copyright by @felixx (iz knjige „Feministički mitovi, laži ... i poslijedice“ Feminizam – mit o obiteljskom nasilju

Ovo je jedno od najozbiljnijih područja djelovanja današnjeg radikalnog feminizma, koje se zapravo pretvorilo u udruženi zločinački poduhvat na razini društva.A mnoge procedure i učenja iz domene obiteljskog nasilja bazirane su na ideološkim učenjima jednog psihologa - osuđenog pedofilskog silovatelja.

I pričekajte malo sa tim silnim pljuvanjem i optužbama za mizoginiju - prvo pročitajte cijeli članak pa onda sami zaključite!

Naravno, obiteljsko nasilje je vrlo ozbiljan problem. Iako se brojke i ozbiljnost incidenata često preuveličavaju, nitko razuman neće sporiti da se tom problemu treba vrlo ozbiljno pristupati.Problem je , međutim, u feminističkoj propagandi koja obiteljsko nasilje prikazuje jednostrano – muškarci su uvijek isključivo počinitelji, a žene žrtve. A istina je potpuno drugačija.Žene su čak i češće nego muškarci počiniteljice obiteljskog nasilja! Da, dobro ste pročitali!

Prvo, obiteljsko nasilje je obiteljsko – definirano je zakonom kao nasilje između članova obitelji. Svođenjem u praksiobiteljskog nasilja na relaciju žena-muškarac ignorira se nasilje prema djeci, prema starijima i nemoćnima, ili čak i nasilje među braćom i sestrama. Jedan od najvećih problema ovakvog ignorantskog pristupa je sustavno zanemarivanje nasilja nad djecom od strane majki. Majke prema raznim statistikama čak 3-7 puta češće vrše nasiljenad vlastitom djecom nego biološki očevi! I opet – da , dobro ste pročitali! Moramo pritom biti korektni i reći da majke uglavnom i mnogo više vremena provode sa djecom, ali čak i kadase brojke korigiraju, ostaje činjenica da su majke češće počiniteljice nasilja nad vlastitom djecom nego biološki očevi.

Naravno, feministička „industrija lažnih statistika“ nastoji i ovu činjenicu zamagliti brojnim „stručnim studijama“ koje daju svakakve rezultate. Na kraju i nije bitno tko čini više nasilja, nego je bitno da svako nasilje, ma od koje strane dolazilo, uočavamo i spriječavamo.

Istina o nasilju među intimnim partnerima

Kad se govori o nasilju među partnerima, feminizam nam uporno podmeće stereotip o muškarcu divljaku i „neandertalcu“ koji premlaćuje jadnu ženicu zato jer joj je zagorio ručak. Stalno se prikazuju slike žena sa masnicama na licu, uz parolu „prijavite nasilje“ . Prikazuju se reklame u kojima susjedi slušaju kako muž bezobzirno mlati ženu sipajući pritom besmislene optužbe, a žena u paničnom strahu šutke trpi nasilje. Stalno se slušaju parole „svaka treća“ trpi nasilje, do čak „70% žena trpi nasilje na selu.“ I ljudi u svojoj naivnosti padaju pod tu propagandu kojom su stalno bombardirani, iako baši ne vide svakodnevno oko sebe te silne žene sa „šljivama“ na oku.

Istina je potpuno drugačija.Žene nimalo ne zaostaju za muškarcima kao počiniteljice, a muškarci su podjednako često žrtve obiteljskog nasilja!

O obiteljskom nasilju provedene su stotine istraživanja od strane pravih stručnjaka, posvuda u svijetu – u Europi, Sjevernoj Americi, Indiji, Latinskoj Americi ... Evo ovdje ima lista od 286 znanstvenih istraživanja i analiza, objavljena 2011. godine:

http://www.csulb.edu/~mfiebert/assault.htm

Ili evo još jedan pregled raznih istraživanja :http://domesticviolenceresearch.org/

Upozorenje:To su prava istraživanja, koja su radili stručnjaci, muškarci ižene, na relevantnom uzorku od ukupno nekoliko stotina tisuća ispitanika, sa neutralnim pitanjima (dakle, ne sugestivnim,

koje potiču željeni odgovor), a ista pitanja postavljena su ispitanicima oba spola.Evo rezultata koje je proveo američki CDC (Centers for desease control and prevention – 'institut za javno zdravstvo') :

- samo 23,9 % veza pojavljuje se bar nekakav oblik nasilja- od veza u kojima ima nasilja, u 50 % slučajeva obiteljsko nasilje je obostrano - u slučajevima kada je jedna strana nasilna, to je u 70,7 % slučajeva žena, a samo u 29, 3 % slučajeva muškarac.

Pazite, ovo su službeni podatci nacionalnog instituta SAD !

Karakteristično je da muški počinitelji češće tuku šakama, dok žene upotrebljavaju razne predmete da bi nanijele povrede partneru. - u ekstremnim slučajevima nasilja, koja rezultiraju ubistvom, podatci o žrtvama poprilično osciliraju od države do države. Žene su općenito dva do četiri puta češće žrtve ubistva od strane partnera. Međutim, kada u statistici zbrojimo ubistva i pokušaje ubistava, žene su podjednako često počinitelji (ubistva + pokušaji ubistava) kao i muškarci! Dakle jedina razlika je da su muškarci, da se tako izrazimo – „efikasniji“ .

I mogli bi tako analizirati unedogled, tko god želi može pogledati bilo koje od stotina nabrojanih istraživanja i provjeriti podatke. Pogledajte te linkove!

Nakon ovih činjenica o istinskom karakteru partnerskog nasilja,postavlja se uvijek isto pitanje :Zašto ima toliko laži o obiteljskom nasilju? Zašto se istina tako skriva ?

A odgovor je krajnje jednostavan – obiteljsko nasilje je glavnifeministički biznis!

Obiteljsko nasilje kao feministički biznis

Još od ranih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća sveradikalnije grupice feministica drugog vala feminizma pokušavale su nekako privući pažnju javnosti i tako postići ciljeve koje su si postavile ( ili bolje reći ciljeve koje su imali oni koji su tada ideološki usmjeravali, a djelom i financirali i poticali radikalni feminizam) . Vrlo brzo je svima njima postalo jasno da simpatije javnosti neće postići smješnim gnjevnim paradiranjem , bacanjem grudnjaka ili sumanutim manifestima poput S.C.U.M. manifesta paranoidne šizofreničarke Valerie Solanas u kojem se poziva na istrebljenje muškaraca kao izvora svih zala ovoga svijeta.

Trebala im je neka smislena djelatnost, kojom će privući simpatije i novac, a istovremeno širiti svoju ideologiju.

U to vrijeme, sve su više u fokus javnosti dolazili slučajevi obiteljskog nasilja. Pojedine skupine i pojedinci, neovisno od feminističkog pokreta, pomagali su ženama žrtvama nasilja. Među njima je bila i Erin Pizzey, koja je 1971. osnovala prvo u svijetu sklonište za žene žrtve nasilja, u Chiswicku u Britaniji. Većina tih prvih aktivistica zapravo i nisu bile povezane sa feminističkim pokretom; pogotovo ne sa radikalnim djelom feminizma, kojem interes i dobrobit žena nikad i nije bio stvarni cilj.Naravno, već je tada bilo jasno da je obiteljsko nasilje kompleksan problem - da je to interakcija partnera, a ne jednostrano nasilje po stereotipu „muškarac tuče ženu“.Upravo je pionirka Erin Pizzey prva upozorila na uzajamnost nasilja i na druge kompleksne odnose među partnerima. Poznata je njena izjava : „Od prvih 100 žena koje su došle u moje

sklonište , 62 su bile jednako ili više nasilne nego partneri od kojih su pobjegle !“Pizzey je o svom radu i o svojim spoznajama objavila nekoliko knjiga - između ostalih „Prone to violence“ i „The emotional terrorist and the violence prone“. U tim knjigama Pizzey tvrdi da su mnoge od žena koje dolaze u skloništa kao žrtve u stvarnosti imaju takvu osobnost da su sklone nasilnim partnerima. One odabiru takve partnere i nasilne veze, te kad odu od jednog takvog nasilnika u pravilu nađu drugog sličnoga. Takvo ponašanje Pizzey opisuje kao neku vrstu ovisnosti. U studiji „Comparative study of battered women and violence prone women“ zajedno sa dr. Johnom Grayfordom Pizzey pravi jasnu razliku između žena koje su ne svojom krivnjom žrtve, i „violence-prone women“ koje su „žrtve vlastitog i partnerovog nasilja“.Erin Pizzey i njena obitelj je zbog njenog djelovanja i sama postala žrtvom nasilja iz feminističkih krugova. Bila izložena prijavama, teroru i prijetnjama smrću od strane radikalnih feministica, koje su nasilno preuzele „borbu za žene žrtve nasilja“. Njen pas kućni ljubimac ustrijeljen je, a dobivala jeu prijetnje podmetanjem bombe. Na kraju je morala napustiti Britaniju. U međuvremenu se i dalje bori za prava žena, ali i muškaraca. Osnovala je 2007. prvo sklonište za žene žrtve nasilja u arapskom svijetu, u Bahreinu. Od studenog 2014. je vlasnik i voditelj organizacije http://whiteribbon.org/ , jedine organizacije Bijele vrpce koja širi istinu o obiteljskomnasilju i ima motto : Zaustavimo nasilje prema svakome! Ostale organizacije Bijele vrpce sve su feminističke, imaju motto : Zaustavimo nasilje prema ženama! – i sustavno i dalje šire laži da je obiteljsko nasilje isključivo nasilje muškaraca prema ženama, a zanemaruju nasilje prema djeci i muškarcima.

Dakle, radikalni feminizam je prije četiri desetljeća počeo sustavno preuzimati kontrolu nad domenom obiteljskog nasilja, i pretvarati ga u svoj biznis. To je stalno osiguravalo sve veći priliv novca, i sve veće simpatije za „feminističku stvar“. Sustavno se vodila kampanja koja je zataškavala svaki primjer nasilja koje vrše žene nad djecom ilipartnerima, a najgorim primjerima nasilja u kojima su žene žrtve – premlaćene, ubijene ili silovane – dobivali su i dobivaju nesrazmjerno veliki publicitet.

Strahovita propaganda , po uzoru na Goebbelsovu, iskrivljavala je percepciju obiteljskog nasilja i u povijesti, prikazujući da je u povijesti bilo 'normalno' da muž mlati ženukad i gdje mu se prohtije. Čak je nastao i mit o 'pravilu palca' – o tome da je mužu dozvoljeno tući ženu štapom 'ne debljim od palca'. Ali , takav zakon i pravilo nikad i nigdje nije postojao! Da jest, onda bi ga moderni feminizam i prezentirao kao povijesni dokaz! U stvarnosti, u uređenim društvima , gotovo nigdje se nije toleriralo da muž stvarno bezobzirno mlati ženu. U brojnim povijesnim izvorima možemo vidjeti da su se i u davnim vremenima oni koji su bezobzirno tukli žene kažnjavali javnim šibanjem , protjerivanjem ili javnim sramoćenjem. Feministička propaganda počela je sustavno krivotvoriti statistike, i 'proizvoditi' lažna, namještna istraživanja.

Lažne statistike obiteljskog nasilja

Od samog početka preuzimanja sustava pomoći žrtvama nasilja feministicama je bilo jasno da moraju sakriti činjenicu da su ižene nasilne, a njihove žrtve su i muškarci i djeca. Zato je radikalni feminizam koji se institucionalizirao u akademskoj zajednici sustavno blokirao objektivna istraživanja i nije birao sredstva kojima će prijetiti onima koji bi pokušali napraviti takva istraživanja.

Ovdje je možda najbolje da se osvrnemo na rad koji je napravio jedan od najznačajnijih stručnjaka za partnersko nasilje, dr. Murray Strauss . On je 2007. objavio rad Processes explaining the concealment and distortion of evidence on gender symetry inpartner violence (Procesi koji objašnjavaju prikrivanje i izvrtanje dokaza o ujednačenosti u nasilju među partnerima):http://pubpages.unh.edu/~mas2/V74-gender-symmetry-with-gramham-Kevan-Method 8-.pdf

U uvodu, dr. Strauss prikazuje jedno novije istraživanje o partnerskom nasilju, koje je provedenu u 32 zemlje diljem svijeta. Istraživanje je u sve 32 zemlje pokazalo da je nasiljeuzajamno i da ga u većini slučajeva čine oba partnera. Istraživanje ukazuje da je tzv. „patrijarhalna teorija“

obiteljskog nasilja neodrživa, i da objašnjava samo mali segment nasilja. Žene su podjednako često kao i muškarci dominantne u vezi i glavni pokretač nasilja.Stoga se pokazalo da je suzbijanje obiteljskog nasilja efikasnije ako se ne polazi od teorije da je muškarac počinitelj, a žena žrtva.

Metode suzbijanja istine o karakteru obiteljskog nasilja:

1. Potiskivanje dokazaIstraživači/ce koji su ideološki zadojeni prikrivaju dokaze koji proturiječe njihovim uvjerenjima. Među istraživačima koji nisu priklonili ideologiji, većina (dr. Strauss sam priznaje dato uključuje i njega i neke njegove kolege) su zadržavali dokaze o spolnoj simetriji u obiteljskom nasilju da bi izbjeglii sami postati žrtve osvetničkog otrovnog prokazivanja i izopćenja iz akademske zajednice. Stoga su mnogi objavljivali samo dio istraživanja koji je govorio o muškim počiniteljima i ženama žrtvama, namjerno izostavljajući podatke o ženama počiniteljima i muškarcima žrtvama.Ta praksa počela je sa prvim opsežnim istraživanjem Kentucky-jujoš davne 1979. godine. Dr. Strauss navodi i druga istraživanjau kojima su objavljeni samo ovakvi jednostrani rezultati.

2. Izbjegavanje prikupljanja podataka koji su suprotni „patrijarhalnoj teoriji“Žene se pita samo jesu li trpile nasilje, a nikada i jesu li i same bile nasilne. Muškarce se u pravilu nikad ništa i ne pita.

3. Citiraju se samo one studije koje spominju muškarce kao jedine počnitelje nasilja.Ova metoda duboko je ukorijenjena . Prakticira se ne samo u svim medijima, nego ju koriste razne državne institucije .Još važnije, ovu metodu koriste i međunarodne institucije , poput UN – a i Svjetske zdravstvene organizacije. Svjetska zdravstvena organizacija posebno ističe lažni citat da je žensko nasilje, kad se dogodi uglavnom počinjeno u samoobrani!

Na temelju ovakvih lažnih citata, a i brojnih namještenih istraživanja koje je proveo feministički lobby danas se provodemnoge akcije UN I WHO, a jedan od rezultata takvog rada je i

sporna Istanbulska konvencija “o borbi protiv nasilja nad ženama”.

4. daju se lažni “zaključci” u istraživanjima da istraživanja potvrđuju feminističke tvrdnje, iako podatci jasno ukazuju da nije tako

5. Kreiraju se “dokazi” citiranjem lažnih isviješća.Tako se feministički lobby rutinski stalno poziva na podatke UN–a i Svjetske zdravstvene organizacije, koji su krivotvoreni

6. Opstruira se objava istraživanja koja daju dokaze koji se protive laži muškarac nasilnik, žena žrtva ; - uskraćuje se financiranje istraživanja koja razotkrivaju istinu7. zlostavljaju se i kažnjavaju, te dobivaju prijetnje znanstvenici koji daju dokaze protivne feminističkim teorijamaTako je dr. Susan Steinmetz objavila jedno istraživanje još 1978., pa je njena kćer nakon toga na vjenčanju dobila prijetnju da je podmetnuta bomba. Brojnim diplomantima otvorenoje rečeno da neće napredovati u akademskoj zajednici niti dobiti posao ako objave svoja istraživanja. Mnogi su, i sam dr.Strauss, lažno optuživani i blaćeni da su obiteljski zlostavljači.

Ovih sedam metoda stvorilo je klimu straha koja jerezultirala nevoljkošću u akademskoj zajednici da se suprostaveprevladavajućoj lažnoj dogmi o obiteljskom nasilju. Lažna predodžba o obiteljskom nasilju rezultirala je krivim pristupom rješavanju obiteljskog nasilja. Velik novaculaže se u skloništa za žene žrtve nasilja, a ignorira se činjenica da su dobar dio žena koje odlaze u skloništa, možda ivećina, i same nasilnice. Kako mnoge u skloništa dolaze sa svojom djecom, nerijetko se nasilje nad djecom nastavlja – od strane majki koje su i bile glavne nasilnice u vezi. Najbolje rezultate u suzbijanju obiteljskog nasilja daju bračna savjetovališta za parove, ali se zbog utjecaja feminističkog lobbyja financiranje takvih metoda uskraćuje. Čini se da je radikalnom feminizmu stalo samo do toga da se prikaže što više žena žrtava da bi se dobilo što više novca, a ne da se nasilje suzbija.

Feministička krivotvorena istraživanja

Koja je stvarna istina iza feminističke mantre „svaka treća žena trpi nasilje“?Ta fraza je zapravo jedna podla verbalna manipulacija. Prvo, implicira se da su trećina muškaraca brutalni divljački nasilnici. Drugo, pojam „trpi nasilje“ implicira da je to nešto što se događa konstantno, i u sadašnjosti.

Idemo vidjeti kako stvarno izgledaju ta istraživanja.Kad feministice rade svoja manipulativna namještena istraživanja, onda se postavi pitanje:- Jesi li ikada u životu doživjela fizičko nasilje? I onda se u nastavku objašnjava da je svaki udarac, šamar,ali čak i svako naguravanje u svađi, doživljeno bilo kada i bilo gdje od rane mladosti – fizičko nasilje. Čak se najčešće i ne pita je li nasilje bilo od strane druge žene. Jer se kao podrazumijeva da je nasilnik – muškarac! I onda se dobije odgovor da je oko jedne trećine žena doživjelonekakvo nasilje. Ali to je nasilje od svih osoba , roditelja, djece i drugih članova obitelji , ne samo od partnera. Kad su upitanju partneri, ta brojka je bliže 22%. Ali niti ta brojka neznači da je 22 % muškaraca fizički nasilno. Jer je isti nasilnik iskazao nasilje prema više žena koje su mu bile cure ili partnerice, prema kćeri, prema majci...a najčešće i prema drugim muškarcima. Dakle, podatak da je trećina muškaraca nasilna jednostavno ne drži vodu. Isto tako trećina žena ne „trpi nasilje“ stalno , nego je ogromna većina njih doživjela neko nasilje jednom ili više puta u životu. Vrlo rijetko je nasilje konstanta, kako se implicira.

Tko ne razumije razliku, ne bi se smio baviti tom problematikomi dezimformirati javnost.

Drugi način feminističkih kvaziistraživanja je da se ispitanice pita – 'Jesi li unazad godinu dana doživjela nasilje?' Najveći problem kod ovakvog istraživanja je da se u ovom tipu istraživanja uglavnom intervjuiraju ciljane skupine

žena – često nižeg obrazovanja i imovinskog stanja , a u pravilu se radi o ženama koje su već prije tražile pomoć zbog nasilja u obitelji u socijalnim službama i sigurnim kućama. Kako je posve jasno da je značajan postotak tih žena 'violence prone' – same sklone nasilju ali i biranju nasilnih partnera – rezultati iskazuju mnogo veći postotak nego u općoj populaciji. Problem su i osobe sa psihičkim poremećajima – narcisistički, histrionski i granični poremećaji osobnosti. U općoj histeriji prikazivanja sveprisutnosti obiteljskog nasiljai muškaraca kao počinitelja žene sa takvim poremećajima izrazito su sklone bilo kakvu nepravdu prema sebi percipirati kao nasilje, pa onda izjavljuju da jesu trpile nasilje. Takvih osoba sa psihičkim poremećajima je 4-7 % . Ako samo svaka treća prijavi nasilje kojeg nije bilo, to je već oko 2 % od ukupne populacije. I onda se izvodi računica : ako je u zadnih godinu dana 3% žena doživjelo nasilje, to je 3 x broj godina života, i dobivaju se svakakve nebulzne brojke.

Treći način manipulacije je sa izuzetno sugestivnim pitanjima i iskrivljenim kriterijima. Tako se na primjer pita studentice : - Jeste li za studija doživjele spolno uznemiravanje? Ali se onda u objašnjenju kaže da se računa svako dobacivanje , bezobrazna uvreda, ali čak i kompliment u vezi izgleda ili odjeće od kolege smatra uznemiravanjem – čak iako se nisu osjećale neugodno nego su bile polaskane komplimentom. I zar je čudno da se onda maše brojkom kako je preko 90% studentica doživjelo spolno uznemiravanje?

Ovo je samo jedan uvid u manipulativne ankete koje nam podmeću feministice.Kako je najlakše prepoznati takvu manipulaciju?Zapravo – jednostavno.U pravim istraživanjima potpuno ista pitanja postavljaju se ispitanicima oba spola, a rezultati se objavljuju kakvi jesu – ne tumače se po ideološkoj šabloni.

Sustavna radikalizacija u sferi obiteljskog nasilja

Svi ljudi koji su živjeli u obiteljskom okruženju jako dobro znaju da život u dvoje nije uvijek med i mlijeko. U ogromnoj većini veza povremeno dođe do razmirica, pa i ozbiljnijih svađa. Mnogi takvi eventi su daleko od razumne definicije nasilja. Čak i kad u nekoj vezi jednom dođe do neke eskalacije svađe sa vikanjem, lupanjem vratima, vrijeđanjem iličak i bacanjem stvari – treba li to uistinu nužno tretirati kao'obiteljsko nasilje'? Mnogi parovi posvađaju se tako jednom u životu i nakon toga žive do smrti u sretnom braku. Da je u njihov brak u tom trenutku intervenirala država, bi li oni i dalje bili u braku? Trebamo li uistinu baš u svakom takvom događaju tražiti razlog za trpanje nekoga u zatvor, za sustavnouništavanje brakova i veza ? Ne bi li bilo bolje razviti sustav za bračno savjetovanje, gdje bi parovi u prisutnosti savjetnika razgovarali o svojim problemima i razlozima svađe, i o načinima kako da se nesuglasice prebrode? Savjetnici bi u pravilu trebali biti parovi koji imaju skladnu vezu. Takvo savjetovanje, gdje postoji, pokazuje daleko najbolje rezultate. To ne znači da se svaki par nužno pomiri. Ali čak i u slučaju da se raziđu, češćeostanu u boljim odnosima, a to je posebno važno ako imaju djecu. Međutim, čini se da feminizmu nimalo ne odgovara da se parovi mire – u takve djelatnosti zapravo se uopće ne ulaže nego se potiče represija i potiču rastave.

U današnje vrijeme je uslijed desetljeća feminističke propagande i sam pojam obiteljskog nasilja u toj mjeri banaliziran da se baš sve tretira kao obiteljsko nasilje. Sada više nije riječ samo o bilo kojem obliku fizičkog nasilja. Sadase već mjeri svaka riječ . Tako je svaki prigovor o nekoj ( po mišljenju jednog od partnera nepotrebno) kupljenoj stvari već ekonomsko nasilje, svaki komentar o izgledu je emocionalno nasilje i vrijeđanje partnera. Ako muž prigovori ženi da nije pripremila ništa za jelo – to se automatski smatra nasiljem – čak i ako je on odradio dvije smjene u firmi, a ona je domaćicakoja je na toplom gledala sapunice na tv. Ili ako je on invalidu kolicima, od čije mirovine žive. Ali ako žena, silno uvrijeđena tim 'neopravdanim zahtjevima' dobije napad bijesa i mlatne muža metlom, onda sa svih strana pljušte opravdanja

silnih sociologinja i feministkinja i njihovih udruga da je jadnoj ženi eto – pukao film od zlostavljanja. Čak je i odbijanje seksualnih odnosa danas već emocionalnonasilje – ali isključivo ako odnose odbijaju muškarci ! Nemojtese smijati, jer ima u npr. Francuskoj ili Australiji popriličnosudskih presuda protiv muškaraca u tom smislu – jer su iz bilo kojih razloga odbili seks sa ženom. Naravno, ako bi supruga bila ta koja u braku uskraćivanjem seksa 'disciplinira' muža, to je njeno pravo. Bila bi nečuvena i sama pomisao da bi ju netko zbog toga tužio ili sankcionirao.

Kad su se prije nekoliko desetljeća počeli usvajati zakoni protiv obiteljskog zakona, počelo se i kažnjavati ozbiljne slučajeve nasilja. Ali za pravo i nije isprva bilo neke veće razlike u postupanju policije. I prije donošenja tih zakona je policija intervenirala ako je došlo do ozbiljnog nasilja u obitelji. Pa ako je bilo povrijeđenih, nasilnik bi bio priveden. Makar na otrežnjenje, jer je oduvijek većina fizičkognasilja u obitelji bila povezana s alkoholizmom. Žene su privođene iznimno rijetko. Isprva feministički lobby nije imao tako veliki utjecaj, pa su policajci često postupali po vlastitoj prosudbi. U slučaju žešće obiteljske svađe nerado su bilo koga privodili, svjesni da takav postupak ništa ne rješava. Obiteljsko nasilje bilo je prekršaj, ako nije bilo težih tjelesnih ozljeda. Pa dok bi slučaj došao do suda, par s u međuvremenu pomirio, i žena nije podržala tužbu protiv muža.Često su takvi parovi bili dobro poznati policiji, jer su kod njih često intervenirali. Radilo se najčešće o 'violence prone' ženama koje opisuje Erin Pzzey, i o uzajamno nasilnim vezama. Feministice su ,s druge strane, trebale da što više muškaraca 'nasilnika' bude privedeno, jer se tako bolje stvaraoimage jadne žene žrtve kojoj treba pomoći. Stoga su tražile strožu zakonsku proceduru bez mogućnosti odustajanja od tužbe, a paralelno su su na račun policajaca stalno išle optužbe da toleriraju nasilje muževa prema ženama. Međutim, policajcima jeteško prodati priču o jadnim ženama koje nisu sposobne za nasilje. Oni u svom poslu sreću i žene iz polusvijeta i kriminalnog miljea, koje su sve samo ne drage i mile – prostitutke, narkomanke, čak i ubojice. Kako policija nije željela 'surađivati' tj. djelovati u skladu s feminističkim zamislima, feministički lobby je izlobirao još strože zakone i

procedure. Po tim zakonima, osobu koja je nasilna u bračnom konfliktu se bezuvjetno moralo privesti. Pa je policija, po zadanim im naputcima, počela privoditi sve koji su iskazivali nasilje.I što se onda dogodilo?Počele su i žene zajedno sa muškarcima u velikom broju završavati u pritvoru! Na opći šok , nevjericu i bijes iz feminističkih krugova. Jer, kao što smo vidjeli iz znanstvenih istraživanja koje sam prikazao prije , žene su podjednako nasilne u vezama kao i muškarci. I koliko god policajci i pravosuđe bili popustljivi prema ženama, statistike su počele kvariti feministički mit o muškarcima isključivim nasilnicima, i ženama isključivim žrtvama. Nakon šoka, feministički lobby brzo je doskočio tom „problemu“.Uvedeni su „primary agressor“ zakoni i terapije po Duluth modelu. To se u osnovi svodi na naredbu policiji da moraju reagirati na svaku prijavu nasilja, ma kako lažna ili neozbiljna bila. I u svakoj intervenciji po takvoj prijavi moraju muškarca tretirati kao nasilnika protiv kojeg se provodiintervencija. To se u praksi često svodi na to da ako žena prilikom dolaska policije nije totalno agresivna, alkoholizirana ili mentalno rastrojena, privodi se muškarca. Ako žena jest očiti agresor – privodi se oboje. Dodatna mjera koju je feministički lobby „osigurao“ je da sada u svim službama koje se bave nasijem u obitelji i nasiljemnad djecom rade gotovo isključivo žene. Te su žene onda dodano „educirane“ što u praksi znači indoktrinirane feminističkom ideologijom. Takva radna mjesta u stvari su „hladovina“, jer seovi odjeli rijetko bave pravim , opasnim nasilnicima koji su evidentirani nasilni kriminalci. Ovi odjeli uglavnom se bave ili lažnim prijavama nasilja, ili obiteljskim svađama koje su prerasle u (često obostrano) djeljenje šamara, naguravanje ili tek poneki ozbiljniji udarac – ali bez ozbiljnijih tjelesnih povreda. Ali privodi de gotovo isključivo muškarce, jer su ženeabolirane propisanim „rodno osjetljivim pristupom“.Svaki muškarac protiv kojeg je podnesena makar i posve besmislena i očito lažna prijava dobiva tretman poput okorjelogkriminalca. Svima se prijeti dugotrajnim pritvorom ako ne priznaju bar neko „blaže“ djelo nasilja. Iako muškarac kaže da ženu nije niti taknuo, i sve upućuje da je to istina, svejedno ga se ustrašuje prijetnjom pritvora ako ne prizna bar neko

nasilje. Oni koji padnu na takve prijetnje budu posve neosnovano obilježeni kao obiteljski nasilnici i kasnije cijeliživot trpe poslijedice.Ako je pak došlo do kakvog stvarnog nasilja ( vrlo često obostranog) pa su padali šamari, naguravanje ili koji udarac , muškarac će dobiti pritvor čak i ako se samo branio, a i on imapovrede. Nema veze ako imaju iste blaže povrede – ona će biti odvedena u bolnicu, a on u pritvor. U pravilu provede i par dana u pritvoru prije nego bude ispitan. Tada mu se otvoreno prijeti da će biti zadržan u pritvoru ako ne prizna nasilje. Prijetnja pritvorom za većinu običnih građana koji inače poštuju zakon je vrlo ozbiljna stvar – zbog pritvora može izgubiti stalno zaposlenje. K tome, svi ubrzo uvide da ne mogu očekivati niti približno neku pravednu istragu, koja bi ustanovila obostrano nasilje ili ženinu lažnu prijavu. Mnogi setada prisjete da su čuli priče preko raznih poznanika ili prijatelja da je to tako, ali su se tada tome smijali. U bezizlaznoj situaciji mnogi priznaju kakav blaži oblik nasilja samo da izađu iz pritvora.Žene se tretira posve drugačije. Čak i kada su očito nasilne, njih se tretira sa razumijevanjem – praktično kao žrtve koje sunasilje počinile u samoobrani. Većinu optužbi se nastoji odbaciti i opravdati na način „izgubila je živce“ ili „trpila je dugotrajno zlostavljanje pa joj je prekipilo“ (iako često nema nikakvih naznaka da je to istina).

Kako to izgleda u praksi: Od nekoliko osoba koje su svjedočile takvim eventima čuo sam priče koje dobro oslikavaju kako to izgleda. Policijskaophodnja dođe, jedan od policajaca - policajka (sad su često i policajke u takvim ophodnjama) smiruje ženu koja viče i vrišti i sipa uvrede i optužbe na račun muža. Muž ,vidno uzrujan ali miran, bez znakova agresije. Ili šuti ili bez volje odgovara naženine optužbe. Uglavnom nema nikakvih znakova fizičkog nasilja, možda tek pokoja razbijena stvar koju je žena u bijesurazbila. Mnogi koji su prošli takve situacije kažu da se svaka njihova gestikulacija ili grasniji odgovor tretirao kao naslan ćin, a žena što god da radi na to se ne reagira. Unatoč svemu tome, drugi policajac objašnjava mužu da ga moraju privesti. Zašto? Jer moraju. A svi zapravo vide da bi ženi (a i njenom mužu iz drugog razloga) zapravo dobro došla jedna psihoterapija.

Naravno, nije to slika svakog nasilja. Negdje se supružnicii koškaju , pa čak i tuku. Vrlo često je prisutan i alkohol. Mnoge žene besmisleno isprovociraju pijane muževe kad se vrate iz birtije pa dobiju batina. Jedan ugledni liječnik je pred dosta godina bio žestoko kritiziran iz feminističkih redova jerje sugerirao ženama koje su tako prošle da izbjegavaju provocirati muževe dok su pijani. Mislim, stvarno ne razumijem taj feministički radikalizam , tu potrebu da se histerično svakog za sve optužuje.Što ima loše u tome da se ženi kaže da ne ide provocirati pijanu budalu? Sigurno ne bi išla provocirati nepoznatog pijanca na cesti. Ako ti je muž pijanac, razgovaraj s njim kad je trijezan, ostavi ga, razvedi se ... ali nemoj ga provociratidok je pijan. Dobar dio žena koje to čine zapravo ulazi u kategoriju „violence prone“ osobnosti koje opisuje Erin Pizzey.

Međutim, kada se radi o pravim nasilnicima, onim rijetkim i opakim tipovima koji stvarno premlaćuju žene kao u feminističkim TV reklamama, pomaže li netko stvarno takvim ženama? Zapravo – uglavnom i ne pomaže! Opaki likovi su opasni. Mnogi od njih su već otprije poznati policiji po raznim kriminalnim djelima, često su već bili i u zatvoru. Takav je jasno stavio do znanja svojoj ženi da će je zatući, ubiti, ili ubiti djecu ili što već – ako ga prijavi. I ona zna da bi on to vrlo vjerojatno i napravio. Nekeod njih nemaju vlastitih prihoda, niti mjesto gdje bi se sklonile. Druge rade, pa ne mogu otići jer bi izgubile posao. On joj je objasnio da će prije ili kasnije izići iz zatvora ilipritvora i naći nju i djecu. Zato ga ne prijavljuje. Boji se. Ako prijavi netko drugi, pa i dođe policija, ona tvrdi da je sve idealno, skriva ozljede ili laže o karakteru ozljeda. Boji se. Policija ne može ništa. Ona ne želi svjedočiti. Policija ima puno drugih slučajeva za rješavati – treba privoditi one zakoje žene kažu da jesu nasilnici, iako baš i nisu. Niti socijalne službe se ne žele baviti sa stvarno opasnim nasilnicima. Možda će i prijaviti policiji ako žena imaozljede, ali zašto da se bave sa tim stvarno opasnim likom? Pa on bi i za njih mogao biti opasan ! Pa neće se one baviti takvima, kad imaju druge slučajeve nasilnika. One koji nisu stvarni nasilnici, nego su ih žene lažno prijavile. Ili oni

koji su se svađali sa ženom, pa su se oboje malo naguravali. Ili oni strašni nasilnici koji su nakon godina prigovaranja i maltretiranja jedan jedini put ženi opalili šamar – i odmah zažalili. Sa takvima, „mirnim“ nasilnicima se socijalne službe žele baviti. Lijepo izgleda u statističkom izviješću. A bome ni feminističke udruge i njihova skloništa se baš ne žele baviti slučajevima stvarno opasnih nasilnika. Kad im seobrati ovakva teško zlostavljana žena, one su u pravilu „popunjene“. Pa neće one valjda riskirati da im taj opaki lik dođe u sklonište i napravi štogod! Tko će ih zaštititi? Eh, skloništa su na tobože tajnim mjestima iz drugih razloga. Da sebaš ne moraju pravdati financijska sredstva iz donacija. Ipak se mora otputovati i na razne feminističke konferencije. Skloništa preferiraju žene koje su „pobjegle od nasilja“ u postupku razvoda. Često se radi o ženama/majkama koje su problematične osobe, pa nisu sigurne da bi čak i u totalno pristranom sustavu dobile djecu u razvodu. Zato optuže muža za nasilje i stvar je uglavnom riješena. Feministicama takve odgovaraju, jer će potpuno prikloniti feminističkoj ideologiji.A feminističke udruge posebno se vole angažirati kada se radi onekim poznatijim osobama. Tako se privlači medijska pažnja.

Duluth model i Primary (početni, izvorni) agresor

Duluth model je falični feministički program za tretiranjenasilnika po radikalno feminističkom ideološkom obrascu . Polazi se od teorije da su muškarci svi opsjednuti „patrijarhalnom“ potrebom da kontroliraju žene. Muškarcima kojisu privedeni po prijavi, bez obzira jesu li stvarni nasilnici koji su napravili kakav eksces ili su lažno optuženi, nudi se smanjenje kazne ako pristanu polaziti tu terapiju. I mnogi naravno pristaju – bolje par sati tjedno na terapiju , nego u zatvor. Pravim, teškim zlostavljačima, koji su npr. nanijeli partnerici teže povrede, takav se tretman niti ne nudi – oni idu u zatvor. Sama terapija je zapravo ispiranje mozga. Sve se svodi na to da polaznici moraju priznati – prosvijetliti se – da su zli patrijarhalni zlostavljači. I da to više neće biti. Terapija jeoptuživanje i posramljivanje, a ne stvarna pomoć onima koji bi trebali naučiti kontrolirati svoje nasilno ponašanje. Dakle, program uopće ne pomaže ni onima koji su stvarno iskazali kakav nasilan čin, a još je gore sa onima koji su

lažno optuženi. Neki lažno optuženi muškarci koji su bili prisiljeni polaziti takav tečaj svjedoče da su bili dovedeni narub samoubistva!

Sam program se hvali da je terapija „vrlo uspješna“, i da ima jako malo recidivista. Što je potpuno razumljivo, ako znamo da se u velikoj većini slučajeva radi ili o lažno optuženima, ili o ljudima koji su jednom u životu izgubili živce i počinili kakav nasilan čin, često zapravo u samoobrani. Ti ljudi nikad nisu ni bili stvarni nasilnici, i bez te terapije svejedno ne bi nikad ponovili neko nasilje.

Deklarativno, Duluth model suzbijanja nasilja postoji i za žene. Neke žene svjesne su da im treba pomoć, da im treba program “anger managementa“ - kontrole vlastitog gnjeva. I želepolaziti takve tečajeve. Ali u Duluth programu toga uglavnom nema. Za razliku od programa za muškarce, koji se sastoje od samookrivljavanja i ponižavanja, program za žene više se usmjerava na ohrabrivanje, samopoštovanje i jačanje povjerenja u svoje sposobnosti – što bi bio sasvim dobar pristup kada se radi o žrtvama. Ovako se zapravo žene nasilnice ohrabruje.

„Industrija lažnih statistika“ i tzv. neprijavljeno nasilje

Već sam objasnio da postoje dvije osnovne vrste istraživanjapartnerskog nasilja.Ona koja uključuje prave stručne osobe i istraživanja – i lažnafeministička.Stalno se poteže kao argument da se obiteljsko nasilje ne prijavljuje, i da postoji „tamna brojka“. I to je naravno istina. Žene žrtve često skrivaju da su žrtve nasilja. Ali muškarci mnogo češće ne prijavljuju da trpe nasilje od strane partnerice! Feministice nam podvaljuju da je glavni razlog – sram. To je uglavnom laž. Sram je glavni razlog zašto nasilje ne prijavljuju muškarci. Neke žene uistinu osjećaju sram. Ali udanašnje vrijeme, žene na sve strane - od prjatelja, obitelji, na poslu, od stručnih službi, policije - dobivaju podršku ako samo kažu da su žrtve, ne moraju to često niti dokazvati. I sviim govore da to nije njihova krivnja! Zašto onda ne bi prijavile nasilje?

Zašto žene ne prijavljuju nasilje?Nekad je tome razlog uistinu strah . Ali najčešće je to vrlo kompleksna skupina razloga. U većini sukoba nasilje nije jednostrano, i žena i sama znade da nije baš nevina u svemu tome, ma koliko ju propaganda uvjerava. Često je razlog i taj da bilo kakva kazna (novčana ili zatvorska) zapravo pogađa cijelu obitelj. Još jedan razlog je zapravo da ovo sadašnje rješavanje obiteljskih razmirica ne rješava glavni razlog obiteljskoh svađa – materijalne probleme!Da, parovi se najviše svađaju oko novca!Ne zbog ljubomore, zagorjelog ručka ili bezbroj drugih razloga koje navode feministice.

Međutim, nikad se ne govori o notornoj činjenici da muškarci mnogo više nego žene ne prijavljuju nasilje – i to s vrlo dobrim razlozima! Muškarac koji bi prijavio da trpi fizičko nasilje od strane žene postaje objekt sprdnje od strane svih – prijatelja , šireobitelji, čak i policije! Da, čak i policajci se često sprdaju i ponižavaju muškarca koji prijavi nasilje!Upravo je nevjerojatno to licemjerje koje društvene 'norme' postavljaju pred muškarca. Čak i ako se samo brani i ošamari ili odgurne ženu koja ga napada i tuče – on se etiketira kao „nasilnik¨! Ali ako šuti i trpi onda je šonjo i papučar! Kada se počelo govoriti o emociomalnom zlostavljanju , većina muškaraca vjerojatno je pomislila da će se konačno progovortitio tome da žene mnogo ćešće emocionalno zlostavljaju jer svi zapravo znamo da je tako. Ali ne – opet se nametnula feministička naracija o muškarcima koji emocionalno zlostavljaju žene! A kada žena vrijeđa muškarca, to se uopće neprimjećuje, nekako se smatra 'normalnim'! Muškarcu se govori „da bude muškarac“, da stoički trpi i šuti. Ako to ne može, onda nije muškarac.Kada feministice govore o ekonomskom nasilju, onda je isključivi stereotip muškarac koji radi a doma ženu drži lancemvezanu za štednjak. Nikad se ne govori o bjesomučnom peglanju kartica. Nikad se ne govori o problemima koje danas imaju brojni muškarci u ovoj krizi – jer su izgubili posao. Feminizamčak bezočno laže da su žene glavne žrtve krize, iako su muškarci velika većina onih koji su ostali bez posla. Muškarac koji je dugotrajno bez posla u pravilu je mnogo češće žrtva ekonomskog nasilja partnerice nego obrnuto!

Razlog zašto muškarci ne prijavljuju nasilje sada jesve više i – da ne završe u zatvoru! Sada već znamo brojne primjere u kojima muškarac pozove policiju jer nije više mogao trpiti nasilje. Neki čak i odu i prijave nasilje u policijsku postaju. Kad policijska ophodnja dođe u stan, žena ustvrdi da je muž u stvari nasilnik. I od trenutka kada je žena to rekla, više se uopće ženu ne tretira kao nasilnicu, unatoč tome što je muž pozvao policiju, čak i ako on ima kakve blaže povrede! Velika je vjerojatnost da će upravo njega privesti – ako ni zbog čega drugog onda zato jer je u međuvremenu otišao u kafić da se smiri i tamo popio malu pivu. Svaka 'alkoholiziranost' automatizmom rezultira privođenjem – muškarca.

Kada je riječ o ozbiljnijim povredama koje su rezultat obiteljskog nasilja i sukoba, feminističke statistike nam podmeću da je glavni razlog prijema žena zbog težih povreda na hitnoj – 30 do 35% - rezultat obiteljskog nasilja. Ono što se pritom podlo prešućuje jest da se taj postotakne odnosi na ukupan broj povrijeđenih žena kojima je pružena pomoć u hitnoj , nego je to postotak žena koje su obrađene u hitnoj zbog namjerno nanesenih ozlijeda prilikom nasilja! Dakle, dvije trećine žena povrijeđene su u nekom sukobu sa drugim osobama izvan obiteljskog kruga, a stvarna brojka tih povreda je ispod 1 % od ukupnog broja žena primljenih na hitnu!Zašto se uporno i dalje dozvoljava širenje takvih laži i histerije? U sumanutoj feminističkoj retorici često se govori da je obitejsko nasilje glavni uzrok smrti žena. U stvarnosti, ta brojka je tako mala u ukupnoj smrtnosti da izvan statistike 'nasilnih smrti' ta brojka uopće ne ulazi u statističke podatke.

Istovremeno, za muškarce se mnogo teže dolazi do podataka o povredama uslijed obiteljskog nasilja. Muškarci vrlo rijetko odlaze liječniku kada ih ozlijedi žena, osim ako se radi o vrloozbiljnim povredama. A čak i kad dođu, liječnici će kad prepoznaju ozlijedu nastalu uslijed nasilja toga muškarca prijeupitati gdje se potukao, nego je li ga udarila žena. Tako takvonasilje mnogo češće nije evidentirano. Kada na hitnu dođe žena sa sumnjivim povredama, često joj i ne vjeruju da ju nije povrijedio partner, nego silom zovu policiju. Znam jedan slučaj

da je ženu napala i udarila partvišem luda susjeda na stubištu,i jedva je uvjerila osoblje na hitnoj da ne prijavljuju obiteljsko nasilje. Kada su u pitanju vrlo teške tjelesne povrede, prema nekim istraživanjima muškarci su čak i češće žrtve nego žene. Razlog – žene su u prosjeku fizički slabije pamnogo ćešće napadaju raznim opasnim predmetima i tako češće nanose ozbiljnije povrede.

Ubistva u obiteljskom nasilju

Evo, tu imamo npr. u RH stalno ponavljanje iste parole: "U zadnjih 5 (ili 10) godina u Hrvatskoj je od strane nasilnog partnera ubijeno 300 žena!" I to su već ozbiljne laži koje se stalno ponavljaju, i nitko ih ne ispravlja.Na stranicama MUP-a www.mup.hr/194355/10.aspx nalazi se slijedeće:"Što se tiče obiteljskog nasilja, u posljednjih 6 godina Hrvatska bilježi trend značajnog smanjenja kaznenih djela ubojstava žena u obitelji (2008.: 24 ubijene žene; 2009.: 23 ubijene žene; 2010.: 18 ubijenih žena; 2011.: 12 ubijenih žena;2012.: 12 ubijenih žena; 2013.: 11 ubijenih žena i u prvom polugodištu 2014.: 3 ubijene žene)."

Dakle, u zadnjih 5 godina u obiteljskom nasilju stvarno je ubijeno 76 žena.Ali i taj podatak je zapravo svojevrsna dezinformacija.

1. Sve te žene nisu ubijene od strane muža ili vanbračnog partnera - tek njih oko 60%. Obiteljsko nasilje po svojoj definiciji uključuje sve članove šire obitelji i sve koji žive u kućanstvu. Mnoge žene ubijene su od strane drugih članova obitelji – čak i od strane drugih žena. Majke ubijaju kćeri, kćeri ubijaju majke i bake. Sinovi, očevi, bratići i sestrične – svi se međusobno ubijaju. Kad su u pitanju sukobi i ubistva rođaka, tu se često uopće i ne radi o klasičnom obiteljskom nasilju, nego o eskalaciji raznih imovinskih i drugih sporova, npr. oko nasljedstva ili međe. Dakle, sada u prosjeku tek 6-9 žena godišnje bude ubijenood strane muža ili partnera u kategoriji koju možemo svesti podpartnersko nasilje.

2. Sustavno se prešućuje da 2-4 muškarca godišnje bude ubijeno od strane svojih žena ili partnerica.

3. Sam podatak o broju ubijenih ne govori ništa o okolnostima koje su dovele do ubistava. Radi li se o hladnokrvnom ubistvu spredumišljajem, o ubistvu na mah ili o samoobrani. Feministice nas sustavno uvjeravaju da su svi muškarci bezobzirno ubili partnerice koje su i prije stalno zlostavljali – niti slučajno se koji puta ne radi o samoobrani ili muškarcu kojem je pukao film nakon dvadeset godina zlostavljanja. Ali zato kada žena ubije muža, to je za feministice uvijek – samoobrana. Baš uvijek. Čak i ako ga je namjerno pregazila automobilom, ili izbola nožem u leđa. K vragu, čak i ako mu je sjekirom rascopala glavu dok je spavao – jer ju je navodno godinama teško zlostavljao pa je bila u takvom psihičkom stanju. Što je ponekad i istina, a nekad ne. Ali, u stvarnosti, stručne analize pokazuju da žene ubijaju muževe iz potpuno istih razloga kao i muževi žene. Glavni razlozi su alkoholizam, psihičke bolesti, bezobzirna osveta i koristoljublje.

4. Ne uzima se u obzir da mnoge žene ne ubiju partnera osobno, nego obrlate ili zavedu nekog drugog muškarca da ubije njenog muža „da nju zaštiti od nasilja“ – stvarnog ili izmišljenog. Ili iz koritoljublja. Tako takva ubistva često i ne ulaze u statistiku ubistava u sklopu obiteljskog nasilja, nego drugih ubistava. Tu su i naručena ubistva, iz čistog koristoljublja, koja čine oba spola, iako je to kod nas ili u Europi općenito statističkirijeđa pojava. Ali i takva ubistva praktično se ne pojavljuju ukategoriji obiteljskog nasilja.

5. Zanimljivo, kad se u statistiku uključe i ubistva u pokušaju, žene čine ta djela (ubistvo+pokušaj ubistva) jednako često kao i muškarci.Iako će feministice ovo glatko odbaciti kao argument, ovo je jako važno jer pokazuje učestalost najtežeg nasilja – koje je po incidenciji približno jednako za oba spola.Kako je poznato da feministički lobby sve više vrši pritisak i na policiju i na pravosuđe da budu pristrani u pristupu obiteljskom nasilju, tako se u tim statistikama obiteljskog nasilja pojavljuju više muškarci kao počinitelji. Ali samo zato

jer se mnoge žene počiniteljice za lakša djela niti ne privede.A kad ih se i privede, često se ne pokrene postupak ili se istokazneno djelo blaže tretira, npr. kao prekršaj. Ali ubistva i pokušaji ubistva su vrlo ozbiljna kaznena djela, i tu nema popusta u istrazi i kaznenom progonu. Iako, naravno, ima popusta u visini izrečenih i odsluženih kazni, alito ne ulazi u ovu statistiku.Dakle, i ovaj podatak ukazuje da je nasilje među partnerima uzajamno i podjednako se često događa.

Hajde da sada u ovu statistiku ubijenih u obiteljskom nasilju uključimo i – samoubistva !

Mnogi će odmah skočiti i reći – pa kakve to ima veze!?Ali pročitajte analizu do kraja pa sami izvucite kakav god zaključak želite.

Evo primjera za stopu samoubistava u RH , statistika za 2009. godinu :http://www.who.int/mental_health/media/croa.pdf

dob 0-14 15-24 25-34 35-44 45-54 55-64 65-74 75+

muški 3 45 44 88 132 112 87 107žene 0 4 7 10 35 29 34 53

Ukupno imamo 618 samoubistava muškaraca, i 172 ženska samoubistva. Sam ovaj podatak već upućuje na tešku diskriminaciju muškaraca, jer se društvo jako malo bavi problemom samubistava. A pogotovo nesrazmjerom od 3,6 : 1 u korist muškaraca.Tu nitko ne govori o diskriminaciji i poželjnim kvotama.Također, mogli bi se feminističkom lobbyju postaviti pitanje zašto je veliki problem 6-9 žena koje godišnje ubiju partneri, ili 20-tak žena koje godišnje budu ubijene u svim okolnostima, a nije problem 170 samoubistava koje godišnje počine žene. Da ine govorimo o preko 600 muških samoubistava. Proanalizirajmo sad ove podatke u vezi sa pojavnošću ubistava u obiteljskom nasilju. Prosječna stopa samoubistava muškaraca je 3,6 puta veća nego u žena. Ali to ne vrijedi za sve dobne skupine. Iz tabele se jasno vidi da je taj omjer za starije osobe približno 2:1 u 'korist' muškaraca. Starije osobe

oba spola sasvim izvjesno imaju različite probleme od mlađih – uglavnom vezane uz bolesti i starost. Ali u kategorijama mlađih i ljudi srednjih godina, taj omjer je čak i do 11:1 u 'korist' (tj. na štetu) muškaraca. U dobi između 15 i 44 godine 'samo' 21 žena je počinila samoubistvo. Ali i taj broj je tri puta veći od broja žena kojeprosječno godišnje ubiju muževi ili partneri. U istoj dobnoj skupini, te godine je čak 177 muškaraca izvršilo samoubistvo. To je omjer od otprilike 8,5:1. Zašto se gotovo devet puta više muškaraca u odnosu na žene ubije u mlađoj i srednjoj dobi nego u starosti? Nije li logičan odgovor – zbog sustavne diskriminacije? Zašto se ljudi, pogotovo mlađi – ubijaju? Zato jer su strahovito nesretni, depresivni, napušteni od društva. Ubijaju li se ljudi u sretnim brakovima? Ne.Ubijaju se rastavljeni, napušteni, zlostavljani i obespravljeni. U te kategorije sigurno ulaze ljudi koji trpe obiteljsko nasilje, oni koji žive u nesretnim brakovima i oni pred koje se stalno postavljaju prevelika očekivanja koja ne mogu ispuniti – sve to zapravo stvara jednu društvenu atmosferuzlostavljanja muškaraca koja je u vezi sa brakom i obitelji sveprisutna u društvu.Statistike ovo potvrđuju. Rastavljeni muškarci počine samoubistvo otprilike četiri puta češće od prosjeka. Idemo pretpostaviti da samo polovina od 177 muškaraca u dobi 15 - 44 godine počini samoubistvo zbog svih ovih razloga. To je 88 muškaraca .Idemo sada to pribrojiti onim muškarcima koje ubiju žene u obiteljskom nasilju – dva do četiri godišnje, neka bude 2. Takoimamo 88+2 = 90 muškaraca smrtno stradalo od poslijedica obiteljskog nasilja. Idemo jednako tako pretpostaviti i da je polovina žena koje su počinile samoubistvo u istoj dobnoj skupini , 11 od 21, to učinilo iz istih (obiteljskih) razloga kao i muškarci. Pa i to pribrojimo k onih, recimo 7 žena koje ubiju partneri, to je 11+7= 18 . I onda saberemo rezultat za muškarce i žene kojima je obiteljsko nasilje završilo smrću: Imamo dakle za žene 7 ubijenih od strane partnera, i 11 otjeranih od strane partnera zlostavljanjem u smrt samoubistvom- ukupno 18.Za muškarce, ta brojka je – ukupno 90.

Kako bi bilo da konstatiramo da godišnje u prosjeku pet puta više muškaraca smrtno strada od obiteljskog nasilja?

Propagiranje laži o obiteljskom nasilju

Otkud uopće početi?

Dok ovo pišem na službenim online stranicama policije na djelu koji informira o obiteljskom nasilju još uvijek pišu sramotne laži o tome da su muškarci gotovo isključivi počinitelji obiteljskog nasilja. Točno prema feminističkoj šabloni. Pritom se poziva na službene statistike privedenih i osuđenih nasilnika. Ali te statistike su potpuno nevjerodostojne, jer sam u prethodnom tekstu objasnio da do takvih statističkih rezultata i dolazi upravo zbog sveprisutne diskriminacije. Statistika ne razlikuje lažnu prijavu nasilja od prave. Lažno optuženi se privode, privedeni često priznaju nešto pod ucjenom samo da ne ostanu u pritvoru... ženu se oslobađa. Ako žena počini nasilje, vjerojatnije je da će biti optužena samo za prekršaj. Žene rijetko dobiju zatvor, u slučaju da ipak dobije zatvorsku kaznu to će biti mnogo manja kazna nego bi muškarac dobio za isto djelo.I nije tako samo kod nas, nego je taj obrazac prisutan posvuda u svijetu.Pozivanje na službene statistike obiteljskog nasilja stoga su vrlo slabi argument da su muškarci glavni počinitelji nasilja.

Svake godine u RH se organiziraju brojne kampanje „protiv nasilja nad ženama“.Tako imamo akciju „Milijarda ustaje“ (One billion rising). Na dan sv. Valentina umjesto ljubavi 'pleše' se po trgovima dijlem svijeta – a zapravo se širi mržnja prema muškarcima. Iste djevojke i žene koje prijepodne plesom optužuju muškarce da su nasilnici, očekuju da ih ti muškarci navečer izvedu na večeru i izjavljuju im ljubav? Sve je više poziva muškarcima iz redova zagovornika prava muškaraca da bojkotiraju 'dan zaljubljenih' dok se održava ovaj ples mržnje. Imamo akciju Bijela vrpca (White Ribbon) koja jednako kaoi sve druge propagira „zaustavimo nasilje prema ženama“. U nedavnim „aferama“ objavljeni su financijski izvještaji organizacije Bijele vrpce u Australiji i Kanadi. U Australiji

je mala grupa koja vodi tu organizaciju sav donirani novac potrošila na svoje dobre plaće i svoje troškove. Ni centa nisu potrošili na pomoć žrtvama nasilja. U Kanadi je zakonom zabranjeno da se više od 50% doniranog novca troši na plaće takvih udruga, pa su na plaće potrošili samo 50% doniranog novca , a većinu ostalog na troškove i na kampanju za prikupljanje novca. Vrlo mali dio ide za bilo kakvu korisnu djelatnost žrtvama nasilja. Jedina stvarna svrha postojanja tih kampanja je širenje mržnje prema muškarcima i očevima. Na društvenim mrežama u tim zemljama, ali sad već i kod nas, mnoge majke pišu da su ih nakon propagandnog eventa takve kampanje u školi njihovi sinovipitali – 'Mama, zašto je nasilje prema muškima u redu? Oni govore samo o nasilju nad ženama! Za tih kampanja djeci se u vrtićima i školama daju prigodne razglednice na kojima tate moraju potpisati da neće tući djecu i mame. Takve šovinističke kampanje trebalo bi zabraniti. Kako bi bilo da Židovima dajemo da potpišu da neće biti lihvari, Talijanima da neće biti mafijaši, itd. ? Preporučujem svakom muškarcu koji dobije tu mrziteljsku razglednicu ne samo da ju odbije potpisati, nego da svom djetetu napiše i isprinta da odnese tetama koje su mu to dale da potpišu izjave da one neće tući djecu. Da vide kakav je to osjećaj. Povodom svih tih akcija redovito se u medijima pojavljuju razne poznate feministice i dobivaju priliku ponovo i ponovo ponavljati izlizane laži o „svakoj trećoj premlaćenoj, silovanoj jadnoj ženi“ itd. Nikada o djeci ili muškarcima žrtvama. Svaki tragični događaj u kojem je ubijena neka nesretna žena od strane muža dobiva ogromno medijsko praćenje, ali kada žena ubije muža onda se to nastoji što prije zaboraviti.

Istambulska konvencija

O samoj Istanbulskoj konvenciji bit će više riječi u poglavlju koje govori o feminističkoj korupciji UN-a i drugih međunarodnih organizacija i institucija.Ovdje ću samo spomenuti da je to u osnovi jedna konvencija kojapoziva na pojačavanje diskriminacije prema muškarcima. Iako se u nekim člancima govori općenito o nasilju, to je samo

prikrivanje prave svrhe tog dokumenta i ideologije koja iza svega toga stoji.

Koliko radikalna ta ideologija laži može biti, i kako bi po zamislima radikalnog feminizma trebala izgledati borba „protiv nasilja nad ženama“, imamo primjer iz Španjolske:

„Gender staljinizam“ u Španjolskoj

Na španjolskim izborima 2004. godine organiziranim neposredno nakon terorističkih napada u Madridu u kojima je poginulo gotovo dvije stotine i ranjeno dvije tisuće ljudi, pobjedila je PSOE (Socijalistička radnička partija Španjolske) dobrim djelom na bazi obećanja da će povući španjolske snage izAntiterorističke koalicije.

Nakon pobjede Zapaterova PSOE započela je teror protiv muškaraca.Osnovano je „Ministarstvo jednakosti – Institut za žene“ (Ministerio de Igualdad – Instituto de la Mujer) . Institut za žene je jedina institucija novog ministarstva. Do kraja godine,ustanovljen je novi zakon “la Ley Integral contra la Violencia de Género” (zakon protv ‘rodnog’ nasilja). Diljem zemlje su osnovani specijalni prijeki sudovi za suđenje protiv “nasilja nad ženama”. Suci tih sudova prošli su specijalnu “feminističku” genderističku obuku. Posvuda su osvanuli letci sa slikama izbezumljene djece sa velikim tužnim očima i natpisima “Tata, nemoj nas tući”. Novim zakonom definirano je da je počinitelj nasilja isključivo muškarac, žrtva isključivo žena, a jedini potreban dokaz je da žena prijavi nasilje.Svaki odnos između muškarca i žene – brak, vanbračna veza ili bilo koji drugi odnos, sadašnji ili bivši, smatra se da potpadapod ovaj zakon.Ženi koja prijavi nasilje, bez obzira na ikakav dokaz, pružit će se svaka pravna i druga zaštita. Žena koja se želi razvesti,sve što treba napraviti je da telefonom prijavi nasilje. Muškarac odmah ide u zatvor, ona dobiva njegovu kuću, ušteđevinu u banci i drugu imovinu. On više nikad neće vidjeti svoju djecu. Nema veze ako je u stvari ona bila nasilnica.

Muškarcu koji je optužen na tom specijalnom sudu uopće nije dozvoljeno iznositi dokaze svoje nevinosti, ne smije pozvati svjedoke – u stvari, nije mu uopće dozvoljeno da govori osim da prizna krivnju!Ženi se naravno vjeruje na svaku riječ, nije uopće bitno ako drugi dokazi to ne potvrđuju.

Je li vam jasno zašto se to naziva Gender staljinizam?

Ali nije ovaj zakon ograničen samo na nasilje u obitelji. Svakoj ženi koja je „žrtva nasilja“ ovim zakonom je država se obvezala osigurati stan i 400 eura socijalne pomoći. Samo pošalje nekog muškarca u zatvor, i dobije državni stan i pomoć. Ako je žena „žrtva nasilja“, opravdano je da izostaje s posla ili ne dolazi na posao – „zbog traume“. Dakle, ako joj sene radi, sve što treba je prijaviti nekog muškarca za nasilje, i može izostajati s posla po volji. Ako je nezaposlena i treba posao a ne može ga naći, opet isto – samo prijavi nekog muškarca za nasilje, i država će jojkao „žrtvi nasilja“ osigurati posao.

Dakle, svaka žena koja nešto treba, samo ode na policiju ili specijalni sud, i prijavi bilo kojeg muškarca za nasilje! U policijskom sindikatu svjedoče da većina žena samo kaže da želipodnijeti prijavu, ali ne želi istragu. Žene kažu: „samo trebamprijavu, a ne istragu - tako me odvjetnik uputio“. Tako je policija zapravo spriječena da ustanovi stvarne činjenice (laži) kod tih lažnih prjava. Ali i sami policajci se boje, jersu i oni kao muškarci izloženi lažnim prijavama.

Rezultat ovakvog suludog zakona je da je svake godine oko 130000 lažno prijavljenih muškaraca sprovedeno u zatvor, ili u sedam godina gotovo milijun. Više od milijun djece odvojeno je od očeva i baka i djedova po ocu. Broj samoubistava muškaraca porastao je 30% - za 600 samoubistava godišnje (sa 1800 na 2400), a porastao je čak i broj ubistava žena za 20 godišnje - zbog osvete uništenih muškaraca. Ludi zakon protiv nasilja prouzročio je još više nasilja. Španjolska je z europskih fondova za ovo uništavanje društva i teror nad građanima 'povukla' 900 milijuna eura !

Na kraju je ipak nekoliko sudaca progovorilo, odbivši kršiti temeljna ljudska prava i pomagati zlostavljanje djece. SutkinjaMaria Sanahuja iz Barcelone prva je probila šutnju i jasno rekla:„ Taj zakon predstavlja odvratno kršenje ljudskih prava u Španjplskoj. To je ludilo koje potiče zlostavljanje i uništava proces dokazivanja. Mi zlostavljamo tisuće djece, tisuće očeva,tisuće djedova... I muškarci su ljudi! „Sudac Francisco Serrano Castro često je situaciju nazivao „Gender Staljinizam“. Na TV je izjavio da su različiti zakoni za različite kategorije ljudi u Europi postojali samo u vrijemenacizma i staljinizma. „... ilegalno pritvaranje i samoubistva muškaraca – to je genocid !“ Ali najveći udarac zločinačkom zakonu došao je iz krugaonih koji su ga stvorili. U srpnju 2008. u policijskoj akciji spašeno je 13-godišnje dijete koje je silovala pedofilska banda. Član zločinačke pedofilske grupe bio je i psiholog Jorge Corsi , glavni ideološki začetnik toga luđačkog feminističkog zakona.https://www.youtube.com/watch?v=c2twJ0d8JvoKoje li ironije - tvorac tog feminističkog terorističkog zakona– pedofil!

Jorge Corsi je vrlo utjecajni ideolog radikalnog feminizma, inače tvorac mnogih „stručnih“ radova o djeci u razvodima. Svi ti njegovi radovi izrazito su orjentirani na diskriminaciju očeva u razvodu. On je razvio i „Corsi metodu“ i„metodu nasilnog muškarca“ po kojoj se u osnovi na bazi (lažnog?) svjedočenja žene ustanovljava da je neki muškarac nasilnik čak bez potrebe da se dotičnog muškarca intervijuira. U Španjolskoj je u međuvremenu došlo do erupcije nezaovoljstva. Obespravljeni muškarci izašli su na ulice sa transparentima. Na zidovima su osvanuli natpisi „Stop feminacizmu!“, ministarstvo / institut za žene se u žargonu sada naziva Feminacistički dvorac.Danska tv napravila je tada ovaj dokumentarac:https://www.youtube.com/watch?v=GjgBfklmYj8

Na lokalnim izborima profeministička ljevica po pokrajinama (Španjolska je federacija) redom je gubila izbore, i nove lokalne vlasti su nastojale ublažiti utjecaj stravičnog zakona,uvodeći nova pravila u razvod braka i zajedničko skrbništvo nad

djecom. Centralna Zapaterova vlada tome se žestoko protivila, iuspjela je na mnoga mjesta i u Ustavni sud ugurati svoje kadrove koji i dalje brane promjene. A onda je 2011. na općim izborima ljevica koja je dovela feministice na vlast doživjela najveći poraz u povijesti Španjolske. Upitno je hoće li u slijedećim desetljećima španjolsko društvo uspjeti zaliječiti patnje milijuna žrtava stravičnog feminističkog socijalnog eksperimenta. Sve ovo sigurno je ostavilo stravične poslije na demografiju i ekonomsku stabilnost Španjolske. Udruga katalonskih djedova podnijela je tužbu za genoid i zločine protiv čovječnosti Međunarodnom kaznenom sudu. Traži se osnivanje specijalnog suda za progon zločina Zapaterove vlade zbog progona više od milijun muškaraca na bazi spolne diskriminacije, zbog milijuna djece koja pate i zbog tisuća samoubistava koja je ovaj teror prouzročio. Sudac Francisco Serrano Castro napisao je knjigu o ovom primjeru iz prakse kako feministice zamišljaju 'pravdu i jednakost među spolovima' :http://www.avoiceformen.com/art-entertainment-culture/la-dictadura-de-genero-the-dictatorship-of-gender-a-book-review/

Daleko od toga da je Španjolska jedina koja ima ovakve gotovo pa staljinističke (ili nacističke, svejedno) zakone u domeni obiteljskog nasilja. Mnoge države imaju slične zakone „protiv nasilja nad ženama“, koji su nekad blaži, a nekad zapravo i gori od ovih u Španjolskoj. U Indiji primjerice situacija je još i gora nego što je bila na vrhuncu divljanja genderističkog eksperimenta u Španjolskoj. Indija se danas smatra državom sa najviše institucionalizirane mizandrije i tamo se zapravo pokret za ljudska prava muškaraca najviše razvio. Indija je još 1983. u Dowry law (zakon 'protiv miraza')dodala članak 498A, koji sankcionira nasilje nad ženama. Prema tom zakonu, žena može prijavom ekspresno strpati u zatvor ne samo supruga, nego i sve druge članove njegove obitelji – roditelje, braću i sestre – čak i ako uopće ne žive sa njima ili u blizini. Statistički podatci za 2012. godinu govore da je200000 ljudi (od toga 47000 žena koje su majke ili sestre optuženog muža) uhićeno i često spremljeno u pritvor na

neodređeno vrijeme. Samo 15 % uhićenih je osuđeno, ali to ne govori ništa o stvarnoj krivici. Po zakonu, optuženi moraju dokazati nevinost. Zakon ne predviđa mogućnost da žena(supruga)bude optužena za nasilje. 2014. godine nakon velikog pritiska brojnih aktivista za ljudska prava, Vrhovni sud Indije nakon istrage koja je pokazala vrlo široke razmjere malicioznih zlouporaba dao je stroge upute da se po tom zakonu ne smije privoditi ljude u pritvor automatizmom, nego samo u slučajevimakada je to stvarno potrebno. Tako je teror tek malo popustio.To nisu jedini diskriminirajući zakoni prema muškarcima u Indiji. Uobičajene su lažne optužbe za seksualno uznemiravanje na poslu. Zato se žene ne smiju čuditi kada sretnu nekog Indijca koji se prema svim ženama u poslovnom okružju ili koje dobro ne poznaje drži izuzetno suzdržano i nedruželjubivo. To je zbog sveprisutnih lažnih optužbi. Čak i ako dokaže nevinost,po lažnoj optužbi automatski gubi posao i ne nalazi drugi. Uobičajen je i reket sa lažnim optužbama za silovanje – zgodna djevojka pikira na nekog imućnog muškarca i onda iznuđuje velike novčane iznose ucjenjujući ga lažnom optužbom za silovanje. Svi zakoni su postavljeni tako da se muškarcu ništa ne vjeruje, a žene za lažne prijave ne snose nikakve poslijedice. Česti su i dobro dokumentirani slučajevi da se obračuni među kriminalnim skupinama rješavaju tako da se nađe neku ženu koja članove suparničke skupine lažno optuži za silovanje. U USA imamo WAWA (Wiolence against women act) – čak i sam naziv zapravo govori da se radi o diskriminaciji muškaraca na bazi spola. I u Kanadi, Australiji, europskim državama... zapravo posvuda u razvijenim državama postoje zakoni koji teškodiskriminiraju muškarce.

Zaključak

Ovakva sustavna diskriminacija ima brojne poslijedice.Žene žrtve nasilja dobivaju podršku na svim razinama – od svojih poznanika i prijatelja, u tvrtki gdje rade, od socijalnih službi, od liječnika, od policije i sudstva. Žena ima opciju skloniti se u sigurnu kuću, dobit će socijalnu pomoćako je nezaposlena, dobit će psihološku pomoć, dobit će od sudazabranu približavanja za nasilnika koja često znači da će ona ostati makar privremeno u njegovoj nekretnini.

To ne znači da je za žene žrtve sve idealno – daleko od toga. Ali žene bar dobiju pomoć i podršku. Muškarac žrtva bilo koje vrste nasilja ili zlostavljanja neće dobiti ništa od toga nego upravo suprotno. Prvo, njemu nitko u pravilu i neće vjerovati da nije nasilnik, jer će nasilna žena njega prijaviti za nasilje i svi će joj vjerovati.On će dobiti prijezir okoline, probleme na poslu (uz traume od zlostavljanja) koje danas brzo vode i otkazu. Umjesto sigurne kuće dobiti će pritvor, umjesto podrške od socijalnih službi dobit će dodatne optužbe. Na policiji podsmjeh i prezir. Od suda strože kazne, zabranu prilaska svojoj nekretnini i bit će u osnovi izbačen na ulicu kao beskućnik. Od psihološke pomoći muškarcima se nude uglavnom tretmani za nasilnike. Sve u svemu – muškarca žrtvu nasilja tretira se kao nasilnika! Sva ova sustavna diskriminacija vodi muškarce u depresije i sklonost samoubistvu.Na razini odnosa među spolovima uništava se povjerenje. Uništava se bliskost , brak, zajednički život. Muškarci nemaju nikakvog povoda da ulažu u neku ozbiljnu vezu koja se može prekinuti hirom druge strane uz toliko mogućnot da oni izgube sve: imetak , ugled, emocionalno i fizičko zdravlje, čak i slobodu – po lažnim prijavama završavaju u pritvoru. Pritom žene koje iznose lažne optužbe gotovo nikada ne snose nikakve poslijedice. Negativne poslijedice su i za žene. Izravne poslijedice suda će sve manje muškaraca vjerovati bilo kojoj ženi kada bude govorila o bilo kakvom nasilju i nekog optuživala. Sve manje ćebiti spremni pomoći čak i kad vide da se radi o nekom stvarnom nasilju (jer ljudske jedinke često rezoniraju kao kolektiv – ako 'mi' trpimo od njih, zašto bi pomogli nekom 'njihovom'). Tako će na kraju trpiti žene stvarne žrtve nasilja, muškarci stvarne žrtve nasilja, lažno optuženi muškarci, sva njihova djeca i ostali članovi obitelji, posredno i cijelo društvo padom nataliteta, padom ekonomije, porastom depresije ipsihičkih bolesti i poslijedično svih drugih bolesti.Dobre vijesti za nasilnike, feministički lobby i razne maliciozne, histrionske, narcisističke i sociopatske osobnosti sklone lažnom prijavljivanju.

O poslijedicama na društvo više u drugim poglavljima knjige.