: „poddržavne nacije“i „autohtono stanovništvo“. Poddržavne nacije posjedovale suvlastitu političku zajednicu u prošlosti, ali su vremenom nevoljnobile inkorporirane (osvajanjem, raspadom imperija) u širu zajednicu.Njihov cilj je nacionalna re/izgradnja i kreiranje nezavisne nacionalnedržave u kojoj bi postali većina.14 Određene multinacionalne državesu kreirane na dobrovoljnim osnovama kao rezultat ugovora izmeđunacionalnih grupa o formiranju federacije.

Autohtoni narodi predstavljaju drugu kategoriju nacionalnihmanjina inkorporiranih u veće države bez njihovog pristanka ilisporazuma. Razlika između „poddržavnih nacija“ i „autohtonihnaroda“ sastoji se u različitim zahtjevima koje oni postavljaju širojzajednici. Poddržavne nacije obično zahtijevaju političku, ekonomskui društvenu autonomiju, prekrajanje unutarnjih granica, samoupravui vlastite institucije. Općenito, njihovi zahtjevi su i upotreba vlastitogjezika u javnom prostoru (na sudovima, u političkim i zakonodavniminstitucijama), očuvanje njihovih škola (vlastiti obrazovni kurikulum),mediji, ukratko da očuvaju i njeguju vlastitu kulturu.15 S druge strane,autohtono stanovništvo obično zahtijeva pravo na očuvanje svojezemlje, tradicionalnih običaja i vjerovanja (prakticiranje religije,plemenskih običaja, mitova, pogleda na svijet itd.).

Fundamentalni zahtjev nacionalnih manjina je pravo na samo-upravu dodijeljeno od države kroz zakonodavnu regulativu ili ustav,ili pravo na političku reprezentaciju. Samouprava podrazumijevarazličite forme političke i teritorijalne autonomije, podjelu moći

98 PREGLED

14 W. Kymlicka, M. Opalski, (Ed.), Can Liberal Pluralism be exported?Western Political Theory and Ethnic relations in Eastern Europe, Oxford, 2001,str. 24.

15 W. Kymlicka, 2002, str. 348-352.

između centralne vlade i lokalnih jedinica. Politička autonomijaje veoma bitna za nacionalne manjine jer garantira kontrolu nadodređenim teritorijem, očuvanje kulture i drugih bitnih obilježjajedne nacije.16 Drugi mogući način za prilagođavanje kulturalnihrazličitosti kroz samoupravu je federalizam. Federalizam podrazu-mijeva ustavnu moć nacionalne manjine u određenoj regiji, entitetu,kreiranje javnih institucija kao što je regionalna vlada, sudovi, škole,univerziteti itd. Kymlicka uvjerava da pravo na samoupravu trebabiti priznato na permanentnoj osnovi i da je ono inherentno pravonacionalnih manjina. Naravno, uvijek postoji mogućnost secesijenacionalne manjine. Ove grupe mogu odlučiti da se otcijepe, i unekim slučajevima je to jedina solucija. U drugim, pak, moguće jeprilagoditi prava nacionalnih manjina kroz kombinaciju samoupravei prava na političku reprezentaciju.17

b. Polietnička prava

Kulturalne etničke manjine posljedica su individualnih ilifamilijarnih imigracija iz različitih nacija. Spomenute manjinenastaju tako što emigriraju u slobodnija demokratska društva, upotrazi za boljim životom (posao, više obrazovanje, zdravstvenaskrb itd.) i da u konačnici postanu građani te zemlje. Tako su pretežnirazlozi emigracije ekonomske i političke prirode. Imigranti nisuu poziciji da uspostave izvornu kulturu imajući u vidu da su dobro-voljno imigrirali u novu zajednicu i da su teritorijalno raspršeniu veoma male grupe. Etnokulturalne grupe su, prema Kymlicki,onda primorane na integraciju u novo društvo. Treba primijetitida Kymlicka sam ne zahtijeva permanentna grupna prava za onegrupe koje su dobrovoljno imigrirale.

Prava koja su dodijeljena imigrantskim grupama nazivajuse polietnička prava (etničke grupe u polietničkim državama) i tosu prava na očuvanje nekih od etničkih naslijeđa (hrana, odjeća,praznici, religija, asocijacije), izuzeće od nekih pravila i zakona kojimogu povrijediti njihovo prakticiranje religije, javno finansiranje

99PREGLED

16 W. Kymlicka, 1995, str. 27-30.17 Ibid., str. 10-33.

kulturnih praksi. Postoje i dvije kategorije imigranata – legalnih,koji su dobili državljanstvo, i ilegalnih, koji nemaju šanse da postanugrađanima te zemlje. Ove druge, kojima je integracija u većinskuzajednicu onemogućena, Kymlicka naziva meticima (metics).18

Iskustva pokazuju da se u većini slučajeva imigranti dobrovoljnoasimiliraju u novo matično društvo, poštujući imigracijsku politiku.Postavlja se onda pitanje – zbog čega zahtjev za polietničkimpravima? Prema Kymlicki, polietnička prava su potrebna za redefi-niciju multikulturalne imigracijske politike, ili drugim riječima zaosiguranje pravedne integracije. Polietnička prava garantirajuimigrantima njegovanje tradicije i etničkog naslijeđa, i u isto vrijemepravedno integriranje u novu oficijelnu društvenu kulturu (societalculture). U krajnjem slučaju, ona garantiraju slobodu etničkih poseb-nosti, otklanjaju strah, predrasude i diskriminaciju.19 Analizirajućietnička prava, Kymlicka poziva na politike koje će dokinuti rasizami diskriminaciju.

Ključni argumenti za promociju manjinskih prava

Argument jednakosti je prvi argument koji Kymlicka koristida opravda koncept priznanja diferenciranih grupnih prava uliberalnim društvima. Istinska jednakost je neophodna za mirnukoegzistenciju različitih kultura i tradicija. Posebna zaštita određenihprava manjina znači promociju izvorne jednakosti. Prema autoru,egalitaristički ideal etnokulturalne neutralnosti je nemoguć i bezutemeljenja. Država se ne uzdržava od odlučivanja koja nacionalnaili etnička grupa će biti protežirana ili podržana sve dok omogućavavećinskim nacijama supstancijalnu i ustavnu moć zaštite političkihinteresa i očuvanja vlastitog kulturnog naslijeđa i društvene kulture.20

Drugi argument za priznanje kolektivnih prava su historijskisporazumi. Pod tim se misli na historijske ugovore, forme federacije,različite ugovore koji se tiču granica, korištenja jezika u javnomživotu itd. Ovaj argument je bitan kada imamo slučaj nacionalnih

100 PREGLED

18 W. Kymlicka, 2002, str. 352-355, 357-359.19 W. Kymlicka, 1995, str. 31.20 Ibid., str. 108-115.

manjina koje tvrde da su njihova prava ignorirana ili nekonzistentna,i predstavljaju suplement prvom argumentu. S druge strane, nemaznačaja za etničke grupe, s tim da je njihova imigracija tretiranakao dobrovoljni izbor.21

Kulturalni diverzitet je treći princip korišten da se odbranidiskurs o posebnim manjinskim pravima. Kada govori o pojmudiverziteta, Kymlicka je svjestan činjenice da nacionalne manjinečesto rade malo na tome da doprinesu i povećaju diverzitet u okvirimašire zajednice. Nekada se uočava i težnja ka njegovom minimiziranju.Argument kulturalnog diverziteta je veoma važan za konceptmultikulturalizma jer govori o prilagodbi kulturalnih različitostimanjinskih grupa i o tome kako šira zajednica može profitirati oddiferenciranih grupnih prava.22 Ovaj princip se više odnosi na poli-etnička prava.23

No, primjetni su problemi i propusti u Kymlickinoj teorijimanjinskih prava. Priznavanje grupnih prava riskira pozitivnudiskriminaciju kada promoviranje kulturalnih različitosti poprimidezintegrativni poticaj. Drugi problem je taj da nam Kymlicka nedaje jasnu definiciju kolektivnih prava te ostavlja otvorenim pitanjemanipulacije tom definicijom od strane većinske ali i manjinskeskupine. Kymlickina analiza problematike manjinskih nacija ilietničkih grupa u širim zajednicama se na momente doima veomapovršnom. I sam na kraju priznaje da zajednički identitet unutarnacionalne države predstavlja veoma kompleksno pitanje koje jesavremena bolest većine multinacionalnih i polietničkih država iza koje teorija nema potpune odgovore.24

Pitanje neliberalnih kultura

Postoji još dosta problema u teoriji multikulturalnog građanstvai promocije posebnih prava u otvorenim demokratskim društvima.Najprije, Kymlicka izostavlja perspektive i prava drugih nemoćnih

101PREGLED

21 Ibid., str. 116-120.22 Ibid., str. 121.23 Ibid., str. 123.24 W. Kymlicka, M. Opalski, (Ed.), (2001), str. 16-23, 26-31.

i ugroženih grupa (prava žena, homoseksualaca, hendikepiranihosoba, izbjeglica).25 Raspravljajući u korist diferenciranih grupnihprava, on propušta da razmatra druge vrste nejednakosti (npr. izmeđuspolova) u okviru pojedine grupe. Također nam ne nudi odgovorena pitanje šta je s onima koji su manje moćni i ugroženi unutarvlastite konzervativne zajednice, često iznimno nepravedne.26

Kymlicka se fokusira na promociju kulturalnih raznolikosti etničkihgrupa i nacionalnih manjina te njegov koncept multikulturalizmamožemo prepoznati u najužem mogućem smislu. Kymlicka priznajeda se mnogi primjeri u svijetu ne uklapaju u njegovu teoriju(primjer jugoistočne Evrope) pa kaže da svaka manjina zaslužujeposebnu analizu i pristup. Također, svaka grupa promatrana usvjetlu Kymlickine teorije može zahtijevati različite tretmane ucilju prezerviranja vlastitog identiteta i egzistencije. Naprimjer,Afroamerikanci u SAD-u ne spadaju ni u izbjeglice ni u izolacio-nističke etnoreligijske grupe. Nisu ni dobrovoljni imigranti ninacionalne manjine. Bore se za fer integraciju u američko društvoi zahtijevaju priznanje osnovnih individualnih prava.27 Primjerizbjeglica također u ovoj teoriji nije razriješen. Izbjeglice napuštajusvoje kulture i zemlje bez svoje volje i često se ne žele integrirati unovu zajednicu u nadi da će se jednog dana vratiti u zemlju porijekla.28

Slučaj izolacionističkih etnoreligijskih grupa također ostaje maglovitu ovoj teoriji. To su grupe koje insistiraju da budu izolirane od mode-rnog načina života i prezerviraju neliberalne običaje odbijajućida učestvuju u svakodnevnom životu šire zajednice (obrazovanje,služenje vojske, rad u vladi itd.).29 Štaviše, kao paradoks, ove etno-religijske sekte su tolerirane unutar zapadnih demokratija. Postavljase pitanje koje su liberalne restrikcije i odgovori prema neliberalnimkulturama u slučajevima kada one ugrožavaju prava individuaunutar vlastite grupe u cilju očuvanja tradicionalnih običaja i praksi?Ovaj problem se često odnosi na prava žena u konzervativnim

102 PREGLED

25 W. Kymlicka, 2002, str. 327-336, 348-349.26 Okin, Moller Susan, Is Multiculturalism Bad for Women?, str. 3-7.

http://bostonreview.mit.edu/BR22.5/okin.html27 W. Kymlicka, M. Oplaski, (Ed.), 2001, str. 45-47.28 W. Kymlicka, 1995, str. 98.29 W. Kymlicka, M. Oplaski, (Ed.), 2001, str. 37-39.

patrijarhalnim društvima. Mnogo je primjera nejednakosti spolovakoji pokazuju da su ženska individualna prava ugrožena tradicio-nalnim moralnim pogledima njihovih vlastitih grupa. Da li takodiferencirana grupna prava idu u korist moćnih konzervativnihčlanova neliberalne zajednice? Problem neliberalnih kultura jeveoma važna diskusija u diskursu multikulturalnog građanstvakoju Kymlicka nažalost nije uspio razriješiti u potpunosti.

Multikulturalno građanstvo

Politička teorija multikulturalnog građanstva počiva na libe-ralnoj tradiciji individualnih prava nastojeći da uključi posebnagrupna prava u okviru njih. Fokusira se na dva savremena problema:multikulturalizam i grupna prava u modernim liberalnim demo-kratskim društvima. Teorija raspravlja kulturalne, etničke, rasneraznolikosti društva i kao direktne posljedice savremenog procesaglobalizacije koja pospješuje povezanost različitih kultura i društava.Potrebno je naglasiti da su savremeni integracijski procesi doprinijelireaktualiziranju pitanja etniciteta, identiteta i prava kao centralnihpolitičkih, društvenih i kulturalnih problema našeg vremena. Konceptmultikulturalnog građanstva uključuje pojmove individue, društva,samoodređenja i kulture. U isto vrijeme obuhvata vrijednosti kaošto su sloboda, pravda, svrsishodan život i slično.30

Autor u svojoj teoriji pokušava klasificirati pitanje odnosaautonomne individue i društva, te odnosa određene grupe i društvau cijelosti. Želi da identificira kako mi kao individue i članovi razli-čitih etničkih i kulturalnih grupa i društava komuniciramo jednis drugima. Adresirajući pitanje manjina i diferenciranih grupnihprava, ova teorija nastoji da eliminira predrasude i zablude kojeimamo jedni o drugima. Kymlicka tvrdi da država ne može bitiodvojena od društvenih kultura i da je često aktivno uključena ureprodukciju određenih ideala te da očekuje od članova da te idealeprate i poštuju.

103PREGLED

30 B. Parekh, A Theory of Justice, Cambridge, 2000, str. 99-109.

Literatura

1. Kymlicka, Will, Liberalism, Community and Culture, Oxford,Clarendon Press, 1989.

2. Kymlicka, Will, Multicultural Citizenship: A Liberal Theoryof Minority Rights, Oxford, Oxford University Press, 1995.

3. Kymlicka, Will, Contemporary Political Philosophy: AnIntroduction, Oxford, Oxford University Press, 2002.

4. Kymlicka, Will, Opalski Magda, (Ed.), Can Liberal Pluralismbe exported? Western Political Theory and Ethnic Relations inEastern Europe, Oxford, Oxford University Press, 2001.

5. Kymlicka, Will, (Ed.), The Rights of Minority Cultures,Oxford, Oxford University Press, 2000.

6. Parekh, Bhikhu, Rethinking Multiculturalism: CulturalDiversity and Political Theory, London, MACMILLAN PRESS LTD,2000.

7. Rawls, John, A Theory of Justice, Cambridge, Mass: HarvardUniversity Press, 1971.

8. Okin, Moller Susan, Is Multiculturalism Bad for Women?http://bostonreview.mit.edu/BR22.5/okin.html

9. Kymlicka, Will, A Response to Susan Okin’s “Is Multi-culturalism Bad for Women”, http://bostonreview.mit.edu/BR 22.5/Kymlicka.html

104 PREGLED

UDK 297.18 : 821.163.43-3

Sead Šemsović

KUR’AN I HADIS U INTERTEKSTUALNOM ODNOSUS USMENOM PRIČOM BOŠNJAKA

KUR’AN AND HADITH IN THE INTERTEXTUALRELATION TO THE BOSNIAK ORAL STORYTELLING

Sažetak

U radu se najprije govori o pisanom kao intertekstu usmenog,zatim o sakralnom pisanom tekstu kao intertekstu usmenog teksta,i konačno o kur’ansko-hadiskom podtekstu usmene priče Bošnjaka.Ovakav slijed promatranja pitanja intertekstualnih relacioniranjauvjetovan je složenošću pitanja Kur’ana i hadisa kao podtekstausmenog pripovijedanja Bošnjaka, s jedne strane, dok dodatnausloženost problema proistječe iz dosadašnjih sporadičnih zanimanjaza sličnu problematiku. Rad pokušava tek u obrisima prepoznatisvu raznolikost varijeteta prisutnosti kur’anskog i hadiskog teksta,čime zapravo tek načinje mnoga polja za nova sagledavanja usmeno-književne građe.

Summary

This paper primarily deals with the written text as the intertextof the oral text, the sacral written text functioning as the intertext ofthe oral text and, finally, with the Koran-hadith subtext of the Bosniakoral storytelling. This sequence of viewing issues that concernintertextual relations is, on one hand, conditioned by the complexityof the issue of Koran and hadith as the subtext of Bosniak oralstorytelling; while, on the other, the problem is further complicatedby the lack of interest in such matters. This paper attempts to

105PREGLED

recognize only in outlines the full diversity of the presence of theKoran and hadith text, which opens new fields for new approachesto research of the oral literary tradition.

U povijesti stapanja dvaju svjetova – usmenog i pisanog1, prvostapanje koje se realno moglo ostvariti jest intertekstualni odnosu kome je kakav zapis poslužio kao podtekst za gradnju usmenogteksta. Iako se usmeno i pisano paralelno razvijaju, usmeni tekstzadugo ima primat nad pisanim jer znatno lakše dolazi do većeg brojarecipijenata, na šta nam posebno ukazuje višestoljetna tradicijapožrtvovanog rada rukopisnih majstora na umnožavanju teksta,koji zbog svoje visoke cijene i često unikatnosti nije mogao doći doširokog auditorija. Stanje se posebno ne mijenja ni s pojavom štam-parstva, a posebno ne u orijentalno-islamskim kulturama kojeGutenbergov pronalazak teško prihvaćaju.

Susret usmenog i pisanog, u kome je svrsishodnost temeljnanakana stapanja, mogao se dogoditi u vremenu jake potrebe da seznanje koje je zapisano, i samim tim dostupno uskom krugu pošto-valaca, obnaroduje. Put afirmacije zapisanog znanja kretao se odzapisanog teksta, preko čitaoca koji u usmenom iskazu uobliči iza auditorij prilagodi pročitanu „priču“. Uobličavanje i prilagodbamoraju biti u skladu s postojećim znanjem recipijenta – pripadnikaagrafične kulture – kome je bliska jedino usmenoknjiževna tradicija,tako da producent pisani tekst mora uobličiti u jedan od žanrovakoji recipijent intuitivno može prepoznati.

Prve pisane tekstove koji dolaze u dodir s usmenom književ-nošću možemo podijeliti na sakralne i profane. Dok su sakralnitekstovi u pravoslavnih i katoličkih naroda Biblija i različiti apokrifnicrkveni tekstovi, a kod muslimana Kur’an i hadis, profani su tekstovizajednički za sve njih. Tako o prepoznavanju pisanog profanog pod-teksta u usmenoj priči posebno podrobno govori Vatroslav Jagiću svom ranom radu Historija književnosti naroda hrvatskoga i

106 PREGLED

1 Albert B. Lord: Stapanje dvaju svjetova. Usmena i pisana poezija kaoputevi prenošenja drevnih vrijednosti, Izraz, XXXIII/1989, knj. LXVI, br. 7-8,str. 62-96.

srbskoga iz 1867. godine, gdje čak jedno cijelo poglavlje posvećujeovome pitanju: Grčko-istočne priče, stranom kao izvor narodniehpripoviedakah. U ovome poglavlju Jagić posebnu pažnju posvećujepripovijetkama s historijskom osnovom: o trojanskom ratu i oAleksandru Velikom, te pričama koje su „slobodni stvorovi fantazije:arapska priča o Sinagripu i bizantinska život i djela Devgenija“,a tu je i „duhovni roman iz prvieh viekova kršćanstva o Barlaamui Josafatu, i takove su pripovietke iz indijske Paňčatantre: Stefaniti Ichnilat“ (Jagić 1867, 93).

Analizirajući srednjovjekovni roman o Aleksandru Velikom,Jagić spominje dva usmenoknjiževna teksta, pjesmu i pripovijetku,u kojima prepoznaje legendu o ovome makedonskom vojskovođi.Pjesma je iz bugarske usmene tradicije i nalazi se u zbirci braće Mila-dinovci (br. 526), a prema prepričanoj fabuli jasno raspoznajemoda se radi o potpunom metatekstualnom odnosu s aleksandridom(Jagić 1867, 95-96). Pripovijetka je iz Vukove zbirke (br. 43) i nosinaslov „Solomuna proklela mati“, u kojoj Jagić prepoznaje nekolikotemeljnih motiva preuzetih iz Aleksandride. U Pristupu knjiziPripovetka o Aleksandru Velikom u staroj srpskoj književnosti iz1878. godine Stojan Novaković poseban osvrt daje na „razne iskricekoje su se iz ovog književnog dela pomešale među naše narodneumotvorine i priče“ (Novaković 1975, 58).

O intertekstualnom odnosu profanog pisanog teksta s usmenimtekstom Veselin Čajkanović u predgovoru svoje zbirke Srpske na-rodne pripovetke iz 1929. godine kratko kaže:

Bosansko-hercegovačke pripovetke čine grupu za sebe, i pokazuju jakorijentalski uticaj. Vizantijska književnost uticala je takođe (trojanski rat,roman o Aleksandru Velikom, Ezopov život, Varlaam i Joasaf, Stefaniti Ihnilat) (Čajkanović 1972, 496).

Pitanje intertekstualnog odnosa pisanog profanog teksta iusmene književnosti znatno je manje prisutno u književnosti, a i unauci o književnosti, od odnosa sakralnog i usmenog teksta. Razlogtome prepoznajemo prije svega u činjenici da je „najstarija pisanaknjiževnost (od 12. do 15. veka) (...) negovana po manastirima i uhrišćanskom duhu“ (Đurić 1972, 465). Identičan je slučaj i u pisanoj

107PREGLED

književnosti bosanskog srednjovjekovlja od koje je do danas sačuvančitav niz sakralnih i tek jedan profani tekst – Berlinska Aleksandrida.

Prema tome, kao i kod ostalih južnoslavenskih naroda, i ubošnjačkoj usmenoknjiževnoj tradiciji nailazimo na znatno većuprisutnost svetog od svjetovnog srednjovjekovnog pisanog teksta,te je, pritom, za ukupno sagledavanje intertekstualnih odnosausmeno – pisano u bošnjačkoj književnosti znatno zanimljivijepropitivanje upravo sakralnog podteksta u usmenoj priči.

Sakralni tekst kao intertekst usmene priče

Sakralni tekst u intertekstualnom odnosu s usmenom pripo-vijetkom privukao je među južnoslavenskim narodima najprijeVatroslava Jagića, koji u svojoj Historiji posebnu pažnju posvećujebiblijskim motivima u usmenoj priči:

Ovako bjehu udešene po svoj prilici mnoge druge priče, u kojih se elementinarodnoga vjerovanja miešaju s motivi kršćanskimi. A naporedo s tiem prigrlibugarski te preko njega i naš narod takodjer čiste biblijske pripoviesti,što su ih iznajprije valja da bogomili po grčkoj apokrifnoj književnostisastavili i prevodili te su kasnije ušle narodu u običaj kao pričanje narodno.Razumije se, da je i takih pripoviedkah, čim su iz knjiga medju narod prodrle,fantazija narodna koje šta preinačavala i po svojemu dotjerivala (Jagić1867, 87-88).

U poglavlju Paralele i izvori našieh narodnieh priča2, koje Jagićposvećuje upravo pitanju različitih intertekstualnih odnosa u kojimausmena priča biva posmatrana bilo kao tekst ili podtekst nekogdrugog teksta, nailazimo na podrobno objašnjenje na koji načinkršćanski motiv ulazi u usmenu priču:

Iz našieh fratarskih knjiga srednjega vieka, osobito bosanskih, dade seliepo razabrati, što i kako se je nekoč propoviedalo narodu. Sveštenici

108 PREGLED

2 Đuro Daničić o Jagićevom izlaganju o sličnoj temi, na sjednici tek osnovaneJugoslavenske akademije od 28. srpnja 1867. godine, kaže kako „ovaj trud g.Jagića podiže našu književnost u svojoj struci na visinu evropskih književnosti“.Daničićev sekretarski zapis Maja Bošković-Stulli komentira riječima: „Opažanjeda Jagićeve poredbe naših narodnih pjesama i pripovijedaka s onima ostalihevropskih i azijskih naroda dostižu razinu tadašnje evropske stručne literature– posve je opravdano“ (Bošković-Stulli 1984, 118-119).

nastojahu svaku nauku zasladiti po kojom pričom, što bješe čas iz knjigaizvadjena, čas dosjetljivo izmišljena, te se nekoje izmedju njih odlikovahutolikom živosti, da ih je narod lako i rado pamtio i dalje pripoviedao sasvojimi pridjevci. Evo nam dakle jedno bogato vrelo narodnoga pripo-viedanja. Ovakova izvora bit će valjda sve one narodne pripoviedke koje iduna to, da potvrde nekoju nauku vjere kršćanske (...) (Jagić 1867, 105).

Nepunu deceniju kasnije (1876) Vatroslav Jagić u svom časopisuArchiv für slavische Philologie objavljuje zamašnu studiju Diechristlih-mythologische in der russischen Volksepik koju u potpunostiposvećuje pitanju odnosa sakralnog teksta prema usmenoknjiževnojtradiciji. Iako govori o ruskoj epici, Jagićev tekst nudi zanimljivteorijski materijal za ukupno sagledavanje odnosa sakralnog iusmenoknjiževnog. Tako na jednom mjestu veli da „je ruska narodnaepika skroz naskroz prožeta građom i motivima pozajmljenim izkršćansko-mitologijskih priča (pri čemu imam na umu apokrifnei neapokrifne, biblijske i legendarne pripovijetke)“, kako bi kasnijei ponudio moguću tipologiju usmenoknjiževne građe prema stepenuprisutnosti „kršćansko-mitologijske i biblijsko-legendarne građe“(Jagić 1948, 103-104).

Već u sljedećem godištu svoga Archiva Jagić objavljuje radDie südslawischen Volkssagen von dem Grabancijaš-dijak und ihreErklärung, u kome nastavlja s istraživanjem religijskog podtekstau usmenoj priči, sada o đaku grabancijašu.

Ja ovdje želim povezati sve priče, koje pripadaju ovom krugu južnosla-venskog narodnog vjerovanja, i pokušat ću da ih osvijetlim u njihovojgenetičkoj svezi. Ovdje nam, kako će se vidjeti, udara vrlo jasno u oči jedanod onih slučajeva, gdje se podrijetlo narodnog vjerovanja temelji nautjecaju odozgo, to jest dolazi od onog sloja, kojemu narod i inače zahva-ljuje pouku u vjerovanju i praznovjerju, dakle uglavnom od svećenstva.Utoliko se iz ovoga kruga priča može ponovo vidjeti, kako su različitiputovi, kojima se stvara „narodna mitologija“ (Jagić 1948, 177).

O ovome Jagićevom stavu Maja Bošković-Stulli kaže:

No, ipak nije po srijedi tek „utjecaj odozgo“ („Beeinflussung von oben“),kako se izrazio Jagić. Jer čudesna je vjerovanja i pričanja o pozojima igrabancijašima svojom maštom stvorio sam narod, ne samo pod utjecajemodozgo, nego upravo stoga jer je utjecaje primao i tumačio na svoj

109PREGLED

vlastiti mistični, tek napola kršćanski, kroz duga stoljeća uvijek pomalopoganski način, i stvarao je tako svoju ‘mitologiju’, makar ona i ne bilaprastara (Bošković-Stulli 1984, 131).

Dakle, u svom iščitavanju Jagićevog čitanja intertekstualnogodnosa sakralno – usmenoknjiževno Maja Bošković-Stulli majstorskinadopunjuje i filigranski korigira suviše ishitrenu opasku svogvelikog prethodnika u ovakvom komparativnom sagledavanjuodnosa usmeno – pisano. Tako Nada Milošević-Đorđević, govorećio prisutnosti lika sv. Đurđa3 u srpskoj usmenoj epici, smatra da se„Crkvena legenda (...) u sredini, sa jako izraženim epskim tenden-cijama, kakva je bila naša, lako pretakala u junačku pesmu“ (Milo-šević-Đorđević 1971, 154), što u svom prikazu autoricine objavljenedisertacije Nenad Ljubinković opovrgava riječima:

(...) onaj deo legende na koji ona prevashodno misli – ubijanje aždaje,odnosno demona, nečiste sile – epizoda je koja pripada mitskim junacimamnogih starih naroda, pa među njima – i prastanovnicima Balkanskogpoluostrva. Hrišćanstvo jednostavno prisvaja i to, kao i niz drugih delovastarih, najviše istočnih mitologija (Ljubinković 1972, 184-185).

Pritom Ljubinković kao da namjerno previđa izvanredna za-pažanja Nade Milošević-Đorđević upravo o pitanju koje joj spočitava:

Svi ovi zaključci o crkvenim uticajima, međutim, nikako ne isključujuspajanje ove legende sa jednim neprekidnim tokom daleko starije tradicijemotiva isključivo usmenog, narodnog stvaralaštva, poticali ti motivi iziranskih, egipatskih, helenskih ili ma kojih drugih izvora. (...)

Crkvena književnost upija motive usmenog paganskog stvaralaštva, aliutvrđivanje njihovog prisustva zahteva tegobno i nesigurno otkrivanjenjihovih tragova u samoj građi narodnih običaja i verovanja, koje sezadržalo samo u uspomeni i pamćenju (Milošević-Đorđević, 1971, 154).

Bošnjačka usmena književnost nesumnjivo poznaje preplitanjaraznolikih sakralnih i profanih pisanih tekstova, što u konačniciprepoznajemo u većini pjesničkih i proznih vrsta ove usmeno-

110 PREGLED

3 O pitanju prisustva lika sv. Đurđa u usmenoknjiževnim tvorevinamajužnoslavenskih naroda među prvima govori Stojan Novaković u tekstu Legendao sv. Đurđu u staroj srpsko-slovenskoj i narodnoj usmenoj literaturi, Starine,1880, XII, str. 129-163.

književne tradicije, ali je ipak jedna od odlika u kojoj se ostvarujenjezin identitet u okvirima južnoslavenske, pa i šire slavenskefolkloristike, upravo ta snažna komunikacija s kur’ansko-hadiskimpodtekstom koju su mnogi dosadašnji istraživači na raznolikenačine bar prepoznavali.

Kur’ansko-hadiski podtekst usmene priče Bošnjaka

Intertekstualni odnos Kur’ana odnosno hadisa i usmene pričeu ukupnom izučavanju odnosa usmeno – pisano predstavlja jednuod najzagonetnijih i najmanje istraženih oblasti.4 Kada se govorio ovome neobičnom odnosu, najčešće se usmena priča povezujes kur’anskom pričom, koju su u tradiciju Bošnjaka unijeli prijesvih hadžije i trgovci. Pored njih značajnu ulogu u uspostavljanjuove intertekstualne veze imali su zasigurno i ljudi najrazličitijihrazina vjerskog obrazovanja – od mektepskih učenika pa dopripadnikā visokih ulemanskih krugova. Stječući znanja o vjeri,Bošnjaci u sebe, a zatim i u ono što govore, utkivaju dvije niti, sla-vensku i orijentalno-islamsku. Upravo na taj način nastaju najrepre-zentativniji primjeri kulturnog i umjetničkog rada Bošnjaka.

Pritom se to novonastalo tkanje teksta ni u kom slučaju nemože nazvati hibridnim, jer nastaje sasvim prirodnim putem, a nenamjernim ukrštanjem radi poboljšanja kvaliteta. Tako izatkanausmena priča s jedne strane posjeduje odlike sasvim nepoznate

111PREGLED

4 O pitanju prisustva lika sv. Đurđa u usmenoknjiževnim tvorevinama južno-slavenskih naroda među prvima govori Stojan Novaković u tekstu Legendao sv. Đurđu u staroj srpsko-slovenskoj i narodnoj usmenoj literaturi, Starine,1880, XII, str. 129-163. Zagonetnost ovog pitanja prije svega nalazi se u neo-spornim činjenicama vezanim za pitanje odnosa pisanog i usmenog teksta uokvirima orijentalno-islamskih kultura. Kur’an i hadis u ovome radu bit ćeposmatrani kao pisani tekstovi iz kojih usmenoknjiževna tradicija preuzimagrađu na različite načine, ali ova su dva teksta u svom nastanku i primarnompostojanju prije svega usmeni tekstovi. Kur’an je kao objava usmenog porijeklai u islamu predstavlja usmenu obznanu Uzvišenog, a hadis je nekoliko vjekovausmeno prenošen prije nego što je postao pisani tekst. Stoga, oni su najprijepripadali usmenoj kulturi kako bi kasnije bili preneseni u medij pisanog tekstai kao takvi su kroz različite oblike intertekstualnog odnosa ušli u usmenu pričuBošnjaka.

evropskoj tradiciji, a s druge pak ima osobitosti koje su straneusmenoj priči s Orijenta. Na to nam ponajbolje ukazuje MajaBošković-Stulli smatrajući da su ove pripovijesti „sižejno veomazanimljive, mnogo su bliže turskoj tradiciji nego evropskoj, ali sena njima ipak zapaža da potječu s prostora gdje struje višestraniutjecaji. Da bi se ta višestranost mogla što bolje uočiti, razvrstalasam tekstove i po međunarodnom Aarne-Thompsonovu sistemu ipo katalogu turskih pripovjedaka Eberharda i Boratova“ (Nametak1975, 8-11).

Kao najbolji pokazatelj tih višestranih strujanja stoje upravosljedeće činjenice nastale ovakvom klasifikacijom četrdeset dvijepripovijetke Nametkove zbirke usmene priče iz 1975. godine. Od 42priče 21 je klasificirana po oba sistema, 7 samo po sistemu Aarne-Thompson, 2 samo po sistemu Eberhard-Boratov i 12 priča nisuklasificirane niti po jednom od korištena dva sistema.

Podatak da od četrdeset i dvije priče samo dvije sižejno odgo-varaju jedino katalogu turskih priča znatno korigira stav MajeBošković-Stulli iznesen 1955. godine da su naročito pripovijetke izBosne i Hercegovine „u mnogome sličnije turskim pripovjednim

112 PREGLED

tipovima nego onima iz Aarne-Thompsonovog indeksa“ i da se„znatan dio naših narodnih priča gotovo stapa s turskim“ (Bošković-Stulli 1955, 76).

Primjećujemo da je dvadeset godina nakon prve teze MajaBošković-Stulli korigirala svoj stav prema usmenoj priči iz Bosnei Hercegovine, što je sasvim razumljivo kada imamo u vidu da sedotada mogla susresti samo s primjerima objavljivanim u različitimperiodičnim publikacijama koji su često i stilski dotjerivani. Tek izove Nametkove zbirke, koja predstavlja prvi i dosada jedini profesi-onalni rad na sakupljanju bošnjačke usmene priče, autorica je moglaznatno bolje sagledati ukupan problem, kako i sama kasnije kaže,„prostora gdje struje višestrani utjecaji“. Pritom, ono što posebnoprivlači pažnju jest činjenica da Nametak donosi priče koje se nemogu klasificirati ni po evropskom ni po turskom sistemu, štoprije svega ukazuje na sižejni iskorak bošnjačke usmene priče uodnosu kako na evropske tako i na turske primjere.

Pored kur’ansko-hadiskog podteksta usmene priče, Nametak upredgovorima svojih dviju zbirki spominje općenito i njihovo „pod-rijetlo na Istoku“, te djela Hiljadu i jedna noć i Hajatul-hajvan, izkojih su motivi „nekada crpljeni“, a za priču Gluhi hadžija i bakalizvor prepoznaje u Mesneviji (Nametak 1944, 7; 1975, 6).

Budući da i bošnjačka usmena priča „pozajmljeni sadržaj čuvanepomućen znatnijim nacionalnim dodacima“ (Jagić 1948, 104)i da su u grupi hićaja – iako često dolazi do „preplitanja motiva“(Softić 1997, 16) iz različitih sižea – priče s potpunim oslanjanjemna Kur’an i hadis, njihov put od pisanog sakralnog do usmenog tekstablizak je putu crkvenog teksta koji Jagić pomalo ironizira.5

Sakralni islamski tekst, koji je najčešće iz kur’ansko-hadiskegrađe, do usmenoknjiževnih oblika dolazi posredstvom imamā,hatibā i muallimā koji poučavajući vjernike često posežu za nekom

113PREGLED

5 Na ranije navedenu Jagićevu opasku o putu crkvenog teksta (Jagić 1948,177) Maja Bošković-Stulli kaže: „Ovo Jagićevo ironiziranje „narodne mito-logije“, spomenute među navodnicima, i spominjanje dohvatnijih i mlađihpovijesnih izvora nekima davnim pretkršćanskim vjerovanjima potpuno jeumjesno i umjesno je što pronalazi poticaje za postanak tih priča u crkvenimpropovijedima i nabožnom štivu te u pučkom viđenju svećeničkih postupaka“(Bošković-Stulli 1984, 130-131).

pričom kojom će slikovito pokazati ispravnost odnosno neispravnostnekog postupka. Tako Nametak u poglavlju Biografije kazivačai pripovjedača ove zbirke pripovijesti o hadži hafizu Smail-efendijiFazliću kaže kako „govori starim sarajevskim dijalektom i milinaje slušati njegove hutbe (propovijedi petkom u džamiji). I u ovojzbirci imaju dvije kratke priče koje je utkao u hutbe (ona o GaziHusrev-begu i djetetu i Halal mal ne mere propasti)“6 (Nametak1975, 230). O značaju muslimanskih vjeroučitelja koji su u „vjerskupouku redovno uklapali i ovakve sadržaje, kao ilustraciju i prvens-tveno kao moralno-religioznu didaktičku pouku“ (Softić 1997, 16),svjedoče i brojni radovi, među kojima je jedan od prvih tekst Meh-meda H. Seijdovića o Bošnjakuši Ahmeda ef. Karahodže iz Žepča.7

Jagićeva klasifikacija ruskih epskih pjesama u kojima seprepoznaju elementi „kršćansko-mitologijske i biblijsko-legendarnegrađe“ potpuno je primjenjiva na bošnjački korpus usmene pričei njen intertekstualni odnos s kur’ansko-hadiskim podtekstom(Jagić 1948, 104).

Prvu grupu čine usmene priče Bošnjaka koje su u metateks-tualnom odnosu s kur’anskim ili hadiskim pričama, te se u njima„sasvim jasno raspoznaje ne samo da je građa pozajmljena, negovrijedi kao pravilo i to, da se pozajmljeni sadržaj čuva nepomućenznatnijim nacionalnim dodacima“ (Jagić 1948, 104), što u našemslučaju znači „prepoznati u obliku priče razrađenu misao iz Kur’anaili hadisa“ (Nametak 1944, 7). Književna kritika ovakve usmeno-književne prozne oblike najčešće imenuje hikajama ili hićajama,a pored onih o „poslaniku Muhammedu, a čija se tematika odnosina brojne pojedinosti iz života i djelovanja Vjerovjesnika, njegovihprvih sljedbenika i najužih članova porodice, zabilježene su ihićaje koje se odnose na poslanike prije Posljednje objave“ (Softić1997, 16).

114 PREGLED

6 „Gazi Husrevbeg i dijete“ (Nametak 1975, 209-210) i „Halal mal nećepropasti“ (Nametak 1975, 222-223).

7 Mehmed H. Seijdović: Iz bašče našeg narodnog blaga, Nada, I/1895, 16,311-312.

U Ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije nailazimo na jedan sažet komentardevet kratkih priča: „Ove zanimljivosti našao sam u listinama kod Sunbul-imama,ali to on svakom ne pokazuje“, čime se zapravo ukazuje na postojanje drugačijegimamskog odnosa prema znanju (Bašeskija 1987, 402).

U ovu grupu usmenih priča pored hićaja8 možemo ubrojiti iponeku eshatološku predaju9 koja je u metatekstualnom odnosus kur’ansko-hadiskim tekstom, „što je lahko objašnjivo, jer su senjihovi sadržaji vezivali za stvarne ili pretpostavljene događajekoji su najviše povezani sa religijskim (smrt, Onaj svijet, Sudnjidan itd.)“ (Softić 2004, 28-29). U objema vrstama usmene prozeprisutnost nacionalne obojenosti je minimalna, dok su opisaneličnosti i događaji sagledani u svom neupitnom općecivilizacijskomznačaju. Pripovjedači hićaja i eshatoloških predaja ovoga tipanisu u poziciji pokazati svoj majstorluk, što im onemogućava upravoto potpuno preuzimanje kur’ansko-hadiske sižejne osnove. Upravostoga su ova dva oblika usmene predaje potpuno didaktičke prirodete se i razlozi njihovog nastanka, prenošenja i ugradnje u hutbetemelji na želji za poučavanjem.

Pored hićaja koje potpuno preuzimaju kur’ansko-hadiskugrađu, nailazimo i na one u kojima se javljaju općeniti motivi pobož-nosti dovedeni u vezu s nekim od poslanika. Jedna od takvih je ihićaja Musa alejhiselam i ihtijar koju Aiša Softić preuzima izFolklornog arhiva Zemaljskog muzeja. Na ovaj siže nailazimo imeđu hićajama donesenim u drugom izdanju prijevoda LjetopisaMula Mustafe Bašeskije (Softić 1997, 249-250; Bašeskija 1987,369-370).

Prva inačica usmene priče znatno je uspjelija. U njoj prepoz-najemo preplitanje pojmova vezanih za Posljednju objavu (miradž),priče o pobožnosti i tek imenom prisutnog Musaa. Musa odlazećina miradž sretne u jednoj pećini ihtijara kome ptica svakog danadonosi po jedan grozd kao dnevnu opskrbu. Tog dana donese dva

115PREGLED

8 U odjeljku Hićaje Antologije bošnjačke usmene priče Aiše Softić nailazimona petnaest primjera, od kojih njih četrnaest odgovara definicijama hićaja, dokposljednja, Svetac hećim – trave mu govorile, ne spominje imenom nikoga od-ređenog iz historije islama (Softić 1997, 229-250).

9 U odjeljku Predaje Usmene proze Bošnjaka postoje dvije predaje u kojimaprepoznajemo kur’ansko-hadiski podtekst: Sirat-ćuprija i Predznaci Sudnjegdana (Softić 2004, 216 i 218). U ovom je antologijskom izboru bošnjačke usmeneproze poglavlje s hićajama izostavljeno iako im je u predgovoru autorica po-svetila pažnju. Ovakav postupak je i razumljiv znajući da ovaj oblik usmene pre-daje umjetnički znatno zaostaje za primjerima drugačijih uobličenja kur’ansko-hadiske osnove.

grozda i Musa jednu bobu da ptici. Ihtijar ga zamoli da upitaUzvišenog šta je zaradio kod njega za trista i šest godina ibadeta.Musa dobija odgovor da će ihtijar u Džehennem jer nikada pticinije dao niti jednu bobu onog grožđa, na što ihtijar pade na sedždui zamoli: „Jarabi, ja se Tebi molim da me stvoriš kol’ jedan savdunjaluk pa da ja otu jamu napunim da više niko ne mere doć’ unju, nek ja sam gorim!“ (Softić 1997, 249-250)

Koliko smo uspjeli istražiti, sam događaj nije posebno vezanza život Musaa, a posebno se miradž u islamskoj tradiciji ne vežeza njegovo poslanstvo, što upravo ukazuje na bogato preplitanjefabularnih elemenata prenesenih iz različitih izvora. Na motivnavedene dove načelno nailazimo u mnogim izvorima koji govoreo najvišim imanskim kategorijama. Tu se prije svih možemo oslonitina zabilježenu praksu Poslanikovih unuka i njihovih nasljednika.10

Tako su jednom upitali „imama Sadika a.s: ‘Kad vi imami osjetiteonaj trenutak kada Imamet prelazi na vas?’ Odgovor: ‘U trenutkukada osjetimo da smo od svih bića najništavniji i najponizniji.’“11

Na predstavljanje najviše imanske kategorije preko iskreneželje za snošenjem džehenemske kazne za grijehe svih ljudi nailazimoi u opisu zanimljivog susreta velikog arifa Bajezida Bistamija12 sneukim kovačem a vrhovnim evlijom tog vremena. Tada Bistamisaznaje da bi kovač bio „zadovoljan da azab svih džehenemlija ličnopodnese(m) radi oprosta njihovih grijeha i oslobođenja od odgo-vornosti“,13 a radi čega mu je i podarena tako visoka duhovna pozicija.

U ovoj grupi usmenih priča u kojima se „pozajmljeni sadržajčuva nepomućen znatnijim nacionalnim dodacima“ (Jagić 1948,104), u čemu prije svega prepoznajemo „razrađenu misao izKur’ana ili hadisa“ (Nametak 1944, 7), možemo ubrojiti i dvije

116 PREGLED

10 O ovome pitanju posebno pogledati: Mehmed Karahodžić, Lađa spasa,Sarajevo, 2006.

11 Šejh Ekber Ejdi: Temeljne postavke o akaidu, Sarajevo, 2005, str. 203. 12 O Bistamiju posebno pogledati u: Feriduddin Muhammed Attar, Spomenica

dobrih, Kulturni centar I.R. Iran, Sarajevo, 2004, str. 140-172.13 Sejjid hafiz Muhammed hadži Husejn-zade: Kajmak mudrosti. Zublja

istinitosti o Velikom i Malom svijetu, Visoko, 2006, str. 74-75. [Prevodilac ikomentator Šejh Čolić hadži Mustafa efendija].

priče koje je hadži hafiz Smail efendija Fazlić utkao u svoje hutbe,a koje Maja Bošković-Stulli nije uspjela klasificirati niti po jednomod ponuđena dva sistema, kao i priču Ubijanje staraca koju jeklasificirala po Aarne-Thompsonovu sistemu (Aa Th 980 C), štoje posebno zanimljivo kada znamo da je priča zapravo razrađenahadiska misao.

Od ukupno četiri teksta, koliko Nametak donosi, dva (b i d)potpuno preuzimaju hadisku misao: „Budite dobri svojim roditeljima,kako bi i vaša djeca s vama lijepo postupala“,14 koju prepoznajemou sljedećim rečenicama:

– Djeco moja, ja sam svog oca u ovaj svrtak bacio. Sad tražim od vas dai vi mene bacite!

– Zašto? – upitaju sinovi.– Jer sam ja svog oca, kad mi je pod starost dodijao, bacio u ovaj svrtak.Sinovi mu rekoše:– Mi tebe nećemo, jer bi i nas naša djeca bacila. Mi ćemo taj adet pre-

trgnuti.

(Nametak 1975, 30-31)– E kad si ti svog bacio, ja tebe neću. Baciće i mene moji.

(Nametak 1975, 30-31)

U objema pričama prepoznajemo znakoviti uzročno-posljedičniodnos, koji je zasigurno ponukao nastanak nešto drugačijeg konceptapriče u kome poučavanje nije otvorenog karaktera kao u prethodnadva primjera. Priča a) Ubijanje staraca nastaje kao reakcija naprethodne koncepte razrađene hadiske misli.

Bili sinovi zulumćari svome ocu pa ga ćerali da ga túčū. Pa je on bježoprid njima. Dotrčo je do kruške u jednoj njivi. Otac im je reko:

– Nemojte, djeco, mene ćerati dalje! Nisam ni ja ćero svoga oca dalje od kruške.

Sinovi su mu odgovorili:

– Mi, beli, tebe hoćemo dalje.

(Nametak 1975, 30)

117PREGLED

14 Mehmed Karahodžić, Lađa spasa, Sarajevo, 2006, str. 104.

Novonastali koncept priče sadrži preokret koji je nužnopotreban za ostvarivanje humornog karaktera, pri čemu je posebnoprimjetno snažno referiranje na ranije navedena pripovjedačkauobličenja spomenutoga hadisa. Što zapravo znači da je ova pričanastala znatno kasnije i kao takva oslikava zrelo i svjesno poimanjetradicijskog koncepta pripovijedanja. Ovakvi su primjeri tekstovazreli plodovi jedne usmenoknjiževne kulture jer predstavljajunadrastanje tradicijskog pričanja.

Pored spominjanja Kur’ana i njegovih dijelova („euze i bis-mile“, „ajetul-ćursije“), oblik citatnosti je posebno zanimljiv kadaprepoznamo određenu preobliku. Na jedan takav primjer nailazimou priči Ćelin san iz Nametkove prve zbirke usmene priče iz 1944.godine. Priča se završava aluzijom na Poslanikove riječi iz odgovoraMekenlijama kada mu nude vlast u Meki: „kad bi mi darovali sunceu desnu ruku, a mjesec u lijevu...“15, što je u usmenoknjiževnojobradi dobilo oblik: „pod desnim pazuhom sunce, a pod lijevimmjesec“ (Nametak 1944, 68).

Preuzimanjem citata iz spomenutog hadisa usmeni se pripo-vjedač oslanja na jednu od najslikovitijih predstavljanja vlasti, kojase u svim poznatim tradicijama prije svega oslanja na imetku. Trans-ponirajući tu uzvišenu usporedbu najvećeg mogućeg materijalnogposjedovanja i Svete zadaće na nivo usmenoknjiževne proze,nepoznati pripovjedač Hazima Muftića na vanredno dobar načinosvjetljava ovo pitanje. Motiv se javlja kao Ćelin san, čije obistinjenjejunak priče vidi u svojim dvjema ženama – carevoj i kraljevoj kćeri– koje su po svom porijeklu, a i po ophođenju prema svome mužu,predstavljene upravo kao najveće blago. Ova novelistička pripovi-jetka baštini tradicijski obrazac kulture po kome je Ćelina najvećanagrada predstavljena poslušnim suprugama, koje su jedine dostojnesaznati šta je to Ćelo usnio kao dječak.

U priči Carica rodila bliznad zlatnih ruku i kosa, a sestre jojpodmetnule dvoje štenadi (EB 239 i Aa Th 707) u zbirci iz 1975.godine nailazimo na citat: „Daće Bog njima njihovu nafaku. Kakoji je stvorio, nako će jim i dati nafaku“ (Nametak 1975, 169). Jedan

118 PREGLED

15 Sufijjurrahman El-Mubarekfuri: Zapečaćeni dženetski napitak, Visokisaudijski komitet, Sarajevo, 1996, str. 109.

od temeljnih postulata islama izgovara dedo koji idući po voduza abdest nalazi odbačenu djecu, kao odgovor na nanine riječi: „Faladragom Bogu, moremo sretni biti š njima. Samo ne znam š čim ćemoji odgajati, jer smo jako siromašni“ (Nametak 1975, 169).

Uzročno-posljedična veza stvaranja i opskrbe (nafaka) prisutnaje na više mjesta u Kur’anu i hadisu. Dedine riječi prepoznajemou 64. ajetu sure En-Naml (Mravi):

Onaj koji sve iz ničega stvara, koji će zatim to ponovo učiniti, i koji vamopskrbu s neba i iz zemlje daje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Reci:„Dokažite, ako istinu govorite!“ (Kur’an 27:64)

Na razini motiva također nailazimo na niz primjera čije porijekloprepoznajemo prije svega u kur’anskim pričama o poslanicima. Takou priči Pravda i krivda usmeni pripovjedač od koga je HamdijaMulić zabilježio priču u siže unosi i motiv gdje se starija braća„dogovore i bace najmlađeg brata u jednu jamu“, što nas nedvo-smisleno upućuje na kur’ansku priču o Jusufu (Nametak 1944, 29).

U Nametkovoj zbirci iz 1975. godine postoje dvije priče ukojima nailazimo na motiv iz kur’anske priče o Musau. Priču Nahod(EB 125 i Aa Th 930) i priču Carica rodila bliznad zlatnih ruku ikosa, a sestre joj podmetnule dvoje štenadi Nametak je zabilježiood dvije svoje pripovjedačice: Fate Palić i Sabihe Dulaš. Nimaloslučajno, obje spomenute priče Nametak je zabilježio od žena.Motiv se odnosi na ajete:

„Udovoljeno je molbi tvojoj, o Musa!“ – reče On, „a ukazali smo ti milost Svoju još jednom,kada smo majku tvoju nadahnuli onim što se samo nadahnućem stiče:’Metni ga u sanduk i u rijeku baci, rijeka će ga na obalu izbaciti, pa ćega i Moj i njegov neprijatelj prihvatiti.’ I Ja sam učinio da te svako volii da rasteš pod okom mojim (Kur’an 20:36-39).

U priči Nahod pripovjedačica transformira spomenuti motivtako što vezir predlaže caru: „Oplešćemo od loze zembilj, pa ćemoga obisit o jeli“, dok je u drugoj priči motiv prenesen bez značajnijepreoblike: „One su tu djecu metnule u kašun i bacili ji u more (...)“.

U objema pričama motiv biva transformiran različito, s jednimtemeljnim načelom preoblike – djeca se stavljaju u zembilj ili kašun,

119PREGLED

ali ne bivaju odbačena radi spašavanja, već zbog pogubljenja izpakosti. Obje priče čuvaju oblik kulturalnog pamćenja priče o Musau,u kome prepoznajemo suosjećanje u velikoj žrtvi s Musaovommajkom.

Priča Careva kći spasila carevića i carevićnu (EB 188) sadržitakođer motiv iz kur’anske priče o Musau, ali sada iz nešto kasnijegperioda njegova života. U priči prepoznajemo Musaove riječikojima se obraća svojoj porodici: „Ostanite vi tu, ja sam vatru vidio,možda ću vam nekakvu glavnju donijeti ili ću pored vatre naćinekoga ko će mi put pokazati“ (Kur’an 20:10). Značaj spomenutogdogađaja ponajbolje potvrđuje činjenica da se ove Musaove riječiu Kur’anu sreću čak tri puta.16 U navedenoj priči ovu rečenicu izgo-vara careva kći koja želi spasiti carevićnu:

– Hajmo sisti u pendžer, pa di god vidimo vatru, otićemo i donit glavnju. I ugleda ta nahotkinja vatru na velikoj planini. – Spušći ti mene niz pendžer. Ja ću ić donit nama glavnju.

(Nametak 1975, 180-181)

Na istovjetan motiv nailazimo i u priči Šejtan-Fata (EB 369

i Aa Th 956B):

Kad jedan dan udunula im se vatra. Šta će sad? Otac reko da se ne smijeizać. E šta ćē, kako ćē? Nemaju šibice, nemaju da odlože vatre. Anajmlađa sestra bila vrlo živa, zvali je šejtan-Fatom, toliko je bila živa!Kad ona u večer pogleda, na brdu gori vatra.– Ma idem ja – kaže – nama donit vatre!

(Nametak 1975, 156)

Isto tako djevojka Šejtanija iz istoimene priče izgovarariječi: „Eno se na onom brdu vidi vatra. Haj’mo ja i ti da donesemokoju glavnju.“ (Narodne pripovijetke iz Bosne i Sandžaka 1977, 85)

Primjećujemo da se u usmenim pričama vatra nalazi „navelikoj planini“, „na brdu“ ili „na onom brdu“, što u potpunosti odgo-vara posljednjem od tri ajeta u kojima se ovaj motiv spominje.

I kad Musa ispuni ugovoreni rok i krenu sa čeljadi svojom, on ugledavatru na jednoj strani brda. „Pričekajte!“ – reče čeljadi svojoj – „vidio

120 PREGLED

16 Kur’an 20:10; 27:7 i 28:29.

sam vatru, možda ću vam od nje kakvu vijest donijeti, ili zapaljenuglavnju, da se ogrijete.“ (Kur’an 28:29)

Blagoslovljena dolina Tuva i Sinajska gora za orijentalno-islamski civilizacijski kontekst predstavlja mjesto prvog otvorenograzgovora čovjeka s Gospodarom, u kome je motiv „vatre na brdu“svojevrstan poziv za kretanje k Njemu i u konačnici za sam razgovor.U svim spomenutim pričama preuzet je kompletan kontekst motiva:hladno je, vatra se ugasila, na jednom od obližnjih brda/planina junak(u sva tri slučaja junakinja) priče ugleda vatru i odlučuje krenutik njoj i donijeti vatre ili „jednu glavnju“, što možemo čitati kao bogattradicijski sloj oslonjen na Kur’an i hadis. Ponavljanje ukupnogkonteksta motiva ukazuje na svjesno poimanje Musaovog putovanjada iz naizgled ovozemaljskih pobuda kreće ka mnogo većem ciljukoji je uvijek postavljen na nekoj uzvisini i stoga se često čininedostižnim.

***

Kao što primjećujemo, usmena priča Bošnjaka sadrži visokstupanj prisutnosti kako kur‘anskih sentenci tako i različitih motivakur‘anskih priča. Pritom je posebno zanimljivo da pojedine pripo-vijetke koje je Maja Bošković-Stulli klasificirala po sistemuAarne-Thompson i Eberhard-Boratov sadrže kur‘ansko-hadiskuosnovu bez obzira u kojoj se grupi nalaze. Tako među pripovijetkamačija je sižejna osnova prepoznata kao dio evropskog kulturnogkonteksta (Aarne-Thompsonov sistem klasifikacije) prepoznajemopriču Ubijanje staraca (četiri teksta) (Aa Th 980 C) koja je „raz-rađena misao iz hadisa“ te Gluhi hadžija i bolesni bakal i Gluhihodža i bolesni bogataš (Aa Th 1698 I) koje su inačice jednogpoglavlja Mesnevije.17 Među pričama u kojima se „pozajmljenisadržaj čuva nepomućen znatnijim nacionalnim dodacima“ (Jagić1948, 104) nalaze se i Gazi Husrevbeg i dijete i Halal mal nećepropasti koje nisu klasificirane niti po jednom od ponuđena dvasistema. S druge strane, u priči Careva kći spasila carevića i carevićnu

121PREGLED

17 Dželaluddin Rumi: Mesnevija I, Sarajevo, 2000, str. 285-287.

(EB 188) prepoznajemo citate i motive iz kur‘anskih priča na istinačin kao i u pričama koje su klasificirane po oba istema: Caricarodila bliznad zlatnih ruku i kosa, a sestre joj podmetnule dvoještenadi (EB 239 i Aa Th 707), Nahod (EB 125 i Aa Th 930) iŠejtan-Fata (EB 369 i Aa Th 956B).

Na temelju ovoga možemo zaključiti kako je kur’ansko-hadiski podtekst u usmenoj priči Bošnjaka moguće prepoznatibez obzira na to da li njena sižejna osnova pripada evropskom,orijentalnom ili niti jednom od ova dva klasifikacijska sistema.

.

122 PREGLED

P o g l e d i i m i š lj e nj aA t t i t u d e s a n d o p i n i o n s

UDK 355.45

Izet Beridan

PRETPOSTAVKE ZA DEMOKRATSKU KONTROLUSISTEMA NACIONALNE SIGURNOSTI

PRESUPPOSITIONS FOR DEMOCRATIC CONTROLOF NATIONAL SECURITY SYSTEMS

Sažetak

Kontrola moći kojom raspolažu sistemi nacionalne sigurnosti jestara i suvremena dilema u svim državama. Teorijska i historijska is-kustva o ovome fenomenu neophodna su za njegovo razumijevanje uakademskim, stručnim i političkim krugovima, a napose u Bosni i Her-cegovini, u kojoj nacionalna politička (ne)suglasja dolaze do izražajau sektoru sigurnosti na nivou države.

Ključne riječi: demokracija, moć, sila, vlast, nacionalna sigurnost,demokratski nadzor, demokratska kontrola

Summary

Controlling the power of national security systems is both an oldand contemporary dilemma in modern states. Theoretical and historicalexperiences regarding this phenomenon are crucial for its comprehensionin academic, expert and political circles, this especially in Bosnia andHerzegovina, a country in which national political (dis)agreementssurface in the security sector at the state level.

Key words: democracy, power, force, authority, national security,democratic supervision, democratic control

125PREGLED

* * *

Samo moć može kontrolirati moć! Samo sila može proturječitisili! Ovo su opće teze i istodobno konstatacije koje naglašeno ističuprirodu društvene moći i društvene sile. Generički izraz društvenemoći, političke moći, nacionalne moći jeste sila koju nacionalnadržava konstituira za svoje potrebe, za potrebe izvanjske i unutarnjesigurnosti. Osnovni konstituens državne/nacionalne moći čineoružane snage (vojna sila), a potom i ostale komponente (snage)nacionalne sigurnosti. Ova paradigma je, međutim, nebrojeno putau historiji polučila suprotan rezultat, proturječila je samoj sebi.Generičku moć države (oličene u suverenitetu kralja, cara, faraona,imperatora, ili u novijoj historiji u svemoći zakonodavne, izvršnei sudske vlasti u državi) dovodila je i danas dovodi u pitanje sila kojuje država uspostavila u interesu očuvanja političkoga poretka. Pa-radoksi u kojima moć-mati postaje žrtvom moći-kćeri u političkimodnosima očitovala se i očituje se kroz: državne udare1, vojnepučeve2, građanske ratove3 revolucije4, totalitarne režime5, primjere

126 PREGLED

1 Pod državnim udarom, ili državnim pučem, podrazumijeva se nelegalninačin promjene, preuzimanja vlasti u jednoj državi, proveden najčešće upo-trebom neke vrste sile.

2 Vojni udar, ili vojni puč, državni je udar u kojem u preuzimanju vlastiu jednoj državi učestvuju cijele ili dijelovi njenih vojnih snaga, uz čiju pomoćjedna društvena struktura (pa i vojni establišment) pokušava preuzeti vlast uvlastitoj državi. Aktualan, ovovremeni primjer, jest situacija u Pakistanu. Prijenekoliko godina sadašnji predsjednik ove države Musharraf, general pakistanskevojske, izveo je vojni puč, iz države protjerao predstavnike civilne vlasti i ime-novao se šefom države. U 2007. godini je uveo vanredno stanje, ograničio kretanjepojedinim političkim protivnicima, ograničio rad medija i raspisao predsjedničkeizbore. Nakon što su izbori završeni (a trebali su biti povratak demokraciji),imao je namjeru ostati istodobno šefom države i komandantom generalštabapakistanske armije. Tek nakon međunarodnoga pritiska odrekao se ove druge,komandne uloge.

3 Građanski rat je masovan i intenzivan oružani sukob između različitihpolitičkih struktura unutar jedne države. Historijski promatrano, građanski ratovisu se najčešće javljali kao oblici oružane borbe za vlast i hegemoniju unutar jednedržave.

4 Revolucija (društvena) – prevrat, preokret, buna, ustanak, temeljna nasilnapromjena društvenog poretka koja nastupa kao rezultat prethodno nagomi-lanoga nezadovoljstva, društvenih proturječnosti i sukoba. Javljala se i javljanajčešće u dva vida, i to kao socijalna, kada jedna društvena grupacija nasilnim

autokratske vladavine... Novija historija je puna afera čak i u su-vremenim državama (onih koje važe za uređene države zapadneliberalne demokracije), koje su razotkrivene post festum (ili pakjavnost o njima nikada neće imati saznanja), a odnosile su se narazličite vrste malverzacija, kršenja ustava, zakona (međunarodnihkonvencija) i prekoračenja ovlasti od strane šefova država, ministara,komandanata u oružanim snagama, šefova tajnih službi, sigurnosnihagencija itd. Neiskontrolirana sila po svojoj prirodi nekontroliranodjeluje, djeluje zapravo u interesu svoje elite! Pored ostalih, tri suosnovna razloga koji upućuju na potrebu nadzora i kontrole kompo-nenata sistema nacionalne sigurnosti kao temeljnog konstituensamoći države, a u interesu njene unutarnje i vanjske sigurnosti:

1. Moć koju u sistem nacionalne sigurnosti „ubrizgava“ država,posredno ili neposredno, najskuplji je njen sektor. U ovisnostio sigurnosnoj i odbrambenoj politici, te ekonomskoj moći,države na organizaciju, materijalno i svako drugo opremanjesektora sigurnosti troše najveći dio svojih budžeta, a niti jednakomponenta nacionalne sigurnosti nije djelatnost kojaproizvodi. A tamo gdje se koncentrira najveći dio budžeta ilipak veliki procent nacionalnoga dohotka najveća je vjero-vatnoća za manipulacije, za nezakonito trošenje i zloupotrebunovčanih i drugih sredstava od strane pojedinaca i grupa,od najviših državnih organa pa do najnižih organizacijskihcjelina komponenata sistema sigurnosti.

127PREGLED

sredstvima nastoji izmijeniti odnosno poboljšati svoj društveni položaj, i kaopolitička, čija je pretenzija obaranje postojećeg političkoga poretka i vlasti injihova zamjena drugim. Političke revolucije odlikuju se radikalnošću, svojimpretenzijama i većom mjerom oružanoga i drugoga nasilja. Pojedine oružanerevolucije su se, u odnosu na prvotno proklamirane ciljeve, nakon preuzimanjavlasti od pojedinih struktura preobratile u svoju suprotnost, u dugotrajnu totali-tarnu vladavinu političke elite i jedne ličnosti na njenome čelu. U širem smislu,pod društvenom revolucijom se podrazumijeva radikalna, korjenita promjenavećih razmjera unutar jednoga društva (npr. naučna, tehnološka, industrijska...).Svakovrsne, pa i humanističke domete pojedinih revolucija, bez obzira u kojemsu se polju ljudskoga djelovanja događale, procjenjuje i procjenjivat će historijapojedinih država, naroda ili globalnog društva.

5 Totalitarizam – način ostvarivanja vlasti u jednoj državi od jedne političkestrukture, njene elite ili pak jedne ličnosti na njenome čelu, što podrazumijevapotpuni utjecaj te vlasti u svim sferama društvenoga života. Pojava suprotnademokraciji (karakteristični primjeri su: fašizam, staljinizam...).

2. Upravljanje, rukovođenje (i komandiranje) sistemom sigur-nosti i njegovim komponentama specifično je u odnosu na svedruge državne organe i agencije, naročito oružanim snagamai unutar njih. Po prirodi stvari, koncentracija ovlaštenja kojase ustavom, specifičnim zakonima i drugim aktima dajupojedincima, rukovodnim organima, štabovima, načelnicima,komandantima itd. ostavljaju velike mogućnosti za zlo-upotrebe položaja, kršenje zakona i ustava, sve do ponašanjakomponenata sistema sigurnosti ili pak njihovih sastavnihdijelova, koja se karakteriziraju sintagmom „država u državi“.

3. Značajna je odlika svih komponenata sistema nacionalnesigurnosti, a po njihovoj prirodi, tajnost planiranja i izvrša-vanja pojedinih zadataka, misija i operacija. Ta tajnost jeu ozakonjenoj mjeri neophodna, ali je istodobno krajnjeopasna, i u kombinaciji s koncentracijom ovlasti u pogleduupravljanja i rukovođenja pruža mnogo više uvjeta zarazličite vrste zloupotreba.

Nasuprot demokraciji je samovolja vlasti pojedinca ili određenepolitičke ili upravljačke elite. Visok i dugotrajan stupanj samovlašćai totalitarizma u jednoj državi često proizvodi svojevrsne oblikemilitarizma.6 Pod paskom „jačanja nacionalne sigurnosti“, a na računsvih drugih društvenih/državnih djelatnosti, brojni su primjeri udvadesetome stoljeću (ali i na početku ovoga, dvadeset prvoga) dasu države razvijale ili pak razvijaju oružane snage i druge kompo-nente sektora sigurnosti mimo svih svojih racionalnih ekonomskihi drugih mogućnosti, ali i objektivnih sigurnosnih potreba. Tehnološkai drugi vidovi militarizacije dovode uistinu do globalnoga sigur-

128 PREGLED

6 Militarizam (lat. miles - vojnik) je pojam koji opisuje politiku primjenevojne sile na unutarnjem i vanjskom planu, prevlast vojnih činilaca u državnomi društvenom životu jedne zemlje, podređivanje svih djelatnosti u jednoj državivojnim pitanjima. Fašizam i nacizam su pojave iz dvadesetoga stoljeća, kojese, kao primjeri, najčešće navode pri pojašnjavanju pojma militarizam. Tojesu oblici povojničenja društva odgovorni za Drugi svjetski rat, ali fenomenmilitarizma je potrebno proučavati i kroz druge historiji poznate vidove podređi-vanja društava vojnim pitanjima. I nisu to samo vojni udari odnosno samovlašćevojnih elita u državama u kojima su se događali.

nosnog značaja i prijetnje. Riječ je prvenstveno o slučajevimakupovine ili pak razvoja proizvodnje nuklearnih borbenih poten-cijala (očit primjer je Sjeverna Koreja, zatvoreno društvo, čiji građanisu na ivici gladi i siromaštva) i drugih sredstava za masovnouništavanje. Nerijetko je odluka o njihovoj upotrebi u vlasti jednogačovjeka ili uskoga kruga elite koja tom državom upravlja, što objek-tivno predstavlja neizrecivu prijetnju svjetskome miru.7 Uistinu sudvije činjenice neosporne:(a) Svaka zloupotreba sistema nacionalnesigurnosti ili neke od njegovih komponenata ostavila je negativnogatraga na stanje u jednoj državi sukladno stupnju te zloupotrebe,(b) Svaki krupni poremećaj i pad nivoa sigurnosti u jednoj državinadrasta nju samu i utječe na globalnu/svjetsku sigurnost.

Kroz cijelu povijest civilizacije, povijest koja bilježi razvojdržavne organizacije društva i oblika njene zaštite oličene u vojnojsili, kontrola vojne moći bilo je osnovno pitanje, koje je posrednoili neposredno utjecalo na funkcioniranje i opstanak države same.Suvremeni sistemi nacionalne sigurnosti sa svim svojim kompo-nentama i njihovim funkcijama iziskuju disperzirani nadzor ikontrolu svoga rada, a u interesu proklamiranih vrijednosti društva.

Uzimajući u obzir historiju razvoja demokracije, teorija odemokraciji i uže i šire definicije ovoga pojma, za ovu priliku nužnimse čini naglasiti jednu od dimenzija organizacije vlasti i načinanjenoga vršenja, koju izvanjska mišljenja drže demokratskom: razvoji opstojnost demokracije nužno prati i najdirektnije je uvjetujeustavno i ozakonjeno nadmetanje moći. Moć koju „elita vlasti“ po-

129PREGLED

7 Rukovođenje, upravljanje i komandiranje oružanim snagama, historijskimiskustvom i prirodom njihovom općenito doprinosi koncentraciji moći u likujedne osobe, bez obzira na karakter vladajućega režima i političkog uređenjadržave. Zemlje zapadne liberalne demokracije, separatno ili jedinstveno, u među-narodnoj politici osporavaju pojedinim državama pravo na posjedovanje iproizvodnju nuklearnih borbenih potencijala, obrazlažući to svoje stajalištenepostojanjem demokratskih uvjeta u tim državama, a napose uvjeta za racio-nalnu, demokratski „izoštrenu“ upravljačku funkciju nad oružanim snagamai sredstvima za masovno uništavanje. Krupni sporovi u međunarodnim odnosimaupravo proizlaze iz činjenice selektivnoga odnosa spram država mimo euro-atlantskoga kruga, koji se izražava odobravanjem, osporavanjem ili se pakprešućuje težnja ka posjedovanju nuklearnoga oružja, zemljama čiji političkisistemi nisu euroatlantskoga tipa.

primi, preuzme za svoga mandata (poslije provedenih izbora),može dijelom kontrolirati sama sebe u jednoj državi kroz razdijeljeneuloge: zakonodavnu, izvršnu i sudsku (što podrazumijeva i unutarnjusamokontrolu u okviru svake od njih). Međutim, značajni su elementimoći koji se u zemljama sa (do poznatoga stupnja) razvijenomdemokracijom formiraju i djeluju kroz elemente društva koji neučestvuju u vlasti, ali mogu značajno utjecati na vladajuće strukturei njihovo ponašanje spram ozakonjenih normi i na druge načinedefiniranih oblika djelovanja. To su svi elementi društva, civilnogadruštva, nevladine organizacije, udruženja građana, strukovneorganizacije, udruženja i organizacije (koje se često imenuju grupamaza pritisak), sve vrste medija, naučne i istraživačke institucije iorganizacije, u javnosti ugledni pojedinci itd. Značajnu moć direk-tnoga ili pak posrednoga utjecaja na ponašanja domaće politikeu jednoj državi imaju suvremeni međunarodni odnosi, međunarodnopravo i općenito svjetska javnost.

Kompetencije za demokratski nadzor i kontrolu komponenata sigurnosti

Nivo demokratske kontrole komponenata nacionalne sigurnostini u jednoj državi nije konačan društveni odnos. To je proces koji segotovo svakodnevno može mjeriti, pored ostaloga i kroz povratnuakciju, koja podrazumijeva nadzor i kontrolu svake od komponenatasistema sigurnosti u skladu sa ustavnim i zakonskim rješenjimai ovlastima, a potom iznalaženje novih pravnih rješenja i metodakontrole. Još prije (pretpostavlja se) dvije i po hiljade godina zna-meniti kineski vojskovođa Sun Cu Vu je, u svojoj studiji “Vještinaratovanja”, ukazao na dva osnovna aspekta odnosa države i vojnesile. Govoreći o faktorima (rata) koji utječu na uspješnost vojskejedne države, naglasio je “metodu discipline” kao neizostavno važnu,pod njom podrazumijevajući (a) hijerarhiju odlučivanja i poslušnosti,pa i odnose: kralj – general (komandant vojske), a potom (b) kontroluutroška sredstava datih vojci na upotrebu od strane države i naroda.

Suvremene tendencije u razvoju nacionalnih sistema sigurnostipodrazumijevaju spektar funkcija i djelatnosti koje imaju za cilj

130 PREGLED

zaštitu države i njenoga suvereniteta, ali ne države radi nje same,nego radi zaštite njenih građana i njihovih prava, od onih osnovnih,kao što su pravo na život i imovinu, druga socijalna prava (političkodjelovanje i udruživanje, obrazovanje…), sve do prava na življenjeu zdravoj prirodnoj okolini. Priroda moći svake od komponenatasistema sigurnosti i sistem u cijelosti iziskuje potrebu odgovornostiza svoje zakonito djelovanje. Općenito kazano, onaj ko moći daje tosvojstvo ima pravo uvida u činjenice da li se ta moć ponaša u skladus datim joj ovlastima i funkcijama.

U teoriji i praksi se koriste dva izraza: “nadzor” i “kontrola”,uz dileme imaju li istovjetno ili različito značenje. Komentirajućinormativna polazišta za civilnu kontrolu vojske i policije, Tomićje u “pravilu” poistovjetio ova dva termina, ali je u analizi “nijansi-ranoga” njihova značenja primijetio kako “ipak nadzor i kontrolapodrazumijevaju subordinaciju njihovih vršilaca”, zaključivši da je“kontrola sastavni dio nadzora” (Tomić, u: Hadžić 2001:11). Složimoli se s ovim stajalištem, zapravo istovremeno zaključujemo kakoje “nadzor” termin koji obilježava proces, dok je “kontrola” samodio tog procesa. Niz kontrola određenih aktivnosti u okviru nadzorakao procesa predstavljaju samo jedan od oblika prikupljanja podatakaza uspješan nadzor nad određenom komponentom sistema nacio-nalne sigurnosti.

Koje su osnovne pretpostavke za demokratsku kontrolu sektorasigurnosti u jednoj državi? Dakako da iz samoga pitanja proizlazidvoznačan odgovor, zapravo njih dva: (a) u državama u kojima suna vlasti totalitarni režimi ne postoje osnovne pretpostavke za demo-kratski nadzor nad sektorom sigurnosti, (b) stupanj demokratskihdostignuća u jednoj državi definira pretpostavke za odgovarajućinivo demokratskog nadzora njenih sigurnosnih faktora i njihovihdjelatnosti.

Kojoj državi pripisati osnovna demokratska svojstva? Onojdržavi u kojoj su politički odnosi uređeni ustavom, čije odredbe sepoštuju, a odražavaju:

• funkcionalan višestranački sistem,• funkcionalan izborni sistem za sve nivoe vlasti,• razgraničenu zakonodavnu od izvršne i sudske vlasti, koje

odvojeno funkcioniraju,

131PREGLED

• poštovanje i provođenje odredaba međunarodnoga pravao ljudskim pravima i slobodama građana te države,

• općenito pravnu državu u kojoj su otklonjeni uvjeti i pret-postavke za totalitarnu vladavinu pojedinca, partijske ilidruge elite.

U teorijskim promišljanjima o demokratskoj kontroli kompo-nenata nacionalne sigurnosti nalazimo nekoliko pokušaja podjelakontrole same na vrste. Istražujući “institucionalne i proceduralneelemente društva” u kontekstu kontrole oružanih snaga (Holandije),Hans Born piše o tri njene vrste: “(a) vertikalnoj kontroli, (b) horizon-talnoj kontroli, i (c) samokontroli”. Prva bi podrazumijevalakontrolu “od vrha naniže: parlament i vlada kontroliraju oružanesnage“, drugu “mogu vršiti institucije društva, kao što su mediji,udruženja i istraživački instituti”. Treća je samokontrola kojazapravo znači “interiorizaciju društvenih vrijednosti u vojnoj organi-zaciji” (Born, u: Hadžić 2001:97).

Prema mišljenju ovoga autora, vertikalna kontrola (oružanihsnaga) može se provoditi na šest načina:

a) Budžetska kontrola (ustavno pravo parlamenta da odlučujeo budžetu i njegovim elementima…);

b) Zakonodavstvo (ustavno pravo parlamenta da “prihvata,mijenja ili odbacuje zakone”);

c) Mikro-menadžment (ovlaštenja predsjednika vlade i ministraodbrane u pogledu komande nad vojnim operacijama);

d) Imenovanja (nadležnosti vlade i ministra u pogledu ime-novanja generalskoga kora);

e) Istrage (ustavno pravo parlamenta na pokretanje istraga isaslušanja ljudi pod zakletvom – “mostovi između društvai oružanih snaga”);

f) Sukob interesa u okviru oružanih snaga (Born, u: Hadžić2001:209/214).

U pokušaju da odredi vrste kontrole vojske i policije, Hadžićje razmatrao tehničku, političku i pravnu kontrolu, dodavši da je“javnopravna kontrola … kombinovanje preventivnog, korektivnogi represivnog delanja” (Hadžić 2001:12).

132 PREGLED

Kontrola i nadzor nad policijskim strukturama (dodajmo: inad oružanim snagama), prema Baboviću, može biti: (a) unutarnja,i (b) vanjska (civilna). Vanjsku kontrolu ovaj autor dijeli na:

(a) Političku, koja je u nadležnosti vlade i parlamenta, a odnosise prvenstveno na odlučivanje o ulozi policije (i vojske – I.B.),zadacima, organizaciji, finansiranju i rukovođenju;

(b) Sudsku, koju provode organi tužilaštva i pravosuđa;(c) Građansku, koja podrazumijeva različite oblike utjecaja

građana na rad policije, podrazumijevajući i pravo na predstavkekoje se odnose na njen rad (Babović B., u: Hadžić 2001:259).

Zaključimo:- Kršenje ustava i zakona jedne države odnosno kršenje ljud-

skih prava mogu činiti komponente sistema nacionalnesigurnosti u odnosu na njihovo nekontrolirano djelovanjeu državi i društvu;

- Pored toga, unutar komponenata sistema sigurnosti koje sunedovoljno kontrolirane sasvim su izvjesna kršenja zakonai ljudskih prava njihovih pripadnika (vojnika, podoficira,oficira; policajaca i drugih radnika različitih policija; radnikau svim drugim organizacijama i agencijama sistema sigur-nosti, podrazumijevajući svakako i privatne agencije i službesigurnosti).

Iz prethodnih izlaganja, a radi boljega razumijevanja, nadzori kontrolu komponenata sistema nacionalne sigurnosti općenitomoguće je promatrati u tri dimenzije i nivoa:

• nivo i nadležnosti organa vlasti države,• utjecaj različitih elemenata društva na rad konponenata sis-

tema sigurnosti, i• interna kontrola koju su po važećim zakonima dužne pro-

voditi komponente sistema sigurnosti unutar sebe samih.

Zakonodavni organ, zapravo parlament svake države, po svojojprirodi, kao najviše predstavničko tijelo građana te države, naj-odgovorniji je i najznačajniji faktor nadzora i kontrole sistemanacionalne sigurnosti. U većini država koje objektivno teže demo-kratskom razvoju u nadležnosti parlamenta su:

133PREGLED

(a) utvrđivanje integralne sigurnosne politike i njenih speci-fičnih dimenzija,

(b) odlučivanje o veličini, sastavu i kadrovskim kapacitetimakomponenata sistema sigurnosti,

(c) odlučivanje o budžetu, o finansiranju potreba sigurnosti,(d) odlučivanje o opremanju i naoružavanju oružanih struktura

države,(e) odlučivanje o uvjetima upotrebe i upotrebi komponenata

sistema nacionalne sigurnosti u uvjetima mira i rata.

Svaki parlament nakon svoga konstituiranja za svaku djelatnostdruštva formira svoje specifične organe. Komisije, komiteti ili pakodbori za odbranu i sigurnost su tijela parlamenta koja učestvujuu zakonodavnim procedurama u kojima se reguliraju, zakonskiutemeljuju pitanja iz domena sigurnosti, surađuju s akademskimi znanstvenim institucijama u interesu primjene nauke u oblastisigurnosti, surađuju sa sličnim parlamentarnim tijelima formiranimza unapređenje drugih društvenih djelatnosti u zemlji i inozemstvu,prikupljaju informacije za parlament o funkcioniranju pojedinihelemenata sistema sigurnosti: kroz prisustvo resornih ministara izoblasti sigurnosti sjednicama, kroz saslušanja i svjedočenja pred ovimtijelima odgovornih ljudi, kroz suradnju sa elementima civilnogadruštva itd. U sastav parlamentarnih organa za odbranu i sigurnostse po pravilu imenuju parlamentarci koji imaju određena iskustvao funkcioniranju sigurnosnih i odbrambenih struktura države, oni kojimogu kompetentno raditi na pripremi informacija i prijedloga zaparlamentarno odlučivanje o zakonima, budžetu i drugim pitanjimakoja se odnose na sektor nacionalne sigurnosti.

Suština demokratskoga nadzora i kontrole sistema nacionalnesigurnosti jeste podređenost njegovih komponenata organima vlastidržave: zakonodavnoj, sudskoj i izvršnoj (civilni nadzor). Fenomentajnosti, koji se historijski, ali i ideološki, u mnogim društvima unepotrebnoj mjeri vezuje za odbrambene i sigurnosne aktivnosti,svojevrsna je prepreka za demokratski nadzor i kontrolu kompo-nenata sistema nacionalne sigurnosti. U uvjetima nedovoljne infor-miranosti, ni parlament, ni opozicijski politički blok, ni mediji, nielementi civilnoga društva ne mogu ozbiljno utjecati na ustavom

134 PREGLED

i zakonima utvrđeno djelovanje nacionalne sigurnosti. Neprimjerenai neopravdana tajnovitost djelatnosti nacionalne sigurnosti pojedinihzemalja ne doprinosi ni regionalnoj ni međunarodnoj sigurnosti.Iz toga razloga se u razvijenim demokratskim zemljama razvijajui modeli informiranja domaće i svjetske javnosti o odbrambenimi sigurnosnim poslovima, što ih čini uveliko “transparentnim iotvorenim”8, što ih čini društveno pristupačnim i u tolikoj mjeripodložnim demokratskom nadzoru i kontroli.

Jedna od značajnih metoda razvijanja transparentnosti i otvo-renosti nacionalne odbrane jest publiciranje “bijele knjige o odbrani”,dokumenta države kojim se domaća i svjetska javnost obavještavao osnovnim rješenjima i namjerama u domenu nacionalne odbrane.Izraz “bijela knjiga” simbolizira dobru namjeru, poziv na razumije-vanje u pogledu vjerodostojnosti i objektivnosti prikaza osnovnihstavova i ciljeva nacionalne odbrambene politike i kao “bijelom”i “otvorenom” njome se hoće otkloniti tajnovitost i sumnjičavost.

Rezimirajmo. Osnovni parametri demokratskog nadzora i kon-trole nacionalne sigurnosti su njena civilna, javna i neizostavnoparlamentarna narav. Cilj joj je prevlast nevojnih struktura vlastii društva nad vojnim, potpuno ustavno i zakonito upravljanjedržave komponentama nacionalne sigurnosti kako se moć ovogasistema ne bi preobratila u svoju suprotnost, u nezakonitu nadmoću državi i društvu. Demokratska kontrola pretpostavlja i unutarnjukontrolu u svakoj komponenti nacionalne sigurnosti koja je dvojakogkaraktera: (a) hijerarhijsko-upravno-personalni i kompetencijski,koji podrazumijeva mehanizme kontrole u relacijama nadređeni– podređeni i adekvatan profesionalizam, i (b) institucionalni, kojipretpostavlja postojanje unutarnjih organa kontrole i inspekcije injihovih ovlasti.

135PREGLED

8 Pod transparentnošću se razumijeva omogućavanje uvida domaćoj isvjetskoj javnosti u rješenja, odluke i postupke državnih institucija na područjufunkcija od općeg društvenog značaja (u ovom slučaju sigurnosti, odbrane ioružanih snaga), dok je “otvorenost” mogućnost utjecaja institucija civilnogdruštva, uključujući i najširu javnost, na ta rješenja, odluke i postupke. U takvomznačenju, koncept “otvorenosti odbrane” razlikuje se od klasičnog koncepta“civilnog nadzora oružanih snaga” iako se s njim prožima kroz određene zajed-ničke sadržaje (Radičević 2000:9).

No, posebnu pažnju za znanstvenu i svaku drugu analizuzaslužuje jedan fenomen koji se eminentno vezuje za komponentenacionalne sigurnosti, posebno na njegove oružane strukture, kontro-verzna pojava spram koje i starije demokracije nemaju stabilnui nadasve decidiranu percepciju. Riječ je zapravo o zakonskom,manjem ili višem stupnju ograničavanja ljudskih prava na koje seuvjetuju pripadnici vojnih i policijskih struktura prilikom prijemau profesionalnu službu. U većini zemalja profesionalnim vojnimlicima i pripadnicima policije zabranjuje se učešće u političkimpartijama, strankama i bavljenje političkim radom, u ime “političkeneutralnosti” ovih profesija. Pored toga, nisu rijetke države u kojimase u vojsci i policijama zabranjuje sindikalno organiziranje i priječipravo na štrajk, u pojedinim državama i pravo na prakticiranjevjerskih sadržaja.

Priroda rukovođenja i komandiranja oružanim snagama ipolicijskim strukturama ostavlja mogućnost za kršenje ljudskih pravaunutar ovih komponenata nacionalne sigurnosti u svim prilikama,osobito u ratu, što podrazumijeva i izdavanje protuzakonitih nare-đenja.

Samo suptilni i dugotrajni demokratski procesi u državi, koji ćepostupno prelaziti u tradiciju, mogu doprinijeti naprecima i u domenudemokratskog nadzora i kontrole sistema nacionalne sigurnosti injegovoj profesionalizaciji.

Literatura

1. Aristotel, (1975), Politika, BIGZ, Beograd.2. Hadžić, M., (2001), Demokratska kontrola vojske i policije,

Centar za civilno-vojne odnose, Beograd.3. Hantington, P.S., (2004), Vojnik i država, Fakultet poli-

tičkih nauka, Beograd.4. Jelušić, Lj., (1997), Legitimnost sodobnega vojaštva, Fa-

kultet za društvene vede, Ljubljana.5. Klauzevic, K., (1939), O ratu, Geca Kon, Beograd

136 PREGLED

6. Kulić S., (1996), Strategija nasilja kao strategija razvoja,Naprijed, Zagreb.

7. Parlamentarni nadzor nad sektorom sigurnosti, (2003),DCAF (Centar za demokratsku kontrolu nad oružanim snagama,Izdanje za BiH), Svjetlost – Fojnica, Sarajevo.

8. Priručnik: Parlamentarni nadzor nad sektorom sigurnosti,2004; DCAF, Ženeva (izdanje Interparlamentarne unije – verzijaza Sarajevo).

9. Radičević, T., (2000), Transparentnost odbrane, Defimi,Zagreb.

10. Sun Cu Vu, (1952), Vještina ratovanja, Vojno delo, Beograd.11. Waltz N. K., (1998), Čovjek, država i rat, BARBAT, Zagreb.12. Grupa autora, (2001), Leksikon sigurnosti, DES, Sarajevo.

137PREGLED

UDK 172.342.71 (497.6)

Mirt Komel

PITANJE DRŽAVLJANSTVA U POSTDEJTONSKOJ BIH

(ili: Kriza državljanstva uopće?)

THE ISSUE OF STATEHOOD IN THE POST-DAYTONBOSNIA AND HERZEGOVINA

(or: The Crisis of Statehood in General?)

Činjenica ljudske pluralnosti, koja jetemeljni uslov djelovanja i govorenja,

manifestira se na dva načina, kaojednakost i kao različitost.

(H. Arendt, Vita Activa, str. 181)

“The fact of human pluralism, which is the basic prerequisite of action and speech,

is manifested in two ways – as equality and diversity.”

(H. Arendt, Vita Activa, p. 181)

Sažetak

Tema koju ovom prilikom autor prezentira, povrh svega, proble-matizira pitanje državljanstva, ali i korelacije ovog pojma s drugim‘sličnim’ pojmovima. Državljanstvo se ovdje hronološki valoriziraod najstarijih, antičkih vremena, pa sve do danas, kada je onozadobilo potpuno drugačije konotacije. Poseban akcent ovdje jekoncentriran na pitanje državljanstva u postdejtonskoj Bosni iHercegovini, koje izaziva mnogo polemika u suvremenim politološko-sociološko-pravnim raspravama. Kada govorimo o ovoj temi umodernom poimanju, svakako, ono što izaziva najveću pažnju, i onošto je istovremeno najkontroverznije, usmjereno je na problem`poistovjećivanja´ pojma državljanstva s pojmom nacionalne

139PREGLED

pripadnosti. Autor neumorno pokušava raskrinkati supstancijalnerazlike između ovih pojmova, upozoravajući pritom na sve nepravdekoje ovo ̀ poistovjećivanje´ producira. Sasvim je evidentno autorovoprotivljenje ovoj `kvazisimbiotičkoj vezi´, koju on doživljava kaoneprirodnu, nelogičnu i anahronu. Nacionalna država je, u Kome-lovom poimanju, glavni uzročnik ovakvog stanja, jer njena formula`jedna nacija u jednoj državi´ apsolutno apologira ovo kozmetičkoizjednačavanje. Izlaz iz zatona državljanstva autor vidi u sekulari-zaciji, ovdje, prije svega, odvajanju Države od Nacije, tj. držav-ljanstva od nacionalne pripadnosti.

Ključne riječi: državljanstvo, nacionalna pripadnost, država,nacija, nacionalna država, kosmopolitizam, vjerska pripadnost,nacionalna suverenost

Summary

The topic presented here by the author primarily addresses theissue of statehood, but also, the correlation of this term with other“similar” terms. Statehood is here chronologically valorizedfrom the ancient times, until today, when it has acquired entirelydifferent connotations. Special emphasis is placed here on theissue of statehood in the post-Dayton Bosnia and Herzegovina,which has been the topic of many contemporary political, socialand legal debates. When discussing this topic in its moderninterpretation, the issue of “identifying” the notion of statehoodwith the notion of national affiliation certainly captures most attentionand, at the same time, it is also raises the most controversy. Theauthor is tirelessly trying to unveil the substantial differences betweenthese notions, at the same time warning against all the injusticesthis “identification” causes. It is quite evident that the author objectsthis “quasi-symbiotic relation”, which he sees as unnatural, illogicaland anachronous. A national state is, in Komel’s view, the mainsource of such a situation, because its formula “one nation in onestate” absolutely justifies this cosmetic equation. The author seesthe way out of this gulf of statehood in secularization, in this case,

140 PREGLED

primarily in separation of the State from the Nation, that is, ofstatehood from national affiliation.

Key words: statehood, national affiliation, state, nation, nationalstate, cosmopolitism, religious affiliation, national sovereignty

1.

Kriza evropske nacionalne države. Pitanje državljanstva upostdejtonskoj Bosni i Hercegovini ne može se otvoriti ako baremdo neke mjere ne otvorimo pitanje državljanstva uopće, dakle akokoncept državljanstva (nastao u Evropi istovremeno s pojavommoderne evropske nacionalne države) ne otvorimo u svjetlu ili,bolje rečeno, u sjeni onoga što Hannah Arendt u knjizi Vita Activanaziva ‘zaton evropske nacionalne države’ (Arendt 1996: 271). S tetačke gledišta postavlja se naravno sljedeće pitanje: ako je modelevropske nacionalne države u zatonu, da li tome neophodno slijedii zaton samog državljanstva, koji je, barem u našem prostoru, uskopovezan s formom nacionalne države.

Međutim, postavljajući takvo pitanje mi već unaprijed činimonešto što se još i danas čini kad se ‘državu’ izjednačuje s ‘nacio-nalnom državom’ a da državu koja nije nacionalna, u modernosti,nije moguće ni zamisliti. Možda nije slučajnost (a posljedično, prekokolonizacije, i svjetski) da evropski sistem ‘nacionalnih država’ datiraupravo iz vremena Vestfalskoga mira, iz 1648. godine, kojim jeprekinuto stoljeće vjerskih ratova u Srednjoj Evropi i realiziranAugsburški vjerski mir iz 1555. godine, koji je funkcionirao pologici ‘čija vlada – njegova vjera’ (pitanje povezanosti vjerskepripadnosti s nacionalnom se u to vrijeme naravno nije sasvimiscrpilo1). S obzirom na kontekst u okviru kojeg namjeravamootvoriti pitanje državljanstva uopće, mogli bismo reći da je Vestfalski

141PREGLED

1 Sve pokazuje da je jedini izuzetak bila Francuska, gdje je ‘nacionalnavećina’ katolika morala priznati manjinu hugenota, koji su bili odlično orga-nizirani (u poređenju s vjerskim manjinama u drugim državama). Međutim,već u sljedećem vijeku je Luj XIV uklonio Nantski edikt, koji je priznavaohugenotsku manjinu.

mir iz 1648. godine bio preteča Dejtonskog mirovnog sporazumaza Bosnu; tako nastanak moderne nacionalne evropske države prijesvega podrazumijeva etničku i vjersku ‘čistost’, neophodnu mrljunasilja, koja još danas odjekuje u situaciji u kojoj se nalazi post-dejtonska Bosna i Hercegovina.

Kad kažem da pitanje državljanstva uopće treba ‘otvoriti’,pritom bukvalno mislim otvoriti jer je to pitanje zatvoreno i manje-više čvrsto zacementirano i usidreno u određenoj tradiciji, koja sveod vremena kad je iznikla moderna pravna država, kakvu još i danaspoznajemo, državljanstvo izjednačuje s nacionalnom pripadnošću.Tek u zadnje vrijeme, u periodu konsolidacije Evropske zajednice kao‘naddržavne’ i ‘nadnacionalne’ instance, ponovo se ‘otvorilo’ pitanjedržavljanstva, ali ne u kategorijama države, nego baš suprotno,nacije: govorilo se o ‘gubljenju nacionalnog identiteta‘ i o drugim‘zabrinjavajućim pojavama’, koji su bitno više povezani s ‘nacio-nalnom pripadnošću’ nego s ‘državom i državljanstvom‘; pojedno-stavimo li, možemo reći da primarna briga nije bila briga za državu,nego za naciju.

Zapravo, ni ne možemo govoriti o nekakvom ‘otvaranju’. Višese radi o krpljenju, koje se poslužuje starim ‘nad-nacionalnim’ kate-gorijama, kao što su ‘svjetsko ili kozmopolitsko državljanstvo’, iliizumljuje nove, kao naprimjer ‘evropsko državljanstvo’, što je para-doks ad adjecto, jer kada, naime, govorimo o Evropskoj zajedniciočigledno ne govorimo o (jednoj) državi2.

142 PREGLED

2 Ideja da će Evropska zajednica, kao ‘udruženje evropskih država’, pariratiSjedinjenim Američkim Državama bila je jedna od postavki u vrijeme konsti-tuiranja EZ-a, zaboravljajući da “Sjedinjene evropske države” (‘SED’) nisui ne mogu biti u istom položaju kao SAD: ključna razlika je u tome da su‘SED’ unija ‘nacionalnih država’, dok su SAD udruženje ‘saveznih’ država;ukratko, ono što sprečava ‘SED’ da postanu konkurentne jedinstvenom blokusaveznih država Amerike je upravo njihova zakorijenjenost u tradiciji nacionalnepripadnosti, dakle ukorijenjenost u ‘pluralnosti nacija’, u ‘multinacionalnosti’,gdje nijedna ‘nadnacionalna instanca’ ne može funkcionirati kao skupni deno-minator za sve evropske države (možda bi bolje bilo u parafrazama govoritio ‘Ujedinjenim nacijama Evrope’, ‘UNE’), a s druge strane, SAD upravo nemogu funkcionirati kao ‘nacija’ ako ne funkcioniraju kao sjedinjene, kao‘nadnacionalna identiteta’ dakle. Ukrako, evropska nacionalna pripadnost jedefinirana na ravni pluralnosti, dok je na ravni jedinstvenosti ‘nema’, a američkana ravni jedinstvenosti, dok je – upravo suprotno nego u EZ – na ravni plu-ralnosti nema.

Zbog toga je još važnije otvoriti pitanje državljanstva uopće,jer samo tako se možemo nadati da razumijemo zašto je danasdržavljanstvo nešto što je u krizi (razni nacionalizmi cvjetaju, kaoda se radi o još jednom ‘proljeću naroda’) ne samo u Bosni i Herce-govini nego i prije svega u Evropi, odnosno u državicama članicamaEZ-a. To je i prva postavka dotičnog teksta: otvoriti pitanje državljan-stva u Bosni i Hercegovini da bi mogli otvoriti pitanje državljanstvauopće i posljedično otvoriti pitanje državljanstva u državamačlanicama EZ-a, dakle u ‘evropskim nacionalnim državama’, snamjerom pokazati kako u krizi nije ‘nacionalna država’, negodržavljanstvo shvaćeno kao ‘jednakost državljana’.

2.

Pitanje državljanstva uopće. Ovdje dakle državljanstvo uopćeneće biti mjerilo kroz koje ćemo promisliti državljanstvo u Bosnii Hercegovini, nego način kako razmisliti šta danas znači ‘bitidržavljanin’ – ne ‘državljanin svijeta’, kao što glasi poznata političko-romantična ideja kozmopolitskog državljanstva (ta ideja je, po svojojdefiniciji, unitaristička, jer pluralnost svjetova želi svesti na ‘jedansvijet’), ni ‘evropski državljanin’ (contradictio ad adjecto), negodržavljanin jedne od doista postojeće države članice EZ-a (u ovomslučaju Slovenije), i na kraju, ili bolje, počevši kroz tu optiku otvoritipitanje državljanstva u kompleksnoj situaciji postdejtonske Bosnei Hercegovine.

U ovom osvrtu ćemo pokušati izbjeći najčešću grešku koja sepravi kad se u suvremenim politološkim studijama tretira kompli-cirano pitanje državljanstva u BiH, kad se naime to državljanstvouspoređuje s ‘običnim’ državljanstvom, s kakvim se susrećemo udržavama članicama EZ-a (na primjer u Francuskoj, Njemačkoj,Italiji, a na kraju krajeva i u Sloveniji), i da se na osnovu toga izvodikritika odstupanja od ‘norme’ (u ovom slučaju ‘državljanstva u BiH’).Činjenice ćemo pokušati okrenuti i pokazati kako su problemi odre-đivanja statusa državljanstva u BiH inherentni samom problemudržavljanstva kao takvog i, u krajnjoj instanci, problemu držav-ljanstva u postevropskoj situaciji, dakle u situaciji jedne državenakon njenog stupanja u EZ (na primjer Slovenije), problemu

143PREGLED

koji se pokušava premostiti apstraktnim konceptom ‘evropskogdržavljanstva’.

Problematičnost takve ‘usporedbe’ oslanja se na dvije-tri pret-postavke bez kojih nije moguće uspoređivati: kao prvo, pretpostavljase da je državljanstvo u državama EZ-a fait accompli i da predstavljanormu državljanstva uopće; kao drugo, državljanstvo u BiH je od-stupanje od takve norme; i kao treće, da bi se državljanstvo u BiHkonsolidiralo kao ‘pravo državljanstvo’, mora se ‘evropeizirati’ pomodelu državljanstva u ostalim članicama EZ-a (paradoks je učinjenici da se ispostavlja prije svega pravno-politička jednakostdržavljana u državi, dok se insistiranje na nacionalnom porijekludržave i na nejednakosti, koji iz toga proizlaze, apstrahira i pripisujeisključivo ‘drugome’, to jest BiH).

Sve tri navedene pretpostavke može se vidjeti u djelovanju akose BiH poima kao ‘nedržavu’: gleda se na neki ‘idealni model države’(što iz zapadnoevropske perspektive svakako znači država članicaEZ-a, ili preciznije, ‘vodeće države EZ-a‘) i s obzirom na takav‘idealni model’ se uspoređuje odstupanje, u ovom slučaju državuBiH. S takvim osvrtom i kroz takvu optiku gledano, situacija u BiHje svakako kompleksna, što još ne znači da je nije moguće razumjetii misliti i mimo etabliranih shema razumijevanja koncepata državei državljanstva, dakle koncepata samorazumijevanja država članicaEZ-a kao ‘modernih evropskih nacionalnih država’. I tu je drugapostavka dotičnog teksta: ono što je u Bosni i Hercegovini manifestnokao nemogućnost uspostavljanja zajedničkog denominatora naravni države, dakle državljanstva, koje ni na kakav način ne bi bilovezano za ovu ili onu nacionalnu pripadnost, u EZ-u je latentnoprisutno, i pokazuje se prije svega u vidu stalnih, manje ili višeučestalih ispada raznoraznih nacionalizama3.

Postavka dotičnog teksta je stoga u činjenici da problemi skojima se susrećemo kada posmatramo status državljanstva u post-dejtonskoj Bosni i Hercegovini nisu neka posebna specifika situacije

144 PREGLED

3 Da li je potrebno podsjetiti na činjenicu da su u većini evropskih državau zadnje vrijeme na vlasti konzervativci (lijevo ili desno ‘središnji’)? Što naravnonije nikakav ‘indikator stupnja nacionalizma u nekoj državi’ iako je, uprkostome, istina da prije nego s ‘ljevicom’ simpatiziraju određeni organizacijskimodel s nacionalističkom ‘desnicom’.

u poslijeratnoj BiH, nego samo manifestni oblik problema, manjeili više latentno prisutnih u svakoj koncepciji državljanstva, kakose to razumijeva u savremenom, ‘evropskom’ smislu, bilo da se radio državljanstvo u okviru države članice EZ-a ili o takozvanom ‘evrop-skom državljanstvu’. S te tačke gledišta je specifika postdejtonskeBiH u činjenici da je jedino kroz krizu državljanstva, koja je nastala(i još uvijek traje) istovremeno s Dejtonskim mirovnim sporazumom,moguće razumjeti i krizu državljanstva uopće.

3.

Grčki polis. Kao i svi historijski oblici organiziranja političkihzajednica, i nacionalna država ima svoj početak i kraj, koji izgledada je nastupio u naše doba, naročito u vrijeme od konstitucijeEvropske zajednice kao nadnacionalnog entiteta: ako bilo što, EZupravo nije potvrđivanje ‘moći’ nacionalnih država, nego baš sup-rotno, priznaje da su one u krizi i da moraju posegnuti za organi-zacijskim modelom s kojim nisu kompatibilne4; da bismo moglirazumjeti tu krizu, koja nagovještava ‘kraj’ moderne nacionalnedržave, moramo se osvrnuti unazad prema početku, ili tačnije,pred-početku konstituiranja države kakvu poznajemo danas.

Osvrnuti se moramo unazad sve do stare Grčke, u kojoj se prviput ‘pojavila politika’ (i koja se od našeg pojma politike bitnorazlikuje), i gdje se prvi put konstituiralo takvo nešto što bismoanahrono mogli nazvati ‘državom koja nije bila nacionalna’, koja je,barem u ishodištu, bila podloga za daljnji razvoj ‘države’ (a poslje-dično i državljanstva) u kasnijem razvoju evropske političke tradicijei s njom povezan nastanak modernih nacionalnih država5. To nećemoraditi s namjerom da bismo učinili presječni pregled razlika izmeđustarogrčke (polis), rimske (res-republicae), srednjevjekovne (monar-hije) i novovjekovne (nacionalne) države, čiji je nasljednik svakakomoderna evropska nacionalna država, već samo zato da bismo

145PREGLED

4 Gl. op. 1.5 Namjera pritom naravno neće biti iznošenje nekakve ‘genealogije moderne

evropske države’, već samo nakazivanje ključnog poteza ishodišne situacije, izkoje je tek nakon mnogih stoljeća iznikla država, kako je razumijevana danas,dakle ‘evropska nacionalna država’.

pokazali način na koji je koncept ‘državljanstva’ moguće mislitiodvojeno od ‘nacionalne pripadnosti’, nešto što se danas svakako nečini kao commonplace; usto ću naravno slijediti evropsku logikudržavnosti, koja je kroz kolonizaciju bila projicirana i na drugedržave svijeta.

Shvaćanje politike u staroj Grčkoj je bilo vezano za tadašnjeorganiziranje političkih zajednica u gradske državice. Specifikagrčkog polisa, grčke gradske državice, upravo je u tome da nije biladržava u današnjem smislu te riječi, nego baš ono što izražava izraz:grad-država, gradska država, ili, iz današnje perspektive rečeno,‘država u malom’ (tipa Luksemburg ili Andora ili San Marino, ali niu kom slučaju Vatikan, kako ćemo to vidjeti kasnije). Mnogi evropskijezici, između ostalih i bosanski (kao i srpski ili hrvatski), lijepoizražavaju tu starogrčku vezu između državljanstva i pripadnostigradskoj državici polis: biti ‘građanin’ znači u isto vrijeme i biti‘državljanin’ kao i biti ‘građanin’, što odlično svjedoči o onome štosu stari Grci nazivali politička zajednica – polis: politika, ta politika,nije bila stvar ‘nacionalne države’, nego grada, ili, tačnije, gradskihdržavica, i njihovih građana-državljana (‘polisana’); za njih je‘biti građanin’ značilo i jednačilo se s onim što nama danas znači‘biti državljanin’.

Međutim, reći da je starogrčka država bila ‘polis’ prilično jepogrešno. To pogrešno pojmovanje je, recimo, uočljivo u načinuprevođenja Platonove Politea na engleski: engleski prijevod, naime,zvuči ništa manje nego The Republic, što je izrazito ‘rimsko‘poimanje Grčke, jer se tek s Rimom prvi put pojavljuje ‘republika’,i to opet ne u modernom smislu riječi, nego u latinskom smislu‘res-publica’, ‘zajedničke stvari’, ‘javne stvari’, ‘stvar svih’, čijipokretač je upravo ono što je svima zajedničko, što se nalazi ‘međuljudima’ – a to je upravo i značenje latinskog inter-es6, prije nego

146 PREGLED

6 Prateći rimsku tradiciju, H. Arendt ovako izvede i definira pojam interes:“Djelovanje i govorenje se događa među ljudima kao ljudima, usmjerava seneposredno u svijet suljudi. Objelodanjuje i uvodi u igru one koji djeluju igovore čak i onda kada je njihovo djelovanje sasvim ‘objektivno’, ako se radio stvarima, koje se tiču svijeta, dakle međuprostora, u kojem se ljudi kreću iprate svoje učestale, objektivno-posvjetne interese. Ti interesi su u izvornomsmislu riječi ‘inter-est’ – ono što je između i što ostvaruje odnose koji ljudepovezuju i razdvajaju” (H. Arendt 1996: 189).

što je taj izraz bio ‘ekonomiziran’ u jednoznačni ekonomsko-profitnismisao „imati interes u...“. Razlika između starogrčkog polisa irimske republike je prije svega u tome što je rimska republika Rimkao gradska državica u raširenom, kolonijalističko-imperijalističkomobliku (iako su Rimljani kulturni nasljednici’ Grka, njihova jepolitika sličnija perzijskom modelu imperija nego grčkoj gradskojdržavici polis).

Druga je najčešća greška koju se pravi kad se iz perspektivemoderne nacionalne države pogleda unazad, prema starogrčkojsituaciji, naravno u tome što se sve Grke, ili tačnije, sve prebivateljepojedinačnih gradskih državica, baca u isti koš, stavlja u isti okvir,svrstava u istu kategoriju ‘naroda’ ili ‘nacije’. U filmu Troy (kojije barem toliko pošten da napiše da je u odnosu do Homerove Ilijade‘inspired by’, i ne ‘based on’) možemo još na početku uočiti kakavje spontani savremeni pogled na Grčku: skup različitih narodakoji su bili ujedinjeni u ratu protiv Iliona. Nema veće greške odpogleda koji na Grčku gleda iz perspektive moderne nacionalnedržave, s uvjerenjem da je Grčka bila ‘država’ u kojoj su bili ujedi-njeni različiti ‘narodi’. Homer u Ilijadi za grčku stranu zaistaupotrebljava zajednički izraz, ponekad ih imenuje ‘Heleni’, aponekad Ahajci ili Danajci, ali nikad ne kaže ‘Grci’ (izraz će sepojaviti tek s latinskim, kad budu Rimljani učinili isto što mi činimos Grčkom, kad dakle sve građanske državice bacamo u isti koš,i taj koš zatim ujedinimo, znači ‘nacionaliziramo’). Istina je da seGrčka u homerskom mitološkom univerzumu prvi put ujedinila,ali to još ne znači da se i samorazumijevala kao ‘jedan narod’7.

147PREGLED

7 Kako to precizira helenofil i minuciozni poznavatelj grčke kulture A.Sovre: homerski (homerski jezik i homerski univerzum) je postao ‘službeni’jezik prije svega na grčkim kraljevskim dvorovima, što ne znači da je postaoi nacionalni jezik, nego prije svega međunarodni common language , kad seradilo o zajedničkoj sudbini gradskih državica prema stranim agresorima, naprimjer Perzijancima. ‘Panhelenska’ ideja je sličnija ‘nespojivim’ evropskimnacionalnim državama, u kojima se niko ne želi odreći vlastitih partikularnostii gdje udruženje izdrži samo toliko koliko je potrebno (dakle, dok se zajedničkedržave ne odbrane od zajedničkog agresora) – da je u to vrijeme zaista postojalonešto poput ‘grčke nacionalne svijesti’, tada bi perzijskim ratovima slijedilonicanje ‘nacionalne moderne države’ avant la lettre, a ne peloponeskog rata.

To je posebno očigledno u kasnijim grčko-perzijskim ratovima,u kojima je panhelenski savez prvi put bio i historijski zabilježen(Herodot i drugi), koji su tek unatrag vidjeli mogućnost idejezajedničkog ‘grčkog’, a u kasnijim peloponeskim ratovima se taideja rasplinula. Čitamo li Tukidida, koji je minuciozno popisaotok peloponeskih ratova, vidimo da je problem tih ratova bio upravou onome što se unatrag pokušava prikazati kao ‘zajednička grčkanacionalnost’: spor između polisa, u prvom redu između Atene iSparte, koje su, svaka na svoj način, bile nezdružive jedna s drugom,upravo iz razloga što biti ‘državljanin’ građanske državice Atenenije bilo združivo s biti ‘državljanin‘ građanske državice Sparte; istotako nije bilo pojmljivo ni dovesti Atenu u Spartu, a baš to je bioprincip rimskog modela razumijevanja grčke riječi polis.

4.

Nacionalna suverenost i državljanstvo. Pogledamo li prekoprovalije koja zija između nas, ‘nasljednika nacionalne države’,i Grka, koji su živjeli u polisu, čini se da je ta provalija nepremostiva.Ta nepremostivost svoj tvrdokorni karakter vjerojatno dugujeprije svega specifičnom, s grčke tačke gledišta ‘protuslovnom’karakteru nacionalne države, koji je najočigledniji na njenom izvoru,ukorijenjene u novom vijeku, a čiji vrhunac bez sumnje predstavljajuamerička Deklaracija o nezavisnosti (1776) i Francuska revolucija(1789). Ideja o ‘nacionalnoj suverenosti’, na koju su se pozivalii Amerikanci i Francuzi, nalazi se u paradoksalnoj suprotnosti sonim što su istovremeno promovirali kao bitni presjek s prošlošću,naime s idejom o ‘državljanskoj jednakosti’ (upor. Katunarić 2003:97-98).

Sam koncept suverenosti je rimskog izvora, potestas, a HannahArendt, parafrazirajući distinkciju između ‘autoriteta‘ i ‘suverenosti’sve od Cicera, koji je izjavio ‘Cum potestas in populu, auctoritasin senatu sit’ (‘Suverenost u narodu, autoritet u senatu’), kaže da seu vrijeme isticanja Rimskog carstva prenio na monarhe, odnosnona monarhističke porodice, i da je pritom autoritet, auctorictas,pripao Crkvi, jer bez odobrenja Crkve, barem neko vrijeme, nijedanmonarh nije mogao biti ustoličen (upor. Arendt 2006: 126). U

148 PREGLED

periodu monarhija ‘državljanska pripadnost’ u Evropi određivalase prije svega s obzirom na teritorij, i teritorijalna podjela je bilaosnova na kojoj se tek kasnije uspostavila ideja o ‘nacionalnojsuverenosti na vlastitom teritoriju’.

Dva događaja koja obilježavaju taj pomak su, kao što je većrečeno, američka Deklaracija o nezavisnosti i Francuska revolucija:prva zato što je za sebe zahtijevala teritorij, koji je inače bio smatranza koloniju kraljevske kuće na čelu Velike Britanije, a druga naravnozbog toga što je u ime ‘državljanskih prava i jednakosti’ nastupilaprotiv etabliranog monarhijskog plemstva i protiv crkvenih velikaša– i upravo ova druga, u vrijeme svog isticanja u jakobinsku diktaturu,najrječitije pokaže u čemu je paradoks izjednačivanja državljanstvas nacionalnom pripadnošću:

Ipak, i revolucija i nacionalizam svoja su idealna načela miješali s realnimi uskogrudnijim interesima. U Francuskoj su ideje slobode i jednakosti,uperene protiv apsolutne vlasti, supostojale s idejom etničkog zazora,resantimana, uperenog protiv stranaca. U vrijeme jakobinske diktaturevlast je raspirivala mržnju protiv Prusa, Austrijanaca i svih ne-Francuzakoji su bili protiv Republike, pa i francuskih građana koji nisu govorilifrancuski (Katunarić 2003: 97),

Ukratko, temeljni paradoks uspostavljanja i nacionalne suverenedržave kao i državljanskih prava, utemeljenih na slobodi i jednakosti,ukorijenjen je u istom ishodištu, na istoj ishodišnoj tački, tako dapitanje u pogledu državljanstva glasi: da li je po iskustvu konstitucijemoderne evropske države uopće moguće misliti državljanstvoodvojeno od nacionalne pripadnosti?

Bojim se da je jedini politički koncept odnosno jedini političkioblik koji je u toku evropske državne historije uspio prevazići vezunacionalne pripadnosti s državljanstvom, oblik ‘imperije’ pojmovanepoput nadnacionalne instance, čiju inauguralnu gestu predstavljasvakako stara Rimska imperija. Pokušaj ponavljanja rimskog poli-tičkog iskustva, kako bi to rekla H. Arendt, svakako koincidira suspostavljanjem nacionalne države, a ako pogledamo u historijskoiskustvo vidjet ćemo da je bio uvijek iznova ‘pobjeđivan’ od ovakvihili onakvih agresivnih nacionalnih politika. Suvremeni modelirazumijevanja rimskog koncepta ‘imperije’ (Rusija/Sovjetski savez,Turska, Austrija/Austro-Ugarska, kasnije Čehoslovačka i Jugo-

149PREGLED

slavija), odnosno ‘iznad-državne’ instance koja bi presezala nacio-nalnu pripadnost na ‘sub-imperijalnom’ nivou: u Jugoslaviji, zanas najbližem iskustvu, to se pokazivalo s ideologijom ‘bratstvai jedinstva’, u kojoj se ‘bratstvo’ odnosilo na bratstvo (jednakost)između naroda, a ‘jedinstvo’ na jedinstvenu pripadnost ne samoideji nego prije svega državljanstvu Jugoslavije. Mada je nasilnadisolucija Jugoslavije rezultirala nicanjem nacionalnih država(što ‘dokazuje’ pobjedu nacionalne države nad iznad-nacionalnominstancom), koncept ‘imperije’, prateći moderno ponavljanje rimskogiskustva, omogućuje nam da i u današnjoj situaciji pojmljujemodržavljanstvo kao odvojeno od nacionalne pripadnosti.

5.

Državljanstvo i nacionalno-regionalna pripadnost. Pogledamoli aktuelnu političku situaciju u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini,i uopće, pogledamo li u ishodišnu situaciju Jugoslavije, sve ukazujena to da bismo na gornje pitanje morali odgovoriti negativno: „Ne,državljanstvo nije moguće bez nacionalne pripadnosti.“ Stvari sedodatno zakompliciraju ako uzmemo u obzir da je u BiH pitanjedržavljanstva vezano ne samo s nacionalnom pripadnošću negoi s religioznom, što je došlo do izražaja u minulim tragičnim doga-đajima, koji su popratili nasilnu disoluciju i rat u Jugoslaviji. Ratoviuopće nikada nisu bili niti će biti ni ‘prirodna’ ni ‘historijska’ ni bilokoja druga ‘nužnost’, već upravo suprotno, a možda i, paradoksalno,izraz slobode, ili – da ne budemo pogrešno shvaćeni – jedan od izrazaslobode, iako najoštrijeg prijekora i osude vrijedan, koji politika ipolitičko djelovanje omogućava. Rat je prije svega politička činjenica,a ne ‘prirodna’ (jer u prirodi ratovima nema ni traga), niti ‘histo-rijska’ (jer historijska perspektiva je uvijek već perspektiva‘unatrag’), i tako ga treba i razumjeti. Ratovi mogu izgledati još tako‘surovi’, ‘krvavi’, ‘besmisleni’ – kako se često označava ratove naBalkanu (i time zakriva i mistificira činjenične razloge; primjersu Kusturičini filmovi) – ali ni u kom slučaju ne mogu biti drugonegoli izraz određenih jasno definiranih politika. Tako i za ratovena Balkanu možemo reći da su, ako već nisu bili posljedice, ondasu makar bili mobilizirani pomoću izrazitih nacionalističkih ivjerskih retorika (upor. Velikonja 2003: 95-97).

150 PREGLED

Neko ko bi želio zagovarati ‘zloupotrebu vjere za potrebe nacio-nalističkih politika’ zaboravlja činjenicu da su i nacionalističkepolitike bile zloupotrebljivane sa strane vjerskih politika i da je vezabila obostrana: „Ta totalna – i totalitarna – veza između nacionalis-tičkih politika i vjerskih zajednica i ustanova je bila obostrano korisna:nacionalna, politička pa, na kraju krajeva, i vojnička mobilizacija,ne bi mogla biti postignuta bez vjerske utemeljenosti, dok, s drugestrane, vjerske zajednice nisu bile sposobne doseći svoje ciljeve bezaktivne podrške nacionalističkih stranaka odnosno politika uopće”(Velikonja 2003: 97). Ili, drugim riječima, kako to sažeto kažeM. Velikonja u Mitografijama sadašnjosti: „u procesu religijsko-nacionalne retradicionalizacije – kombinirane s religijsko-nacio-nalnim ekskluzivizmom – jednoj je strani bila potrebna druga: vjerskeorganizacije su opravdavale šovinističke politike i otvarale imperspektive i vice versa“ (Velikonja 2003). Iz tog procesa retradicio-nalizacije su se religijsko-nacionalni identiteti konsolidirali upred-moderne, dakle u pred-sekularne kategorije, kao da se odvajanjeDržave od Crkve nikada nije ni dogodilo: srpski nacionalniidentitet se povezao s pravoslavljem, hrvatski s katoličanstvom,a bosanski s muslimanstvom (upor: Velikonja 2003: 98).

Tek poslije rata se ponovo desila sekularizacija, barem naformalno-državnoj ravni, na kojoj biti pripadnik ove ili one etničkegrupe ne znači neophodno i pripadati ovoj ili onoj vjerskoj zajednici:to je još i najočiglednije u činjenici da u BiH nema nijednog vjerskogpraznika koji bi bio institucionaliziran sa strane države: svakidržavljanin ima pravo da za svoje vjerske praznike koristi dva danaplaćenog dopusta, a nijedna od vjerskih zajednica u odnosu s državomnema nikakvih privilegija iznad drugih. To spominjem jer su, s tetačke gledišta, evropske države u odnosu na BiH u većini još uvijekpred-moderne: u Sloveniji su, recimo, institucionalizirani katoličkivjerski praznici, a usto i Dan reformacije, koji još i najbolje ciljana činjenicu da se čini kao da se odvajanje Države od Crkve nijeni desilo: Dan reformacije je inače ‘protestantski vjerski praznik’, alise promovira kao ‘nacionalni’ upravo zbog uloge koju je reformacijaodigrala u etabliranju slovenskog (nacionalnog, ne državnog!) jezika.

Analogno tome, mogli bismo reći da je Dejtonski sporazumzapočeo funkcionalizirati kao pokušaj sekularizacije na ravni

151PREGLED

nacionalizma pošto je ispraznio mjesto koje obično (u evropskojnacionalnoj državi) zauzima ova ili ona nacionalna ‘većina’ (u Fran-cuskoj su to Francuzi, u Njemačkoj Nijemci, u Sloveniji Slovenci,dok u BiH nema grupe koja bi zauzimala mjesto ‘većine’ – postojeSrbi, Hrvati i Bošnjaci).

6.

Državljanstvo u postdejtonskoj BiH. Način na koji je u Bosniu sadašnjoj postdejtonskoj pravno-političkoj situaciji definiranodržavljanstvo još ni izdaleka nije (ili nije samo) posljedica proteklihratova, nego je prije svega (u svojoj pravno-političkoj formalizacijii utjecajima, koje ima na ‘državljansku svijest’ ljudi na ovim pros-torima i na ‘političku klimu’ uopće) posljedica Dejtonskog spo-razuma, koji je – ako ništa drugo – barem na pravno-politički načinformalizirao posljedice, dakle samo još više zaoštrio, s tim da im jedao političko-formalni oblik. Ukratko, pojednostavimo li, Dejtonskisporazum probleme nije samo institucionalizirao, već ih je i legali-zirao i na neki način (zapravo, baš tako) i legitimirao.

Dejtonski mirovni sporazum je na neki način, u pogledu statusadržavljana, zafunkcionirao poput slavnih nirnberških zakona iz1935. godine, o kojima piše Arendt u Eichmann u Jeruzalemu: „Nirn-berški zakoni su Jevrejima oduzeli politička, ali ne i državljanskaprava; nisu više bili državljani (reichburger), ali su ostali pod okriljemnjemačke države (staatsangehorige). Čak i ako su emigrirali nisuautomatski izgubili državljanstvo“ (Arendt 2007: 53).

Međutim, bilo bi pogrešno tvrditi da je Dejtonski sporazum„zapravo samo legalizirao de facto situaciju“, da je, dakle, samo‘legalizirao etničke razlike, koje su postojale i prije’, nego je terazlike – na ravni državljanstva u smislu staatsangehorige (to jestpod okriljem države) – uistinu formalizirao tek oduzimajući svimgrađanima politička prava. Ako radikaliziram: politička prava suse svela na nacionalna prava, tačnije, trodijelna prava ‘tri konstitutivnanaroda BiH’, što jasno znači da nisu jednaka za sve i da nisuutemeljena na jednakosti, nego na različitosti. Ako parafraziramuvodni citat iz knjige Vita Activa: jednakost ovdje nije političkajednakost, već jednakost pod okriljem države, državna jednakost;

152 PREGLED

različitost nije različitost pojedinaca kao pojedinaca, nego različitostpojedinaca kao pripadnika nacionalnih zajednica, dakle pojedinacse od drugoga može razlikovati samo po jednoj kategoriji, i takategorija je etnička, kolektivna, a ne politička, individualna;upravo suprotno, ta kategorija je apolitična par definitionen, jeriz kategorije državljanstva isključuje svakoga ko nije pripadnikjednog od tri ‘konstitutivna’ naroda.

Aneks IV, u kojem se spominju ‘tri konstitutivna naroda’, dodanje Dejtonskom mirovnom sporazumu da bi funkcionirao kao UstavBiH, ali situacija je upravo obrnuta: sam ‘Ustav BiH’ funkcionirakao mirovni sporazum između ‘tri konstitutivna naroda’, zato trebaistaknuti i potvrditi ono što u uvodnim stranama svoje knjige Mi,građani etnopolisa piše A. Mujkić8: „Ustavni okvir napisan kao aneksDejtonskog sporazuma ohrabruje samo neku vrstu proceduralnedemokratije političkih predstavnika – ili bolje reći oligarhija –etničkih grupa (konstitutivni narodi)“ (Mujkić 2007: i). Ustav jasnopokazuje da samo etnički opredijeljeni politički interesi mogubiti ‘politički legitimni’9, zato Mujkić opravdano opisuje politikuu BiH kao izrazito etniciziranu: „Ova specifična bosanska politika

153PREGLED

8 Sam izraz prof. Mujkić duguje prof. Richardu Rortyju (gl. op. 1 u: Mi,građani etnopolisa), ali uprkos tome treba priznati da je u kovanju izraza najvišedoprinijela upravo situacija u BiH: ne radi se o državljanstvu u državi, nego zadržavljanstvo u etnopolisu, ‘etničkoj državi’, ili preciznije, ‘etničko rascijepljenojtrodijelnoj državi’: “zajednica koju karakterizira politički prioritet etničkegrupnosti nad individuumom, prioritet koji je proveden kroz proces demokratskesamolegislacije, zajednica koju karakterizira politički prioritet etnički grupnogprava na samoodređenje nad pravom građanina na samoodređenje, pri čemuje članstvo građanina u političkoj zajednici predodređeno njenim ili njegovimčlanstvom u etničkoj zajednici. Politička naracija i praksa koja opravdavaovaj etnički utemeljen društveni konstrukt naziva se etnopolitikom” (Mujkić,2007: iii).

9 Član 5 Dejtonskog Ustava BiH kaže (…): “The Presidency of Bosnia andHerzegovina shall consist of three Members: one Bosniac, one Croat, eachdirectly elected from the territory of the Federation, and one Serb directlyelected from the territory of the Republika Srpska” (Predsjedništvo BiH sastojatće se od tri člana: jednog Bošnjaka, jednog Hrvata, direktno izabranih s teritorijeFederacije, i jednog Srbina, direktno izabranog s teritorije Republike Srpske).Legitimnost političkih interesa pojedinih etničkih grupa je izražena kroz to‘trodijelno predsjedništvo’, gdje se pojedinačni članovi biraju s obzirom nateritorijalno-etničku pripadnost.

najbolje se može opisati kao demokratija etničkih oligarhija, a nedemokratija građana“ (Mujkić 2007: iii).

Upravo iz toga, po mom mišljenju, proizlazi nemogućnost dase u BiH uspostavi bilo kakva nad-etnička instanca bez obzira na toda li bi se radilo o državi (radi se o državi, rascijepljenoj na tri dijela)ili o naciji (radi se o etnopolisu, u kojem nijedan od tri ‘etničkokonstitutivna naroda nema primat nad drugim, dakle nema nacijekoja bi bila većinska). Svaki pokušaj da se uspostavi nešto sličnonacionalnoj državi prvo nalijeće na otpor na tački onog dijela nacio-nalne države koji se tiče nacionalnog: nijedan od konstitutivnihetnija ne može prerasti u naciju, jer bi to značilo da se postavljaiznad druge dvije – a istovremeno s tim se ne može uspostavitinikakva četvrta, zajednička nacionalnost, jer bi to uvijek moglobiti shvaćeno kao ugrožavanje Hrvata i Srba, koji već pripadajusvojim nacijama, Srbima i Hrvatima. Ukratko, nemogućnostuspostavljanja jedinstvene nacionalne države u BiH nije tolikoproblem države koliko problem pitanja nacionalnog porijeklamoderne pravne države. Potrebno je ulagati upravo u državljanstvonevezano za nacionalnu pripadnost, ako u bilo čemu, svi bi se – bezobzira na etničke razlike – morali prepoznati u onome što se imenuje‘biti državljanin/ka BiH’.

Ali, da postavimo pitanje kako ga je postavio E. Zgodić u svojojknjizi Građanska Bosna, u zadnjem poglavlju, koje nosi razgovorannaslov O lažnom izboru: Građanska ili nacionalna država: „lažnaje dilema koja tjera da se opredjeljujemo ili za građansku RepublikuBiH ili Republiku definiranu na kolektivističkom – etničko-nacio-nalnom principu. Građanski projekt nije ni anacionalan, niti nad-nacionalan. (…) Prema tome, strah i opasnost ne dolazi od građanskekonstitucije Republike, nego od etatističke unifikacije i svedržavnenegacije samog građanskog društva i svega onoga što ono pret-postavlja, implicira“ (Zgodić 1996: 204). Naime, uložiti treba neu nacionalnu nego u građansku Bosnu, i posljedično ne u nacionalnupripadnost, nego u građansku. Ili, kako je to zapisao Zgodić u svojojknjizi: „U građanskom ethosu vidi se šansa očuvanja cjeline bo-sanskohercegovačkog društva, naspram sila njene destrukcije, onje mogućnost života usred sila uništavanja, povijesni je odgovoretnogetoizaciji i lokalističkom partikularizmu i njegovim pannacio-nalističkim izobličenjima“ (Zgodić 1996: 12).

154 PREGLED

7.

Državljanska i nacionalna pripadnost. Problem koji smopostavili i koji je, po našem mišljenju, ključan za razumijevanjenemogućnosti uspostavljanja državljanstva nevezanog za određenuetničku ili nacionalnu pripadnost u BiH ponavlja se i u situacijiEZ-a. Vezan je za specifično evropsko poimanje moderne pravnedržave kao nacionalne države, na poimanje, čiji su korijeni u postu-latu, da bude ‘nacija suverena na vlastitoj teritoriji’.

Iz toga možemo povući određene konsekvence za evropskunacionalnu državu: ako se smatra da država može postojati samotoliko koliko je nacionalna, onda je BiH upravo njena suprotnost(nijedna etnička manjina, naime, nije privilegirana) i primjer kakosu sve druge evropske nacionalne države contradictio ad adjecto:istovremeno garantiraju zaštitu ‘etničkih grupa’, ali tu zaštitu uvijek‘garantira’ neka ‘etnička većina‘10.

Zato je i po Ustavu BiH – s tačke gledišta evropske nacionalnedržave – država, podijeljena prvo ‘teritorijalno’, a odmah zatim‘nacionalno’ odnosno etnički (gl. op. 8): mjesto koje u evropskojnacionalnoj državi zauzima manje više homogena ‘nacija’ je uslučaju BiH ispražnjeno, prazno, ili, preciznije rečeno, rascijepljeno:jer nema jedinstvene teritorije, ni homogenost nije moguća, i upravorascijepljenost teritorije onemogućava bilo kakvu nacionalnuhomogenost. Ili, drugim riječima: evropska nacionalna država možedjelovati nacionalno homogena, s vidika BiH, ako ni zbog čegadrugog – zato jer je teritorijalno jedinstvena11.

155PREGLED

10 Tipičan primjer su manjine koje imaju i status ‘manjine’ u bilo kojoj državiEZ. Recimo u Sloveniji, na njenoj zapadnoj granici, italijanska manjina priznataje kao manjina, ali upravo u toj gesti prepoznavanja (mjesta u parlamentu islično) je u isto vrijeme uspostavljena razlika: manjina ostaje manjina, nijeravnopravna u odnosu na većinu – ako bi to bila, njoj, na kraju krajeva, ne bibilo potrebno imati status manjine.

11 Teritorijalna jedinstvenost ni iz daleka ne iscrpljuje preduvjete djelovanjamoderne države kao nacionalne države: jedinstvenost je potrebna i na drugimnivoima: na nivou trgovine, na nivou jezika, zakonodajstva itd. – ono što seu tipičnoj evropskoj državi samo po sebi razumije, to je u BiH postavljeno kaopitanje; nema jedinstvenog zakonodavstva, nema jedinstvene trgovine, i na krajukrajeva ni jedinstvenog jezika. Od svih elemenata nacionalne homogenostireligija je zasigurno nešto što ima najveću mobilizacijsku moć (gl. pargraf 5dotičnog spisa).

Kad govorimo o evropskoj nacionalnoj državi, govorimo održavi koja samu sebe poima kao konstituiranu kroz neku tačno odre-đenu naciju koja je ‘suverena na svojoj (jedinstvenoj) teritoriji;Njemačka je njemačka po tome što su njeni državljani Nijemci,Francuska po tome što su državljani Francuzi itd. – međutim,problematičnost takvog razumijevanja državljanstva je upravo utome što se državljanstvo poistovjećuje s nacionalnošću odnosno snacionalnom pripadnošću: biti državljanin znači uvijek već pripadatinekoj određenoj nacionalnosti, ne bilo kojoj, nego prevladavajućoj– pri čemu se ‘prevladavajuća’ ne misli samo u kvantitativnomsmislu, nego i u političkom, odnosno – u dikciji H. Arendt – anti-politično12: ako parafraziramo Orwella: Svi državljani su u državiravnopravni, samo neki državljani su ravnopravniji.

Problem s kojim se suočavamo kad ‘državljanstvo’ identifi-ciramo s ‘nacionalnom pripadnošću’ postane vidljiv čim se osvrnemona situaciju u Francuskoj, gdje se, pod utjecajem takozvaneglobalizacije i migracijskih tokova, unutar konzervativnih krugovaotvorilo pitanje: „Francuska bez Francuza – da li je to budućnostFrancuske?“ Pitanje se odnosilo na statističku činjenicu da uFrancuskoj, tačnije u Parizu, živi 70% migranata i samo 30%‘autohtonih’ Parižana. U čemu je problem? Naravno u tome da skonzervativističke tačke gledišta apsolutno nikakvu ulogu ne igračinjenica da je tih 70% migranata dobilo državljanstvo, da su,dakle, ravnopravni državljani Francuske; postavljajući akcent nanacionalnu pripadnost učinili su tačno to da su Francusku kaodržavu poistovjećivali s Francuzima kao nacijom i da su pitanjedržavljanstva sveli na pitanje nacionalne pripadnosti.

156 PREGLED

12 Sasvim je moguće, naime, da je pripadnika nacionalne grupe, po kojojje država definirana, manje nego drugih nacionalnih grupa, ali da uprkos tomedrže ‘nacionalnu nadvladu’, kao u slučaju koji slijedi u tekstu (pravi Francuzisu u odnosu na neprave, priseljene Francuze, u manjini), uprkos tome su manjina‘pravih’ (dakle onih koji pripadaju pravoj nacionalnosti određene države, npr.Francuzi Francuskoj). Problem je svakako u činjenici da se ne ‘računaju’ onidržavljani koji nisu pravonacionalni (po analogiji s pravovjernim), dakle onikoji nisu prave nacionalnosti. Po H. Arendt je takvo razumijevanje politike,utemeljeno na nacionalnoj pripadnosti, apolitično, jer isključuje međusobnujednakost političkih subjekata koji stupaju u zajednički politički prostor.

Problem koji ovdje otvaramo usko je povezan s problemomrasizma i na primjeru Slovenije uoči njenog stupanja u EZ ćupokušati pokazati kako. Najprije treba spomenuti samo činjenicuda nije slučajnost da su se prve rasne teorije prikazale otprilikeusporedno s usponom moderne nacionalne države; historijskakoincidencija (ne u smislu slučajnosti, nego u smislu podudaranja)sama po sebi naravno ništa ne dokazuje, ali može biti dobra ishodišnatačka i pokazatelj određenih veza koje bi inače ostale neprimijećene.Na kraju krajeva, svaka nacionalna država se po pravilu uspostavilakao ‘homogena’ i ‘jedinstvena’ tek na osnovu prethodne ‘homo-genizacije’, naročito na nacionalnoj ravni13.

8.

Evroza – kriza evropske svijesti. Jedna od pogrešnih predodžbio EZ-u je ta da se radi o promotoru nad-nacionalnog interesa kojibi prevazišao partikularizme evropskih nacionalnih država. Alizaboravlja se da u samom jedru nacionalnih država stoji historijanasilja i etničkih čistki, koje se pokušava premostiti idejamamultikulturalizma, različnosti i sličnoga. Ali kako piše pravi M.Velikonja u svojoj Evrozi:

u samom jedru tvorbe nacionalnih država su ubrojani – (...) – etničko,kulturno i vjersko čišćenje, nasilno nacionalno homogeniziranje, asimilacijai prisilna preseljavanja (bogatstvo Evrope, među drugima, njena raznoličnost,raznolikost i multikulturnost, pojavit će se tek kasnije, kada se ona ustoljetnim procesima čišćenja i asimiliranja nacionalno, vjerski, političkii kulturno razdijelila) (Velikonja 2005: 93).

Ta pogreška, koja se utemeljuje u zaboravljanju historijenastanka modernih evropskih država, naročito eksplicitno se izražavau onome što se naziva ‘evropsko državljanstvo’, koje bi prevazišlostare, prežvakane ‘nacionalne pripadnosti’. Međutim, ta vrlo promo-virana rečenica da smo sad ‘svi Evropljani’ naročito bode oči akopogledamo šta se događa s manjinama u evropskim nacionalnimdržavama: Baski u Španiji, Irci u Engleskoj itd., svi oni zahtijevaju

157PREGLED

13 Ako za primjer ponovo uzmemo Sloveniju: poslije I. svjetskog rata, adjelomično i poslije drugog, dogodilo se masivno protjerivanje Nijemaca, poslijeII. svjetskog rata se isto desilo s Italijanima.

samostalnost, što je paradoksalno s obzirom na činjenicu da smosada ‘svi Evropljani’, a još paradoksalnije je to da država koja temanjine ugošćava njihovu samostalnost ne želi priznati iako smosada ‘svi Evropljani’.

Tako dolazimo do druge postavke dotičnog spisa: ono što seu BiH pokazuje kao nemogućnost uspostavljanja zajedničkognacionalnog identiteta (nemogućnost koja se nikako ne podudarasa zajedničkim, ravnopravnim državljanstvom!), to se u evropskimnacionalnim državama pokazuje kao kriza državljanstva u smislujednakosti ili, ukratko, u raznoraznim ispadima nacionalizma.

Stavimo pod lupu jednog od poznatijih i najizrazitijih nacio-nalističkih incidenata u Sloveniji: nakon što je 2004. godine Slovenijastupila u EZ i pošto se već činilo da su Slovenci dostigli sve što sedostići moglo – istupanje iz ‘barbarskog’ Balkana i stupanje u ‘civili-ziranu Evropu’ – u Šentflorjanskoj dolini počela su se dešavatiodređena ‘civilizacijska’ protuslovlja. Sa stupanjem u EZ, poštosmo svi postali Evropljani i manje ili više ‘spontano’ preuzelivladajuću ideologiju ‘razvijene’ Evrope, u Sloveniji su se počelemanifestirati najotvoreniji oblici diskriminacije: seksizam, rasizam,ksenofobija. No, ne da to nije postojalo i prije, ali paradoks jeupravo u tome što se ‘računalo’ na Evropu kako će zajamčiti pravamanjina i općenito svih diskriminiranih grupa, tako da ćemo „svipostati evropski državljani“, a zapravo se desilo suprotno: punopravni„evropski državljani“ su očigledno postali samo oni koji su veći prije bili pripadnici ‘prave’ nacionalne pripadnosti (i ne držav-ljanstva!).

S pridobivanjem evropske svijesti jačim od veselja zbog novesvijesti pokazao se strah zbog gubitka nacionalne, ‘slovenske’ svijesti.Paradoksalno, s ‘europeiziranjem’ (koje Slovenci samo-razumijukao samo-po-sebi-podrazumijevajuće ‘civiliziranje’) dogodila se‘barbarizacija’ Slovenaca, koji se iznova počinju hvatati prežvakanihnacionalizama. Problem je baš u tome kako razumjeti paradoksalnuvezu između ‘dobitka evropske svijesti’ i ‘gubljenja slovenskesvijesti’: civilizacijske, napredne, uspješne i uopće sve predikatekoje je moguće zgusnuti u današnju ‘ideju dobrog’, evropskogprostora, počelo se naširoko razglašavati kao vrijednosti kojeSlovenija i Slovenci posjeduju već samo s tim da smo postali

158 PREGLED

Evropa, Evropejci. Biti ‘državljanin Evrope’ iz tog vidika daklene znači opuštati svoju nacionalnu pripadnost, nego baš suprotno,dokaz ‘superiornosti’ nacionalne pripadnosti, koja je, na krajukrajeva, cijelu državu i dovela u Evropu14.

Međutim, reakcija na ‘pridobivanje evropske svijesti‘ je bilaprava suprotnost tih predikata ‘dobrog’, jer su se počeli pojavljivatiakutni ispadi svakojakih oblika diskriminacije, tako da se ‘gubitakslovenske svijesti’ u konačnoj fazi pokazao kao odlučujući u pogledu‘pridobivanja evropske svijesti’ – gubitak nacionalne pripadnostije prevagnuo pridobivanje ‘evropskog državljanstva’. U tomkontekstu može se ispostaviti problematika Roma u Sloveniji,‘problematika‘ koja je postala problem kad su se stanovnici Ambrusapodigli na noge i vlastitim rukama ostvarili svoja prava tako da suromskoj porodici Strojan oduzeli njihova. Posljedica isključivanjajedne određene grupe (pa bila ona definirana kroz kategorije etnije,religije ili kulture) iz ‘nacionalne pripadnosti’ je u činjenici da se tugrupu isključi i iz kategorije ‘državljanske jednakosti’. Slučaj nasiljanad Romima u Ambrusu samo još jednom potvrđuje da u krizi nijenacionalna država, već upravo državljanstvo kao ravnopravnostdržavljana u državi.

Problem s ‘nacionalnom pripadnošću’ je upravo u tome dareproducira svoje vlastito isključenje: po logici isključivanja kojeizvodi ovaj ili onaj nacionalizam je u konačnoj fazi moguće isključitibilo koga, jer je moguće u svakom trenutku, na osnovu ovih ili onihosobina i karakteristika, ostvariti grupu, a na taj način i manjinu.Kao što su to izvrsno pokazali Deleuze i Guattari u Tisućama platoa,niko u konačnoj instanci ne može odgovarati kriteriju ‘većine’,‘idelala’, ‘standarda’: „Jer većina, ako je analitički uključena u nekistandard, nikada nije bilo ko, već uvijek Niko – dok je manjinauvijek nastanak bilo koga, potencijal nastajanja bilo koga, da je

159PREGLED

14 Ne treba ni pogledati slovensku vanjsku politiku da bismo primijetili kakose promijenio odnos Slovenaca poslije ulaska u EZ: starije kolege iz Unijegledaju s poštovanjem i gotovo pužući na koljenima, dok bivše ‘bratskerepublike’ patroniziraju; logika ide više-manje u ovom pravcu: već sama vre-menska uzastopnost pristupa i stupanja u EZ nije bila toliko potvrda Slovenijekao države koliko samo-potvrda Slovenaca kao nacionalnih pripadnika državeSlovenije (i ne kao državljana od kojih se, na kraju krajeva, država i sastoji).

otklon od standarda“ (Deleuze, 2003: 105). Apstraktni standard‘većine’, ‘norme’, ‘ideala’ tako služi samo tome da bilo koja manjina,čak i ako (i po pravilu) ne odgovara standardima, koristi apstraktnestandarde zato da bi isključila ostale manjine, a pritom je ‘trik’ bašu tome da standardu ne odgovara niko, ili, ako već ko, onda Niko.‘Nacionalna pripadnost’ pretpostavlja ‘nacionalnu jedinstvenost’,dakle ostvaruje jedinstvenost tamo gdje bi morala biti razlika, aistovremeno i osporava jedinstvenost tamo gdje bi ta morala biti,dakle na ravni državljanske pripadnosti ili državljanstva.

9.

Zaton državljanstva? U kontekstu pitanja koje smo otvorili napočetku mogli bismo reći da se svaki put stvorenim manjinama ubilo kojoj nacionalnoj državi zahtjev za punopravnim državljanstvomuvjetuje zahtjevom nacionalizacije (ako se ostaje pri međusobnojvezanosti državljanstva i nacionalne pripadnosti), jer ‘državljanskajednakost’ upravo ne znači ‘nacionalna jednakost’.

Upravo iz evropske perspektive se u pogledu na BiH zaboravljada se moderna nacionalna država konstituirala samo na osnovu‘etničke čistosti‘ odnosno prethodnoga ‘etničkog čišćenja’: za Evroputrauma nije samo naci-fašistička Njemačka, nego i novonastaladržava Izrael, možda čak i traumatičnija s obzirom na činjenicuda je totalitarna Hitlerova Njemačka etničko čišćenje izvodila ipokušavala izvoditi ‘unatrag’ (dakle, nakon što je već postojala kao‘nacionalna država’), dok se država Izrael pokušava konstituirati kaonacionalna ‘unaprijed’ (dakle, tek se uspostavlja kao nacionalnadržava). Upravo su Židovi, kao slučaj ‘nacije’ bez ‘države’, najboljiparadigmatski primjer kakvo značenje ima konstitucija nacionalnedržave, utemeljene na sukobu s autohtonošću (s Palestincima) is nacionalnom homogenošću (‘etničkom čistošću’). Drugim riječima:‘nacionalna jedinstvenost’ nije moguća bez prethodne ‘nacionalnečistosti’, i prilično perverzno je slušati kako je ova godina ‘godinaevropskog međukulturnog dijaloga’, dok se pretpostavka dijalogaoslanja na prethodnom nasilnom konstituiranju evropskih državakao nacionalnih odnosno nacionalno homogenih država.

160 PREGLED

Kao što kaže H. Arendt u knjizi „Vita Activa“: „Organske his-torijske teorije nacionalizma, koje su prije svega srednjoevropske,zasnovane su na izjednačivanju nacije i povezivanju izmeđunjenih članova s porodicom i porodičnih veza. Ako društvo postanenaknada za porodicu, onda zahtijeva da o pripadnosti nacijiodlučuje ‘Blut und Boden’; i tamo gdje te ideologije nisu sasvimoblikovane homogenost stanovništva i autohtonost postanuglavni kriteriji za oblikovanje nacije“ (Arendt 1996: 271). Razvojmoderne nacionalne države dakle već u ishodištu počinje s ‘izvornimgrijehom’ konstitucije nacije na osnovu borbe za autohtonost inacionalne homogenosti, čija implicitna pretpostavka je, na krajukrajeva, etnička čistost.

Prateći dalje HannahArendt, vraćamo se zapravo na ishodište:„Danas smo u zadnjem stadiju tog razvoja. Njegove karakteristikesu zaton evropskih nacionalnih država“ (Arendt 1996: 271). „Evro-pejstvo“, članstvo u EZ-u, ne nagovještava baš ‘zaton evropskenacionalne države’, ali barem produžava njeno zalaženje. Još oštrijerečeno: ‘evropejstvo’ i ‘nacionalnost’ se međusobno ne isključuju,oni se međusobno podupiru, ali ne tamo gdje to očekuju promotoriEZ-a (otvorenost, solidarnost, zaštita manjina itd.), nego baš suprotno,u sve većoj nacionalizaciji već ionako nacionalno zatvorenihevropskih nacionalnih država. Šengen kao simbolična i de facto‘granica Evrope’ ne zatvara toliko Evropu kao takvu, kolikosjedinjene nacionalne države Evrope – ovdje ide za čisti pravievronacionalizam, kojega je opisao M. Velikonja u Evrozi.

Tome možemo dodati samo još to da kao posljedica ‘zatonaevropskih državljanskih država’ dolazi ‘zaton državljanstva’, ili onogašto se naziva ‘državljanska svijest’ u evropskim nacionalnim drža-vama, što se ipak ne poklapa sa zatonom nacionalizama: upravoobratno, kako je razvidno iz slučaja Slovenije uoči stupanja u EZ,čini se da su fenomeni obrnuto proporcionalni: što više zalaze(politička) država i državljanstvo, to više izlaze razni nacionalizmi,dakle nacionalno homogeno ‘društvo’ umjesto državljansko hetero-gene pluralnosti ‘državljana’15.

161PREGLED

15 Zato je upravo na osnovu slovenskog iskustva u EZ moguće tvrditi dajedinstvena nacionalna svijest neće baš nimalo pomoći tome da se država ujedini

To se najjasnije vidi u sadašnjoj situaciji u BiH, u kojoj supripadnici sva tri ‘konstitutivna naroda’ (tako Srbe, Hrvate i Boš-njake naziva Aneks IV. Dejtonskog sporazuma) jedan drugome‘etnička manjina’: jer nema homogenog nacionalnog tijela pa jekriza državljanstva, kao posljedica izjednačenja državljanstva snacionalnom pripadnošću, još očiglednija. Što ne znači da ‘trebakonstituirati homogenu nacionalnu državu’, već ‘homogenodržavljansko političko tijelo’, dakle ljudima omogućiti njihovolegitimno političko pred-pravo ‘biti državljanin‘ prije antipolitičkepred-dužnosti, prije nego ‘biti pripadnik ove ili one nacionalnegrupe’16. Ukratko, treba izvesti ‘sekularizaciju’, ne samo na ravniodvajanja Crkve od Države nego i na ravni odvajanja Države odNacije, državljanstva od nacionalne pripadnosti.

Literatura

1. Arendt, H. (1996): Vita Activa. Ljubljana: Krtina.2. Arendt, H. (2006): Between Past and Future. London:

Penguin Books ltd.3. Arendt, H. (2007): Eichmann v Jeruzalemu. Ljubljana:

Študentska založba.4. Deleuze, G. (2003): A Thousand Plateaus. London: Con-

tinuum.

162 PREGLED

i na političkoj ravni; dogodit će se upravo obrnuto, ako se uloži u ovakav ilionakav nacionalni ili nacionalistički projekt: s ulaskom u EZ će ‘nacionalnaosjećanja’, kako se to naziva u amortiziranom socijal-psihološkom žargonu,samo još više podivljati.

16 Politička emancipacija državljana BiH iz tog vidika svakako ne bi značila‘zaboravljanje proteklih događaja’ zbog ‘neopterećenog ulaska u EZ’, negosuprotno, “afirmativnu gestu sjećanja”, koja bi se, upravo na osnovu proteklihratnih događaja, “odrekla one historijske vezanosti na vlastitu identitetu, kojese izražavaju u nacionalnoj pripadnosti i koje reproduciraju postojeće nacio-nalizme” (upor. Kirn 2007: ?) U vezi s kritikom politika sjećanja na prostorubivše Jugoslavije gl. intervenciju, koju je napravio G. Kirn u posebnom izdanjuAgregata, posvećenom emancipatorskim politikama (prim. Kirn 2007: Kakomisliti krvav razpad Jugoslavije onkraj morale in politike spomina. Agregat(Ljubljana) let. 5, št.11/12)

5. Katunarić, V. (2003): Sporna Zajednica-novije teorije onaciji i nacionalizmu. Zagreb: Jesenski i Turk Hrvaško sociološkodruštvo.

6. Kirn, G. Kako misliti krvavi razpad Jugoslavije onkrajmorale in politike spomina? Agregat (Ljubljana), okt. 2007, letn.5, št. 11/12.

7. Komel, M. Prispevek k romskemu vprašanju. Agregat(Ljublj.), okt. 2007, letn. 5, št. 11/12.

Ljubljana: Društvo za teoretsko psihoanalizo.8. Mujkić, A. (2007): Mi, građani etnopolisa. Sarajevo: Šahin-

pašić.9. Velikonja, M. (2005): Evroza. Ljubljana: Mirovni inštitut.10. Velikonja, M. (2003): Mitografije sedanjosti. Ljubljana:

Študentska založba.11. Zgodić, E. (1996): Građanska Bosna. Tuzla: DOO “Ritam”.

163PREGLED

UDK 341.232.2

Amra Kožarić

INDIKATORI NESTABILNOSTI MEĐUNARODNOGFINANSIJSKOG SISTEMA

INDICATORS FOR SOUONDNESS OF THEINTERNATIONAL FINANCIAL SYSTEM

Sažetak

Međunarodni finansijski meteži i globalne nestabilnosti, kojisu nedavno intenzivirani u međunarodnim finansijskim kretanjima,generalizirali su potrebu za pronalaženjem načina za procjenjivanječvrstoće odnosno jačine i (ne)stabilnosti globalnog finansijskogsistema, ali i njegove bitne dimenzije – međunarodne finansijskearhitekture. S tim u vezi, u proteklim godinama 21. stoljeća značajandio aktivnosti međunarodnih finansijskih institucija bio je usmjerenka kreiranju, osmišljavanju i unapređenju tzv. međunarodnih makro-prudencijalnih indikatora (MPI) ili indikatora čija će se osnovnauloga zasnivati na procjenjivanju čvrstoće i izdržljivosti globalnogfinansijskog sistema i finansijske arhitekture. Stoga je osnovni cilju ovom radu sistematizirati i prikazati veoma bitne makropru-dencijalne indikatore koji sve više imaju neizostavno mjesto ifundamentalnu primjenu u analizama i izvještajima međunarodnihfinansijskih institucija i organizacija koje prate promjene institu-cionalnog okvira globalne ekonomije, poznatog kao međunarodnifinansijski (monetarni) sistem.

Ključne riječi: finansijski indikatori za procjenjivanje čvrstoće,jačine i (ne)stabilnosti međunarodnog finansijskog sistema (MPI),međunarodni finansijski sistem, međunarodna finansijska arhitektura

165PREGLED

Summary

International financial turmoil and global instability whichhave recently intensified at international financial markets, havegenerated the need for finding a way to assess the firmness, i.e.strength and soundness of the global financial system, as well asits important dimension – international financial architecture. Inrelation to that, during the past years of the 21st century, the bulk ofactivities of international financial institutions were aimed at creating,defining and improving the so-called international macroprudentialindicators (MPI), that is, indicators with the basic role of assessingthe firmness, strength and soundness of the global financial systemand financial architecture. Therefore, the main goal of this work isto systematize and show very important macroprudential indicators,the application of which has become increasingly important andfundamental in the analysis and reports of the financial institutionsand organizations which monitor changes of the global economy’sinstitutional framework, better known as the international financial(monetary) system.

Key words: indicators for assessing financial system soundness(MPI), international financial system, international financialarchitecture

Uvodna razmatranja

Prekomjerna i ubrzana liberalizacija međunarodnog kretanjakapitala, učestali špekulativni udari na međunarodni finansijskisistem i nacionalne finansijske sisteme, nastanak i razvoj finansijskihporemećaja i kriza još jednom su ukazali na potrebu definiranja iunapređenja grupe varijabli ili indikatora za praćenje, evaluacijui estimaciju čvrstoće, jačine i (ne)stabilnosti međunarodnog finan-sijskog sistema, finansijske arhitekture i njenih finansijskih institucija,te na potrebu periodičnih i čestih upozoravanja vlasti nacionalnihi međunarodnih politika na predstojeće moguće krize i probleme.

166 PREGLED

Zbog ekscesivnih međunarodnih finansijskih kriza koje suzahvatile značajan period 1990-ih godina, ali i godine koje su obi-lježile početak 21. stoljeća, proces identificiranja i procjenjivanjaranjivosti i (ne)stabilnosti međunarodnog finansijskog sistema imeđunarodne finansijske arhitekture postao je ključni prioritet uglobalnoj ekonomiji.

Posebnu važnost procjene stanja međunarodnog finansijskogsistema istakla je Grupa 22 i njeni članovi, uključujući ministrefinansija i guvernere centralnih banaka, te nosioce i/ili pokretačemeđunarodnih ekonomskih odnosa – međunarodne finansijske insti-tucije poput Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svjetskebanke. Naime, suštinski progres je postignut sklapanjem konsenzusao važnosti jačanja finansijske arhitekture finansijskog sistema, komeje prvo prethodilo tumačenje i unapređenje izvještaja analitičkihprocedura i alata koji bi pri procjeni ranjivosti sistema i arhitekturemnogo pomogli. Prvi izvještaj naslovljen na spomenutu temu (Reportof the Working Group on Strengthening Financial Systems) ekspo-niran je javnosti u oktobru 1998. godine, a dopunjavanje i izmjeneizvještaja je uradio nekoliko godina kasnije Međunarodni monetarnifond u saradnji sa Svjetskom bankom u okviru tzv. Programa zapraćenje finansijske stabilnosti međunarodnog finansijskog sistema(Financial Sector Assessment Program – FSAP). Specifičnostistraživanja unutar programa bile su, između ostalog, varijablekoje nose naziv indikatori zdravlja i (ne)stabilnosti međunarodnogfinansijskog sistema, a koji su u literaturi poznati i kao makro-prudencijalni indikatori (macroprudential indicators – MPI).Stoga će naš predmet istraživanja u radu biti posvećen ovimfinansijskim, makroekonomskim pokazateljima.

1. Pojam i specifičnosti finansijskih indikatora zaprocjenjivanje čvrstoće, jačine i (ne)stabilnosti finansijskog sistema (MPI)

Međunarodni finansijski meteži i prekomjerne nestabilnosti ufinansijskim kretanjima utjecali su na to da se, posebno početkom21. stoljeća, pojavi niz analiza, programa i agendi kako bi sedoprinijelo jačanju međunarodnog finansijskog sistema i njegove

167PREGLED

bitne dimenzije – međunarodne finansijske arhitekture. Naime,zajedno sa ostalim međunarodnim finansijskim institucijama, teinstitucijama privatnog sektora i predstavnicima nacionalnihekonomskih politika, Međunarodni monetarni fond je pokrenuoinicijativu reformiranja i jačanja međunarodnog finansijskogsistema (osim što je momentalno aktuelna reforma i restrukturiranjesamog MMF-a) s ciljem njegove što bolje pripremljenosti na izne-nadne jazove i krize u budućnosti. Jedan od takvih napora usmjerenje i ka definiranju analitičkih i proceduralnih alata, te indikatora zaprocjenu jačine i (ne)stabilnosti međunarodnog finansijskog sistemaili tzv. makroprudencijalnih indikatora.

Praćenje rada i aktivnosti Međunarodnog monetarnog fondau oblasti reguliranja makroprudencijalnih finansijskih indikatoradefinirano je besprijekorno u tzv. Programu za praćenje finansijskestabilnost međunarodnog finansijskog sistema i međunarodnefinansijske arhitekture (Financial Sector Assessment Program –(FSAP).1 Osim Fonda, kao participanti navedenog programa smatrajuse i centralne banke, supervizorske agencije, druge međunarodnefinansijske institucije (Svjetska banka, Bank for Settlement aliasBIS) i privatni sektor (banke, investicioni fondovi, agencije zaprocjenu finansijskog stanja ili rejting agencije). U okviru FSAPprograma definirani su makroprudencijalni indikatori u širem iužem smislu riječi, urađena njihova detaljnija analiza, smjerniceunapređenja, te elaboracija kako bi se trebali indikatori koristitii mjeriti. Međutim, s obzirom na obimnu građu Programa, istaknutćemo tek nekoliko bitnih smjernica:

168 PREGLED

1 Programu FSAP priključila se i Svjetska banka u maju 1999. godine.Osnovni cilj programa je bio mogućnost utvrđivanja snaga i slabosti među-narodnog finansijskog sistema, kao i da se pomogne nacionalnim politikamapojedinih zemalja u definiranju njihove strategije za pravovremeno reagiranjena krize i poremećaje. Izvještaji, na kojima se zasniva Program FSAP, definiranisu i unutar člana IV Statuta (Article of Agreement) Međunarodnog monetarnogfonda, a u okviru koncepcije poslovanja Svjetske banke. FSAP izvještaji sadržefondacije za formuliranje strategija za razvoj finansijskog sektora. Detaljnijevidjeti: Kato, T., (2007), Challenges to the International Monetary System:Rebalancing Currencies, Institutions, and Rates, International Monetary Fund,Washington D.C., p. 3, Dostupno na: [http://www.imf.org/externalindex2.html,novembar 2007] i [http:// www.worldbank.org, decembar 2007].

• Iako je rad na identificiranju i mjerenju MPI indikatoranapredovao u posljednjih nekoliko godina, potrebno je istaćikako je znanje o ovoj oblasti još uvijek limitirano i potrebnoje provesti više analiza i istraživanja na tu temu. Zapravo,još uvijek nema zajedničkog konsenzusa kojim će se deter-minirati ranjivosti i slabosti međunarodnog finansijskog sis-tema, niti postoji konkretno prihvaćena skupina tih indikatora2,

• Prioritete i dalje ostaviti na otkrivanju i upoznavanju MPIindikatora,

• Analiza ranjivosti i (ne)stabilnosti međunarodnog finan-sijskog sistema ne može se samo zasnivati na kvantitativnimindikatorima, na kojima se u radu fokusiramo. Postojanjemi upotrebom ovih indikatora nije dovoljno da se napraviglobalna procjena snaga i slabosti finansijskog sistema.Potrebno je uzeti u obzir i adekvatnost institucionalnog iregulatornog okvira, elemente i strukturu finansijskog sistemai tržišta, računovodstvene standarde, klasifikaciju zajmova,proviziju, kvalitet supervizije finansijskih institucija, uključu-jući i aktivnosti u pokrivanju i sprečavanju bankrota, libera-lizaciju i deregulaciju itd.,

• Postoji i dalje potreba za unapređenjem kvaliteta računo-vodstvene prakse, unapređenjem kvaliteta aktive nefinan-sijskih i finansijskih institucija, te korporativnog sektora,

• Razvijanje i unapređenje normi i međunarodnih standarda, i• Upotrebljavati tzv. stress test kao metodu i tehniku za

razvijanje makroprudencijalne analize.

169PREGLED

2 Naime, shvatilo se da problem nestabilnosti međunarodnog finansijskogsistema i međunarodne finansijske arhitekture zaista postoji, međutim još uvijeknije usvojen konsenzus koji bi olakšao pravce njihovih reformi i poboljšanja.Također, još uvijek nema konsenzusa o kompoziciji grupe indikatora. To značida različiti indikatori mogu biti relevantni u različitim zemljama i u različitimokolnostima. Štaviše, potencijalne slabosti se mogu pojačati i pogoršati odzemlje do zemlje, od regije do regije u specifičnim okolnostima zbog neharmoni-ziranosti indikatora, što dovodi do toga da se poremećaji ne otkriju na vrijeme(npr. postojanjem neadekvatne legalne finansijske infrastrukture i indikatoranemoguće je apsorbirati udare i poremećaje).

Već je istaknuto da makroprudencijalni indikatori, ili finansijskiindikatori u širem smislu riječi, predstavljaju indikatore zdravlja,jačine i (ne)stabilnosti međunarodnog finansijskog sistema i finan-sijske arhitekture, i kao takvi mogu značajno pomoći svjetskimekonomijama, posebno ekonomijama u razvoju, pri ocjenjivanjustepena osjetljivosti finansijskog sistema na učestale i prekomjernemeđunarodne finansijske krize, kao i u analiziranju ocjene sta-bilnosti i osjetljivosti sistema nakon završetka kriza. Važnost i neop-hodnost uvođenja makroprudencijalnih indikatora ogledala se iznekoliko razloga. Naime, indikatori omogućavaju da procjena čvrs-toće i jačine sistema bude zasnovana na objektivnim mjerilima.Po svojoj ulozi moraju biti dostupni i zastupljeni u svim ekonomskimnacionalnim politikama zemalja, jer se njihovim internacionalnimkorištenjem može značajno povećati adekvatnost i dostupnostinformacija na međunarodnim finansijskim tržištima. Komparativnostindikatora među zemljama omogućila bi znatno lakši monitoringmeđunarodne finansijske arhitekture, kao i međunarodnog finan-sijskog sistema. Osim toga, komparativnost i dostupnost indikatoraizmeđu zemalja omogućile bi i stabilniju mobilnost u međunarodnomkretanju kapitala i kvantificiranje rizika finansijskih operacija.

U posljednje vrijeme organiziraju se i svjetske konferencijena kojima međunarodne finansijske institucije, centralne banke,supervizorske agencije, čak i akademije i univerziteti (naučniradnici i istraživači) nastoje poboljšati i unaprijediti smjernice ukorištenju i mjerenju makroprudencijalnih indikatora.

Općenito, makroprudencijalni indikatori uključuju mikro-prudencijalne indikatore koji se više baziraju na procjeni jačinei (ne)stabilnosti individualnih finansijskih institucija koje djelujuunutar globalnog finansijskog sistema i makroekonomske varijablekoje procjenjuju čvrstoću i (ne)stabilnosti međunarodnog finansijskogsistema. Finansijske krize se veoma često dešavaju kada oba tipaindikatora pokazuju nestabilnosti i ranjivosti sistema, a to jezapravo onda kada su međunarodne finansijske institucije veomaslabe i nespremne na iznenadne poremećaje i ekscesivnosti.Stoga je i specifičan problem makroprudencijalne analize izraženu načinu integracije i mikroprudencijalnih i makroekonomskihindikatora, jer se pokazalo kako se primjenom samo jednog tipamakroprudencijalnih indikatora ne reagira pravovremeno na

170 PREGLED

globalne neefikasnosti. U nastavku slijedi kratak osvrt na najvažnijemakroprudencijalne indikatore.

2. Osnovne kategorije makroprudencijalnihindikatora (MPI)

a) Mikroprudencijalni indikatori

CAMELS indikatori ili mikroprudencijalni indikatori su indi-katori zdravlja finansijskog sistema primarno izvedeni iz ukupnihpodataka koji pokazuju snagu i slabosti individualnih finansijskihinstitucija. U obliku zajedničkog okvira, CAMELS okvira, indikatorianaliziraju šest aspekata individualnih finansijskih institucija: adek-vatnost kapitala (capital adequacy), kvalitet aktive (asset quality),upravljanje strukturom čvrstoće međunarodnog finansijskog sistema(management soudness), solventnost i profitabilnost (earningsand profitability), likvidnost (liquidity) i osjetljivost prema tržišnomriziku (sensitivity to market risk). Svaki od elemenata CAMELSokvira ima posebno značenje koje doprinosi poboljšanju stabilnostifinansijskih institucija unutar međunarodnog finansijskog sistema.

• Capital adequacy, ili indikatori adekvatnosti kapitala. Adek-vatnost kapitala načelno determinira kako se dobro mogufinansijske institucije uhvatiti ukoštac s nestabilnostima išokovima. Prema tome, veoma je korisno pratiti racije oadekvatnosti kapitala koji uzimaju u obzir opis ili objašnjenjanajvažnijih finansijskih rizika, kao što su: rizik deviznihkurseva, kreditni rizik, rizik kamatnih stopa i uključujući rizikekoje postoje u vanbilansnim operacijama i sl. Indikatori kojiulaze u ovu grupu su: racio kapitala i racio tvz. frekventnadistribucija3.

171PREGLED

3 Aktuelni indikatori (racio) adekvatnosti kapitala su indikatori „zaostajanja“u evidentiranju finansijskih problema, jer dok ti indikatori pokažu pad ilinesposobnosti unutar finansijskih institucija već se u institucijama dešavajuozbiljni problemi. Vidjeti: Evans, O. et al., (2000), Macroprudential indicatorsof financial system soundness, Occasional paper No. 192, International MonetaryFund, Washington D.C., p. 1-12, [http://www.imf.org. /externalindex.html,septembar 2007.].

• Assets, ili indikatori aktive. Solventnost finansijskih insti-tucija, tipično, postaje veoma rizična kada aktiva postaje„oštećena“. Tako je veoma važno pratiti indikatore kvalitetanjihove aktive zbog prekomjernih i pretjeranih izloženostispecifičnim rizicima, trendovima u davanjima nekvalitetnihzajmova, kao i zbog (ne)sposobnosti i (ne)profitabilnostibančinih dužnika. Pouzdanost racija adekvatnosti kapitalazavisi i od pouzdanosti racija ili indikatora adekvatnosti aktive.Jednim imenom indikatori kvaliteta aktive su nazvaniindikatorima institucija pozajmljivača i posuđivača, a tosu: institucija pozajmljivanja, koncentracija kredita posektorima, pozajmljivanje determinirano po režimimadeviznih kurseva, neprilagođeni krediti i provizije, racioleveragea.

• Management soudness, ili indikatori upravljanja strukturomčvrstoće međunarodnog finansijskog sistema. Menadžmentje ključna disciplina za uspjeh finansijskih institucija, aliga je veoma teško mjeriti. Postoji nekoliko indikatora kojimogu poslužiti za analizu osjetljivosti menadžmenta: raciotroškova, zarađivanje po stanovniku i rast broja finansijskihinstitucija.

• Earnings and profitability, ili indikatori solventnosti i profita-bilnosti. Neprofitabilne finansijske institucije često imajuprisutan rizik solventnosti. Zbog toga je veoma važno pratitiindikatore profitabilnosti, jer mogu signalizirati problemeprofitabilnosti u svim finansijskim institucijama. U poređenjusa drugim indikatorima, trendovi u profitabilnosti se veomateško mogu interpretirati. Postoje sljedeći indikatori: indikatorpovrata na aktivu, indikator povrata na kapital, racio prinosai troškova, strukturni indikatori profitabilnosti.

• Liquidity, ili indikatori likvidnosti. Inicijalna solventnostfinansijskih institucija može biti dovedena u situacijuumanjenja zbog nerazvijenog i nesposobnog menadžmenta.Ti bi indikatori trebali predvidjeti izvore finansiranja, kaoi neusklađene rokove dospijeća, kako u nešto većim finan-sijskim institucijama tako i u cijelom finansijskom sistemu.Najpoznatiji su: krediti Centralne banke za finansijske insti-

172 PREGLED

tucije, depoziti u relacijama s monetarnim agregatima isegmentiranje interbankarskih racija.

• Sensitivity to market risk, ili indikatori promjenjivostiprema tržišnim rizicima. Učešće finansijskih institucija jeveoma povećano u diverzificiranim operacijama, pa su stogasve one predmet tržišnog rizika, posebno u situacijamaodređivanja rizika kamatnih stopa, tako i pri izvršavanjutransakcija s deviznim kursevima. U zemljama u kojima sedozvoljava finansijskim institucijama da trguju na berzamaili deviznim tržištima postoji i potreba za praćenjem indi-katora veličine rizika kapitala i vrijednosti kursa ili valute.Visok udio investiranja u volatilnu i nestabilnu aktivu možesignalizirati i veliku ranjivost te same aktive prema većimi opasnijim fluktuacijama. Generalno gledajući, najrele-vantnija komponentna tržišnih rizika jeste kamatna stopai strane valute, što ima poseban utjecaj na aktivu i obavezefinansijske institucije. Navode se: rizik na deviznom tržištu,rizik kamatne stope, rizik vrijednosti kapitala i drugi.

b) Makroekonomski indikatori

Drugi oblik makroprudencijalnih indikatora za procjenu snagei slabosti međunarodnog finansijskog sistema su makroekonomskiindikatori. Operacije u finansijskom sistemu zavise veoma čestoi od globalnih ekonomskih aktivnosti, a i sam sistem je signifikantnoi veoma često pod utjecajem tih globalnih ekonomskih promjena.Procjena snage međunarodnog finansijskog sistema stoga trebabiti inkorporirana u veoma široku globalnu sliku – naročito zbogčestih ranjivosti ili slabosti na prekomjerna kretanja kapitala iučestale krize. Među tim relevantnim makroekonomskim indi-katorima koji utječu na evoluciju međunarodnog finansijskogsistema su podaci o ukupnom i sektorskom ekonomskom rastu irazvoju, trendovima u bilansima plaćanja, inflacija, kamatnestope, sistemi deviznih kurseva i dr.

Skorašnje analize su zapravo pokazale kako makroekonomskitrendovi veoma često prethode krizama, i to jedino ako se ispoljavajuu vidu raznih poremećaja: deficit u bilansu plaćanja, stepenu vola-

173PREGLED

tilnosti inflacije, volatilnosti kamatnih stopa i deviznih kurseva,neprilagođeni krediti, promjene vrijednosti aktive i slično. Svenavedeno može ugroziti i utjecati na finansijski sistem.

U tabeli 1 dat je pregled najvažnijih makroprudencijalnih indi-katora. U skladu s gore navedenim smo i strukturirali indikatoreu tabeli, a kako slijedi – diverzificirana je u dvije kategorije: (1)mikroprudencijalne indikatore koji procjenjuju stepen slabosti isnaga individualnih finansijskih institucija, i (2) makroekonomskeindikatore koji pokazuju stepen (ne)stabilnosti međunarodnogfinansijskog sistema.

Tabela 1. Najvažniji makroprudencijalni indikatori

174 PREGLED

Uz pomoć navedenih indikatora vode se veoma opširnemakroprudencijalne analize, koje će dobiti još više na kvalitetuako se intenzivira istraživanje na ovu temu. Pri makroprudencijalnojanalizi se veoma često koriste razne vrste tehnika. Jedna od naj-poznatijih je i tehnika stres testiranja (Stress testing), s ciljemmjerenja i ocjenjivanja elastičnosti finansijskog sistema premanastalim poremećajima ili krizama. Pažljivo odabrani makropru-dencijalni indikatori se mogu koristiti kako bi se kvantitativnotestirao utjecaj promjena tih varijabli na portfolio finansijskihinstitucija, kao i na solventnost finansijskog sistema. Također, strestehnika može pomoći, uz intenzivno korištenje makroekonomskeprognoze i opservacije, u budućim analitičkim procjenama i u razvojuširokog spektra makroprudencijalnih indikatora. S obzirom na toda indikatori mogu varirati od zemlje do zemlje, makroprudencijalniindikatori se ne smiju koristiti mehanički, a to znači da se procjenestanja sistema i arhitekture moraju uglavnom zasnivati na obimnimi odgovarajućim indikatorima, zavisno od globalne strukture finan-sijskog sistema i ekonomske situacije zemalja u kojima se analiza vrši.

Aktuelna istraživanja i dalje ukazuju na značaj i razvoj indi-katora kojima bi se procjenjivala osjetljivost finansijskog sistema.Međutim, pokazalo se da ih je jako teško izmjeriti u praksi. Zbogtoga se usmjerilo na razvijanje još boljih indikatora usmjerenihna procjene stabilnosti specifičnih sektora i finansijskih tržišta. Tisektori podrazumijevaju: korporativno upravljanje, nebankarskefinansijske institucije, vanbilansne operacije, uključujući i instituci-onalne investitore, kao što su: penzioni fondovi, osiguravajuća društva

175PREGLED

i hedge fondovi. Bez obzira na prijedloge, postoji opće mišljenjeda ipak finansijski sistem neće definitivno ostati „zarobljenikom“u stalnom evidentiranju ovih pokazatelja. Kao što ti indikatorimogu pokazati nedostatke i poremećaje, tako isto mogu sakriti inetačno predstaviti probleme u sistemu i institucijama, a pritomizjednačavajući pozitivne i negativne signale, čime ih je ondanemoguće razlikovati i prepoznati.

Dalje aktivnosti Međunarodnog monetarnog fonda usmjerenesu ka usavršavanju finansijske statistike i uputa Monetary andFinancial Statistics Manuala4 kako bi se makroprudencijalniindikatori na globalnom nivou harmonizirali i ujednačili.

Zaključak

Znanje o makroprudencijalnim indikatorima i njihova primjenajoš uvijek su limitirani i ograničeni. Potrebno je razviti adekvatanpristup u razumijevanju šta zapravo determinira snagu i slabostifinansijskog sistema, kao i razviti mogućnosti u identificiranjusignala koji mogu pomoći nosiocima međunarodnih i nacionalnihpolitika da spriječe nastanak i širenje kriza.

U teorijsko-metodološkom smislu, potrebno je više rada iaktivnosti usmjeriti ka definiranju manjih ali i podesnijih skupinaindikatora s ciljem olakšanja pri monitoringu i širenju rezultatamakroprudencijalnih analiza. Takvi bi se indikatori trebali fokusiratina osnovne finansijske institucije i tržišta, te se bazirati na prihvaćanjuanalitičkih procesa koji bi bili komparativni među svim zemljamai relevantni u svim okolnostima.

Također je potrebno usavršiti dodatno istraživanje koje bi pot-pomoglo interpretaciju makroprudencijalnih indikatora. To se, prijesvega, misli na stres test. Aktivnosti Međunarodnog monetarnogfonda moraju i dalje pratiti razvoj makroprudencijalnih lindikatora

176 PREGLED

4Vidjeti u: International Financial Architecture: An Agenda for Reform,(2004), RIS Policy Brief, No.10., [http://www.bis.org/cgfs/index.html, novembar2007] i SESRTCIC, (2005), Developments in the International FinancialArchitecture. Journal of Economic Cooperation, No.26, 2(2005) 1-34, Ankara.Dostupno na: [http://www.bis.org/cgfs134/index.html, novembar 2007.]

kako bi jednostavnije doznali dokle sežu potrebe nacionalnih vlastina makroprudencijalnim kontrolama. Rezultati tih pregleda, kaoi dodatna empirijska i teorijska istraživanja, zapravo će definiratii sljedeće korake u razvijanju i objelodanjivanju makroprudencijalnihindikatora. Aktivnosti na ovom polju moraju uključiti i akademije,investicione menadžere, analitičare i konsultante.

Literatura

1. Evans, O. et al., (2000), Macroprudential indicators offinancial system soundness, Occasional paper No. 192, InternationalMonetary Fund, Washington D.C.,

[http://www. imf.org/externalindex.html]2. Finance and Development, a quartely magazine of the IMF,

september 2000., volume 37, Number 3.3. http://www.imf.org/externalindex.html4. http://www.bis.org/cgfs/index.html5. http://www.worldbank.org6. Kato, T., (2007), Challenges to the International Monetary

System: Rebalancing Currencies, Institutions, and Rates, Interna-tional Monetary Fund, Washington D.C., [http://www.imf.org/externalindex2.html]

7. International Financial Architecture: An Agenda for Reform,(2004), RIS Policy Brief, No.10., [http://www. bis.org/cgfs/index.html]

8. SESRTCIC, (2005), Developments in the InternationalFinancial Architecture. Journal of Economic Cooperation, No.26,2(2005) 1-34, Ankara,[http://www. bis.org/cgfs134/index.html]

177PREGLED

UDK 355.4 (497.6)

Nedžad Bašić

NOVA FAZA BOSANSKE KRIZE:NASTAVAK RATNIH STRATEGIJA

A NEW PHASE OF THE BOSNIAN CRISIS:CONTINUATION OF WAR STRATEGIES

Sažetak

Pitanje rata u Bosni i Hercegovini pored moralnog aspekta(masovna egzekucija stanovništva i etničko čišćenje), koji je dakakonajviše potresao međunarodnu zajednicu, imalo je u svojoj pozadiniveliki politički naboj, koji nije kreiran isključivo od unutarnjihparticipanata balkanskog sukoba. Odnosi između Evropske unijei Sjedinjenih Američkih Država, odnosi između samih državačlanica EU, kao i odnosi između Zapada i islama, snažno su sereflektirali na ratna i poratna zbivanja u Bosni i Hercegovini.Refleksija tih interesa osjeća se i u poratnom periodu i snažnoutječe na zbivanja na Balkanu, a posebno u Bosni i Hercegovini.Pitanje definitivnog rješavanja bosanske krize, odakle se generirai balkanska kriza, suštinski je vezano za rješavanje odnosa izmeđuta tri velika gravitaciona centra koja direktno utječu na zbivanjau ovom području. Ovaj tekst apostrofira značaj vanjskog utjecajana zbivanja u Bosni i Hercegovini, čime se demonstrira nemogućnostdefinitivnog rješavanja historijski uvjetovanih konflikata napodručju Balkana bez uključivanja Bosne i Hercegovine u evropskeintegracione procese. S uključivanjem Bosne i Hercegovine uevropske integracione procese stubokom se mijenja balkanskisigurnosni kompleks, a time se znatno mijenja i utjecaj i značajvanjskih faktora na unutarnje procese na Balkanu, dakako i uBosni i Hercegovini.

179PREGLED

Ključne riječi: nacionalizam, ideologija, religija, historija,samoodređenje naroda, secesija, Srbija, Hrvatska, islam, pravo-slavlje, katoličanstvo, Bosanski Muslimani, integracija

Summary

The issue of war in Bosnia and Herzegovina, apart from themoral aspect (mass execution of population and ethnic cleansing),which has certainly shocked the International Community themost, had an enormous political charge in its background, whichwas not exclusively created by the internal participants of theBalkan conflict. Relations between the EU and the USA, relationsbetween the EU member states themselves, as well as relationsbetween the West and Islam, have had a strong impact on the warand post-war events in Bosnia and Herzegovina. The effect of thoseinterests is being felt even in the post-war period and it stronglyinfluences events in the Balkans, especially in Bosnia and Herze-govina. The issue of the final resolution of the Bosnian crisis, whichalso generates the Balkan crisis, is in essence, linked to the resolutionof relations between the three centers of gravity, which directlyinfluence events in this region. This text highlights the importanceof external influence on events in Bosnia and Herzegovina, whichdemonstrates the inability of a definite solution for the historically-conditioned conflicts in the Balkan region, without making Bosniaand Herzegovina a part of European integration processes. Withthe accession of Bosnia and Herzegovina to European integrationprocesses, the Balkan security complex will be fundamentallychanged, which will also significantly change the influence andimportance of external factors on internal processes in the Balkans,including Bosnia and Herzegovina.

Key words: nationalism, ideology, religion, history, self-determination of peoples, secession, Serbia, Croatia, Islam,Orthodox Christianity, Catholicism, Bosnian Muslims, integration

180 PREGLED

1. Od pravnog ka političkom konfliktu 1. Od pravnog ka moralnom pitanju

Raspad bivše Jugoslavije i ratni sukobi na području ove bivšesocijalističke i nesvrstane zemlje otvorili su niz političkih, pravnihi moralnih pitanja na koja međunarodna zajednica, koja se nakonraspada socijalizma našla u novim okolnostima, nije uspjela odgo-voriti na adekvatan način.1

U prvoj fazi raspada Jugoslavije u prvi plan su bila istaknutapitanja unutarnjeg ustavnopravnog karaktera (pitanje nadležnostifederacije i republika) i razvoja demokratije u ovoj zemlji. Daljnjimrazvojem krize ova pitanja su sve više dobijala naznake pitanja među-narodnopravnog karaktera (pitanje prava naroda na samoopredje-ljenje,2 pitanja nepovredivosti državnih granica,3 pitanje zaštitemanjinskih naroda i prava čovjeka...4). S proširenjem sukoba na

181PREGLED

1 Susan L. Woodward, (1996), “Balkan Tragedy: Chaos and DissolutionAfter the Cold War”, Washington, DC, The Brooking Institution.

2 In Article 1 of both Conventions the International Convention on Economic,Social and Cultural Rights and the International Convention on Civil and PoliticalRights has stated that all peoples have the right to self-determination. By virtueof the right they freely determine their political status and freely pursue theireconomic, social, and cultural development.see more in: W. Fuatey-Kodjoe,“Self-determination”, in O. Schachter and C.C. Joyner (eds. 1994), “UnitedNations Legal Order”, Vol. I, at p. 385. J. Brownlie, “The Rights of Peoplesin Modern International Law”, in J. Crawford (ed), “The Rights of Peoples”,Clarendon Press, Oxford, 1988, pp.1-16; Ruth Lapidoth, “Sovereignty inTransition”, Journal of International Affairs, Winter 1992, 45. no. 2, pp. 325-346.

3 In the U.N. General Assembly Declaration of 1970 on Friendly Relationshas been stated: “Nothing in the foregoing paragraphs shall be construed asauthorising or encouraging any action which would dismember or impair, totallyor in part, the territorial integrity or political unity of sovereign and independentStates conducting themselves in compliance with the principle of equal rightsand self-determination of peoples as described above and thus possessed ofgovernment representing the whole people belonging to the territory withoutdistinction as to race, creed or colour. Every State shall refrain from any actionaimed at the partial or total disruption of the national unity and territorial integrityof any other State or country.” (Resolution 2625 (XXV), October 24, 1970).

4 Adam Roberts, “Humanitarian war: military intervention and human rights”,International Affairs 69, 3 (1993) pp. 429-449; Stephen J. Salarz & Michael

područje Bosne i Hercegovine, gdje je izvršena masovna egzekucijacivilnog stanovništva, kojem međunarodna zajednica u prvoj fazirata, zbog suštinskog nerazumijevanja balkanskog konflikta, nijepriznala pravo na samoodbranu, pitanje rata na Balkanu sve višedobija naznake globalnog pravnog i moralnog pitanja. Stravičniratni zločini počinjeni u Bosni, u kojima nisu bila pošteđena ni djeca,doveli su do najdubljeg moralnog pada međunarodne zajedniceu njenoj novijoj historiji, što je otvorilo pitanje novog pravnog imoralnog kodeksa međunarodne zajednice.5

U uvjetima kada je međunarodni pravni i moralni sistem biona samoj ivici sloma, sukob u Bosni i Hercegovini postaje prvo-razredno svjetsko političko pitanje čije rješenje implicira nužnostrazmatranja brojnih političkih i pravnih pitanja od čijeg rješenjaumnogome zavisi i mogućnost uspostavljanja trajnog mira u ovojneuralgičnoj regiji Evrope.6

2. Politička dimenzija konflikta u Bosni i Hercegovini2. Religija kao nova politička snaga

Suvremene međunarodne političke odnose danas određuju triglobalna procesa: proces tehnološkog determinizma, političkog

182 PREGLED

E. O’Hanlon, “Humanitarian Intervention: When Is Force Justified?”, TheWashington Quarterly, Autumn 1997, pp 3-44; Richard Falk, “The HaitiIntervention: A Dangerous World Order Precedent for the United Nations”,Harvard International Law Journal, Vol. 36, 1995, pp 341-358; M.E. O’Connell,“Commentary on International Law: Continuing Limits on UN Interventionin Civil War”, 67 IND, L.J.(1992), 903; N. Rosenau (ed), International Aspectsof Civil Strife, Princenton University Press, 1964; Tom J. Fisher, The Regulationof Foreign Intervention in Civil Armed Conflict, Hague Academy of InternationalLaw, 1974, pp 367-402; J.A. Gallant, Humanitarian Intervention and SecurityCouncil Resolution 688: A Reappraisal in Light of a Changing World Order,Am.U.J. Int’l Pol’y 881 at 890 (1992); J. Delbruck, Commentary on InternationalLaw: A Fresh Look at Humanitarian Intervention Under the Authority of theUnited Nations, 67 IND. L.J. 887, 889 (1992).

5 Richard H. Ulman (ed. 1996), ‘’The World and Yugoslavia’s Wars’‘.6 Marc Weller, Current Developments: The International Response to the

Dissolution of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia, 86 Am Int’l L.569, 576 (1992).

dezintegracionizma i vjerskog ekspanzionizma. Svi ovi procesiuvjetovani su jedan drugim i u svom interakcijskom djelovanju oničine jednu novu supstancu međunarodnih ekonomskih i političkihodnosa iz koje izrasta jedan novi koncept političkog uređenja svijetakoji se s pravom može nazvati novi međunarodni poredak.7

Međutim, u tom novom međunarodnom poretku djeluju različitezakonitosti iz kojih proistječu i različiti, često dijametralno su-protni procesi.

U tehnološki visokorazvijenim zemljama proces političke inte-gracije uvjetovan je prije svega dosegnutim stupnjem tehnološkograzvoja, gdje se koncept razvoja pomjera u sferu djelovanja novihfaktora proizvodnje, a prije svega u sferu znanstveno-tehnološkog,organizacionog, informacionog, komunikacijskog i obrazovnogkompleksa..., što ima za posljedicu pomjeranja koordinata razvojau sferu globalne integracije.8

Na drugoj strani, raspadom socijalizma kao svjetskog sistemanastale su nove države koje se uslijed niskog stupnja tehnološkograzvoja jednostavno nisu mogle integrirati u novi koncept svjetskeprivrede na ovim determinantama. Pojavila se potreba za novimoblikom integracije ovih zemalja. U odsustvu teorijskog konceptakoji bi mogao ponuditi novi temelj integracije, religija i nacionalizamsu iskoristili taj vakuum i nametnuli se kao novi temelj integracije uvećini ovih zemalja. Manje ili više otvoreno, religija postaje jedanod prvorazrednih političkih faktora u tim zemljama. Političkepreokupacije usmjerene su ka uspostavljanju novih integracionihprostora u kojima pravoslavlje, katolicizam i islam, kao novi širiintegracioni faktori, preuzimaju ulogu ideološko-političke koncepcijenovih integracionih procesa, što će za posljedicu imati izbijanjebrojnih sukoba tamo gdje se ove religije međusobno dotiču. Supsti-

183PREGLED

7 Kathryn S. Eliot, “The New World Order and the Right of Self-Defencein the United Nations Charter”, Hastings Int’l & Comp. L. Rev., vol. 15, 1991,pp 55-81;Thomas D. Grant, “Territorial Status, Recognition, and Statehood”,Stanford Journal of International Law, vol. 33, no. 1, 1997, pp 305-34; C.Schreuer, “The Wining of the Sovereign State: Towards a New Paradigm forInternational Law”, EJIL, (1993), pp. 447-471.

8 Vidjeti više u: Jessica T. Mathews, Power Shift, Foreign Affairs, January/

February, 1997.

tucija ideološko-političkog koncepta integracije konceptom vjersko-nacionalne integracije otvorit će niz kvalitetno novih pitanja i su-koba i u području Balkana.9

U okviru ovih globalnih trendova Bosna je s jedne strane ostalavan interesnih sfera tehnološkog determinizma, dakako i mo-gućnosti integracije u evropske integracione procese, što rezultiraizostankom nekog značajnijeg interesa Evropske zajednice zanjen status.10 S druge strane, bila je izložena snažnom pritiskupravoslavlja u cilju njenog uključivanja u njegove nove integracionesfere, na što se kao reakcija javio i moćan pritisak katoličanstva,koje je također iskazalo isto tako visok stupanj zainteresiranostiza stvaranje svojih integracionih sfera na ovim prostorima. Bosnai Hercegovina se našla pritiješnjena između dva snažna vjersko-politička bloka koji su iskazivali visok stupanj netrpeljivosti premaovoj državi, što će prerasti u njihov vojno-politički savez i agresijuprema Bosni i Hercegovini. U takvoj situaciji, bez oružja i bez mogu-ćnosti sklapanja saveza s bilo kojom stranom, bosanska vlada,predominantno muslimanska, instinktivno se počinje okretati kaislamskim zemljama tražeći od njih pomoć i garanciju za svojopstanak na ovim prostorima.

Na ove zahtjeve režimi islamskih zemalja nisu odmah reagirali.Reagiranje će uslijediti tek na optužbe političke opozicije u ovimzemljama da ovi režimi nisu dovoljno zainteresirani za sudbinumuslimana u Bosni, što je predstavljalo ozbiljnu opasnost za njihovlegitimitet kao islamskih režima. Pod pritiskom ove opasnosti režimiislamskih zemalja počinju vršiti pritisak na zapadne sile, prije svegana SAD, u cilju zaštite muslimanskog stanovništva u Bosni. Timezapravo pitanje Bosne izrasta u jednu od veoma značajnih deter-minanti unutarnje politike većine islamskih zemalja i njihovogpolitičkog odnosa prema Zapadu.11

184 PREGLED

9 Paul Mojzes (1994), “Yugoslavian Inferno: Ethnoreligious Warfare in theBalkans”, The Continuum Publishing Company, New York.

10 F. Stephen Larrabee, Western Strategies Toward the Former Yugoslavia,RAND, P-7878 Santa Monica, 1994, pp 118.

11 “Despite their moderate stance, however, the Saudis cann’t avoid pledgingsupport to an Islamic cause. One reason is pressure from Islamic revival move-

Istovremeno, bosansko pitanje izrasta u veoma značajnu de-terminantu ruske unutarnje i vanjske politike. Nastojeći spriječitiunutarnju demokratizaciju zemlje i približavanje Rusije Zapadu,politička opozicija okrivljuje vlasti da ne štite u dovoljnoj mjeriinterese pravoslavlja na Balkanu, nastojeći na tim temeljima izazvatikonfrontaciju između Pravoslavne crkve i države.12

Sve više raste i pritisak javnog mnijenja u zapadnim zemljamana njihove vlade da se prekine agonija i masovna egzekucija civilnogstanovništva u bosanskom konfliktu, čime bosansko pitanje izrastau veoma značajno pitanje političke aktivnosti zapadne diplomatije.13

185PREGLED

ment. Especially after the fall of thé Soviet-backed government in Kabul inearly 1991, discontent among volunteers and fighters returned from Afganistanwas an increasingly serious political issue. That December in Algeria, this groupwas driving force behind Islamic fundamentalists’ victory in parliamentaryelections. A rising Islamic revivalism in the Middle East and worldwide cannothelp but affect Saudi Arabia, and in a worst-case scenario the ruling dynastycould fall. The Saudis therefore employ moderate Islamic revivalism againstthe threat from a radical one, and policy on the Bosnian question is one of thebest examples of this strategy at work”. (Tetsuya Sahara, “The Islamic Worldand the Bosnian Crisis”, Current History, November 1994, p 387).

12 Suzanne Crow, Soviet Reaction to the Crisis in Yugoslavia, Report onthe USSR, Vol. 3, no. 31 (August 2, 1991).

13 „The contradictory diplomatic positions of the United States and Germany,unintentionally led to the outbreak of fighting. Within Europe, an initially unifiedposition on how to respond to Yugoslavia’s crisis began to unravel shortlyafter the Croatian and Slovenian declarations of independence. Partly becauseof Bonn’s tilt toward Zagreb, Germany argued that recognizing Croatia andSlovenia’s independence was a way to bring the end to the fighting. Germanyformally proposed recognition o Slovenia and Croatia at the European Com-munity Council of Foreign Ministers meeting of July 4, 1991. The communityinitially reject the suggestion and Paris led the opposition to the to the recognitionoption… While Washington de-emphasized ethnic separatism, Germany ac-knowledge ethnic division within the country. The United States sought to resolveethnic differences through the maintenance of Yugoslavia’s territorial integrityand political unity….Washington`s advocacy of Belgrade and Bonn’s endor-sement of Zagreb was a dance of a diplomats that created diplomatic deadlock…Meanwhile, on December 16, 1991, Bonn announced that it would recognizedCroatia but not former Yugoslav Republic of Macedonia, thus once again dividingYugoslavia along religious and ethnic lines. As division proceeded, the Westernreaction was one of confusion, misunderstanding and rivalry… The clash between

3. Međunarodnopravni aspekt konflikta3. Sukob principa samoodređenja naroda

i principa teritorijalnog integriteta države

Centralno pravno pitanje bosanskog konflikta fokusirano je nameđunarodnopravnom pitanju odnosa između principa teritorijalnogintegriteta Bosne i Hercegovine i principa prava na samoodređenjebosanskih Srba i bosanskih Hrvata. Etničke grupe bosanskih Srbai bosanskih Hrvata, koje su bile u međusobnom oružanom konfliktu,tražile su odvajanje od Bosne i Hercegovine i pripajanje teritorija ovesuverene države drugim državama: Saveznoj republici Jugoslavijii Republici Hrvatskoj. Treća etnička grupa u Bosni i Hercegovini,Bošnjaci, tražila je zaštitu teritorijalnog integriteta RepublikeBosne i Hercegovine.

Kako najraširenije shvaćanje prava naroda na samoodređenjepodrazumijeva i pravo na secesiju, što predstavlja direktnu prijetnjuteritorijalnom integritetu države, kao principu međunarodnog prava,konflikt između bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, na jednoj strani,i vlade Bosne i Hercegovine, na drugoj strani, dobija oblik među-narodnopravnog konflikta u kojem se svaka od sukobljenih stranamože koristiti međunarodnim pravom kao pravnim osnovom zalegalizaciju svojih zahtjeva: priznanje prava na secesiju i priznanjeprava na zaštitu teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine kaosuverene države.14

U isto vrijeme dvije strane države (SR Jugoslavija i Hrvatska),koje su također bile u međusobnom konfliktu, direktno se miješajuu unutarnje nadležnosti Bosne i Hercegovine, vojno i politički po-državaju secesiju bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, iskazujući timedirektne teritorijalne aspiracije ka Bosni i Hercegovini i namjerupotpune eliminacije ove suverene države.

186 PREGLED

Serbia and Croatia was colored with religious overtones. Orthodox Russia backedOrthodox Serbia, Germany with its large Catholic population supported CatholicCroatia. Muslim states outside the Balkans sided with the Bosnian Muslimgovernment in Sarajevo.” (Raymond Tanter and John Psarouuthakis, Balancingin the Balkans, St. Martin’s Press, New York p 22-23.

14 R. Lapidoh, “Sovereignty in Transition”, Journal of International Affairs,

Winter 1992, no. 2.

Kako su obje ove države, koje su označene kao agresori naBosnu i Hercegovinu, u međusobnom konfliktu, situacija postaje ipolitički i pravno još kompliciranija. U takvoj situaciji međunarodnazajednica je bila suočena s kompleksnim političkim i pravnimpitanjem: kako međunarodni pravni i politički sistem treba odgovo-riti na ovaj izazov?

3. Hrvatska skrivena prevara3. Nastavljanje rata u Bosni

Od samog početka ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini bilesu iskristalizirane tri strane u sukobu. U prvoj fazi sukoba vlada BiHse nalazila u nekoj vrsti vojnog i političkog savezništvu s Hrvatskom.Međutim, ova koalicija se ubrzo potpuno raspala, tako da možemogovoriti o tri sasvim jasno odvojena participanta sa zasebnim strate-gijama i ciljevima.

Bosanski Srbi su uživali otvorenu vojnu i političku podrškuSrbije. Zbog otvorene kooperacije između Srbije i bosanskih Srbamožemo govoriti o srpskoj koaliciji (u daljem tekstu: srpska strana)kao jednom od participanata u ovom konfliktu.

Kako je vojna i politička strategija bosanskih Hrvata bila di-rektno zavisna od vojne i političke pomoći Hrvatske, možemogovoriti o hrvatskoj koaliciji (u daljem tekstu: hrvatska strana) kaodrugom participantu u konfliktu.

Vlada Bosne i Hercegovine (predominantno muslimanska),kao treća participirajuća strana u sukobu (u daljem tekstu: vladaBiH), našla se usamljena i stiješnjena između dva veoma snažnavojna i politička bloka koja su inklinirala ka eliminaciji Bosne iHercegovine kao nezavisne države.

S odvojenim i jasno profiliranim ciljevima rata, sve tri stranebosanske krize bili su suočene s tri moguće alternative:

Prva alternativa (q1) bila je nastavljanje sukoba ako se ne pri-hvati neko od rješenja sukoba od strane participanata u konfliktu. Ovasolucija najviše je odgovarala srpskoj strani u sukobu, koja je raspo-lagala najvećim kapacitetom vojne moći i imala podršku Srbije.Preferiranje ove alternative od srpske strane bilo je uvjetovano irazvojem situacije u Hrvatskoj, gdje je bila formirana tzv. Srpskaautonomna oblast Krajina (SAO Krajina) čiji je opstanak umnogome

187PREGLED

zavisio od teritorijalne dezintegracije Bosne i Hercegovine (vidjetizašto je SAO Krajina u Hrvatskoj zavisila od eliminacije Bosnei Hercegovine: ekonomski, vojno, psihološki, politički).

Nastavljanje oružanog konflikta pojavljuje se kao prihvatljivaalternativa i za vladu BiH u cilju očuvanja teritorijalnog integritetaove, sad već međunarodno priznate, suverene države. I jedna i drugastrana računale su da će izaći kao pobjednici u slučaju da se opredijeleza ovu opciju rješavanja bosanske krize.

Druga alternativa (q2) bila je unutarnja etnička podjela Bosnei Hercegovine duž novih linija unutarnjeg etničkog razgraničenjai priznavanje rezultata nastalih etničkim čišćenjem, uz prekid vojnihoperacija. Ova alternativa najviše je odgovarala hrvatskoj strani,koja nije posjedovala dovoljno vojne moći da nastavi sukob s armi-jom vlade BiH, kao i zbog otvorenog zahtjeva hrvatskih Srba zapripajanjem hrvatskog teritorija, tzv. SAO Krajine, Srbiji. Velikiutjecaj na izbor ove strategije od strane hrvatske koalicije imala jei sve izraženija kritika Hrvatske od strane zapadnih zemalja zbognjenog sve otvorenijeg vojnog i političkog miješanja u sukob uBosni i Hercegovini.

Treća alternativa (q3) bila je reintegracija Bosne i Hercegovinena principima građanskog demokratskog društva, s poštivanjemopćih prava i sloboda čovjeka i punog političkog i kulturnog identi-teta svih etničkih grupa u Bosni i Hercegovini. Ova alternativanajviše je odgovarala interesima vlade BiH (vidjeti program SDA,centralne vlade).

Ove tri alternative možemo označiti kao tri opcije koje su stajalena raspolaganju svakoj od strana u sukobu.

q1: nastavljanje oružanog sukoba;q2: etnička podjela Bosne i Hercegovine;q3: reintegracije Bosne i Hercegovine.S obzirom na unutarnju političku i vojnu situaciju u Hrvatskoj,

Bosni i Hercegovini i Srbiji, kao i na reagiranje međunarodne za-jednice na sukob na području bivše Jugoslavije,15 moguće je kreiratipreferencijalni poredak za sve tri strane u sukobu kako slijedi:

188 PREGLED

15 Marc Weller, Current Developments: The International Response to theDissolution of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia, 86 Am Int’l L.569, 576 (1992).

(1) Preferencijalni poredak srpske strane: (q1,q2,q3);(2) Preferencijalni poredak hrvatske strane: (q2,q3,q1);(3) Preferencijalni poredak vlade BiH: (q3,q1,q2).Za srpsku stranu najpoželjnija opcija je bila nastavljanje sukoba

(q1), koja joj je otvarala perspektivu definitivne eliminacije Bosnei Hercegovine kao nezavisne države i pripajanje svih tzv. srpskihzemalja Srbiji, što je bio njen strateški cilj. Ova alternativa bila jenajsigurnija garancija opstanaka SAO Krajine u Hrvatskoj, kojase mogla realizirati jedino ostvarivanjem koncepcije tzv. VelikeSrbije. Prihvatljivost ove strategije bila je određena prije svegahistorijskim ciljevima srpskog nacionalnog programa (vidjetiideje srpskog nacionalnog programa), vojnom nadmoći, kojom jesrpska koalicija raspolagala u prvoj fazi rata (vidjeti podatke uTimesu), kao i nerazumijevanjem međunarodne zajednice o tomešta se zapravo dešava u Bosni i Hercegovini.

Sljedeća najpoželjnija opcija za srpsku stranu u sukobu bilaje unutarnja etnička podjela Bosne i Hercegovine (q2). Ova opcijapodrazumijevala je priznanje rezultata etničkog čišćenja koje jesrpska strana ostvarila u toku rata, čime su bile priznate nove graniceetničkog razgraničenja strana u konfliktu, što je srpskoj strani do-nosilo stanovite teritorijalne prednosti. Istovremeno, ova opcija,imajući u vidu da je Bosna i Hercegovina faktički već bila teritorijalnopodijeljena između Srbije i Hrvatske, u prvoj fazi oružanog sukoba(vidjeti procentualnu podjelu teritorija između strana u konfliktu uprvoj fazi rata), nije isključivala mogućnost realizacije strateškogcilja – stvaranja tzv. Velike Srbije.

Najmanje poželjna alternativa za srpsku stranu svakako jebila strategija teritorijalne reintegracije Bosne i Hercegovine kaograđanske, multietničke zajednice (q3). Ova varijanta isključivalaje mogućnost etničke podjele Bosne i Hercegovine i priznanjeetničkih granica, koje su bile ostvarene putem sile. Posebno je bilonepovoljno za srpsku stranu, u ovoj koncepciji, poništavanjerezultata etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini i povratakizbjeglica, čime bi se eliminirali rezultati agresije na BiH, a timebi se i sam rat učinio neopravdanim s aspekta ostvarivanja srpskihnacionalnih interesa. To je moglo prouzročiti velike unutarnjepolitičke potrese u samoj Srbiji (vidjeti otpor opozicije i SPC-au Srbiji ostvarivanju ove alternative).

189PREGLED

Za hrvatsku stranu, u njenom preferencijalnom poretku, etničkapodjela Bosne i Hercegovine duž novopovučenih linija etničkograzgraničenja (q2) pojavljuje se kao najpoželjnija opcija u datommomentu. Ova strategija je uključivala priznavanje rezultata etničkogčišćenja i uspostavljanje novih unutarnjih etničkih razgraničenja,čime su Hrvati u Bosni i Hercegovini uspostavljali lokalnu političkukontrolu na mnogo širim područjima od onih na kojima su pred-stavljali apsolutnu većinu stanovništva prije izbijanja sukoba (vidjetiodnos hrvatskog stanovništva na kontroliranim teritorijama uBiH od strane HVO-a, Vance-Owenov plan i etnička podjela BiH).Usto, priznavanje Bosne i Hercegovine kao zajednice triju konsti-tutivnih naroda otvaralo je mogućnost kasnijeg isticanja zahtjeva zaotcjepljenjem na principu samoodređenja naroda, pri čemu se mogloračunati i na podršku nekih međunarodnih činilaca (vidjeti stvaranjezasebnih i etnički očišćenih organa vlasti na etničkim teritorijama).

Međutim, hrvatska strana u sukobu, kao i srpska, suštinski jeinklinirala ka eliminaciji Bosne i Hercegovine kao suverene državei pripajanju tzv. Herceg-Bosne Hrvatskoj, što je i davalo najvišeizgleda za realizaciju krajnjeg nacionalnog interesa Hrvatske:stvaranje tzv. Velike Hrvatske. Takvoj politici najviše je odgovaraopreferencijalni poredak identičan s preferencijalnim poretkomsrpske strane u sukobu: q1, q2, q3.

Međutim, imajući u vidu unutarnju i međunarodnu političkusituaciju, insistiranjem na ovom preferencijalnom poretku hrvatskastrana se mogla naći u veoma teškoj političkoj i pravnoj situaciji.Insistiranje na teritorijalnoj dezintegraciji BiH kao suverene državemoglo se pojaviti kao osnova za legalizaciju zahtjeva Srba u Hrvat-skoj koji su tražili teritorijalnu dezintegracije Hrvatske i pripajanjetzv. SAO Krajine Srbiji. Zahtjev Hrvata za teritorijalnom dezinte-gracijom mogao se sasvim izgledno pojaviti kao osnov za uvođenjemeđunarodnih sankcija prema Hrvatskoj.

Zbog toga je hrvatska strana bila prisiljena prihvatiti opcijuunutarnje etničke podjele Bosne i Hercegovine kao svoju najpože-ljniju alternativu za rješenje bosanske krize, u tom momentu. Kakoova promjena preferencijalnog poretka hrvatske strane u sukobunije bila notificirana od druga dva participanta u konfliktu i među-narodne zajednice kao prikrivena prevara (tacit deception), ova

190 PREGLED

alternativa može se tretirati kao najpoželjnija opcija hrvatske straneu konfliktu u tom momentu.

S ovom prikrivenom prevarom hrvatska strana u sukobu činimogućom drugu, otvorenu prevaru (revealed deception), koju činisrpska strana na dejtonskoj mirovnoj konferenciji, što je učiniloDejtonski mirovni sporazum mogućim. S ove dvije prevare hrvatskei srpske koalicije u sukobu Dejtonski sporazum mogao bi pred-stavljati platformu za međunarodnopravnu legalizaciju dezinte-gracije Bosne i Hercegovine, koja bi mogla uslijediti u kasnijoj,poslijeratnoj fazi konflikta.

U skladu s objavljenim preferencijalnim poretkom, sljedećanajpoželjnija opcija za hrvatsku stranu u sukobu bila je reintegracijaBosne i Hercegovine kao građanskog društva (q3), koju je prefe-rirala bosanska vlada. Prihvatljivost ove strategije za hrvatsku stranuu bosanskom sukobu bila je određena prije svega odnosom interesaparticipanata u konfliktu. Interes Hrvatske bio je prije svega elimi-nacija kvalifikacije njene politike prema Bosni i Hercegovini kaopolitike agresije, što joj je predstavljalo veliku smetnju u približa-vanju Evropi, a time i dobijanju podrške za definitivno rješavanjetzv. srpskog pitanja u Hrvatskoj (vidjeti stav EZ-a prema rješavanjusrpskog pitanja u Hrvatskoj, njenu reakciju na Ustav Hrvatske injegove odredbe u pogledu nacionalnih manjina). Otuda je za hrvat-sku stranu ova opcija bila prihvatljivija od opcije nastavljanja ratnogkonflikta (q1).

Usto, hrvatska strana je kalkulirala da će srpska strana u sukobu,kojoj strategija reintegracije Bosne i Hercegovine (q3) nikako nijeodgovarala, aktivno raditi na stalnom produbljavanju konflikta ipotpunoj teritorijalnoj dezintegraciji Bosne i Hercegovine, što bimoglo utjecati na to da međunarodna zajednica definitivno izađeususret separatističkim zahtjevima bosanskih Srba. To bi dalolegitimnost zahtjevima bosanskih Hrvata za definitivnim izdvaja-njem iz Bosne i Hercegovine i pripajanjem Hrvatskoj, kao krajnjemcilju Hrvatske, a sve to bez nekih značajnijih političkih i pravnihposljedica po Hrvatsku (vidjeti kako je hrvatska politika diskretnopodupirala agresiju Srbije prema BiH, saradnja Srba i Hrvata naplanu dezintegracije BiH).

191PREGLED

Tipujući na ovu opciju, Hrvatska je podupirala prividnu inte-graciju tzv. Herceg-Bosne s dijelom Bosne i Hercegovine pod kon-trolom bosanske centralne vlade i aktivno radila na eliminaciji svakogoblika povezivanja i integracije Federacije Bosne i Hercegovine(naziv koji se koristi u Dejtonskom mirovnom sporazumu za dijeloveBosne i Hercegovine koji se nalaze pod kontrolom bosanske vladei bosanskih Hrvata) s Republikom Srpskom (naziv koji se koristi uDejtonskom sporazumu za dijelove Bosne i Hercegovine koji senalaze pod kontrolom srpske strane) u jedinstvenu Bosnu i Herce-govinu, kao što je bilo predloženo u Dejtonskom mirovnom spo-razumu (vidjeti koje mjere Hrvatska poduzima u tom cilju, lukaPloče, trgovinski sporazumi, sistem preferencijala i sl.).

Najmanje poželjna alternativa za hrvatsku stranu u konfliktubila je alternativa nastavljanja sukoba (q1), i to iz više razloga. Prijesvega, Hrvatska je u ovoj fazi konflikta bila pod snažnim vojnimpritiskom Srbije, što joj je oduzimalo najveći dio vojne i političkemoći da se posveti tzv. hrvatskom pitanju u Bosni i Hercegovini, usmislu definitivnog teritorijalnog komadanja Bosne i Hercegovinevidjeti programe političkih stranaka o ovom pitanju). Istovremenisukob sa Srbima i Bošnjacima nosio je preveliku opasnost od gub-ljenja već osvojenih teritorijalnih pozicija (vidjeti položaj HVO-a injegovu saradnju sa Srbima u BiH). Drugo, plediranje na teritori-jalnoj dezintegraciji Bosne i Hercegovine, koja je već tada bilapriznata kao suverena država, otvorilo bi pitanje pravne i političkelegalizacije zahtjeva Srba u Hrvatskoj za otcjepljenjem tzv. SAOKrajine iz Hrvatske i njeno pripajanje Srbiji. I treće, insistiranjemna cijepanju teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine Hrvatskaje mogla vrlo lako dovesti u kompromitirajući položaj politikuzapadnih zemalja, prije svega Njemačke i Austrije, koje su po-držale njenu secesiju i priznanje njene suverenosti i nezavisnosti, štoje moglo rezultirati gubljenjem podrške od ovih zemalja i uvođenjemmeđunarodnih sankcija te njenim guranjem u izolaciju. Iz tih razlogahrvatska strana nastoji izbjeći opciju produženja rata i predstavitise u svjetlu mirotvornog faktora na Balkanu (vidjeti mirotvorneinicijative Hrvatske i posljedice, priznanje BiH, uspostavljanjediplomatskih odnosa sa YU, pokretanje inicijativa u vezi s normali-zacijom odnosa s BiH).

192 PREGLED

Za vladu BiH najpoželjnija je bila opcija reintegracije Bosnei Hercegovine na principima poštovanja općih prava i slobodačovjeka i jednakog položaja svih etničkih i vjerskih zajednica (q3).Ova strategija je najviše odgovarala vladi BiH kako zbog histo-rijskih činjenica i etničke strukture stanovništva tako i zbog po-litičkih razloga.

Sljedeća poželjna opcija za vladu BiH bila je opcija nastav-ljanja borbe u cilju sprječavanja etničke podjele i nasilnog pomjeranjastanovništva i zaštite teritorijalnog integriteta države Bosne i Herce-govine (q1). U ovoj opciji vlada BiH računala je na vlastiti ojačanivojni potencijal (vidjeti odnos vojnih snaga u vrijeme održavanjaDejtonskog sporazuma), podršku međunarodne zajednice (vidjetiodluke UN-a, EZ-a i pojedinih zemalja kojima je pružena podrškaopstanku BiH) i međunarodnopravnu legitimnost njenog zahtjeva zaočuvanjem teritorijalnog integriteta države i sprječavanjem masovneegzekucije i segregacije stanovništva.

Najmanje poželjna alternativa za vladu BiH bila je opcija trajneunutarnje etničke podjele Bosne i Hercegovine (q2). Kako ova opcijanije isključivala mogućnost realizacije koncepcije stvaranja tzv.Velike Hrvatske i Velike Srbije, kao krajnjeg cilja Hrvata i Srba,što je u krajnjoj instanci vodilo ka teritorijalnoj dezintegraciji Bosnei Hercegovine, ova opcija pojavljuje se kao krajnje neprihvatljivaza vladu Bosne i Hercegovine.

Bošnjački narod je najbrojniji i najdisperzivniji narod u Bosnii Hercegovini, koji je istovremeno najviše koncentriran i u najvećembroju živi u urbanim područjima U uvjetima kada su urbani centriokruženi ruralnim regijama, u kojima je srpsko ili hrvatsko stanov-ništvo bilo manje ili više dominantno, za bosansku vladu politički jeneprihvatljiva svaka opcija koja uključuje etničko razgraničenjei formiranje čistih etničkih regija, što je podrazumijevalo i nasilnopomjeranje stanovništva i automatsko sužavanje geografskih okviraegzistencije bošnjačkog naroda (procent teritorijalnog sužavanjaprostora za život Bošnjaka). Etničkom podjelom duž novih linijarazgraničenja, koje su bile određene upotrebom sile i najmonstru-oznijim zločinima protiv civilnog stanovništva, bošnjački narod biobi doveden u kulturnu i ekonomsku izolaciju i ne bi imao elemen-tarnih preduvjeta za biološku egzistenciju.

193PREGLED

Imajući u vidu ovakav odnos interesa participanata u konfliktu,kao i pravila racionalnog donošenja odluka koje diktiraju nužnostmaksimiranja interesa svakog participanta i saglašavanja najmanjedvije strane u sukobu o istom pitanju, ponašanja participanata ubosanskoj krizi moguće je analizirati u matematičko-logičkommodelu teorije igara.

Kako je srpska strana u bosanskom konfliktu posjedovala vojnuprednost, koju je naslijedila od JNA, u odnosu na druge dvije straneu konfliktu, bolju stratešku poziciju i prednost stečenog stanja, biloje za očekivati da će ova strana uvijek optirati za nastavak vojnekonfrontacije s ciljem potpune teritorijalne dezintegracije BiH, uslučaju izostanka dogovora druga dva participanta u pogledu mo-dela rješavanja bosanske krize.

S druge strane, kako hrvatska strana nije posjedovala samostalnuadekvatnu vojnu moć za definitivnu eliminaciju Bosne i Hercegovinekao suverene države i uključivanjem tzv. Herceg-Bosne u njenteritorijalni korpus, bilo je za očekivati da će hrvatska strana in-klinirati prekidu rata sa zatečenim stanjem, sa izvršenom unutarnjometničkom podjelom, što joj je donosilo stanovitu teritorijalnu i poli-tičku prednost u odnosu na bošnjačku stranu u konfliktu. Kako jehrvatska strana ovu opciju rješavanja bosanske krize mogla ostvaritisamo u koaliciji sa srpskom stranom, budući da je etnička podjelaBiH (q2) bila najmanje prihvatljiva opcija za vladu BiH, bilo jelogično očekivati uspostavljanje interesne koalicije između ovadva participanta u konfliktu (q2,q2).

U ovakvoj visokorizičnoj situaciji po teritorijalni integritetBosne i Hercegovine, vlada BiH nalazila se u izuzetno delikatnojsituaciji. Bez odgovarajuće vojne moći i političkog utjecaja umeđunarodnoj zajednici, najpoželjnija opcija bosanske vlade (q3)bila je daleko od mogućnosti njene realizacije.

Ako najpoželjnije opcije participanata u konfliktu označimonumeričkom vrijednošću (3), sljedeću poželjnu alternativu nume-ričkom vrijednošću (2) i najmanje poželjnu opciju numeričkomvrijednošću (1), tada rezultat selektiranih opcija možemo izrazitiu numeričkoj vrijednosti.

Mogućnost numeričkog izražavanja vrijednosti selektiranihopcija u konfliktu otvara mogućnost kvantitativnog mjerenja među-

194 PREGLED

sobnog odnosa participanata u konfliktu i kompjuterskog simuli-ranja njihovog odnosa, što otvara široke mogućnosti za predviđanjadaljnjih ponašanja strana u konfliktu.

4. Zatvoreni krug izlaska iz krize4. Nestabilnost koalicija u bosanskom konfliktu

U ovom modelu donošenja odluka sve tri strane u sukobu imajuna raspolaganju po tri strategije, koje su označene sa q1, q2, i q3.Tamo gdje nije bila postignuta saglasnost između dva participantau pogledu izbora zajedničke opcije ostvarena je dominacija naj-poželjnije opcije trećeg participanta.

U odnosima između vlade BiH i hrvatske strane kao partici-panata u konfliktu, ako vlada BiH forsira svoju najpoželjniju opciju(q3), a hrvatska strana nastoji realizirati svoju najpoželjniju alterna-tivu (q2), bit će ostvarena dominacija najpoželjnije opcije za srpskustranu (q1). Rezultat ove igre bit će dominacija strategije nastavljanjakonflikta (Aq1).

Budući da je opcija nastavljanja konflikta (q1), s jačanjem pozi-cije srpske strane ili vlade BiH, bila najmanje poželjna strategija zahrvatsku stranu, a opcija unutarnje etničke podjele (q2) najmanjepoželjna opcije za vladu BiH, kooperacija između hrvatske stranei vlade BiH pokazuje se kao moguća jedino kroz uzajamno prefe-riranje alternative (q3), što je i bilo ostvareno u prvoj fazi ratnogkonflikta u Bosni i Hercegovini (vidjeti odluke vlade BiH i Hrvatao saradnji u prvoj fazi konflikta).

Kako je prihvaćanje strategije reintegracije Bosne i Herce-govine kao građanske države za hrvatsku stranu značilo slabljenjestrategije jačanja srpske pozicije u Bosni i Hercegovini i djelomičnopoboljšanje vlastite pozicije prema vladi BiH, ali istovremeno ieliminaciju mogućnosti realizacije koncepcije tzv. Velike Hrvatske,

195PREGLED

kao najpoželjnije opcije za hrvatsku stranu u njenom realnom(prikrivenom) preferencijalnom poretku interesa (vidjeti nacionalniprogram Hrvata i političku strategiju HDZ-a prema Bosni), opcija(q3) pokazuje se kao dominantna u odnosu na alternativu (q2) zahrvatsku stranu.

Međutim, kako je strategija teritorijalne reintegracije Bosne iHercegovine bila najmanje poželjna opcija za srpsku stranu u kon-fliktu, srpska strana je, u slučaju koalicije vlade BiH i hrvatske strane(q3-q3), morala optirati za alternativu (q2) i u kooperaciji s hrvatskomstranom ostvariti dominaciju strategije etničke podjele Bosne i Herce-govine (Cq2), što je za hrvatsku stranu bilo mnogo povoljnije odstrategije teritorijalne reintegracije Bosne i Hercegovine (Bq3).

U ovakvoj situaciji vlada BiH bila bi prisiljena optirati za alter-nativu (q1), kao njenu sljedeću poželjnu alternativu, i time, ukoaliciji sa srpskom stranom (q1-q1), preferirati strategiju kon-flikta (Aq1), što je za srpsku stranu najpoželjnija a za vladu BiHsljedeća najpoželjnija strategija.

U ovakvoj situaciji hrvatska strana mora ponovo optirati zaalternativu (q3) i pokušati u kolaboraciji s vladom BiH osiguratidominaciju strategije teritorijalne reintegracije Bosne i Hercegovine,što je za vladu BiH najpoželjnija a za hrvatsku stranu sljedeća naj-poželjnija strategija.

Kako selektiranje najpoželjnijih opcija od vlade BiH i hrvatskestrane u njihovom međusobnom odnosu rezultira dominacijom stra-tegije konflikta (*q1), numerička vrijednost ove strategije, kojuoznačavamo sa (Aq1), može se izraziti kroz numerički izraz:

A(q1) = (3-1-2)

U ovom poretku numerička vrijednost strategije konflikta zasrpsku stranu je (3), za hrvatsku stranu je (1) i za vladu BiH je (2).

U odnosima između srpske i hrvatske strane pravila donošenjaodluka participanata ostaju ista. U situaciji kada se ovi participantine mogu dogovoriti o realizaciji zajedničke strategije dominiranajpoželjnija opcija trećeg participanta.

Ako u ovom odnosu srpska strana slijedi svoju najpoželjnijuopciju (q1) a hrvatska strana preferira svoju najpoželjniju alternativu(q2), rezultat ovakvog odnosa je dominacija strategije reintegracijeBosne i Hercegovine (*q3), što najviše odgovara vladi BiH.

196 PREGLED

Da bi u ovakvoj situaciji izbjegla dominaciju strategije terito-rijalne reintegracije Bosne i Hercegovine (Bq3), koja je najmanjepoželjna za nju, srpska strana u odnosu na hrvatsku stranu prisiljenaje optirati za alternativu etničke podjele Bosne i Hercegovine (q2) itime preferirati dominaciju strategije etničke podjele Bosne i Herce-govine (Cq2), koja je povoljnija za nju od strategije teritorijalnereintegracije Bosne i Hercegovine (Bq3). Međutim, kako je strategija(Cq2) apsolutno neprihvatljiva za vladu BiH, u ovom slučaju otvarase nova strategijska situacija. Sada je vlada BiH prisiljena optiratiza alternativu (q1) i time u saradnji sa srpskom stranom osiguratidominaciju strategije daljnjeg konflikta (Aq1), što je za nju u svakomslučaju povoljnije od strategije etničke podjele Bosne i Hercegovine(Cq2). Kako je alternativa (q1) najpoželjnija alternativa za srpskustranu i sljedeća najpoželjnija opcija za vladu BiH, realizacijastrategije konflikta je sasvim moguća. U ovakvoj situaciji najracio-nalnija opcija za hrvatsku stranu je (q3), čime se otvara mogućnoststvaranja koalicije između vlade BiH i hrvatske strane (q3-q3) idominacija strategije teritorijalne reintegracije Bosne i Hercegovine(Bq3).

Kako je selektiranje najpovoljnijih opcija srpske i hrvatskestrane u njihovom međusobnom odnosu rezultiralo dominacijomstrategije teritorijalne reintegracije Bosne i Hercegovine (*q3),numerička vrijednost ove strategije, koju označavamo sa (B),može se izraziti kroz numerički izraz:

B(q3) = (1-2-3)

U ovom poretku numerička vrijednost strategije teritorijalnereintegracije Bosne i Hercegovine za srpsku stranu je (1), za hrvatskustranu (2) i za vladu BiH (3).

Zbog visokog stupnja neprihvatljivosti strategije reintegracijeBosne i Hercegovine (q3) za srpsku stranu i nemogućnosti reali-

197PREGLED

zacije najpoželjnije opcije za srpsku stranu (q1) u koaliciji s hrvat-skom stranom, srpska strana je nužno morala razmotriti i svemogućnosti uspostavljanja koalicije s vladom BiH.

Kakve su mogućnosti bile za uspostavljanje koalicije izmeđuvlade BiH i srpske strane i kakve je utjecaje ta koalicija mogla imatina promjenu položaja i izbor strategija ova dva participanta?

I u odnosu između ova dva participanta pravila ostaju ista. Akooba participanta preferiraju vlastite najpoželjnije opcije, srpskastrana (q1) a vlada BH (q3), rezultat igre je etnička podjela Bosnei Hercegovine (*q2), što je najpoželjnija alternativa hrvatskestrane, ali istovremeno i najmanje poželjna opcija za vladu BiH.

Kako je opcija (q2) najmanje poželjna opcija za vladu BiH, aalternativa (q3) najmanje poželjna opcija za srpsku stranu u sukobu,nije moguća bilo kakva koalicija između ova dva participanta krozselektiranje jedne ili druge alternative u njihovom međusobnomkomuniciranju. Ako ove dvije opcije isključimo iz analize, vidjetćemo da jedina mogućnost saglašavanja srpske strane i centralnevlade BiH ostaje jedino u pogledu nastavljanja sukoba (q1). Međutim,kako je nastavljanje sukoba značilo eliminaciju jednog ili drugogparticipanta u konfliktu, što je podrazumijevalo ostvarivanje domi-nacije jednog ili drugog participanta, to apsolutno nije odgovaralohrvatskoj strani.

U slučaju optiranja srpske strane i vlade BiH za strategiju kon-flikta (q1), hrvatska strana bi kao racionalan participant optiralaza koaliciju s vladom BiH birajući opciju (q3), što bi vodilo dom-inaciji strategije reintegracije Bosne i Hercegovine, a što je, imajućiu vidu situaciju u Hrvatskoj u datom momentu, bilo povoljnije zanju od strategije nastavljanja konflikta između Srba i vlade BiH,i što je najpoželjnije za vladu BiH.

Međutim, koalicija hrvatske strane s vladom BiH, koja birezultirala dominacijom strategije teritorijalne reintegracije Bosne

198 PREGLED

i Hercegovine, bila je apsolutno neprihvatljiva za srpsku stranu ukonfliktu, što je ovu sililo da potraži koaliciju s hrvatskom stranom,a što je bilo moguće samo zajedničkim prihvatanjem opcije etničkepodjele Bosne i Hercegovine. Preferiranje strategije etničke podjeleBosne i Hercegovine kroz koaliciju srpske i hrvatske strane (q2-q2) prisiljava vladu BiH da optira za alternativu (q1), što u koalicijisa srpskom stranom ponovo uspostavlja dominaciju strategije kon-flikta (Aq1).

Selektiranjem najpovoljnijih opcija srpske strane (q1) i vladeBiH (q3) bila bi ostvarena dominacija strategije teritorijalne etničkepodjele Bosne i Hercegovine (*q2), kao najpoželjnije opcije hrvatskestrane. Numerička vrijednost ove strategije, koju označavamo sa(C), može se izraziti kroz numerički izraz:

C(q2) = (2-3-1)

U ovom poretku numerička vrijednost strategije etničke podjeleBosne i Hercegovine za srpsku stranu je (2), za hrvatsku stranu (3)a za vladu BiH (1).

U ovakvoj konstelaciji odnosa interesa participanata u bosan-skom konfliktu lako je vidjeti da je svaka moguća strategija domini-rana nekom drugom mogućom strategijom, s respektom ka trećojstrategiji, što je praktički značilo nepostojanje stabilnog rješenjaovog konflikta.

(a. Strategija konflikta (Aq1 = 3,1,2) dominira strategijometničke podjele Bosne i Hercegovine (Cq2 = 2,3,1), s respektomka strategiji teritorijalne reintegracije BiH (Bq3 = 1,2,3)

(b. Strategija etničke podjele Bosne i Hercegovine (Cq2 = 2,3,1)dominira strategijom teritorijalne reintegracije Bosne i Hercegovine(Bq3 = 1,2,3), s respektom ka strategiji konflikta (Aq1 = 3,2,1)

(c. Strategija teritorijalne integracije Bosne i Hercegovine(Bq3 = 1,2,3) dominira strategijom konflikta (Aq1 = 3,1,2), srespektom ka strategiji teritorijalne reintegracije Bosne i Herce-govine (Bq3 = 1,2,3)

Iz ovog numeričkog poretka može se lako vidjeti visok stupanjnemogućnosti kooperacije između strana u konfliktu. Nemogućnoststabilnog interesnog kolaboriranja između participanta u konfliktuučinit će ovaj konflikt konfliktom bez rješenja, što se može izrazitikroz sljedeći numerički niz.

199PREGLED

Očigledno da u ovom konfliktu nije postojala mogućnost uspo-stavljanja stabilne koalicije koja bi omogućila dominaciju jednestrategije nad druge dvije strategije.

A(q1) (3,1,2) > B(q2) (2,3,1) > C(q3) (1,2,3) > A(q1) (3,1,2)

Imajući u vidu izloženo, možemo lako primijetiti da hrvatskastrana nije imala bezuvjetno dominantnu opciju. Njena najpože-ljnija opcija (q2) dominirala je opcijom (q1), ali ne i opcijom (q3).Ako hrvatska strana optira za alternativu (q2) u koaliciji s vladomBiH i srpskom stranom, može doseći samo strategiju teritorijalnereintegracije Bosne i Hercegovine ako preferira alternativu (q3) ilistrategiju nastavljanja konflikta, ako preferira (q2). Kako je stra-tegija (Aq1) apsolutno neprihvatljiva, i ova koalicija ostala jeveoma nestabilna sve do promjene preferencijalnog poretka odstrane Srba na dejtonskoj mirovnoj konferenciji.

Iz prethodne analize mogli smo vidjeti da odnos između hrvatskestrane i vlade BiH, ako obje strane preferiraju svoje najpoželjnijeopcije, proizvodi najpovoljniji rezultat za srpsku stranu (q1). Kakoje opcija (q1) najnepoželjnija opcija za hrvatsku stranu, hrvatskastrana je prinuđena optirati za koaliciju sa srpskom stranom, s kojommože, ako obje preferiraju svoje najpoželjnije opcije, ostvariti slje-deću najpoželjniju opciju za sebe (q3), što je za nju bolje od alter-native (q1). Međutim, kako je opcija (q3) najnepoželjnija opcija zasrpsku stranu, srpska strana mora pokušati koaliciju s vladom BiH.Kako u koaliciji s hrvatskom stranom vlada BiH može realiziratisamo opciju nastavljanja rata (q1), kao njenu sljedeću najpoželjnijuopciju, dok u koaliciji s hrvatskom stranom može ostvarit i svojunajpoželjniju alternativu (q3), vlada BiH nema strateškog interesa zauspostavljanje koalicije sa srpskom stranom u ovakvoj konstelacijimeđusobnih interesa. U ovakvoj situaciji srpska strana mora izvršitipromjenu vlastitog preferencijalnog poretka ako želi promijenitistrateški nepovoljnu situaciju za sebe.

200 PREGLED

4. Srpska otvorena prevara 4. Legalizacija etničkog čišćenja

U novoj konstelaciji strateških preferencija participanata ubosanskom konfliktu uspostavljena je nova unutarnja logička struk-tura između interesa participanata u konfliktu na temelju kojih semoglo sada s visokim stupnjem vjerovatnoće predvidjeti ponašanjestrana u konfliktu.

Na dejtonskoj mirovnoj konferenciji srpska strana u konfliktuobjavljuje promjenu svog preferencijalnog poretka u kojem je alter-nativa (q2) sada njena najpoželjnija opcija, (q1) sljedeća najpo-željnija opcija, dok (q3) i dalje ostaje njena najmanje poželjnaalternativa. Mada je srpska strana nastavila djelovati u saglasnosti sasvojim prethodnim preferencijalnim poretkom, nastojeći eliminiratimogućnost egzistencije Bosne i Hercegovine kao jedinstvene suve-rene države (revealed deception), hrvatska strana u konfliktu, kaoi međunarodna zajednica, priznaje fiktivni preferencijalni poredaksrpske strane, čime se otvara mogućnost za rješavanje ovog konfliktana principu etničke podjele Bosne i Hercegovine.

Međutim, strategija reintegracije Bosne i Hercegovine na prin-cipima građanske države nije odgovarala u istoj mjeri hrvatskoj strani,kao ni srpskoj, budući da ovakav tip reintegracije Bosne i Hercegovinedefinitivno eliminira svaku mogućnost realizacije plana stvaranjatzv. Velike Hrvatske i tzv. Velike Srbije. Optiranje hrvatske strane zaalternativu (q3) samo je posljedica skrivene prevare (tacit deception)hrvatske strane u ovom konfliktu, koja je korištena da bi se isto-vremeno omogućila legalizaciju etničke podjele Bosne i Hercegovinei spriječila legalizaciju etničke podjele Hrvatske, te da bi se izbjeglepotencijalne sankcije međunarodne zajednice u slučaju otvoreneteritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini. U tom cilju hrvat-ska strana u samom početku bosanskog konflikta objavila je defektnipreferencijalni poredak svojih interesa: (q2, q3, q1)(vidjeti kontra-diktorna saopćenja Hrvatske u pogledu odnosa prema teritorijalnojcjelovitosti Bosne i njene odluke koje su povezane s nagodbomsa Srbima oko podjele Bosne).

Zahvaljujući ovoj “skrivenoj prevari”, hrvatska strana će namirovnoj konferenciji u Daytonu taktički prisiliti srpsku stranu u

201PREGLED

konfliktu da uđe u koaliciju s njom i na taj način legalizirati unutarnjuetničku podjelu ove države, što bi u kasnijoj fazi mogao biti pravniosnov za legalizaciju teritorijalne dezintegracije Bosne i Hercegovine.

Optiranjem za alternativu (q3) hrvatska strana suočila je srpskustranu s veoma nepovoljnim rezultatima koji su proistjecali iz novestrukture igre. Prihvatanjem opcije teritorijalne reintegracije Bosnei Hercegovine (q3) od hrvatske strane, srpska strana je bila suočenasa izglednim mogućnostima poništavanja rezultata etničkog čišćenja,kao i sa gubljenjem političkog značaja Srba u Bosni i Hercegovini.Usto, i politička sudbina tzv. SAO Krajine u Hrvatskoj bila je do-vedena u pitanje. Dalje nastavljanje oružanog konflikta suočavalo jesrpsku stranu s koalicijom vlade BiH i hrvatske strane kao i s opas-nošću od direktne vojne intervencije međunarodne zajednice.

U takvoj situaciji srpska strana u bosanskom konfliktu prisiljenaje promijeniti preferencijalni poredak svojih interesa u bosanskomkonfliktu i objaviti lažni preferencijalni poredak (revealed deciption),u kojem se etnička podjela Bosne i Hercegovine pojavljuje kao njenanajpoželjnija alternativa: (q2, q1, q3).

Objavljivanjem novog srpskog preferencijalnog poretkapromijenjena je i interesna struktura participanata u međusobnimodnosima u konfliktu. Sada, u novoj strukturi preferencijalnogporetka, nakon objavljivanja srpske “otvorene prevare”,

ako vlada BiH slijedi svoju najpoželjniju opciju (q3), a hrvatskastrana također nastoji realizirati svoju najpoželjniju alternativu (q2),i srpska strana nastoji realizirati svoju (lažnu) najpoželjniju opciju(q2), rezultat će biti dominacija najpoželjnije opcije za hrvatskui srpsku stranu u konfliktu (q2), što rezultira strategijom etničkepodjele Bosne i Hercegovine (Cq2) kao bezuvjetno dominantnomstrategijom.

Unutarnja logička struktura igre bila je sada promijenjena. Prefe-rencijalni poredak participanata u konfliktu sada je izgledao ovako:

202 PREGLED

(a. Preferencijalni poredak srpske strane: (q2, q1, q3);(b. Preferencijalni poredak hrvatske strane: (q2, q3, q1)(c. Preferencijalni poredak vlade BiH: (q3, q1, q2) S promjenom preferencijalnog poretka promijenjena je i nu-

merička vrijednost strategija, koja sada izgleda ovako:

A(q1) (2,1,2) < B(q2) (3,3,1) > C(q3) (1,2,3)

Numerička vrijednost strategija u novom preferencijalnomporetku pokazuje apsolutnu dominaciju strategije etničke podjeleBosne i Hercegovine (Bq2). Iz ovog numeričkog niza lako je vidjetida strategija etničke podjele Bosne i Hercegovine B(q2) apsolutnodominira nad strategijom konflikta i strategijom teritorijalne reinte-gracije Bosne i Hercegovine.

Kako ova strategija ne može biti dominirana ma kojom drugomstrategijom koja bi proistjecala iz neke moguće koalicije izmeđusrpske strane i vlade BiH, ili između vlade BiH i hrvatske strane,ova strategija se pojavljuje kao dominantna strategija za rješavanjebosanskog konflikta, koja je (fiktivno) najpoželjnija za dvije straneu sukobu, i kao takva mora biti prihvaćena od trećeg participanta, bezobzira na to što je to za njega najmanje poželjno rješenje konflikta.

Bez obzira na to što je srpska strana nastavila djelovati kompa-tibilno sa svojim stvarnim preferencijalnim poretkom (q1, q2, q3),hrvatska strana je prihvatila novi preferencijalni poredak srpskestrane kao realan, što joj je omogućavalo da napusti opciju (q3) ida se ponovo vrati svojoj najpoželjnijoj opciji (q2). Kada su se ihrvatska i srpska strana našle u svojim fiktivnim preferencijalnimporecima, koje je međunarodna zajednica legalizirala kao realnepreferencijalne poretke, i jedna i druga strana mogle su dalje raditina legalizaciji teritorijalne dezintegracije Bosne i Hercegovine, uskladu sa svojim strateškim interesima, što se pojavljuje kao njihovglavni strateški cilj u drugoj fazi balkanske krize.16

203PREGLED

16 “Despite considerable progress since the signing of the Dayton PeaceAgreement (DPA) in November 1995 in consolidating the peace and rebuildingnormal life in Bosnia and Herzegovina (Bosnia), international efforts do notappear to be achieving the goal of establishing Bosnia as a stable, functioning

5. Završna razmatranja5. Isti ciljevi nove strategije

Rat je završen kako je završen. Teško bi bilo u novom balkan-skom okruženju zamisliti vođenje novih ratnih operacija od stranau prethodnom konfliktu. Novi ratni scenarij u Bosni i na Balkanuteško je zamisliv, mada nije isključen ratni sukob užih, lokalnihrazmjera, prije svega iz nekoliko bitnih razloga: Prvo, na Balkanu sustacionirane međunarodne vojne trupe koje stubokom mijenjajuregionalni sigurnosni kompleks Balkana. Priznavanjem nezavisnoti

204 PREGLED

state, able at some point to run its own affairs without the need for continuedinternational help. Peace, in the narrow sense of an absence of war, has beenmaintained; progress has been made in establishing freedom of movementthroughout the country; joint institutions, including the state presidency, parlia-mentary assemblies and ministries, as well as a joint command for the armedforces of the Federation of Bosnia and Herzegovina (Federation), have beenestablished. However, the return of refugees and displaced persons (DPs), oneof the key planks of the DPA, has been disappointingly slow, despite considerableinternational attention to this issue and the application of considerable resources.While joint institutions have been set up, at the state level they barely function,if at all, with the international high representative having to intervene and imposedecisions in a number of key areas. Institutions in the Federation frequentlydo not function properly. Bosniac and Croat parallel institutions continue, defacto, to operate, while in cases where joint institutions have begun to function,Bosniac and Croat officials often behave more as representatives of their ethnicgroups and political parties than as professional public servants. And while ajoint command for the Federation Army notionally exists, in practice separateBosniac and Croat military formations remain, so that Bosnia still effectivelyhas three military forces representing the three recent wartime protagonists.In general, mutually-suspicious ethnic parties representing the three principalethnic groups are dominant. They hold very different perspectives about howthe country should look. If they do co-operate at all in implementing the DPA itis usually only grudgingly and under intense international pressure. The politicalsystem, which requires consensus among ethnic representatives, does not functioneffectively. In a system infused with corruption and cronyism, the one majorrespect in which many in power share a united purpose across the ethnic divideis in their determination to take advantage of the numerous opportunities forpersonal enrichment. In this situation economic reforms, such as privatisation,which numerous western advisers and consultants have tried to steer towardsa western-style market orientation, are more likely further to entrench cronyism.”

Kosova i stavljanjem ove “kvazidržave” direktno pod jurisdikciju EUeliminiran je još jedan značajan potencijalni uzrok eventualnogoružanog sukoba koji se ne bi mogao kontrolirati.

Odnosi između Srbije i Hrvatske znatno su promijenjeni.Zajednička težnja ovih država ka ulasku u zajednicu evropskih narodačini ih sve manje ratobornim, u klasičnom smislu riječi. Promijenjenaje i unutarnja politička struktura u Hrvatskoj i Srbiji, kao i u Bosnii Hercegovini. Mada još uvijek postoji politička tenzija visokogintenziteta u Srbiji, teško je zamisliti da bi ratna opcija prevladala čaki kada bi radikalna opozicija imala parlamentarnu većinu u srpskomparlamentu.

Teško bi bilo zamisliti ponavljanje srpske ili hrvatske vojneavanture u Bosni i Hercegovini, koja bi bila suočena s moćnimpritiskom globalnog javnog mnijenja, ali i naraslog unutarnjeg demo-kratskog mnijenja u tim zemljama. Pod istim pritiskom našla bise i EU, koja je direktno preuzela odgovornost za mir i stabilnostu ovoj neuralgičnoj regiji Evrope. Novi oružani sukob na Balkanuznačio bi nesposobnost EU da se efektno suočava s političkim kri-zama u vlastitom okruženju, što bi je učinilo manje politički kohe-zivnom i manje atraktivnom za investicije stranog krupnog kapitala.Otuda najveći garant za mir na Balkanu dolazi zapravo iz direkt-nih interesa EU.

U novom okruženju vladajuće elite u Srbiji i Hrvatskoj odustajuod geopolitičke strategije podjele Bosni i Hercegovine i sve se višeokreću strategiji institucionalnog slabljenja i razaranja bosansko-hercegovačke zajednice, koristeći se pritom odsustvom jasne stra-tegije razvoja Bosne i Hercegovine kao državne zajednice.

Odsustvo koherentne bosanskohercegovačke nacionalne elite(koja je prvenstveno formirana od ratnoprofiterskih i ruralno-soci-jalnih grupa i njena striktna podijeljenost duž nacionalno-vjerskihlinija) imalo je za posljedicu odsustvo svake socijalno-ekonomskestrategije razvoja bosanskohercegovačke zajednice, što je vodilodramatičnom limitiranju investicionih ulaganja u privatni sektorte reduciranju utjecaja širih socijalnih grupa, prvenstveno ruralnihi siromašnih slojeva stanovništva, na politiku javne potrošnje. Uovakvim okolnostima javna potrošnja države sve se više kreira premapotrebama privilegiranih socijalnih grupa, drastično zanemarujući

205PREGLED

potrebe najsiromašnijeg, marginaliziranog sloja stanovništva, štodržavne institucije paralizira u kreiranju efektnog odgovora naekonomsku i socijalnu krizu u kojoj se bosanskohercegovačkazajednica dugo vremena nalazi. U ovakvom okruženju većina građanas pravom vidi da su državne institucije prvenstveno zainteresiraneza rješavanje vlastitih problema, a ne problema zajednice, a to jošviše podstiče njihov parazitski odnos prema interesima građanstva.Odsustvo svake odgovornosti javnih institucija vodi u sve izraženijunelojalnost građana prema državnim institucijama, što ekonomskui socijalnu krizu bosanskog društva sve više gura ka hroničnoj inst-itucionalnoj krizi, a što neminovno vodi u duboku političku krizu.

U ovakvim okolnostima ponovo se na bosanskoj političkojpozornici pojavljuju nove/stare strategije/koncepcije razaranja Bosnei Hercegovine: etnička podjela Bosne i Hercegovine, koja direktnovodi eliminaciji Bosne i Hercegovine kao suverene države, i građan-sko-politička unifikacija Bosne i Hercegovine, koja također vodipolitičkoj distorziji ove inače ekonomski-funkcionalno jedinstvenedržavne zajednice.

Koje će silnice u ovoj kompleksnoj bosanskohercegovačkoj kriziprevladati zavisi prije svega od strategije razvoja Bosne i Herce-govine, koja mora biti inicirana od EU i međunarodne zajednice, alikreirana prije svega od bosanskohercegovačke akademske zajednicei prihvaćena od nacionalno/političkih elita bosanskohercegovačkihkulturno-etničkih zajednica. Kako je teško očekivati da će novo-formirane nacionalne elite naći zajednički interes u kreiranju jedins-tvene funkcionalne strategije razvoja Bosne i Hercegovine, zbogčuvanja vlastitih povlaštenih pozicija, međunarodna zajednica bimorala promijeniti strategiju vlastitog djelovanja u Bosni i Herce-govini. Nova strategija međunarodne zajednice trebala bi više bitiorijentirana na intenziviranje direktnih odnosa međunarodne za-jednice s lokalnim zajednicama, prvenstveno u polju stranih inves-ticija, što bi nacionalne vlade i nacionalne elite prisililo da višesurađuju s lokalnim zajednicama, čiji su interesi međusobnokompatibilniji od interesa lokalnih-nacionalnih vlada. Razvojkoji bi međunarodna zajednica podstakla u lokalnim zajednicamaimao bi za posljedicu izrastanje lokalnih poslovnih i birokratskihelita koje bi nalazile više interesa surađivati sa svojim partnerima iz

206 PREGLED

drugih lokalnih nacionalnih zajednica. Ovim bi se oslabila pozicijai značaj nacionalnih političkih elita i nacionalnih vlada, što bi sveviše intenziviralo njihov interes da međusobno surađuju.

Izvori

1. Robert J. Donia and John V.A. Fine (1994), ColumbiaUniversity Press, New York

2. James Gow (1995), “Triumph of the Lack of Will: Inter-national Diplomacy and the Yugoslav war of Dissolution”, Hurst,London.

3. Misha Glenny (1992), The Fall of Yugoslavia, Penguin Books.4. F. Stephen Larrabee, Western Strategies Toward the Former

Yugoslavia, RAND, P-7878 Santa Monica, 1994,5. Noel Malcolm (1994), Bosnia A Short History, Papermac. 6. Paul Mojzes (1994), “Yugoslavian Inferno: Ethnoreligious

Warfare in the Balkans”, The Continuum Publishing Company,New York.

7. Robert D. Kaplan (1993), “Balkan Ghosts: A JourneyThrough History”, St. Martin’s Press, New York.

8. Mark Pinson (1994), The Muslim of Bosnia and Herze-govina, Harvard University Press,

Richard H. Ullman (ed., 1996), The World and Yugoslavia’sWars, A Council on Foreign Relations Book, New York.

9. Raymond Tanter and John Psarouthakis (1999), “Balancingin the Balkans”, St. Martin`s Press, New York.

10. Susan L. Woodward (1996), “Balkan Tragedy: Chaos andDissolution After the Cold War”, Washington, DC, The BrookingInstitution.

11. P.C. Wood, “France and the Post Cold War Order: TheCase of Yugoslavia”, European Security, 3. 1(1994).

12. Tetsuya Sahara, “The Islamic World and the BosnianCrisis”, Current History, November 1994.

13. Luzius Wildhaber, Territorial Modifications and Breakupsin Federal States, The Canadian Yearbook of International Law,Vol. XXXIII, 1995.

207PREGLED

14. Mary Ellen O’Connell, “The UN, NATO, and InternationalLaw After Kosovo”, Human Rights Quarterly 22 (2000).

15. Marc Weller, Current Developments: The InternationalResponse to the Dissolution of the Socialist Federal Republic ofYugoslavia, 86 Am Int’l L. 569, 576(1992).

208 PREGLED

P r i k a z i i o s v r t iC o m m e n t s a n d r e v i e w s

UDK 327 (420) : (497.6) (049.3)

Mirsad Abazović

KONTROVERZE BRITANSKE POLITIKE PREMABOSNI I HERCEGOVINI1

CONTROVERSIES OF THE BRITISH POLITICSTOWARDS BOSNIA AND HERZEGOVINA2

Sažetak

Bosna i Hercegovina je takve povijesne i aktuelne sudbineda je ipak najčešće na nivou objekta unutar međunarodne zbilje.Nasuprot tome, Velika Britanije je subjekt, dominantan, arogantan,hladan i proračunat. To su konstante britanske politike, a proble-matičnim se mogu činiti samo onima koji ili ne mogu ili ne znajuili neće da gledaju u jasnoću te politike.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Velika Britanija, među-narodna zajednica, politika, međunarodni odnosi, subjekt politike,objekt politike

Summary

The historical and current fate of Bosnia and Herzegovina issuch that, in most cases, it is treated as an object in internationalreality. Opposite of that, Great Britain is a dominant, arrogant, coldand calculated subject. Those are the constants of British politics

211PREGLED

1 Prikaz knjige Džemala Najetovića Britanska politika u Bosni i Hercegovini1992. do 1995., DES, Sarajevo, 2008.

2 Review of Džemal Najetović’s book British Policy in Bosnia and Herze-govina 1992 – 1995, DES, Sarajevo, 2008.

and they are seen as problematic only by those who either cannotor do not know how, or refuse to see the clarity of that politics.

Key words: Bosnia and Herzegovina, Great Britain, Inter-national Community, politics, international relations, subject ofpolitics, object of politics.

Knjiga Džemala Najetovića pod naslovom Britanska politikau Bosni i Hercegovini 1992. do 1995. predstavlja značajan znans-tveni napor u upotpunjavanju mozaika proučavanja geopolitike igeostrategije vezane neposredno za Bosnu i Hercegovinu. Ovo jesvojevrstan nastavak Najetovićeve prethodne uspješne i zapaženestudije „Geopolitički položaj Bosne i Hercegovine u evroatlantskimintegracijama Zapadnog Balkana“, s tim što je sada riječ o osvjetlja-vanju i rasvjetljavanju uloge u kreiranju sudbine Bosne Hercegovinene od više subjekata (kao u prethodnoj knjizi), već od uloge jednogod „najmoćnijih igrača“ – Velike Britanije.

Knjiga je strukturirana u dvije kapitalne cjeline. U prvoj cjelini je rasprava o raspadu SFRJ, eskalaciji rata na

ovim prostorima i formiranju stav(ov)a o tim događajima, početkurata u Bosni i Hercegovini i uključenosti međunarodne zajednice,odgovoru Velike Britanije na rat u Bosni i Hercegovini, bosansko-hercegovačkom mirovnom procesu i anglo-američkim pukotinamau vezi s tim, promjenama toka rata 1994. godine i politici VelikeBritanije prema BiH te politici Velike Britanije na putu ka Dejtonu(Prema završetku igre, kako ovaj dio naslovljava Najetović).

Druga cjelina je Hrestomatija. U Hrestomatiji su predstavljenidokumenti koji se odnose na disoluciju Jugoslavije i međunarodnopriznanje Bosne i Hercegovine (19), međunarodni ugovori i drugadržavna i diplomatska akta (30), te izbor tekstova, članaka, preda-vanja i nespecificiranih dokumenata (17).

Valja naglasiti da ove (kapitalne) cjeline treba samo uvjetnoposmatrati kao zasebne dijelove obimne studije. One predstavljajuneraskidivo jedinstvo. Za formiranje, ali i za usvajanje stavova orazmatranoj problematici, neophodno je istovremeno vršiti uvidu autorovu raspravu i priložene dokumente. Međutim, za različite

212 PREGLED

potrebe, dovoljan je uvid i u svaku cjelinu ponaosob. Imajući na-vedeno u vidu, sasvim logičnim se doima što Najetović zaključnarazmatranja nije situirao na kraju prvog dijela studije, gdje je izložiovlastita odnosno autorska analitička i argumentirana stajališta opolitici Velike Britanije prema Bosni i Hercegovini u periodu od1992. do 1995. godine. Baš iz razloga što prvi dio i Hrestomatijapredstavljaju jedinstvo dviju cjelina, autor podastire veoma jasne iutemeljene zaključke o predmetu svojih opservacija u ovoj studiji.

Studija Britanska politika u Bosni i Hercegovini 1992. do 1995.obogaćena je sa sedam izvanredno ilustrativnih i informativnihkartografskih prikaza.

Najetović je na pregnantan i dokumentiran način oslikao svusloženost, nedosljednost, ponekad izgubljenost, a nadasve vlastituprofitabilnost većeg broja izvanjskih državnih i političkih subjekatakoji su na izravan ili neizravan način bili involvirani u događajevezane za raspad SFRJ, ratove na tom području, te u agresiju i sveposljedice agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ovo bi mogao bitisvojevrstan itinerarij za politiku i kroz politiku vlada pojedinihzemalja, saveza (političkih, vojnih, ekonomskih), političkih i drugihsubjekata koji su kolorirali početak, trajanje i završetak bosansko-hercegovačke ratne drame u vremenu od 1992. do 1995. godine.Najtamnije boje tog kolorita nanosila je Velika Britanija, što nikakone amnestira ni politike drugih evropskih i vanevropskih država,koje su, zarad svojih internih i eksternih interesa, bosanskoherce-govačku ratnu zbilju posmatrali i tretirali ne kao nešto što trebapravedno riješiti, nego nešto što im može koristiti za učvršćivanjesvojih pozicija kako na unutarnjopolitičkom, tako i na vanjsko-političkom planu. Nažalost, gotovo bez izuzetka, na štetu Bosnei Hercegovine i bosanskohercegovačkog društva, izuzimajućidobre namjere i konkretne korake SAD-a.

U uvjetima stvaranja novog međunarodnog poretka ili projek-tiranja novih međunarodnih i međudruštvenih odnosa nedvojbenoje da se u raznim centrima moći pribjegava eksperimentiranju itestiranju rezultata opita. To samo po sebi ili samo za sebe ne bi biloništa loše kada bi bilo izvođeno u smislu opita koji se vrše u egzak-tnim naukama, dakle in vitro, odnosno laboratorijski. Međutim,kada su u pitanju društveni procesi, ili procesi unutar jednog kon-

213PREGLED

kretnog društva, ili između raznih i različitih društava, onda suopiti najčešće, ako ne i isključivo, in vivo, dakle naživo, što možeimati katastrofalne posljedice kako po konkretna društva tako i ponjihove sastavne dijelove, dovodeći nivo katastrofalnosti čak dopojedinca.

Tokom ili neposredno nakon turbulentnih zbivanja izazvanihraspadom država sa socijalističkim društvenim uređenjem u Evropii jednom dijelu Azije eksperimentiranje je doživjelo svoju kulmina-ciju, a epicentralno mjesto je područje Balkana, ili, još konkretnije,područje bivše SFRJ. Ovom prilikom, a „provociran” Najetovićevimtekstom, neću se baviti uzrocima raspada te bivše balkanske države,ali je nužno bar jednim dijelom baviti se konsekvencama njenograspada. To naprosto iz razloga što je upravo eksperimentiranje zaračun preuređivanja svijeta u smislu stvaranja novog međunarodnogporetka dovelo do eksplozije proturječnosti sa još uvijek nesagle-danim (i nesagledivim) posljedicama na jednom veoma ograničenomprostoru, a taj prostor se zove Bosna i Hercegovina.

Sve što se dešavalo i dešava u Bosni i Hercegovini i oko nje uovom zadnjem desetljeću podsjeća, de facto, na eksperiment ili opit.Taj opit je u znaku dva prefiksa ili dvije riječce koje to na specifičannačin dokazuju i potvrđuju. Radi se o prefiksima DE i RE. Krenutću sa DE.

Mada nabrajanja, bilo koje vrste, opterećuju tekstove, prinuđensam poslužiti se tom formom saopćavanja. Naime, za Bosnu i Herce-govinu su gotovo srasle riječi DEkomponiranje, DEstabiliziranje,DEvastiranje, DEranžiranje, DEmilitariziranje, DEzavuiranje,DEnacionaliziranje, DEvalviranje, DEnunciranje, DEstruiranje,DEmarširanje, DEmisiranje, DEpolitiziranje, DEnonsiranje,DEbalansiranje, DEmoliranje, DEmaskiranje, DElegitimiranje,DEklasiranje, DEzintegriranje DE, DE, DE... Sve je to primjenji-vano prema Bosni i Hercegovini ili u njoj od onoga trenutka kadje već bilo izvjesno da od bivše SFRJ neće biti ništa, da će se raspasti,te da će biti stvorene i međunarodno verificirane nove državne zajed-nice, novi državnopravni suvereniteti koji će biti samobitno egzi-stentni, ali i nužno koegzistentni po međunarodnim standardima.A onda, državu Bosnu i Hercegovinu (prema mnogim i ovdašnjimi inozemnim političarima i analitičarima – državnu tvorevinu)

214 PREGLED

neophodno je REintegrirati, REanimirati, REkonstruirati, REfu-zionirati, RElegalizirati, REhabilitirati, REprogramirati, REtra-dicionalizirati, REkonstituirati, REperkusirati, REpatrirati, RE,RE, RE...

Očigledno je riječ o eksperimentu, a istovremeno je očito riječi o „ramu za sliku“ britanske politike prema Bosni i Hercegovini iu njoj za vrijeme raspada SFRJ i agresije na Bosnu i Hercegovinu,o čemu na utemeljen i argumentiran način raspravlja Najetović uknjizi Britanska politika u Bosni i Hercegovini 1992. do 1995.

Svaka politika, naravno mislim na politiku kao ozbiljnu djelat-nost, ima za cilj da dominira, odnosno da svoja usmjerenja, sredstva,ciljne grupe (subjekte i objekte) podvede u što je moguće većoj mjeripod krajnju rezultantu – dominaciju na mikro i makro nivou. Kojiće od ova dva nivoa biti više preferirani ovisi o poziciji i moći svakedržave ponaosob te od anticipacije i predestiniranosti njenih ciljevau kontekstu unutrašnje i vanjske politike. Ovo podrazumijeva daje svaka državna politika ofanzivna. Međutim, nije nepoznato dapolitika jedne države može biti i statična, pa i defanzivna. I defanzivnapolitika je ofanzivna, a radi se o tome da u tom slučaju političke oli-garhije svjesno drže svoje glasačko tijelo u deprimantnom položaju,kao defanzivnu kategoriju, tako da je aktivnost oligarhija ofanzivaspram defanzivnosti objekta kojeg drže kao sredstvo za ostvarivanjesvojih ciljeva. Kakva će, u ovom smislu, biti politika svake državeponaosob zavisi od niza faktora, koje ovom prilikom neću nabrajati.Međutim, ako se interesi dviju ili više država presijecaju i po bilokojoj osnovi prožimaju, onda se uspostavljaju različite relacije: odnossubjekta i subjekta, potom odnos subjekta i objekta te odnos objektai subjekta. Naravno, idealna je pozicija kada su države, u stanju proži-manja međusobnih odnosa, subjekti. No to je u praksi, bilo da jeriječ o bilateralnim ili multilateralnim odnosima, rijetka pojava.

U ovom smislu, Najetović u svojoj knjizi, što implicite štoeksplicite, promišlja i zaključuje kako je Bosna i Hercegovina takvepovijesne i aktuelne sudbine da je ipak najčešće na nivou objektaunutar međunarodne zbilje, bez obzira na to koju ravan te zbilje pro-matramo. Nasuprot tome, Velika Britanije je subjekt, dominantan,arogantan, nesmiljen, hladan, proračunat, makijavelistički, jer„nikada ne bira sredstva da dođe do cilja“. To su konstante britanske

215PREGLED

politike, a problematičnim se mogu činiti samo onima koji ili nemogu ili ne znaju ili neće da gledaju u jasnoću te politike. Takvapolitika penetrirana je i u općepolitičku ambijentalnost Bosne iHercegovine, tako da i unutar nje same postoje nesuglasja šta jeBiH i kao država i kao društvo. Prvo pitanje je pitanje poimanjaili shvaćanja Bosne i Hercegovine. Ovdje se, dakako, ne dvoji jeli Bosna i Hercegovina država ili nije, nego šta je u backgraundutog poimanja, prvenstveno na unutarnjem planu, a u izvjesnomsmislu i na regionalnom, pa i širem nivou. Bosna i Hercegovina serazličito definira u samoj Bosni i Hercegovini (sa doziranjima i izvanai uz asistenciju i oficijelne i neoficijelne politike Velike Britanije),što i jest centralni problem njenog kvalitetnog funkcioniranja, aona, Bosna i Hercegovina, ne funkcionira na kvalitetan način, štogenerira veoma različite i složene probleme. Zapravo, definiranjeBosne i Hercegovine, na unutrašnjem planu, ne počiva na tomekako našu državu organizirati kao optimalan i kvalitetan servisnjenih građana i meritoran subjekt međunarodne zajednice, negose pokušava fundirajuće definirati u okviru više političkih voljaviše subjekata, od kojih su neki u dostatnoj korespondentnoj vezi,ali ih je većina habitualno uskogrudna i u suštini im je tendencijazadovoljavanje partikularnih interesa na račun općih, a pod općimpodrazumijevamo građane u totalitetu.

Na ovim osnovama i nailazimo na svojevrsnu rašomonijadu uformi pitanja da li je Bosna i Hercegovina npr. federacija, konfede-racija, unija itd?! Protagonisti te rašomonijade jednostavno prenebre-gavaju činjenice iz Dejtonskog mirovnog dogovora, zatim iz UstavaBiH te međunarodnog javnog prava, koji Bosnu i Hercegovinuidentificiraju kao prostu decentraliziranu državu. Takvo različitodefiniranje Bosne i Hercegovine počiva na dvije profilirane alisuprotstavljene tendencije: a) da li je esencija i supstancija unut-rašnjeg suvereniteta BiH građanin, kao primarni konstituent, b) ilisu to narodi, bolje rečeno, nacioni, koji se izdižu na nivo kolektivnogsubjekta, kada građanin gubi svoj subjektivitet, a postaje objektommanipulacije u korist pronositelja političkih volja koje nacionkoriste kao nametnuto sredstvo vladavine nad građaninom. U tomsmislu građanin postaje samo transmiter nositelja partikularnih iuskogrudnih volja političkih pa i drugih oligarhija ili pojedinačnih

216 PREGLED

i grupnih autoriteta unutar tih oligarhija, koji i samu državu prila-gođavaju vlastitim ciljevima, a sve u pravcu očuvanja vlasti, koja jenajčešće potpuno nekorespodentna kako s interesima i pravimagrađana tako i s državom kao subjektom uređenja odnosa na unut-rašnjem i međunarodnom planu, u skladu sa sadašnjim i predes-tiniranim civilizacijskim dostignućima.

Ergo, politika Velike Britanije na Balkanu, prema Balkanu,u Bosni i Hercegovini i prema Bosni i Hercegovini je takva kakvaje, ima rezultate kakve ima. Prema Najetoviću, ona će to i ostati, samoće mimikrirati u smislu pojavnosti spram vremena i opće situacijeodnosa snaga na regionalnom, kontinentalnom i svjetskom nivou.No, ako se u samoj Bosni i Hercegovini stvari ne budu mijenjaleu korist njenog rasta ka poziciji subjekta (u skladu sa svojomobjektivnom habitualnom mjerom), bit će i dalje „plastelinska masaza modeliranje“ svakoga imalo jačeg od nje, a na „modelarske“vještine Velike Britanije ne treba tugu biti jer toj državi su njeniinteresi ipak iznad svega.

Najetovićeva analiza je znanstveno i metodološki dokrajakorektna, ali je u isto vrijeme i veoma specifična. Ta specifičnostdozvoljava čitatelju slobodu zaključivanja o formi ovog znans-tvenog uratka. Jedna od formi mogla bi se nazvati dijalogom višesugovornika o istoj temi. To je dijalog vlada više država iz okvirajedne zajednice koja se zove Evropska unija. Potom, to je dijalogpojedinačnih članica Evropske unije sa Sjedinjenim AmeričkimDržavama. Zatim, dijalog je EU i SAD-a. Dijalog je s historijomi o historiji, ali prema specifičnostima percepcije (pa i upotrebe izloupotrebe) historije. Dijalog je s anticipacijom ciljeva strateškei taktičke naravi država pojedinačno, ali i tradicionalnih ili ad hocsavez(nik)a. Itd., itd.

No, nadasve, Najetović, kroz izvoran govor o ulozi u balkan-skoj i bosanskohercegovačkoj drami samih činilaca britanske politike(vojnih, političkih, privrednih i drugih), oslikava „britansku politikuu Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine”. Ovo ne treba ko-mentirati. Ovo treba čitati i na osnovama iščitavanja izvoditi vlastitezaključke. Istovremeno, čitajući Najetovića, Brendona Simsa iKarol Hodž, neće se zalutati u maglama britanske politike premaBiH i u BiH u posmatranom periodu, politike u kojoj „nema vječnihprijatelja i vječnih neprijatelja jer su vječni samo interesi”.

217PREGLED

UDK 061.1 : 342.1 (049.3)

Milica Bonar

EVROPSKA UNIJA I PERIFERNE ZEMLJE

THE EUROPEAN UNION AND PERIPHERAL COUNTRIES

Tekst je osvrt na knjigu Mitje Velikonje „Evroza“1

This text is review of Mitja Velikonja’s book „Eurosis“ 2

Knjiga Evroza slovenačkog autora Mitje Velikonje navodi nasda kritički sagledamo pojam, ideju i savremenu praksu supranaci-onalne, nadnacionalne i postnacionalne – ujedinjene Evrope.

Autor razotkriva zablude propagiranog savršenstva ujedinjenoginstitucionalnog evropskoga svijeta, nastojeći nas uvjeriti da grije-šimo slijepo se uzdajući u navodno izbavljenje iz ovozemaljskihnedaća integrisanjem u evropski institucionalan okvir.

Predgovorom srpskom prijevodu Evroze, naslova „Anatomijaperifernog uma“, autor će konstatovati da dotičnu demagogiju oevropskoj svemoći, evropskome kao idealno funkcionalnome društvu,Evropi kao fabrici ljudskih sretnih života, sređenih sudbina, ostva-renih snova i ispunjenih želja, nepromišljeno, bezrezervno te olakoprihvataju uglavnom posttotalitarna i tranzicijska društva.

Autor kao najbliži primjer izdvaja Sloveniju, čiji je prijem učlanstvo EU u maju 2004. godine predmet ove studije.

Vođeni autorovom kreativnom argumentacijom, mogli bismozaključiti da težnju Slovenije te ostalih devet istočnoevropskih država

219PREGLED

1 Mitja Velikonja, „Evroza - Kritika novega evrocentrizma“, izdavači„Mirovni inštitut“, Ljubljana, 2005, biblioteka „XX vek“, Beograd, 2007.

2 Mitja Velikonja, „Eurosis – A Critique of the New Eurocentrism“, publishedby: „Peace Institute“, Ljubljana 2005, Biblioteka „XX vek“, Belgrade, 2007.

za prijemom u EU nije do te mjere inspirisala ni želja zemaljačlanica za zadovoljenjem forme modernosti, savremenosti, trenda, tepraćenja onoga što je trenutno „in“ i aktuelno, koliko histerično,euforično, užurbano i radikalno „pranje“ od komunističke idejei bivšega režima.

Autor će konstatovati da je obilježje perifernoga uma upravogromoglasno dokazivanje evropejskoga identiteta, što je slika iprilika novopridošlih zemalja članica EU.

Kompleks niže vrijednosti perifernih naroda, kako autor tvrdi,odaje opsesivno insistiranje na „dvojstvu“ onih koji sebe proglašavajupripadnicima svoga naroda i istovremenim Evropljanima.

Velikonja će opaziti kako ovakav diskurs ne nalazimo međuFrancuzima, Nijemcima, Škotlanđanima, Fincima, Grcima, neevrop-skim Švajcarcima, jer pravi Evropejac sebi ne postavlja takva pitanja.

S druge strane, što se više prave Evropejci, Slovenci više iz-gledaju kao neuglađeni provincijalci.

Autor će istaknuti smiješan primjer „umjetničkog“ izraza jed-noga od evrofanatika koji je na slici prikazao raskošnu Slovenkukoju ispruženu na krevetu ožalošćeno napušta muškarac sa tolar-skim znakom na leđima te sa gorenjskim šeširom na glavi, dok unjenu sobu istovremeno ulazi samopouzdani i nasmiješeni muškaracsa crnim naočalama te sa znakom eura na mantilu.

Ovakva simbolika, mojim čitanjem datog, sasvim jasno upućujeporuku o savremenoj transformaciji poimanja ljubavi koje se, umodernom industrijskom sivilu profita, plagijata, utrke za novcemi svođenja svih postojećih vrijednosti na materijalno i predmetno,rastaje s tradicionalnom etimologijom i njegovim plemenitimizvornim smislom.

Nepobitna je činjenica da je imenica ljubav u njenom savre-menom kontekstu pokidala niti vlastitih vrednota kao istinskih iuniverzalnih čovječanskih vrijednosti, izgubivši vezu s njenomizvornom funkcijom pokretača pozitivnih ljudskih tekovina.

Autor, pretpostavimo, ne želi poručiti da muškarac sa tolarskimznakom na leđima te sa slovenačkom folklor-kapom Slovenku(više) voli, nego da pobjeđuje moderan imperativ kapitala i tržišta– Slovenku posjeduje onaj ko za nju više plati; žena pripadaonome ko može da joj u materijalnom pogledu više priušti.

220 PREGLED

U svakodnevnim okolnostima popularizacije sponzorstva ovonam se čini savršeno poznatim.

Tu su slike i drugih novih pridošlica u Evropu, među kojimaautor izdvaja Srbina sa šajkačom te Hrvata u mornarskoj majicis tamburicom – obojicu sa evropskom zastavom u ruci.

Velikonja navodi i nebulozno proslavljanje uvođenja novevalute – eura u Sloveniji 1. januara 2007. godine, koje je upotpunjenoi religijskim motivima – evropskom zastavom među ukrasima nabožićnim jaslama, u jednoj od primorskih crkava.

Autor će primijetiti da prijem u evrosistem anulira nacionalizami državnu samobitnost prema vanjskome svijetu, suverenitet državapredajući višoj, naddržavnoj i nadnacionalnoj institucionalnojinstanci objedinjenih, jedinstvenih i zajedničkih politika te otvorenihgranica zemalja članica, ali istovremeno navedeno kompenzujućinacionalizmom i ekskluzivizmom prema iznutra – diskriminacijomi ugrožavanjem određenih društvenih grupa unutar zemalja EU.

U prilog navedenom autor navodi primjer nasilnoga protje-rivanja Roma u selu južno od Ljubljane, kojima je, i uprkosupućenosti evropskih institucija u problem raseljavanja, državasrušila kuće, natjeravši ih da se isele.

Autor demantuje i tezu da euro od Slovenije „čini još normalnijudržavu“, govoreći o bizarnom proslavljanju ukidanja državne valute,koja je jedan od indikatora suverenosti države, jer finansijska politikaviše neće biti utvrđivana unutar Slovenije, nego u središtu ECB-a.

Istovremeno, oglašavanje trgovaca o tome da će nove cijene ueurima biti niže ispostavilo se lažnim jer su iza leđa podizali cijene,a od 1. januara 2007., kada je u Sloveniji uveden euro, već u januaruzabilježeno je oko 1300 poskupljenja.

Autor će svoj „Euvod“, kao prvo poglavlje knjige, otvoritipomalo smiješnom izjavom koja nas upozorava na to da ćemo jošsvega nekoliko puta otići na spavanje a da će Slovenija već bitičlanica EU.3

Stoga je nužno i prilagoditi se evropskom načinu razmišljanjai ponašanja – ne bacati papiriće na pod, jer to nije evropski, ne vikati

221PREGLED

3 „Pil“ – tinejdžerski časopis, januar 2007, str. 7.

na one koji misle drugačije, jer je to znak da nismo savladalidemokratiju, ne govoriti samo slovenački, jer se tako ne možemosnaći u Evropi.

Mojim tumačenjem navedenog, autor ovakve diletantske izjaveočito nije svjestan da prijem države u institucije EU ne znači ništaako se stanovnici određene zemlje nisu privatno rastali sa svojimmalograđanskim i primitivnim pogledima na svijet u kome žive, ilijoš gore – sa malograđanskim i destruktivnim manirima i ponašanjemkoje u praksi nemilosrdno i sebično primjenjuju.

Prijem zemlje u članstvo EU možda može popraviti objektivnoi opšte stanje u državi u smislu poboljšanja njenoga standarda, aline može korigovati pojedinačne svijesti onih koji nemaju odgojemutemeljen i utisnut, u fazama razvoja ličnosti postepeno stjecancivilizacijski te moralan odnos prema životu i stvarima, premaljudima i okruženju u kome borave.

Slovenija je, baš kao i naša zemlja, i geografski i historijski dioEvrope, i toga je niko ne može oprati, baš kao što ni sam čin prijemadržave u institucije EU pojedincu neće pomoći da momentalnopostane samosvjesna i odgovorna jedinka spram dugogodišnjompraksom stjecanih i lično isplativih samoživih, kobnih, te za okolinuštetnih navika i osobina.

Konkretno govoreći, ako pojedinac zaštitu životne sredine,toleranciju ili učenje jezika nije usvojio kao pozitivne ili poželjnevlastite vrijednosti, naročito ako svijest o nezagađivanju okoline iliodliku o uvažavanju drugoga i drugačijeg nije ponio iz kuće, spremanda pomenute finese bilo kad i bilo gdje prihvati neizostavnimdijelom svoga karaktera i naravi te svakodnevnoga životnogastila, sam čin prijema njegove zemlje u članstvo EU nije nikakavgarant da će se on nabolje promijeniti.

Mlađe ljude, kao ciljanu populaciju na koju se savjet iz pome-nutoga tinejdžerskoga časopisa odnosi, još je i moguće mijenjati,mada, istini za volju, malo šta može kompenzirati nedostatakneophodnog kućnog odgoja.

S druge strane, srednjim i starijim generacijama je nažalostkasno za prevaspitavanje i fundamentalan preobrat njihovih ličnostionda kada Evropa čeka da u njeno carstvo uplovimo civilizovanii tolerantni.

222 PREGLED

Druga je tema ta koliko su nam vodeće evropske zemlje, čijadominacija i prevlast izbijaju iza paravana zavodljive sintagme„Evropa“, vjerodostojno mjerilo i uzor etičkih te civilizacijskihostavština i djelatnosti.

Autor će već uvodnim rečenicama u dotično poglavlje naglasitida za partijskoga jugoslovenskog jednoumlja nikada nije vidiotoliko crvenih komunističkih zvijezda oko sebe koliko je u proljeće2004. godine, „historijskim“ ulaskom Slovenije u EU, vidio evrop-skih, žutih.

Sve je upućivalo na stih iz Internacionale „Bili smo ništa, sadbudimo sve“, samo u izmijenjenoj prostornoj i vremenskoj kon-stelaciji.

Mantru ovakvoga evrocentričnog metadiskursa autor prepoznajeu svim domenima slovenačke društvene stvarnosti – od političkogaživota, preko medija, masovne kulture, oglašavanja, svakodnevnogagovora, kulturnoga stvaralaštva, znanja te slično.

(Evro)pa je u trendu, u modi, i jednostavno „in“ – bolja, veća,naprednija i produhovljenija.

Istovremeno, sve ono što postoji s druge strane loše je, za-ostalo, prevaziđeno i „out“ – Balkan, Istok, socijalistička prošlost.

Novinar španskoga časopisa „El Pais“ pisao je da je Slovenijaulaskom u EU pobjegla od balkanskoga prokletstva, italijanskiministar za regije izjavljivao da je razdoblje najstrašnije i najdužediktature u savremenoj Evropi – komunističke diktature, prošlo,4

nekadašnji beogradski rimokatolički biskup slovenačkoga porijekla5

govori o najgorem totalitarizmu koji je slovenački narod tlačiogotovo 50 godina, historičarka Tamara Greisser-Pečar6 navodi da suostaci takvoga načina razmišljanja (pod ovim misleći na socijalizami komunizam) u suprotnosti sa svakim pozitivnim razvojem te slično.

Autor nas svojim „Euvodom“ upućuje i u sadržaj narednih po-glavlja Evroze.

S tim u vezi, kao inspiracija nastajanju drugog autorovogpoglavlja, „Eutopija“, Velikonji je poslužilo zapažanje o istim

223PREGLED

4 „Primorski dnevnik“, 1. maj 2004, str. 13.5 „Družina“, 25. aprila 2004, naslovna strana i str. 8.6 „Družina“, 2. maj 2004, str. 3.

sintagmama koje kada je u pitanju ujedinjeni evropski svijet možemoslušati iz posve različitih, čak i međusobno protivnih i nespojivihizvora.

Autor se pitao šta je to što povezuje sve te na prvi pogled takorazličite diskurse u jedan beskonfliktan te sveobuhvatan i trijumfalanmeta (mega) diskurs.

Kako je moguće da doslovno iste sintagme slušamo kako spolitičkih govornica tako i s crkvenih propovjedaonica, kako odnarodnjačke inteligencije, estrade, ljudi iz kulturnoga i javnoga životatako i od učitelja, akademika, privrednika, slučajnih prolaznika?

Trećim poglavljem, „Euldorado“, autor se fokusirao na odre-đenje i značenje imenice „Evropa“ te na suštinu i sadržaj pridjeva„evropski“, dakle na ono što karakteriše famozni pojam Evropei evropskoga u koje se Slovenija treba integrirati.

Ovom prilikom autor je zapazio da se „Evropa“, „evropski“te slične izvedenice, kao magična i manipulativna mantra, koristebez ikakvog obrazloženja njihovoga značenja. Naime, one samepo sebi predstavljaju dovoljno obrazloženje – ono što bi nama kaoobmanjenim i poslušnim sljedbenicima aktuelne evropske idejetrebalo biti dovoljno.

Najzad, posljednjim poglavljem, naziva „Eugoizam“, autor jeistražio posljedice evropskoga stvaranja; ono što Evropa proizvodinasuprot određenju i ideji koju zagovara.

U uvodnome poglavlju nailazimo i na autorovo objašnjenjesamoga naslova knjige. S tim u vezi, naziv Evroza inspirisan jekoncepcijom Freudove „neuroze“, koja neće ništa da zna o realnosti,odnosno koja označava „povlačenje iz stvarnosti“, „bjekstvo izrealnoga života“ zbog straha od „suočenja s njom“, predstavljajućizapravo stanje između „želje i odbrane“; u kontekstu autoroveanalize – želje za Evropom, radi koje proizvodi „svijet fantazije“,te odbrane od „Neevrope“.

U drugom pomenutom poglavlju, „Eutopija – nastajanje ilogika djelovanja novog evrocentrizma“, Velikonja zaključuje dau Sloveniji, kao i kod drugih članica EU, naročito ranijih kandidatate sadašnjih novih članica, u pogledu sadržaja i strukture novogaevrocentričnoga metadiskursa, nema bitnih razlika između lijevei desne političke opcije, između političke i ekonomske, državne

224 PREGLED

i stranačke propagande, laičke i crkvene javnosti, između stavovainstitucija, novinara i bezimenih pojedinaca, između javno izraženihmišljenja pojedinaca na visokim položajima te usput anketiranihgrađana.

U tome je i poenta njegovoga uspjeha jer takav metadiskursuspješno funkcioniše baš zahvaljujući tome što svaki od protagonistau dotičnu Evropu investira nešto svoje; svako je doživljava na svojnačin, svako u njoj vidi mogućnost kakve-takve vlastite dobiti.

Vrlo očigledan simptom predstavlja i sama evropska zastava– dvanaest zvijezda iste veličine koje zaokružuju prazan prostorkoji naprosto „poziva“ da se popuni i osmisli po svačijem nahođenju.

U Evropu svi nastoje da unesu svoj smisao te sve kontroverzei protivrječnosti, napetosti i sukobe Evropa inkorporira kao „dobro-došle razlike“ ujedinjujući ih.

Kako tvrdi Laclau7, riječ je o uklanjanju antagonizama i protiv-rječnosti, tako da se oni svode na obične razlike.

U Evropu zbrku upravo i unosi prilika da je svako tumači nasvoj način, u njoj prepoznajući svoju prošlost, sadašnjost i sudbinu.

Mitja Velikonja će ukazati na javne istupe političara, urednikadnevnika, vjerskih poglavara, ambasadora te njima sličnih, kojiu svojim govorima pominju i ističu ideju proširenja EU (pri tomemisleći na deset zemalja primljenih u članstvo 2004. godine), u kon-tekstu sasvim logičnoga historijskog povratka matici, korijenimai onome čemu geografski te kulturno stoljećima pripadaju.

U vezi s tim, prema mišljenju urednika „Primorskog dnevnika“8,Evropa se proširenjem samo obnavlja, te se danas u nju vraća onajnjen dio koji je decenijama bio žrtvovan kako bi se postigla ravno-teža snaga poslije Drugog svjetskog rata; dio koji je platio cijenuda bi drugi dio uživao slobodu i blagostanje.

Vraćanje statusa evropskih naroda onim narodima koji sugodinama zbog totalitarizma bili isključeni iz Evrope pominje ikatolički kardinal Žan Lui Toran9.

225PREGLED

7 Laclau, Ernesto, (1979), „Politics and ideology in Marxist Theory“, Verso,London, str. 161, 173, 176.

8 Izdanje za 1. maj 2004, str. 3.9 „Družina“, 2004, str. 2.

Upravo ovakvim opaskama i potvrđujemo autorovo zapažanjeo nedostatku objašnjenja samoga sadržaja evropskoga, prilikombezgraničnoga promovisanja i uzdizanja istog.

Pitanje je kako je uopšte nekome pojmu moguće oduzetinjegovu rodnu suštinu - Slovenija ili bilo koja druga posttotalitarnai tranzicijska država jeste evropska ili to nije; ona jeste ili nije uEvropi te mi nije jasno kako dato može čas biti, čas ne biti.

Ipak, stav o tome da je prijem Slovenije u EU historijski činkojim Slovenija vraća ono što joj je nepravedno oduzeto i postajedio nečega čemu oduvijek pripada dijeli većina ispitanika slove-načkoga javnog mnijenja.

Velikonja će naglasiti da je prećutno priznavanje dva odvojenaentiteta – Evrope i Slovenije, koji se ponovo spajaju jer su u svojojbiti jedno, tipično za svaku mitologiju tranzicije.

Takvu koncepciju prepoznajemo namjernim fabrikovanjemnezadovoljstva sobom te nedovoljnosti sopstvene prošlosti i sadaš-njosti, isticanjem nedovršenosti i hendikepiranosti, traženjemonoga „nečeg višeg“ čega nemamo ili što ne poznajemo, odnosnonečeg što samo neko drugi može da nam da.

S druge strane, svijest o tranzicijskom statusu i pripadnostidržave, u konkretnom autorovom slučaju – Slovenije, omogućavaonima koji su na vlasti da legitimišu svaku strategiju koja glasida sve treba podnijeti radi postizanja željenoga cilja, odnosnoprelaska na „viši stepen“, u „novo stanje“.

Poput svakog drugog mita, i Evropa djeluje kao potpuna,zaokružena tvorevina, kao osviještena zajednica, novi sacrum,mitski Panteon, s tim što kod država ili regija koje joj stremestvara izvornu nedovršenost.

Svekoliko nastojanje kako Slovenije tako i drugih državakandidata za prijem u EU bilo je za vrijeme tranzicije usmjerenoupravo ka grozničavome otklanjanju tih navodnih nedostataka,što je moglo biti okončano tek samim ulaskom u novu zajednicu.

Autor ipak upozorava da bi bilo pogrešno izvor ovakvoga meta-diskursa tražiti isključivo u političkim i birokratskim strukturamaEU, jer je mnogo pogubniji način na koji su datu situaciju i položajSlovenije predstavljali domaći akteri; naime, dotični mit je slove-načkoj javnosti serviran prvenstveno sa slovenačkih tribina i medija.

226 PREGLED

S tim u vezi, nedovršenost naroda koji su se namjerili na Evropuzapravo postaje prednost i adut u ruci stvaralaca mita, jer se eks-kluzivnost i trijumfalizam Evrope upravo i gradi na osjećaju vlastitenedostižnosti i superiornosti zbog provincijalizma, zaostalosti ibeznačajnosti onih koji u nju ulaze.

Treće poglavlje, „Euldorado – sadržaji novog evrocentrizma“,na samom početku otkriva da je riječ šansa među prvima po učes-talosti kada je riječ o Evropi.

Ova šansa odnosi se na mogućnost bijega od učmaloga tran-zicijskog sindroma putem bolje i svjetlije budućnosti koju obećavaprijem zemlje u EU institucije, kao „historijska“ osnova cjelokupnogaprosperiranja i razvoja potencijalne države članice.

S tim u vezi, EU nudi šansu i jačanju vlastitoga identiteta državekandidata, koju čekaju brojni izazovi, dug i naporan rad kako bipostigla uspjeh, razvoj i blagostanje koje je jedino i moguće postićikontinuiranim i djelotvornim radom na sebi, što istovremeno pred-stavlja i nužan preduslov poželjnosti zemlje u članstvu ujedinjeneEvrope.

U kontekstu slovenačke euforije pred prijem u članstvo EU,autor će istaknuti da je trijumfalno odbrojavanje dana, sati i minuta,te upotreba magičnih riječi „uskoro“, „još malo“, „još svega nekolikodana i bićemo u Evropi“, zapravo srodno političkim mitologijamatranzicije, revolucijama te drugim velikim promjenama.

Potom je, priključenjem Slovenije EU, dotičan javni diskurszamijenjen mitologijom prezenta „ovog časa“, „sad“, „odsad“, „sadviše nema šale“, „odsad će se drukčije gledati na nas“, čime je rastaoslovenački evrocentrizam, evroslovenaštvo te umišljanje Slovenijekao srca Evrope – Slovenije koju su svi nestrpljivo čekali i čekalisamo nju da im se pridruži.

U sklopu drugog poglavlja, autor je na 48. strani ponudio osnovkojim bismo mogli potkrijepiti navedene zaključke, govoreći o slove-načkom evrocentrizmu iskazanom u stereotipiziranim i mitologi-ziranim frazama Slovenije kao zelenog bisera Evrope, najljepšezemlje na planeti, Slovenije kao najboljeg od svih srednjoevropskihkandidata prema navodnome mišljenju Evrope i svijeta, Slovencimakao narodu pjesnika te slično.

227PREGLED

I ravnopravnost je jedna od ključnih riječi – dakle, kao štoje ravnopravno ulazila, Slovenija će ravnopravno učestvovati i udonošenju odluka u EU.

Ipak, u suprotnosti s tim, sve se vrijeme pominjala i riječ prila-gođavanje, odnosno nužno postizanje evropskoga nivoa u svemui svačemu.

Novoizgrađena Evropa počiva na novumu njenoga sadržaja;u današnjoj njenoj konstrukciji, ona nije samo politički i geografskipojam, nego i novi pogled na svijet, nova ideja.

Autor je stoga skeptičan spram priče o ravnopravnosti unutarEU, kao argument navodeći činjenicu da smo za poduhvat takvogatipa integriranja prevashodno prilagođeni, a tek onda ravnopravni,što umanjuje ozbiljnost cijele stvari.

Dotičnu iluziju o ravnopravnosti autor razbija prethodnim –trećim poglavljem, koje obuhvata primjere slovenačke monete ijezika.

228 PREGLED

UDK 930.85 (497.15) "16/18"

Ramiza Smajić

CRTICE IZ ŽIVOTA TUZLE, BIJELJINE I SREBRENICE OD 17. DO 19. STOLJEĆA

SKETCHES FROM EVERYDAY LIFE OF TUZLA,BIJELJINA AND SREBRENICA

FROM THE 17TH TO 19TH CENTURY

Gündüz Tufan. Tuzlanski, bijeljinski i srebrenički sidžil :(1641-1833) / Tufan Gündüz; prijevod na bosanski jezik EdinaUstavdiç. – Tuzla : Arhiv Tuzlanskog kantona : Društvo arhivskihzaposlenika, 2008. – 158 str.; 24 cm

Gündüz Tufan. The Sicil of Tuzla, Bijeljina and Srebrenica:(1641-1833) / Tufan Gündüz; translated to Bosnian by EdinaUstavdić. – Tuzla : The Tuzla Canton Archives: The Associationof Archivists, 2008 – p. 158; 24 cm

Najnoviji izdavački poduhvat Arhiva Tuzlanskog kantona jesvojevrsna dvojezična prezentacija sedam od ukupno deset sidžilakoji se nalaze u tamošnjem arhivskom fondu.

Već smo u ranijim prilikama isticali značaj sidžila kao izvorane samo u njegovoj historiografskoj dimenziji nego i po mjestukoje zaslužuje u onomastičkim, topografskim, etnološkim, socio-loškim i drugovrsnim istraživanjima. Iako uglavnom sadrže podatkekoji se odnose na užu oblast, stanovništvo, privredu, ustanove odre-đenog područja, važnost sidžila očituje se i u okviru istraživanjavećih administrativnih jedinica, društveno-ekonomske, pravno-političke, kao i kulturne historije širih oblasti. Informacije iz sidžiladaju konkretnu sliku ekonomskog stanja, trgovine i trgovačke etike,agrarnih odnosa i njihove evolucije, vakufa kao pravnog subjekta,ali i političkih prilika u samom Osmanskom carstvu i na među-narodnom planu.

229PREGLED

Arhiv Tuzlanskog kantona prepoznao je neophodnost prezen-tiranja ove vrste građe, a s obzirom na to koliko ona nosi dragocjenihelemenata za brojne naučne oblasti opravdana je naša svesrdnapreporuka da oni budu maksimalno iskorišteni. Nažalost, nedo-stupnost ove građe rezultat je djelovanja više faktora. Pored ne-osjetljivosti sluha javnosti na zahtjeve za ovakvim izvorima unauci, protok vremena i ratna dešavanja su u nepovrat odnijeli istinskeriznice arhivske građe pohranjene u Orijentalnom institutu i sličniminstitucijama, pa i nekad bogatim porodičnim bibliotekama. Spravom se može reći da su i pojedini fondovi ove jedinstvene doku-mentarne građe danas samo privremeno sačuvani. Zbog oštećenjaili nečitljivosti dokumenata priređivači su skloniji praksi izdavanjaregesti dokumenata, čime se dobija konkretan uvid u sadržaj sidžila,ali mi mislimo da bi najviše odgovarala forma kojom bi se pred-stavljali sidžili in extenso i in continuo. Svaki drugi način ostavljaotvorenom mogućnost da se zaobiđu ili zanemare bitni detalji.

Postoji više razloga zbog kojih je naučna javnost još uvijekuskraćena za saznanja iz ovakvih izvora osmanske provenijencije.Na prvom mjestu je problem iščitavanja i prijevoda, a potom brojneprepreke u vidu sredstava neophodnih za publiciranje priređene građe.

Kad je riječ o radu na tekstu, činjenica je da čitljivost tekstauvijek ovisi bilo o obrazovnom nivou pisara, bilo o fizičkoj očuvanostiteksta, a sam obrađivač sidžila mora posjedovati određene spo-sobnosti, obavezno poznavanje arapskog, turskog i perzijskog jezika,kao i institucija osmanskog društvenog sistema. Specifičan rukopispisara, svjesno nastojanje da se u pojedinim pitanjima kamufliraodređeni sadržaj te napor da se posebnim pravilima u pisanjuonemogući bilo kakvo falsificiranje učinili su posao priređivačaizuzetno zahtjevnim, prvenstveno u dešifriranju teksta, a tek onda uprevođenju. Veliku olakšicu tokom dešifriranja čini to što dokumentizastupljeni u sidžilima imaju svoje šablone, te činjenica da je nekisidžil od početka do kraja pisala jedna ruka, tako da je rukopis svevrijeme isti. Što se tiče samog prijevoda, ako zanemarimo arhaičnosti stil, još uvijek su u velikoj mjeri prisutne nedoumice na termino-loškom planu.

Sažetke sidžila koje želimo predstaviti u ovom prikazu sačinioje Tufan Gündüz, jedan od doktora mlađe generacije turskih nauč-

230 PREGLED

nika, čiji je istraživački interes dosad bio okrenut uglavnom historijiturkmenskih plemena u Anadoliji, mletačkim veleposlanicima,putopiscima i trgovcima u određenim periodima.

Ovaj priređivač Tuzlanskog, Bijeljinskog i Srebreničkog sidžilana početku navodi neke od sfera historijske vrijednosti šerijatskihsidžila, u velikoj mjeri se pozivajući na rezultate istraživanja turskihstručnjaka – osmanista i pravnika – poput Ismaila Hakkija Uzunçar-şilija, Münira Atalara, Abdulaziza Bayındıra, Halila Sahillioğlua,Ahmeta Akgündüza i dr. No, dr. Gündüz u uvodu ne samo da netretira detaljnije bosanske sidžile kao kategoriju nego i u jedinoj nave-denoj informaciji o nekim bosanskim sidžilima naglašava kako jesarajevske šerijatske sidžile javnosti prvi put predstavio autorski parYuzo Nagata – Mačiko Nagata (1999), što nikako nije tačno. Naučnicipoput Ćire Truhelke, Sejfudina Kemure, Asafa Sokolovića, AlijeBejtića, Vanče Boškova, Fehima Spahe, Šabana Zahirovića, SadikaŠehića, Hazima Šabanovića i Saliha Jalimama već su davno prijedali manje priloge vezane za sidžile određenih područja. Ipak, tekje – in extenso objavljeni – Mostarski sidžil (Muhamed Mujić, SidžilMostarskog kadije iz 1632-1634. godine, Mostar, 1987) na pravi načinpobudio zanimanje za objavljivanje ovakve vrste građe. Nažalost,javnost je dugo čekala na nove priloge ove vrste (Hatidža Čar-Drnda,Sidžil tešanjskog kadiluka: 1740-1752, Sarajevo, 2005; DušankaBojanić-Lukač i Tatjana Katić, Maglajski sidžili: 1816-1840, Sara-jevo, 2005). Nekoliko prijevoda sidžila koje je uradio Abdulah Po-limac čekaju i danas da javnost prepozna potrebu afirmiranja našekulturne baštine kroz njihovo objavljivanje.

Možda je ova opširnost neprimjerena jednom sažetom pred-stavljanju izdavačkog noviteta. Međutim, djela koje bi sintetičkiobuhvatilo informacije o historiji sudstva u Osmanskom carstvu nanašem jeziku nema, a građa osmanske provenijencije svakim svojimsegmentom još je uvijek otvoreno polje istraživačkog interesa, paovo smatramo prilikom čitaocu približiti formu sidžila kao registra,djelo, i samu instituciju kadije, te kadiluka kao administrativno-upravne jedinice.

Sidžil (lat. sigillum) je službeni registar osmanske sudske kance-larije u kojem su zavođeni svi na sudu rješavani problemi. U sadržajusidžila mogu se naći predmeti iz oblasti građanskog i porodičnog

231PREGLED

prava (kupoprodaja, dužnički odnosi, vjenčanja, razvodi, ostavinskerasprave…), kao i prijepisi službenih akata viših organa (fermani,berati, bujruldije…). Kako vidimo, osim izrazito sudske djelatnosti,kadije su bili zaduženi i za određivanje cijena na tržištu, određivanjeradnika za opravke putova, mostova, tvrđava, popise stanovništvai dr. Predmetna problematika u sidžilima očituje i promjene unadležnostima određenog kadije. Tako je, naprimjer, očito da su usidžilima koji se odnose na bosanske prostore u drugoj poloviniXIX stoljeća zastupljeni samo razvodi, vjenčanja, ostavinske raspravei djelomično procesi iz agrarnih odnosa, što je rezultat promjenedomena nadležnosti šerijatskih sudova reformama pravnogzakonodavstva. Ukratko, već nakon Hatt-i šerifa od Gulhane,kadija gubi na ulozi u poslovima izvan nadležnosti suda.

Sadik Šehić u svom radu posvećenom gračaničkom kadilukuu Zvorničkom sandžaku, pored osnovnih informacija o pomenimagračaničkog kadiluka u arhivskoj građi, donosi i dosta svojih saznanjao razvoju kompletnog sudstva, ustanovama kazi askera i šejh-ul-islama i kadija uopće. Mi ćemo podsjetiti i na činjenicu da iakoje postojala hijerarhijska ljestvica u osmanskom sudskom sistemu(šejh-ul-islam, kazi asker, kadija, naib) u obavljanju dužnosti nijebilo obavezne zavisnosti između ovih organa. Kadije su bili različitihrangova, što je ovisilo o njihovom obrazovanju, a to je označavanoprema plaći koju je dobivao. Bosna je, naprimjer, na prijelazu iz18. u 19. stoljeće imala oko 45 kadijskih mjesta s različitim ran-govima kadije. Najviši rang je imao sarajevski kadija, koji je imaozvanje mule. Međutim, i rang mule je bio stepenovan, pa je ovajsarajevski bio četvrtog, najnižeg stepena mulaluka.

Nužno je na ovom mjestu istaći i jednu posebnu značajku ovetemeljne institucije administrativno-pravnog sistema Osmanskogcarstva, a čemu su rijetki, poput Hazima Šabanovića, posvetili punupažnju. Riječ je o izvjesnom stepenu nezavisnosti koju su imali kadijeu odnosu na čak najviše vojno-političke i upravne organe u ejaletu,beglerbegove. Naime, činjenica da su kadije postavljani od posebnihorgana centralne vlasti i da su imali prvenstveno ulogu kontrolorazakonitosti akata i postupaka svih organa vlasti u ejaletu njihovufunkciju činila je nezavisnom i u odnosu prema samom beglerbegu.Utoliko više ovaj status čini značajnijim informacije koje se mogu

232 PREGLED

naći u registru ovog administrativno-upravnog organa. Još ako seuzme u obzir koliko malo se uradilo na cjelovitim monografskimstudijama ključnih bosanskohercegovačkih gradova onda je očitapotreba za publiciranjem ovakve vrste građe.

Dokumenti u sidžilu se najčešće mogu podijeliti na dvije cjeline: - prvu, koju čine svi dokumenti koji nastaju pred kadijom usudnici (kupoprodajni ugovori, ostavinske rasprave, vakuf-name, dokumenti o oslobađanju iz ropstva, inspekcija vakuf-skih prihoda, maksimiranje cijena, dokumenti o zastupništvu,dokumenti o naimenovanju staratelja za maloljetnu djecu ilistare osobe, vjenčani ugovori, brakorazvodne parnice, potraži-vanje duga, pritužbe na uzurpaciju imovine i slično), i

- drugu, naredbe i saopćenja koja dolaze od sultana, beglerbegai ostalih visokih administrativnih službenika. Ti dokumenti(fermani, berati...) su prepisivani u sidžile, a kadije su nadziralinjihovu realizaciju.

Iz ovog popisa vrsta dokumenata očito je da sidžili nose brojneinformacije o lokalnim prilikama, naseljima, broju i nazivima mahala,arhitektonskim objektima, njihovim graditeljima, imenima osobakoje su obavljale dužnost zapovjednika tvrđava – dizdara, kapetanai dr. U sidžilima nailazimo i na podatke o poštanskim stanicama kojesu reprezentativne za historiju poštanske službe u cjelini. Što se tičenaselja, može se pratiti koja su vremenom nestala, a koja su pre-rasla status koji su imala u određeno vrijeme.

U djelu koje je predmet naše pažnje praktično se radi o katalogudokumenata 1-8 od ukupno 10 sidžila u Arhivu Tuzlanskog kantona.U prva tri broja nedostaju početak i kraj bilješki, dok je od doku-menata pod br. 4, 5, 6 i 7 ostala samo po jedna, i to nečitka stranica.Uz pomoć podataka koje nalazimo u sačuvanom materijalu (dozvole,prodaja imovine, ostavinske rasprave, punomoći) može se rekons-truirati društvena struktura stanovništva na izvjesnom dijelu srebre-ničkog, bijeljinskog i tuzlanskog područja, razdvojiti predstavnikesudske i upravne vlasti (kadije, kapetane, age, ulemu), potom zanatlijei trgovce. Isto tako, u priličnoj mjeri se mogu pratiti demografskakretanja stanovništva, opadanje broja muslimanskog odnosno ne-muslimanskog stanovništva, bilo zbog učešća u ratovima i epidemija

233PREGLED

zaraznih bolesti, bilo naseljavanjem vlaškog stanovništva u ne-naseljena mjesta... Jako često se pojavljuju Kiptije (osmanski nazivza pripadnike romske populacije), koji najčešće žive u svojimmahalama pod nazivom Kiptijan (bilo kod Bijeljine, bilo Srebrenice),što je značajan podatak za one koji prate migracije ili analizirajuvjersku pripadnost, život uopće ovog stanovništva tokom 19. stoljeća.

Čitaoci koje zanima privredna historija u sidžilima će naćipodatke o zastupljenosti zanata: saračkog, krojačkog, kožarskog,berberskog, pekarskog, slastičarskog, nalbentskog itd. Pored infor-macija o porezima, može se naići i na primjere zloupotrebe lokalnihslužbenika, kad seljaci, neovisno o konfesiji, napuštaju svoje posjedei bježe u druge krajeve, jer se često bilježe i adaletname, izdavaneupravo u cilju zaštite stanovništva od zloupotreba ajana i muteselimakoji su na svoju ruku uzimali od naroda poreze.

Nije rijetka situacija da se unutar sidžila nađu kratki tekstovi,pojedini isječci ili tek list nekog od ranijih sidžila koji su dospjeli doodređenog kadije. Tako je i u ovom slučaju, o čemu nas priređivačdosljedno informira.

Ako je priređivaču i izdavaču stalo da se njihovo djelo održi kaoreferencijalna vrijednost, onda bi svakako trebalo da insistiraju nakriteriju kvaliteta, ispunjenju svih zahtjeva prezentacije izvorne građe.Neke od naših zamjerki direktno se dotiču ukupnog izdavačkog apa-rata (prevodioca koji je sa osmanskog iščitani tekst dr. Gündüzapreveo na bosanski jezik, recenzenata koji su bili dužni temeljitoiščitati autorski tekst, lektora i korektora koji imaju zadatak da pratestandarde bosanskog jezika i sl.).

Čitaocu, naprimjer, ostaje nejasno u kojoj se to instituciji nave-denoj kao „Nacionalni arhiv u Sarajevu“ čuvaju sarajevski sidžili,jer javne ustanove pod takvim nazivom u Sarajevu službeno nema.

Ili sljedeće: tekst koji u podnožnim napomenama prati odre-đenu bibliografsku jedinicu i daje dodatna pojašnjenja o sadržajuiz ko zna kojeg razloga nije prevođen s turskog na bosanski jezik.

Čitalac zainteresiran posebno za toponime koji su spomenutikroz cijelo ovo djelo primijetit će neujednačenost u transliteraciji poje-dinih naselja. Naselja u nekom od zastupljenih područja nekad unizu nose izvorne i poznate bosanske nazive (Srebrenica, Potočari,Travnik...), a onda slijedi niz naziva navedenih samo onako kako

234 PREGLED

ih je uspio iščitati priređivač. Tako nailazimo na neke posve „nepitke“toponime kao što je Bagon, Perbidol, Golugova, Gulugovac (zarnašem uhu i oku ne bi prije pao na pamet Pribidol, Glogova, Glo-govac i sl.?). Ako je samo do priređivača, a ne prevodioca, lektora ilirecenzenata koji su prepoznali neke toponime, onda je u takvimslučajevima obavezna bila ubikacija (ako se stoji iza poznatognaziva) ili navodi dodatnih mogućnosti iščitavanja (ako se nije bilosigurno u način transliteracije).

Iste vrste je i neujednačenost kod navođenja prezimena. Smat-ramo da je bilo neophodno pridržavati se određenog standarda, pa sene bi desilo da se na nekim mjestima prezime donosi u nekoj kombi-niranoj tursko-bosanskoj verziji „Bolukbašić“ umjesto tamošnjihBuljubašića (turski: Bölükbaşı).

Već zbog same činjenice da su u ovim sidžilima brojne izin-name, vjenčanja, ostavinske rasprave, prisutno je jako puno imena,pa je veća i potreba za općim poznavanjem i područja i jezika, kakoza priređivača tako i za ostale koji rade na prezentaciji izvora.Greške su normalne i česte, ali mislimo da se veliki dio onih na kojesmo naišli tokom iščitavanja ovog djela mogao izbjeći. Odrednica„aga“, naprimjer, pisana je nekad velikim nekad malim slovom,nekad razdvojeno od imena, nekad sastavljeno. Žensko ime Hanu-mica, koje je tipično za neke krajeve u Bosni i Hercegovini, ovdjese pojavljuje u čudnoj formi „Hanimca“. Budući da se pred kadijomjavljaju masovno i nemuslimani kao subjekti u tretiranim sluča-jevima, čitalac ostaje zbunjen i pred nemuslimanskim imenima.Jasno je da je kod prezimena Novagović vrlo vjerovatno i jezičkiobjašnjivo da se radi o Novakoviću, ali ko je taj, recimo, „PuriDesje iz Čirlenova“? Drugo, ako se na više od dva mjesta navodiime Zlata u ovoj ustaljenoj varijanti, zašto se na drugih pet mjestanavodi ime s turskim pomoćnim vokalom u formi „Izlatka“?

S obzirom na to da su u ovim sidžilima u velikoj mjeri tretiranamjesta koja su danas poznata kao stratišta bošnjačkog naroda,javnost, koja nije izričito naučna, kao i preživjeli s tog područja,bili bi posebno zainteresirani da u jednom popisu imena iz ovihdokumenata pronađu svoje pretke koji krajem 19. stoljeća većnose prezimena u ustaljenom obliku. Takav popis, kao i indeksgeografskih naziva, nedostaje ovom djelu.

235PREGLED

Kad bismo bili vođeni totalnim jezičkim purizmom, vjerovatnone bismo opraštali ni to što se Tuzlanski kanton bilježi malim slovomna mjestima više od broja koji se može tolerirati, ali naša namjeraje posve drugačija. Iskreno obradovani svakim novitetom ove vrstena izdavačkom planu, želimo učiniti poticaj za poštovanjem štošireg spektra kriterija kvaliteta. Tek na taj način će pravo djelo naćisvoje korisnike, a to bi trebalo i da bude cilj svakog autorskog truda.

236 PREGLED

UDK 323 : 297 (049.3)

Amer Osmić

POLITIČKI PRISTUP ISLAMU1

POLITICAL APPROACH TO ISLAM

Tekst je prikaz Zbornika radova, Uwe Anderson, Der Islamin der Politik, Wochenschau-Verlag, Auflage: 1 (November 2003).

This text is review of Proceedings, Uwe Anderson, Der Islamin der Politik, Wochenschau-Verlag, Auflage: 1 (November 2003).

Zbornik radova koji tretira islamske fundamentalističke pokretekao konzervativna društva na regionalnom i globalnom nivou kojase zalažu za povratak temeljnim načelima religije i nastoje obnovitiizvornu vjeru pred brzim društvenim promjenama aktuelna je temakojom se bavi grupa stručnjaka na čelu s bohumskim politologomUweom Andersonom. Ova izuzetna knjiga ukazuje na promjenekoje su se desile u posljednjem desetljeću, na način da objasni kakose neka društva suprotstavljaju rastućoj tendenciji spajanja države ireligije sa zahtjevom za uspostavljanjem islamske države i istinskiislamskoga društva. Razlog za fundamentalističke pokrete u slučajuislama je protest protiv zapadnog načina života i jačanje prije svegaarapske kulture, riskirajući ponekad čak i konflikt između islamskogi zapadnog kulturno-političkog kruga.

Knjiga je podijeljena u četiri tematske cjeline: Značenje džihada,Islam kao svjetski politički faktor moći, Islamski ekonomski koncepti Mogućnost integracije muslimanskih migranata u Saveznoj Re-publici Njemačkoj, koje govore bez ideoloških premisa i „demoni-zacije“ islama. Sabrani tekstovi pružaju dobru podlogu za razmiš-

237PREGLED

1 Prikaz zbornika radova: Uwe Anderson, Der Islam in der Politik, Woche-nschau-Verlag, Auflage: 1 (November 2003).

ljanje i bavljenje sve aktuelnijom tematikom, koja je zaokupiralakako njemačke akademske krugove tako, moglo bi se reći, i svjetskuintelektualnu zajednicu. U ovom zborniku svoje radove su objaviliStefan Reichmuth, Johannes Reissner, Volker Nienhaus i Faruk Sen.

Stefan Reichmuth, profesor islamskih nauka na Univerzitetuu Bochumu, obrađuje temeljne religijske postulate i fokusira se na„sveti rat“ – džihad. Kroz termin džihad on pokušava da objasnida je ovaj pojam jako složene prirode i da se prožima od etično-moralnih načela pojedinca do rata islamskih država protiv ne-islamskih država i zajednica. On navodi razne primjere muslimanskihfundamentalista kako su i kojim putem došli do svoga poziva dapostanu „Božiji ratnici“, te da se pretežno, kada je u pitanju Evropa,radi o osobama koje dolaze iz bietničkih brakova i imaju specifičnuporodičnu povijest. Učenje o džihadu bivalo je određeno u jakoj mjeriod konkretnih historijskih iskustava muslimana i dozvoljava dodanas jako raznovrsna značenja. Tekst se pretežno bavi aktualniminterpretacijama ove doktrine u islamskim državama i pokretima.Autor svoju elaboraciju dijeli u tri potpoglavlja („reklamiranje“džihada putem interneta, elementi klasične islamske nauke o džihadu,te političko značenje džihada u islamskim državama u 20. stoljećudo dana današnjeg). Reichmuth ovoj problematici pristupa vrlooprezno te s naučnog aspekta objašnjava da je došlo do određenihporemećaja u shvaćanju ovog pojma. Na kraju teksta dolazi dozaključka da islamsko pravo (šerijat) nudi mnoge alternative i danije onoliko kruto kako se pokušava predstaviti u medijima, teukazuje na to da iako postoje različiti pogledi na određena pitanjaima prostora za zajedničku budućnost Istoka i Zapada.

Johannes Reissner uzima u razmatranje internacionalni poli-tički sistem te postavlja islam kao faktor internacionalne politike.On počinje od tvrdnje da je evropsko/zapadna politika postavilaislam kao faktor internacionalne politike te da je bila odlučujućiakter u islamskom svijetu posljednjih 200 godina. Reissner dajeprimjer raznih islamskih pokreta koji nisu uspjeli kao sistemzavladati islamskim svijetom, mnogi od njih ili su već uništeni ilisu pak na putu da do toga dođu. Ali napominje, također, da će sei u budućnosti javljati razni pokreti koji će imati islamski prefiks.Autor navodi da bez iskrenog dijaloga ne može doći do određenih

238 PREGLED

pomaka, te da Zapad ima odlučujuće strateške moći da na poljusvjetskog ekonomskog poretka dominira, ali da društvenim tokovimaislamskog svijeta ne može upravljati.

Volker Nienhaus bavi se često spominjanom, ali zbog težinepitanja neopravdano zanemarujućom temom islamskih ekonomskihkoncepata, posebno stavljajući akcent na njihov potencijal funkcio-nalnost u odnosu na zapadnu ekonomsku politiku. Iako su skorosve islamske države države u razvoju, bilo bi problematično ovučinjenicu okarakterizirati razlogom da su one postavljene kao islamskadruštva. Po njemu, mnogo veću ulogu zauzima nedostatak demo-kratije i državnopravnosti, nizak naučni nivo, odvajanje od inter-nacionalnih društvenih nauka te diskriminacija žene. Islamskiekonomski koncepti zasnivaju se pretežno na Kur’anu, no oni sene razlikuju mnogo od kršćansko-zapadnih koncepata. Ali nigdjedo danas u cijelosti nije implementiran islamski ekonomski zakon.Pretežno svugdje po autoru dominiraju sekularno zapadni ekonomskikoncepti, u koje je u nekim državama ubačeno i islamskih elemenata.Volker Nienhaus na kraju svog teksta ističe da bi se Zapad ipak trebaopozabaviti islamskim konceptima ekonomskih načela te da ovikoncepti imaju velike mogućnosti kroz raznovrsne reforme.

Faruk Sen, direktor Odjela za turkologiju na Univerzitetu uDuisburg-Essenu, obrađuje islamska migraciona kretanja u SaveznojRepublici Njemačkoj. Muslimani su u prošlim desetljećima uNjemačkoj porasli u drugu najveću religijsku zajednicu. Njihovbroj danas iznosi 3,3 miliona. Sen navodi da je sve veći porast onihmuslimana koji planiraju svoj život provoditi u Njemačkoj te kaoapsolutni integracijski faktor smatraju dobijanje njemačkog držav-ljanstva. Ovaj proces po Senu vuče za sobom mnoge druge inte-gracijske faktore, kao što su sloboda religijskog ispoljavanja,religijska nastava u školama itd. Prema empirijskim istraživanjimaveći dio muslimana u provedenim anketama ne navodi drugu religiju,dakle kršćanstvo, kao problem integracije u njemačkom društvu,štaviše smatraju da je unutar te društvene stvarnosti moguće „sje-diniti“ običaje i nastaviti religijsku praksu. Samo određeni dioimigranata smatra da je ovaj „problem“ nerješiv, što ih podstiče naprivremenu (ne)alternativu: povlačenje u okrilje svojih religijskihzajednica. Nažalost, velikom broju imigranata, pogotovo onih koji

239PREGLED

već duži vremenski period žive u Njemačkoj, kamen spoticanjapredstavlja nepoznavanje njemačkog jezika, što ih onemogućavau stvaranju potrebnih uvjeta za poboljšanje radnog statusa, te se uNjemačkoj stvorio poseban spisak poslova koje izvode isključivoimigranti. Sen navodi da u cilju što bolje integracije treba osavre-meniti njemački obrazovni sistem kada su u pitanju imigrantiprije svega islamske vjere.

Nakon temeljno proanalizirane studije o ulozi islama u politicimože se reći da je ovaj autorski kvartet jednostavnim i biranimriječima predočio izuzetno zahtjevnu tematiku, koja s pravom možebiti uvod u sve aktuelnije rasprave o integraciji muslimana kako uEvropi tako i šire. Knjiga Islam u politici svojim sadržajem zaslužujeprijevod na bosanski jezik, jer je jedna od rijetkih knjiga koja dajerealnu i istinitu sliku o sadašnjim uvjetima ostvarivanja koegzistencijemuslimanskih religijskih zajednica unutar njemačkog društva, pai šire.

240 PREGLED

D o k u m e n t iD o c u m e n t s

UDK 378 (045)

Muhamed Mujakić

NAJVAŽNIJI EVROPSKI DOKUMENTI O VISOKOM OBRAZOVANJU

THE MOST IMPORTANT EUROPEAN DOCUMENTS ON HIGHER EDUCATION

Sažetak

Ovaj prilog pod nazivom „Najvažniji evropski dokumenti ovisokom obrazovanju“ ima za cilj da na jednom mjestu predstaviprijevode najvažnijih evropskih dokumenata o visokom obrazovanjuširoj akademskoj javnosti u Bosni i Hercegovini. U posljednjevrijeme često se upotrebljavaju termini „Bolonja“, „Lisabonskiproces“ i dr. a da se u suštini ne zna o čemu se u stvarnosti radi.Prilog ima i kritičku notu prema nadležnim vlastima koje nisuusvojile institucionalni okvir za primjenu „Bolonjskog procesa“– zakon o visokom obrazovanju BiH.

Ključne riječi: Bolonjska deklaracija, evropski dokumenti ovisokom obrazovanju, visoko obrazovanje, Lisabonska konvencija,Magna Charta Universitatum, Sorbonska deklaracija, zakon o viso-kom obrazovanju

Summary

This text is aimed at introducing the translations of the mostimportant European documents on higher education to the wideracademic public in Bosnia and Herzegovina. Terms such as „Bo-logna“, „the Lisbon Process“, although frequently used, are often

243PREGLED

misinterpreted in the public. This overview also has a critical noteregarding the Bosnian authorities who have not done enough toensure the institutional framework for the implementation of theBologna process - The Law on Higher Education.

Key words: Bologna Declaration, European documents onhigher education, higher education, Lisbon Convention, MagnaCharta Universitatum, Sorbonne Declaration, the Law on HigherEducation.

1. Uvodni dio

Bosna i Hercegovina ni do danas, više od tri godine nakonpotpisivanja Deklaracije o visokom obrazovanju u Evropi, poznatijekao Bolonjska deklaracija, nije usvojila zakon o visokom obrazo-vanju.1 Međutim, ne samo da nije usvojila ovaj ključni zakonnego i sama reforma visokog obrazovanja ide veoma sporo. Tasporost reformskih procesa ima za posljedicu i nepoznavanjeosnovne materije iz ove oblasti, to jest osnovnih postulata o visokomobrazovanju u Evropi, sadržanih u dokumentima/poveljama ovisokom obrazovanju. Zato smo mi odlučili da u našem prikazu damoprijevod četiri osnovna dokumenta o visokom obrazovanju nacjelovit način.

2. Tekst Magna Charta Universitatum

Magna Charta Universitatum2

Predgovor

Rektori potpisnici sa evropskih univerziteta, koji su se sastaliu Bologni 1988. godine, na 900. godišnjicu najstarijeg univerziteta

244 PREGLED

1 Npr., susjedna Srbija je također 2003. godine potpisala Bolonjsku dekla-raciju, ali je nakon dvije godine, tj. 2005. godine, usvojila Zakon o visokomobrazovanju.

2 Tekst preuzet sa službene web stranice Univerziteta u Sarajevu www.unsa.ba.

u Evropi, četiri godine prije ukidanja granica između zemaljaEvropske zajednice, nadajući se dalekosežnoj saradnji između svihevropskih nacija i vjerujući da će narodi i države više nego ikadaprije postati svjesni uloge koju će univerziteti imati u promjenjivomi sve više internacionalnom društvu, smatraju:

1. da približavanjem kraju tisućljeća budućnost čovječanstvasve više ovisi o kulturnom, naučnom i tehničkom razvoju,koji se stvara u središtima kulture, znanja i istraživanja,kao što su univerziteti;

2. da zadatak univerziteta da šire znanje mlađim naraštajimapodrazumijeva kako u savremenom svijetu oni moraju služitidruštvu kao cjelini; te da kulturna, društvena i privrednabudućnost društva osobito zahtijeva znatna ulaganja u ne-prekidno obrazovanje;

3. da univerziteti moraju pružiti budućim naraštajima obrazo-vanje koje će ih naučiti – a preko njih i druge ljude – da poštujusklad prirodnog okoliša i život sam po sebi.

Rektori potpisnici sa evropskih univerziteta objavljuju svimdržavama i na savjest svim narodima temeljna načela koja moraju,sada i zauvijek, podržavati ostvarivanje poziva univerziteta.

Osnovna načela

1. Univerzitet predstavlja autonomnu instituciju u srcudruštva koja je različito organizirana zbog geografskog ihistorijskog naslijeđa; on proizvodi, preispituje, procjenjujei prenosi kulturu putem istraživanja i poučavanja. Kakobi zadovoljio potrebe svijeta koji ga okružuje, istraživanjei poučavanje na univerzitetu mora biti moralno i intelektualnonezavisno od svakog političkog autoriteta, te intelektualno ne-zavisno od svakog političkog autoriteta i ekonomske moći.

2. Nastava i istraživanje na univerzitetima moraju biti među-sobno neodvojivi kako nastava ne bi zaostala za potrebamakoje se mijenjaju sa zahtjevima društva i napretkom nauke.

3. Sloboda istraživanja i nastava primarna su načela univer-zitetskog života, te vlade i univerziteti moraju – koliko god

245PREGLED

je svakome od njih moguće – osigurati poštivanje ovogtemeljnog zahtjeva. Odbacujući netoleranciju i afirmirajućineprekidnu otvorenost prema dijalogu, univerzitet je idealnomjesto susreta nastavnika, koji su sposobni prenijeti svojeznanje i dalje ga razvijati istraživanjem i inoviranjem, istudenata voljnih i sposobnih da se tim znanjem obogate.

4. Univerzitet slijedi evropsku humanističku tradiciju; njegovaje neprekidna briga postizanje sveopćih znanja; kako biispunio svoj poziv, on nadilazi geografske i političke granice,te potvrđuje životnu potrebu različitih kultura za među-sobnim upoznavanjem i utjecajem.

3. Tekst Lisabonske konvencije

Konvencija o priznavanju kvalifikacija visokogobrazovanja u evropskoj regiji (Lisabonska konvencija)3

Sažetak

Otvorena za potpisivanje od strane zemalja članica VijećaEvrope, zemalja članica UNESCO-a u evropskoj regiji, svih ostalihpotpisnica, ugovorne države ili strane u evropskoj kulturnoj Kon-venciji Vijeća Evrope i/ili u UNESCO-ovoj Konvenciji o priznavanjustudija, diploma i stepena visokog obrazovanja u zemljama koje pri-padaju evropskoj regiji, koje su pozvane na diplomatsku konferencijuzaduženu usvajanjem ove konvencije, u Lisabonu, 11. aprila 1997.godine.

Stupa na snagu: 1. februara 1999. godine.

Sažetak Sporazuma

Konvenciju su zajednički skicirali Vijeće Evrope i UNESCO.Skicirana je tako da pojednostavi pravni okvir na evropskom nivoui da dugoročno zamijeni šest konvencija usvojenih po ovom pitanju

246 PREGLED

3 Tekst prijevoda Konvencije preuzet sa službene web stranice Univerzitetau Sarajevu www.unsa.ba.

od strane Vijeća Evrope ili UNESCO-a. Konvencija ima za ciljolakšati priznavanje dodijeljenih kvalifikacija. Omogućava dazahtjevi budu procijenjeni na pošten način i u razumnom periodu.Priznavanje može biti jedino odbijeno ako je kvalifikacija bitnorazličita od one u zemlji domaćinu – i odgovornost je na njenojobrazovnoj instituciji da to dokaže.

Svaka država, Sveta Stolica, ili Evropska zajednica obavještavaoba depozitara Konvencije vlasti koje su odgovorne da sačinerazličite kategorije odluka u priznavanju slučaja. Dva tijela –Komitet Konvencije o priznavanju kvalifikacija visokog obrazovanjau evropskoj regiji i Evropska mreža državnog informativnog centraza akademsku mobilnost i priznavanje (ENIC mreža), nadgledaju,promoviraju i olakšavaju provođenje Konvencije. Komitet je odgo-voran za promoviranje primjene Konvencije i nadgledanje njenogprovođenja. Dokraja, može usvojiti, većinom strana, preporuke,deklaracije, protokole i modele prakse da vodi odgovarajuće vlastistrana. Prije donošenja odluka, Komitet zahtijeva mišljenje ENICmreže. Što se tiče ENIC mreže, ona odobrava i asistira praktičnoprovođenje Konvencije od strane odgovornih državnih vlasti.

Konvencija o priznavanju kvalifikacija visokog obrazovanjau evropskoj regiji

Lisabon, 11. IV 1997. godine

Preambula

Članice ove konvencije, Svjesne činjenice da je pravo na obrazovanje ljudsko pravo,

i da to visoko obrazovanje, koje je instrument u postizanju i napre-dovanju znanja, sadržava izuzetno bogata kulturna i naučna sredstvai za pojedinca i za društvo; Smatrajući da visoko obrazovanje trebaodigrati vitalnu ulogu u promoviranju mira, uzajamnog razumijevanjai tolerancije, i u stvaranju uzajamnog povjerenja među narodimai nacijama;

Smatrajući da se velika različitost u obrazovnim sistemimau evropskoj regiji odražava na kulturne, društvene, političke, psiho-

247PREGLED

loške, vjerske i ekonomske razlike, izuzetno sredstvo koje bi trebalou potpunosti poštovati; Želeći omogućiti svim ljudima u regiji daimaju u potpunosti koristi od ovih sredstava različitosti olakšavajućipristup stanovnicima svake članice i studentima obrazovnih institucijasvake članice obrazovnim resursima druge članice, olakšavajućinjihove napore da nastave svoje obrazovanje ili da završe periodstudiranja u višim obrazovnim institucijama u tim drugim članicama;Smatrajući da priznavanje studiranja, certifikata, diploma i stepenapribavljenih u drugoj zemlji u evropskoj regiji predstavlja značajnumjeru za promoviranje akademske mobilnosti između članica;

Pridajući veliki značaj principima institucionalne autonomije,i svjesne potrebe da se podrži i zaštiti ovaj princip;

Uvjerene da je pošteno priznavanje kvalifikacija ključni elementprava na obrazovanje i odgovornost društva; poštujući konvencijeVijeća Evrope i UNESCO-a koje obuhvaćaju akademsko priznavanjeu Evropi:

• Evropska konvencija o ekvivalentnosti diploma za prijemna univerzitete (1953), i njen Protokol (1964),

• Evropska konvencija o ekvivalentnosti perioda studiranjana univerzitetu (1956);

• Evropska konvencija o akademskom priznavanju univerzi-tetskih kvalifikacija (1959);

• Konvencija o priznavanju studiranja, diploma i stepena viso-kog obrazovanja u državama koje pripadaju evropskoj regiji(1979);

• Evropska konvencija o općoj ekvivalentnosti perioda stu-diranja na univerzitetu (1990);

Poštujući također Međunarodnu konvenciju o priznavanjustudiranja, diploma, i stepena visokog obrazovanja u arapskim ievropskim zemljama koje graniče na Mediteranu (1976), usvojeneunutar okvira UNESCO-a i djelomično obuhvaćajući akademskopriznavanje u Evropi;

Imajući na umu da bi se ova konvencija trebala razmatrati ukontekstu konvencija UNESCO-a i međunarodne preporuke obu-hvaćajući ostale regije svijeta, i potrebe za poboljšanjem razmjeneinformacija između ovih regija; Svjesne širih promjena u visokomobrazovanju u evropskoj regiji od kada su ove konvencije usvojene,

248 PREGLED

rezultirajući značajnom promjenom unutar i između državnihsistema visokog obrazovanja, i potrebe prilagođavanja pravnihinstrumenata i prakticiranja kako bi se odrazili ovi razvoji;

Svjesne potrebe da se pronađe zajedničko rješenje rješavanjaproblema priznavanja u evropskoj regiji;

Svjesne potrebe da se poboljša trenutna praksa priznavanja iučini transparentnom i bolje prihvaćenom u trenutnoj situaciji vi-sokog obrazovanja u evropskoj regiji;

Sigurne u pozitivan značaj elaborirane i usvojene konvencijepod zajedničkim pokroviteljstvom Vijeća Evrope i UNESCO-a kojaomogućava okvir za dalji razvoj prakse priznavanja u evropskojregiji;

Svjesne značaja pružanja stalnog mehanizma za provođenje ucilju postavljanja principa i odredaba trenutne konvencije u praksu;

Složile su se kako slijedi:

Poglavlje I - Definicije

Član IZa svrhe ove konvencije, sljedeći termini imaju sljedeće

značenje: Pristup (visokom obrazovanju) Pravo kvalificiranih kandidata da se prijavljuju i da budu raz-

matrani za pristupanje visokom obrazovanju. Prijem (u institucije visokog obrazovanja i programe) Zakon, ili sistem, koji dopušta kvalificiranim kandidatima da

prate studije visokog obrazovanja u određenim institucijama i/ilidatom programu.

Procjena (institucija ili programa) – Proces uspostavljanjaobrazovne kvalifikacije institucije za visoko obrazovanje ili program.

Procjena (pojedinačnih kvalifikacija) – Pisano ocjenjivanjeili procjena kvalifikacija stranih pojedinaca od strane ovlaštenog tijela.

Odgovorna vlast za priznavanje – Tijelo koje zvaničnodonosi odluke o priznavanju kvalifikacija stranca.

Visoko obrazovanje – Sve vrste trajanja studija, ili kompletistudija, trening ili obuka za istraživanje na postsekundarnom nivoukoje priznaju relevantne vlasti članice koje pripadaju njenomsistemu visokog obrazovanja.

249PREGLED

Institucija visokog obrazovanja – Ustanova koja omogućavavisoko obrazovanje i koju priznaje odgovorna vlast članice, a kojapripada njenom sistemu visokog obrazovanja.

Program visokog obrazovanja – Tok studiranja priznat ododgovorne vlasti članice koja pripada njenom sistemu visokogobrazovanja, i dopuna koja je omogućena studentu s kvalifikacijamavisokog obrazovanja.

Period studiranja – Svaka komponenta programa visokogobrazovanja koja je procijenjena i dokumentirana i, dok nije upot-punjen program studiranja, predstavlja značajno postizanje znanjaili vještine.

Kvalifikacija – A. Kvalifikacija visokog obrazovanja – Svakistepen, diploma ili neki drugi certifikat, izdat od odgovorne vlastikoji potvrđuje uspješno završen program visokog obrazovanja.B. Kvalifikacije koje daju pristup visokom obrazovanju – Svakadiploma ili neki drugi certifikat izdat od odgovorne vlasti kojipotvrđuje uspješno završen program obrazovanja i koji pružaimaocu kvalifikacija pravo da bude razmatran za pristup visokomobrazovanju (vidi definiciju pristupa).

Priznavanje – Formalno priznavanje odgovorne vlasti vrijed-nosti kvalifikacija obrazovanja stranca u svrhu pristupa obrazovnimaktivnostima i/ili aktivnostima zapošljavanja.

Uvjet A. Opći Uvjeti – Uvjeti koji moraju biti ispunjeni u svimslučajevima za pristup visokom obrazovanju, ili datom nivou istog,ili za priznavanje kvalifikacija visokog obrazovanja na određenomnivou. B. Posebni uvjeti – Uvjeti koji moraju biti ispunjeni, poredopćih uvjeta, u cilju postizanja prijema na određeni program visokogobrazovanja, ili za priznavanje posebne kvalifikacije visokogobrazovanja na određenom polju studiranja.

Poglavlje II - Odgovornost vlasti

Član II 11. Tamo gdje su centralne vlasti članice odgovorne da donesu

odluke u priznavanju slučajeva, ta članica se odmah obavezuje naodredbe ove konvencije i poduzima neophodne mjere kako bi seosiguralo provođenje njenih odredaba na njenoj teritoriji. Tamo

250 PREGLED

gdje odgovornost za donošenje odluka po pitanju priznavanja ležina sastavnim dijelovima članice, članica obavještava jednog oddepozitara kratkom izjavom o svojoj ustavnoj situaciji ili strukturiu vrijeme potpisivanja ili deponiranja instrumenata ratifikacije,prihvaćanja, odobravanja ili pristupanja, ili u bilo koje vrijemeposlije. U takvim slučajevima, odgovorne vlasti sastavnih dijelovačlanice tako određene poduzimaju neophodne mjere kako bi osiguraleprovođenje odredaba ove konvencije na svojoj teritoriji.

2. Tamo gdje odgovornost za donošenje odluka po pitanju pri-znavanja leži na pojedinačnim institucijama visokog obrazovanjaili drugim tijelima, svaka članica prema svojoj ustavnoj situacijiili strukturi prenosi tekst ove konvencije onim institucijama ilitijelima i poduzima sve moguće korake u ohrabrivanju povoljnihrazmatranja i primjene njenih odredaba.

3. Odredbe iz stava 1 i 2 ovog člana primjenjuju se, mutatismutandis, na obaveze članica prema sljedećim članovima ove kon-vencije.

Član II 2U vrijeme potpisivanja ili deponiranja instrumenta ratifikacije,

prihvaćanja, odobravanja ili pristupanja, ili u bilo koje vrijeme poslije,svaka članica, Sveta Stolica ili Evropska zajednica obavještavajuoba depozitara sadašnje konvencije o vlastima koje su odgovorneda sačine različite kategorije odluka u priznavanju slučaja.

Član II 3Ništa se u ovoj konvenciji neće smatrati kao derogiranje po-

voljnijih odredaba o priznavanju kvalifikacija izdatih u jednoj odčlanica koje su sadržane ili proizlaze iz postojećeg ili budućegsporazuma u kojem članica ove konvencije može biti ili može postatičlanica.

Poglavlje III - Osnovni principi procjene kvalifikacija

Član III 11. Imaoci kvalifikacija izdatih u jednoj od članica imaju odgo-

varajući pristup, na zahtjev odgovarajućem tijelu, procjeni tih kvali-fikacija.

251PREGLED

2. Ne postoji diskriminacija u pogledu kandidatovog spola,rase, boje kože, invalidnosti, jezika, vjeroispovijesti, političkogili nekog drugog mišljenja, nacionalnog, etničkog ili socijalnogporijekla, u vezi s nacionalnom manjinom, imovinom, statusomrođenja ili nekog drugog, ili na temelju svih drugih okolnosti kojenisu u vezi s određivanjem kvalifikacija za koje se traži priznavanje.U cilju osiguravanja ovog prava, svaka članica poduzima odgo-vornost da sastavi odgovarajuće rasporede za procjenjivanje zahtjevaza priznavanje kvalifikacija samo na osnovu znanja i vještine kojisu postignuti.

Član III 2Svaka članica osigurava da su procedure i kriteriji koji se koriste

u procjeni priznavanja kvalifikacija transparentni, dosljedni i po-uzdani.

Član III 3l. Odluke o priznavanju donose se na osnovu odgovarajuće

informacije o kvalifikacijama za koje se traži priznavanje. 2. U prvom redu, odgovornost za pribavljanje odgovarajućih

informacija leži na kandidatu, koji omogućava takvu informaciju. 3. Pored odgovornosti kandidata, institucije koje izdaju

kvalifikacije dužne su omogućiti, na zahtjev kandidata i u okvirurazumnih ograničenja, relevantne informacije imaocu kvalifikacija,instituciji, ili odgovornim vlastima zemlje u kojoj se traži priznavanje.

4. Članice upućuju, ili potiču, sve obrazovne institucije kojepripadaju njenim sistemima obrazovanja da udovolje svakomrazumnom zahtjevu za informaciju u svrhu procjene kvalifikacijapostignutih u spomenutim institucijama.

5. Odgovornost dokazivanja da zahtjev ne ispunjava relevantnezahtjeve leži na tijelu koje poduzima procjenu.

Član III 4Svaka članica osigurava, u cilju olakšavanja priznavanja

kvalifikacija, da pruži odgovarajuće i jasne informacije o njenomobrazovnom sistemu.

252 PREGLED

Član III 5Odluke o priznavanju donose se u jednom razumno ograni-

čenom vremenskom periodu, unaprijed specificirane od odgovornevlasti za priznavanje i računa se od vremena kada su sve neophodneinformacije osigurane. Ukoliko je priznavanje odbijeno, razlozi od-bijanja se navode i informacije se daju u odnosu na moguće mjerekoje kandidat može poduzeti u cilju pribavljanja priznanja kasnije.Ako je priznavanje odbijeno, ili ne postoji odluka, kandidat možeuložiti žalbu u razumnom vremenskom periodu.

Poglavlje IV - Priznavanje kvalifikacija koje omogućavaju pristup visokom obrazovanju

Član IV 1Svaka članica priznaje kvalifikacije izdate od drugih članica

ispunjavajući opće uvjete za pristup visokom obrazovanju za svrhupristupa programima koji pripadaju sistemu visokog obrazovanja,osim ako se ne pokaže bitna razlika između općih uvjeta za pristupu članici u kojoj je kvalifikacija postignuta i u članici u kojoj setraži priznavanje kvalifikacije.

Član IV 2Inače, dovoljno je da članica omogući imaocu kvalifikacije

izdate u jednoj od drugih članica, da dobije procjenu te kvalifikacije,na zahtjev imaoca, i odredbe člana IV.1 primjenjuju se mutatismutandis na ovakav slučaj.

Član IV 3Tamo gdje kvalifikacija omogućava pristup samo u određene

vrste institucija ili programe visokog obrazovanja u članici ukojoj je postignuta kvalifikacija, svaka druga članica dodjeljujeimaocima takvih kvalifikacija pristup sličnim određenim programimau institucijama koje pripadaju njenom sistemu visokog obrazovanja,osim ako se ne pokaže bitna razlika između općih uvjeta za pristupu članici u kojoj je kvalifikacija postignuta i u članici u kojoj setraži priznavanje kvalifikacije.

253PREGLED

Član IV 4Tamo gdje prijem na posebne programe visokog obrazovanja

ovisi o ispunjavanju posebnih uvjeta pored općih uvjeta za pristup,odgovorna vlast članice koja je u pitanju može nametnuti dodatneuvjete jednako na imaoce kvalifikacija dobivenih u drugim članicamaili procijeniti da li kandidat sa kvalifikacijama dobivenim u drugimčlanicama ispunjava ekvivalentne uvjete.

Član IV 5Tamo gdje, u članici u kojoj su dobili, certifikat o napuštanju

školovanja pruža pristup visokom obrazovanju samo u kombinacijisa dodatnim kvalifikacionim ispitima kao preduvjet za pristup,ostale članice mogu stvoriti pristup prema ovim uvjetima ili ponuditialternativu u cilju zadovoljavanja takvih dodatnih uvjeta unutarnjihovog vlastitog sistema obrazovanja. Svaka država, Sveta Stolicaili Evropska zajednica mogu, u vrijeme potpisivanja ili deponiranjainstrumenata ratifikacije, prihvaćanja, odobravanja ili pristupa, iliu bilo koje vrijeme nakon toga, obavijestiti jednog od depozitara dase služi odredbama ovog člana, navodeći članice u kojima namjeravaprimijeniti ovaj član, kao i razloge toga.

Član IV 6Bez štete na odredbe članova IV l, IV 2, IV 3, IV 4 i IV 5, prijem

u institucije visokog obrazovanja, ili na programe unutar takveinstitucije, može biti ograničen ili selektivan. U slučajevima gdjeje prijem u institucije visokog obrazovanja i/ili programe selektivan,procedure prijema trebaju biti zasnovane u svrhu osiguravanja daje procjena stranih kvalifikacija izvršena po principu pravednostii nediskriminacije spomenute u Poglavlju III.

Član IV 7Bez štete na odredbe članova IV 1, IV 2, IV 3, IV 4, i IV 5,

prijem u institucije visokog obrazovanja može se ostvariti uvjetovanoprema dokazivanju kandidatovog dovoljnog poznavanja jezikapodučavanja u institucijama, ili u drugim posebnim jezicima.

254 PREGLED

Član IV 8U članicama u kojima se pristup može dobiti na osnovu

neuobičajenih kvalifikacija, slične kvalifikacije postignute u drugimčlanicama procjenjuju se na sličan način kao neuobičajene kvali-fikacije dobivene u članici u kojoj se traži priznavanje.

Član IV 9Za svrhu prijema na programe visokog obrazovanja, svaka

članica može priznati kvalifikacije izdate od strane stranih obrazovnihinstitucija koje djeluju na njenoj teritoriji prema posebnim uvjetimadržavnog zakonodavstva ili posebnim sporazumima zaključenimsa članicom u kojoj se nalaze ovakve institucije.

Poglavlje V - Priznavanje perioda studiranja

Član V 1Svaka članica priznaje period studiranja završen u okviru

programa visokog obrazovanja u drugoj članici. Ovo priznavanjeobuhvata periode studiranja prema završenom programu visokogobrazovanja u članici u kojoj se traži priznavanje, osim ako se nepokaže bitna razlika između perioda studiranja završenog u drugojčlanici i dijela programa visokog obrazovanja koji bi zamijeniliu članici u kojoj se traži priznavanje.

Član V 2Za članicu je dovoljno da omogući osobi koja je završila period

studiranja unutar okvira programa visokog obrazovanja u drugojčlanici da dobije procjenu tog perioda studiranja, na zahtjev osobe,i odredbe člana V 1 primjenjuju se mutatis mutandis na ovakav slučaj.

Član V 3Svaka članica omogućava priznavanje perioda studiranja kada: a. postoji prethodni sporazum između, s jedne strane, institucije

visokog obrazovanja ili odgovorne vlasti za relevantan period stu-diranja i, s druge strane, institucije visokog obrazovanja ili vlastiodgovorne za priznavanje koje se traži; i

255PREGLED

b. institucije visokog obrazovanja u kojima je period studiranjazavršen izdaju certifikat ili kopiju akademske svjedodžbe koja svje-doči da je student uspješno završio postavljene uvjete za spomenutiperiod studiranja.

Poglavlje VI - Priznavanje kvalifikacija visokog obrazovanja

Član VI 1Do mjere do koje je odluka o priznavanju bazirana na znanju

i vještinama potvrđenim kvalifikacijama visokog obrazovanja,svaka članica priznaje kvalifikacije visokog obrazovanja prenijeteu drugu članicu, osim ako se ne pokaže bitna razlika između kvali-fikacija za koje se traži priznavanje i odgovarajućih kvalifikacijau članici u kojoj se traži priznavanje.

Član VI 2Za članicu je dovoljno da omogući imaocu kvalifikacija

visokog obrazovanja izdatih u jednoj od drugih članica da pribaviprocjenu tih kvalifikacija, na zahtjev imaoca, i odredbe člana VI1 primjenjuju se mutatis mutandis na ovakav slučaj.

Član VI 3Priznavanje u članici kvalifikacija visokog obrazovanja izdatih

u drugoj članici imaju jednu ili obje sljedeće posljedice: a. pristup daljem visokom obrazovanju, uključujući relevantne

ispite, i/ili pripreme za doktorat, pod istim uvjetima kao oni koji supogodni imaocima kvalifikacija članice u kojoj se traži priznavanje;

b. upotrebu akademske titule, podliježući zakonima i pravilimačlanice ili jurisdikcije iste, u kojoj se traži priznavanje;

c. dalje, priznavanje može olakšati pristup na tržište radapodliježući zakonima i pravilima članice, ili jurisdikcije iste, ukojoj se traži priznavanje.

Član VI 4Procjena u članici kvalifikacija visokog obrazovanja izdatih

u drugoj članici može poprimiti oblik:

256 PREGLED

a. mišljenja za opće svrhe zapošljavanja; b. mišljenja za obrazovne institucije za svrhu prijema na njene

programe; c. mišljenja za svaku drugu vlast odgovornu za priznavanje.

Član VI 5Svaka članica može priznati kvalifikacije visokog obrazovanja

izdate u stranim obrazovnim institucijama koje djeluju na njenojteritoriji prema posebnim uvjetima državnog zakonodavstva iliposebnim sporazumima zaključenim sa članicom u kojoj se nalazetakve institucije.

Poglavlje VII - Priznavanje kvalifikacija izbjeglica, raseljenih osoba i osoba sa izbjegličkim statusom

Član VIISvaka članica poduzima moguće i razumne korake unutar

okvira njenog obrazovnog sistema i u skladu sa svojim ustavnim,zakonskim i regulatornim odredbama kako bi razvila procedurezamišljene da procijene na pošten i ekspeditivan način da li izbjeglice,raseljene osobe i osobe sa izbjegličkim statusom ispunjavaju rele-vantne uvjete za pristup visokom obrazovanju, daljem programuvisokog obrazovanja ili aktivnostima za zapošljavanje, čak i u sluča-jevima u kojima se kvalifikacije dobivene u jednoj od članica nemogu dokazati kroz dokumentirane dokaze.

Poglavlje VIII - Informacije o procjeni institucija i programa visokog obrazovanja

Član VIII 1Svaka članica omogućava adekvatne informacije o svakoj

instituciji koja pripada njenom sistemu obrazovanja, i o svakomprogramu koji postoji u takvim institucijama, u svrhu omogućavanjaodgovornih vlasti drugih članica da ustanove da li kvalitet kvalifi-kacija izdatih u ovim institucijama opravdava priznavanje u članiciu kojoj se traži priznavanje. Takva informacija ima sljedeći oblik:

257PREGLED

a. u slučaju članica koje su ustanovile sistem formalne procjeneinstitucija i programa visokog obrazovanja: informacije o metodamai rezultatima ovih procjena, i o standardima kvaliteta specifičnihza svaki tip obrazovne institucije koja dodjeljuje, i programa koji vodekvalifikacijama visokog obrazovanja,

b. u slučaju članica koje nisu ustanovile sistem formalneprocjene institucija i programa visokog obrazovanja: informacije opriznavanju različitih kvalifikacija dobivenih u bilo kojoj drugojinstituciji visokog obrazovanja, ili unutar bilo kojeg programa vi-sokog obrazovanja, koji pripada njihovom sistemu obrazovanja.

Poglavlje IX

Član IX 1Da bi olakšale priznavanje kvalifikacija u vezi sa visoko-

školskim obrazovanjem, strane se obavezuju da će uspostavititransparentne sisteme za cjelovit opis kvalifikacija koje se stiču.

Član IX 21. Priznajući potrebu za relevantnim, tačnim i novim infor-

macijama, svaka članica formira ili ureduje državni informativnicentar i obavještava jednog od depozitara o njegovom uspostavljanju,ili svim promjenama koje se odnose na njega.

2. U svakoj članici, državni informativni centar: a. olakšava pristup službenoj i tačnoj informaciji o sistemu

visokog obrazovanja i kvalifikacijama zemlje u kojoj je smješten; b. olakšava pristup informaciji o sistemima visokog obrazovanja

i kvalifikacijama drugih članica; c. pruža mišljenje ili informaciju o priznavanju i procjeni

kvalifikacija, u skladu s državnim zakonima i regulativama. 3. Svaki državni informativni centar ima na raspolaganju neop-

hodna sredstva koja omogućavaju vršenje njegove funkcije.

Član IX 3Članice promoviraju, kroz državne informativne centre ili na

drugi način, upotrebu dopune diplome UNESCO-a/Vijeća Evropeili svakog drugog uporednog dokumenta, institucija visokog obra-zovanja u članicama.

258 PREGLED

Poglavlje X - Mehanizmi provođenja

Član X lSljedeća tijela nadgledaju, promoviraju i olakšavaju provođenje

Konvencije: a. Komitet Konvencije o priznavanju kvalifikacijavisokog obrazovanja u evropskoj regiji;

b. Evropska mreža državnih informativnih centara o akadem-skoj mobilnosti i priznavanju (ENIC mreža), utemeljena odlukomKomiteta ministara Vijeća Evrope, 9. juna 1994. godine, i Regio-nalnog odbora UNESCO-a za Evropu, 18. juna 1994. godine.

Član X 21. Komitet Konvencije o priznavanju kvalifikacija visokog

obrazovanja u evropskoj regiji (u daljem tekstu „Komitet“) ovim jeustanovljen. Sastoji se od po jednog predstavnika iz svake članice.

2. Za svrhe člana X 2, termin „članica“ ne primjenjuje se naEvropsku zajednicu.

3. Države spomenute u članu XI 1.1 i Sveta Stolica, ako nisučlanice ove konvencije, Evropska zajednica i predsjednik ENICmreže mogu prisustvovati sastancima Komiteta kao posmatrači.Predstavnici vladinih i nevladinih organizacija aktivnih na poljupriznavanja u regiji mogu biti pozvani da prisustvuju sastancimaKomiteta kao posmatrači.

4. Predsjednik Regionalnog komiteta za primjenu Konvencijeo priznavanju studija, diploma i stepena visokog obrazovanjaUNESCO-a u državama koje pripadaju evropskoj regiji takođerje pozvan da prisustvuje sastancima Komiteta kao posmatrač.

5. Komitet promovira primjenu ove konvencije i nadgleda njenoprovođenje. U tom cilju, može usvojiti, većinom članica, preporuke,deklaracije, protokole i modele prakse u upoznavanju odgovornihvlasti članica u njihovom provođenju Konvencije i njihovom raz-matranju primjene za priznavanje kvalifikacija visokog obrazovanja.Dok ne budu vezane tekstovima, članice će koristiti njihova najboljanastojanja da ih primjenjuju, da približe tekstove odgovornimvlastima i da potaknu njihovu primjenu. Komitet će tražiti mišljenjeENIC mreže prije donošenja odluka.

259PREGLED

6. Komitet odgovara relevantnim tijelima Vijeća Evrope iUNESCO-a.

7. Komitet uređuje linkove regionalnim komitetima UNESCO-aza primjenu konvencija o priznavanju studija, diploma i stepenavisokog obrazovanja usvojenih pod pokroviteljstvom UNESCO-a.

8. Većina članica sačinjava kvorum. 9. Komitet usvaja svoj Pravilnik o poslovanju. Sastaje se na

redovnim sjednicama najmanje svake tri godine. Komitet se sastajeprvi put u roku od godine dana od stupanja na snagu ove konvencije.

10. Sekretarijat Komiteta povjeren je generalnom sekretaruVijeća Evrope i generalnom direktoru UNESCO-a.

Član X 31. Svaka članica imenuje kao člana Evropske mreže državnih

informativnih centara za akademsku mobilnost i priznavanje(ENIC mreža) državni informativni centar utemeljen ili uređen premačlanu IX 2. U slučajevima u kojima je više centara utemeljeno iliuređeno u članici prema članu IX 2, svi oni postaju članovi mreže,ali državni informativni centri raspolažu samo jednim glasom.

2. ENIC mreža, u svom sastavu ograničenom na državne infor-mativne centre članica u ovoj konvenciji, nadgleda i pomaže prak-tično provođenje Konvencije od odgovornih državnih vlasti. Mrežase sastaje najmanje jednom godišnje na plenarnoj sjednici. Bira svogpredsjednika i biro u skladu sa uvjetima.

3. Sekretarijat ENIC mreže je povjeren generalnom sekretaruVijeća Evrope i generalnom direktoru UNESCO-a.

4. Članice sarađuju, kroz ENIC mrežu, s državnim informa-tivnim centrima drugih članica, posebno omogućavajući im da pri-kupljaju sve informacije od koristi za državne informativne centreo njihovim aktivnostima koje se odnose na akademsko priznavanjei mobilnost.

Poglavlje XI - Završne odredbe

Član XI 11. Ova konvencija je otvorena za potpisivanje: a. državama članicama Vijeća Evrope;

260 PREGLED

b. državama članicama UNESCO-a u evropskoj regiji; c. svim ostalim potpisnicama, ugovornoj državi ili članici u

Evropskoj kulturnoj konvenciji Vijeća Evrope i/ili UNESCO-vojKonvenciji o priznavanju studija, diploma i stepena visokog obrazo-vanja u državama koje pripadaju evropskoj regiji, koje su pozvanena diplomatsku konferenciju zaduženu za usvajanje ove konvencije.

2. Ove države i Sveta Stolica mogu izraziti svoj pristanak dabudu obavezujuće:

a. potpisom bez uvjeta na ratifikaciju, pristupanje ili pristanak;ili

b. potpisom, podliježući ratifikaciji, pristupanju ili odobravanju,nakon ratifikacije, pristupanja ili pristanka, ili

c. pristupanjem. 3. Potpisi se sačinjavaju sa jednim od depozitara. Instrumenti

ratifikacije, pristupanja, odobravanja ili prijema deponiraju sekod jednog od depozitara.

Član XI 2Ova konvencija stupa na snagu prvog dana mjeseca nakon

isteka perioda od jednog mjeseca nakon što pet država, uključujućinajmanje tri države članice Vijeća Evrope i/ili evropske regijeUNESCO-a, izraze svoj pristanak da se obavezuju na Konvenciju.Stupa na snagu za svaku drugu državu prvog dana mjeseca nakonisteka perioda od jednog mjeseca nakon datuma izražavanja njenogpristanka da se obavezuje na Konvenciju.

Član XI 31. Nakon stupanja na snagu ove konvencije, svaka država,

pored onih koje spadaju u jednu od kategorija navedenih prema članuXI 1, može zahtijevati pristupanje ovoj konvenciji. Svaki zahtjevse upućuje jednom od depozitara, koji će to prenijeti članicama naj-manje tri mjeseca prije sastanka Komiteta Konvencije o priznavanjukvalifikacija visokog obrazovanja u evropskoj regiji. Depozitartakođer obavještava Komitet ministara Vijeća Evrope i Izvršniodbor UNESCO-a.

2. Odluka da se pozove država koja je zahtijevala da pristupiovoj konvenciji donosi se dvotrećinskom većinom članica.

261PREGLED

3. Nakon stupanja na snagu ove konvencije Evropska zajednicamože joj pristupiti nakon zahtjeva njenih država članica, koji ćese uputiti jednom od depozitara. U tom slučaju, član XI 3.2 se neprimjenjuje.

Što se tiče svih država koje pristupaju ili Evropske zajednice,Konvencija stupa na snagu prvog dana mjeseca nakon isteka periodaod jednog mjeseca nakon deponiranja instrumenta pristupanjakod jednog od depozitara.

Član XI 41. Članice ove konvencije koje su u isto vrijeme članice u jednoj

ili više sljedećih konvencija: • Evropska konvencija o ekvivalentnosti diploma za prijem

na univerzitete (1953) i njen Protokol (1964), • Evropska konvencija o ekvivalentnosti perioda studiranja

na univerzitetu (1956); • Evropska konvencija o akademskom priznavanju univer-

zitetskih kvalifikacija (1959); • Međunarodna konvencija o priznavanju studija, diploma i

stepena visokog obrazovanja u arapskim i evropskim zem-ljama koje graniče na Mediteranu (1976);

• Konvencija o priznavanju studiranja, diploma i stepena vi-sokog obrazovanja u državama koje pripadaju evropskoj regiji(1979);

Evropska konvencija o općoj ekvivalentnosti perioda studiranjana univerzitetu (1990),

a. primjenjuju odredbe sadašnje konvencije u svojim uzajamnimodnosima;

b. nastavljaju primjenjivati gore navedene konvencije u kojimasu članice u svojim odnosima sa ostalim državama članicama u timkonvencijama, ali ne i u ovoj konvenciji.

2. Članice ove konvencije uzdržavaju se da postanu članicau bilo kojoj konvenciji navedenoj u stavu 1, u kojima još uvijeknisu članica, sa izuzetkom Međunarodne konvencije o priznavanjustudija, diploma i stepena visokog obrazovanja u arapskim i evrop-skim zemljama koje graniče na Mediteranu.

262 PREGLED

Član XI 51. Svaka država može, u vrijeme potpisivanja ili deponiranja

instrumenata ratifikacije, prihvaćanja, odobravanja ili pristupanja,odrediti teritoriju ili teritorije na kojima će primjenjivati ovukonvenciju.

2. Svaka država može, kasnije, obraćajući se izjavom jednomod depozitara, proširiti primjenu ove konvencije na svaku druguteritoriju određenu u izjavi. U tom pogledu, Konvencija stupa nasnagu prvog dana mjeseca nakon isteka perioda od jednog mjesecanakon datuma primitka takve izjave.

3. Svaka izjava sačinjena prema prethodna dva paragrafamože, u pogledu svake teritorije navedene u izjavi, biti povučenanotifikacijom koja se upućuje jednom od depozitara. Povlačenjestupa na snagu prvog dana mjeseca nakon isteka perioda od jednogmjeseca nakon datuma primitka takve notifikacije.

Član XI 61. Svaka članica može, u bilo koje vrijeme, otkazati ovu kon-

venciju putem notifikacije upućene jednom od depozitara. 2. Takvo otkazivanje stupa na snagu prvog dana mjeseca nakon

isteka perioda od 12 mjeseci nakon datuma primitka takve notifi-kacije. Međutim, takvo otkazivanje ne utječe na odluke o priznavanjuprethodno donesene prema odredbama ove konvencije.

3. Prestanak ili prekid djelovanja ove konvencije kao posljedicapovrede od strane njene članice odredbe neophodne za ispunjavanjecilja ili svrhe ove konvencije, upućuju se u skladu sa međunarodnimpravom.

Član XI 71. Svaka država, Sveta Stolica, ili Evropska zajednica mogu,

u vrijeme potpisivanja ili deponiranja instrumenata ratifikacije,prihvaćanja, odobravanja ili pristupanja, izjaviti da zadržavajupravo da ne primjenjuju, u cijelosti ili pojedinačno, jedan ili višesljedećih članova ove konvencije: član IV 8, član V 3, član VI 3,član VIII 2, član IX 3. Drugih zadržavanja nema.

2. Svaka članica koja je zadržala pravo prema prethodnom stavumože u cijelosti ili pojedinačno povući to sredstvom notifikacije

263PREGLED

upućene depozitaru. Povlačenje stupa na snagu na dan primitkatakve notifikacije.

3. Članica koja je zadržala pravo u odnosu na odredbu ovekonvencije ne može tražiti primjenu te odredbe od druge članice;može, međutim, ako je zadržavanje djelomično ili uvjetno, tražitiprimjenu te odredbe u onoj mjeri u kojoj ju je sama prihvatila.

Član XI 81. Nacrt amandmana na ovu konvenciju može usvojiti Komitet

Konvencije o priznavanju kvalifikacija visokog obrazovanja u evrop-skoj regiji dvotrećinskom većinom članica. Svaki nacrt amandmanatako usvojen uključuje se u Protokol u ovoj konvenciji. Protokolnavodi modalitete za njegovo stupanje na snagu, što, u svakomslučaju, zahtijeva izražavanje pristanka članica da budu obavezanenjime.

2. Ne može se sačiniti amandman na Poglavlje III ove kon-vencije prema proceduri iz gornjeg stava 1.

3. Svaki prijedlog za amandmane saopćava se jednom od de-pozitara, koji će prenijeti to članicama najmanje tri mjeseca prijesastanka Komiteta. Depozitar također obavještava Komitet ministaraVijeća Evrope i Izvršni odbor UNESCO-a.

Član XI 91. Generalni sekretar Vijeća Evrope i generalni direktor Organi-

zacije za obrazovanje, nauku i kulturu UN-a su depozitari ove kon-vencije.

2. Depozitar kod kojeg je deponiran dokument, notifikacijaili saopćenje obavještava članice u ovoj konvenciji, kao i ostaledržave članice Vijeća Evrope i/ili evropske regije UNESCO-a o:

a. svakom potpisu; b. deponiranju svakog instrumenta ratifikacije, prihvaćanja,

odobravanja ili pristupanja, c. svakom datumu stupanja na snagu ove konvencije u skladu

s odredbama članova XI 2 i XI 3.4; d. svakom zadržavanju koje je u skladu s odredbama člana XI

7 i povlačenju zadržavanja koje je u skladu s odredbama člana XI 7; e. svakom odricanju ove konvencije u skladu s članom XI 6;

264 PREGLED

f. svakoj izjavi u skladu s odredbama člana II 1, ili člana II 2; g. svakoj izjavi u skladu s odredbama člana IV 5; h. svakom zahtjevu za pristupanje u skladu s odredbama člana

XI 3; i. svakom prijedlogu u skladu s odredbama člana XI 8; j. svakom drugom dokumentu, notifikaciji ili saopćenju u od-

nosu na ovu konvenciju. 3. Depozitar koji primi saopćenje ili sačini notifikaciju u

skladu s odredbama ove konvencije odmah obavještava drugog de-pozitara o istom.

Potvrđujući ovo, dolje potpisani, usto propisno ovlašteni, pot-pisali su ovu konvenciju.

Sačinjeno u Lisabonu, 11. aprila 1997. godine, na engleskom,francuskom, ruskom i španskom jeziku, četiri teksta jednako vjero-dostojna, u dva primjerka, od kojih se jedan deponira u arhivu VijećaEvrope a drugi u arhivu Organizacije za obrazovanje, nauku i kulturuUN-a. Ovjerena kopija šalje se svim državama iz člana XI 1, SvetojStolici, Evropskoj zajednici i Sekretarijatu UN-a.

4. Tekst Sorbonske deklaracije

Zajednička deklaracija o harmonizaciji struktureevropskog sistema visokoškolskog obrazovanja

(Sorbonska deklaracija)4

Sorbona, 25. maja 1998.

Evropski proces je nedavno napravio izuzetno važne korakenaprijed. Koliko god su važni, ne bismo zbog njih trebalo da zabo-ravimo da Evropa nije samo euro, banke i ekonomija: to mora bitii Evropa znanja. Mi moramo jačati i graditi na intelektualnim,kulturnim, društvenim i tehničkim dimenzijama našeg kontinenta.Njih su uveliko oblikovali njeni univerziteti, koji i dalje igraju glavnuulogu u njihovom razvoju.

Univerziteti su rođeni u Evropi prije oko tri četvrtine milenija.Naše se četiri zemlje hvale nekim od najstarijih univerziteta, koji

265PREGLED

4 Tekst prijevoda preuzet sa službene web stranice Svjetskog univerzitetskogservisa Sarajevo www.sus.ba.

otprilike sada proslavljaju značajne godišnjice, kao što to danasčini Univerzitet u Parizu. U ona vremena, studenti i profesori su seslobodno kretali i brzo širili znanje po cijelom kontinentu. Danas,previše naših studenata još uvijek diplomira a da nisu imali blagodatstudiranja izvjestan period izvan nacionalnih/državnih granica.

Mi idemo ka vremenu značajne promjene u obrazovanju iradnim uvjetima, ka diversifikaciji studijskih kurseva profesionalnihkarijera, kada obrazovanje i obuka tokom cijelog života postaju jasnaobaveza. Mi našim studentima dugujemo, a naše društvo općenito,sistem visokoškolskog obrazovanja u kojem će im biti date najboljeprilike da traže i nađu vlastito područje izvrsnosti.

Otvoreno evropsko područje za visokoškolsko učenje nosiobilje pozitivnih perspektiva, naravno uz poštivanje naših različitosti,ali s druge strane zahtijeva stalne napore na otklanjanju barijerai razvijanju okvira za nastavni proces, koji bi pojačao mobilnosti sve tješnju saradnju.

Međunarodno priznavanje i atraktivni potencijal naših sistemadirektno su povezani sa svojim izvanjskim i unutarnjim razumijeva-njem. Izgleda da je na pomolu sistem u kojem bi dva glavna ciklusa,dodiplomski i postdiplomski, trebala da budu priznata za među-narodno upoređivanje i ekvivalenciju.

Mnogo od originalnosti i fleksibilnosti u ovom sistemu će sepostići primjenom kredita (kao što je ECTS plan) i semestara. Ovoće omogućiti valorizaciju tih stečenih kredita za one koji odaberupočetno obrazovanje ili nastavak na različitim evropskim univerzi-tetima i koji žele da mogu steći akademsku diplomu u pogodnovrijeme tokom života. Zaista, trebalo bi da studenti mogu ući uakademski svijet u bilo kojem trenutku svog profesionalnog životai iz različitih sredina.

Studenti na dodiplomskom stupnju trebalo bi da imaju pristupraznovrsnim programima, uključujući prilike za multidisciplinarnestudije, razvoj znanja jezika i sposobnosti za korištenje informacijskihtehnologija.

U postdiplomskom ciklusu postojao bi izbor između kraćihmagistarskih stupnjeva i dužih doktorskih stupnjeva, s mogućnostimaprelaska s jednog na drugi. Na oba postdiplomska stupnja stavljaobi se odgovarajući naglasak na naučnoistraživački i autonomni rad.

266 PREGLED

I na dodiplomskom i postdiplomskom stupnju studente bi sepoticalo da provedu bar jedan semestar na univerzitetima izvanvlastite zemlje. Istovremeno, trebalo bi da više nastavnog i naučno-istraživačkog osoblja radi u evropskim zemljama, osim u vlastitim.Trebalo bi u cijelosti iskoristiti podršku Evropske unije mobilnostistudenata i nastavnika, koja brzo raste.

Većina zemalja, ne samo u Evropi, postala je potpuno svjesnapotrebe da potiče takav razvoj. Konferencije evropskih rektora,predsjednici univerziteta i grupa eksperata i profesora u našimzemljama angažirani su u široko rasprostranjenom razmišljanjuu ovom smjeru.

Konvencija kojom se priznaju kvalifikacije visokoškolskogobrazovanja u akademskoj oblasti u Evropi dogovorena je prošlegodine u Lisabonu. Konvencija je postavila nekoliko osnovnih uvjetai priznala da bi se pojedine zemlje mogle angažirati u čak konstruk-tivnijem programu. Držeći se tih zaključaka, može se graditi na njimai ići dalje. Već postoji mnogo zajedničkog osnova za uzajamnopriznavanje stupnjeva/diploma visokoškolskog obrazovanja uprofesionalne svrhe kroz odgovarajuće direktive Evropske unije.

Naše vlade, međutim, i dalje treba da igraju značajnu uloguu tom cilju ohrabrivanjem načina na koje se stečeno znanje možepotvrditi i odgovarajući stupnjevi bolje priznavati. Mi očekujemo daovo potakne daljnje međuuniverzitetske sporazume. Progresivnaharmonizacija ukupnog okvira naših akademskih stupnjeva/diplomai ciklusa može se postići jačanjem već postojećeg iskustva, zajed-ničkim diplomama, eksperimentalnim inicijativama i dijalogomsa svima zainteresiranim.

Mi se ovim obavezujemo na poticanje zajedničkog referentnogokvira, čiji je cilj poboljšanje izvanjskog priznavanja i olakšavanjamobilnosti studenata, kao i mogućnosti zapošljavanja. GodišnjicaPariškog univerziteta, danas ovdje na Sorboni, pruža nam svečanupriliku da se angažiramo u nastojanju za stvaranje evropskogpodručja visokoškolskog obrazovanja, gdje nacionalni identitetii zajednički interesi mogu uzajamno djelovati i jačati jedni druge zadobrobit Evrope, njenih studenata i općenito njenih građana. Pozi-vamo ostale države članice Unije i druge evropske zemlje da namse pridruže u ovom cilju i sve evropske univerzitete da konsolidiraju

267PREGLED

evropsku poziciju u svijetu kroz obrazovanje za svoje građane putemstalnog poboljšanja i ažuriranja.

Claude Allègre Tessa BlackstoneMinistar nacionalnog obrazovanja, Ministar visokoškolskognaučnoistraživačkog rada i tehnologije obrazovanja(Francuska) (Velika Britanija)

Luigi Berlinguer Jürgen RuettgersMinistar javnog obrazovanja, Ministar obrazovanja, nauke, univerziteta i naučnoistraživačkog rada naučnoistraživačkog rada(Italija) i tehnologije

(Njemačka)

5. Tekst Bolonjske deklaracije

Deklaracija o visokom obrazovanju u Evropi – Evropski prostor visokog obrazovanja

(Bolonjska deklaracija)

Zajednička deklaracija evropskih ministara obrazovanja pot-pisana u Bologni 19.6.1999. godine. Proces eurointegracije postaoje, zahvaljujući iznimnim dostignućima u posljednjih nekolikogodina, sve stvarnija i relevantnija činjenica za Uniju i njezinegrađane. Očekivano povećanje Unije, kao i produbljivanje odnosas ostalim evropskim zemljama, daju joj još šire dimenzije. U među-vremenu, svjedoci smo povećane svijesti velikog dijela političke iakademske javnosti, te javnog mnijenja o potrebi stvaranja savršenijei utjecajnije Evrope, posebno u izgradnji i jačanju njenih intelek-tualnih, kulturnih, društvenih, naučnih i tehnoloških dimenzija.

Evropa znanja danas je prepoznata kao nezamjenjiv faktordruštvenog i ljudskog razvoja i kao važan faktor učvršćenja iobogaćenja pripadnosti Evropi, sposobna da svoje građane pripremiza izazove novog tisućljeća i osvješćuje ih o zajedničkim vrijed-nostima i pripadnosti istom društvenom i kulturnom prostoru.Obrazovanje i saradnja u obrazovanju prepoznati su kao iznimnovažni za razvijanje i jačanje stabilnih, miroljubivih i demokratičnihdruštava, posebno imajući u vidu stanje na jugoistoku Evrope.

268 PREGLED

Sorbonska deklaracija od 25. maja 1998. godine, utemeljenana takvim promišljanjima, istaknula je glavnu ulogu univerzitetau razvijanju evropskih kulturnih dimenzija. Naglasila je da jekreiranje evropskog prostora visokog obrazovanja od ključne važ-nosti za unapređenje mobilnosti građana i njihovo zapošljavanje,te za sveukupni razvoj kontinenta.

Nekoliko je evropskih zemalja prihvatilo poziv da se obavežupostići ciljeve zacrtane Deklaracijom, bilo potpisivanjem Deklaracije,bilo načelnim slaganjem s njezinim sadržajem. Nekoliko u među-vremenu pokrenutih reformi visokog školstva u Evropi dokazujespremnost mnogih vlada da djeluju u tom smislu.

Evropske visokoškolske institucije prihvatile su izazov i pre-uzele glavnu ulogu u stvaranju Evropskog prostora visokog obrazo-vanja u duhu temeljnih načela zacrtanih u povelji Magna ChartaUniversitatum potpisanoj u Bologni 1988. godine. To je izuzetnovažno jer upravo neovisnost i autonomnost univerziteta osiguravajusistemu visokog obrazovanja i istraživanja stalno prilagođavanjepromjenljivim potrebama, zahtjevima društva i napretku naučnihspoznaja.

Ovo je djelovanje zacrtano u pravom smjeru i sa smislenimciljem. Međutim, bolja usklađenost i usporedivost visokoškolskihsistema zahtijeva neprekidno djelovanje kako bi se cilj u potpunostipostigao. Trebamo ga pomoći konkretnim mjerama kako bi sepostigli vidljivi koraci naprijed. Sastanak održan 18. juna, na kojemsu sudjelovali mjerodavni stručnjaci i naučnici iz svih naših zemalja,daje vrlo jasne prijedloge za inicijative koje treba pokrenuti.

Posebnu pažnju trebamo posvetiti povećanju međunarodnekonkurentnosti evropskog sistema visokog obrazovanja. Vitalnosti djelotvornost svake civilizacije može se mjeriti privlačnošćunjezine kulture drugim zemljama. Trebamo osigurati da evropskisistem visokog obrazovanja postane privlačan širom svijeta, u skladus našom posebnom kulturnom i naučnom tradicijom.

Potvrđujući opća načela zacrtana Sorbonskom deklaracijom,uskladit ćemo svoju politiku tako da u kratkom vremenu, a svakakotokom prvog desetljeća trećeg milenija, postignemo sljedeće ciljeveza koje smatramo da su od primarne važnosti za uspostavu Evropskogprostora visokog obrazovanja i njegovu promociju u svijetu:

269PREGLED

• Prihvaćanje sistema lahko prepoznatljivih i usporedivihstupnjeva, i uvođenje suplementa (dodatka) diplomi (DiplomaSupplement), kako bi se unapređivalo zapošljavanje evropskihgrađana i međunarodna konkurentnost evropskog sistemavisokog obrazovanja.

• Prihvaćanje sistema temeljenog na dvama glavnim ciklusima,dodiplomskom i postdiplomskom. Pristup drugom ciklusuzahtijeva uspješno završen prvi ciklus studija koji mora trajatinajmanje tri godine. Stupanj postignut nakon tri godine smatrase potrebnim stupnjem kvalifikacije na evropskom tržišturada. Drugi ciklus vodit će ka magisteriju i/ili doktoratu,kao što je to slučaj u mnogim evropskim zemljama.

• Uvođenje bodovnog sistema, kao što je ECTS, kao prikladnogsredstva u unapređenju najšire razmjene studenata. Bodovise mogu postizati i izvan visokoškolskog obrazovanja,uključujući i cjeloživotno učenje, pod uvjetom da ih priznauniverzitet koji prihvaća studenta.

• Unapređenje mobilnosti prevladavanjem zapreka slobodnomkretanju, posebno: - studentima: dati priliku za učenje, omogućiti im pristupstudiju i relevantnim službama;

- nastavnicima, istraživačima i administrativnom osoblju:priznati i valorizirati vrijeme koje su proveli u Evropiistražujući, predajući ili učeći, bez prejudiciranja njihovihstatutarnih prava.

• Unapređenje evropske saradnje u osiguravanju kvaliteta ucilju razvijanja usporedivih kriterija i metodologija.

• Unapređenje potrebe evropske dimenzije u visokom školstvu,posebno u razvoju nastavnih programa, međuinstitucionalnojsaradnji, shemama mobilnosti i integriranih programa studija,obuke i istraživanja.

Preuzimamo na sebe postizanje tih ciljeva – u okviru našihinstitucionalnih ovlasti i u potpunosti poštujući različitost kultura,jezika, nacionalnih sistema obrazovanja i autonomiju Univerziteta– kako bismo izgradili Evropski prostor visokog obrazovanja. Utom cilju nastavit ćemo saradnju među vladama, zajedno s evropskimnevladinim organizacijama koje djeluju u visokom obrazovanju.

270 PREGLED

Od univerziteta očekujemo da ponovo brzo i pozitivno djeluju iaktivno doprinesu uspjehu našeg poduhvata. Uvjereni da stvaranjeEvropskog prostora visokog obrazovanja zahtijeva stalnu potporu,nadzor i prilagodbe novim potrebama, odlučili smo ponovo se sastatiza dvije godine kako bismo procijenili postignuti napredak i utvrdilidaljnje korake.5

271PREGLED

5 Potpisnici: Austrija, Belgija (francuska zajednica), Belgija (flamanskazajednica), Bugarska, Češka Republika, Danska, Estonija, Finska, Francuska,Njemačka, Grčka, Mađarska, Island, Irska, Italija, Letonija, Litva, Luksemburg,Malta, Nizozemska, Norveška, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka Repu-blika, Slovenija, Španjolska, Švedska, Švicarska, Velika Britanija.

UPUTA ZA AUTOREKOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE ZA

<<PREGLED>>

Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge kojisadržajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima“Pregleda”. U časopisu objavljujemo radove koji podliježurecenziji i one koji ne podliježu tom postupku. Radovi se kategori-ziraju u sljedeće osnovne kategorije:

- izvorni naučni članci- izlaganja sa naučnih i stručnih skupova- stručni članci- osvrti- prikazi- prilozi- prijevodiObjavljujemo: a) izvorne naučne članke koji sadrže do sada neobjavljene

rezultate istraživanja koja korespondiraju sa osnovnom misijomčasopisa

b) izlaganje sa naučnog i stručnog skupa, uz uvjet daprethodno nije objavljeno u zborniku radova skupa

c) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određenestruke i pri tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istra-živanja autora

d) osvrte na zanimljive i korisne publikacije koje su u skladusa osnovnom misijom časopisa

e) prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornikai drugih stručnih publikacija

f) korisne priloge iz struke i za struku a ne moraju predstav-ljati izvorna istraživanja

g) prijevode dosad neobjavljenih članaka koji odgovarajuosnovnoj misiji časopisa

Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi trebaju ispuniti sljedećeuvjete:

273PREGLED

1. Radovi trebaju biti u pisanoj formi (Times New Roman,font - 12), uz prilog odgovarajuće diskete, koji se šalju poštom ilielektronskim putem.

2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni.3. Tekstovi stručnih radova trebaju, u slučajevima kada ela-

boriraju pojedine segmente jednog problema, sadržavati konciznepodnaslove.

4. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa trebajustajati ime i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi.

5. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz radmoraju obavezno biti priložena objašnjenja.

6. Svaki rad treba sadržavati naslov paralelno na b/h/s ina engleskom jeziku, ispred teksta sažet prikaz autorskeelaboracije teme, u trećem licu, ne više od 250 riječi na b/h/si na engleskom jeziku (italic/kurziv), ključne riječi na b/h/s ina engleskom jeziku (italic/kurziv), kao i spisak korišteneliterature na kraju rada. Bez navedenih elemenata nijedanrad neće biti objavljen.

7. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, do jednog (1) autor-skog tabaka/arka, odnosno šesnaest (16) kartica.

8. U radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatskiili srpski), kao i pismo teksta (latinica ili ćirilica)

Radove slati na:Redakcija <<Pregleda>>, Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II, 71000 Sarajevon/r g-đa Fuada Muslić, sekretar redakcijetel: 221-946, e-mail: javnost@unsa.ba

274 PREGLED