Medicina Mezopotamije

SVEUČILIŠTE J.J. STROSSMAYERAFILOZOFSKI FAKULTET OSIJEKODSJEK ZA POVIJEST

Medicina Mezopotamije

Tomislav FarkašNemanja Spasenovski

Mentor: doc. dr. sc. Zlatko Đukić

Kolegij: Povijest starog Istoka

Osijek, 2012.

Sadržaj

1.Uvod………………………………………………………………………2

2. Povijest medicine………………………………………………………...3

3. Medicina u Mezopotamiji……………………………………………….5

3.1. Općenito…………………………………………………………….5

3.2. Kirurgija drevne

Mezopotamije…………………………………..7

3.3. Preventivne mjere i zdravstvena

njega……………………….......9

4. Usporedba s medicinom ostalih zemalja starog

vijeka………………10

4.1. Egipat………………………………………………………………10

4.2. Židovska medicina………………………………………………...11

4.3. Indija i Kina……………………………………………………….12

4.4. Grčka i Rim………………………………………………………..14

5. Zaključak……………………………………………………………..…17

2

6. Popis literature………………………………………………………..…18

7. Popis priloga……………………………………………………………..19

1. UVOD

Ova tema je vrlo zanimljiva iz razloga što je medicina

sigurno jedno od najstarijih ljudskih zanimanja. Od kada

postoji život, postoje i bolesti. To ćemo ovim seminarom

pokušati i predočiti. Svakako je veliki izazov uspoređivati

i uopće proučavati medicinu koja se prakticirala prije više

od par tisuća godina.

Današnji svijet uopće ne možemo zamisliti bez lijekova,

koji nas liječe od raznih bolesti koje su nam poznate još iz

razdoblja od nekoliko tisućljeća prije Krista.

3

Liječenje je zasigurno počelo i prije civilizacija

Mezopotamije, no oni su prvi zapisali svoje bolesti i metode

liječenja stoga zahvaljujući njima možemo pratiti razvoj

medicine i liječničke tradicije i prijenos spoznaja na

naredne civilizacije. Kako je za povijest svakog naroda

bitno otkriće pisma, tako je i za medicinu bitan upravo

njezin pisani početak koji se dogodio upravo u Mezopotamiji.

Mi ćemo Vam ovim seminarom pokušati prenijeti kako je to

izgledalo prije nekoliko tisuća godina.

2. POVIJEST MEDICINE

4

Od kada je ljudi na našem planetu postoje i metode

kojima su se oni liječili od raznih bolesti s kojima su se

susretali, stoga za medicinu možemo reći da je svakako jedna

od najstarijih ljudskih djelatnosti. Suvremeni antropolozi

idu toliko daleko da čak kažu da je ona uistinu najstarije

ljudsko zanimanje. Medicinu možemo definirati kao

primjenjenu znanost ili praksu koja se bavi dijagnozom,

liječenjem i prevencijom bolesti. Sva ljudska društva i

zajednice imaju medicinska objašnjenja za rođenje, smrt i

bolesti.

Danas je medicina toliko napredovala, da je nepojmljivo

uopće pomisliti da su stari narodi i civilizacije kroz

povijest bolesti povezivali s raznim prirodnim silama,

demonima, utjecajem zvijezda pa kasnije i voljom bogova. Iz

toga možemo reći da je u prapovijesti, pa i dugi niz godina

nakon toga, medicina bila shvaćana kao nešto mistično i kao

nešto neobjašnjivo te je zbog toga i metoda liječenja bila

dosta ritualna i mistična. S pojavom prvih civilizacija u

Mezopotamiji, o čemu će kasnije biti i detaljnije pisano u

ovom našem radu, dolazimo i do prvih zapisa o liječenjima i

lijekovima koji su se koristili kako bi se ljudi održavali

zdravima. Kroz povijest se pojavljuju mnogi natpisi u gotovo

svakoj razvijenoj civilizaciji iz kojih vidimo da je ona

imala svoje liječnike. Najčešće su ti liječnici bili ujedno

5

i svećenici, upravo iz razloga što je medicina, kako smo već

rekli, bila shvaćana dosta ritualno i mistično.

Prvi trag koji nam je značajan za povijest medicine je

fragment Aristotelovog učenika Menona jer se iz ostataka da

iščitati da se radi o prvoj pisanoj povijesti liječništva.

Za vrijeme prvog rimskog cara Oktavijana, nastala je

povijest „De re medica“, autora Aula Kornelija Celza, koji je

nazvan „Ciceron među liječnicima“ te „Latinski Hipokrat“. Njegova

knjiga je ujedno bila i prva knjiga koja je izašla iz

tiskarskog stroja u 15.stoljeću iz područja medicine. U 13.

stoljeću možemo reći da počinju istraživanja vezana za

povijest medicine jer je tada arapski liječnik Ibn Abi

Usaibi napravio prvu medicinsku historiografiju. Radi se o

knjizi „Životopisi liječnika“. S pojavom humanizma u Europi

javljaju se i prva dijela europskih autora vezana za

povijesno-medicinsko istraživanja. Valja, svakako, naglasiti

da ta djela ne služe toliko povijesnoj svrsi, koliko su ona

praktična djela kako bi se sačuvala i prenijela tradicija

dobrog načina liječenja iz određenih civilizacija na

tadašnje liječnike, te ih stoga ne možemo nazvati pravom

historiografijom.

Kroz sljedeća medicinska historiografija većinom ostaje

u takvom obliku, znači gdje je više namijenjena samim

liječnicima nego povjesničarima i tako sve do 19. stoljeća.

Tada s naglim razvojem prirodnih znanosti, tako i medicine,

6

proučavanje povijesti medicine s praktičnog stajališta, ipak

gubi na važnosti što upravo dovodi do naglog razvoje

medicinske historiografije. Proučavanje i ocjenjivanje

medicinske prošlosti sada je jedna zasebna znanost koja se

služi povijesnim metodama skupljanja izvora, a medicinske

metode se služe isključivo za njihovu analizu,

interpretaciju i shvaćanje.

Povijest medicine nam objašnjava postanak različitih

medicinskih pojmova, ukazuje nam na modele rada koji su

doveli do velikih otkrića, ali svakako sprječava i

ponavljanje grešaka i otklanjanje zabluda vezanih za

liječenje pojedinih bolesti. Kada je riječ o modernim

povjesničarima medicine, možemo ih podijeliti u dva pravca.

Prvi pravac, kojega je začeo tijekom 19.stoljeća K.Sudhoof,

koji se bave istraživanjima i proučavanjima isključivo

medicinskih natpisa i rukopisa kroz povijest, te se ne

osvrće na društveno i političko stanje toga vremena. Dok

drugi pravac, začetnika H.E. Sigerista, koji ipak smatraju

da je za razumijevanje medicine u prošlosti bitno sagledati

i razne društvene, socijalne i političke aspekte.

Ono što svakako u istraživanju povijesti medicine treba

napomenuti je posebna

grana - paleopatologija. Odnosno grana medicne koja ima

zadatak da sistematski proučava tragove bolesti na ostatcima

ljudskih i životinjskih tijela iz daleke prošlosti. Otac

7

paleopatologije je M.A. Ruffer, koji je smatrao da je bolest

starija od čovjeka, te da stoga treba posebno početi

izučavati kako su se bolesti razvijale i pojavljivale

tijekom povijesti. Danas pouzdano znamo, na temeljima

ostataka jednog Pithecanthropusa erectusa iskopanog krajem

19.stoljeća, da je najstarija bolest kojoj ima traga

egzostoza lijevog femura. Izvjesno je da su mnoge današnje

bolesti suputnici čovjeka još od davnih dana, ali isto tako

i da se stav prema liječenju njih kroz povijest radikalno

mijenjao.

Svakako valja naglasiti da je povijest medicine daleko

od dovršenog procesa jer i danas uza svu tehnologiju koja

nam je dostupna, mi i dalje radimo prema istim načelima na

kojima je sama medicina i zasnovana, a svakim danom uza sve

odgovore koje dobijemo zahvaljujući znanosti, postavi nam se

na desetke novih pitanja.

3. MEDICINA U MEZOPOTAMIJI

3.1. Općenito

Kao i obično, u starim civilizacijama, medicinom su se

uglavnom bavili svećenici pa tako i u Mezopotamiji.

Lijekovi, poput onih u srednjem vijeku, nisu postojali te su

8

se bolesni najčešće prepuštali molitvi jer je to bilo jedino

za što su se mogli uhvatiti u trenucima očaja. Pojavom prvih

liječnika dolazi do revolucionarnih promjena. Pojavile su se

razne vrste terapija i pokušaji liječenja travama pa čak i

krirurški postupci, koji su, dakako, bili primitivni i

rizični, a često i pogubni.

Medicina Mezopotamije je bila pretežno u krugovima

misticizma, religije te je sadržavala neke kompleksne

rituale jer se vjerovalo da je svaka bolest povezana s nekim

demonom. Nasuprot toga, ima i racionalnih razmišljanja, ali

dijagnostika nije postojala te su se liječili samo simptomi.

Liječnici su pretežno bili necijenjeni. Ponajprije zbog toga

što je sve bilo tek u začetku, a postotak pogrešaka pri

zahvatima i liječenjima visok. Osvrnuvši se na Herodotove

zapise, zaključuje se da narod nije vjerovao liječnicima u

ono vrijeme, a naročito u Babilonu.

Babilonski liječnici su često bili suci i odvjetnici,

što može biti jedan od razloga nepovjerenja, ali druge

pomoći nije bilo te su ljudi morali prihvatiti pomoć kakva

god ona bila. Vrlo je jednostavno objasniti takav način

degradiranja liječničke struke jer možemo i sami iz ovoga

primijetiti da se medicina u Mezopotamiji zasnivala na

metodi pokušaja i pogrešaka, koji su nažalost zbog

nepoznavanja anatomije čovjeka bili iznimno česti. Također

na temelju Herodotovih zapisa znamo da se u Babilonu

9

bolesnike liječilo između ostalog i na način da se iznesu na

glavni trg gdje su onda, na temelju iskustava ljudi koji su

već imali iskustva sa sličnom bolesti, određivali tijek

liječenja

Babilonci su najviše vjerovali u moć jetre, koja se

smatrala izvorom života, krvi i središtem duše. Životinjska

se jetra koristila u svrhu raznih prognoza, gatanja i

predviđanja tijeka bolesti, no i ostalih stvari poput ishoda

žetve itd. Čak su toliko daleko išli u pridavanju pažnje

jetri da su imali glinene modele ovčje jetre s pedeset

četvrtastih polja, od kojih je svako polje imalo neko

značenje. Tu su metodu kasnije naslijedili i Etruščani.

Važno je istaknuti da je na takvom principu kasnije

podijeljena kora mozga, na slična polja koja su koristili

Babilonci, što se u 20.stoljeću prikazalo dovoljno

prihvatljivo.

Također znamo da su Babilonci vjerovali i u prognoze

temeljene na izgledu njihove tek novorođene djece. Ukoliko

bi se dijete rodilo s kakvom poteškoćom to su smatrali

velikim znakom nadolazeće nesreće i nestabilnog zdravlja.

10

Sl. l Pločica iz

O Mezopotamijskoj medicini najviše saznajemo iz

ostataka Asurbanipalove knjižnice iz nekadašnje Ninive, koja

sadrži mnogobrojne zapise o liječnicima iz tog vremenskog

razdoblja. Osim tih zapisa, u Nippuru je nađena važna

glinena pločica na kojoj je klinastim pismom zapisano

nekoliko informacija o liječničkim procedurama i receptima

Sumerana. Ta je pločica također i najstariji poznati pisani

dokument u svezi medicine.

Za narode Mezopotamije ne može se točno utvrditi jesu

li vršili obdukcije nad ljudskih tijelom, no uzevši u obzir

njihovo limitirano poznavanje anatomije, koje se bazira

poglavito na životinjama, moramo pretpostaviti da nisu

vršili, kao niti neke kasnije civilizacije mnogo godina

nakon njih, nikakve vrste obdukcija na ljudskom tijelu.

Valja napomenuti da su Babilonci, koristili kanabis za

umanjivanje bolova, mak za uspavljivanje i omamljivanje

bolesnika, što se od njih naslijedilo i u mnogo civilizacija

mnogo razvijenije medicine, a u nekim današnjim primitivnim

kulturama se koristi kao lijek i dan danas.

3.2. Kirurgija drevne Mezopotamije

Iako su pronađeni brojni tekstovi klinastog pisma, niti

jedan se ne odnosi konkretno na način kako su izvođene

11

operacije u narodima Mezopotamije. Ono po čemu možemo

zaključiti i povijesno dokazati da su se zahvati izvodili

jest, svakako, Hamurabijev zakonik, u zakonima broj 215. do

222.

„ Ako liječnik hirurškim nožem od bronze na čovjeku izvrši težu operaciju

(doslovno: nanese tešku ranu) i spasi čovjeku život, ili čovjeku hirurškim nožem od

bronze otvori očnu duplju i spasi čovjeku oko, dobit će deset šekela srebra“1

„ Ako je bio muškenum2 dobit će pet šekela srebra“3

„ Ako je bio rob (slobodna) čovjeka vlasnik roba dat će liječniku dva šekela

srebra“4

„Ako čovjek hirurškim nožem od bronze čovjeku nanese tešku ranu i izazove

čovjekovu smrt, ili čovjeku hirurškim nožem od bronze otvori očnu duplju i

upropasti čovjeku oko, da mu se odsijeku ruke“5

„ Ako liječnik hirurškim nožem od bronze robu muškenuma nanese tešku

povredu, ili zazove njegovu smrt, naknadit će roba za roba“6

„ Ako hirurškim nožem od bronze otvori očnu duplju i upropasti čovjeku oko platit

će polovicu njegove vrijednosti u srebru“7

„ Ako liječnik (slobodnu) čovjeku namjesti prelomljenu kost ili izliječi oboljele

tetive, nosilac povrede (bolesnik) dat će pet šekela srebra“8

„ Ako je bio muškenum, dat će tri šekela srebra“9

1 Hamurabijev zakonik, broj 215.2 Pripadnik srednje klase u staroj Mezopotamiji3 Hamurabijev zakonik, broj 216.4 Hamurabijev zakonik, broj 217.5 Hamurabijev zakonik, broj 218.Izvor : Marko Višić, Zakonici drevne Mesopotamije, Svjetlost Sarajevo, 1989., stranica 104.6 Hamurabijev zakonik, broj 219.7 Hamurabijev zakonik, broj 220.8 Hamurabijev zakonik, broj 221.9 Hamurabijev zakonik, broj 222.

12

Svakako treba spomenuti i činjenicu koja kaže da su

Asirci provodili kastraciju, što kao kaznu za nekakav

zločin, što kod mladih pripadnika svojih zarobljenika.

Isto tako postoje brojni tekstovi koji opisuju instrumente

koje su doktori Mezopotamije koristili pri svojim

operacijama. Ono što svakako moramo naglasiti jest da je,

ipak, poznavanje anatomije čovjeka bilo relativno slabo te

se najveće poznavanje same unutrašnjosti organizma svodi na

poznavanje građe životinja.

Isto tako treba istaknuti da kada govorimo o kirurgiji

u Mezopotamiji ne postoje dokazi da su se izvodile operacije

Izvor : Marko Višić, Zakonici drevne Mesopotamije, Svjetlost Sarajevo, 1989., stranica 104.

13

Sl. 2. Detalj natpisa iz Hamurabijevog zakonika

unutrašnjih ozljeda ili unutrašnjih organa, već zahvati na

vanjskim dijelovima tijela, kao što su udovi, uši, nos,

možda povremeno čak i oči, te da je smrtnost nakon takve

vrste zahvata bila veoma velika. Naime Babilonci su

određivali koji dio tijela treba operirati, na način da su

bolesnika namazali glinom te onaj dio tijela na kojemu se

glina najprije stvrdnula su operirali. Glina bi se prvo

stvrdnula na mjestu gdje je najviša tjelesna temperatura u

organizmu stoga to i nije bila toliko nerazumna metoda,

uzevši u obzir njihovo poznavanje o građi tijela.

S raznih nalazišta je utvrđeno da su mnogi instrumenti

koji su mogli poslužiti za operativne zahvate svakako

postojali u civilizacijama Mezopotamije, no teško ih je

odvojiti od oruđa koje su koristili obični ljudi u svojim

kućanstvima.

3.3. Preventivne mjere i zdravstvena njega

U vrijeme bez konkretnih lijekova, s krhkim znanjem

medicine, malo toga se moglo napraviti ukoliko bi se netko

zarazio ili obolio od teže bolesti. Stoga su Babilonci imali

svoj određene mjere kako se zaštititi i spriječiti širenje

bolesti.

14

Vjerovalo se da je voda jedan od najbitnijih čimbenika.

Čista voda bi pomagala prevenciji nekih osnovnih bolesti, a

čak se i smatralo da mezopotamijske rijeke imaju ljekovita

svojstva, da imaju sposobnost liječenja oboljelog te da mogu

ukloniti ''zlo'' koje tu bolest uzrokuje. U nekom svom

primitivnom vjerovanju vidjeli su bar malo svijetlo na kraju

tunela, a i nisu bili daleko od istine. Naime, danas se zna

da često pranje ruku sprječava razvoj bakterija, a time i

bolesti.

Glavno polazište za ostvarivanje dobre njege zdravlja i

prevenciju bolesti je bio sam dom ljudi i njihovo stanište.

Već su onda pridavali veliku važnost čistoći i higijeni.

No, ukoliko bi do bolesti došlo, a nije ju se moglo

izliječiti njihovim metodama, bolesnike su slali u razne

hramove, radi izolacije i, možda, izlječenja od strane neke

više sile. Izolacija će kasnije igrati i važnu ulogu u

drugim kulturama (npr. Grčka)

4. USPOREDBA S MEDICINOM OSTALIH ZEMALJA STAROG VIJEKA

4.1. Egipat

''Za razliku od babilonskih, egipatski su liječnici već bili prilično

cijenjeni.'' 10

10 A.Škrobonja, A.Muzur, V. Rotschild: Povijest medicine za praktičare, Rijeka,

2003.; str.24.

15

Upravo iz te rečenicu odmah na početku možemo vidjet prvu

veliku razliku u poimanju bolesti i medicine u te dvije

civilizacije. Njihovo znanje je bilo naprednije, liječnici

su često bili specijalizirani za liječenje jedne bolesti,

odnosno jednog dijela tijela (npr. oči, prijelome, dišne

putove), što u narodima Mezopotamije nije bila praksa zbog

lošeg poznavanja anatomije. Kako su znali više o anatomiji

ljudskog tijela, bili su u stanju vršiti i procese

balzamiranja, obdukcije, a poput naroda Mezopotamije,

prakticirali su i kirurgiju koja je u odnosu na babilonsku

bila mnogo složenija.

Iz prethodne rečenice nam je vidljivo da Egipćani nisu

imali nikakva moralna uvjerena koja bi ih sprečavala u

rezanju ljudskog tijela. Upravo zbog toga njihova medicina

je na puno razvijenoj razini u odnosu na mezopotamsku. Na

njihovim papirusima se spominju mnogi organi koje Babilonci

i Sumerani nisu spominjali u svojim medicinskim zapisima.

Među tim zapisima su i mnogi u kojima nalazimo magično-

mistične načine liječenja što je velika sličnost u poimanju

liječenja Egipćana i Babilonaca.

Također iz načina na koji su vršili balzamiranje,

vađenjem svih unutrašnjih organa osim srca možemo zaključiti

da su anatomiju doveli na jednu vrlo visoku razinu, koju će

kasnije naslijediti i Grci i Rimljani. Visoki status koji

16

su liječnici u Egiptu imali, mogu zahvaliti i velikom veziru

Imhotepu, za vrijeme faraona Zosera. Upravo iz razloga što

je bio priznati i vjerojatno najveći egipatski liječnik,

kasnije je uzdignut i do boga liječništva. Upravo su zbog

toga, bolesnici odlazili u Imhotepov hram gdje su spavali

tjednima čekajući da se njegov lik u snu ukaže i izliječi,

te time imamo povezanost s mezopotamijskim misticizmom i

izolacijom u hramovima.

Poput Mezopotamljana, također su zapisivali mnogo o

svojim pothvatima te je do danas nađeno obilje zapisanih

materijala, a upravo u njihovim spisima se prvi puta

spominju mozak, zatim opis erekcije, srca kao središte

krvožilnog sustava, kontracepcijske mjere itd.

4.3. Židovska medicina

17

Slika 3. Obavljanje obrezivanja u Egiptu

Sl. 3. Obrezivanje u Egiptu

Židovska medicina obuhvaća znanja iz njihovih

religijskih knjiga te znanja iz prakse koja se razvijala

godinama. Medicina u njih također ima poveznice s 'magijom',

ali i osobnom higijenom svakog pojedinca. Zaraze su se

sprečavale kupanjem u raznim 'rijekama sreće', poput naroda

Mezopotamije.

Za razliku od njih, Mezopotamljani su imali opširnije

znanje na području anatomije ljudskoga tijela. Bitno je

napomenuti da židovski narodi nisu imali nikakvih saznanja o

mozgu. No, zato su im brojevi igrali veliku ulogu pošto je

bilo mnogo pokušaja sistematizacije i numerizacije tjelesnih

elemenata, tipa: broj kostiju, tetiva i sl.

Poput Židova, Babilonci su također imali numerizaciju u

medicini (tzv. kritični dani kada se bolest mijenja te

liječnik ne smije imati ikakvih doticaja s prirodom) te s

ovog numeričkog pogleda medicina ovih dvaju naroda ima neke

zajedničke poveznice, bez obzira što je židovska bila

nerazvijena u velikim razmjerima. Za Židove također znamo da

si imali zakonom zabranjeno bilo kakvo rezanje ljudskog

tijela, što nas dovodi do spoznaje da je obdukciju bilo

nemoguće vršiti te tu možemo naći razloge niske spoznaje o

anatomiji ljudskog tijela.

Ono u čemu možemo također poistovjetiti Židove sa

Babiloncima je u percepciji ženske menstruacije. Naime i

jedni i drugi su smatrali da je žena za vrijeme menstruacije

18

nečista jer se njezina prljava krv iz tijela pročišćava u

tim danima, stoga je ženama bilo zabranjeno obavljati bilo

kakve religiozne dužnosti, ali i imati intimne odnose s

mužem.

4.3. Indija i Kina

Daleka Indija, razvijena uz pomoć mediteranskih utjecaja,

ipak pokazuje viši stupanj medicine i shvaćanja ljudskog

tijela u odnosu na Mezopotamiju. Za razliku od

Mezopotamljana, Indijci su se već rano bavili

rinoplastikom, izradom raznih proteza, i napornim

proučavanjem ljudske anatomije. Znanstvenici su u raznim

spisima pronašli definicije začeća, recepte koji tvore

sredstva za pobačaj, raznorazne afrodizijake i mnogo drugih

naprednih tvari. No, isto kao i u Mezopotamiji, za bolest

su im bili odgovorni raznorazni bogovi i mistična bića u

koja su vjerovali, a lijekovi nisu djelovali ukoliko te

'božanske interferencije' nije bilo. Bitno je napomenuti i

da su Indijci bili fascinirani brojevima te su se podrobno

bavili sistematizacijom i numerizacijom tjelesnih elemenata,

a za ono vrijeme imali su vrlo impresivne podatke.

19

Sl. 4. Operacija uIndiji

Drevna Kina je svoj razvoj medicine doživjela vrlo

naglo. Svećenici su također imali veliku ulogu, pošto se

također vjerovalo u nadnaravna bića koja uzrokuju bolesti,

dok su liječnici bili zaduženi za lijekove.

Ono što bitno razlikuje Kinu od Mezopotamije kad se

gleda s medicinskog stajališta je vrlo dobro poznavanje

ljudske anatomije te vrlo precizne ,za ondašnje vrijeme,

predodžbe o ljudskim organima i samom krvožilnom sustavu.

Krvožilni sustav je imao važnu ulogu u kineskoj

medicini. Uz pomoć određivanja pulsa, i to na više mjesta

obje ruke, liječnici su uspostavljali dijagnoze i prognoze

bolesti te je sam puls imao nevjerojatan broj klasifikacija.

Tehnike kineskih liječnika su definitivno bile neusporedive

s onima u npr. Babilonaca, Sumerana ili Akađana.

20

Narodi Mezopotamije su također bili zaostali što se tiče

mjere znanja o čovjekovu živčanom sustavu. Kinezi su se

relativno rano počeli baviti i akupunkturom, a ni s

kirurgijom nisu ni malo zaostajali.

Zanimljivo je bilo i obrazovanje za liječnika; sam

proces je bio kompliciran, precizno izgrađen te su doktorima

mogli postati samo najbolji studenti.

Usprkos tome što su imali zavidno poznavanje ljudske

anatomije ona se bazirala na obdukcijama vršenima na

životinjama. Sam proces obdukcije je u Kini bio zabranjen

sve do 1913.godine.

4.4. Grčka i Rim

21

Sl. 5 Prikaz crijeva, srca i

Sl. 5. Prikaz crijeva, srca i želuca u Kini

Grčka medicina ima dosta sličnih poveznica s onom u

naroda Mezopotamije, iako se Grke smatralo nevjerojatno

razvijenim i inovativnim narodom.

Uz razne praktičare, liječnike, opet se velika važnost

pridodavala nadnaravnim silama i božanstvima. Jedan od njih

je bio Asklepije, koji je svo znanje naslijedio od Hirona

dok je živio u izolaciji. Bolesni bi dolazili u inkubaciju u

Asklepijev hram te tamo spavali i čekali ozdravljenje. Poput

mezopotamijskog znanja i ostavštine u svezi medicine, Grci

su također ostavili mnogo zapisa, a naročito u Asklepijevom

i ostalim hramovima. Važna poveznica između te dvije

civilizacije je štovanje zmije kao božanstva koje liječi.

Grci su štovali Asklepijevu zmiju, dok su Babilonci veliku

svetost pridavali zmiji/božanstvu Sačan, koja je po njihovom

poimanju bila božanstvo koje liječi bolesne.

Upravo zahvaljujući grčkom štovanju Asklepijeve zmije, taj

je simbol i dan danas ostao kao simbol medicine i

liječništva.

Treba spomenuti i Hipokrata, koji je pridonio razvoju

medicine uklanjajući i negirajući utjecaje božanstava. Za

razliku od liječnika Mezopotamije, Hipokratova škola nije

provodila obdukcije, a o anatomiji ljudskog tijela se nije

znalo mnogo. No, zato je, poput njih pridavao veliku važnost

22

mozgu i smatrao da je središte jednog organizma i da

upravlja njime.

Rimljani su kao narod, naravno, otišli korak dalje, kad

ih se uspoređuje s Babiloncima, naprimjer. Razvijena svijest

o higijeni i sama spoznaja da su imali kompleksne sustave

kupališta, vodovoda i kanalizacija daje nam do znanja koliku

su važnost pridavali zdravlju.

23

Sl. 6 Kip Asklepija sazmijom

Sl. 7 Zmija u današnjem znakuljekarni

Prakticiralo se promatranje, eksperimenti, otkrivali su

nove bolesti i načine liječenja. Rimljani su također

zapisivali mnogo o bolestima, lijekovima i medicinskoj

praksi općenito, a pronađen je i znatan kirurški pribor koji

je bio nešto razvijeniji od onoga iz Mezopotamije. Baš poput

i ostalih naroda obdukcija je bila zabranjena, te su stoga

koristili životinjska tijela za proučavanje i otkrivanje

novih stvari.

Velika je važnost i pažnja odlazila proučavanju

krvožilnog sustava i unutarnjih organa. Nastojali su

shvatiti funkciju krvi, a u većoj mjeri su i uspjeli.

Osim gore navedenih stvari, poput Babilonaca, zanimali

su se za živčani sustav.

Za Babilonce je mozak predstavljao veliku intrigu, dok su

Rimljani za razliku od njih otišli još korak dalje te

proučavali leđnu moždinu te povezanost autonomnog živčanog

sustava s disanjem i drugim bitnim stvarima potrebnima za

čovjekov organizam.

5. ZAKLJUČAK

Kada sagledamo sam napredak medicine, za narode

Mezopotamije svakako možemo reći da je značajno što su nam

ostavili prve pisane tragove uopće o pojmu liječenja,

medicine i općenito bolesti. Ostavili su nam u nasljeđe

24

prilično detaljne opise bolesti koje nažalost i dan danas

možemo susresti u našem svijetu, a oni su prvi spoznali i

prepoznali simptome, pa čak i pokušavali pronaći načine za

liječenje.

Medicina Mezopotamije je sigurno daleko od današnjeg

poimanja medicine, ali nam daje uvid ne samo o bolestima,

već i o društvenim i socijalnim prilikama koje su tada

vladala, te je stoga njezinim proučavanjem lakše shvatiti

općenito civilizaciju koja ju je i prakticirala. Kako se

bude otkrivalo još više natpisa i nalazišta medicinskih

tekstova, sigurno će nam porast i spoznaja o kompletnom

načinu života u Mezopotamiji.

6. POPIS LITERATURE

25

A.Škrobonja, A.Muzur, V. Rotschild; Povijest medicine za

praktičare, Rijeka, 2003.

J. Martins e Silva, A medicina na Mesopotamia Antiga parte 1

Acta Med Port, 2009; 22: 841-854

J. Martins e Silva, A medicina na Mesopotamia Antiga parte 2

Acta Med Port ,2010; 23: 125-140

N. H. Metcalfe, A description of the methods used to obtain

information on ancient disease and medicine and of how the

evidence has survived, Postgrad Med J 2007;83:655–658. doi:

10.1136/pgmj.2007.057372

L. P. Retief, P. L. Cilliers, Mesopotamian medicine,

History Of Medicine, January 2007, Vol. 97, No. 1

P.B. Adamson, Surgery in ancient Mesopotamia, Medical

History, 1991, 35: 428-435.

Marko Višić, Zakonici drevne Mesopotamije, Svjetlost

Sarajevo, 1989.

Skupina autora, Medicinska enciklopedija, svezak 5 O-Sok,

Jugoslavenski leksikografski zavod Zagreb, 1970.

26

7. POPIS PRILOGA

Slika 1. -

http://mediko.sveznadar.info/10PoceciMedicine/10/Nipur.jpg

Slika 2. - A.Škrobonja, A.Muzur, V. Rotschild; Povijest

medicine za praktičare,

Rijeka, 2003., str. 23. (skenirano)












Rijeka, 2003., str.48. (skenirano)

27

http://mediko.sveznadar.info/10PoceciMedicine/10/Nipur.jpg

Slika 7. - http://www.pojatno.hr/pojatno/ljekarna

28

http://www.pojatno.hr/pojatno/ljekarna

Medicina Mezopotamije

Documents

Transcript of Medicina Mezopotamije