Post on 14-May-2023
SVEUČILIŠTE J.J. STROSSMAYERAFILOZOFSKI FAKULTET OSIJEKODSJEK ZA POVIJEST
Medicina Mezopotamije
Tomislav FarkašNemanja Spasenovski
Mentor: doc. dr. sc. Zlatko Đukić
Kolegij: Povijest starog Istoka
Osijek, 2012.
Sadržaj
1.Uvod………………………………………………………………………2
2. Povijest medicine………………………………………………………...3
3. Medicina u Mezopotamiji……………………………………………….5
3.1. Općenito…………………………………………………………….5
3.2. Kirurgija drevne
Mezopotamije…………………………………..7
3.3. Preventivne mjere i zdravstvena
njega……………………….......9
4. Usporedba s medicinom ostalih zemalja starog
vijeka………………10
4.1. Egipat………………………………………………………………10
4.2. Židovska medicina………………………………………………...11
4.3. Indija i Kina……………………………………………………….12
4.4. Grčka i Rim………………………………………………………..14
5. Zaključak……………………………………………………………..…17
2
6. Popis literature………………………………………………………..…18
7. Popis priloga……………………………………………………………..19
1. UVOD
Ova tema je vrlo zanimljiva iz razloga što je medicina
sigurno jedno od najstarijih ljudskih zanimanja. Od kada
postoji život, postoje i bolesti. To ćemo ovim seminarom
pokušati i predočiti. Svakako je veliki izazov uspoređivati
i uopće proučavati medicinu koja se prakticirala prije više
od par tisuća godina.
Današnji svijet uopće ne možemo zamisliti bez lijekova,
koji nas liječe od raznih bolesti koje su nam poznate još iz
razdoblja od nekoliko tisućljeća prije Krista.
3
Liječenje je zasigurno počelo i prije civilizacija
Mezopotamije, no oni su prvi zapisali svoje bolesti i metode
liječenja stoga zahvaljujući njima možemo pratiti razvoj
medicine i liječničke tradicije i prijenos spoznaja na
naredne civilizacije. Kako je za povijest svakog naroda
bitno otkriće pisma, tako je i za medicinu bitan upravo
njezin pisani početak koji se dogodio upravo u Mezopotamiji.
Mi ćemo Vam ovim seminarom pokušati prenijeti kako je to
izgledalo prije nekoliko tisuća godina.
2. POVIJEST MEDICINE
4
Od kada je ljudi na našem planetu postoje i metode
kojima su se oni liječili od raznih bolesti s kojima su se
susretali, stoga za medicinu možemo reći da je svakako jedna
od najstarijih ljudskih djelatnosti. Suvremeni antropolozi
idu toliko daleko da čak kažu da je ona uistinu najstarije
ljudsko zanimanje. Medicinu možemo definirati kao
primjenjenu znanost ili praksu koja se bavi dijagnozom,
liječenjem i prevencijom bolesti. Sva ljudska društva i
zajednice imaju medicinska objašnjenja za rođenje, smrt i
bolesti.
Danas je medicina toliko napredovala, da je nepojmljivo
uopće pomisliti da su stari narodi i civilizacije kroz
povijest bolesti povezivali s raznim prirodnim silama,
demonima, utjecajem zvijezda pa kasnije i voljom bogova. Iz
toga možemo reći da je u prapovijesti, pa i dugi niz godina
nakon toga, medicina bila shvaćana kao nešto mistično i kao
nešto neobjašnjivo te je zbog toga i metoda liječenja bila
dosta ritualna i mistična. S pojavom prvih civilizacija u
Mezopotamiji, o čemu će kasnije biti i detaljnije pisano u
ovom našem radu, dolazimo i do prvih zapisa o liječenjima i
lijekovima koji su se koristili kako bi se ljudi održavali
zdravima. Kroz povijest se pojavljuju mnogi natpisi u gotovo
svakoj razvijenoj civilizaciji iz kojih vidimo da je ona
imala svoje liječnike. Najčešće su ti liječnici bili ujedno
5
i svećenici, upravo iz razloga što je medicina, kako smo već
rekli, bila shvaćana dosta ritualno i mistično.
Prvi trag koji nam je značajan za povijest medicine je
fragment Aristotelovog učenika Menona jer se iz ostataka da
iščitati da se radi o prvoj pisanoj povijesti liječništva.
Za vrijeme prvog rimskog cara Oktavijana, nastala je
povijest „De re medica“, autora Aula Kornelija Celza, koji je
nazvan „Ciceron među liječnicima“ te „Latinski Hipokrat“. Njegova
knjiga je ujedno bila i prva knjiga koja je izašla iz
tiskarskog stroja u 15.stoljeću iz područja medicine. U 13.
stoljeću možemo reći da počinju istraživanja vezana za
povijest medicine jer je tada arapski liječnik Ibn Abi
Usaibi napravio prvu medicinsku historiografiju. Radi se o
knjizi „Životopisi liječnika“. S pojavom humanizma u Europi
javljaju se i prva dijela europskih autora vezana za
povijesno-medicinsko istraživanja. Valja, svakako, naglasiti
da ta djela ne služe toliko povijesnoj svrsi, koliko su ona
praktična djela kako bi se sačuvala i prenijela tradicija
dobrog načina liječenja iz određenih civilizacija na
tadašnje liječnike, te ih stoga ne možemo nazvati pravom
historiografijom.
Kroz sljedeća medicinska historiografija većinom ostaje
u takvom obliku, znači gdje je više namijenjena samim
liječnicima nego povjesničarima i tako sve do 19. stoljeća.
Tada s naglim razvojem prirodnih znanosti, tako i medicine,
6
proučavanje povijesti medicine s praktičnog stajališta, ipak
gubi na važnosti što upravo dovodi do naglog razvoje
medicinske historiografije. Proučavanje i ocjenjivanje
medicinske prošlosti sada je jedna zasebna znanost koja se
služi povijesnim metodama skupljanja izvora, a medicinske
metode se služe isključivo za njihovu analizu,
interpretaciju i shvaćanje.
Povijest medicine nam objašnjava postanak različitih
medicinskih pojmova, ukazuje nam na modele rada koji su
doveli do velikih otkrića, ali svakako sprječava i
ponavljanje grešaka i otklanjanje zabluda vezanih za
liječenje pojedinih bolesti. Kada je riječ o modernim
povjesničarima medicine, možemo ih podijeliti u dva pravca.
Prvi pravac, kojega je začeo tijekom 19.stoljeća K.Sudhoof,
koji se bave istraživanjima i proučavanjima isključivo
medicinskih natpisa i rukopisa kroz povijest, te se ne
osvrće na društveno i političko stanje toga vremena. Dok
drugi pravac, začetnika H.E. Sigerista, koji ipak smatraju
da je za razumijevanje medicine u prošlosti bitno sagledati
i razne društvene, socijalne i političke aspekte.
Ono što svakako u istraživanju povijesti medicine treba
napomenuti je posebna
grana - paleopatologija. Odnosno grana medicne koja ima
zadatak da sistematski proučava tragove bolesti na ostatcima
ljudskih i životinjskih tijela iz daleke prošlosti. Otac
7
paleopatologije je M.A. Ruffer, koji je smatrao da je bolest
starija od čovjeka, te da stoga treba posebno početi
izučavati kako su se bolesti razvijale i pojavljivale
tijekom povijesti. Danas pouzdano znamo, na temeljima
ostataka jednog Pithecanthropusa erectusa iskopanog krajem
19.stoljeća, da je najstarija bolest kojoj ima traga
egzostoza lijevog femura. Izvjesno je da su mnoge današnje
bolesti suputnici čovjeka još od davnih dana, ali isto tako
i da se stav prema liječenju njih kroz povijest radikalno
mijenjao.
Svakako valja naglasiti da je povijest medicine daleko
od dovršenog procesa jer i danas uza svu tehnologiju koja
nam je dostupna, mi i dalje radimo prema istim načelima na
kojima je sama medicina i zasnovana, a svakim danom uza sve
odgovore koje dobijemo zahvaljujući znanosti, postavi nam se
na desetke novih pitanja.
3. MEDICINA U MEZOPOTAMIJI
3.1. Općenito
Kao i obično, u starim civilizacijama, medicinom su se
uglavnom bavili svećenici pa tako i u Mezopotamiji.
Lijekovi, poput onih u srednjem vijeku, nisu postojali te su
8
se bolesni najčešće prepuštali molitvi jer je to bilo jedino
za što su se mogli uhvatiti u trenucima očaja. Pojavom prvih
liječnika dolazi do revolucionarnih promjena. Pojavile su se
razne vrste terapija i pokušaji liječenja travama pa čak i
krirurški postupci, koji su, dakako, bili primitivni i
rizični, a često i pogubni.
Medicina Mezopotamije je bila pretežno u krugovima
misticizma, religije te je sadržavala neke kompleksne
rituale jer se vjerovalo da je svaka bolest povezana s nekim
demonom. Nasuprot toga, ima i racionalnih razmišljanja, ali
dijagnostika nije postojala te su se liječili samo simptomi.
Liječnici su pretežno bili necijenjeni. Ponajprije zbog toga
što je sve bilo tek u začetku, a postotak pogrešaka pri
zahvatima i liječenjima visok. Osvrnuvši se na Herodotove
zapise, zaključuje se da narod nije vjerovao liječnicima u
ono vrijeme, a naročito u Babilonu.
Babilonski liječnici su često bili suci i odvjetnici,
što može biti jedan od razloga nepovjerenja, ali druge
pomoći nije bilo te su ljudi morali prihvatiti pomoć kakva
god ona bila. Vrlo je jednostavno objasniti takav način
degradiranja liječničke struke jer možemo i sami iz ovoga
primijetiti da se medicina u Mezopotamiji zasnivala na
metodi pokušaja i pogrešaka, koji su nažalost zbog
nepoznavanja anatomije čovjeka bili iznimno česti. Također
na temelju Herodotovih zapisa znamo da se u Babilonu
9
bolesnike liječilo između ostalog i na način da se iznesu na
glavni trg gdje su onda, na temelju iskustava ljudi koji su
već imali iskustva sa sličnom bolesti, određivali tijek
liječenja
Babilonci su najviše vjerovali u moć jetre, koja se
smatrala izvorom života, krvi i središtem duše. Životinjska
se jetra koristila u svrhu raznih prognoza, gatanja i
predviđanja tijeka bolesti, no i ostalih stvari poput ishoda
žetve itd. Čak su toliko daleko išli u pridavanju pažnje
jetri da su imali glinene modele ovčje jetre s pedeset
četvrtastih polja, od kojih je svako polje imalo neko
značenje. Tu su metodu kasnije naslijedili i Etruščani.
Važno je istaknuti da je na takvom principu kasnije
podijeljena kora mozga, na slična polja koja su koristili
Babilonci, što se u 20.stoljeću prikazalo dovoljno
prihvatljivo.
Također znamo da su Babilonci vjerovali i u prognoze
temeljene na izgledu njihove tek novorođene djece. Ukoliko
bi se dijete rodilo s kakvom poteškoćom to su smatrali
velikim znakom nadolazeće nesreće i nestabilnog zdravlja.
10
Sl. l Pločica iz
O Mezopotamijskoj medicini najviše saznajemo iz
ostataka Asurbanipalove knjižnice iz nekadašnje Ninive, koja
sadrži mnogobrojne zapise o liječnicima iz tog vremenskog
razdoblja. Osim tih zapisa, u Nippuru je nađena važna
glinena pločica na kojoj je klinastim pismom zapisano
nekoliko informacija o liječničkim procedurama i receptima
Sumerana. Ta je pločica također i najstariji poznati pisani
dokument u svezi medicine.
Za narode Mezopotamije ne može se točno utvrditi jesu
li vršili obdukcije nad ljudskih tijelom, no uzevši u obzir
njihovo limitirano poznavanje anatomije, koje se bazira
poglavito na životinjama, moramo pretpostaviti da nisu
vršili, kao niti neke kasnije civilizacije mnogo godina
nakon njih, nikakve vrste obdukcija na ljudskom tijelu.
Valja napomenuti da su Babilonci, koristili kanabis za
umanjivanje bolova, mak za uspavljivanje i omamljivanje
bolesnika, što se od njih naslijedilo i u mnogo civilizacija
mnogo razvijenije medicine, a u nekim današnjim primitivnim
kulturama se koristi kao lijek i dan danas.
3.2. Kirurgija drevne Mezopotamije
Iako su pronađeni brojni tekstovi klinastog pisma, niti
jedan se ne odnosi konkretno na način kako su izvođene
11
operacije u narodima Mezopotamije. Ono po čemu možemo
zaključiti i povijesno dokazati da su se zahvati izvodili
jest, svakako, Hamurabijev zakonik, u zakonima broj 215. do
222.
„ Ako liječnik hirurškim nožem od bronze na čovjeku izvrši težu operaciju
(doslovno: nanese tešku ranu) i spasi čovjeku život, ili čovjeku hirurškim nožem od
bronze otvori očnu duplju i spasi čovjeku oko, dobit će deset šekela srebra“1
„ Ako je bio muškenum2 dobit će pet šekela srebra“3
„ Ako je bio rob (slobodna) čovjeka vlasnik roba dat će liječniku dva šekela
srebra“4
„Ako čovjek hirurškim nožem od bronze čovjeku nanese tešku ranu i izazove
čovjekovu smrt, ili čovjeku hirurškim nožem od bronze otvori očnu duplju i
upropasti čovjeku oko, da mu se odsijeku ruke“5
„ Ako liječnik hirurškim nožem od bronze robu muškenuma nanese tešku
povredu, ili zazove njegovu smrt, naknadit će roba za roba“6
„ Ako hirurškim nožem od bronze otvori očnu duplju i upropasti čovjeku oko platit
će polovicu njegove vrijednosti u srebru“7
„ Ako liječnik (slobodnu) čovjeku namjesti prelomljenu kost ili izliječi oboljele
tetive, nosilac povrede (bolesnik) dat će pet šekela srebra“8
„ Ako je bio muškenum, dat će tri šekela srebra“9
1 Hamurabijev zakonik, broj 215.2 Pripadnik srednje klase u staroj Mezopotamiji3 Hamurabijev zakonik, broj 216.4 Hamurabijev zakonik, broj 217.5 Hamurabijev zakonik, broj 218.Izvor : Marko Višić, Zakonici drevne Mesopotamije, Svjetlost Sarajevo, 1989., stranica 104.6 Hamurabijev zakonik, broj 219.7 Hamurabijev zakonik, broj 220.8 Hamurabijev zakonik, broj 221.9 Hamurabijev zakonik, broj 222.
12
Svakako treba spomenuti i činjenicu koja kaže da su
Asirci provodili kastraciju, što kao kaznu za nekakav
zločin, što kod mladih pripadnika svojih zarobljenika.
Isto tako postoje brojni tekstovi koji opisuju instrumente
koje su doktori Mezopotamije koristili pri svojim
operacijama. Ono što svakako moramo naglasiti jest da je,
ipak, poznavanje anatomije čovjeka bilo relativno slabo te
se najveće poznavanje same unutrašnjosti organizma svodi na
poznavanje građe životinja.
Isto tako treba istaknuti da kada govorimo o kirurgiji
u Mezopotamiji ne postoje dokazi da su se izvodile operacije
Izvor : Marko Višić, Zakonici drevne Mesopotamije, Svjetlost Sarajevo, 1989., stranica 104.
13
Sl. 2. Detalj natpisa iz Hamurabijevog zakonika
unutrašnjih ozljeda ili unutrašnjih organa, već zahvati na
vanjskim dijelovima tijela, kao što su udovi, uši, nos,
možda povremeno čak i oči, te da je smrtnost nakon takve
vrste zahvata bila veoma velika. Naime Babilonci su
određivali koji dio tijela treba operirati, na način da su
bolesnika namazali glinom te onaj dio tijela na kojemu se
glina najprije stvrdnula su operirali. Glina bi se prvo
stvrdnula na mjestu gdje je najviša tjelesna temperatura u
organizmu stoga to i nije bila toliko nerazumna metoda,
uzevši u obzir njihovo poznavanje o građi tijela.
S raznih nalazišta je utvrđeno da su mnogi instrumenti
koji su mogli poslužiti za operativne zahvate svakako
postojali u civilizacijama Mezopotamije, no teško ih je
odvojiti od oruđa koje su koristili obični ljudi u svojim
kućanstvima.
3.3. Preventivne mjere i zdravstvena njega
U vrijeme bez konkretnih lijekova, s krhkim znanjem
medicine, malo toga se moglo napraviti ukoliko bi se netko
zarazio ili obolio od teže bolesti. Stoga su Babilonci imali
svoj određene mjere kako se zaštititi i spriječiti širenje
bolesti.
14
Vjerovalo se da je voda jedan od najbitnijih čimbenika.
Čista voda bi pomagala prevenciji nekih osnovnih bolesti, a
čak se i smatralo da mezopotamijske rijeke imaju ljekovita
svojstva, da imaju sposobnost liječenja oboljelog te da mogu
ukloniti ''zlo'' koje tu bolest uzrokuje. U nekom svom
primitivnom vjerovanju vidjeli su bar malo svijetlo na kraju
tunela, a i nisu bili daleko od istine. Naime, danas se zna
da često pranje ruku sprječava razvoj bakterija, a time i
bolesti.
Glavno polazište za ostvarivanje dobre njege zdravlja i
prevenciju bolesti je bio sam dom ljudi i njihovo stanište.
Već su onda pridavali veliku važnost čistoći i higijeni.
No, ukoliko bi do bolesti došlo, a nije ju se moglo
izliječiti njihovim metodama, bolesnike su slali u razne
hramove, radi izolacije i, možda, izlječenja od strane neke
više sile. Izolacija će kasnije igrati i važnu ulogu u
drugim kulturama (npr. Grčka)
4. USPOREDBA S MEDICINOM OSTALIH ZEMALJA STAROG VIJEKA
4.1. Egipat
''Za razliku od babilonskih, egipatski su liječnici već bili prilično
cijenjeni.'' 10
10 A.Škrobonja, A.Muzur, V. Rotschild: Povijest medicine za praktičare, Rijeka,
2003.; str.24.
15
Upravo iz te rečenicu odmah na početku možemo vidjet prvu
veliku razliku u poimanju bolesti i medicine u te dvije
civilizacije. Njihovo znanje je bilo naprednije, liječnici
su često bili specijalizirani za liječenje jedne bolesti,
odnosno jednog dijela tijela (npr. oči, prijelome, dišne
putove), što u narodima Mezopotamije nije bila praksa zbog
lošeg poznavanja anatomije. Kako su znali više o anatomiji
ljudskog tijela, bili su u stanju vršiti i procese
balzamiranja, obdukcije, a poput naroda Mezopotamije,
prakticirali su i kirurgiju koja je u odnosu na babilonsku
bila mnogo složenija.
Iz prethodne rečenice nam je vidljivo da Egipćani nisu
imali nikakva moralna uvjerena koja bi ih sprečavala u
rezanju ljudskog tijela. Upravo zbog toga njihova medicina
je na puno razvijenoj razini u odnosu na mezopotamsku. Na
njihovim papirusima se spominju mnogi organi koje Babilonci
i Sumerani nisu spominjali u svojim medicinskim zapisima.
Među tim zapisima su i mnogi u kojima nalazimo magično-
mistične načine liječenja što je velika sličnost u poimanju
liječenja Egipćana i Babilonaca.
Također iz načina na koji su vršili balzamiranje,
vađenjem svih unutrašnjih organa osim srca možemo zaključiti
da su anatomiju doveli na jednu vrlo visoku razinu, koju će
kasnije naslijediti i Grci i Rimljani. Visoki status koji
16
su liječnici u Egiptu imali, mogu zahvaliti i velikom veziru
Imhotepu, za vrijeme faraona Zosera. Upravo iz razloga što
je bio priznati i vjerojatno najveći egipatski liječnik,
kasnije je uzdignut i do boga liječništva. Upravo su zbog
toga, bolesnici odlazili u Imhotepov hram gdje su spavali
tjednima čekajući da se njegov lik u snu ukaže i izliječi,
te time imamo povezanost s mezopotamijskim misticizmom i
izolacijom u hramovima.
Poput Mezopotamljana, također su zapisivali mnogo o
svojim pothvatima te je do danas nađeno obilje zapisanih
materijala, a upravo u njihovim spisima se prvi puta
spominju mozak, zatim opis erekcije, srca kao središte
krvožilnog sustava, kontracepcijske mjere itd.
4.3. Židovska medicina
17
Slika 3. Obavljanje obrezivanja u Egiptu
Sl. 3. Obrezivanje u Egiptu
Židovska medicina obuhvaća znanja iz njihovih
religijskih knjiga te znanja iz prakse koja se razvijala
godinama. Medicina u njih također ima poveznice s 'magijom',
ali i osobnom higijenom svakog pojedinca. Zaraze su se
sprečavale kupanjem u raznim 'rijekama sreće', poput naroda
Mezopotamije.
Za razliku od njih, Mezopotamljani su imali opširnije
znanje na području anatomije ljudskoga tijela. Bitno je
napomenuti da židovski narodi nisu imali nikakvih saznanja o
mozgu. No, zato su im brojevi igrali veliku ulogu pošto je
bilo mnogo pokušaja sistematizacije i numerizacije tjelesnih
elemenata, tipa: broj kostiju, tetiva i sl.
Poput Židova, Babilonci su također imali numerizaciju u
medicini (tzv. kritični dani kada se bolest mijenja te
liječnik ne smije imati ikakvih doticaja s prirodom) te s
ovog numeričkog pogleda medicina ovih dvaju naroda ima neke
zajedničke poveznice, bez obzira što je židovska bila
nerazvijena u velikim razmjerima. Za Židove također znamo da
si imali zakonom zabranjeno bilo kakvo rezanje ljudskog
tijela, što nas dovodi do spoznaje da je obdukciju bilo
nemoguće vršiti te tu možemo naći razloge niske spoznaje o
anatomiji ljudskog tijela.
Ono u čemu možemo također poistovjetiti Židove sa
Babiloncima je u percepciji ženske menstruacije. Naime i
jedni i drugi su smatrali da je žena za vrijeme menstruacije
18
nečista jer se njezina prljava krv iz tijela pročišćava u
tim danima, stoga je ženama bilo zabranjeno obavljati bilo
kakve religiozne dužnosti, ali i imati intimne odnose s
mužem.
4.3. Indija i Kina
Daleka Indija, razvijena uz pomoć mediteranskih utjecaja,
ipak pokazuje viši stupanj medicine i shvaćanja ljudskog
tijela u odnosu na Mezopotamiju. Za razliku od
Mezopotamljana, Indijci su se već rano bavili
rinoplastikom, izradom raznih proteza, i napornim
proučavanjem ljudske anatomije. Znanstvenici su u raznim
spisima pronašli definicije začeća, recepte koji tvore
sredstva za pobačaj, raznorazne afrodizijake i mnogo drugih
naprednih tvari. No, isto kao i u Mezopotamiji, za bolest
su im bili odgovorni raznorazni bogovi i mistična bića u
koja su vjerovali, a lijekovi nisu djelovali ukoliko te
'božanske interferencije' nije bilo. Bitno je napomenuti i
da su Indijci bili fascinirani brojevima te su se podrobno
bavili sistematizacijom i numerizacijom tjelesnih elemenata,
a za ono vrijeme imali su vrlo impresivne podatke.
19
Sl. 4. Operacija uIndiji
Drevna Kina je svoj razvoj medicine doživjela vrlo
naglo. Svećenici su također imali veliku ulogu, pošto se
također vjerovalo u nadnaravna bića koja uzrokuju bolesti,
dok su liječnici bili zaduženi za lijekove.
Ono što bitno razlikuje Kinu od Mezopotamije kad se
gleda s medicinskog stajališta je vrlo dobro poznavanje
ljudske anatomije te vrlo precizne ,za ondašnje vrijeme,
predodžbe o ljudskim organima i samom krvožilnom sustavu.
Krvožilni sustav je imao važnu ulogu u kineskoj
medicini. Uz pomoć određivanja pulsa, i to na više mjesta
obje ruke, liječnici su uspostavljali dijagnoze i prognoze
bolesti te je sam puls imao nevjerojatan broj klasifikacija.
Tehnike kineskih liječnika su definitivno bile neusporedive
s onima u npr. Babilonaca, Sumerana ili Akađana.
20
Narodi Mezopotamije su također bili zaostali što se tiče
mjere znanja o čovjekovu živčanom sustavu. Kinezi su se
relativno rano počeli baviti i akupunkturom, a ni s
kirurgijom nisu ni malo zaostajali.
Zanimljivo je bilo i obrazovanje za liječnika; sam
proces je bio kompliciran, precizno izgrađen te su doktorima
mogli postati samo najbolji studenti.
Usprkos tome što su imali zavidno poznavanje ljudske
anatomije ona se bazirala na obdukcijama vršenima na
životinjama. Sam proces obdukcije je u Kini bio zabranjen
sve do 1913.godine.
4.4. Grčka i Rim
21
Sl. 5 Prikaz crijeva, srca i
Sl. 5. Prikaz crijeva, srca i želuca u Kini
Grčka medicina ima dosta sličnih poveznica s onom u
naroda Mezopotamije, iako se Grke smatralo nevjerojatno
razvijenim i inovativnim narodom.
Uz razne praktičare, liječnike, opet se velika važnost
pridodavala nadnaravnim silama i božanstvima. Jedan od njih
je bio Asklepije, koji je svo znanje naslijedio od Hirona
dok je živio u izolaciji. Bolesni bi dolazili u inkubaciju u
Asklepijev hram te tamo spavali i čekali ozdravljenje. Poput
mezopotamijskog znanja i ostavštine u svezi medicine, Grci
su također ostavili mnogo zapisa, a naročito u Asklepijevom
i ostalim hramovima. Važna poveznica između te dvije
civilizacije je štovanje zmije kao božanstva koje liječi.
Grci su štovali Asklepijevu zmiju, dok su Babilonci veliku
svetost pridavali zmiji/božanstvu Sačan, koja je po njihovom
poimanju bila božanstvo koje liječi bolesne.
Upravo zahvaljujući grčkom štovanju Asklepijeve zmije, taj
je simbol i dan danas ostao kao simbol medicine i
liječništva.
Treba spomenuti i Hipokrata, koji je pridonio razvoju
medicine uklanjajući i negirajući utjecaje božanstava. Za
razliku od liječnika Mezopotamije, Hipokratova škola nije
provodila obdukcije, a o anatomiji ljudskog tijela se nije
znalo mnogo. No, zato je, poput njih pridavao veliku važnost
22
mozgu i smatrao da je središte jednog organizma i da
upravlja njime.
Rimljani su kao narod, naravno, otišli korak dalje, kad
ih se uspoređuje s Babiloncima, naprimjer. Razvijena svijest
o higijeni i sama spoznaja da su imali kompleksne sustave
kupališta, vodovoda i kanalizacija daje nam do znanja koliku
su važnost pridavali zdravlju.
23
Sl. 6 Kip Asklepija sazmijom
Sl. 7 Zmija u današnjem znakuljekarni
Prakticiralo se promatranje, eksperimenti, otkrivali su
nove bolesti i načine liječenja. Rimljani su također
zapisivali mnogo o bolestima, lijekovima i medicinskoj
praksi općenito, a pronađen je i znatan kirurški pribor koji
je bio nešto razvijeniji od onoga iz Mezopotamije. Baš poput
i ostalih naroda obdukcija je bila zabranjena, te su stoga
koristili životinjska tijela za proučavanje i otkrivanje
novih stvari.
Velika je važnost i pažnja odlazila proučavanju
krvožilnog sustava i unutarnjih organa. Nastojali su
shvatiti funkciju krvi, a u većoj mjeri su i uspjeli.
Osim gore navedenih stvari, poput Babilonaca, zanimali
su se za živčani sustav.
Za Babilonce je mozak predstavljao veliku intrigu, dok su
Rimljani za razliku od njih otišli još korak dalje te
proučavali leđnu moždinu te povezanost autonomnog živčanog
sustava s disanjem i drugim bitnim stvarima potrebnima za
čovjekov organizam.
5. ZAKLJUČAK
Kada sagledamo sam napredak medicine, za narode
Mezopotamije svakako možemo reći da je značajno što su nam
ostavili prve pisane tragove uopće o pojmu liječenja,
medicine i općenito bolesti. Ostavili su nam u nasljeđe
24
prilično detaljne opise bolesti koje nažalost i dan danas
možemo susresti u našem svijetu, a oni su prvi spoznali i
prepoznali simptome, pa čak i pokušavali pronaći načine za
liječenje.
Medicina Mezopotamije je sigurno daleko od današnjeg
poimanja medicine, ali nam daje uvid ne samo o bolestima,
već i o društvenim i socijalnim prilikama koje su tada
vladala, te je stoga njezinim proučavanjem lakše shvatiti
općenito civilizaciju koja ju je i prakticirala. Kako se
bude otkrivalo još više natpisa i nalazišta medicinskih
tekstova, sigurno će nam porast i spoznaja o kompletnom
načinu života u Mezopotamiji.
6. POPIS LITERATURE
25
A.Škrobonja, A.Muzur, V. Rotschild; Povijest medicine za
praktičare, Rijeka, 2003.
J. Martins e Silva, A medicina na Mesopotamia Antiga parte 1
Acta Med Port, 2009; 22: 841-854
J. Martins e Silva, A medicina na Mesopotamia Antiga parte 2
Acta Med Port ,2010; 23: 125-140
N. H. Metcalfe, A description of the methods used to obtain
information on ancient disease and medicine and of how the
evidence has survived, Postgrad Med J 2007;83:655–658. doi:
10.1136/pgmj.2007.057372
L. P. Retief, P. L. Cilliers, Mesopotamian medicine,
History Of Medicine, January 2007, Vol. 97, No. 1
P.B. Adamson, Surgery in ancient Mesopotamia, Medical
History, 1991, 35: 428-435.
Marko Višić, Zakonici drevne Mesopotamije, Svjetlost
Sarajevo, 1989.
Skupina autora, Medicinska enciklopedija, svezak 5 O-Sok,
Jugoslavenski leksikografski zavod Zagreb, 1970.
26
7. POPIS PRILOGA
Slika 1. -
http://mediko.sveznadar.info/10PoceciMedicine/10/Nipur.jpg
Slika 2. - A.Škrobonja, A.Muzur, V. Rotschild; Povijest
medicine za praktičare,
Rijeka, 2003., str. 23. (skenirano)
Slika 3. - A.Škrobonja, A.Muzur, V. Rotschild; Povijest
medicine za praktičare,
Rijeka, 2003., str. 32. (skenirano)
Slika 4. - A.Škrobonja, A.Muzur, V. Rotschild; Povijest
medicine za praktičare,
Rijeka, 2003., str. 37. (skenirano)
Slika 5. - A.Škrobonja, A.Muzur, V. Rotschild; Povijest
medicine za praktičare,
Rijeka, 2003., str. 41. (skenirano)
Slika 6. - A.Škrobonja, A.Muzur, V. Rotschild; Povijest
medicine za praktičare,
Rijeka, 2003., str.48. (skenirano)
27