Žare, Natalis, Dalmas: Tri testamenta barskih patricija u Dubrovniku (XV-XVI v.)

31Жаре, Наталис, Далмас: Три тестамента барских патриција ...

UDK 347.67(497.5)”14/15”

Savo MARKOVIĆ

ŽARE, NATALIS, DALMAS: TRI TESTAMENTA BARSKIH PATRICIJA U DUBROVNIKU (XV-XVI V.)

Sažetak: Testamenti iz 1421,1459. i 1538. godine, koji se čuvaju u Državnom arhivu Dubrovnika, a koji predstavljaju posljednje izjave volje trojice barskih patricija, sadrže višestruke manifestacije materijalnog statusa, kulturnih dometa, staleškog identiteta, politike i strategija nobiliteta, a posebno njegovih duhovnih težnji, odslikavajući u značajnoj mjeri kompleksnost komponenti privatnog i javnog života na prijelazu iz srednjovjekovlja u rani novi vijek.

Ključne riječi: Bar, patricijat, Žare, Natalis, Dalmas, testamentarno nasljeđivanje, opat.

ŽARE, NATALIS, DALMAS: THREE TESTAMENTS OF BARS’ PATRICIANS IN DUBROVNIK (XV-XVI CENTURY)

Summary: Testaments {om 1421, 1459. and 1538. are kept in the State Archive of Dubrovnik, that represent last will statements of the three bars’ patricians. <ey contain multiple values of material status, cultural reach, class identity, policy and strategy of nobility, especially their spiritual tendencies which re|ect the complexity of private and public social life {om medieval century to early new medieval.

Keywords: Bar, Patricians, Žare, Natalis, Dalmas, testament’s heritage, abbot.

32 Aрхивски записи

Društvena i kulturna istorija, posebno povjesnica pojedinih socijalnih grupa i njihovih mentalnih reprezentacija, slika i memorija koje su o sebi ostavile, navlastito se obogaćuje prozopografskom analizom, sistematičnom obradom neobjavljenih arhivskih izvora i kritikom istoriografskih tekstova. Proširivanjem postojećih saznanja novim podacima i interperetacijama, pruža se mogućnost inoviranja postojeće povijesne perspektive. Arhivske isprave su od posebne važnosti, jer se upravo bogatstvom činjenica koje sadrže, izuzetnošću pojedinih istorijskih dokumenata, stvaraju pretpostavke za njihovo tješnje povezivanje s izvorima različite tipologije i za nadvladavanje dosegnutih dometa istoriografskih saznanja.

Tri testamenta pripadnika barskih patricijskih rodova Žare (Zare), Natalis (Nale), Dalmas (Darmasso), koji se nalaze u dubrovačkom arhivu, nastali u razdoblju 1421-1538. godine, svaki na svoj način odslikavaju mentalitet društva raslojenog po staležima, donoseći dragocjene podatke za praćenje istorije i strukture patricijata,1 kao i srodničke i profesionalne povezanosti s drugim plemićkim i ostalim porodicama, pojedincima i institucijama. Dokumenti koje su Barani sačinili na području Dubrovnika, usljed ograničenosti koju implicira nesačuvanost arhivskih zapisa i statutarne reglementacije njihove matične sredine, sadrže informacije koje pored zvanja i funkcija pojedinaca, naznačavanja procesa ustaljivanja pojedinih prezimena, ukazuju na vlasničke i nasljednopravne odnose, ali i na toponomastiku i topogra{ju zavičajnog terena. Dok pozicioniranje odnosnih testatora u različitim središtima i na odgovarajućim instancama moći govori posredno i o rodovima iz kojih su potekli, konkretna oporučna zavještanja, kao samosvojan oblik kulturnog izražavanja, progovaraju o transmisiji

1 O višem društvenom staležu u Baru, posebno o rodovima, odnosno porodicama Žare, Boris, Prokulijan, Samuelis i Besali, v.: Savo S. MARKOVIĆ, Barski patricijat, Bar 1995; Savo MARKOVIĆ Studia Antibarensia, Perast 2006, str. 391-401; Idem: Barski patricijski rod Borisi u prošlosti: Jadran, Evropa, Mediteran, Povijesni prilozi, god. 24, br. 28, Zagreb 2005., str. 71-105; Humanista Antun Prokulijan iz Bara, Matica, Časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu, god. V, br. 20, Cetinje – Podgorica 2004, str. 329-384; U kriposti suetoga posluxa“ – povijest barske patricijske familije Samuelis, Povijesni prilozi, god. 28, br. 37, Zagreb 2009, str. 191-215; Besaliusi iz Bara – dubrovački kancelari i lite-rati, Matica, Časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu, god. VII, br. 27/28, Cetinje – Podgorica 2006, str. 219-250.


njihovog patrimonija, materijalnog i simboličkog. Dinamika društvenih zbivanja, trgovačke transakcije, egzistencijalne potrebe i druga htijenja tako bivaju ocrtani u odredbama o opremljenosti kuća i uređenju neposrednog životnog prostora, koji uz vrt i kapelu može ukrašavati i svojevrsni Patio de los naranjos.2 Ipak, ulazak u samostan, legati sakralnim građevinama i u pobožne svrhe, uopšte nasljeđivanje duhovnika, svjedoče i o određenoj hijeratizaciji privatnog i javnog prostora i, konačno, na usredsređenost na spasenje duše.

*

Andreas de Zare, barski kanonik, vjerovatno katedralnog kaptola, a zatim opat benediktinskog samostana Sv. Marije na Mljetu, prije stupanja u navedeni samostan, sačinio je oporuku 30. decembra 1421. g. („testamentum domini Andree de Zare, olim et tunc canonici Antibarensis et nunc venerabilis abbatis Melitensis“),3 koja je deponovana u dubrovačkom notarijatu.

Istoriogra{ja je u pojedinim segmentima posvećivala pažnju ovom dokumentu, testatoru i njegovoj porodici. Pretpostavljano je da je don Andrea (Andrija Petrov) de Zare, prvo barski kanonik, pa mljetski opat, bio unuk ili bliži rođak Gruba de Çare, istaknutog trgovca i kreditora, koji je 1357. g. preminuo od kuge. Njemu i njegovim nasljednicima je 17. juna 1319. dodijeljeno pravo dubrovačkog građanstva, čemu je uslov bilo stalno nastanjivanje u gradu i posjedovanje nekretnina. Poslovni sadrugovi bili su mu Dubrovčani, Venecijanci i Firentinci, a bavili su se uglavnom posredničkom trgovinom srebrom i bakrom, od trgova i rudarskih mjesta u Srbiji, preko Dubrovnika, do Venecije i Brindisija, odakle su uvozili tkanine i drugu manufakturnu robu.4 Godine 1336., kada su Dubrovčani pristupili

2 Jedan od izvršitelja oporuke don Andrije de Zare, Mato Grade, u sličnima je mogao uživati ne samo u svojoj domovini, već krajem XIV v. kod sicilijanskog potkralja Jaymusa de Alagona u Siracusi. Nenad VE�RIĆ, Vlastela grada Dubrovnika, Svezak 2, Vlasteoski rodovi (A – L), Zagreb – Dubrovnik 2012, str. 279.

3 A. V. SOLOVJEV, Povelja kralja Milutina barskoj porodici Žaretića, Arhiv za ar-banasku starinu, jezik i etnologiju, knjiga III, sv. 1-2, Beograd 1926, str. 125. Sve potcrtao: S. M.

4 Ruža ĆUK, Dubrovačka porodica Žaretić poreklom iz Bara u srednjem veku, Istorijski časopis, knj. LXVIII, Beograd 2001, str. 53-54.


podjeli novostečenih posjeda na Pelješcu, Grube je bio predstavnik jedne od devet uglednih građanskih porodica koji je, pored vlastele, dobio pola dijela (media pars) zemlje.5 Grube se u Dubrovniku oženio sa Une, f. Mençe Lampredii de Mençe.6 Pored kuće u Dubrovniku, vjerovatno je imao i nekoliko brodova (s Franciskom apotekarom, Venecijancem, i s njegovim zetom Firentincem Benciom del Buono de Sache�ijem, imao je 1341. g. konduru S. Georgios).7

Na to da je don Andrija Žare Grubov direktni potomak ili srodnik, upućivano je najviše stoga što je posjedovao kuće u Dubrovniku i vinograde u Čelopeku i Župi dubrovačkoj.8 Navod prema kojem je njegov otac bio Petar, upućuje na više bilježenja istoimenog barskog patricija u dubrovačkim izvorima; „Nobiles vir Petrus de Çare“, „Ser Petrus de Zare de Antibaro“, Petrus Çare, procurator legiptimus“ 1388.,9 auditor i svjedok u Baru, 1394. g.10 „Slave muglir de patre de Zari“, koja bi mogla biti Andrijina majka, pominje se u

5 Može se pretpostaviti da je njegov dio odgovarao veličini od 0,92 do 1,25 ha. R. ĆUK, Dubrovačka porodica Žaretić poreklom iz Bara u srednjem veku, Istorijski časopis, ... op. cit., str. 55.

6 Mençe Lampridijev Mençe, rođen oko 1250. g., oženio se oko 1280. g. djevojkom iz roda Crosio. Bio je 1285. g. jedan od baštinika crkve Sv. Ivana Glavosjeka na Lopudu. Imao je četiri sina: Lampridija, Lovra, prezvitera Dobra i najuticajnijeg među njima, Jakova (oko 1305 – oko 1387. g.). N. VE�ARIĆ, Vlastela grada Dubrovnika, Svezak 2... op. cit., str. 38-39.; Irmgard MAHNKEN, Dubrovački patricijat u XIV veku, Beograd 1960, str. 210, 226, 520.; Istorija Crne Gore 2, tom I (Zeta u državi Nemanjića, Sima ĆIRKOVIĆ), Titograd 1970, str. 41.

7 Ignacij VOJE, Oskrba Dubrovnika z žitom v 14. stoletju, Arhivi, 28, Ljubljana 2005, str. 151; R. ĆUK, Dubrovačka porodica Žaretić poreklom iz Bara u srednjem veku, Istorijski ... op. cit., str. 55.

8 Ruža ĆUK, Trgovci iz zetskih gradova u Dubrovniku i srpskim zemljama u sred-njem veku, Srednjovjekovna istorija Crne Gore kao polje istraživanja, knjiga 3, Podgorica 1999, str. 159; Eadem, Dubrovačka porodica Žaretić poreklom iz Bara... op. cit., str. 55.

9 Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia, Ludovicus ~allóczy – Constantinus Jireček – Emilianus Šu�ay, vol. II (1344 – 1406), Vindobonae MCMX-VIII., reprint Tirana – Priština 2002. (dalje: AA II), p. 101, 102.; Acta Albaniae iuridica, Iosephi Valentini s. J., Tomus I., München 1968. (dalje: AAI I.), p. 152; R. ĆUK, Dubro-vačka porodica Žaretić ... op. cit., str. 55.

10 Državni arhiv u Dubrovniku (dalje: DAD), Testamenta notariae (TN), sv. 8, f. 60r.


izvoru iz 1382. g.11 „Domino Andrea de Zaro de Antibaro“, koliko je poznato, najranije se u izvorima pominje 7. januara 1405. godine.12 Bilježi se zatim u ispravama iz vremena 1411-1416. g. Iako je bio običaj da duhovnik koji ulazi u red sastavi oporuku, u istoriogra{ji se ističe da je don Andrija de Zare nakon sastavljanja testamenta ubrzo umro.13 Kao mljetski benediktinski opat, on se u izvorima pominje do 1448. g. Oporučna isprava, koja sadrži niz podataka od značaja i za rasvjetljavanje srednjovjekovne prošlosti Bara, proglašena je 12. januara 1422. godine.14

U njoj „don Andrea de Zare canonico de Antivari“ na početku ističe da svoju posljednju izjavu volje sačinjava pri zdravom razumu, dobrog sjećanja i zdravlja, ostavljajući legate stolnim crkvama gradova za koje je posebno bio vezan; dubrovačkoj katedrali Sv. Marije tri perpera, a „Sancto Georgi de Antivari cathedral ecclesia“ pet perpera. Zatim navodi da ostavlja milodar od 10 perpera, kakav se obično zavještao zbog onoga što je „svjesno ili nesvjesno“ loše učinjeno (pro male ablatis), čime je nekome nanesena nepravda. Takođe, deset perpera opredjeljuje dubrovačkoj bratovštini sveštenika. Crkvi Sv. Stjepana u Dubrovniku međutim određuje jedan kalež „de argento infornido“ i dva stara antifonara. Ovdje se u posjedu jednog Baranina nailazi na rukopisne muzičke kodekse, liturgijske knjige koje se koriste po kanonskim satima, a koje u neumatskim notacijama sadrže pjevane djelove liturgije. Zbirke gregorijanskih melodija koje se izvode za vrijeme mise odabrao je upravo papa Grgur Veliki.

Don Andrija Žare, nadalje, siromasima hospitala „di San Stefano sopradicto“ ostavlja dva perpera. Takođe je i pomenutom „San Giorgi de Antivari“ ostavio jedan kalež „de argento infornido con li corporali“. Korporal, odnosno tjelesnik, bijelo laneno platno na koje se kod mise na oltaru

11 DAD, TN, 10. 1, sv. 7, f. 58v.12 AA II, pp. 140, 144.13 Ivan OSTOJIĆ, Benediktinci u Hrvatskoj, sv. III, Split 1965, str. 308-309; Đurđe

BOŠKOVIĆ, Stari Bar, Beograd 1962, str. 268.14 DAD, TN, sv. 11, �. 61v-62r. Snimak i transkripciju tog dokumenta, kao i testa-

menta iz TN, 10. 1, sv. 7, �. 58v-59r, sv. 17, �. 95v-96r, te snimke iz TN, sv. 8, �. 59v-60r, sv. 14, fol. 192r-194r, sv. 37, �. 169v-170r i iz Diversa notariae (Div. not.): sv. 13, f. 34r i ser. 26, sv. 68, f. 160v, ljubazno mi je ustupila dr. sc. Nella Lonza, na čemu joj zahvaljujem.


ostavljaju čestice hljeba i kalež s vinom za euharistijsku posvetu, upotrebljava se uvijek pri obnavljanju euharistijskih obreda, simbolizujući znak platna u koje je kod ukopa bilo umotano Hristovo tijelo.15 Katedrali Sv. Đura u Baru ostavlja i paramentu ukrašenu svilom, tekstilni predmet koji takođe služi u liturgiji.16 Kanonicima Barske katedrale ostavio je vinograd koji se nalazio u obližnjoj Tombi, zemljišnu parcelu sa suhomeđom smještenu „in Gaycurpo“, jednu takođe ograđenu međom - „posta in Zopiala“, kao i veliku maslinu koja se nalazi iznad same rijeke „de Spinosa“.17 Nameće se pitanje nije li ovdje pomenuta upravo stara maslina na Mirovici?

Kanonici katedrale Sv. Đura bili su obavezni da mole Boga za ostaviočevu dušu i za duše njegovih preminulih. Andrija Žare je ostavio legat i kanonicima drugog barskog, manjeg kolegija; onog crkve Sv. Petra. „Alli canonici di Sancto Piero d’Antivari“, takođe s uslovom da mole Boga „per li nostri morti“ - za duše preminulih Žaretića - ostavio je teren u planini,

15 Leksikon ikonogra�je, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, uredio Anđelko Badurina, Zagreb 2006, str. 598-599.

16 Dio svečane odjeće s čipkom po ivicama, ili stolnjak kojim se prekriva oltar. Leksikon ikonogra�je, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ... op. cit., str. 481.

17 Za razgraničenje posjeda na tom području indikativno je da je nešto kasnije Mara (Maro), Marija, kćerka pok. Nikše de Piçcho, koja se po drugi put udala za kotorskog patricija Martolicu de Buchia, unuka protovestijara Tripuna Mihajlovog Buće, zaključivši 4. XI 1437. zakoniti brak u kući „uvaženog vlastelina“, barskog sveštenika Srđa, shodno bračno-miraznom ugovoru dobila u miraz i „ogradu“ (zgradu) u „Spenose“, sa zemljom. Martolica de Buchia i Mara su 25. II 1440. g. odredili za svojeg punomoćnika sveštenika Andriju Stefanova Ragi (Ruggi) iz Bara, kanonika katedrale Sv. Đura, da zastupa njihove interese u Baru, naročito u pogledu Marine mirazne imovine. Podaci iz kotorskog arhiva mogli bi potvrđivati i slijed katedralnih kanonika, koji su krajem XIV i u prvoj polovini XV v. izgleda činili barski patriciji (Presbyter Johannes Nalle, 1394/99; Don Andrea de Zare; Iohannes Bazan, 1419; Don Nikola Srđev Rugi, 1435; prezbiter i notar Dim. – Din-ko - Capseta, 1437; Don Andrija Stjepanov Ruđi, 1440). Risto KOVIJANIĆ, Bar i Barani u kotorskim spomenicima prve polovine XV vijeka, Istorijski zapisi, god. XXVII, knjiga XXXI, 1-2, Titograd 1974, str. 127-130, 133, 135; cfr.: Agustino THEINER, Vetera mo-numenta Slavorum meridionalium, T. I, ab Innocento pp. usque ad Paulum PP. III (1198-1548). Romae 1863, p. 357; Istorijski Arhiv u Kotoru (IAK), Sudsko-notarski spisi (SN) VI, R. br. 742, str. 234 (7. X 1437); VI, R. br. 2.544, str. 867-868 (29. XII 1439); IAK, SN VI, R. br. 2.625, str. 905 (25. II 1440); R. br. 2.626, str. 906 (25. II 1440).


„chiamado Grisas“,18 koji se graniči s Gradinom, zatim polje u Bualu, masline „de Zgera“ (alio loco: Congera), kao i (odnosni) teren s njegovim pripadnostima.

Upravo prethodna testamentarna odredba nagovještava daljnje ra-spo laganje ostavštinom u korist, vjerovatno najbližih, rođaka i prijatelja. Tako Marinu, sinu „di ser Andrea di Zare“ ostavlja zemljište u planini „con la Selita“ (ili: Sclita), kao i teren zvan Borchina, sa svim njegovim pravima i pripadnostima. Ser Andrea di Zare, otac Marinov, istovjetnog imena kao i testator, ukazuje na porodičnu tradiciju u davanju ovoga imena; Andriji Lovretiću Žareu i njegovoj braći, nećacima barskog nadbiskupa Marina, bila su vjerovatno 1316. g. potvrđena nasljedna imanja, koja su „držali u kraljice Jelene“ njegov otac i stric.19

Gospodinu Zuanu di Pichicho-u iz Bara, trgovcu srebrom koji je tada bio „habitador de Srebniça“ u Bosni, zbog duga od dvije stotine dukata koje mu je bio obavezan vratiti, don Andrija je ostavio svoju kuću u Baru s vrtovima, kapelom i narandžama, sa svim njihovim pravima i pripadnostima. Pomenutome je takođe ostavio terene koji su se nalazili „so>o Zucha Negra“, kao i posjed „di Bortaiso“,20 a i za sve svoje ostale posjede koji se nalaze u Baru ili u njegovom distriktu izjavljuje da želi da mu pripadnu zbog gore navedenog duga. Imovina don Žarea u Baru sugeriše da se radilo o imućnom pripadniku istaknutog patricijskog roda.

Ostavilac, međutim, zbog navedenog duga ostavlja Ivanu di Pichicho i pokretnosti koje ima u kući u Dubrovniku, to jest „panni da vestire“, pokućstvo, posude od kalaja i bakra, dva opremljena kreveta, četiri srebrne „taçe“, veliku limenu kutiju za noževe sa šest srebrnih kašika i srebrnim probojcem („puntarolo“).

18 Testamentom sačinjenim 18. maja 1382. g. u Dubrovniku, Baranka Mara, udajom de Zauliego, zavještala je jedan komad zemljišta „ad Antivaro alla Chiessa“ Slavi (Slave), ženi oca „de Zari et alu herede suo“. Moguće da je riječ o majci don Andrije Zare i da je u pitanju teren koji je u testamentu 1421. zabilježen kao Grisas. DAD, TN, 10. 1, sv. 7, �. 58v-59r.

19 A. V. SOLOVJEV, Povelja kralja Milutina barskoj porodici Žaretića, Arhiv... op. cit., str. 118.

20 Danas lokalitet zvan Burtaiši.


Ivan Piković iz Bara, koji se početkom XV v. preselio u Dubrovnik, vjerovatno je istovjetan s navedenim Pichicho-m.21 Odnosnom povjeriocu, trgovcu koji je između 1417. i 1436. g. boravio i u Zvorniku,22 Žare je ostavio i sve svoje knjige („tu>i li miei libri“), osim malu misnu knjigu (među srednjovjekovnim rukopisima s napjevima gregorijanskog korala susreću se i misali). Don Andrijin „messaleto“ prethodno je, kako on navodi, pripadao gospodinu biskupu Mrkana, pa bi se moglo pomišljati da je njegov raniji vlasnik bio dubrovački dominikanac Jakov Norvegije, mrkanski biskup od 1391. do 1416. g., ili možda prije trebinjski pripadnik istog reda, Ivan Muzarić (Mazarek, Masdrach), biskup Mrkana od 1417. g. Ovu rukopisnu knjigu don Andrija ostavlja svojem sadrugu don Zuanne-u (vjerovatno kleriku barske katedrale), uz jednu skrinjicu od orahovine i pet perpera za mise sv. Grgura.

Pomenutom „ser Zuan di Pichicho“ ostavljeni su i svi sanduci koji su u pomenutoj oporučiteljevoj kući, a koji su puni pokućanstva („massarie“) i krevetske posteljine, to jest lencuna, tavaja i drugih stvari, tepiha i vezenih podmetača (miljea), što je sve kupovano njegovim novcem. Takođe i za sve druge stvari, to jest utenzilije, odnosno bačve, vašeli, kliješta, „toronii“ i drugi kućni pribor koji se nalazi u Dubrovniku i Župi dubrovačkoj („Breno“), Žare želi da budu njegovi.

Ostavilac je posebno odredio da dvije dubrovačke kuće, „poste in lo sextiero di San Piero“, koje su pripadale Smalotiça-ma, a koje je kupio i opremio novcem pomenutog Ivana di Pichicho, istome i pripadnu, sa svim pravima i pripadnostima. Don Andrija Žare zatim izjavljuje da je ranije kupio dva vinograda u Župi dubrovačkoj, u mjestu zvanom Srebreno, i jednu kuću „di muro“ od tutora i epitropa nasljednika ser Nicha di Martinusa, kao i vinograd „da ser Michel di Martinus“, sa svim njihovim pravima i pripadnostima, kako i proizlazi iz kupoprodajnih isprava sastavljanih u kancelariji, te ih, naglašavajući da ih je kupio njegovim novcem, neopterećene i slobodne, takođe ostavlja ser Zuanne-u.

21 R. ĆUK, Trgovci iz zetskih gradova u Dubrovniku i srpskim zemljama u sredn-jem... op. cit., str. 165.

22 R. ĆUK, Dubrovačka porodica Žaretić ... op. cit., str. 53-56.


U testamentu ostavilac dalje izjavljuje da u svojim rukama „zoe in nostra casca“ ima stvari pomenutoga Pichicha; srebro, dukate, groše i zaloge, kako i proizlazi iz sveske („lo quaderno“) koja se nalazi na navedenom sanduku. Sve to don Andrija ostavlja u ruke sadrugu don Johanni-ju, jer on u potpunosti upoznat sa svime, tako da može tim stvarima upravljati i činiti s njima shodno tome kako naznači i odredi ser Zuan, kako njemu odgovara. Žare pri tom ističe da navedeni vinogradi još nisu otplaćeni i da želi da se isplate novcem koji se nalazi „in comun“, a ostalo „che daga domini Johani della decta casca“.

Don Žare potcrtava da se o radi o stvarima koje pripadaju navedenom ser Zuanne-u, kako pokretnim, tako i nepokretnim, u kući zavještaoca i u distriktu. Ostavlja međutim u ruke don Zuane-a jedan inventar s popisanim stvarima koje su u prethodnom razdoblju kupljene, a isti don Zuanne zna podrobnosti o tome da ima još stvari, koje u njemu nisu navedene.

„Le letere delle rogatie“ za srebro pomenutog ser Zuanne-a uvučene su u svesku „delli de>i posti“. Ostale pologe, deponovane u Baru, don Andrija ostavlja u ruke don Zuanne-a, odnosno klerika Sv. Đura i sveštenika Domenega Curiaç-a.23 Ukoliko bi se utvrdilo da bilo koja stvar ser Zuanne-u nedostaje, u odnosu na kuće, vinograde i učinjene izdatke, to što bi nedostajalo trebalo bi isplatiti, odredio je zavještalac, od njegove imovine.

Kao epitrope svojeg testamenta don Andrija Žare odredio je „ma-donna Mare di Zive di Bona e ser Andrea suo �glol“,24 kao i ser Matea di Gradi-ja25 i „don Johanni d’Antivari“, svojeg druga.

23 Sveštenik Dinko Kurijaci se pominje u dubrovačkim izvorima s kraja XIV v., a takođe i marta 1424. godine, kada je zidar Živko Benešić otišao u Bar da radi za njega. Cvito FISKOVIĆ, Naši graditelji i kipari: XV. i XVI. stoljeća u Dubrovniku, Zagreb 1947, str. 88, 101.

24 Ukoliko bi se radilo o Andrušku Junijevom Bona, rođenom oko 1351. g., on bi u vrijeme sastavljanja ovog testamenta imao sedamdesetak godina. Njegov otac Junije bio je poklisar kod Đurđa Balšića 1363. g. Odnosna je casata Bona svakako izumrla oko 1449. g. N. VE�RIĆ, Vlastela grada Dubrovnika, Svezak 2, ... op. cit., str. 94-95.

25 Mato Junijev, Matko Gradi (oko 1362-1444.), bio je 1390. g. poklisar kod po-menutog sicilijanskog potkralja, a 1405. kod srpskog despota u Vučitrnu. S bratom Ma-rinom, 1412. g., tokom boravka u Ugarskoj, pregovarao je u ime Dubrovnika s kraljem Sigismundom Luksemburškim. Od 1398. do 1442. g. bio je šesnaest puta dubrovački


Dodao je i da želi da jedna predstavka koju je dao sačiniti Stefan de Volcigna o kućama koje je kupio, shodno karti 27 Knjige prodaja opštinske kancelarije,26 po kojoj on ima Stefanovo ovlašćenje, kako proizlazi iz više notarskih zapisa od 20. decembra 1419. g. – s istim punomoćjem važi i za don Zuanne-a iz Bara, koji u kući stanuje zajedno sa njim.

Don Andrea je na kraju naveo da želi i da određuje da sva pismena iz notarijata i iz kancelarije i svaki novčani iznos koje bi trebao da dobije od bilo koje osobe u svoje vlastito ime, a u odnosu na koje ovim testamentom nije raspolagano na gore utvrđeni način, budu „in liberta di don Johanni de Antibari“ koji stanuje s njim u kući, da ih može poništiti, odbaciti, ovlastiti druge ili učiniti bilo što kako u odnosu na zaloge, tako i u odnosu na bilo koju drugu stvar, kao sami zavještalac u svoje ime i u odnosu prema bilo kome.

Testament završava uobičajenom formulacijom „Hec autem etc.“ Su dija je bio ser Andreas Marini de Volzo,27 a svjedok Ruscus magistri Chri-stofori.28

*

Jeronimo de Nicola Marin (Hieronymus Nicole Marini) de Nale de Antivari, benediktinac opatije Sv. Marije na Mljetu, sačinio je testament 6. decembra 1459. g. Njegovo prezime upućuje na patricijski rod Natalis (u istorijskim izvorima bilježen kao Natus, Nati, Nale, Nalle), koji se pominje

knez. Ibid., str. 279-280. Prema podatku iz 1473/75. g., kuće dubrovačkih Gradića u Baru vrijedile su 230 dukata [DAD, Mob. ord. LVI, 24 (26. I 1475.); Liber dotium XIII, 1’ (1473.)]. Bogumil H�BAK, Privreda Bara u XIV i XV veku, Srednjovjekovna istorija Crne Gore kao polje istraživanja, Podgorica 1999, str. 195.

26 Navod iz testamenta tačno upućuje na ispravu o kupovini kuće. DAD, Diversa notariae, sv. 13, f. 34r.

27 Moguće da je riječ o Andriji Martolovom Volço (oko 1355 - oko 1429), koji je bio poklisar, pomorski preduzetnik (1382. unajmio je koku za plovidbu na Krf), a prema M. Orbiniju, vojskovođa. Nenad VE�RIĆ, Vlastela grada Dubrovnika, Svezak 3, Vlas-teoski rodovi (M – Z), Zagreb – Dubrovnik 2012, str. 330.

28 DAD, TN, sv. 11, �. 61v-62r.


u Baru u dokumentima iz XIV-XV i XVII v. Konstantin Jireček Nale ubraja među „glavne porodice u opštini“.29 Navodi da je „Nale (gen. Nalis), Nallius in Antivari... aus Natalis“. 30 Petar Skok takođe smatra da je Nale hipokoristik od milja za Natalis.31 Signor Nicolo Natali se pominje u Baru oko 1630. g.32 Na porijeklo prezimena, kao i na ranu porodičnu aktivnost ukazuje <eodorus, f. qu. Nicole de Natus, koji je 1334/36. g. trgovao s Mlečanima.33 Ivan Marković ističe da su članovi ove porodice istovremeno uživali građanstvo Bara i Dubrovnika.34 Moguće je da je upravo od ovog barskog roda trgovac Nalješković, koji je oko 1380. došao iz Bara u Dubrovnik. Možda je njegovom potomku 1417. g. dodijeljeno dubrovačko građanstvo. Pripadnici ove familije mogu se u istorijskim izvorima u Dubrovniku sli-jediti do 1519. godine.35

U Baru se iz ove porodice posebno istakao kanonik katedrale Sv. Đura, Presbyter Johannes Nalle. Prokuratoru barskog nadbiskupa Marina, kanonika i kaptola - „Canonici et iurati notarii communis Antibari“ - kao i ratačkom opatu

29 Konstantin JIREČEK, Istorija Srba, knjiga II. (do 1537), preveo i dopunio Jo-van Radonić, Beograd 1923, str. 18; Idem, Istorija Srba (preveo i dopunio Jovan Rado-nić), sv. III. (Kulturna istorija: I. deo), Beograd 1923, str. 102.

30 K. JIREČEK, Istorija Srba, knjiga II. ... op. cit., str. 18; Idem, Istorija Srba (pre-veo i dopunio Jovan Radonić), sv. III. (Kulturna istorija: I. ... op. cit., str. 102; Constantin JIREČEK, Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mi�elalters, Denks-chri�en der Kaiserlichen Akademie der Wissenscha�en in Wien. Philosophisch-historische Classe, Band XLVIII, XLIX, Wien 1901-1904, s. 69.

31 Petar SKOK, O simbiozi i nestanku starih Romana u Dalmaciji i na Primorju u svijetlu onomastike, Razprave, IV, Ljubljana 1928, str. 10, 29.

32 Burime dhe materiale per historinë s shqipërisé 3, Relacione MBI gjendjen e shqi-përisé veriore e të mesme në shekullin XVII – teksti origjinal dhe përkthimi pergatijur nga Injac Zamputi, vellimi I (1610-1634), Tiranë 1963, f. 406.

33 Ruža ĆUK, Srbija i Venecija u XIII i XIV veku, Beograd 1986, str. 225.34 Ivan MARKOVIĆ, Dukljansko-barska metropolija, Zagreb 1902, str. 4.35 R. ĆUK, Trgovci iz zetskih gradova u Dubrovniku i srpskim zemljama u sred-

njem veku, ... op. cit., str. 165. Dubrovački sveštenik Mihovil Natalis bio je mrkanski biskup od 1436. do 1456. g., a dominikanac Augustinus Nalius (Nallius, Nalješković) Ragusinus bio je 1514-1525/27. biskup Trebinjsko-Mrkanjske biskupije. Cfr.: Stjepan K�SIĆ, Dominikanci, Povijest reda u hrvatskim krajevima, Zagreb 1997, str. 175.


Buciju, bilo je 1399. povjereno da urede uslove i način vraćanja relikvija barske prvostonice.36 Ta aktivnost je bila vezana za dubrovačko područje, gdje su relikvije „ecclesie sancti Georgii” dospjele kao zalog, koji je vrijednošću mogao zatno nadmašivati dug od 120 dukata. Takođe, radilo se o prostoru na kojem su se pripadnici ovog roda već mogli odomaćiti. Nicolo (1435), Nicola (1438),37 Nicolaus Marini de Nale de Antibaro, bavio se trgovačkim poslovima u Dubrovniku, gdje se prethodno pominje 1417. godine, 17. januara, odnosno 16. februara, kada je dobio dubrovačko građanstvo.38 Nikola Marinov de Nale je i svoj testament39 sačinio 13. marta 1451. g. u Dubrovniku. Shodno izjavi njegove posljednje volje, žena mu se zvala Nicoleta (Nicole>a), sinovi Antonio (koji je u vrijeme sastavljanja testamenta jedini od muških potomaka bio punoljetan), Jeronimo i Nicola, kćerka Anucla (koja je trebala stupiti u dubrovački samostan Sancta Maria deli Anzeli), majka Maria, brat Zuane, sinovac Nicola, a zanimljivo je da je njegov barba bio pre(te) Zuanne de Nale, pomenuti „canonico di San Zorzi di Antiveri“.40 Iz oporuke je vidljivo da je raspolagao značajnim posjedima u Dubrovniku, Župi dubrovačkoj i Slanom, ali i u Baru „et suo distre>o“, u kojem je imao kuću, mlin, masline, vinograde i drugu imovinu. U slučaju utrnuća muške linije svojih nasljednika, u znak ljubavi prema Sig. Zoymo-u „de <eodoro de Brizi di Antivari et a son heredi“, Nikola je namjeravao da ostavi veliku kuću „cum lo Casal in Antivari.“41 Jedan od epitropa „et executori“ njegovog

36 AA II, pp. 174-175; AAI I., p. 230.37 Đ. BOŠKOVIĆ... op. cit., str. 269; R. Ćuk, Trgovci iz zetskih gradova ... op. cit.,

str. 162.38 Jovanka MIJUŠKOVIĆ, Dodeljivanje dubrovačkog građanstva u srednjem

veku, Glas CCXLVI, knjiga 9, Beograd 1961, str. 103, 114.39 DAD, TN, sv. 14, fol. 192r-194r; Diversa notariae, 36 fol 46’-47, 1. VIII 1452.40 DAD, TN, sv. 14, fol. 192r.41 DAD, TN, sv. 14, fol. 193v. „Et a Nicola de Zuane mio nievo alora como e de>o

lasso lo molino dele oliue cum le Casete, et la vigna de Pradamos et morando lui senza heredi maschij volo siano delli Canonici de San Zorzi de Antivari in perpetuo de quelli serano alora che pregano Dio per nostri morti. Et similis volo che siano alora delli Canonici de>i tu>e altre possessioni ho in Antivari zoe olivari et la vigna de Tribian (Tubran?). Intendando tu>o ques-to siando cessata la linea masculina come e de>o e non avanti“. DAD, TN, sv. 14, fol. 194r.


testamenta bio je Benede>o de Cotrul.42 Znakovito je da Nikola određuje da, ukoliko jedan od njegovih sinova, nasljednika, bude želio „andar {ate“ – „non possa testar la parte soa de li mie beni se non ali altri {atelli.“43

Njegov sin Jeronim, mljetski benediktinac, nekoliko godina kasnije, takođe je zavičajno određen s „de Antivari“. Hieronymus Nicole Marini de Nale de Antivari, benediktinac opatije Sv. Marije na Mljetu, sačinio je tamo testament, kako dubrovački notarijat obavještava mljetski opat Frano, 6. decembra 1459. g. Izjava posljednje volje fra Jeronima, čiji su svjedoci bili sudija Mihajlo de Bocignolo, miles,44 i notar dubrovačke komune Bartholomeus, proglašena je 30. jula 1460. g. u Dubrovniku.45

42 DAD, TN, sv. 14, fol. 194r. Benedikt Kotruljević (Benko Kotruljić), trgovac, dip-lomata i ekonomski pisac, rođen je oko 1416., a preminuo oko 1469. g. Studirao je u Itali-ji, odakle se 1436. vratio u Dubrovnik, preuzevši porodične trgovačke poslove. Od 1444. češće je boravio u Barceloni, da bi od 1446. izvozio vunu iz Napulja i Foggije i 1452/54. iz Katalonije, naviše je prodajući u Dubrovniku i Veneciji. Zbog trgovine je boravio i u dubrovačkom, balkanskom zaleđu, na Siciliji i u Sjevernoj Africi. Godina 1448/53. bio je povjerenik Dubrovačke Republike u Napulju, gdje se s porodicom preselio 1453. g. Ok-tobra 1452. preuzeo je tražbine Dubrovačke Republike od napuljskog kralja, a 1458. g. je imenovan za dubrovačkog konzula u Napuljskoj Kraljevini, kao i za napuljskog izaslanika u Dubrovniku. Na napuljskom dvoru je obavljao različite funkcije, kretao se u krugu hu-manista L. Valle, B. Facia, F. Bionda i dr., nastupajući i kao diplomatski predstavnik kralja Ferdinanda. Pripisuju mu se De uxore ducenda (O izboru supruge), Della natura dei �ori (O prirodi cvijeća), spisi koji su izgubljeni, djelo iz 1458. g. Libro de l’ arte dela merca-tura – Della mercatura et del mercante perfe>o (Knjiga o umijeću trgovine), u kojem ističe marljivost i etiku rada te opis sredozemne obale iz 1464. - De navigatione (O plovidbi). Njegov izuzetni doprinos svjetskoj ekonomskoj misli je ukazivanje na značaj dvostavnog knjigovodstva kao neophodnog instrumenta analize trgovačkog poslovanja. Cfr.: Pejo ĆOŠKOVIĆ (2009), Kotruljević, Benedikt, h�p://hbl.lzmk.hr... (8. 8. 2013.), str. 1.

43 DAD, TN, sv. 14, fol. 193r.44 Miho Marinov (zvan Manatić, Manetić) Bocinolo (oko 1390-1466.), koji je i u

testamentu titulisan kao vitez („testamentum splendidi equitis“), bio je (1430/60.) vlasnik valjaonice sukna, 1435. je ugovarao izgradnju stûpā na svom posjedu u Zatonu, a 1453. bio jedan od nadstojnika radova na dubrovačkim zidinama; od 1444. do 1464. g. devet puta je bio dubrovački knez. N. VE�RIĆ, Vlastela grada Dubrovnika, Svezak 2, ... op. cit., str. 77.

45 DAD, TN, sv. 17, f. 96r.


Jeronimo de Nicola Marin de Nale iz Bara, u ime Boga i Djevice Ma-rije, na početku svoje oporuke ističe da je pri zdravom razumu, dobrog sjećanja i zdravlja. Odmah zatim navodi da 1 perper ostavlja za desetinu i prvinu dubrovačkoj katedrali Sv. Marije Velike. Za gregorijanske mise za duše svojeg oca i svoje majke ostavio je 10 perpera. Cvitku apotekaru („a Zivitcho spiziar“) ostavio je legat od 4 perpera, a Matku Pizurchovich-u 3 perpera. Mljetskom opatu (dominus Franciscus; „a miser abbate de Meleda“), shodno navedenom uputstvu, ostavio je 50 perpera. Ostalo od onog što mu je pripalo, a preostalo iz miraza njegove majke, koliko u novcu, toliko „deli sazi (!)“, ostavlja „alo monasterio de Sancta Maria de Meleda“.46 Na kraju testamenta, prije uobičajne formulacije o nepovredivosti javne isprave svjedočanstvima drugih, odredio je njegove epitrope, koji su bili: ser Trifon de Bonda,47 ser Piero Nicole de Poza48 i ser Nicola Biasio de Ragnina.49

Nekoliko odredbi inače kratkog testamenta benediktinca Jeronima Nalea (Natalisa) zavređuje posebnu pažnju. Oporučna formulacija „dela dota dela madre mia”, asocira na glavu 206. kotorskog statuta, prema kojoj kleriku majka ne može darovati nešto preko dijela iz razloga što je postao

46 Ibid.47 Trifun (Tripko) Andrijin Bonda (oko 1405. – 1465.), u razdoblju između 1455.

i 1465. g. četiri puta je bio dubrovački knez. Umro je od kuge. N. VE�RIĆ, Vlastela grada Dubrovnika, Svezak 2, ... op. cit., str. 137.

48 Moglo bi se pretpostaviti koji je od dvojice savremenika bio epitrop Je ronimovog testamenta; Petar Nikole Ivanova Poça (oko 1410-1476.), koji je između 1455. i 1476. osam puta bio dubrovački knez, prije nego Petar Nikole Petrova Poça, rođen oko 1385. g. Jeronimov otac u svojoj oporuci 1451. pominje Prištinu kao trgovačko odredište, a drugopomenuti je Poça 1426. vodio karavan u Novo Brdo i Prištinu. Kod Uljara, karavan je napalo osam Turaka; Petra su okovanog odveli u Prištinu, odakle je oslobođen tek kad im je isplaćeno 1.000 akči. Njegov otac, Nikola Petrov (oko 1355 – 1430), između 1410. i 1428. g. osam puta je bio dubrovački knez. N. VE�RIĆ, Vlastela grada Dubrovnika, Svezak 3, … op. cit., str. 173-176.

49 Nikola Vlahov Ragnina (oko 1427-1479.) dubrovački knez je bio 1477. godi-ne. Njegov otac Vlaho Nikolin (oko 1400-1452.), bio je poklisar na Porti, kod ugarskog kralja Vladislava I. Jagelovića i kod srpskog despota; umro je 1452. g. u Smederevu. Ibid., str. 207-208.


klerik, niti klerik može tražiti nešto preko svojeg dijela, nego treba „da ima toliko koliko svaki pojedinac od ostale braće.”50

Takođe i formulacija „quello che paretrii (!) la parte mia dela dota dela madre mia”, sugeriše da je fra Jeronimovom raspolaganju prethodilo raspodjeljivanje ostavine odnosno mirazne imovine njegove majke, obavljeno na tragu primjene slične odredbe kakva se nalazi u glavi 199. kotorskog statuta, prema kojoj majka može za svoju dušu ostaviti do ¼ svojeg miraza.51 Prema glavi 166. istog statuta, ukoliko premine žena drugog muža koja nije imala nasljednika od prvog muža, a drugi muž se ponovo oženi, ¾ miraza ili imovine pokojnice trebalo je da pripadne njenima - ocu ili majci, ili braći, ili neudatim sestrama, a ako ih nije imala, tu imovinu primili bi dvoje njenih najbližih i razdijelili za njenu dušu službenicima Komune.52

Odredbe Jeronimove posljednje volje, ako je postupano shodno citiranoj oporučnoj izjavi njegovog oca Nikole iz 1451. g., posredno upućuju da se nije primjenjivalo pravilo slično formulaciji glave 192. kotorskog statuta – O nepodijeljenoj braći koja mogu sačiniti testament – prema kojoj jedan od braće bez oca i majke, „nepodijeljeni međusobno i neki od njih neoženjen punoljetan”, može sačiniti testament i raspodijeliti „po svojoj volji za svoju dušu sve što njemu pripada kao svoj dio”.53

Na kraju, ukoliko bi se u kontekstu oporučnog raspolaganja Baranina Jeronima (i raspolaganja njegovog oca Nikole) uopšte uzela u obzir shodna primjena, od važnosti je i odredba glave 207. kotorskog statuta - O onima koji stupaju u samostan ili neki monaški red. Prema toj statutarnoj odredbi, „ako više braće budu bez oca i majke punoljetni i jedan ili više njih među njima bude htio otići u samostan, odlučujemo da su vlasni da izdvoje svoj dio koji im pripada ili im sljeduje”.54 Pri tome, uz restrikcije i prekluziju,

50 Statvta civitatis Cathari – Statut grada Kotora: Knjiga II, prevod originala iz 1616. godine sa naučnim aparatom. Urednica: Jelena Antović. Kotor, Državni arhiv Crne Gore, 2009. (dalje: SC II), str. 235.

51 SC II, str. 233.52 Ibid., str. 217.53 Ibid., str. 229.54 Ibid., str. 235.


statut Kotora naglašava da su oni koji su stupili u samostan i u njemu ostali, u rasponu od jedne godine od stupanja u samostan ili od punoljetstva imali pravo da zatraže svoj dio nasljedstva.55 To se u slučaju ovog Baranina vjerovatno nije dogodilo.

*

Bernardo (Bernardus) Darmasso de Antibari, brat ulcinjskog biskupa, načinio je testament 4. maja 1538. g. u Dubrovniku.56 Čuvao se u dubrovačkom javnom notarijatu; kao sudija se zatim, njegovim aktuelizovanjem 15. maja, navodi Vicko Franov de Pozza,57 a kao svjedoci Pasko Klementov de Bona i Miho Franov de Caboga.58

55 Ibid., str. 236.56 DAD, TN, sv. 37, f. 169v-170r. Nekoliko podataka u izvorima iz dubrovačkog

arhiva možda govore o prošlosti upravo ove porodice, s kraja XV v. Ser Symon Dalmas oženio se 1498. g. Dubrovčankom Lucijom, kćerkom Savina Petrova Marinova de Men-ze, nećakinjom nadbiskupa Nikole. Dva dubrovačka zidara, Vlahuša Stjepković i Tomo Milatović, gradila više od dva mjeseca u Baru, „ad marinam”, iza 23. septembra 1488. g., za Symona de Dermasys, moguće Bernardovog oca (DAD, Div. not., ser. 26, sv. 68, f. 160v: 23. IX 1488.). Takođe je sačuvana isprava iz 1506., prema kojoj je, najvjerovatnije isti, Simon Dalmasi, 1494. g. u Leskovcu bio svjedok na nekom obligacijskom „hirografu“ [„HAD, Div. Canc. XCIX. 29 (13. VI 1506.)“]. Konstantin JIREČEK, Romani u grado-vima Dalmacije tokom srednjega veka, Zbornik Konstantina Jirečeka, II. Posebna izdanja SANU, knj. CCCVI, Odeljenje društvenih nauka, Nova serija, knj. 42, Beograd 1962., str. 85.; B. H�BAK, Privreda Bara u XIV i XV veku, Srednjovjekovna istorija Crne Gore... op. cit., str. 181, 184.; Vinicije B. LUPIS, Iz prošlosti srednjovjekovnog zlatarstva u Baru, Hrvatsko-crnogorski dodiri / crnogorsko-hrvatski dodiri: identitet povijesne i kulturne baštine Crnogorskog primorja, Zagreb 2009., str. 739.

57 Vicko Poça (oko 1474. – 1543.), oženjen oko 1507. iz roda Goçe, pripadao je Gundulićevom klanu. Njegov otac Frano bio je jedan od najaktivnijih poklisara u po-sljednjoj četvrtini XV v. N. VE�RIĆ, Vlastela grada Dubrovnika, Svezak 3, … op. cit., str. 182-183.

58 Miho Franov Caboga bio je oženjen oko 1544., iz roda Goçe. Zanimljivo je da je njegov sinovac, Vlaho Sera{nov (oko 1518-1588.), optužen 1549. g. za sklonost luteranstvu. On i njegovi istomišljenici su stvarali neprilike stonskom biskupu Tomu Colucciju, koji je, uvrijeđen, napustio biskupiju; Senat ga je zatim izvijestio da je odno-sna grupacija vlastele utamničena. N. VE�RIĆ, Vlastela grada Dubrovnika, Svezak 2, ... op. cit., str. 164.


Hermenando Dalmasio, kako se pominje u jednom mletačkom izvoru, vjerovatno je istovjetan s Bernardom; zabilježen je kao kum (compare) Dominika Baranina, kanonika mletačke stolne crkve S. Pietro di Castello i kapelana mletačkog patrijarha Antonija Contarena, 1534. g.59 O njemu nisu poznati drugi podaci, koji bi ga konkretnije mogli smjestiti u odgovarajući genealoški kontekst porodice kojoj je pripadao. Njegova žena Katarina je vjerovatno poticala iz nekog patricijskog roda, možda od barskih Borisija, na što upućuje povezanost ovih porodica ženidbama i udajama („Catherina uxor D. Antonii Borisc Antibarensis et �lia q. D. Antonii Dalmas“ sačinila je testament u Dubrovniku 9. X 1574.).60 Bernardo Darmasso, već lošeg zdravstenog stanja, ali sposoban za rasuđivanje, preporučujući najprije svoju dušu Stvoritelju i cijelom nebeskom dvoru, 4. maja 1538. određuje za desetine i prvine dubrovačkoj katedrali Sv. Marije Velike jedan perper, a crkvi Gospe od Danača, u blizini grada, legat od šest groša.61 Ostavlja zavještanja od po pet perpera za duše svojih roditelja; određuje za mise sv. Grgura, za dušu svojeg oca i dušu svoje majke, kao i istovjetan iznos za mise za dušu svojeg brata - koje će držati upravo njegov brat, biskup Jakov.

59 Lovorka ČO�LIĆ, Tragom barskih patricija u Mlecima (kraj XIV. st. – XVI. st.), Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 48, Zagreb – Zadar 2006., str. 246.

60 V. B. LUPIS, Iz prošlosti srednjovjekovnog zlatarstva u Baru, ... op. cit., str. 739.61 Dubrovačke vlasti su inače svesrdno promovisale marijanske blagdane; prema

dokumentu iz 1527. g. bilo ih je osam tokom godine, među kojima i Bezgrešno začeće, pobožnost koja je vjerovatno u Dubrovniku podstaknuta jenjavanjem epidemije kuge u dane ovog praznika 1457. godine. U Gospinoj crkvi uz postojbu za okužene na Dančama svake godine se održavalo prigodno bogoslužje. Crkva sv. Marije na Dančama, zapadno od gradskih zidina, podignuta je pored lazareta iz XV v. U njoj se čuvaju neke od naj-ljepših slika dubrovačkog slikarstva: poliptih Bogorodice s Djetetom Lovra Dobričevića iz 1465/66. i na bočnom oltaru triptih Bogorodice sa svecima Nikole Božidarevića, oko 1517. g. Nella LONZA, Kazalište vlasti, Ceremonijal i državni blagdani Dubrovačke Re-publike u 17. i 18. stoljeću, Zagreb – Dubrovnik 2009., str. 268, 278.; Kruno PRIJATELJ, „Dobričević, Lovro Marinov“, Hrvatski biografski leksikon, 3, Glavni urednik Trpimir Ma-can, Zagreb 1993., str. 426.; Idem, „Božidarević, Nikola“, Hrvatski biografski leksikon, 2, Glavni urednik Aleksandar Stipčević, Zagreb 1989., str. 243-244.


Jakov Dalmas, Iacobo Darmasso, Jacobus Dalmatius, njegov mlađi brat, biskup u Ulcinju, umro je prije 15. marta 1558. g. Vjerovatno je to isti – Jacobus de Medio - franjevac u Budvanskoj biskupiji 1530., kojeg je papa Klement 3. oktobra te godine imenovao biskupom Budve, uz uslov da se ona nakon njegove smrti, na osnovu dekreta papa Lava X iz 1518. i Klementa VII iz 1524. g., ponovo pripoji Barskoj nadbiskupiji. Papa Klement VII je 1532. Jakovu povjerio i upravu nad Ulcinjskom biskupijom, što je 1536. g. potvrdio papa Pavle III.62 Iako je vjerovatno više boravio u Ulcinju, kao biskup Budve se pominje i 1538. g., pod imenom Giacomo Dalmario.63 Ludovico Chiericati, od 11. maja 1528. barski nadbiskup i primas Srbije, 1538. godine je povjerio upravu arhidijecezom Bara patriciju Jakovu Dalmasu, biskupu Budve i Ulcinja (međutim, izgleda da je Chieregati, nadbiskup Bara do 1551., vlastitom inicijativom, bez odobrenja iz Rima, 1541. preuzeo formalnu administraciju dijecezom Budve). Jakov Dalmas se posebno pominje u optužbama mletačkom Vijeću desetorice, koje je, tražeći intervenciju, 15. maja 1544. uputio ulcinjski knez i kapetan Baldassare Condumier. Njegovi navodi u cilju otpočinjanja procesa „contra di esso Veschouo“ ticali su se negodovanja i okupljanja, izazvanih namjerom predstavnika mletačke vlasti da se ulcinjski nobilitet, koji su činile samo „case due“, proširi novim porodicama.64 Usprotivio mu se biskup Ulcinja i njegova dva rođaka, vjerovatno blisko povezana s ulcinjskim plemićima [„...il Veschovo di questa terra, che e nobile d’Antiuari et parente de certi dui {adelli deua (!) quali sempre hano atesso alla innouatione et scandalli... con

62 Lovorka ČO�LIĆ, „Verità d’alcuni heretici“: the archbishop of Bar vs. the co-unt of Ulcinj – two accusations, two testimonies (the sixteenth century), Acta Histriae, 19, 3, Koper 2011., str. 410.

63 Lovorka ČO�LIĆ, Iz prošlosti Ulcinjske biskupije i Barske nadbiskupije – tragom gradiva iz mletačkoga državnog arhiva (XVI. st.), Croatica Christiana periodica, god. 30, br. 57, Zagreb 2006., str. 67.; Krsto IVANOVIĆ, Drame i pisma, Književnost Crne Gore od XII do XIX vijeka, priredili Miloš Milošević, Miroslav Luketić, Cetinje 1996., str. 277.; Mletački predstavnik kod kurije 1477. g. bio je Jacobo de Medio. Cfr.: Oliver Jens SCHMI§, Das Venezianische Albanien (1392-1479), München 2001., s. 619.

64 L. ČO�LIĆ, „Verità d’alcuni heretici“: the archbishop of Bar vs. the count ... op. cit., p. 414.


intitularsi ambasadori da parte di nobili...“], što je izazivalo konfuziju i rascjep i u tamošnjem kleru.65 Ipak, nadbiskup Chieregati se upravo 1549. u pismu mletačkoj inkviziciji (Santo U=zio) u vezi sa nemirima u Ulcinju koje su izazivali „alcuni heretici luterani“ poziva na svojeg pouzdanog vikara i prokuratora u Baru, vrlo vjerovatno Dalmasa.66 Navodi se i da je obije biskupske službe Dalmas obavljao više od dvije decenije (pomenut je kao pokojni 1558. g.) te da je jednu i drugu Crkvu uredio vrlo korisnim odredbama i osvjetlao primjerima svojih vrlina.67

Osim istaknute liturgijske uloge koju je imao po testamentu svojeg brata Bernarda, Jakov je imenovan i jednim od epitropa njegove posljednje volje. Ostali izvršitelji Bernardove oporuke, kojima takođe preporučuje svoju dušu, bili su njegova žena Katarina (Catherina) i Francesco Borisi. Missier Francesco Boris, „quondam missier Antonio“, pominje se u mletačkim izvorima marta 1549. g. i vjerovatno se, ukoliko je upravo njegov unuk Bernardo Borisi, može smatrati jednim od rodonačelnika istarskih Borisija.68

U odnosu na ostale testamentarne odredbe, značajno je istaći da Bernardo Darmasso sve svoje nepokretnosti i pokretna dobra ostavlja ženi Katarini i njihovoj djeci, sinovima i kćerkama, kojima se u toj ispravi, iako se i oni proglašavaju univerzalnim nasljednicima, ne navode imena. Uslov koji međutim postavlja jeste poslušnost koju njegova djeca moraju iskazivati svojoj majci, „come ala mia persona propria.“ Nasljednopravne odredbe tako, gotovo konzumirane pravilima o sastavljanju testamenta, odredbama o epitropima, kao i naknadnim provjeravanjem isprave od notara i sudija, daju prednost ličnom odnosu prema roditeljima pred podrobnijom razradom, s ciljem izbjegavanja trvenja među nasljednicima.

65 Ibid., pp. 410, 414.66 Ibid., p. 412.67 L. ČO�LIĆ, Iz prošlosti Ulcinjske biskupije i Barske nadbiskupije… op. cit.,

str. 69.68 Archivio di Stato di Venezia (ASV), Consiglio dei Dieci. Le�ere Re�ori ai Capi,

b. 274. Antivari (1500-1565.), br. 67-68, str. 1-9, 7. III 1549.; br. 70 (Zuane Bragadino, Podestà et Capitano d’Antivari, 19. VII 1550.).


* **

Testamenti iz 1421, 1459. i 1538. godine, koji se čuvaju u arhivu Dubrovnika, a koji predstavljaju posljednje izjave barskih patricija iz rodova Zare, Nale i Darmasso, sadrže višestruke manifestacije materijalnog statusa, kulturnih dosega, staleškog identiteta, politike i strategija nobiliteta, a posebno duhovnih težnji njegovih pripadnika. S utemeljenjem u izvorima, predočavaju se stoga forme izraza određenog vremena i duha kruga ljudi poteklog iz sredine razvijenih medievalnih tradicija. Upravo se u zavičaju ostavilaca nisu sačuvali narativni i normativni spisi koji bi omogućili praćenje različitih vidova i tendencija socijalnog, moralnog i religioznog života. Odslikavajući u značajnoj mjeri kompleksnost komponenti privatnog i javnog na prijelazu iz srednjovjekovlja u rani novi vijek, podacima koje sadrže, odnosne oporuke omogućuju posmatranje tog razdoblja u njegovoj ukupnosti.

Analizirane isprave o testamentarnom raspolaganju, referirajući na različite aspekte društva, što uključuje društvene institucije, ali i svakodnevlje, prednost ustupaju nasljeđivanju patrimonija, nagovještavajući, krajnje posredno, izvjestan ekvitet u tretmanu nasljednika i cijenjenu poziciju žene. Pojedine oporučne odredbe, pored konvencionalnih obrazaca spiritualnosti, legata u milosrdne svrhe i za molitve živih, za njihovo izbavljenje i spasenje, opsesivno insistirajući na podrobnostima, ističući samosvijest individue, sadrže začetke prijelaza iz srednjovjekovne zatvorenosti u preporodno buđenje duha.


Prilog I.Testament don Andrije Žare, barskog kanonika i mljetskog opata,Dubrovnik, 30. decembar 1421.

DAD, TN, sv. 11, �. 61v-62r.


Testamentum domini Andree de Zare canonici Antibarensis

(In margine bis: Extractum et datum. Factum)MCCCCXXII, indictione quintadecima, die duodecima mensis

ianuarii. Hoc est testamentum domini Andree de Zare olim et tunc canonici Antibarensis et nunc venerabilis abbatis Melitensis, factum per ipsum ante quod monasterium ingrederetur et reppertum in notaria Ragusii, huic tenoris, videlicet. MCCCCXXI, die XXX decembris, in Ragusio.

Io don Andrea de Zare canonico de Antivari si faço lo mio ultimo testamento con sana mente mia et bona memoria sano del corpo siando. In prima lasso a Sancta Maria cathedrale ecclesia di Ragusa yperperi tre. Item lasso a Sancto Georgi de Antivari cathedral ecclesia yperperi cinque. Item lasso per maltolleto yperperi diece. Item lasso alla fraternita delli preti di Ragusa yperperi diece. Item lasso a San Stefano di Ragusa calese uno de argento infornido e due antiphonari vechi. Et ancora alli poveri dello spedal di San Stefano sopradicto yperperi due. Item lasso a San Giorgi de Antivari sopradicto calexe uno de argento infornido con li corporali. Et uno paramento fornido de seda. Item lasso alli canonici della decta chiesa una vigna posta a ~omba e una cortina posta in Gaycurpo (?) e una altra cortina posta in Zopiala (?) e una oliva granda posta raso lo {ume de Spinosa (?), che siano tegnudi pregar Dio per l’anima mia

/62r/ e delli mie morti. Item lasso alli canonici di Sancto Piero d’Antivari uno terreno posto sula montagna che (si chiama cancell.) con{gna con Gradina, chiamado Grisas e uno campo a Pual e olive de Zgera, e lo terren con le sue pertinençe, che preghino Idio per li nostri morti. Item lasso a Marino {ol di ser Andrea di Zare le terre della montagna con la Se/clita (?), lo decto terren chiamado Borchina con tu�i lor raxoni e pertinençe. Item lasso a ser Zuan di Pichicho d’Antivar, presente habitador de Srebniça, lasso al decto la mia casa d’Antivari con li orti e cappella e con li na(ranz) e con tucte le lor raxoni e pertinençe li quali lasso per debito che lli son tegnudo a dar ducati dugento. Item lasso allo decto li terreni miei posti so�o Zucha Negra (?). Item lasso al decto lo terreno di Bortaiso et tucti altri possessioni mie che si trovassino in Antivari, overo in lo distrecto d’Antivari, voglo che siano suoi per lo debito di soprascripto. Item lasso allo decto le mie cose


mobili che o in casa a Ragusa, zoe panni da vestire, masserizie, vasi di stagno e di rame e due lecti inforniti e quatro taçe d’argento et coltelliera una grande da tola e dentro cusolieri sei d’argento con uno puntarolo d’argento e tu�i li miei libri, excepto el mio messaleto che fu di messer lo vescovo di Marchana voglio che sia di don Zuanne mio compagno e uno scrigneto di nogaro pizolo e cinque yperperi per le messe di Sancto Gregorio. Item lasso al decto ser Zuan di Pichicho tu�e quante le casse che sono in casa nostra le quali sono piene di massarie e di panni de lecto zoe lenzuoli et tovagle e altre cose, tappeti e carpete li quali sono comprade con li suoi denari. Et tucte altre cose zoe utensilia zoe bo�i e vascili e tinaçi e toronii et altre masseriçie che sono in Ragusa e in Breno, tucti voglo che siano li suoi. Item manifesto due case poste in lo sextiero di San Piero che fu di quey de Smolotiça le quali comprai con li suoi denari e conzai, voglo che siano li suoi con tucti suoi raxon e pertinenze che apartien alle decte case. Item confesso aver comperade due vigne poste in Breno in logo de�o Srebreno con una casa di muro la qual prima comperai dalli tudori e pitropi dello herede di ser Nicho di Martinus, et l’altra vigna comprai da ser Michel di Martinus con tucti li raxon e pertinençi come appare su le vendede scripte in cancellaria, voio che siano libere e franche del decto ser Zuanne come confesso aver comprade con li suoi denari. Item confesso aver cose sue in man nostra, zoe in nostra casca, zoe argento, ducati e grossi e pegni, come appare per lo quaderno posto su la decta casca. Et tucto quanto questo lasso in man di don Johanni mio compagno che lui tucto apieno sa come sta questo facto che governi questi dicti cosi in signa che ser Zuan comandera zo che piacera a far d’esse. Le dicte vigne non sono ancora pagate ma voglo che si paghano con li denari che sono in comun, et lo resto che daga domini Johani della decta casca. Tucti questi cosi son del decto ser Zuanne, tanto mobile quanto stabile in nostra casa e su el distre�o. Ancora laso uno inventario in man di don Zuane scripte le cose comprade del tempo passado. Et piu altre cose sono oltra questo inventario che non son scripte, come don Zuanne sa tu�o. Le letere delle rogatie dello argento del decto ser Zuanne sono {chati sul quaderno delli de�i posti et altre reposture de Antivari lasso in man di don Zuanne, zoe delli clerici di San Georgi e di pre(te)


/62v/ Domenego Curiaç. Et se alguna cosa manchasse della sua somma a ser Zuanne aba�ando le case e le vigne e le spese per li suoi facti zoche manchasse che del mio si pagha. Faço li miei pitropi madonna Mare di Zive di Bona e ser Andrea suo {glol e ser Mateo di Gradi e don Johanni d’Antivari nostro compagno. Ancora voglo che una presentazion facta per Stefan de Volcigna alle case ch’io comperai come appare allo libro di vendede in cancellaria in 1419 ad cartam 27, della qual presentazion io o la podesta dal decto Stefano, come appare in diverse scripture di notaria adi XX decembris 1419. - voglo e ordino che don Zuanne de Antivaro che sta con mi in casa abbia quella podesta che o io della decta presentazion. Ancora io don Andrea voglo e ordeno che ogni scriptura di notaria e di cancellaria e ogni quantita di denari che io dovessi aver de qualunche persona in mio proprio nome del quale non fosse ordenado di sopra in lo testamento presente tucto voglo e ordino che sia in liberta di don Johanni de Antibari che sta in casa con mi a potere cassare e scuotere e dare podesta ad altri e fare tucto come la mia propria persona tanto di pegni quanto de ogni altra cosa che io avessi a fare con alguno in mio nome proprio. Hec autem etc. Iudex ser Andreas Marini de Volzo e testis Ruscus magistri Christofori.

DAD, Diversa notariae, sv. 13, f. 34r.


Prilog II.Testament Jeronima Nikole Marinova Nale, iz Bara, reda sv.

Benedikta, Mljet, 6. decembar 1459.

DAD, TN, sv. 17, �. 95v-96r.


Testamentum fratris Hieronymi Nicole Marini de Nale ordinis sancti Benedicti

MoCCCCoLXo, indictione VIIIa, die XXX iulii. Ragusii. Hoc est testamentum fratris Hieronymi Nicole Marini de Nale ordinis sancti Benedicti professi in monasterio Sancte Marie de Melita secundum relationem domini Francisci abbatis dicti monasterii, repertum in notaria Ragusii (ib cancell.) ubi repositum ad salvandum cum aliis testamentis vivorum iuxta morem civitatis, a�estatum per dominum Michaelem de Bocignolo militem iudicem et Bartholomeum notarium comunis Ragusii testes ascriptos dicto testamento, tenoris infrascripti, videlicet.

Allo nome de Dio et della Vergene Maria 1459, a di 6 decembrio. Io Jeronimo de Nicola Marin de Nale de Antivari fazio lo mio ultimo testamento chon bona memoria e bona mente e sano del corpo. In prima lasso per dezima

/96r/ e primizia a Sancta Maria Mazor de Ragusi iperpero I. Item lasso per le messe para dui di san Gregorio per l’anima dello patre mio et della matre mia yperperi 10. Item lasso a Zivitcho spiziar iperperi 4. Item lasso a Matcho Pizurchovich iperperi 3. Item lasso a miser abbate de Meleda iperperi 50 che li daga la io veli a zu dito. Item lasso tuto quanto resto dela dota dela madre mia tanto deli denari quanto deli sazi (?) alo monasterio de Sancta Maria de Meleda quello che paretrii la parte mia dela dota dela madre mia. Item lasso li mii epitropi primo ser Trifon de Bonda, ser Piero Nicole de Poza, ser Nicola Biasio de Ragnigna. Quod quidem testamentum nullo testimonio rumpi possit.


Prilog III. Testament Bernarda Darmasa iz Bara, Dubrovnik, 4. maj 1538.

DAD, TN, sv. 37, �. 169v-170r.


Testamentum q. Bernardi Darmassod’Antibari

Millesimo quibus supra & inditione, die xv maii. Hoc est testamentum quondam Bernardi Darmassi d’Antibari registratum in notaria publica Ragusii ubi datum fuerat ad saluandum inter alia testamenta viventium de more civitatis, cui erat ascriptus iudex ser Vincentius Francisci de Pozza, ser Paschalis Clementis de Bona, ser Michael Francisci de Caboga testes, tenoris ut infra

In nomine Domini 1538 adi 4 maggio io Bernardo Darmasso dAntiuarii faccio lo mio ultimo, in{rmo della persona, et per Dei gratia sano dalla mente, ordeno lo mio ultimo testamento, et in prima racomando l’anima mia al mio Creator et à tu�a la corte celestiale.

In prima lasso per decime et primitie a S. Maria Maggior pp. uno, item lasso a S. Maria delle Danze grossi sei. Item lasso per l’anima del mio padre che se dicano le messe de S. Gregorio pp. cinque. Item pp. cinque lasso per l’anima dela mia madre le mese de S. Gregorio. Item lasso le messe de S. Gregorio per l’anima de mio fratello Iacobo pp. cinque et che queste messe dica lo mio fratello vescovo Jacobo. Item lasso

ala mia donna et ali mei {gliuoli et {gliuole tu�o lo mio stabile et mobile come la mia persona propria, et voglio che li mei {gliouli et {gliuole siano obedienti ala sua madre come ala mia persona propria. Item lasso lo mio herede universale la mia donna Catharina con li {gliuoli

/170r/ suoi. Item faccio et instituisco li mei epitropi del mio testamento el mio fratello vescovo et la mia donna Catherina, et ser Francesco Borissi, ali quali racomando l’anima mia. Quod testamentum nullo testimonio rumpi possit.


Savo Marković

ZARE, NATALIS, DALMAS; THREE TESTAMENTS OF THE PATRICIANS FROM BAR MADE IN DUBROVNIK(Fieenth-Sixteenth Centuries)

Summary ~e testaments made in 1421, 1459 and 1538, deposited in the State Archives of Dubrovnik, representing the last wills of patricians of Bar - from the families Žare (Zare), Natalis (Nale) and Dalmas (Darmasso) - are embracing also a multiple manifestations of material status, cultural a�ainments, identity, policy and strategies of nobility, and especially, relating spiritual aspirations. Re�ecting in a great extent the complexity of components of private and public life in transition from the medieval to the Early Modern Age, with the data those documents contain, they are enabling the analysis of that period in its entirety.

Social and cultural history, especially the history of particular class groups and their mental representations, images and memories which they le¬ about themselves, are enriched by prosopographic analysis, systematic processing of archival sources, with the critic of texts and the widening of existing knowledge with the new facts and interpretations, o�ering that way the possibility of innovation of existing historical perspective. Archival documents are of special importance, because the wealth of particular facts that exceptional scriptural historic deeds might contain creates the prerequisites for the closer connection with the sources of di�erent typologies and for overcoming of a�ained level of knowledge of the historiography. ~ree mentioned testaments, from Fi¬eenth and Sixteenth centuries, each in its own way re�ects the upper class mentality, revealing the valuable facts for the following of history and the structure of patriciate, their kinship, marital links, interfamilial relations, as well as the professional and economic connections with other families, individuals and institutions. ~e documents that patricians of Bar made in Dubrovnik area, especially because of the limitations imposed by the scarcity of archival records and Statutory law reglementation preserved in their native commune, are containing the direct information, indicating the processes of stabilization and uniforming of family surnames, the professions and functions of the individuals, pointing out also the possessory and hereditary relations, heritage rights, as well as to the toponymy and topography of the municipality of their origin. While the positioning of related testators within di�erent institutions and on proper instances of power speaks indirectly about the families they came from, direct dispositions of their last wills, as a peculiar way of cultural expression, witness the transmission of their patrimony, material and symbolic too. Social dynamics, trade transactions, existential needs and wishes are being drawn also in a testamental lines


referring to the house interiors and arrangement of living ambience. Entering the monastery, though, as well as the considerable legacies for the Church, messes and for other pious purposes, the heritages of priests in general, underline certain sacralisation and hieratisation of public and private space, and {nally, the concentration on the salvation of the soul.

Because of that, with the base in archival sources, represented are the forms of expression of particular time and of the spirit of particular circle of testators, originated from the same town, of which the di�erent tendencies of social, moral, and religious life, due to the missing of inherent narrative and normative historic documents, could only be restored this way.

Analysis of testamentary dispositions, referring to the various aspects of society, including its institutions and the everyday life, predominantly drives the a�ention to the modes of regulation of heritage, announcing, indirectly and remotely, to apparent equity in treatment of heirs and to a respected position of a women. Beside the conventional pa�erns of expressing the religiosity, plenty of legacies for the purpose of redemption, obsessive insisting on particularities, as well as the expressed self-consciousness of the individuals, contain the inceptions of transition from the medieval closeness to the renaissance awakening of the spirit.

Žare, Natalis, Dalmas: Tri testamenta barskih patricija u Dubrovniku (XV-XVI v.)

Documents

Transcript of Žare, Natalis, Dalmas: Tri testamenta barskih patricija u Dubrovniku (XV-XVI v.)