71

Frano Dulibić

ANTE KATUNARIĆ KAO UREDNIK, ILUSTRATOR I GRAFIČAR

UDK: 741 Katunarić, A Frano Dulibić 070.421 Katunarić, A Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Među ličnostima koje su obilježile splitsko međuratno razdo-blje ističe se Ante Katunarić (Split, 11. I. 1877. – 2. V. 1935.) koji je ostavio svoj trag u mnogim područjima kulture, javnog života i sporta. U ovom radu razmatraju se manje poznati de-talji Katunarićeva doprinosa na području grafičke djelatnosti u širem smislu, od ilustracije i grafičke opreme humorističkog časopisa Duje Balavca koja uključuje i reklame, do izrade grafika u različitim tehnikama. Istraživanje donosi hipotezu da je knjigu Pregršt šušnja Vicka Mihaljevića, uz Katunarića i Meneghella Dinčića, ilustrirao i autor knjige Vicko Mihalje-vić. Iako slab u svojim slikarskim pokušajima, Katunarićev grafički opus posjeduje određene vrijednosti koje ne mogu biti zanemarene u kontekstu hrvatske grafike prve polovice dvadesetog stoljeća.

Ante Katunarić (Split, 11. I. 1877. – 2. V. 1935.) ne pripada dalekoj prošlosti, no ipak je nemoguće rekonstruirati mnoge detalje iz njegova burnog života, a zbog toga je otežana i interpretacija njegova djela.1 Nepotpuni, nesigurni ili nepostojeći podaci o Katunarićevim boravcima ili putovanjima izvan Splita, o kontaktima s talijanskim ili nekim drugim umjetnicima, o knjigama ili inozemnim novinama i revijama koje je čitao – svi ti izvori koji bi mogli pomoći u interpretaciji njegova djela, ostaju samo u području hipoteza. Ante Katunarić nije bio samo slikar. Njegov karakter predstavlja jedinstvenu pojavu u povijesti grada Splita, osobnost koja je proizišla iz splitskog mentaliteta te istodobno spiritus movens koji je mijenjao taj isti mentalitet, šireći mu horizonte različitim sadržajima.

Moguće je da je Katunarićev talent za likovno izražavanje bio podloga za sve njegove kreativne potencijale, ali on je ostavio trag i u književnosti pišući pjesme, pripovijetke i komedije, u novinarstvu kao pokretač i urednik legendarnog Duje Balavca, u glazbi svirajući nekoliko instrumenata te uvodeći jazz-glazbu na split-sku scenu, u sportu promovirajući tada za Split nove sportove poput mačevanja,

1 Ovo je nadopunjena verzija teksta objavljenog pod naslovom »Grafička kultura sve-stranog Ante Katunarića« u časopisu Kulturna baština, Split, 2012., br. 38, str. 163-178.

72

biciklizma i nogometa te baveći se i fotografijom kojom je dokumentirao vrijeme, ljude i prostor u kojem je živio.2 Doista je teško nabrojati sva područja u kojima je Ante Katunarić djelovao i ostavio trag, ali u ovom tekstu fokus ćemo zadržati na njegovu doprinosu grafičkoj kulturi Splita kroz njegovo bavljenje ilustracijom, grafičkom opremom i grafičkim tehnikama. Zanemarenog Katunarića, iz »sjene« su izvukli retrospektivna izložba održana u Splitu 2006./07. godine i znanstveni skup »Ante Katunarić i Split 1900. – 1935.« održan 2008. godine.3

Fragmentarni podaci o Katunariću pružaju mogućnost samo za nepotpunu biografsku skicu. Znamo da je, nakon završene osnovne i srednje škole u Splitu, upisao Umjetničku akademiju u Rimu 1892. godine te da je ondje 1896. položio stručni ispit.4 Iduću, 1897. godinu provodi u Chioggi s prijateljem Emanuelom Vidovićem gdje unajmljuju zajednički atelijer.5 Nakon povratka u Split, Vidović ima atelijer u Lučcu (danas Petrova 24), a potom taj atelijer neko vrijeme koristi i Katunarić. Znamo da su Katunarić i njegova dva prijatelja, Emanuel Vidović i Virgil Meneghello Dinčić, odlazili u Veneciju da bi slikali venecijanske motive koji su se tada dobro prodavali domaćoj publici ili inozemnim gostima. Čime se sve, osim slikarstvom, Katunarić bavio desetak godina, od 1898. do 1908. godine, kada je bio glavni pokretač Duje Balavca, nije nam dovoljno poznato.

ILUSTRACIJE ZA PREGRŠT ŠUŠnJA

Jedno od rijetkih poznatih Katunarićevih djela povezanih s područjem ilustracije sa samog početka dvadesetog stoljeća njegovo je sudjelovanje u obli-kovanju poznate knjige Vicka Mihaljevića Neurastenicusa Pregršt šušnja, koja je objavljena 1900. godine. Nema sumnje da je uz Meneghella Dinčića, dio ilu-stracija i vinjeta u toj knjizi izradio i Ante Katunarić, što nam dokazuje zahvala autora u pjesmi »Mojim suradnicim« (str. 179. – 181.). Dvojicu ilustratora teško je razlikovati prema rukopisu, iako je očito da određen broj ilustracija pripada manje vještom crtaču gotovo amaterske razine. S obzirom na to da je dio ilustra-cija slabe likovne kvalitete koje djeluju amaterski, a potpisana su inicijalima V. M., možemo pretpostaviti da se i sam autor knjige, Vicko Mihaljević, okušao kao

2 Širi kontekst splitske kulturne scene i detalje o porijeklu i drugim biografskim či-njenicama donosi Duško Kečkemet u studiji objavljenoj u katalogu retrospektivne izložbe održane 2006./07. godine u Splitu. U istom katalogu objavljena je i bibliografija o Katu-nariću. Kečkemet, Duško, Ante Katunarić, Stara gradska vijećnica, Galerija umjetnina, Split, 2006.

3 Skup su organizirali Književni krug Split i Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu 26. rujna 2008. godine.

4 Katunarić, Ante (slikarev unuk), »Ante Katunarić (kratka biografija)«, u: 100 godina Duje Balavca, Gradska knjižnica Marka Marulića, Split, 2008., str. 5-6.

5 Kečkemet, Duško, Emanuel Vidović, Zagreb, 2000., str. 36-37.

73

Naslovnica knjige Vicko Mihaljević, Pregršt Šušnja, Split 1900.

Ilustracija iz knjige Vicko Mihaljević, Pregršt Šušnja, Split 1900.

74

ilustrator. Rukopis likovno školovanog Virgila Meneghella Dinčića, uz sve sla-bosti, u vrijeme suradnje na toj knjizi, sigurno je bio kvalitetniji. Ilustracije koje pripisujemo Vicku Mihaljeviću, ne samo da karakterizira slabija crtačka vještina nego i izrazita sklonost varijaciji tada popularnih likova Maxa i Moritza slavnog Wilhelma Buscha. Naime, njegovi likovi splitske dječurlije izrazito podsjećaju na Bushove likove. Stoga ostaje problem razlučivanja autorstva svih preostalih, likovno kvalitetnijih, izrazito secesijskih ilustracija Virgila Meneghella Dinčića i Ante Katunarića te njihova sudjelovanja u stvaranju konačnog izgleda knjige. Uz njih, spomenimo i suradnju Tonka Lovrića, kojemu autor također zahvaljuje u već spomenutoj pjesmi »Mojim suradnicim«. Bez obzira na to čiji je likovni udjel dominirao, ova knjiga pokazuje tadašnju težnju povezivanju slike i teksta u zajedničku cjelinu, tadašnje domete knjižne i novinske ilustracije u Splitu, domete koji su težili standardima uobičajenima u onodobnoj Europi.6

PRVA FAZA DUJE BALAvCA

Među nepoznatim činjenicama o Katunariću, nameće se pitanje koliko je dobro poznavao europske časopise onoga vremena. Je li imao u rukama talijanske humorističke časopise, kao što su bili Il Pasquino, Il Fischietto, La Rana i mnogi drugi, od kojih su u nekima dominirale portretne karikature, poput onih objavljenih u Duji Balavcu, kojemu je Katunarić bio urednik od prvog do posljednjeg broja?7

6 Kao jednu od mogućih pretpostavki možemo navesti i da je Vicko Mihaljević bio zamislio svoju knjigu kao potpuno autorsko djelo (tekstualno i likovno), no u likovnoj je dionici posustao i pozvao u pomoć Virgila Meneghella Dinčića i Antu Katunarića da dovrše započeto i pridonesu boljoj grafičkoj opremi knjige.

7 Možemo postaviti i pitanje je li Katunarić poznavao rad Dubrovčanina Frane Branka Angelija Radovanija koji je u Veneciji studirao između 1899. i 1901., nedugo nakon spo-

Ilustracije iz knjige Vicko Mihaljević, Pregršt Šušnja, Split 1900.

75

S obzirom na njegov petogodišnji boravak u Italiji, pretpostavljamo da je dobro poznavao talijanski tisak, a pouzdano znamo jedino da je poznavao minhenski Simplicisimus, jer se jedna karikatura u Duji Balavcu iz 1908. izravno odnosi na taj časopis.8

Već u prvom broju Duje Balavca koji je, za razliku od ostalih brojeva, jedini izišao u velikom formatu, Katunarić najavljuje da će objavljivati reklame. Nakon što se od drugog broja ustalio u formatu svega nešto većem od A4, Duje Balavac od 1908. do 1912. godine izlazi u opremi karakterističnoj za europske secesijske časopise tog razdoblja kakvi su tiskani u raznim gradovima Austro-Ugarske, Nje-mačke, Francuske i Italije. Katunarić je uspješno prenio takav grafički predložak na Duju Balavca. To je vidljivo od zaglavlja, preko karikatura koje često zauzi-maju polovicu površine stranice, grafičkih dekoracija u vidu linija i vitica koje uokviruju karikature, do korištenja secesijskih slova, kao i oblikovanja reklama na kraju lista. Na temelju rukopisa možemo pretpostaviti da ih je on također i crtao i dekorativnim grafičkim oblikovanjem okvira opremao. Svi secesijski dekorativni elementi (koji su se tada mogli kao predlošci nabaviti u svojevrsnim onodobnim priručnicima za grafičko oblikovanje) upućuju na kasnu secesiju u kojoj florealna, odnosno organička ornamentika postaje sve stroža i sve više geometrizirana te ju je ponekad teško razlikovati od dekorativnih elemenata dizajna Art Deco.

menute splitske trojke, a koji je potom studirao i objavljivao u Austriji te 1909. u Milanu pokrenuo i uređivao humoristički časopis Diogenes (1909.-1910.).

8 Dulibić, Frano, Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine, Zagreb, 2009., str. 257; u ovom zborniku na str. 17.

Ilustrirana reklama iz časopisa Duje Balavac, Split 1908. – 1923

76

Ilustrirane reklame iz časopisa Duje Balavac, Split 1908. – 1923.

77

Ilustrirane reklame iz časopisa Duje Balavac, Split 1908. – 1923

78

Reklamama u Duji Balavcu između 1908. i 1912. godine treba posvetiti nešto veću pozornost, jer su često opremljene crtežima, pa bolje od mnogih drugih povijesnih izvora svjedoče o modi i suvremenim trendovima i potrebama onodobnog splitskog građanskog sloja.9 Katunarić je na razne načine bio fasci-niran svime što su suvremena tehnologija, moda i način življenja donosili, te je u mnogim segmentima Split upoznavao s onodobnim tehnološkim ili modnim trendovima. Kraj izlaženja prve faze Duje Balavca 1912. godine poklapa se s Katunarićevim zapošljavanjem na splitskoj Klasičnoj gimnaziji na kojoj je radio sve do umirovljenja.

Osim što je bio jedan od pokretača Duje Balavca, Katunarić je čitavo vri-jeme bio i glavni urednik, kao i glavni autor tekstualnih priloga. Nema nikakvih podataka niti naznaka da je itko drugi, osim njega, mogao biti autor grafičkog oblikovanja. Primjećujemo da Duje Balavac, časopis koji je bio posvećen lite-rarnom i likovnom humoru, odnosno karikaturi, otkriva kako Katunarić nije bio sklon likovnom izražavanju karikaturom, te da je tijekom čitavog izlaženja lista objavio samo jedan crtež koji možemo nazvati karikaturom. Da je doista bio spi-ritus movens Duje Balavca, potvrđuju Božo Lovrić (1916.) i Zdravko Mužinić (1973.).10 O značaju humorističkog časopisa Duje Balavca među ostalima je pisao Duško Kečkemet još 1951. godine (objavljeno 1959.) u monografiji o Emanuelu Vidoviću. Istaknuo ga je i Josip Horvat u Povijesti novinstva Hrvatske (1962.) te Božidar Novak u knjizi Hrvatsko novinstvo u 20. stoljeću (2005.) koji je list kvalificirao kao »kvalitetan i superioran po mnogim karakterističnim prilozima«, a također je naglasio da je bio »uzorom satiričkim i humorističkim listovima koji su kasnije izlazili«.11

Spomenuti Katunarićev crtež objavljen u Duji Balavcu prikazuje Emanuela Vidovića (Duje Balavac, 1908., br. 3, str. 6; u ovom zborniku str. 13). Vidović stoji u svom karakterističnom stavu, zamišljena, umorna pogleda, bujne kose i

9 Istraživanje povijesti reklama u Hrvatskoj tek je u počecima. Značaj i potrebu pro-učavanja povijesti reklama istaknula je Mislava Bertoša, rekavši da »... više nije dovoljno samo objasniti kako reklama predstavlja ili odražava stvarnost, jer ona jest dio stvarnosti, djeluje u njoj i transformira ju«. Bertoša, Mislava, Jamči se za uspjeh kano i za neštetnost – o reklamnom diskursu iz sociosemiološke perspektive, Zagreb, 2008., str. 25.

10 »Najviše mu je priznanja donijelo urednikovanje Duje Balavca. Skoro sve duho-vitije stvari potječu iz njegova pera. Nacrtao je i nekoliko karikatura koje su dosta uspjele, ali zato tekstom je skoro u svim brojevima neuporediv!« Lovrić, Božo, »Ante Katunarić«, Suvremenik, Zagreb, 1916., br. 9-12, str. 397-400. Katunarićevu ulogu u Duji Balavcu potvrđuje i nepotpisani tekst objavljen 1958. u Slobodnoj Dalmaciji. Autor tog teksta, među ostalim, smatra da je »Duje Balavac… izvršio svoju određenu ulogu i u buđenju nacionalne svijesti i u nastojanjima da se talijanština zamijeni bar splitskim dijalektom«, »50 godina splitskog humora i karikature«, Slobodna Dalmacija, Split, 1958., br. 4063, str. 3; O Katunarićevom književnom radu vidjeti: Mužinić, Zdravko, »Splitski umjetnik, novinar i književnik Ante Katunarić«, Čakavska rič, Split, 1973., br. 2, str. 123-138.

11 Horvat, Josip, Povijest novinstva Hrvatske 1771-1939., Zagreb, 2003., str. 306 i 458; Novak, Božidar, Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću, Zagreb, 2005., str. 80-81.

79

neobrijane brade, s paletom i kistovima u ruci i djetetom koje mu se igra među nogama. Katunarić je prikazao Vidovićev karakter na živ i izrazito realističan način i, da nema dvoje djece pored Vidovićevih nogu dok on pokušava koncentrirano slikati, valjda ne bismo ni naslutili da se vjerojatno radi o karikaturi. Katunarićev crtež koncentriran je na Vidovićevo lice. Uočljivo je da nastoji proniknuti u bit Vidovićeva karaktera, kroz čiju se utonulost u misli može nazrijeti izrazito maštovita i produhovljena osobnost, što je Vidović na izniman način uspijevao prenositi na svoja platna.12 Zanimljivo je da se Katunarić nije posvetio karikaturi, a karikatura mu je bila neprestano bliska: jer je pokrenuo humoristički časopis, jer je bio okružen prijateljima karikaturistima i jer je bio blizak karikaturi i u pisanoj riječi.

PEDAGOŠKI DOPRINOS

Nakon prestanka izlaženja prve serije Duje Balavca 1912. godine, Katunarić se zaposlio kao učitelj vještina i profesor crtanja na splitskoj Realnoj gimnaziji i na Klasičnoj gimnaziji.13 Zdravko Mužinić u svojoj studiji o Katunariću navodi mišljenje Krune Prijatelja da je Katunarić »bio dobar likovni pedagog, nastavnik

12 »Desetak godina kasnije, Anđeo Uvodić je načinio karikaturu Vidovića u istim okolnostima, ali osim što je Uvodić uspio prikazati Vidovićev lik mnogo smješnije (položaj tijela, pokret, karikaturalno transformirana glava), Vidoviću u stvaralačkoj koncentraciji sada ne smeta jedno dijete, nego njih čak sedmoro gnjave oca dok slika.« Dulibić, Frano, »Splitski krug karikaturista (1900.-1940.)«, Peristil, Zagreb, 2003., br. 46, str. 131.

13 Podatak prema: Kečkemet, Duško, Ante Katunarić, Stara gradska vijećnica, Ga-lerija umjetnina, Split, 2006., str. 4.

Ilustrirane reklame iz časopisa Duje Balavac, Split 1908. – 1923

80

koji je đaka znao animirati i uputiti ga u predmet«.14 Koliko je Katunarićeva grafička kultura utjecala na brojne generacije, treba tek istražiti među svjedočanstvima njegovih đaka. Kada je riječ o prestanku izlaženja Duje Balavca u godini kada je dobio posao na gimnaziji, kao jedan od vjerojatnih uzroka moglo bi biti upravo Katunarićevo profesorsko zanimanje. U ono vrijeme nije se blagonaklono gledalo na to da ista osoba, koja treba imati autoritet ozbiljnog gimnazijskog profesora, uređuje humoristički časopis, piše zafrkantske tekstove i objavljuje karikature koje se odnose na najuglednije ličnosti onodobnog Splita.

DRUGA FAZA DUJE BALAvCA

Drugačija su vremena kada Duje Balavac ponovno počinje izlaziti 1921. godine, nakon gotovo devet godina stanke, unutar koje se odvio i Prvi svjetski rat. Što se tiče grafičkog oblikovanja Duje Balavca, gotovo sve je izmijenjeno, osim što Katunarić opet koristi staro, prepoznatljivo zaglavlje. Reklame objavljuje u jednostavnije ornamentiranim okvirima. Glavni je dio časopisa s tekstovima i karikaturama u velikoj mjeri grafički pročišćen, pojednostavljen odnosno moder-niziran, što je u skladu s tendencijama grafičkog oblikovanja u Europi dvadesetih godina. Primjetna je stalna težnja grafičkom osuvremenjivanju. U reklamama sada izbjegava florealnu ornamentiku i koristi sve češći geometrijski pravilan i jednostavan okvir za reklame, a ilustracije za reklame, osim poneke ponovljene iz ranijih godišta, vrlo su rijetke. U posljednjim brojevima reklama gotovo i nema, osim reklame za Cinkografiju Društvene tiskare u Splitu koja je objavljivana pre-ko čitave stranice. Očito je da Katunarić ima uvid u tadašnje suvremene grafičke trendove jer iz broja u broj postiže sve veću pročišćenost unutar koje uspostavlja vrlo dobar odnos slike (odnosno karikature) i teksta te se na taj način – crtežima i grafičkim oblikovanjem – približava karakteristikama Art Decoa.

Obilježja Art Decoa izrazita su i u karikaturama Antuna Zuppe, a osim njega, ako se prisjetimo onodobnih karikatura i crteža Anđela Uvodića i Ive Tijardovića (te Radovana Tommasea koji nije bio suradnik u Duji Balavcu), tada imamo zao-kruženu, iznimno zanimljivu i likovno kvalitetnu, a do sada uglavnom zanemarenu, malu splitsku Art Deco scenu.

Posebno je zanimljiva činjenica da za čitavo vrijeme izlaženja Duje Balav-ca Katunarić inzistira na orijentaciji lista gotovo na portretnu karikaturu. U to vrijeme u većini srednjoeuropskih časopisa dominira situacijska karikatura, pa tako i u zagrebačkim Koprivama pokrenutima dvije godine prije Duje Balavca. Bez pisanog izvora, odgovor na to pitanje nikada nećemo moći dobiti. Možemo samo postavljati hipoteze o talijanskim uzorima, ili o onodobnom Splitu koji je bio okrenut vlastitom rastu, jer je bio politički, ekonomski, a u određenoj mjeri i

14 Mužinić, Zdravko, »Splitski umjetnik, novinar i književnik Ante Katunarić«, Čakavska rič, Split, 1973., br. 2, str. 123.

81

kulturno odvojen od središnje Hrvatske. Splitu, koji je iznimnom brzinom rastao, što se reflektiralo u arhitekturi i urbanizmu, gradu koji su sačinjavali ljudi koji su se međusobno poznavali. Splitu, u kojem su svakodnevni međuljudski odnosi bili mjera svih stvari, Splitu, u kojem je čovjek – sugrađanin bio u središtu zanima-nja. Gradu u kojem su ljudi između svojih poslova nastojali svaki trenutak života iskoristiti za druženje, zabavu, veselje i smijeh. Baš zbog svega navedenoga, pojedinac i njegov karakter u Duji Balavcu su najdominantnija tema. Splićani su znali što se u svijetu događa, bili su oduševljeni novim tehnološkim dostignućima, ali su bili okrenuti sebi i nije ih zanimalo postati dijelom svjetske scene. Umjesto izvoza kulture iz Splita prema svijetu, Katunarić i njegovo društvo uvozili su kulturu, modu i sve ostalo, te su bili posvećeni neprestanom obogaćivanju split-skog identiteta mješavinom novog i tradicionalnog, elementima moderniteta koji su se oslanjali na temelje narodne tradicije i kulturnih elemenata Mediterana još od antičkih vremena.

GRAFIČKI OPUS

»Baveći se tako raznorodnim djelatnostima, nije se Ante Katunarić nikada mogao potpuno posvetiti slikarstvu, često ga je zanemarivao i zaostajao u razvitku slikarske vještine.« Tako je Duško Kečkemet ispravno prokomentirao Katunarićev odnos prema slikarstvu. Ali, kada je riječ o njegovu grafičkom opusu koji je nastao

Ante Katunarić, Splitska luka s Lučkom kapetanijom i brodovima, 1908. – 1926.bakropis, 205 x 300 mm, sign. nema, vl. Ante Katunarić, Split

82

nakon Prvog svjetskog rata, Kečkemet je istaknuo Katunarićevu posvećenost gra-fici, posebno grafikama s motivima staroga Splita.15 Dok su kritike Katunarićeva slikarstva i za njegova života bile uglavnom intonirane tako da je ono vrednovano slabije od njegovih dalmatinskih suvremenika, Katunarićev grafički opus od sto-tinjak grafika dobivao je pozitivniji odjek. Takvu valorizaciju možemo zadržati i danas. Koliko se Katunarić posvećivao crtežu i grafici u vrijeme studija u Rimu, vjerojatno nikada nećemo saznati, a njegovo značajnije posvećivanje grafičkim tehnikama u razdoblju između dva svjetska rata možemo povezati s komercijalnim učinkom. To također potvrđuje Kečkemet, ističući kako je tadašnji građanski sloj mnogo lakše izdvajao sredstva za grafiku nego za ulje na platnu, kao što su to činili i gosti iz drugih zemalja koji su tada posjećivali Split.16

15 Kečkemet, Duško, Ante Katunarić, Stara gradska vijećnica, Split, 2006., str. 5. i 15.16 Isto, str. 17.

Ante Katunarić, Postirski svićari, bakropis i akvatinta, 198 x 200 mm, sign. ispod otiska d. d. AKatunarić, d. l. 2/50,

vl. Galerija umjetnina, Split

83

Na Katunarićevim grafikama s mo-tivima starog Splita, Kaštela ili Chio-ggie, motivi su realistično prikazivani. U njegovu grafičkom opusu prepozna-jemo dvije različite skupine grafika. Na jednima dominiraju široki, panoramski pogledi na grad ili motivi iz Diokle-cijanove palače, često okupani suncem, u kontrastnim odnosima svjetla i sjene, s ugođajem vremena koje je stalo. Te grafike kao da nose u sebi reprezen-tativni ugođaj. Drugu skupinu grafika karakteriziraju intimniji motivi u izrazito tamnim nijansama svitanja, sumraka ili mjesečine. Često je to ulica ili prizor iz luke u sumrak, odnosno noćni prizor. Na tim grafikama naglašen je mistično ro-mantičan ugođaj. More je uvijek mirno, bonaca, nema vjetra, čak su i figure ljudi uglavnom statične ili djeluju tiho i spo-kojno u prostoru koji kao da se nimalo ili vrlo sporo mijenja. Možemo primijetiti da su Katunarićevi ugođaji koje stvara u grafičkom opusu srodni s Vidovićevim uljima na platnu, no ta srodnost je samo u ugođaju. Katunarić ostvaruje vlastiti intiman odnos prema motivu, na način da gotovo možemo osjetiti neobičnu toplinu u mračnim prizorima.

Katunarić solidno vlada postavljanjem kompozicije motiva i grafičkom tehnikom. U većem dijelu grafičkog opusa možemo ga povezati s akademizmom i odjecima romantizma, kao što to vidimo i u grafikama Crnčića ili Krizmana. Tek u portretima i autoportretima izvedenima u grafičkim tehnikama, mjesti-mice možemo vidjeti odjeke ekspresionizma. Doživljaj ugođaja u krajoliku i psihološka izražajnost ličnosti u portretima (posebno izražajan jest portret Bože Lovrića) svakako su Katunarićeve kvalitete o kojima bi se likovna kritika još pozitivnije izražavala da se autor više posvetio grafici, a manje ostalim aktiv-nostima koje su ga zaokupljale. Katunarićeva grafička kultura dio je kulture Splita između dva rata koja zaslužuje pozornost u kontekstu svog vremena i prostora, kao i cjelokupne Hrvatske grafičke produkcije tog razdoblja. Katu-narićevo korištenje fotografije (koje sam izrađuje) kao pomoćnog sredstva pri izradi grafike (što je bilo uobičajeno u to vrijeme), također govori o njegovoj grafičkoj kulturi. Duga zanemarenost Katunarićeva opusa rezultirala je njego-vim ispuštanjem iz pregleda hrvatske grafike u prvoj polovici 20. stoljeća.17

17 Gagro, Božidar, »Hrvatska grafika u prvoj polovini XX stoljeća«, u: Jugoslovenska grafika, Muzej savremene umetnosti, Beograd, 1978.

Ante Katunarić, Studija glave, bakropis i akvatinta, 153 x 118 mm, sign. ispod

otiska d. d. A. Katunarić, d. l. 3/50, sred. vl. Ante Katunarić, Split

84

Iako je još prerano govoriti o definitivnoj poziciji Katunarićeva grafičkog opusa,18 sasvim sigurno dio Katunarićevih grafika zaslužuje svoje mjesto u budućim sin-teznim pregledima povijesti hrvatske grafike.

PROKLETSTVO SVESTRANOSTI

Od likovnog opusa koji uključuje i fotografiju, kao i likovno opremanje časopisa, preko literarnog opusa, pa sve do bavljenja glazbom, sportom ili or-ganizacijom karnevala,19 Antu Katunarića treba sagledavati kako u njegovoj svestranosti, tako i u duhu vremena koje je takvu svestranost toleriralo. Iako je tjelesnom manom od djetinjstva bio zakinut u kretanju, njegov neumorni duh tjerao ga je iz akcije u akciju unutar različitih područja djelovanja, a ta karakteristika postala je njegovo najizražajnije karakterno obilježje. Spomenimo i jednu od Ka-tunarićevih nenadmašnih osobina (prema svjedočanstvu Bože Lovrića), vještinu duhovite komunikacije sa sugrađanima svih staleža, koja potvrđuje činjenicu da mu je svaki trenutak životne svakodnevice bio vredniji i važniji od svih likovnih ili literarnih postignuća, odnosno da mu je svaka ljudska riječ ili duhovita misao zasigurno imala veću težinu od bilo kakvih materijalnih dobara: »On istupa kao pravi svjetski građanin i jednakim mirom razgovara s budalom kao i s priznatom veličinom, jednako zadirkiva u vlastelina kao i u pučanina, jer čovjek se nije ro-dio, koji bi njega smeo. Kad su mu sve lađe utonule, kad je od protivnika na oko pobijeđen, još mu ostaje šala, bezbrižna šala, što poput jednog vještog udarca iz floretta rani suparnika u najosjetljivije mjesto.«20

U razdoblju između dva svjetska rata postojao je tolerantan odnos prema svestranosti u kojoj kao da su se više vrednovala različita znanja, vještine i šarm proistekli iz ideala renesansnog čovjeka, a manje se kritički osvrtalo na svestranost kao raspršenost, svaštarenje i nemogućnost specijalizacije unutar jednog područja u kojem se postižu vrhunski rezultati. Zanimljivo je podsjetiti kako je Ante Katu-narić imao pandan u Slavoniji u ličnosti Dragana Melkusa (1860. – 1917.), koji je svojom svestranom djelatnošću, unutar gotovo istih područja kao i Katunarić, obilježio onodobnu umjetničku i kulturnu scenu Slavonije.21

18 Najveći doprinos valorizaciji Katunarićeva grafičkog opusa učinjen je retros-pektivnom izložbom u organizaciji Galerije umjetnina u Splitu 2007. godine, no pitanje je koliko je njegovih grafika ostalo registrirano. O grafikama i grafičkim tehnikama koje je koristio, pisao je Duško Kečkemet. Kečkemet, Duško, Ante Katunarić, Stara gradska vijećnica, Split, 2006., str.18-19.

19 Među ostalim aktivnostima oko karnevala, godine 1927. Ante Katunarić i Marko Uvodić bili su urednici dvaju brojeva Splitskog krnjevala.

20 Lovrić, Božo, »Ante Katunarić«, Savremenik, Zagreb, 1916., br. 9-12, str. 398. 21 Dragan Melkus (Bektež kraj Požege, 28. X. 1860. – Osijek, 5. IX. 1917.) pohađao

Školu za umjetnost i obrt u Beču 1874. – 1876., studirao slikarstvo na likovnoj akademiji u Münchenu 1880. – 84., kraće vrijeme boravio u Düsseldorfu i Parizu. Nakon studija na-

85

Nemogućnost izvrsnosti u jednom području, nesklonost dugotrajnoj kon-centraciji na jedno područje rada te ogromna životna energija pretočena u mno-gobrojne raznovrsne aktivnosti kao i htijenje da se doprinese i obogati kulturnu i sportsku scenu Splita, obilježja su neobične ličnosti Ante Katunarića. Bilo je moguće nadmašiti Katunarića u pojedinom mediju u kojem se on okušao ili u nekom aspektu javnog djelovanja u kojem je sudjelovao, ali teško da je itko mo-gao biti tako aktivan pokretač i poveznica svega što se tada u Splitu događalo. U razdoblju između dva svjetska rata teško da ćemo pronaći ličnost koja je više od Katunarića doprinijela lokalnom identitetu, stvaranju specifičnog karaktera kulturnog, sportskog i duhovitog duha grada Splita.

ANTE KATUNARIĆ EDITOR, ILLUSTRATOR AND GRAPHIC ARTIST

S u m m a r y

Ante Katunarić (Split, January 11th 1877 – May 2nd 1935), marked the period between the great wars in Split with his work as not only an artist, but also a jour-nalist, writer, musician, pedagogue, photographer, and athlete. After completing elementary and high school in Split, he enrolled in the Art Academy of Rome in 1892, where he also graduated in 1896. He spent the next year, 1897, in Chioggia with his friend Emanuel Vidović, where they shared an atelier.

One of Katunarić’s few well-known works related to the field of illustra-tion from the very beginnings of the twentieth century is his participation in the notable book by Vicko Mihaljević – Neurastenicus, Pregršt šušnja (Abundant Rustles), published in 1900. There can be no doubt that, alongside Meneghello Dinčić, a portion of the illustrations and vignettes from the book were made by Ante Katunarić, as the author’s dedication in the song »To my colleagues« (pg. 179-181) clearly indicates. The two illustrators are difficult to tell apart according to their handwriting, and a large number of the illustrations belongs to the third less skilled hand of practically amateurish quality. Considering that a handful of

stavio je živjeti u Münchenu do 1892. kada se vratio u Hrvatsku te se zaposlio kao profesor crtanja na školama u Sremskoj Mitrovici, Vukovaru i Osijeku. S Isom Velikanovićem kao urednikom, pokrenuo je humoristički časopis Knut (1904. – 1906.) u Sremskoj Mitrovici za koji je načinio niz iznimno kvalitetnih ilustracija i karikatura, te ga likovno opremao. U njegovu slikarstvu, s velikim oscilacijama u kvaliteti, dominiraju krajolici, mrtve prirode i portreti, a u likovnom izrazu, osim elemenata akademskog realizma, najčešće su prisutne karakteristike secesije. Melkus je bio osoba raznorodnih interesa jer se osim slikarstvom i ilustracijom bavio likovnom, kazališnom i glazbenom kritikom, pisao je eseje i feljtone te objavio dvije zbirke pripovijedaka. Od 1910. godine živio je i radio u Osijeku gdje je aktivno sudjelovao u kulturnom životu grada te je, među ostalim, bio i jedan od osnivača Kluba hrvatskih književnika u Osijeku. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, 1916., u Osijeku je formirana građanska garda Donjeg i Gornjeg grada kojoj je kao zapovjednik imenovan Melkus. Brinuo se o javnom redu i miru Osijeka sve do 5. rujna 1917. kada je umro.

86

the poorer, amateurish illustrations are signed with the initials V. M., we can as-sume that the author of the book, Vicko Mihaljević, tried his hand at drawing, as the handwriting of Virgil Meneghello Dinčić, with his artistic background, would have to have been of a higher quality. With Vicko Mihaljević’s illustrations, we can observed not only his poor artistic skills, but also an extreme propensity for variations on the, at the time, popular characters Max and Moritz, by the famous Wilhelm Busch, as his characters of children from Split are remarkably similar to those of Busch.

How well acquainted was Katunarić with Italian, German, and Austrian magazines from that time remains an open question; did he have copies of Italian comedy magazines such as Il Pasquino, Il Fischietto, La Rana, and the numerous others that were often dominated by portrait caricatures, as was the case with Duje Balavac, for which Katunarić was the chief editor from the first issue to the last remains open question. Considering his stay in Italy, we can assume that he was familiar with the Italian press, but we can say with certainty that he was familiar with Simplicisimus from Munich, as a certain caricature from Duje Balavac from 1908 specifically refers to it.

Katunarić has a solid grasp of arranging the composition of a motif and vari-ous graphical techniques. A large portion of his graphical opus can be linked to academicism and echoes of romanticism, as is evident from the works of Crnčić or Krizman. It is only in his portraits and self-portraits done with specific graphical techniques that we can occasionally see echoes of expressionism. The ability of Katunarić’s graphics to bring to life the feeling of the landscape and the psycho-logical expressiveness of the persona in the portrait (the portrait of Božo Lovrić is particularly expressive) are certainly qualities that art critique might be more inclined to point out had the author dedicated himself more to his work and less to the other activities that occupied his time. Katunarić’s graphical culture is part of the very culture of Split in the time between the great wars, and it deserves special attention within the context of its own time and space, as well as the total-ity of Croatian graphics from that time. We should also mention that his use of photographs (which he processes himself), as an assistive tool for his graphics (a common practice for the time), also speaks of his graphical culture. Even though it is too early to speak of the definitive position of Katunarić’s graphical opus, a selection of his works will absolutely deserved a place in any synthetic reviews of Croatian graphical history.

From his artistic opus, which includes both photography and illustrations for magazines, across his literary opus, and all the way to his forays into music, sports, and carnivals, Ante Katunarić needs to be considered within the context of his humor and versatility alongside the spirit of the time and local cultural scene of Split.