Udruga bivših učenika škole primijenjene umjetnosti i dizajna "UBU"

Škola primijenjene umjetnosti i dizajna

Projekt "Park u parku"

Trg maršala Tita 11, Zagreb

Filip Novosel

ODABRANI PRIMJERI KULTURNIH I

POVIJESNIH MOTIVA DRVETA KOD HRVATA

Zagreb, kolovoz 2009.

1. Uvod

Kroz čitavu svoju prošlost, od prapovijesti do danas, čovjek je na sve moguće načine

povezan s prirodom, u raznim periodima i dijelovima svijeta na razne načine, bile te veze pozitivne

ili negativne, što i nije potrebno posebno naglašavati. Govoreći o prirodi, jedan od bitnih elemenata

koji su obilježili tu uzajamnost je i šuma koja je zadovoljavala čovjekove potrebe od onih isključivo

praktičnih i materijalnih poput materijala za oblikovanje životnog prostora, sredstva za proizvodnju

topline, svjetla i pripremanja hrane ili pak materijala za izradu oružja i oruđa, do onih duhovnih

manifestiranih kroz brojna vjerovanja.1 Upravo će se o ovom drugom ovdje uglavnom govoriti. Na

samom početku odmah treba upozoriti kako je svijet šume suviše kompleksan da bi se ovakvim

radom obuhvatio njezin kompletan odnos s čovjekom, ona predstavlja čitav jedan svijet u kojem

svoju bitnu ulogu igraju životinje i brojna mistična stvorenja te biljke među kojima glavno mjesto,

naravno, zauzima razno drveće. Koliko je šuma bila važna u povijesti čovječanstva, dovoljno govori

činjenica kako svaka kultura, od onih najprimitivnijih do onih koje danas smatramo

najrazvijenijima posjeduje, ili je tijekom svog razvoja posjedovala, vjerovanja povezana s drvećem.

Makar je zanimanje za vjerovanja uopće postojalo oduvijek, razvojem znanosti u 19. st., ona

su privukla brojne stručnjake raznih područja, prvenstveno ipak etnologe, kulturne antropologe i

mitologe da istraže taj fenomen i pokušaju dati odgovore na brojna pitanja koja ono nameće pa

vjerovanja u drveće ovdje nisu iznimka.2 Razvoj hrvatske etnologije odvijao se otprilike

istovremeno s europskim, no kada se konkretno govori o tematici koja obuhvaća šume i drveća, ne

može se reći da je bilo tako. Stoga, ozbiljnija su istraživanja tih pitanja rijetka i nemaju tradiciju u

hrvatskoj etnološkoj znanosti pa ni brojnija literatura ne postoji.3 No, s druge strane ovdje nije cilj

predstaviti cjelokupnu literaturu, stoga sam se ograničio na djela koja se općenitije bave ovom

1 Jedan od razloga zašto šuma u čovjekovoj svijesti ima tako važno značenje je i čisto biološke prirode. Njezina rasprostranjenost, unatoč različitim klimatskim karakteristikama raznih dijelova Zemlje, bila je golema stoga ne čudi da je čovjek s njom bio u tijesnoj povezanosti od pamtivijeka; ona je u velikoj mjeri zapravo diktirala njegovo naseljavanje. O geografskoj rasprostranjenosti šume kroz povijest samo na primjeru Europe od srednjeg vijeka do početka 19. st., vidi: The Times, atlas svjestske povijesti, Zagreb, 1986., str. 115., 117., 120. i 179., za srednjovjekovnu Europu pogotovo u: Roberto Lopez, Rođenje Evrope, Zagreb, 1978., str. 344.-345. O ovim, ali i mnogim drugim, pitanjima o materijalnoj i duhovnoj povezanosti drveta i čovjeka, bavio se Nikola Visković u svom opširnom djelu Stablo i čovjek, pogotovo u drugom i trećem dijelu spomenute knjige pod naslovima Ekonomija stabla i Duhovnost stabla, v. u: Nikola Visković, Stablo i čovjek, Zagreb, 2001., str. 51.-291. i 293.-536.

2 O razvoju mitologije i bogatoj literaturi općenito, v.: Mitologija, ilustrirana enciklopedija, Zagreb, 1990., str. 8.-11. i 293.-295.; Visković, Stablo, str. 295.-296.; pogotovo za Europu, Otto Holzapfel, Leksikon europske mitologije, Zagreb, 2008., str. 425.-429. Za etnologiju, v. na primjer u: Branimir Bratanić, Pogled na 200 godina etnološke znanosti, Izvješća, god. V i VI, Zagreb, 1976., str. 5.-54. Naravno, ovo nisu jedine znanosti, veliku ulogu u pitanjima koja se postavljaju u etnologiji igra i lingvistika. O tome v. u: Tomo Vinšćak, Vjerovanja o drveću u Hrvata, Jastrebarsko, 2002., str. 14., bilj. 1 i str. 27.-28.

3 O nastanku i razvoju hrvatske etnologije te njezinim područjima istraživanja općenito, v.: Vesna Čulinović–Konstantinović, Historijski prikaz etnoloških istraživanja i interesa za narodnu kulturu u Hrvatskoj, Etnološka tribina 2, god. 9., Zagreb, 1979., str. 67.-88. Među etnolozima koji su istraživali vjerovanja o drveću svakako se svojim radom ističe Tomo Vinšćak. On i sam, uz razne etnološke pristupe drvetu, spominje ovaj nedostatak u hrvatskoj etnologiji, v.: Vinščak, Vjerovanja, str. 12.-13.

tematikom.

Ipak, kao prvenstveno povjesničar, zbog poznavanja samo najrelevantnije literature i tek

djelomičnog vladanja metodologijom istraživanja oslanjajući se prvenstveno na metode

povjesničarskih zanata, ne osjećam se dovoljno kompetentnim dublje zaroniti u ovu tematiku koja

je, kako sam napomenuo, bila predmet brojnih istraživanja, iako nije nova stvar da su etnologija i

povijest usko povezane, što donekle ide u prilog mojem razmatranju ove u velikoj mjeri etnološke

teme. Naime, prožimanje etnologije (odnosno antropologije) i povijesti intenzivno traje od druge

polovice 20. st., pogotovo od 70-ih godina nadalje, kako na pragmatičnom tako i na teorijskom

planu, kako u smjeru zbližavanja i konstruktivnog djelovanja, tako i u smjeru razdvajanja i sukoba.4

No, kako god bilo, u ovom ću radu, služeći se prvenstveno sekundarnom literaturom, pokušati dati

mali doprinos analizom nekih primjera koje sam smatrao relevantnim (i, naravno, interesantnim)

kako bih barem djelomično prikazao ulogu drveća u hrvatskoj kulturi ne zanemarujući pri tome

cjelokupni europski kontekst, od njezinih najranijih početaka kada je bila sastavni dio jedinstvenog

(pra)slavenskog svijeta, do njezine uloge u kasnijim razdobljima pa sve do danas. Primjeri koje sam

odabrao bazirat će se na etnološkim i mitološkim istraživanjima, starijoj hrvatskoj književnosti te,

jasno, povijesti.

2. Motiv drveta u vjerovanjima starih civilizacija

Kao što sam u uvodu spomenuo, drvo je općenito bilo od velikog značenja za čovjeka, a to

se manifestira i u njegovoj bitnoj ulozi u vjerovanjima diljem svijeta pri čemu ono stoji uz bok

raširenim vjerovanjima u nebeska tijela, nadnaravna bića ili razne životinje. U ovom ću poglavlju

samo ukratko navesti najosnovnije primjere, prvenstveno europskih kultura, kako bi se dobio

kakav-takav uvid u prošlost vjerovanja u drveće uopće jer je zastupljenost stabla u vjerovanjima

starih naroda golemo, zapravo gotovo da i ne postoji kultura u kojoj ono nema neku ulogu pa čak i

sam Visković u svom, ovdje već spomenutom, djelu za vegetacijske mitove kod starih civilizacija

uzima samo odabrane primjere, navodeći kako u toj svojoj knjizi koja broji preko 800 stranica

jednostavno ne može obuhvatiti sve.5 Važno je napomenuti da mitovi nisu karakteristika samo

primitivnih naroda ili davne prošlosti, što dokazuju brojni primjeri kasnijih razdoblja kod kasnijih

kultura pa tako i u Europi. Primjerice, još u doba ancien régimea, vjerovalo se kako su kraljevi

europskih monarhija poslani od Boga da vladaju narodima, a u 20. st. nacisti su svoju ideologiju

4 O intenzivnim odnosima etnologije i povijesti u drugoj polovici 20. st. te svim nedoumicama i problemima koji su se javljali tijekom tog vremena, v. zanimljiv članak Miroslava Bertoše pod nazivom Je li etnologija "teritorij povjesničara"?, u: Miroslav Bertoša, Izazovi povijesnog zanata, Zagreb, 2002., 297.-311.

5 Visković, Stablo, str. 298. O stablu kao izuzetno raširenoj i raznolikoj simboličkoj temi, v. i: Rječnik simbola: mitovi, snovi, običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi, Zagreb, 2007., str. 687.-692.

objašnjavali kroz drevnu germansku mitologiju, dok su jednako činili i japanski militaristi sa svojim

vjerovanjima.

U svakom slučaju, možda bi bilo najbolje započeti činjenicom kako je predodžba o

nebeskome drvetu zastupljena u brojnim kulturama – od germanske kao jasen svijeta, zatim kao

rajsko drvo (jabuka) u kršćanstvu, ona se veže uz podrijetlo nordijskih bogova, tj. ljudi od drveta, a

u raznim šamanskim religijama pojavljuje se penjačica koja seže do neba. Plinije izvještava o

drvetu koje govori, a sam šum lišća smatrao se proroštvom, dok se drvo života pojavljuje i na

kamenim normanskim križevima. Samo drvo života stari je indoeuropski simbol.6 U Indiji je drvo

simbol univerzalne tvari, a u Grčkoj riječ hylé, koja ima isti smisao kao i pratvar, doslovno znači

drvo. Ono se kao simbol pojavljuje u egipatskoj, iranskoj i kineskoj kao i židovskoj pa onda i

kršćanskoj kulturi. Druidi su tradicionalno irsko ogamsko pismo bilježili isljučivo na drvetu (osim

za pogrebne svrhe kada se koristio kamen), a prvi put uopće u nekom povijesnom tekstu drvo se

spominje u mezopotamskim pločicama ispisanim klinastim pismom iz 2. i 3. tisućljeća pr. Kr. u

priči o Inanni i stablu Huluppu. Općenito govoreći, drvo u svim svojim mitološkim varijantama

krije nadljudsku mudrost i znanje.7 Što se šume u cjelokupnom smislu tiče, ona je mnogim

narodima bila pravo prirodno svetište, tako je za Kelte Brocelijanska, a za Grke Dodonska šuma

sveta. Motivi šume pojavljuju se i u Indiji te kod Japanaca i Kineza gdje šuma simbolizira kosu

planine.8 Naravno, tu se ne smiju zanemariti niti kulture koje ne pripadaju tzv. Starom svijetu, kako

one američkih Indijanaca, tako one australske i oceanijske, o kojima ovdje neće biti više riječi s

obzirom da je ta tematika suviše kompleksna te time izlazi iz okvira ovog rada.

Neki su elementi vezani za drveće u religiji starih Grka ovdje već spomenuti, no treba

svakako spomenuti Artemidu, jednu od najpopularnijih grčkih boginja, boginju lova i prirode,

raslinja i plodnosti, čiji se lik vješao na drveće i grmlje, a mladići i djevojke su, prerušeni u

medvjede plesali njoj u čast djelomično faličke plesove, koja je također bila povezana s motivom

drveta. Kako su Rimljani velik dio mitologije jednostavno preuzeli od Grka, kod njih se u ovakvom

obliku javlja Dijana kao duh šume, a u obje religije postoji i bog šuma koji se kod Grka naziva Pan

odnosno Faun kod Rimljana. U rimskoj se mitologiji također javlja priča o Filemonu i Baukidi,

dvoje staraca koji su pomogli bogovima Jupiteru i Merkuru zbog čega su postali svećenici u hramu

napravljenom od njihove kuće te su se nakon smrti preobrazili u drveće, a kod rimskih obreda je

svećenik u Dijaninu gaju pokraj Rima bio poznat i kao Kralj šuma.9 Uz antička vjerovanja vezuju se

i brojne tajne predkršćanske religije raširene po Mediteranu među kojima također postoje motivi

6 Holzapfel, Leksikon, str. 83.7 Rječnik simbola, str. 145.; Visković, Stablo, str. 304.-306. i 325.-341.8 Isto, str. 749.-750. O kineskim, japanskim, indijskim i iranskim mitološkim stablima v. i: Visković, Stablo, str. 332.-

341.9 Holzapfel, Leksikon, str. 30.; Mitologija, str. 137.-138. O usporedbi grčkih i rimskih bogova v. tablicu u: isto, str.

143. Mit o Filemonu i Baukidi spominje i Ovidije u svojim Metamorfozama, v. u: Publije Ovidije Nason, Metamorfoze, Zagreb, 1907., Osmo pjevanje, st. 611.-724

drveta, kao što dokazuje dionizijski kult kojem je jedan od simbola bila vinova loza ili, kako se

može vidjeti iz primjera na reljefu s prikazom jedne od rasprostranjenijih tajnih religija, kult božice-

majke Kibele i njezinog miljenika Atisa uz koje se nalazi i sveto drvo.10

S obzirom da su se kod Kelta vjerovanja prenosila prvenstveno usmenom predajom, o njima

se općenito malo zna, makar se znanstvenici mogu poslužiti zapisima grčkih i rimskih pisaca te

materijalnim ostacima njihove kulture koji zajedno tvore fragmentarnu sliku keltske mitologije.

Govoreći pak o ulozi drveća kod njih, može se ustvrditi kako je ono bilo izuzetno važno. Naime,

sama riječ druid, koja označava keltskog svećenika, ima prvotnu semantičku podudarnost s riječju

drvo, a kako je stablo bilo simbol snage, njima se pripisuje mudrost i snaga.11 Kako su druidi bili

hijerarhijski izuzetno razvijeni kao svećenička kasta te vrlo važni za kulturu Kelta općenito, ovime

se može zaključiti kako je drvo igralo važnu ulogu u njihovoj religiji. Uopće je drvo zauzimalo

srednišnje mjesto u keltskoj mitologiji, a njihovi su hramovi bili sveti gajevi ili šume koji su bili

mjesta dodira božanskog i ljudskog svijeta. Kelti su prvenstveno štovali hrast, ali i drugo drveće,

pogotovo tisu, lješnjak, oskorušu i jabuku.12

Narodi na sjeveru Europe u svojim vjerovanjima također spominju drvo. Skandinavski

narodi imaju božicu Idun, čuvaricu jabuke besmrtnosti te veliko stablo Yggdrasill čije se grane

protežu diljem svijeta i drže ga na okupu.13 Kod vjerovanja baltičkih poganskih naroda drvo se

pojavljuje na različite načine, makar se u njihovom slučaju mora uzeti u obzir nejedinstvenost

uzrokovana geografskim faktorima, tako da je drvo zastupljenije u istočnim predjelima, dok na

zapadu prevladava kamen, kao i različiti trendovi u različitim vremenskim razdobljima.14 Ipak,

koliko god variralo, obožavanje drveća je zastupljeno u svakom baltičkom vjerovanju, iako se zbog

nedovoljnh izvora i suviše općenitih obavijesti europskih starijih pisaca, o tome ne zna mnogo.

Baltički su narodi imali svete šume koje su štovali kao mjesta bogova ili demona, a na tim se

mjestima nisu smjela sjeći stabla. Glavno sveto drvo u tim vjerovanjima je hrast, a uz njega se još

nalaze (što pozitivnog što negativnog značenja) lijeska, jasen, joha, jela, breza i druge.15

Među europskim narodima koji su u svojim vjerovanjima izrazito isticali drveće, uz

vjerovanje u životinje i promjene godišnjih doba, bili su i Slaveni. Oni su vjerovali kako su

životinje i drveće njihovi preci koje su oni obožavali kao mudrije od čovjeka. Postojala je ljestvica

totemskih životinja, a svako slavensko pleme imalo je svog totemskog pretka. Drvo života također

je zauzimalo važno mjesto u slavenskoj mitologiji te su stabla označavala sveta područja. Rusi su

10 Mitologija, str. 147.-148. i 152. Među mnogim simbolima koji su se pripisivali Jupiteru, spominje se i drvo, a zanimljivo je kako se zazivanje sreće od Jupitera obavljalo kucajući o drvo tri puta, što se sačuvalo do danas. O tome v.: René Hocke, Manirizam u književnosti, Zagreb, 1984., str. 112.

11 Rječnik simbola, str. 144. O Keltima v. u: Holzapfel, Leksikon, str. 189.-190.12 Vinšćak, Vjerovanja, str. 28.-29.13 Mitologija, str. 182.-183.; Visković, Stablo, str. 356.-360.14 Norbertas Vėlius, The World Outlook of the Ancient Balts, Vilnius, 1989., str. 26.-32.15 Isto, str. 120.-137.; Vinšćak, Vjerovanja, str. 30.

čak smatrali grijehom oboriti bilo koje staro drvo, a ukoliko bi to netko učinio, mogao bi postati

slabouman, slomiti ruku ili nogu pa čak i poginuti jer se vjerovalo da u stablima borave duše

preminulih.16 S obzirom da su slavenska vjerovanja usko povezana s onima koja su se manifestirala

i kod Hrvata kao samo jednog dijela slavenskog svijeta, ona će se još spominjati dalje u tekstu s

posebnim naglaskom na pojedino drveće i sa svim specifičnostima južnoslavenskih vjerovanja,

makar je običaje tih slavenskih naroda u velikoj mjeri, zbog nedostatka izvora, prilično teško

rekonstruirati, pogotovo poganske bogove i njihove međusobne odnose. Opet, južnoslavenski

narodi po tom pitanju nisu iznimka, ni ostali slavenski narodi nisu mnogo bolji niti se za njih može

naći mnogo više podataka, ali bar o dva glavna boga, Perunu i Velesu, danas više nema nikakve

sumnje da su izvorno slavenski pa se može uzeti u obzir da su bili štovani i kod južnih Slavena. 17

No, i ono što je poznato o njima, odnosi bogova i ostalih bića u slavenskoj mitologiji (kao i u svakoj

drugoj, uostalom) su vrlo komplicirani i opširni, stoga u ovom radu ni o njima neće biti riječi više

nego što je nužno dok će se tekst fokusirati na pojavu i ulogu drveća u nekim slavenskim običajima

kod Hrvata, kako je uostalom već naglašeno. Za kraj ovog odlomka o Slavenima, trebalo bi

spomenuti i motiv drveta pri izradi kalendara, gdje se ono također pokazalo kao prilično često.

Naime, pri iskapanjima u istočnoj Europi provođenima šezdesetih godina 20. st., ruski arheolog

Rybakov našao je posude s kalendarima koje je datirao u 3. i 4. st., a na više njih upravo je drvo bilo

simbol ili jedan od simbola pri prikazivanju kalendara.18

Uz sve ove poganske religije i vjerovanja koja su se javljala u raznim dijelovima Europe u

različitim vremenskim periodima često se i preklapajući, na kraju se ne smije zanemariti ni

kršćanstvo koje, makar ih je često negiralo i borilo se protiv njih, u sebi zapravo nosi brojne

elemente starih vjerovanja.19 U Bibliji se, uz drveće u Edenskom vrtu o kojem će naknadno biti još

riječi, spominje i brojno drugo. Zapravo su biljke u Svetom pismu među svim ostalim vjerskim

knjigama najčešće i najraznolikije – spominje se oko 110 vrsta, s pedesetak vrsta stabala i grmova,

od kojih je najčešći cedar, a sve su one uglavnom nositelji materijalnih dobara i pozitivnih

znamenja. Negativne slike iznimno su rijetke.20 U kršćanskom poimanju života poslije smrti, Nebo

na koje odlaze kršćani često je prikazivano kao prekrasan krajolik u kojem se nalazi i drvo života,

što je izvedeno iz predodžbe o Rajskom vrtu Edenu koji se također prikazuje u obliku prekrasne

prirode, a u njemu raste i drvo spoznaje dobra i zla koje je odigralo sudbonosnu ulogu za Adama i

Evu, dok neki predmeti izrađeni od drveta, poput Mojsijevog štapa, konstrukcije Salomonovog

16 Mitologija, str. 194. O vjerovanju povezanim s drvećem kod Slavena, v. u: Vinšćak, Vjerovanja, str. 31.-35.17 Vitomir Belaj u svojem djelu Hod kroz godinu govori kako kod južnih Slavena izvori uopće ne govore o poganskim

bogovima, v. u: Vitomir Belaj, Hod kroz godinu, Zagreb, 2007., str. 65. O Perunu i Velesu, v.: isto, str. 65.-88.18 Isto, str. 154.-155., 158. i 160. Niti iz Belajevog teksta, niti iz tamo citiranih Rybakovljevih rečenica, ne saznaje se

ništa je li se ustvrdilo koje bi to točno drveće moglo biti.19 O modificiranju poganskih svetih mjesta za potrebe kršćanstva i njihovim razlozima, v. npr. u: Rodney Stark, For

the glory of God, Princeton, 2003., str. 229.-230. O njihovoj zabrani pak ,v.: Vinšćak, Vjerovanja, str. 32.-33.20 O drveću u Bibliji, v. u: Visković, Stablo, str. 347.-352.

hrama ili Kristovog križa, u kasnijim biblijskim pričama nastaju upravo od porijekla tog drveta.

Naravno, kršćanska tradicija i tu vuče korijenje hebrejske, a time i brojnih drugih bliskoistočnih

kultura koje u svojim mitovima imaju ideju rajskog vrta, a ta pojava nije strana ni ostalim kulturama

koje u antici nisu bile u doticaju s bliskoistočnim i mediteranskim kulturama, poput primjerice one

nordijske. Također je zanimljivo kako priča o Edenskom vrtu ne završava u Bibliji. Ona se nastavlja

u kasnijoj europskoj kulturi u oblicima raznih idealiziranih krajolika poput Atlantide, Arkadije ili

pak zemlje Utopije i zajednicama sretnih divljaka, a preuzima ju i Kur'an.21

3. Drvo kao motiv u kulturi Hrvata

3.1. Drvo kao predmet vjerovanja

Tomo Vinšćak je u svom spomenutom djelu podijelio drveće na sretno drveće, drveće u koje

rado udara grom, ono u koje ne udara grom, nesretno drveće i drveće koje se sadi na grob. O svakoj

kategoriji iznio je detaljne opise pojedinog drveća od geogrefske rasprostranjenosti preko

etimologije do rituala kroz koje se manifestiralo vjerovanje i njihovo značenje. Prije nego se počne

s opisom grupa i pojedinog drveta u svakoj od njih, trebalo bi naglasiti kako su na vjerovanja

Hrvata veliku ulogu imali stariji narodi koji su od ranije obitavali na ovim prostorima,

starobalkansko ilirsko stanovništvo te njihovi susjedni narodi Grci, Rimljani i Germani, što je

uzrokovalo raznolikost koja će se moći uočiti iz daljnjeg izlaganja. Tu se nikako se ne smiju

zanemariti ni vjerovanja koja su među Hrvatima postojala prije njihovog dolaska na ove prostore.

No, s vremenom je ipak prevladalo biblijsko tumačenje svijeta iako stara vjerovanja, unatoč često

vrlo agresivnim kršćanskim pokušajima istrebljivanja tih običaja, nikad nisu potpuno istisnuta.22

Za početak, evo jednostavnog, iako možda pomalo monotonog, niza drveća onako kako ga

je Vinšćak rasporedio. Dakle, sretnim drvećem u Hrvata i ostalih Slavena smatraju se hrast, tisa,

lipa, maslina, javor, cer, brijest, bor, jablan, jela, jabuka, breza, bukva, murva, drijen, ladonja, šipak,

grab, omorika, jasen i božikovina. Kao drveće u koje rado udara grom, Vinšćak navodi hrast,

trešnju, smreku, krušku, ariš, oskorušu i staro, šuplje, suho, visoko drvo te ono koje raste na

usamljenom mjestu, zatim orah, topolu, vrbu, cer, lipu, bor, jelu, bukvu, jasiku i kesten. Ipak, ističe

21 O tome v. u: Mitologija, str. 162.; Vinšćak, Vjerovanja, str. 33.; Visković, Stablo, str. 341.-347. Što se tiče ploda koji je Eva ubrala s drveta, ono je danas uvriježeno kao jabuka, no u prošlosti postoje brojne verzije s mnoštvom drugih plodova pa je jedna od njih i smokva čijim su listom, nakon jedenja zabranjenog voća, Adam i Eva pokrili svoje spolne organe, v. u: isto, str. 343., bilj. 277. O povezanosti edenskog drveća s Isusovim križem, v.: isto, str. 353.-356.

22 Vinšćak, Vjerovanje, str. 138.-139. Makar Vinšćak, kako sam već naveo, svakom drvetu pridaje posebnu pažnju, ovdje ću se osvrnuti samo na ona najzastupljenija, ili ću ih spomenuti u kontekstu neke svetkovine povezane s drvećem, kako se daljnji tekst nebi sveo na puko prepričavanje Višćakove knjige, a svakom čitatelju zaintesiranijem za ovu tematiku preporučujem ovo njegovo djelo.

kako je to primarna karaktristika samo vrbi, trešnji, smreki, kruški, arišu i oskoruši dok ono kod

ostalih vrsta predstavlja samo sekundarno značenje. Drveće u koje pak ne udara grom su lijeska i

joha te vrba, lipa, bukva, grab, topola, maslina i breza. Osim lijeske i johe, svim je vrstama u ovoj

grupi to samo sekundarno obilježje. Nesretnim se drvećem, prema Vinšćaku, smatraju orah, vrba,

jasika, topola, bazga, brekinja, bagrem, glog, trnje, oleandar, pucalina te jalovo, zimzeleno i ono u

koje udara grom te breza. Među drveće koje se sadi na grob spadaju čempres, šljiva, jorgovan,

jasmin, loza i breskva kojima je to primarna uloga te bor, vrba, jela, jablan, orah, bagrem, lipa,

trešnja, breza, kruška, murva, maslina, hrast i omorika kojima je sekundarna.23

Najčešće spominjano drvo u mitologiji uopće je hrast, a slavenska i hrvatska tradicija u tome

nisu iznimka. On kod većine Europljana zauzima središnje mjesto u vjerovanjima, o čemu je već

nešto bilo riječi, makar u sjevernoj Europi oko 400. godine pr. Kr. gubi svoju kultnu ulogu i

nasljeđuje ga bor, a potrebno je naglasiti kako ga u nekim slučajevima prihvaća i kršćanstvo. Kod

nas se hrast naziva i dub, gdje je taj naziv karakteristika dinarskog areala, a on je i starijeg

(pred)indoeuropskog podrijetla, dok je naziv hrast samo slavenski. Vezano za simboliku sretnog

drveta, u Dalmaciji postoji vjerovanje da neki hrastovi imaju dušu (sjenu), a općenito se kod Hrvata

vjeruje da se pod njim skupljaju vile, ali i vještice i demoni. Kada se govori o udaranju groma, da je

hrast drvo koje privlači gromove, čak je i znanstveno dokazano, što su pak stari narodi objašnjavali

događajima iz svakodnevnog života. Naime, smatrali su da bogovi trljaju štapiće hrasta na nebu i

proizvode iskru. Dubec, hrast u ulomku jedne češke petnaestostoljetne pjesme, može spadati u

mitsku botaniku, kao i javor, jasen, vrba ili iva. Hrast je nerijetko atribut Gromovnikov pa se

Perunovo ime uspoređuje s latinskim quercus "hrast" (u nas je ta osnova u riječi cer), a neki su ga

izvodili i od njega. Ako je u dvoru Peunova čeljad, onda hrast ima svoje opravdanje. Nadalje govori

se kako se nasred Perunovog dvora nalazi hrast kao arbor mundi, stablo svijeta, oko kojega se

odvijaju mitska zbivanja. S obzirom da je bor s vremenom naslijedio ulogu hrasta, razumije se da i

on ima važnu ulogu u vjerovanjima brojnih kako europskih i izvaneuropskih naroda tako i Hrvata.

Uz brojne karakteristike u vjerovanjima ostalih naroda, u nekim se našim krajevima vjeruje kako

bor može govoriti i kako u njemu živi zmija, ali on služi i da bi se označavalo božanstvo jer se

njegovo ime u psovkama može koristiti kako se Božje ime nebi spominjalo uzalud.24

Tisa se po učestalosti javljanja nalazi odmah poslije hrasta, a taj su joj status dale osobine

poput dugovječnosti, neopadanja lišća i otrovnosti njezinih plodova. Uz ostale europske narode,

mnogo je štovana i kod Slavena na Balkanu. Ona ima najjaču apotropejsku snagu, nose ju ljudi za

zaštitu, a iz istog se razloga stavlja djeci i životinjama, dok je i ona, poput hrasta, povezana s

23 Isto, str. 48., 105., 111., 115. i 126.24 Za hrast v.: isto, str. 48.-64. i 105.-106.; Belaj, Hod, str. 185.-186.; Visković, Stablo, str. 368.-371.; Rječnik simbola,

str. 214.-215. Za bor v.: Vinšćak, Vjerovanja, str. 76.-78.; Visković, Stablo, str. 374.-376.; Rječnik simbola, str. 67.-68.

vjerovanjima u vile. Postoji mogućnost i kako su sva ta vjerovanja baštinjena od starobalkanskog

stanovništva.25 Lipa i vrba još su dvije vrste koje su kod Hrvata bile štovane u prilično velikoj mjeri.

Sama riječ lipa je karakteristična za baltoslavensku skupinu jezika, a predstavljala je simbol

nježnosti, prijateljstva i vjernosti. Makar nije sveta među svim Slavenima, u sjeverozapadnoj

Hrvatskoj i Sloveniji štovala se kao sveto drvo te je zauzimala središnje mjesto u seoskim

zajednicama, a kako u nju rijetko udara grom, vjerovalo se kako je pod zaštitom bogova. Uz

poganske običaje, vezala se i uz Bogorodicu, a to je vjerovanje karakteristično i za Češku, Litvu,

Poljsku te Njemačku. Vjerovanje o vrbama je vrlo rasprostranjeno kod naroda Dalekog istoka, ali

vrlo važno mjesto također zauzima kod Hrvata i Srba. Ona se smatrala drvom života pa se njome

šibalo jer se vjerovalo da je to dobro za zdravlje. Zaštitnik je od groma, a njezine grane imaju

apotropejsku moć pa su se vješale na vrata i prozore. No, postoji i drugo tumačenje koje govori

kako je vrba prokleto drvo te je povezana s kultom mrtvih, a upravo kod brojnih južnih Slavena

postoje mnoga takva oprečna mišljenja koja ovise o predjelu i tradiciji.26

Kako se može uočiti, ovih nekoliko vrsta stabala, osim poganske, ima i kršćansku tradiciju,

no kao najizrazitiji primjer preuzimanja štovanja stabala iz starijih vjerovanja u kršćanstvo, može se

spomenuti maslina. Ona zauzima središnje mjesto u kršćanskoj tradiciji simbolizirajući mir,

plodnost, očišćenje, snagu, pobjedu i nagradu. U narodnom vjerovanju blagoslivljanjem maslinovih

grančica na Cvjetnu nedjelju kuća se čuva od demona, vukodlaka, vještica i urokljivih očiju, a

vjeruje se da se u starim i šupljim maslinovim stablima skupljaju vještice. U Hrvatskoj je njezino

štovanje istaknuto u Istri i Dalmaciji, što je vjerojatno preuzeto iz tradicija starog stanovništva. No,

maslina i u islamu ima središnje mjesto kao os svijeta, a također se štuje u Japanu.27

Uz standardne uloge drveća, i sam božićni panj koji vuče tradiciju iz poganskih običaja

starih Slavena i borbe Peruna i Velesa, tj. nadzemnih i podzemnih sila, iako u funkciji jednog od

najvećih kršćanskih blagdana, ima istaknutu ulogu u hrvatskoj pučkoj kulturi. Što se tiče njegovog

podrijetla, ovaj je običaj izvorno poznat prvenstveno na europskom sjeveru i zapadu, dok se

određene modifikacije mogu naći i u Aziji, a neki znanstvenici smatraju kako je taj običaj nastao na

području Rimskog Carstva odakle se proširio po europskom kontinentu, makar postoje i drukčija

objašnjenja poput one da je to starogermanski običaj pa čak i da mu je izvor kršćanstvo. Kako god

bilo, običaj je vrlo raširen, a sam panj se odabirao uglavnom od drveća koje je davalo korisne

plodove, poput kruške, masline ili hrasta, dok je čitav postupak odabiranja, sječenja, dopremanja u

kuću itd., bio popraćen ustaljenim propisima. Koliko je njegova uloga bila značajna pri proslavi

Božića, vidi se iz postupaka prema njemu. Naime, kada bi stigao u kuću, postajao je središte

25 Vinšćak, Vjerovanja, str. 64.-67.; Visković, Stablo, str. 384.-385.; Rječnik simbola, str. 767.26 Za lipu v.: Vinšćsk, Vjerovanja, str. 67.-71. i 114.; Rječnik simbola, str. 379. Za vrbu v.: Vinšćak, Vjerovanja,

str.116.-120.; Visković, Stablo, str. 382.-384.; Rječnik simbola, 841.27 Vinšćak, Vjerovanja, str. 71.-72.; Visković, Stablo, str. 386.; Rječnik simbola, str. 421.

božićnih zbivanja, ponegdje bi mu se davalo jesti i piti kao da je živo biće, a iz njegovog načina

gorenja se i gatalo.28 U pučkoj se kulturi uopće najveći broj svetkovina odvija u zimu i na proljeće,

tako da se na proslavu Božića nastavlja proslava Nove godine čiji nam opis kod Slavena također

donosi Belaj u spomenutom djelu. Govoreći o tome, spominje kolednice (pjesme koje su pjevali

koledari, ljudi koji su obilazili kuće u selu za Novu godinu) neke zapisane još u 16. st., a neke

očuvane do danas preko jedne šesnaestostoljetne kolednice iz Češke u kojima se spominje dub, tj.

hrast. Među proljetnim svetkovinama vrlo je važno Jurjevo, obilježavano na 23. travnja, u kojem se

proslavlja Zeleni Juraj pri čemu se slavi plodnost i obnova rodnosti zemlje, a u veselom mimohodu

sudjeluju predstavnici duha raslinja koji se odijevaju u zeleno ili sa sobom nose poveće grane.

Nadalje, uz Jurjevo po važnosti uz bok stoje majske svetkovine s običajima štovanja majskog

stabla, pri čemu se kod Hrvata često koristi breza, te Ivandan na koji se kiti i nosi drveće i pale i

preskakuju krijesovi kako bi se otjerali zli duhovi, makar je ovaj zadnji običaj jednako

karakterističan za neke druge svetkovine, poput spomenutog Jurjeva ili Vidovdana.29 Na

ispreplitanje drevnih običaja s kršćanskim nailazimo i kod obreda vjenčanja. Interesantno je kako je

u ovom slučaju u Češkoj došlo do modifikacije drevnog hrasta nasred dvorišta – on je zamijenjen

kolcem oko kojeg je ovijen hmelj od kojeg će se napraviti pivo i napiti jednog mladića, a u Poljskoj

postoji sličan primjer dodavanja kršćanskih elemenata pri ženidbenim obredima u kojima je nasred

dvorišta javor. Slični se motivi drveta nasred dvorišta mogu naći i u Sloveniji i Hrvatskoj u kojima

je uz stablo obično privezan konj, no oni se javljaju još i u vezi bora kod nekih drugih slavenskih

naroda, što ukazuje na općeslavenski poganski običaj. Jabuka se također javlja kao simbol ljubavi

među mladima te kao pristajanje na brak, a uz ove vrste drveća, u nekim je slučajevima prisutno i

suho drvo u zelenom lugu kao simbol prijelaza djevojke u brak, karakterističan za istočnoslavensku

mitologiju, no kod ostalih Slavena se može naći u modificiranom obliku, poput hrvatskog simbola

suhe grane.30 Uz brojne spomenute običaje, ne može se zanemariti niti ritual pokapanja. Zanimljivo

je da je taj običaj sađenja drveta na grob, s mnogim varijacijama, raširen među svim južnim

Slavenima dok je vrlo često objašnjenje da se pokojniku osigura sjena ili, ako je u pitanju voćka, da

bi pokojnik imao hranu, ali i da se veže pokojnikova duša. Kako se mnoga slavenska groblja nalaze

u šumama, u tim se običajima mogu prepoznati tragovi staroslavenskog kulta drveća, makar je

kršćanstvo još od srednjeg vijeka nastojalo suzbiti običaje pokapanja u šumama, čime se objašnjava

drugi tip groblja, onaj na istaknutim i lijepo uređenim mjestima.31

Pored gore navedenih, postoji još jedna zanimljiva pojava kod Slavena koju bi ovdje

28 Porijeklo tog običaja potaknulo je brojne etnologe na razna tumačenja i rasprave, što je rezultiralo i bogatom literaturom. Više o tome, v. u Belaj, Hod, str. 390.-396. O običajima vezanim uz panj, ali i ostalim božićnim običajima, v.: isto, str. 396.-400.

29 Za zimske i proljetne svetkovine, v.: isto, str. 181.-254.; Visković, Stablo, str. 422.-425. Za brezu v. u: isto, str. 363.-367.; Vinšćak, Vjerovanja, str. 86.-88.; Rječnik simbola, str. 71.

30 Belaj, Hod, str. 188.-193., 227. i 229.-230. O jabuci v. i: Vinšćak, Stablo, str. 82.-86.31 Isto, str. 126.-127. i 129.-131.

svakako trebalo barem spomenuti, a riječ je o drvenim kućama i njihovom ukrašavanju. Naime,

bogata ornamentika na gornjim gredama kod istočnih Slavena daleko je od toga da se može nazvati

apstraktnom – to su razni Perunovi "gromovi znaci", smješteni u gornji dio kuće upravo zato što

Perun boravi u visinama.32 Interesantno bi bilo pozabaviti se detaljnijim proučavanjima hrvatskih

drvenih građevina u Turopolju, kako stambenih, tako i sakralnih, koje su također često bogato

ukrašene, vidjeti postoji li poveznica s takvim istočnoslavenskim običajima i, naravno, vuče li ta

ornamentika korijenje iz predkršćanskog doba. No, na ovim prostorima postoji još jedno

pojavljivanje drveta na određenim spomenucima koje valja spomenuti. Naime, na nekim

balkanskim stećcima nalaze se stilizirana stabla, ali o njima se ne može mnogo reći jer do danas nije

poznato predstavljaju li ona neku nepoznatu simboliku ili su samo dekoracija.33

Iako je izuzetno zastupljen u znanosti i, pogotovo, u popularnoj kulturi, fenomen progona

vještica u našoj znanosti također nije pobudio veće zanimanje, makar i tu ipak postoje iznimke. Bez

obzira što interes za tu tematiku postoji od početaka suvremene historiografije u Hrvatskoj (okvirno

od druge polovice 19. st.), njome su se u suvremenije doba bavili tek, primjerice, Vladimir Bayer u

svom opsežnom djelu Ugovor s đavlom, nešto manje Maja Bošković–Stulli u članku Predaje o

vješticama i njihovi progoni u Hrvatskoj objavljenom u Pjesme, priče, fantastika i Zoran Čiča koji

je napisao djelo Vielnica i vilenjak,34 makar se i tu može vidjeti dosta veliki vremenski raspon. Kako

je problematika progona vještica sama po sebi vrlo opširna, ovdje će o njima biti riječi samo u onoj

mjeri u kojoj su povezane s temom ovog rada.35 Kako su se okupljanja vještica održavala na pustim

mjestima, nije neobično da je jedno od tih mjesta bila i šuma pa je stoga i određeno drveće dobilo

stanovito značenje u njihovim obredima. Njihovi su su se skupovi, uz raskrižja i planine, odvijali i

pod određenim drvećem, a već je spomenuto kako je upravo hrast bio jedno od tog drveća, no ta su

se okupljanja odvijala i pod drugim vrstama poput divlje kruške ili oraha. Pojedine priče o ritualima

okupljenih vještica također spominju drveće. Tako su se granom nadomještale kosti koje bi iz raznih

razloga nestale nakon što bi svoju pojedenu drugaricu ostale vještice oživjele, a isti se primjer

dogodio s oživjelom kravom koju je gazdarica dan nakon vještičje gozbe našla u štali s rascvalom

32 Belaj, Hod, str. 139. Spominjana kao ljubavni simbol, ponekad je jabuka i "gromov znak" u obliku rozete koji na istočnoslavenskim kućama čuvaju zgradu od udara munje, o čemu govore i brojne narodne pjesme, v.: isto, str. 250.-251.

33 O tome v. u: Visković, Stablo, str. 589.34 Vladimir Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb, 1969.; Maja Bošković–Stulli, Pjesme, priče, fantastika, Zagreb, 1991.;

str. 124.-159.; Zoran Čiča, Vilenica i vilenjak, Zagreb, 2002. Iscrpnu analizu bogate literature koja se bavila temom vještica, v. u: Čiča, Vilenica, str. 15.-68. Također, ovdje bi trebalo napomenuti kako se vjerovanja u vještice kod pravoslavnih Rusa donekle razlikuju od zapadnih poimanja koja su bila zastupljena i u hrvatskim zemljama. Naime, kod njih u ulozi vještice postoji zaseban i vrlo osebujen lik – baba Jaga. O tome v. u: Mitologija, str. 196.

35 Već sam napomenuo koliku popularnost vještice imaju u današnjoj znanosti i kulturi što je rezultiralo brojnim istraživanjima svih vrsta, od ozbiljnih znanstvenih do onih pseudoznanstvenih i diletantskih pa na ovom mjestu nije moguće navoditi svu brojnu literaturu vezanu uz temu vještica, stoga ću spomenuti samo neka najvažnija imena, kao što su Jenny Gibbons, David Harley, Richard Olson i Louise Jackson koji se istraživanjem tog fenomena bave od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Neki od njihovih radova prevedeni su i na hrvatski jezik, a nalaze se u tematskom dijelu Zbornika radova Društva studenata povijesti Hrvatskih studija "Ivan Lučić–Lucius"; v. u: Ivan Lučić–Lucius, god. III., sv. 4-5, Zagreb, 2004., str. 281.-343.

bazgom na rebru.36 S obzirom da su u narodnom vjerovanju uz vještice usko bile povezane i vile, u

nekim slučajevima razlike nije ni bilo, mogu se naći brojni primjeri u kojima i jednima i drugima

razno drveće služi kao njihovo okupljalište pa se tako spominju neizostavni hrast, zatim kruška,

kesten, a u Dalmaciji i Hercegovini najzastupljeniji je orah pa se upravo on spominje u poznatoj

formuli pomoću koje se vještice otpućuju na sastanak letom: "ni o drvo – ni o kamen – već (...) pod

orah". To se drveće obično razlikovalo od ostalog po tome što je bilo okićeno na razne načine, od

cvijeća do svijeća te se time isticalo kao neobično.37 Važno je napomenuti i koliko su vještice bile

ukorijenjene u svijesti puka još dugo nakon što su njihovi progoni prestali. Naime, o tome nam

govori jedan zapis Ivana pl. Tkalčića u kojem on sa žaljenjem navodi kako seljaci još krajem 19. st.

sjeverozapadni dio Medvednice nazivaju "Bablji kut" što bi značilo "vještičji".38 Usko povezan s

vješticama, barem u očima inkvizicije, bio je i jedan agrarni kult iz Furlanije, progonjen u 16. i 17.

st. – benandanti. U iskazima koje su zapisivali inkvizitori, zabilježeno je kako su njihovi članovi

zapravo bili dobri i borili se protiv čarobnjaka i vještica (strighea i stregonija) oboružani granama

anisa, dok su se njihovi protivnici za borbu služili trskama u obliku metli.39 Naravno, ta njihova

dobrota inkviziciju nije odvratila od namjere da ih osude na propast. Demonsko biće kao i vještica,

vampir je, uz ostale popularne načine, bio uništavan i metodom zabijanja glogovog kolca u tijelo.

Ukoliko se zanemare nebrojene hollywoodske demonstracije tog postupka, može se uočiti kako je

on bio vrlo popularan i na području Hrvatske, čija su apotropejska svojstva tjerala i zle demone te

vještice za što je često bio dovoljan i sam glogov trn. Uz glog, kao dobar materijal za kolac protiv

vampira također je moglo poslužiti smrekovo drvo.40

3.2. Motiv drveta u književnosti

Na pola našeg životnog puta

u mračnoj mi se šumi noga stvori,

jer s ravne staze skrenuvši zaluta.

Ah, kakva bješe, mučno li se zbori,

36 Bošković–Stulli, Pjesme, str. 132. i 139.-140. O navedenim vrstama drveća pod kojim se skupljaju vještice, uz hrast o kojem je već bilo riječi, v. u: Vinšćak, Vjerovanja, str. 110. i 115.

37 Čiča, Vilenica, str. 96.; Bošković–Stulli, Pjesme, str. 134. O vilama i, između ostalih karakteristika, njihovim podjelama na dobre i zle u hrvatskoj mitologiji, v. u: Stipe Botica, "Vile" u hrvatskoj mitologiji, Radovi zavoda za slavensku filologiju, vol. 25, Zagreb, 1990., str. 29.-40.

38 Čiča, Vilenica, str. 50., bilj. 48.39 Isto, str. 29. Pojava u istarskim i slovenskim krajevima bliska furlanskom benandantu i mađarskim tàlosu bili su

krsnici, Bošković–Stulli, Pjesme, str. 131. i 148.-149.40 Vinšćak, Vjerovanja, str. 108. i 125.-126. Interesantan članak o najpoznatijem vampiru, grofu Drakuli, i odnosima

komercijalne popularnosti pojave vampira s pravom narodnom tradicijom, v.: Cătălin Gruia, Drakula – podvojenost Rumunja, National geographic Hrvatska, br. 11, Zagreb, 2007., str. 112.-133.

ta divlja šuma, gdje drač staze krije!

Kad se sjetim još me strava mori.41

Ovako Dante Alighieri, spominjući šumu u prvim stihovima svoje Božanstvene komedije,

započinje to djelo, jedno od najvećih u povijesti europske književnosti. No, kada se govori o

etnologiji i književnosti, njihovo ispreplitanje u ovom slučaju neće biti iznimka, prije bi se moglo

reći da je ono uobičajena stvar. Uostalom, dovoljno je u obzir uzeti grčku književnost, kao i

umjetnost općenito, za osnovni izvor proučavanja grčkih mitova. Potreba interdisciplinarnih

istraživanja u suvremenoj etnologiji, ali i suvremenim znanostima uopće, nije ništa novo ni

neobično i u hrvatskoj se etnološkoj znanosti već naveliko koristilo.42

Šumski svijet i, sukladno tome samo drvo, opjevavani su još u antici, nastavljaju se na

srednji vijek preko renesanse pa sve do danas u različitim nacionalnim književnostima.43 Nalazimo

ih u hispansko-američkoj književnosti nadahnutoj prašumom, ali takvi se motivi javljaju i u

europskoj književnosti, primjerice kod Victora Hugoa ili suvremenog francuskog književnika

Bertranda d'Astroga. Šuma sadrži dvostruki simbol – tjeskoba i spokojstvo, pritisak i naklonost, a

kao područje mračnog, dubokog i nesvjesnog bila je interesantna psihoanalitičarima poput Junga.44

Ipak, dvadesetostoljetni književnik koji se najdirektnije referirao na etnološke aspekte šume i

drveta, a kao inspiraciju uzeo keltsku i germansku tradiciju, svakako je John Ronald Reuel Tolkien.

Stvorivši svijet koji obiluje motivima šumskog poput šumskih vilenjaka ili entova te postigavši

svojim remek-djelom, trilogijom Gospodar prstenova, golem uspjeh i kultni status, možda je

najbolje pokazao koliko šuma današnjeg čovjeka još uvijek ostavlja daleko od stanja ravnodušnosti.

Osnovna književna vrsta u europskoj književnosti koja propagira motiv prirode još od

antičke književne tradicije je pastorala, zaživjevši ponovno u punom obliku u renesansnoj

književnosti. Svojim su se pastoralama istakli i neki naši književnici, prvenstveno Dubrovčani

Marin Držić i Ivan Gundulić. U njima se javlja Dubrava kao mitsko mjesto gdje borave vile, satiri i

ostala fantastična bića. Pitanje je jedino koliko je taj mitski svijet uistinu izvoran, a koliko produkt

41 Dante, Božanstvena komedija, Zagreb, 2004., str. 9., st.1-6.42 O upotrebi književnosti za etnološka istraživanja v. npr.: Jasna Čapo Žmegač (et. al.), Etnografija, svagdan i

blagdan hrvatskoga puka, Zagreb, 1998., str. 340.-341.; Jadranka Grbić, Pojam naroda u starijoj etnološkoj literaturi, Narodne i/li nacionalne čipke, Lepoglava, 2004., str. 10.-11. Konkretno o etnološkim i mitološkim elementima općenito u Planinama Petra Zoranića, djelu o kojem će još biti riječi, v. u: Akvila Petras, Etnološke i mitološke komponente u Zoranićevim Planinama, Cassius, god. II., br. 2, Zagreb, 2009., str. 58.-64. O stablu u književnosti, v.: Visković, Stablo, str. 618.-635.

43 O antici i srednjem vijeku, v. u: Ernst Robert Curtius, Srednjovjekovna književnost i latinsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1998., str. 201.-220. O srednjem vijeku, prvenstveno francuskoj književnosti, v. i u: Jacques Le Goff, Srednjovjekovni imaginarij, Zagreb, 1993., str. 83.-86. U kontekstu bavljenja manirizmom na kompletnom umjetničkom planu, René Hocke nam daje interesantnu poveznicu Svete šume iz Bomarza kao primjera arhitektonskog bavljenja šumom u 16. st., na prijelazu iz renesanse u barok, s onodobnim književnicima poput, primjerice, Ariosta i Svete šume u njegovom Bijesnom Orlandu ili Torquata Tassa i njegovog spominjanja čudesne šume u Oslobođenom Jeruzalemu, v.: René Hocke, Svijet kao labirint, Zagreb, 1991., str. 110.-115.

44 Rječnk simbola, str. 750.

renesansnih pisaca kojima su glavni uzori ipak bili u antici. Dok neki vjeruju kako oni doista vuku

korijenje iz stare slavenske poganske tradicije, Belaj u svom spomenutom djelu primjećuje kako su

to zapravo samo pohrvaćeni likovi iz antičke mitologije.45 No, kako bilo, slijedi nekoliko primjera iz

djela spomenutih pisaca u kojima se spominje šuma.

Motivi o kojima se ovdje govori mogu se naći od početaka književnog djelovanja u

Hrvatskoj. Naime, u srednjovjekovnoj književnosti u kojoj kod nas dominira sakralna tematika i

motiv drveta se pojavljuje u tom kontekstu. Najpoznatiji primjer može se naći u ostacima tzv.

Pazinskih fragmenata, zbornika legendarno-apokrifnih tekstova s početka 14. st. u kojem se nalazi

jedan apokrif pod naslovom O krsnom drvetu, a govori o čudesnom drvetu koje je izraslo na

Adamovu grobu i na kraju poslužilo za križ na kojem je bio razapet Krist. Taj se apokrif pojavljuje

u raznim oblicima, a i inače je bio jedan od najzanimljivijih motiva srednjovjekovnog čovjeka jer se

u njemu Adamov grijeh dovodi u vezu s Kristovim iskupljenjem. On se , kao i neki drugi apokrifi,

nalazi i u brojnim zapadnoeuropskim, ali i istočnocrkvenim ćirilskim literaturama, stoga se njegova

afirmacija na ovim prostorima u glagoljskom obliku smatra kao svojevrsno posredništvo različitih

kultura.46

Da pasotrala u renesansnoj književnosti nije jedina već samo najčešća vrsta u kojoj se

pojavljuje motiv prirode, a time i šuma, pokazuje Zoranićev roman Planine. Ipak, treba upozoriti

kako su Planine roman samo po svojoj formi te se jedino po tome razlikuje od uobičajene pastorale,

s obzirom da je ambijent u kojem se radnja odvija u potpunosti pastoralan. Uz to što se spominju

brojni pastoralni elementi u koje je uključena i šuma koja u tom idiličnom ambijentu stvara hlad,

čije primjere ovdje neću posebno navoditi, spominje se jedan običaj za 1. svibnja u kojem mladići

svojim djevojkama, uz ostalo, sade jele ukrašene cvijećem pred vratima, a samu jelu, kao metaforu

za ljubav, Zoranić koristi i u pjesmi koju je svojoj dragoj pjevao pastir Poljko kao " ...Pride s vlastju

silnom / ter rukom nemilom / prsi mi otvori njom / i v srdačce usadi granu vite jele / jele uzorite /

Jele krasnocvite / jele voćresite / ka u srdačcu mom ustanovi žile...".47 Odakle bi potjecao taj običaj,

postoje li negdje drugdje takvi ili ovom slični, nisam naišao u literaturi koja se ozbiljnije bavi

proučavanjem narodnih običaja, stoga će ovo pitanje morati ovdje ostati neodgovoreno. Uz brojne

priče o nastanku raznih toponima u okolici Zadra, u Planinama se na isti način također donosi i

priča o nastanku imena jela, a ono dolazi od jedne Dijanine nimfe zvane Jela, koju je ova zbog

zabranjene ljubavi prema jednom mladiću pretvorila u drvo koje od tada nosi njezino ime – jela.48

45 O tome v. u: Belaj, Hod, str. 48.-49. Makar se ne bih upuštao u rasparvu o ovom pitanju, prvenstveno zato što, kako sam naveo na samom početku ovog rada, nisam etnolog, samo bih upozorio na činjenicu kako je Belaj spomenuo koliko su običaji u vezi bora bili čvrsto ukorijenjeni u svijesti hrvatskog puka i koje je to imalo posljedice, stoga možda nebi bilo suvišno na taj način razmotriti i pitanje ove književne pojave u etnološkom kontekstu.

46 Pet stoljeća hrvatske književnosti (dalje PSHK), knjiga 1, Hrvatska književnost srednjeg vijeka, Zagreb, 1969., str. 21.-23. i 40.

47 Petar Zoranić, Planine, u: PSHK, knj. 8, Petar Zoranić i Juraj Baraković, str. 74. i 77. Stihove pastira Poljka, v.: isto, str. 77.

48 Isto, str. 92.

Još je nekoliko stihova i dijelova teksta u Planinama vezano uz motiv drveta. U jednom je slučaju to

hrast u kojeg udara grom i spaljuje ga do pepela, što je predstavljalo loš znak,49 dok je drugi, ujedno

i najpoznatiji dio ovog djela, Perivoj od slave u kojem se nalaze brojna stabla "...od dubov

neizmerne visine i lipote. Biše prva vrsta u okoliš od zelenih javorov s bilim procvatom, a druga

vrsta mrtovnic s bilim procvatom tokoje, tretja vrsta još plavoliste masline bilo cvateći s načinom

kaštrene vijaše se; cedrov s cvitom i svake vrste voćem vrsta biše četvrta; palme peta vrsta slatkim

voćem biše; šesta ančipresov vrsta skupim listjem i granami okruženo staše, a sedma vrsta vitkih i

visocih jel vrsta narejena k nebu dvizaše se.".50 Makar se u tom poglavlju spominje i drvo znanja,

plod koji ima najveću važnost su jabuke, simboli pjesničkih i proznih djela koje vile Latinka,

Grkinja, Kaldejka i, na kraju najsiromašnija, Hrvatica, ubiru.

Marin Držić, jedan od naših najboljih književnika ne samo renesanse nego i uopće, uz

nenadmašne komedije istakao se i pisanjem brojnih pastorala, za razliku od Zoranića, u pravom

smislu te riječi. U ovom radu nema smisla kvalitativno komparirati dva spomenuta pisca i njihova

djela, ali za ovu temu je ipak bitna jedna razlika među njima koja nema pretjerane veze s estetikom.

Naime, radi se o tome da Držić ne pridaje toliku važnost hortikulturi koliko to radi Zoranić jer dok

u Planinama postoji čitav niz točno određenih vrsta drveća koje se gotovo minuciozno opisuju, u

Tireni i ostalim Držićevim pastoralama, osim što se sve naravno odvijaju u Dubravi, takvi su opisi

vrlo rijetki. Za primjer se može uzeti Tirenin opis njezine okoline gdje, osim spominjanja lozice i

hrasta, nema drugog nazivlja drveća, štoviše, više se pozornosti pridaje kompletnom ambijentu koji

je sazdan od potoka, trave, cvijeća, raznih zvijeri itd., nego samom drveću.51 Drugačije nije ni u

ostalim pastoralama zbog čega ih ovdje neću detaljnije analizirati što, naravno, ne znači da je Držić

pisac koji manje mari za prirodu nego što to čini Zoranić. Uostalom, Držić i sam odlazi izvan grada

kako bi u miru pisao Tirenu, što ističe i u Prvom prologu te pastorale,52 samo nam njegova djela

jednostavno trenutno nisu toliko zanimljiva s obzirom na tematiku kojom se ovdje bavimo.

Makar sam uz Gundulića spomenuo Dubravku, ona se po motivima prirode uglavnom samo

nastavlja na starija gore navedena djela, stoga ću ovdje obratiti pažnju na neke elemente koji se tiču

ove teme u njegovom najvećem djelu – epu Osman. Naime, sam tijek radnje u ovom je slučaju

nebitan stoga nije potrebno ulaziti u sadržaj, no Gundulić nam u jednom trenutku donosi

49 Isto, str. 136.50 Isto, str. 153.-156. Kako je Zoranićev jezik prilično kompliciran, a s obzirom da prijevod na suvremeni hrvatski

jezik postoji, radi lakšeg razumijevanja donosim ovdje gore navedeni citat u tom prijevodu: " ...debla drveta neizmjerne visine i ljepote. Bijaše prvi red, ukrug, od zelenih javora s bijelim cvatom, a drugi red od mrča, isto tako s bijelim cvatom; još se mogaše vidjeti treći red od plavolisne masline, što bijelo cvate, vješto obrezane; četvrti red bijaše od cedrova s cvijećem i voćem svake vrste; peti red bijaše od palma sa slatkim voćem; šesti red bijaše od čempresa okruženih, uz to, lišćem i granama, a sedmi red od vitkih i visokih jela, skladan se dizaše k nebu. ", Petar Zoranić, Planine, Zagreb, 2000., str. 285. i 287.

51 Marin Držić, Tirena, u: PSHK, knj. 6, Marin Držić, Zagreb, 1962., str. 70.-71.52 "Sad jedan djetić s tim vilam pri vodi / stare kuće Držîć svû mladost provodi, / koga su tej vile od bistra hladenca /

dostojna učinile od lovorna venca, / ki mu su na glavu stavili za ures / da ovu državu proslavi do nebes. (...) Taj mladac sad pjesni tej speva kraj rike / da ljudem duh bijesni od slasti tolike.", isto, str. 65.

interesantan opis šume i popis drveća kojeg ovdje donosim u cijelosti:

Grm ih spleten dubje često

gustim gajom još opstrije,

pače kitnim hvojam mjesto

nebesom ih istim krije.

Ukraj gusta gaja toli

dubrava se jedva otkriva:

brza ju rijeka grli doli,

a tih vjetric zgar cjeliva.

Rudi jasen, brijes široki,

bor zeleni, joha bijela,

divja lijeska, drijen žestoki,

kitni javor, vita jela

i česvina od sto vijeka,

i hras davnji tuj se ustara,

ni im je nigda sila prijeka

naudit mogla od vjetara.53

Dakle, može se reći kako Gundulić drveće ne spominje samo u Dubravci, samo zato što je

ono uobičajeno u pastoralama, nego mu pridaje važnost i u jednoj sasvim drugačijoj književnoj vrsti

kao što je ep. Ipak, koliko god ovo pojavljivanje motiva drveta može biti interesantno i možda

govori o Gundulićevoj ljubavi i pažnji prema prirodi, što je i inače uvelike bila karakteristika

onodobnih umjetnika, bilo bi teško govoriti o nekakvoj simbolici u kontekstu mitoloških elemenata

kod Osmana.

Naravno, ovdje navedeni primjeri nisu jedini u hrvatskoj književnosti u kojima se spominje

drveće, no nabrajati ih u ovom radu bilo bi preopširno, a na starije sam se pisce malo detaljnije

osvrnuo prvenstveno zbog njihove jače izravne povezanosti s antičkom i pučkom tradicijom. Ipak,

nikako se nebi smjela izostaviti barem imena nekih suvremenijih autora te njihova djela poput Ivane

Brlić Mažuranić i njezine Šume Striborove ili Vladimira Nazora i njegovog Velog Jože u kojem

svoju ulogu ima i motovunska šuma sa svojim hrastovima cerovima, dok se u poeziji upravo drvo

često javlja kao glavna tema poput, primjerice, Matoševog soneta Jesenje veče, Samotnog Drveta

Ivana Gorana Kovačića, Ujevićevih Visokih jablana ili pak Cesarićeve Voćke poslije kiše.

53 Ivan Gundulić, Osman, u: PSHK, knj. 13, Ivan Gundulić II, Zagreb, 1962., str. 121.

4. Dva primjera prisutnosti šume i drveta u povijesnim istraživanjima

Motiv šume i drveta može se javiti, i javlja se, na brojne načine u povijesnoj znanosti. Neki

od njih ovdje su već spomenuti, no teško ih se može sve obuhvatiti i objasniti na ovome mjestu,

stoga bih se ovdje ozbiljnije osvrnuo na jedan, po mojem mišljenju, vrlo interesantan, kojim su se

bavili neki od povjesničara čiji je rad uvelike obilježio historiografska strujanja u 20. st. poput

Jacquesa Le Goffa i Petera Burkea (što mnogo govori o popularnosti ove tematike) te jedan vrlo

uočljiv način. Dakle, ovdje će biti riječi o šumi u povijesnom imaginariju srednjega vijeka i

prikazima drveta u heraldici.

4.1. Šuma kao prostor u povijesnom imaginariju i drvo u pučkim običajima predindustrijske

Europe – europski model za istraživanje u Hrvatskoj

Simbolika šume, koju Jacques Le Goff obrađuje u jednom eseju pod naslovom Pustinja –

šuma na srednjovjekovnom Zapadu iz svoje zbirke Srednjovjekovni imaginarij, u zapadnoj Europi

srednjeg vijeka prvenstveno vuče korijenje iz simbolike novozavjetnih istočnjačkih pustinja koje su

bile opasna mjesta napasti i iskušenja te su upravo one bile najrasprostranjeniji pandan pustinjama

na Istoku, dok su otočki i morski europski pustinjaci bili tek prolazni ogranak pustinjskih

marginalaca. Stoga ne čudi kako postoje brojne priče koje se vezuju uz monahe, osnivače

samostana i brojne druge pustinjake čiji su se periodi u životu, važni za kršćanstvo, odvijali upravo

u šumama. Za primjer možemo uzeti samo irskog monaha, svetog Kolumbana, koji je 613. godine

osnovao samostan Bobbio u sjevernoj Italiji tako što je postao monah-drvosječa. Za seoski svijet,

šuma je bila neophodno područje od gospodarske važnosti, ali i mjesto strahova, mjesto gdje su se

skrivali odbačeni poput heretičkih sekti, kriminalaca, pustolova i svih onih koji se nisu uklapali u

"pravilni" model života. Osim za seljake, laboratores, ta "stvarnost" šume bila je također vrlo važna

i korisna za ostala dva reda srednjeg vijeka, one bellatores i oratores. Brojni srednjovjekovni

tekstovi koje Le Goff analizira ili bar spominje u svom eseju, dokaz su kako je svijest o šumi, onoj

stvarnoj i onoj simboličnoj, bila izuzetno zastupljena u životu onodobnog čovjeka, njezina važna

funkcija bila je i suprotstavljanje organiziranom društvu gradova, a ta njezina dvojnost pridavala joj

je ionako već veliku mističnost.54

Uz ovaj imaginarni svijet u kojem je srednjovjekovni čovjek obitavao, nadovezuje se u

predindustrijskom društvu razvijena pučka kultura, zasebna od one "elitne", koja je vukla elemente

54 Le Goffov esej na kojem se bazira ovaj odlomak, v. u: Le Goff, Srednjovjekovni, str. 75.-90. O srednjovjekovnoj šumi, osvrčući se i na spomenuti Le Goffov esej, govori i Visković, u: Visković, Stablo, str. 399.-401.

starijih tradicija, a naročito je do izražaja dolazila u pokladama i sličnim svetkovinama pri čemu se

često zbog raznih predkršćanskih elemenata sukobljavala s crkvenim institucijama. Uostalom,

nakon antike, posvećeno i čarobno drveće seli iz mitova u legende i folklor i prilagođava svoje

značenje novim prilikama tek djelomično.55 U tom vremenu, uz brojne druge elemente koji su se

javljali i činili taj pučki pokladni svijet uistinu osebujnim, nailazimo i na majsko stablo koje su

crkvene vlasti nastojale iskorijeniti, smatrajući ga faličkim simbolom. Ovdje već spomenute, majske

svetkovine bile su poznate u brojnim europskim narodima i djelomično povezane s kršćanskim

blagdanima, a karakterizirale su ih spolne slobode, tako da Crkva nije bila daleko od istine. Krajem

18. st., u vrijeme velikih promjena u Francuskoj koje su isto tako potaknule i promjene u Europi,

prakticirala se sadnja stabla slobode kao, kako to ističe Peter Burke, politička verzija usađivanja

majskog stabla.56 Makar sadnja stabla slobode u Hrvatskoj nije postojala, pučke su svetkovine igrale

važnu ulogu u životu ruralnog stanovništva, stoga su zanimljiv i važan predmet proučavanja, tim

više što je stanovništvo izvan gradova u Hrvatskoj činilo veliku većinu u odnosu na urbane sredine.

4.2. Drvo kao motiv u heraldici57

Heraldika je, kao pomoćna povijesna znanost, još jedno područje vezano za povijest u kojem

drvo ima svoju ulogu kao jedan u nizu simbola koji se javljaju po strogo određenim heraldičkim

pravilima.58 Biljni svijet je uopće bogato zastupljen u grbovima, a makar su najčešće biljke u

heraldici ljiljan i ruža, razno drveće također zauzima važno mjesto među ovom vrstom simbola, bilo

da je prikazan samo plod ili list pojedinog stabla ili je pak ono prikazano u cijelosti. Zmajić u svom

spomenutom djelu navodi kako pored stabala u grbovima ponekad dolaze i panj, grane ili grančice,

a postoje i mrtvi oblici stabala – zapaljena, iščupana i slično. Među onim prepoznatljivim, nabraja

čempres, hrast, jablan, johu, jasen, jabuku, kesten, krušku, orah, palmu, tisu, trešnju i trsku.59 S

obzirom da je njegovo djelo sinteza, Zmajić donosi samo kratke opise pojedinog drveća u svim

njegovim varijantama, bez osvrta na eventualnom značenju pojedinog stabla za hrvatske plemićke

porodice koje su ih u svojim grbovima imale, ali takva istraživanja u hrvatskoj znanosti, koliko mi

je poznato, uopće nisu provođena.

55 Isto, str. 396.56 O pučkim svetkovinama već je bilo riječi ranije u tekstu, no svakako v. i: Peter Burke, Junaci, nitkovi i lude, Zagreb,

1991., str. 145.-164. O majskom stablu i jednom primjeru takvog slavlja u Engleskoj u 16. st., v.: isto, str. 156., 170. i 210., a o stablu slobode, v.: isto, str. 210.-211.; Visković, Stablo, str. 425. O pokušaju Crkve da iskorijeni štovanja stabala iz pučkih vjerovanja, v.: isto, str. 397.-399.

57 Na ovom mjestu zahvlajujem mr. sc. Željku Heimeru što me uputio na web stranice kojima se u ovom dijelu rada služim.

58 O nastanku i razvoju grbova te same heraldike kao pomoćne povijesne znanosti, v. u: Bartol Zmajić, Heraldika, Zagreb, 1996., str. 13.-31.

59 Zmajić, Heraldika, str. 44.-46. Uz Zmajićevo djelo, općenito o biljkama, kao i konkretno o drveću u heraldici u Europi, v. i: http://heraldry.sca.org/primer/flora.html i http://beta.ancestry24.com/articles/trees/.

Uz grbove koji su nastali u doba tzv. žive heraldike, izrada novih grbova, po više ili manje

poštivanim heraldičkim pravilima te u potpunosti ili djelomično oslonjenim na tradiciju, postoji i

danas, a jedan od primjera je i grb Republike Hrvatske. No, uz državni grb koji u ovom slučaju nije

interesantan, na primjeru Hrvatske se mogu vidjeti brojni grbovi gradova i općina na kojima se

pojavljuje drvo. Zapravo, pri proučavanju tih grbova može se uočiti da gotovo nema županije u

kojoj ne postoji općinski ili gradski grb s likom drveta u bilo kojoj heraldičkoj varijanti. Naravno,

zastupljenost takvih grbova ovisi i o dijelu Hrvatske u kojem se županija nalazi pa su tako u

kontinentalnim dijelovima prilično zastupljeni, dok su u primorskim i dalmatinskim nešto rjeđi.

Nema smisla nabrajati i opisivati sve te grbove, no svakako se može uočiti kako među vrstama

pretežno dominira hrast, a za njim slijedi vinova loza.60

5. Zaključak

Nakon prikaza samo nekih primjera uloge drveta u kulturi Hrvata, ne može se poreći kako je

ono izuzetno zastupljeno, zapravo prisutno više ili manje u svim segmentima, od narodnih običaja i

imaginacije seljaka, preko tzv. elitne kulture kako se vidjelo na primjeru književnosti, do heraldike,

obilježjem isključivo visokog staleža. Jasno je također da se danas hrvatska kultura pretežito

zasniva upravo na kršćanskim tradicijama u kojima drvo, kako se vidjelo, isto tako ima istaknutu

ulogu, no to se ponekad ističe toliko da se zanemaruje sve ono pretkršćansko što je utjecalo na

kulturu koja je danas prisutna. Brojna drvena raspela na koja nailazimo od crkava preko raskrižja na

putovima do privjesaka oko vrata, svakako su povezana sa simbolikom drveta vezanom uz Kristov

križ, a u ovom radu je prikazano koliko korijeni te simbolike sežu u doba prije kršćanstva, stoga bi

bilo pogrešno pretjerano isticati onu noviju i zanemarivati ili iz nekih razloga za koje nema mjesta u

znanstvenom radu, zataškavati stariju tradiciju. Na žalost, drvo je zbog svojih karakteristika

izuzetno nezahvalan materijal za arheologiju i o počecima njegovog korištenja u religijske svrhe iz

prve ruke tj. pomoću materijalnih ostataka ne možemo znati ništa i sve ostaje na nagađanju, no

zahvaljujući drugim pokazateljima, može se zaključiti kako ti počeci sežu daleko u prošlost i

poklapaju se s počecima same ljudske civilizacije. Isto tako ništa konkretnije ne možemo reći ni za

ove prostore, no brojni dokazi spomenuti u ovom radu pokazuju kako je drvo u mnogim oblicima

bilo važan motiv koji se koristio kod Hrvata prije njihove kristijanizacije kao i kod naroda koji su

ovdje obitavali prije dolaska Hrvata, ostavši duboko ukorijenjen sve do danas.

Nevezano konkretno za hrvatske prilike, jasno je kako se u izradi brojnih predmeta biraju

60 Grbovi svih županija te njima pripadajućih općina i gradova, mogu se naći na: http://zeljko-heimer-fame.from.hr/hrvat/hr-zupan.html.

točno određeni materijali, što nije iznimka ni kod predmeta od drveta. Naime, točno se zna kako je

najbolje drvo primjerice za lukove tisa ili, da uzmem neke svakodnevne primjere, kako se

instrumenti poput gitare rade od javora, dok se za lule (ukoliko nisu od nekog drugog materijala)

koristi korijen vrijeska bez imalo uplitanja nekih nadnaravnih sila u svojstva drveta. Uz brojna

druga, ostaje i pitanje koliku je ulogu igrao taj konkretni faktor pri stvaranju simbolike drveta kada

je ona bila u svom začetku i koliko su empirijska saznanja pomogla odrediti točno mjesto pojedinog

drveta u narodnim vjerovanjima pretočenim u službenu kršćansku kulturu.

Na samom kraju treba reći da, s obzirom da sam u ovom radu ozbiljnije razmotrio samo

neke aspekte kulturnih i povijesnih motiva drveta, a neke tek usputno spomenuo te se poslužio samo

najrelevantnijom sekundarnom literaturom i time otkrio mali dio površine ove izuzetno opširne

teme, uvjeren sam kako bi se daljnjim radom došlo do niza drugih interesantnih podataka vezanih

za ovu temu, stoga se nadam kako je ova sinteza barem mali poticaj, nevezano za pojedino

znanstveno područje, za buduća ozbiljnija i opširnija istraživanja o drvetu i njegovoj ulozi u bilo

kojem aspektu čovjekova života, od svakodnevnih i praktičnih, do onih najapstraktnijih. Za početak,

mogu samo spomenuti likovnu umjetnost kojoj ovdje nije posvećena velika pažnja, makar ju

svakako zaslužuje, a bilo bi zanimljivo proučiti i narodne poslovice ili pak narodnu medicinu gdje

drvo opet ima svoje istaknuto mjesto. Također, makar se ovdje izravno ne govori o problemima

kojima se bavi ekologija, nadam se da će ovaj rad barem neizravno pridonijeti podizanju svijesti za

zaštitu prirodnih bogatstava, ne samo kao potrebu za ljepšim i ugodnijim životom, nego kao jedan

od glavnih uvjeta za čistu egzistenciju ljudske vrste.

6. Literatura

1. Bayer, Vladimir, Ugovor s đavlom, Zagreb, 1969.

2. Belaj, Vitomir, Hod kroz godinu, Zagreb, 2007.

3. Bertoša, Miroslav, Izazovi povijesnog zanata, Zagreb, 2002.

4. Bošković–Stulli, Maja, Pjesme, priče, fantastika, Zagreb, 1991.

5. Botica, Stipe, "Vile" u hrvatskoj mitologiji, Radovi zavoda za slavensku filologiju, vol. 25,

Josip Kekez (gl. i odg. ur.), Zagreb, 1990.

6. Bratanić, Branimir, Pogled na 200 godina etnološke znanosti, Izvješća, god. V i VI, Zagreb,

1976.

7. Burke, Peter, Junaci, nitkovi i lude, Zagreb, 1991.

8. Curtius, Ernst Robert, Srednjovjekovna književnost i latinsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1998.

9. Čapo Žmegač, Jasna (et. al.), Etnografija, svagdan i blagdan hrvatskoga puka, Zagreb,

1998.

10. Čiča, Zoran, Vilenica i vilenjak, Zagreb, 2002.

11. Čulinović–Konstantinović, Vesna, Historijski prikaz etnoloških istraživanja i interesa za

narodnu kulturu u Hrvatskoj, Etnološka tribina 2, god. 9., Zagreb, 1979.

12. Dante, Božanstvena komedija, Zagreb, 2004.

13. Grbić, Jadranka, Pojam naroda u starijoj etnološkoj literaturi, Narodne i/li nacionalne čipke,

Lepoglava, 2004.

14. Gruia, Cătălin, Drakula – podvojenost Rumunja, National geographic Hrvatska, br. 11,

Zagreb, 2007.

15. Hocke, René, Manirizam u književnosti, Zagreb, 1984.

16. Hocke, René, Svijet kao labirint, Zagreb, 1991.

17. Holzapfel, Otto, Leksikon europske mitologije, Zagreb, 2008.

18. http://beta.ancestry24.com/articles/trees/ (posljednji put provjereno 13. kolovoza 2009.)

19. http://heraldry.sca.org/primer/flora.html (posljednji put provjereno 13. kolovoza 2009.)

20. http://zeljko-heimer-fame.from.hr/hrvat/hr-zupan.html (posljednji put provjereno 13.

kolovoza 2009.)

21. Le Goff, Jacques, Srednjovjekovni imaginarij, Zagreb, 1993.

22. Lopez, Roberto, Rođenje Evrope, Zagreb, 1978.

23. Lucius, god. III., sv, 4-5, Zagreb, 2004.

24. Mitologija, ilustrirana enciklopedija, Richard Cavendish i Trevor O. Ling (prir.), Zagreb,

1990.

25. Nason, Publije Ovidije, Metamorfoze, Zagreb, 1907.

26. Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 1, Hrvatska književnost srednjeg vijeka, Rafo

Bogišić (ur.), Zagreb, 1969.

27. Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 6, Marin Držić, Ivan Dončević (ur.), Zagreb, 1962.

28. Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 8, Petar Zoranić i Juraj Baraković, Augustin

Stipčević (ur.), Zagreb, 1964.

29. Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 13, Ivan Gundulić II, Ivan Dončević (ur.), Zagreb,

1962.

30. Petras, Akvila, Etnološke i mitološke komponente u Zoranićevim Plananinama, Cassius,

god. II., br. 2, Zagreb, 2009.

31. Rječnik simbola: mitovi, snovi, običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi, Jean Chevalier i

Alain Gheerbrant (prir.), Zagreb, 2007.

32. Stark, Rodney, For the glory of God, Princeton, 2003.

33. The Times – Atlas svjetske povijesti, Slavko Goldstein (ur.), Zagreb, 1986.

34. Vėlius, Norbertas, The World Outlook of the Ancient Balts, Vilnius, 1989.

35. Vinšćak, Tomo, Vjerovanja o drveću u Hrvata, Jastrebarsko, 2002.

36. Visković, Nikola, Stablo i čovjek, Zagreb, 2001.

37. Zmajić, Bartol, Heraldika, Zagreb, 1996.

38. Zoranić, Petar, Planine, Zagreb, 2000.