Nietzsche - jedno nesuvremeno razmatranje

NIETZSCHE – JEDNO NESUVREMENO RAZMATRANJE

Taj čudni i pustinjački život! Zar nam tako ne odzvanjaju misli kada čitamo o Nietzscheovom životu,

kada prodremo kroz plašt njegove filozofije i sagledamo č o v j e k a, van književnih i naučnih okvira.

Zaista, svi koji su iole upoznati sa Nietzscheovim životopisom ne mogu nijekati k a k a v uticaj

misteriozni, osamljenički i, nadasve, misaoni život tog čovjeka može imati na nas, ljude poslije njega,

pogotovo ako smo očarani njegovim djelima i idejama te onda poput druge, neotkrivene i, često,

nedokučive obale dohvatimo i nit njegovog privatnog života, sakupljajudi tako šarene kamenčide mozaika

Nietzsche. O ovoj temi je opširno pisano, a možda je najdirljiviji i najemocionalniji prikaz te sfere ponudio

genijalni Zweig1, koji je, također, očigledno, potpao pod uticaj enigme zvane Nietzsche.

No takav, mistificiran i skoro pa mitski pristup ima i negativne odraze po naše razumijevanje

čovjeka i djela. U ovom kratkom osvrtu fokusirat demo se na ono što je Nietzsche sam č i t a o, dakle,

prvenstveno na njegove filozofske uticaje.

Nietzsche nam je sam obznanjivao kako ne čita mnogo. To je posebno očigledno u poznom

stvaranju, tako nam Nietzsche iz visina svoga spisa Ecce Homo poručuje:

Es liegt vielleicht nicht in meiner Art, Viel und Vielerlei zu lesen: ein

Lesezimmer macht mich krank (Možda nije u mojoj naravi, mnogo i

svašta čitati: čitaonica me čini bolesnim);

Frühmorgens beim Anbruch des Tags, in aller Frische, in der

Morgenröthe seiner Kraft, ein Buch lesen - das nenne ich lasterhaft!

(Rano ujutro, zorom dana, u potpunoj svježini, u snazi jutarnjeg

rumenila, čitati knjigu – to ja zovem poročnim!)

Meine Augen allein machten ein Ende mit aller Bücherwürmerei, auf

deutsch: Philologie: ich war vom „Buch“ erlöst, ich las jahrelang Nichts

mehr — die grösste Wohlthat, die ich mir je erwiesen habe! (Moje oči

svršiše sa svim crvarenjem po knjigama, na njemački; filologijom; Bio

sam spašen „knjige“, godinama više ništa nisam čitao – najvede

dobročinstvo koje sam sebi ikada ukazao!)2

Primjera ne manjka, ali mislim da je i navedeno dovoljno da ukažemo na našu tezu. Međutim, podrobnim

ispitivanjem Nietzscheove biblioteke3, Nietzscheovog arhiva u Weimaru4, te trudom i žarom mnogih

istraživača, ova strana koju nam je Nietzsche sam prikazivao pokazala se kao nepotpuna. Nietzscheova

biblioteka, njegove bilježnice, bilješke u samim knjigama te računi za knjige često nas izvještavaju

drugačije no njegove riječi.

Nietzscheovo stvaranje se može grubo podijeliti u tri faze:

1 Stefan ZWEIG, Der Kampf mit dem Dämon: Holderlin, Kleist, Nietzsche, Lepzig 1925.

2 Friedrich NIETZSCHE, Ecce Homo („Warum Ich so klug bin“, 3, 8; „Menschliches Allzumenschliches“, 4)

3http://en.wikipedia.org/wiki/Library_of_Friedrich_Nietzsche (Uvid ostvaren 26. III. 2015)

4http://www.klassik-stiftung.de/index.php?id=344 (Uvid ostvaren 26. III. 2015)

http://en.wikipedia.org/wiki/Library_of_Friedrich_Nietzsche

http://www.klassik-stiftung.de/index.php?id=344

Prva, u kojoj nastadoše djela „O rođenju tragedije“ i „Nesuvremena razmatranja“ gdje se

Nietzsche još pokorava metafizici, vedinski potaknut Schopenhauerom, obogaden romantikom,

Wagnerom – mišlju sumiranom u dionizijski esteticizam.

Druga, koju naziremo ved 1870-ih godina u kojoj Nietzsche odbacuje metafiziku, potražuje

naučno razmišljanje i razmatranje, osvrdudi se, pogotovo, na psihologiju. Ovu antimetafizičku, racionalnu

i pozitivističku fazu karakterišu djela „Ljudsko, suviše ljudsko“, „Vesela nauka“ i „Jutarnje rumenilo“.

Treda, koju otvara izdavanjem djela „Tako je govorio Zarathustra“, očituje se Nietzscheovim

priklanjanjem jednoj metafizici u čijoj srži leži misao o objektivnoj volji za mod; to je faza jedne nove

filozofije. Nietzsche je volju u počecima razmatrao psihološki, no sada je u njoj nazirao oličenje života i

modi. To je faza nadčovjeka, vječitog vradanja i nesalomljive ljubavi prema životu, faza „misticizma i

proročkoga jezika“, uzimajudi ova dva pojma šturo estetski.5

Često se zaboravlja da je Lou Salomé6 prva postupila ovako te Nietzscheovu filozofsku misao

„razdijelila“ na tri dijela. Ipak, ovu podjelu ne treba poimati drugačije no kao heuristički alat u

razmatranju Nietzscheovog djelovanja - bilo bi posve pogrešno poimati svaku od ovih faza kao potpuni

epistemološki lom sa prethodnom. Imamo razloga i za pretpostavku da je sam Nietzsche podržavao ovu

podjelu. Salomé ga je, ipak, lično poznavala, međutim, postoje i određene implikacije ovog trojnog

razvoja u Nietzscheovim spisima.7

Nietzscheova pisana ostavština je zasebna problematika; valja redi da je ista izdavana bez mnogo

razmišljanja, bez kritičnog i hronološkog osvrta. Djelo, koje je i na našim prostorima prevedeno, a nosi

ime „Volja za mod“, se upravo sastoji od ostavštine 1880-ih godina, ali je izdano nasumičnim izborom

fragmenata, bez ikakve hronologije. Za to je u velikoj mjeri kriva sama Nietzscheova sestra. Tek su Colli i

Montiari u okviru sabranih, kritički obrađenih Nietzscheovih djela, ove fragmente doradili poštujudi

rukopise.8

U daljem tekstu navest demo najsnažnije uticaje, dakle, osvrnut demo se na knjige koje je

Nietzsche sam podrobno čitao. Zbog ograničenog prostora demo u sljededim redovima bit što kradi i

koncizniji, navodedi samo najvažnije, izostavljajudi svaku ornamentaciju, pokoravajudi se lakonizmu.

Mnoga djela demo, također, navoditi u njemačkom prijevodu, iako su izvorno pisana na drugim jezicima,

konzekventno poštujudi navode iz širih studija o Nietzscheovoj biblioteci i čitalačkoj aktivnosti. Valja

ukazati i na to da ova podjela Nietzscheovog čitanja nije apsolutna, da nije ograničena i da nije zatvorena,

pojedinačna su se čitanja i autori preklapali te su se prelijevali iz jednog perioda u drugi. Da budemo

jasniji, tako je, naprimjer, Emerson, koji je naveden kao značajan za prvi period, ostao izrazito bitan kroz

sve opisane faze. Također, valja uzeti u obzir da se navodi o eventualno postojedim ili nepostojedim

prijevodima nipošto ne mogu uzimati kao apsolutni, bazirali smo se i fokusirali na domadi COBISS sistem

te kataloge knjižnica u Zagrebu, tako da ne isključujemo mogudnost da neki navodi o prijevodima nisu

posve precizni.

5 Wolfgang RÖD, Rainer THURNER, Die Philosophie des ausgehenden 19. und des 20. Jahrhunderts 3:

Lebensphilosophie und Existenzphilosophie, M nchen 2002, 61. 6 Lou Salomé, Friedrich Nietzsche in seinen Werke, 1894.

7 Vidi, Tako je govorio Zarathustra (O tri preobražaja); Ljudsko, suviše ljudsko (Aforizam 272)

8 Digitalno se izdanje može nadi na www.nietzschesource.org (Uvid ostvaren 26. III. 2015)

http://www.nietzschesource.org/

Mladi Nietzsche (1844 – 1869)

Nietzscheovi prvi filozofski uticaji dolaze iz sfere svijeta oko njega. Zbog oca, protestantskog

pastora se rano susreo sa kršdanstvom i Biblijom. Kasnije je, pak, Nietzscheovu misao obogatio antički

Weltanschaung, napose Homer; možemo pretpostaviti da je početak školovanja donio ovu novu struju u

njegove misli. Književnost je, također, odigrala nesumnjivo bitnu ulogu u oblikovanju njegove misli; u

naznačenom periodu to su bili: Novalis (za kojeg kasnije nije pokazivao mnogo interesa); Hölderlin,

Goethe i Schiller. Možemo pretpostaviti da su Byron i Shakespeare, također, ostavili tragove na mladog

Nietzschea. Bio je izrazito religiozan (dotle da su ga u školi krstili nadimkom „mali pastor“) ali se kroz

njegovu ostavštinu da zaključiti da je otpao od vjere negdje između 1861. i 1865. Najvažniji pisci i knjige

koje su na njega uticale u ovom periodu su:

Ralph Waldo Emerson 9; njegovi de ga eseji pratit do kraja života.

Ludwig Feurbach; Das wesen des Christentums 10; možemo sa sigurnošdu tvrditi da je ova knjiga snažno

djelovala na Nietzscheov odnos prema kršdanstvu.

Voltaire; kojeg je izgleda podrobnije upoznao kroz Hettner: Literaturgeschichte des achtzehnten

jahrhunderts: II Geschichte der französischen Literatur 11.

David Friedrich Strauss; Das Leben Jesu. 12

Daniel Schenkel; Das Charakterbild Jesu. 13

Ciceron14; zasigurno filozof kojeg je najopširnije čitao prije 1865. godine.

Machiavelli15; Il principe (na kursu talijanskog kojeg je pohađao van škole) a vjerovatno i u njemačkom

prijevodu.

Platon; na grčkom i njemačkom.

Gotthold Ephraim Lessing; razna djela, u ovom periodu, Nathan der Weise 16 i Laokon: oder über die

Grenzen der Malerei und Poesie 17. Valja napomenuti da je Lessing jedan od rijetkih mislilaca o kojem je

Nietzsche kroz cijeli svoj razvoj zadržao pozitivno mišljenje.

9 Njegovi eseji su široko prevođeni na južnoslavenske jezike.

10 Preveden u izboru djela; Ludwig FEUERBACH, Izbor iz djela, Zagreb 1956. (Bit Kršdanstva)

11 VOLTER je široko prevođen, dok navedeno Hettnerovo djelo, izgleda, nije prevedeno.

12 Ovo je djelo opdenito poznato na našim prostorima kao „Život Isusov“, međutim, ne mogu nadi nijednu

konkretnu informaciju u tome da je u potpunosti prevedeno i izdano. 13

Izgleda da ne postoji prijevod. 14

Široko prevođen na južnoslavenske jezike. 15

Nikolo MAKIJAVELI, Vladalac, Beograd 2003; i razna druga izdanja i prijevodi.

Karl Fottlage; Genetische Geschichte der Philosophie seit Kant18. Fottlage, novokantovac; istakao izraziti

Kantov značaj i gajio simpatije prema Fichteovoj filozofiji.

Schopenhauer; Die Welt als Wille und Vorstellung19; iako je Nietzsche bio upoznat sa nekim fasetama

Schopenhauerovog djelovanja i prije, tek ga je u potpunosti otkrio 1865. godine.

Kant; Kritik der Urtheilskarft 20; jedino Kantovo djelo za koje sa sigurnošdu možemo tvrditi da ga je

Nietzsche čitao u ovom periodu.

Friedrich Albert Lange; Geschichte des Materialismus und Kritik seiner Bedeutung in der Gegenwart21;

jedna od onih knjiga kojoj se, pored Emersona, Nietzsche uvijek nanovo vradao. Izrazito bitna po njegov

filozofski razvoj.22

Rani Nietzsche (1869 -1874)

Platon i o Platonu; mnogo više antičke filozofije; sve manje Schopenhauera i schopenhauerovske

literature.

Eduard Hartmann; Philosophie des Unbewussten 23; schopenhaurovac kojeg je otkrio i podrobno čitao

1869, a nastavlja čitati navedeno i ostala Hartmannova djela temeljito u sljededih šest godina. Hartmann

je Nietzscheova najbitnija filozofska lektira tih godina, ako izuzmemo antičku filozofiju. Također je

vjerovatno da je Hartmann autor od kojeg je Nietzsche, izuzimajudi Langea i Schopenhauera, naučio

najviše o filozofiji, što ga nije spriječilo da kasnije postane izrazito negativan prema Hartmannu samom.

Mnogo literature i članaka u vezi sa grčkom tragedijom, pogotovo njenim filozofskim aspektom. Posebno

o Aristotelovom viđenju tragedije.

Aristotel; Nietzsche je kupio Aristotelova sabrana djela na njemačkom 1868, a posjedovao je i nekoliko

zasebnih svezaka.

Gustav Teichmüller; plodan filozof i pisac; Nietzsche je čitao mnoštvo njegovih djela, ali ono koje ga je

najviše doticalo je Die wirkliche und die scheinbare Welt, koje je iščitavao 1883. i 1885. Izgleda da se,

16

Gotthold Ephraim LESSING, Nathan mudri: dramska pjesma u pet činova, Grech 1996. 17

Gotthold Ephraim LESSING, Laokoon ili O granicama slikarstva i poezija, Beograd 1954. 18

Izgleda da ne postoji prijevod. 19

Artur ŠOPENHAUER, Svet kao volja i predstava, Novi Sad 1981. 20

Immanuel KANT, Kritika modi suđenja, Beograd 1975. 21

Ovo djelo je također opde poznato pod naslovom „Povijest materijalizma i kritika njegova značenja u suvremenosti“, no ne mogu nadi konkretnu informaciju da li je u potpunosti prevedeno i izdano. 22

Thomas H. BROBJER, Nietzsche's philosophical context – A intellectual biography, Baltimore 2008, 43-51. 23

Djelo je opde poznato pod naslovom „Filozofija nesvesnog/nesvjesnoga“ mada nema konkretnih podataka o potpunim prijevodima i izdanjima. O Hartmannu je pisao: Branislav PETRONIJEVID, Eduard Hartman: život i filozofija, Beograd 1907.

ipak, Nietzsche nije suviše zanimao za Teichm llerovu filozofiju kao takvu, no da ga je koristio kao izvor

informacija.

Julius Bahnsen; Zur Philosophie der Geschichte: Eine kritische Besprechung des Hegel-Hartmann’schen

Evolutionismus aus Schopenhauer’schen Principien24; djelo koje je Nietzschea dovelo među oprečna

stajališta o razvoju schopenhauerovske filozofije; Hartmannovog i Bahnsenovog. Međutim, ne možemo

rekonstruirati kakav je stav Nietzsche zauzeo tada, mada ih je odbacio obojicu mnogo kasnije.

Leopold Schmidt; Die Ethik der alten Griechen25; djelo koje mu je poslužilo u njegovim filološkim i

filozofskim razmatranjima o jeziku uopde, što se posebno da primijetiti u njegovoj „Geneaologiji morala“.

Gustav Gerbe; Die Sprache als Kunst26; knjiga koju je Nietzsche ponajviše koristio za pripremanje svojih

predavanja 1872 – 1873 (Darstellung der antike Rhetorik – Prikaz antičke retorike).

Georg Christoph Lichtenberg; Vermischte schriften27; djelo koje je, također, imalo upliva na Nietzscheovo

poimanje retorike i jezika.

Predsokratovce28; Nietzsche se podrobno zanimao za predsokratovsku filozofiju, vjerovatno nadahnut

Langeovom historijom materijalizma.

David Friedrich Strauss; Der alte und der neue Glaube 29; Nietzsche je ovo knjigu podrobno iščitavao

1872. i 1873, što nije iznenađujude s obzirom na to da se jedno od „Nesuvremenih razmatranja“ bavi

upravo kritikom Straussa.

Afrikan Alexandrovich Spir; Denken und Wirklichkeit: Versuch einer Erneuerung der kritischen

Philosophie30; bitan uticaj na Nietzschea, preuzeo je upravo od Spira neka viđenja i kritike o Kantovoj

filozofiji.

Johann Friedrich Zöllner; Über die Natur der Kometen: Beiträge zur Geschichte und Teorie der

Erkenntnis31; ova knjiga je zanimljiva i neobična mješavina nauke, moralizma i kantovske filozofije.

Zöllnera su oštro kritikovali zbog ovog izdanja te se može redi da je ono izazvalo skandal u tadašnjoj

nauci. Nietzsche, koji je sam iskusio kritiku ranije 1872. godine, je otvoreno stao u Zöllnerovu odbranu;

24

Izgleda da nema prijevoda. 25

Ibid. 26

Ibid. 27

Ibid. 28

Fragmenti predsokratovaca su rasijani širom antičke književnosti; postoji mnogo više ili manje vrijednih zbirki koje su pokušale objediniti fragmente sa prijevodima i naznakama vrela. Kod nas je prevedena renomirana i akademski priznata zbirka Nijemca Hermanna Dielsa, Predsokratovci, sv. I i II, Zagreb 1983. 29

Ovo je djelo opdenito poznato pod imenom „Stara i nova vjera“, međutim, nema konkretnih informacija o potpunom prijevodu i izdanju. 30


Ibid.

izgleda da je ovo djelo, također, izvršilo uticaj na njega, no Nietzsche ga je potpuno odbacio oko 1884.

godine.32

Zreli Nietzsche (1875 – 1882)

Paul Rée; Psychologische Beobachtungen33; Nietzsche je ovu knjigu čitao 1875. sa izrazitim

entuzijazmom. Rée i Nietzsche su se kasnije i sprijateljili. Očigledno je da su vršili bitne uticaje jedan na

drugog. Rée je, izgleda, dijelom zaslužan za Nietzscheovu pozitivističku fazu.

Francuske moraliste (psihologe) pod Réeovim uticajem: La Rochefoucauld34, Vauvenargues35,

Chamfort36, Montaigne37, i La Bruyèrea38.

Filozofiju prosvjetiteljstva; poglavito Voltairea, Diderota39, Helvetiusa40 i Fontenella41, te, vjerovatno,

Ispovijesti Rousseaua42

.

Mnoge knjige koje je Nietzsche kupovao i čitao izlazile su u ediciji Internationale wissenschaftliche

Bibliothek (Internacionalna biblioteka znanosti), vedina izdanih knjiga nema filozofsku notu, radi se o

prirodoslovnim i sociološkim izdanjima. Knjige su izlazile na engleskom, francuskom i njemačkom. U

Nietzscheovoj biblioteci nalazi se prvih 19 izdanja, a posjedovao je i tomove 22, 39, 40 i 45. Među ovim,

tipično nefilozofskim izdanjima, su se, međutim, nalazila i neka znatnije filozofski nadahnuta djela: John

William Draper, Geschichte der Conflicte zwischen Religion und Wissenschaft43; Herbert Spencer,

Einleitung in das Studium der Soziologie44; Alexander Bain, Geist und Körper45; Walter Bagehot, Der

Ursprung der Nationen: Betrachtungen über den Einfluss der natürlichen Zuchtwahl und der Vererbung

auf die Bildung politischer Gemeinwesen46; Oscar Schmidt, Descendenzlehre und Darwinismus47; Léon

Dumont, Vergnügen und Schmerz: Zur Lehre von den Gefühlen48.

32

Thomas H. BROBJER, nav. dj, 51 - 61. 33


La ROCHEFOUCAULD, Maksime, Beograd 1979. 35


Izgleda da nije izravno prevođen, no spominje se u Jovan SKERLID, Pisci i knjige 4, Beograd 1956. 37

MONTAIGNE je široko prevođen na južnoslavenske jezike. 38

La BRUYER/La BRIJER, Karakteri ili naravi ovoga veka, Beograd 1953. 39

DIDEROT je široko prevođen na južnoslavenske jezike. 40

Claude-Adrien HELVETIUS, O duhu, Zagreb 1978. 41

Bernard Le Bovier de FONTENELLE, O mnoštvu svetova, Beograd 1997; Također se spominje u Branko DŽAKULA, Studije o francuskom prosvjetiteljstvu, Sarajevo 1970. 42

Jean-Jacques ROUSSEAU, Ispovijesti, Zagreb 1999. 43

Izgleda da navedeno djelo nije prevedeno, međutim postoji arhaični prijevod jednog njegovog djela naslovljenog: Džon Ulijem DREPER, Istorija umnoga razvida Jevrope, Beograd 1871 – 1874. 44

Izgleda da navedeno djelo nije prevedeno, međutim postoji prijevod jednog njegovog djela naslovljenog: Herbert SPENSER: O vaspitanju: umnom moralnom i telesnom, Beograd 1921. 45


Valter BEDŽHOT, Postanak i razvitak naroda : sa obzirom na načela prirodnog odabiranja i nasleđa, Beograd 1902.

John Lubbock, Die Entstehung der Zivilisation und der Urzustand des Menschengeschlechtes49; Edward

Burnett Tylor, Die Anfänge der Cultur50; bitna djela za Nietzscheovo odstupanje sa stanovišta metafizike i

estetike ka historijskoj i antropološkoj filozofskoj misli.

Od 1875. na Nietzschea počinje uticati orijentalna i istočnjačka filozofija, a tu prvenstveno mislimo na

indijsku i konfučijansku misao. Najvažnija izdanja koja je Nietzsche čitao o ovoj tematici su: Paul

Deussen, Die elemente der Metaphysik (i druga djela)51; Marin Haug, Brahma und die Brahmanen52;

Jacob Wackernagel, Über den Ursprung des Brahamismus53; Hermann Oldenberg, Buddha: Sein Leben,

seine Lehre, seine Gemeinde54; Louis Jacolliot, Les législateurs religieux Manou55 ; djelo bitno za

razumijevanje određenih dijelova „Sumraka idola“ i „Antikrista“.

Eugen Dühring; godine 1875. Nietzsche je kupio sedam njegovih djela, bio je upoznat sa njegovim radom

i prije, ali ga tek tada počinje intenzivno čitati i izučavati. D hring je zasigurno filozof kojeg je Nietzsche

najviše čitao, pored Platona i Schopenhauera. Po Nietzschea najvažnija djela su, između ostalih, Der

Werth des Lebens: Eine philosophische Betrachtung; Cursus der Philosophie als streng wissenschaftlicher

Weltanschauung und Lebensgestaltung; Kritische Geschichte der Philosophie 56; bitno je napomenuti da je

Nietzsche pojam „ressentiment“ stekao upravo iz D hringovih djela. D hringova filozofija je nezaobilazna

u svakom naporu ka temeljitom razumijevanju Nietzschea.

Philipp Mainländer (što je pseudonim za Philipp Batz); Philosophie der Erlösung57; tragična ličnost i

filozof koji je zagovarao da je samoubistvo najbolja solucija za čovječanstvo. Nakon izdavanja prvog toma

navedenog djela je, poštujudi vlastite postulate, samom sebi uzeo život58. Vjerovatno je uz D hringa,

Mainländer djelovao odlučujude u Nietzscheovom prekidu sa filozofijom Schopenhauera. Također je

zanimljivo da je Mainländer u svom djelu izrazio misao: „Bog je umro i njegova smrt bijaše život

Zemljin.„59

47

Izgleda da nema prijevoda ovoga djela, međutim, preveden je jedan priručnik za Zoologiju, Oskar ŠMIT, Zoologija, Novi Sad 1879. 48


Navedeno djelo nije prevedeno, međutim, postoji prijevod jednog njegovog djela naslovljenog: Džon LOBOK, Zadovoljstva u životu, Beograd 1921. 50


Ibid. 52

Ibid. 53

Ibid. 54

Hermann OLDENBERG, Buddha: njegov život, njegovo učenje, njegova zajednica, Zagreb 2007. 55


Izgleda da nema prijevoda, iako se spominje u prijevodima djela ENGELSA i MARKSA, prvenstveno u djelu „Anti-Diring“ 57


Mainländer se naime, 1. 4. 1876. uvečer, objesio koristedi tek pristignuti tiraž svoje objavljene knjige kao platformu. 59

Philipp Mainländer, Philosophie der Erlösung, Berlin 1879, 108.

Smatralo se da Nietzsche nije bio suviše upzonat sa djelovanjem Marxa i Engelsa, to je, međutim, malo

vjerovatno jer se opširno spominju, štaviše, opširno se o njima i njihovim viđenjima raspravlja u mnogim

djelima koje je Nietzsche čitao.

Lawrence Sternea60; kojeg je Nietzsche izrazito hvalio kao najslobodnijeg duha i književnika.61

Od 1876. Nietzscheovo zdravstveno stanje se značajno pogoršavalo, njegove bilješke nam, također,

govore izrazito malo o tom periodu i jako su šture. Sa sigurnošdu možemo kazati da je Nietzsche 1877.

čitao i učestvovao u dovršavanju nove knjige svoga prijatelja Paul Réea; Der Ursprung der moralischen

empfindugen62, izgleda da je ista izrazito uticala na Nietzschea, međutim, on se ponovnim čitanjima i

prolaskom godina sve više udaljavao od viđenja iznesenih ovdje da bi ih kritikovao i odbacivao, što je

posebno bitno za Nietzscheovu „Genealogiju morala“.

Nanovo se okrenuo Francuzima, čitao je ved navedene autore uz Pascala; Émile Littré, La science au

point de vue philosophique63 i druge.

Kuno Fischer, Geschichte der neueren Philosophie64, knjigu sa kojom se i prije ved susretao, izrazito bitna

u indirektnom informisanju o Kantovoj i Spinozinoj filozofiji.

Jedan posve novi uticaj predstavlja britanska filozofija. Prihvatanjem pozitivističkog i darvinističkog

stanovišta u kasnim 1870-im godinama došlo je i do toga da Nietzsche čita sve više britanskih autora.

Ranih 1880-ih godina sistematično se i dosta entuzijastično počeo baviti njima, podrobnim čitanjem John

Stuart Milla65, Herbert Spencera66, te drugih autora, međutim, izgleda da je ovaj početni entuzijazam

brzo splasnuo.67

Bitno djelo koje je Nietzsche iščitavao je i knjiga danskog biskupa i teologa Hansa Lassena Martensena,

Die christliche Ethik68; značajno djelo za Nietzscheovu kritiku kršdanstva, uticaj je posebno vidljiv u spisu

„Jutarnje rumenilo“.

Nietzscheov odnos prema Kierkegaardu također je izrazito zanimljiv. Obojica su kritikovali idealizam,

racionalizam i građenje filozofskih sistema, obojica su imali znatno egzistencijalan i psihološki pristup te

su snažno zagovarali značaj individue i subjektivnosti. Naravno, postoje i značajne razlike od kojih je

60

Kod nas su prevedena sljededa djela: STERN, Sentimentalno putovanje kroz Francusku i Italiju¸ Beograd 2010. (postoje i ranija izdanja i prijevodi); Tristram Šendi, Beograd 2011. 61

Vidi, Ljudsko, suviše Ljudsko II (aforizam 113) 62

Ibid. 63

Ibid. 64

Ibid. 65

Široko prevođen na južnoslavenske jezike. 66

Ibid. 67

Više o tome, Thomas H. BROBJER, Nietzsche and the „English“, 2007. 68

Izgleda da nema prijevoda.

suštinska i najznačanija ta što je Kierkegaard u srži svoje filozofije kršdanski mislilac. Prije je vladalo

mišljenje da Nietzsche nije znao ništa o Kieerkegaardu, međutim, to nije tačno. Ved je pomenuti

Martensen naširoko spominjao Kierkegaarda. To je slučaj i sa drugim autorima koje je Nietzsche čitao.

Međutim, možemo sa popriličnom sigurnošdu tvrditi da Nietzsche nije nikada izravno čitao neko cijelo

Kieerkegaardovo djelo.

Josef Popper, Das Recht zu leben und die Pflicht zu sterben69; Nietzsche je, izgleda, nakon prvog čitanja

(kasna 1879/rana 1880. godina) imao izrazito pozitivno mišljenje o ovom djelu. Sa sigurnošdu možemo

tvrditi da je Nietzsche podržavao izrazito jaku kritiku kršdanstva i pohvale Voltaireu sadržane u ovom

djelu. Popper je zagovarao snažnu humanističku struju radikalnog etičkog individualizma (slično Max

Stirneru), no kasnije je Nietzsche, kao tako često, postao izrazito kritičan prema ovom djelu.

Epiktet, Priručnik, Zagreb 2006; Marko Aurelije, Samom sebi, Novi Sad 1960; bitne knjige za Nietzschea

kada je u pitanju razvoj njegovog mišljenja o stoicizmu.

Još jedno bitno djelo na koje se obradalo dosta manje pažnje u obrađivanju Nietzscheovih filozofskih

uticaja je: Otto Caspari, Der Zusammenhang der Dinge: Gesammelte philosophische Aufsätze70; Caspari

je bio prilično darvinistički nastrojen filozof, uostalom, u ovoj knjizi je razmatrao mnoga, tada suvremena,

djela nauke i filozofije, što je zasigurno dovelo do toga da neka od njih Nietzsche sam čita. Ova knjiga je

imala bitan uticaja na Nietzscheovo pisanje „Vesele nauke“.

Nietzscheov je odnos prema Spinozi71 također izrazito zanimljiv. Njegov interes za Spinozu je, izgleda, bio

najsnažniji 1881. godine, dakle, u godinama prelaza iz zrele u poznu fazu stvaranja; to je period kada je

razvio svoje najbitnije filozofske principe poput „Amor Fati“ te „Volje za mod“. Često se Spinoza

spominjao kao najuticajniji filozof za Nietzschea, ako izuzmemo Schopenhauera. Čak je Nietzsche sam

jednom prilikom izrazio mišljenje da je imao prethodnika, misledi na Spinozu. Međutim, Nietzsche nikada

nije izravno čitao Spinozu!72 Naravno, Nietzsche je bio izrazito dobro informisan o istom, pogotovo preko

ved pomenutog Kune Fischera (drugi tom njegove povijesti novije filozofije je o Spinozi, te znamo da ga je

Nietzsche iščitao barem dva puta). Sasvim je mogude da je, osim što je ved imao znatno predznanje o

Spinozi preko predavanja Karla Schaarschmidta u Bonnu 1865. (Allgemeine Geschichte der Philosophie –

Opda povijest filozofije), spoznao određena Spinozina viđenja preko Goethea, koji je bio pod izrazitim

uticajem Spinoze, što je očito u Dichtung und Wahrheit73. Uostalom, Spinoza se pominjao u ved

navedenim djelima Langea, D hringa, Spira itd. Međutim, komplikovani odnos Nietzsche – Spinoza

prevazilazi obime i svrhu ovoga rada.74

69

Ibid. 70

Ibid. 71

SPINOZA je široko prevođen na južnoslavenske jezike. 72

T.H. BROBJER, nav. dj., 77. 73

Johann Wolfgang von Goethe, Poezija i zbilja, Zagreb 1953. 74

T.H. BROBJER, nav. dj, 61 - 90.

Pozni Nietzsche (1883 – 1889)

I u ovom je periodu Nietzsche iščitavao mnoga djela sa kojima se prije susretao. Valja razjasniti

da je to čitanje bilo doista podrobno i da se Nietzsche do temelja i srži bavio mnogim djelima sa kojima se

ved prije susretao. Stoga demo, zbog okvira i koncepta ovoga rada, samo navoditi one autore koje do

sada nismo pomenuli, uz napomenu da to nije potpun spisak djela koje je Nietzsche čitao u ovom

periodu. Od novijih i značajnijih uticaja možemo, dakle, izdvojiti sljedede:

William Henry Rolph, Biologische Probleme75; djelo bitno za Nietzscheovo stanovište o darvinizmu,

biologiji opdenito i moralu.

Jean-Marie Guyau, Esquisse d'une morale sans obligation ni sanction76; znatan uticaj kada su u pitanju

Nietzscheova viđenja o etici. Ipak se, generalno, Nietzsche nije slagao sa njegovim viđenjima.

Emil Du Bois-Reymond77; Nietzsche je posjedovao dva njegova eseja „ Über eine Akademie der

deutschen Sprache.—über die Geschichte der Wissenschaft: 2 Festreden“, uvezana zajedno u jednu

knjižicu od četrdeset i devet strana. Izgleda da se Nietzsche zanimao više za prvi esej, koji je imao

određenog upliva i na mladog Nietzschea, jer vidimo kratku kritiku istog u djelu „Šopenhauer kao

ravnatelj“. Od 1881, Nietzsche se počeo zanimati više za filozofa i psihologa Reymonda te se raspitivao

da li postoji potpuno izdanje njegovih eseja (Reden). Međutim, takvo izdanje nije postojalo. Kasnije,

vjerovatno u periodu između 1884. i 1887, Nietzsche je kupio još dva njegova eseja, „Über die

Grenzendes Naturerkennens, Die sieben Welträtsel: 2 Vorträge“, također uvezana, oko stotinu i deset

stranica. Reymond u njima razmatra pitanja poput: determinizma, materije, kretanja, života i svijesti.

Izgleda da su Reymondova djela uticala na Nietzschea, koji je, uostalom, 1887. poslao primjerak svoje

„Genealogije morala“ Reymondu samom. Richard Avenarius78 i Ernst Mach79; do opširnijih i modernijih

studija o Nietzscheu nije se obradalo suviše pažnje na Nietzscheovo iščitavanje ova dva autora. Bitno je to

da možemo rekonstruisati određene momente i finese u kojima je Nietzsche bio pod uticajem njihovih

ideja, koje de doprinijeti i kasnije prerasti u logički pozitivizam i analitičku filozofiju opde poznatog

„Bečkog kruga“80. Također je izrazito bitno da Nietzscheove izjave o pozitivizmu, empiricizmu, istini i

nauci možemo promatrati i kroz ovaj kontekst.

Godine 1885. Nietzsche je čitao i Augustinove81 Ispovijesti, ali je izrazito nevjerovatno da se tek tada prvi

put sa njima susreo.

Od 1886. do 1889. godine, dakle, u zadnje tri godine svoga djelovanja Nietzsche je sve manje čitao

75


Izgleda da nije izravno prevođen, no spominje se u Jovan SKERLID, Pisci i knjige 4, Beograd 1956. 77


Izgleda da nije izravno prevođen, no spominje se u Lašek KOLAKOVSKI, Filozofija pozitivizma, Prosveta 1972. 79

Također se spominje u navedenom djelu KOLAKOVSKOG. 80

Boran BERČID, Filozofija Bečkog kruga, Zagreb 2002. 81

Sv. Aurelije AUGUSTIN, Ispovijesti, Zagreb 1973.

izravno filozofska djela. Tako u ovim godinama čita Tolstoja, Dostojevskog, Wellhausena82, Lipperta83,

Jacolliota, Straussa, Renana84, Johannesa Janssena,85 i Bibliju; izrazito bitni autori i knjige koji su uticali

na njegovu kritiku kršdanstva i filozofiju stvaranja novih vrijednosti.

Carl Wilhelm von Nägeli, Mechanisch-physiologische Theorie der Abstammungslehre86; prirodoslovno

djelo, sa bitnim kritikama darvinizma i nekoliko filozofskih eseja.

Simplicius, Commentar zu Epiktetos Handbuch;87 Simplicije je novoplatonovac, a ovdje se radi o

komentarima Epiktetovog „priručnika“.

Alfred Fouillée’, La science sociale contemporaine88; bitno djelo kada razmatramo Nietzscheov odnos

prema sociologiji. Štaviše, izgleda da pozni Nietzsche ponajviše misli na Fouillée’a i Guyaua i na ono što je

naučio iz njihovih djela kada govori o sociolozima i sociologiji.

Harald Höffding, Psychologie in Umrissen auf Grundlage der Erfahrung89; U ovoj knjizi su ponajviše

sadržane rasprave o psihologiji opdenito, uz navode klasičnih i tada suvremenih filozofa i njihovih

stanovišta o filozofiji. Ovo djelo je, izgleda, posebno bitno za Nietzscheovo pisanje „Genealogije morala“.

Henri Joly, Psychologie des grands hommes90; gdje autor razmatra značajne ličnosti i uticaj okoline,

kulture i naslijeđa na njih. Neke od ideja koje je i Nietzsche razrađivao u svom „Sumraku Idola“.

Émile Gebhart, Etudes méridionales91; koji se, između ostalog, bavio i Makijavelijem.

Otto Liebmann, Gedanken und Tatsachen: Heft 1: Die Arten der Notwendigkeit—Die mechanische

Naturerklärung—Idee und Entelechie92; Izgleda da je Nietzsche iz ovoga djela iskristalizirao neke fasete

svoje „Volje za mod“.

82

Julius Wellhausen izgleda nije izravno prevođen, no spominje se u Hans Jirgen ŠULC, Tendencije teologije u 20. Stoledu : Istorija u portretima, Veternik 1996. 83


Široko prevođen na južnoslavenske jezike. Neka od izdanja: Život Isusov, Zagreb 1921; Uspomene iz djetinjstva i mladosti, Zagreb 1958.; Što je nacija (predavanje na Sorboni 1882.), Kulturni radnik, God.34 (1981), 6, str. 89-106. 85

Izgleda da nema prijevoda 86

Ibid. 87

Izgleda da nema prijevoda, no izvodi iz Simplicijeva djela se spominje u izdanju Epikteta, Priručnik, Zagreb 2006, koje je preveo Pavel Gregorid. 88


Izgleda da navedeno djelo nije prevedeno no postoje prijevodi sljededih djela: Udžbenik istorije novije filosofije, Beograd 1926; Filozofski problemi, Beograd 1920. 90


Ibid. 92

Ibid.

Comtean E. de Roberty, L’ancienne et la nouvelle philosophie: Essai sur les lois générales du

développement de la philosophie93; Robertyevo viđenje povijesti filozofije.

Victor Brochard, Les sceptiques grecs94; izgleda da je ovo djelo uticalo na Nietzscheove dosta pozitivne

izjave o sofistima (uz Langeovu povijest materijalizma).95

***

Ovaj kratki prikaz se nipošto ne smije posmatrati kao potpuna i relevantna lista Nietzscheove čitalačke

aktivnosti. Ovo je samo jedan opdi putokaz, koji se usko fokusirao na filozofska djela i koji treba poslužiti

kako bi se što uspješnije rekonstruisao i naslutio Nietzscheov misaoni supstrat.

Edi BOKUN

93

Ibid. 94

Ibid. 95

Thomas H. BROBJER, nav. dj., 90-105.

Nietzsche - jedno nesuvremeno razmatranje

Documents

Transcript of Nietzsche - jedno nesuvremeno razmatranje