0

SVEUČILIŠTE U RIJECI

FILOZOFSKI FAKULTET

Dario Abram

Andrija Maurović:

Umjetnik svjetla i sjene

(SEMINARSKI RAD)

Rijeka, 2014.

1

SVEUČILIŠTE U RIJECI

FILOZOFSKI FAKULTET

Odsjek za kroatistiku

Dario Abram

Matični broj: 17417

Andrija Maurović:

Umjetnik svjetla i sjene

(SEMINARSKI RAD)

Rijeka, 1. svibnja 2014.

Diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti te engleskoga jezika i književnosti

Kolegij: Monografski pristup temama suvremene hrvatske književnosti

Nositelj kolegija: dr. sc. Milorad Stojević, red. prof.

Akademska godina: 2013/2014.

2

SADRŽAJ

Sažetak

Ključne riječi

1. Uvod ........................................................................................................... 4

2. O stripu i njegovu značaju ........................................................................... 5

3. Stripovsko putovanje u Hrvatsku ................................................................. 7

4. Andrija Maurović — otac hrvatskoga stripa ................................................ 9

5. Tijelo u službi umjetnosti .......................................................................... 11

6. Podzemna carica — amalgam ideja .......................................................... 13

7. Zaključak .................................................................................................. 16

Literatura ....................................................................................................... 17

3

SAŽETAK

U uvodu se ovoga seminarskog rada predstavlja povijesni razvoj stripa,

njegov značaj uopće, a potom se ukratko pojašnjava put dospijevanja u

Hrvatsku. Potom se uvodi lik Andrije Maurović kako bi se ostvarila podloga za

razumijevanje njegova stvaralaštva. U narednom se poglavlju razrađuje

najkasnija faza njegova stvaralaštva, erotična i pornografska, a naposljetku se

analizira jedan Maurovićev strip — Podzemna carica. U zaključku se sumira

sve dotad rečeno.

KLJUČNE RIJEČI

Andrija Maurović, strip, erotika, ideje, kontrasti, strip-elementi, ekspresivnost.

4

1. UVOD

Ovaj se seminarski rad bavi ličnošću i radom Andrije Maurovića, jednoga

od najpoznatijih hrvatskih strip-umjetnika te tzv. „oca hrvatskoga stripa“.

Unatoč brojnim knjigama o njegovu stvaralaštvu, Maurovićeva je ličnost malo

istražena, a u povećoj vezi s umjetnošću kojom se bavio. Kao jedan od

najznačajnijih stripaša u hrvatskoj povijesti, pokretač je potpune afirmacije

stripa u Hrvatskoj te regiji uopće.

Iz toga je razloga rad podijeljen na sljedeća poglavlja: u prvome se

ukratko predstavlja strip te njegov značaj, a u drugome i put prema razvoju u

hrvatskoj kulturi. Treće je poglavlje posvećeno Andriji Mauroviću i biografskim

podacima dok je četvrto usmjereno na erotiku kojom su prožeta posljednja

Maurovićeva djela. Naposljetku rad završava analizom jednoga njegova stripa te

zaključkom u kojem se objedinjuje sve dotad rečeno te nude smjernice za daljnje

istraživanje.

Iako je literatura za pisanje seminarskoga rada bila pozamašna, nerijetko

mi se učinila površnom i usmjerenom isključivo na Maurovićev rad, a pritom bi

zanemarila biografski aspekt umjetničke persone. Drago mi je, doduše, što

postoji i ponešto literature na engleskome jeziku u vezi s Maurovićevim radom,

odnosno što je hrvatski umjetnik zapažen i izvan granica Hrvatske.

Napominjem i da bi za daljnje istraživanje bilo vrlo korisno usmjeriti se

na erotičnost i pornografiju u, kako je navedeno, zaključnoj fazi Maurovićeva i

života i rada. Kao umjetnik koji je poveću pažnju pridavao tijelu, svakako se

erotičnost ističe kao bitno njegovo obilježje, a što se nalazi tek u ponekome

internetskom članku.

5

2. O STRIPU I NJEGOVU ZNAČAJU

Strip je jedan od onih žanrova umjetnosti koji objedinjuju višeznačnost

forme i šarolikost sadržaja, i upravo je zato među najnedefiniranijim

umjetnostima današnjice. Naime nastao je početkom 20. stoljeća kao posljedica

ekspanzije američke novinske industrije, a i naziv mu varira od comics u

Americi i ostalim engleskim govornim područjima, preko les bandes dessinées u

Francuskoj, sve do fumetti u Italiji (Munitić 2010: 12). Zapravo je i tek 1962.

osnovana prva službena ustanova za sustavno istraživanje i vrednovanje stripa –

u Francuskoj, doduše – i tek je tada on shvaćen kao zasebna problematika koja

je odmaknuta od vrijednosne produkcije dvadesetoga stoljeća.

Vratimo li se u prošlost, valja napomenuti kako je zasigurno najveći

utjecaj na pojavu stripa imao Gutenbergov izum tiskarskoga stroja, a u 18.

stoljeću i engleski slikar William Hogarth — slikarske narativne sekvence čije

su slike povezane radnjom i glavnim junacima začetak su stripa kao takvoga.

Nije zgorega spomenuti kako ni to ipak nije sâm početak stripa; egipatski su

hijeroglifi, a prije njih i ostaci praljudi iz špilja slikovni prikazi onoga što je u to

vrijeme bilo neizrecivo riječima. I tu započinje pravo istraživanje stripa —

koliko on kazuje, opisuje ili pak prikazuje?

U novijoj povijesti svakako valja spomenuti Richarda Feltona Outcalta u

časopisima New York World i New York Journal, koji počinje objavljivati

anegdote o djeci iz irskoga kvarta na Manhattanu. Glavni je lik „Žuti dječak“, a

iako je strip u početku izlazio pod naslovom Hogan's Alley, čitateljska mu je

publika nadjenula pravi naziv Yellow Kid (Munitić 2010: 18). No moderni strip

započinje, slažu se povjesničari stripa, tek epizodom Veliki pseći cirkus u

McGooganovoj aveniji, objavljenom 1896.

Nakon Outcalta valja spomenuti Harolda Fostera i Huga Pratta sa svojim

Princom Valliantom te Cortom Malteseom, a današnji su najistaknutiji stripaši

ili crtači stripa svakako Simon Bisley, Ashley Wood, Frank Miller, Bill

6

Sienkiewicz te braća Hernandez. Međutim među svih se njih uvrstio i Andrija

Maurović, otac hrvatskoga stripa, kojemu 12. ožujka 1935. zagrebački dnevnik

Novosti objavljuje prvi nastavak romana u slikama, odnosno prvoga hrvatskog

stripa — Vjerenica mača.

U Jugoslaviji se naime već šezdesetih godina tiskalo više od dvanaest

milijuna primjeraka strip-magazina, početkom sedamdesetih oko šesnaest i po, a

deset godina kasnije i više od četrdeset milijuna primjeraka. Dakle broj se

primjeraka s godinama povećavao, što svakako dokazuje da je strip i u našim

krajevima postao kultna forma umjetnosti.

No po svojem umjetničkom izrazu strip je najbliži filmu, a i počeci im se

povezuju s istim razdobljem. Ne samo što su istovremeno nastali već su strip i

film stvoreni iz istih umjetničkih i komercijalnih pobuda te su težili istom cilju

(Tomić 1985: 15). Ponešto od onoga što se otkriva u filmu — montaža kadrova i

uporaba gro kadrova — zapravo potječe iz umjetnosti stripa. Čak su i neki

najpopularniji junaci poput Supermana, Popeya i Conana preuzeti iz stripa te

utjelovljeni na filmskome platnu. No i film je podosta utjecao na strip —

kretanje i postizanje dubine pogleda strip je preuzeo od filmske umjetnosti.

I animirani su filmovi preuzeli od stripa mnoge tehnike i motive, ali

nipošto nije izostavljena činjenica da je utjecaj obostran. Doduše, u animaciji

postoji mogućnost umetanja zvuka, a u stripu se odabiru slova i riječi pišu u

oblačićima. Zapravo, sâm autor odlučuje želi li dati prednost slici ili tekstu, što

nije moguće u animaciji. Tako se utjecaj proširio i na ostale umjetničke forme,

poput slikarstva i mode, pa Tomić smatra stripove „refleksijom vremena u kome

živimo“ (1985: 28).

7

3. STRIPOVSKO PUTOVANJE U HRVATSKU

Sredinom tridesetih godina dvadesetoga stoljeća — ponajprije

zahvaljujući razvoju tiskarstva i grafičke djelatnosti uopće — strip se pojavio i u

Hrvatskoj. U devetnaestome su stoljeću sedamnaesto- i osamnaestostoljetne

ilustrirane priče u vodoravnim i vertikalnim nizovima naime poprimale i

humorističan sadržaj, a razvoj karikature u Hrvatskoj bilježimo od pojave

Podravskog ježa 1861. godine i sve do pojave zagrebačkih Kopriva (Tomić

1985: 28). Upravo zato karikature imaju veoma značajnu ulogu u povijesti

hrvatskoga stripa.

Slijedom toga u Zagrebu će do kraja devetnaestoga stoljeća biti pokrenut

čitav niz humorističko-satiričkih listova poputa Zvekana, Vienca, Ose,

Humorističkoga lista, Ćuka, Biča, Brice i Trna. No problem u vezi s izlaženjem

tih listova njihov je podrugljiv stav prema onda aktualnim društvenim i

političkim zbivanjima u Hrvatskoj — rezultat je toga, dakako, bila cenzura.

Tada se, napominje Krulčić, javljaju i prvi listovi u dvadesetome stoljeću: Čauš i

Satir te Zvrčoka i Klempesalo (1984: 5).

Koprive su, doduše, postale značajne za daljnji razvoj karikatura. Prvi je

broj izašao 15. lipnja 1906. godine, a urednik je bio Milan Gračanin. Pregršt

karikatura i ilustracija karakteriziralo je prve godine izlaženja toga

humoristično-satiričnog lista. Krulčić i smatra da su unijele novo u dotadašnje

odnose prema stvaralaštvu jer je, prema njemu, „onda (...) pojava Pjera

Križanića, Vereša, Mironovića i drugih predstavljala početak rađanja jedne nove

plejade umjetnika uže specijalnosti, autora koji će sav svoj rad posvetiti

karikaturi“ (1984: 5).

U svibnju 1935. u zagrebačkome je dnevniku Novosti objavljen serijal

prvih dijelova stripa Vjerenica mača Andrije Maurovića, čime je i označen pravi

početak razvoja stripa u Hrvatskoj. Ondje je Maurović objavljivao sve do

početka rata te je objavioš još osam stripova od kojih se svakako ističu Trojica u

8

mraku, Sedma šrtva, Gospodar zlatnih bregova te Sablast zelenih močvara, a

Krulčić smatra i da im „značaj uveliko nadilazi jugoslavenske razmjere“ (1984:

6). Izlazak je prvoga broja zabavnog i ilustriranog tjednika Oko naznačio i

novost u dotadašnjoj izdavačkoj praksi jer je tjednik bio okrenut prije svega

malobrojnim domaćim autorima. Walter i Norbert Neugebauer tada objavljuju

svoje prve radove, a najzastupljeniji je autor upravo — Andrija Maurović.

U narednih nekoliko godina strip u Hrvatskoj doživljava pravu, potpunu

afirmaciju: počinju izlaziti strip-listovi, a izdavačke kuće preuzimaju izdavanje

strip-publikacija. Time su i stvoreni uvjeti za razvoj stripa u Hrvatskoj, što je

1954. potvrđeno pojavom Plavog vjesnika. Krulčić navodi da među suvremenim

istraživačima i kritičarima stripa nema neslaganja u ocjeni popularnoga Plavca

kao najznačajnijega izdanja u povijesti stripa, ali do različitosti u razmišljanjima

o njemu dolazi kada se utvrđuje redoslijed njegovih osnovnih kvaliteta: okuplja

veći broj domaćih autora, objavljuje oko 180 njihovih ostvarenja, ima odgojno-

obrazovnu ulogu, izvrsnu kontakt-ulogu te odlično vođenje škole stripa (1984:

11). Kasnije za njega rade Maurović, Neugebauer, Radilović, Beker, Dovniković

te mnogi drugi, a pojedini autori objavljuju i za druge listove.

Međutim nije naodmet kazati kako se u suvremenom poimanju stripa

uvodi i pojam komercijalizacije devete umjetnosti. Naime početak

Domovinskoga rata označio je i početak nepovoljnog razdoblja za strip:

Slobodna Dalmacija objavljivala je mali broj stripova i to većinom strane

autore, a domaći autori poput Darka Macana, Edvina Biukovića, Gorana

Sudžuka te Esada Ribića odlaze mahom u SAD. U posljednjem desetljeću Darko

Macan zaslužan je za opstajanje stripa na hrvatskoj sceni, ali i strip-grupacije

poput Novoga hrvatskog podzemlja ili pak Festivala stripa u Makarskoj. Ipak,

Maurovićev je utjecaj i danas od poveće važnosti u hrvatskome stripu.

9

4. ANDRIJA MAUROVIĆ — OTAC HRVATSKOGA STRIPA

Ma koliko pretenciozno zvučalo nazvati nekoga ocem hrvatskoga stripa,

Andrija Maurović doista je zaslužio taj naziv kao jedan od najistaknutijih crtača

stripa cjelokupne povijesti hrvatske likovnosti te autor mnogobrojnih

izvanrednih ostvarenja. Istaknuti ilustrator, karikaturist i plaker stvaralački je

vrhunac dosegnuo kao autor stripova, a filmsko je kadriranje u produkciji stripa

uvedeno tridesetih godina i to upravo uz pomoć Andrije Maurovića (Glavan

2009: 2). Početkom tridesetih crtao je za humoristični list Koprive političke i

socijalnokritičke karikature, a već je u tim djelima primjenjivao klasične obrasce

stripa.

Njegov je prvi strip Vjerenica mača objavljen još 1935. godine u

Novostima, izlazio je u nastavcima, a pri svakome je nastavku izlazilo šest

sličica. Početak je izlaženja u listu predstavljen sljedećim riječima:

U današnjem broju započinje roman u slikama Vjerenica mača. Roman je

izrađen u obliku napetog novinskog filma o djelu poznatog francuskog

filma Paula Fevala. Redakcija Novosti nije žalila ni truda ni troška da

učini od ovog romana originalni, senzacionalni novinski film, u slikama

odličnog domaćeg ilustatora, koji će sigurno čitaoci Novosti pratiti od

početka do kraja s velikim interesom (Vojinović 2007: 57).

Tijekom izlaženja Vjerenice mača pokrenut je i prvi zagrebački tjednik sa

stripovima Oko. Crtao je najmanje dva stripa po broju, stoga je u razdoblju od

1935. do 1937. izašlo dvanaest Maurovićevih stripova. Međutim potom se

izmjenjuju i novi njegovi stripovi — Podzemna carica te Ljubavnica s Marsa.

Potonji je, doduše, pisan po uzoru na djelo Aelita Alekseja Tolstoja.

Strip Trojica u mraku izlazio je od veljače do lipnja 1936. godine. Pisan je

prema romanu Neprilagođeni američkoga pisca Maxa Branda (to je naime

pseudonim Frederica Fausta). Vojinović navodi kako su Trojica u mraku u

pravom smislu riječi novinski film, odnosno „kao da su nanizani filmskom

10

kamerom, mijenjaju se i međusobno pretapaju kao da su skinuti s filmske vrpce“

(2007: 62). Strip je po pitanju popularnosti nadmašio sve dotadašnje, ali i sve

kasnije Maurovićeve stripove, a mnogi ga kritičari ocjenjuju kao njegovo

najznačajnije djelo.

Stripovi Trojica u mraku i Sedva žrtva izazvali su oduševljenje javnosti, a

kao rezultat toga uspjeh, postaju sastavnim dijelom hrvatskoga novinstva.

Odmah po završetku Sedme žrtve u Novostima počinje izlaziti novi Maurovićev

strip, Kugina jahta. U prvome pak broju Zabavnika počinje izlaziti Maurovićev

strip Seoba Hrvata. Strip je s izlaženjem prestao u 16. Broju, a razlog je bila

cenzura. No strip je ponovno vraćen, te je u 22. broju izdana epizoda Knez

Radoslav na Jadranu. Strip je promijenio ime iz Seoba Hrvata u Knez Radoslav

i u tome je promijenjenom izdanju izlazio sve do 66. Broja, koji je izašao u

srpnju 1944. godine. To je prvi strip u kojem je Maurović koristio stripovske

balončiće u prenošenju dijaloga između likova.

S druge strane Horizont je prvi list koji je objavljivao stripove u

poslijeratnom razdoblju, što nije naišlo na odobravanje. Uz stripove na udaru

ideološke kritike našlo se apstraktno slikarstvo, moderna glazba i poezija te

antidrama. Usporkos teškim uvjetima u kojima se našao, strip je preživio iako je

Horizont nakon samo dvije godine izlaženja ugašen. U Horizontu je do rujna

1953. objavljeno ukupno devet Maurovićevih stripova: Meksikanac, Opsada, Tri

dječaka, Cvijet u kamenu, Baš Čelik, Jahač osamljene zvijezde, Jahači rumene

kadulje, Otmica i Pravda u Wagon Gapu (Vojinović 2007: 145).

Zbog bolesti je Maurović poduže vrijeme izbivao sa scene. Po povratku

adaptira za strip Gričku vješticu — poznati roman Marije Jurić Zagorke — a za

Plavi vjesnik crta izvanredne kolor-stripove: Biser zla, Djevojka sa Sijere. Do

kraja šezdesetih nacrtao je još desetak crno-bijelih stripova (Blago Fatahive,

Vrijeme odvažnih, Sinovi slobode i dr.) nakon čega prestaje sa crtanjem stripova

i posvjećuje se slikarstvu, no svakako valja spomenuti njegove kasnije erotske

stripove, nešto sasvim novo u njegovu stvaralaštvu.

11

5. TIJELO U SLUŽBI UMJETNOSTI

Brojni su likovni kritičari erotske stripove najčuvenijega hrvatskog strip-

crtača, Andrije Maurovića, smatrali upitnima po pitanju kvalitete, no bio je

potreban Darko Glavan sa svojim komentarom kako je „kod genija (...) sve

važno“ (cit. kod Sinovčić 2003) da se utvrdi Maurovićev izdavački pothvat.

Razgrabljenost njegova rada, unatoč opadanju zanimanja za strip, potaknula je

urednike Nacionala da još jednom objave Maurovićeve erotske maštarije pod

nazivom Kandaul. Poznato je da je za života održavao razuzdane odnose prema

ženama, a postumno su nađeni stripovi šokirali javnost, no čitatelje je najviše

iznenadila razlika između njegovih poznatih stripova poput Staroga mačka i

Trojice u mraku naspram ovih erotskih. Ipak, ta razlika nije naznačila i

nerazumijevanje njegove genijalnosti u radu.

No bolji poznavatelji Maurovićeva privatnog života nisu bili iznenađeni

njegovim erotskim stripovima. Još je i prije Drugoga svjetskog rata od svoga

crtačkog rada zarađivao poveće svote novca koje su se, barem tada, uspoređivale

i s nekoliko ministarskih plaća, a koje su on i njegovi prijatelji pak trošili na

zabave i provode. Čak i kada je osjetio da ga snaga napušta te da mora okončati

s takvim životom, žene su mu ostale opsesija, stoga je „na zidu svoje radne sobe

naslikao, skoro u prirodnoj veličini, mlađeg golog muškarca kako leži na obali

mora pokraj lijepe mlade žene“ (Sinovčić 2003)

I sâm Maurović navodi kako su mu tjelesna iskustva sa ženama bila nužna

u produbljivanju životne filozofije — i upravo su ona rezultirala erotskim

stripovima. U to je vrijeme, kazuje Sinovčić, Maurović imao i sasvim drukčije

mišljenje o erotici i pornografiji, koja je i zadržao do kraja života, no u jednome

je intervjuu rekao i sljedeće:

Mi smo stvorili brak i zakletvu, što su čiste gluposti! S kojim pravom smo

ljubomorni kad žena osjeti prirodnu potrebu? Protivnik sam, i to

najoštriji, lažnog morala… Svuda oko nas na kugli zemaljskoj zavladao je

12

dvostruki moral… Priča se na sve strane da porno filmovi imaju štetan

utjecaj na mlade. Pokušajte, gledajte ih nekoliko dana uzastopno i vidjet

će te da to postaje normalno. Vi ste odjednom oslobođen čovjek! (cit. kod

2003)

Crtanjem se erotike i pornografije Maurović počeo baviti prije Drugoga

svjetskog rata, kada je po narudžbi bogataša crtao seriju pornografskih

razglednica gdje su teme bile naprimjer udana mlada dama iz visokoga društva i

vozač koji koriste prigodu prilikom duge noćne vožnje. Teško je reći gdje se

danas nalaze te razglednice jer se Maurović uvijek odnosio nemarno prema

svojim djelima. Valja napomenuti i da Maurović nije imao nasljednika, tako da

je pitanje njegove ostavštine nakon smrti 1981. preuzela tadašnja komisija iz

Općine centar u Zagrebu (Sinovčić 2003).

Međutim Nacional se zainteresirao za objavljivanje njegovih erotskih

radova te je u depou Moderne galerije pronađeno tridesetak stripova iz njegove

kasne faze za koje se do tada nitko nije zainteresirao. I upravo su oni ostali

nepoznanica. Je li Maurović crtao seksualne odnose muža, žene i treće osobe;

crnce, svećenike, lutalice, dječake i tako dalje — neshvaćenost je i postumno

ostala zabilježena u sarkastičnim komentarima na njegov račun, pogotovo zato

što je nerijetko uključivao i konja, što se povezuje s Maurovićevim stripom Stari

mačak.

Sandi Vidulić je u vezi s Kandaulom u Slobodnoj Dalmaciji napisao da

“Bukowski ima majstorski osjećaj za ekonomiju priče, De Sade nesmiljeno oko

za ponore ljudske duše a Maurović ima vrsnu crtačku ruku” (cit. kod Sinovčić

2003), a neizbježno je reći da je muž koji podvodi vlastitu ženu zapravo

Maurovićev alter-ego. Već je tada u Slobodnoj Dalmaciji napisano da će „za

moralističke dušobrižnike i cenzorske dušice problem biti činjenica da

Maurovićevi crteži imaju umjetničku kvalitetu, a istodobno prikazuju tvrdu

pornografiju“ (Sinovčić 2003), no autor teksta razbija i takvu dilemu dodajući

kako su “granice između erotike, pornografije i umjetnosti zavisne u prvom redu

13

od aktualnih kriterija javno dopustivog a tek onda je riječ o estetskim granicama

koje su također pomične” (cit. kod Sinovčić 2003). I tadašnji je Feral Tribune

upozoravao na moguće zgražanje jednog dijela, a za Velimira Grgića u Vijencu

„Kandaul nije ni Vjerenica mača ni Trojica u mraku, ali zato jest nevjerojatni i

urnebesno zabavni dokument vremena i psihološkog stanja u kojem se nalazio

stari kuler, komedija koju treba čitati na glas, u veselu društvu. Masturbacija,

tako, dobiva posve novu dimenziju” (cit. kod Sinovčić 2003)

Naime Maurovićevi su erotski stripovi, dakle radovi crtani olovkom, u

dobrom dijelu tek skice, a priče nerijetko nisu ni dovršene — o fabuli i ne treba

govoriti previše; praktički je nepostojeća. Iz toga su razloga Vidulić i Grgić

isticali da priče iz Kandaula vrlo često nalikuju epizodama Top liste nadrealista

ili Letećega cirkusa Monty Pythona, no upravo ih to čini simpatičnima i

duhovitima. I dakako, Maurovićevi su erotski stripovi tek jedna njegova strana

umjetnosti koju je stvarao. Analiza njegova stripa, zapravo, i ukazuje na

kompleksnost formi koje je varirao iz broja u broj, a što tek valja potvrditi na

primjeru.

6. PODZEMNA CARICA KAO AMALGAM IDEJA

Ovaj se Maurovićev strip prvi put objavio u dnevniku Novosti 15.

rujna 1935. godine, a slijedi mu Ljubavnica s Marsa, i za oba je stripa

najvjerojatnije scenarij napisao Kovačić. No svakako valja napomenuti da su

oba stripa višestruko značajne i na određeni način prijelomni dometi u njegovu

strip-stvaralaštvu. Naime Podzemna carica pokazuje Maurovića u punoj formi:

majstora koji već besprijekorno vlada elementima jezika stripa (montažom,

kadriranjem itd.), kojem su crtačka rješenja uvijek u skladu s tekstovima koji

samo s nekoliko poteza uspijeva uvjerljivo pogoditi likove, dočarati sredinu i

atmosferu nekoga događaja, maksimalno koristi mogućnost nijansiranja i

toniranja tadašnje tehnike ispisa, a s druge je strane riječ o nedvosmisleno

14

angažiranome stripu — posebno ako uzmemo u obzir vrijeme u kojem je nastao

te tekst i crteže koji jasno izražavaju autorove napredne ideje (Maurović 1986:

10).

Podzemna carica govori o spuštanju troje ljudi čeličnom kuglom u

središte Zemlje, i dok je prva polovica stripa usredotočena na sam put i sukobe

glavnih junaka s biljkama mesožderkama, pretpovijesnim čudovištima, ljudima-

šišmišima, što je omogućilo Mauroviću da pusti mašti na volju, u drugome

dijelu, kada pronalaze čudesan podzemni grad Avankaran, gdje vlada zlobna

carica Trimena, Podzemna carica postaje socijal-utopističko viđenje društva u

kojem je sve „zajedničko“.

Tako je i stanovništvo podzemnoga svijeta hijerarhijski podijeljeno na

klase, a one se ne temelje na ekonomskoj moći, već na osobnom znanju. Prvu

klasu čine ljudi-šišmiši koji se bave lovom, poljoprivredom i ratovanjem,

srednju pak klasu čine ljudi koji se bave tehnikom i industrijom, a društvom

vladaju učenjaci, umjetnici i književnici. Mladen Hanzlovsky zapaža da

„Fantazija dosiže u ovom stripu oblike neobičnih utopijskih zamisli o idealnom

društvenom poretku i očito da je dotaknut onaj problem našeg tadašnjeg društva

koji je najviše mučio masu stvarnih i na zemlji potčinjenih stanovnika. I

čovječanstvo između dva rata!“ (cit. kod Maurović 1986: 10).

Što se tehnike koju Maurović rabi u dinamiziranju radnje, ona je svakako

predočena slikom. Slike su smještene u kvadrate i raspoređene u vodoravne

nizove povezane vremenskim kontinuitetom. No Maurović riječi oblikuje u

dijaloge i naracijske komentare, stoga je riječ gotovo ravnopravna sa slikom.

Kao i u većini njegovih stripova, ni ovdje nema strip-balončića na koje su novije

generacije odavno naviknute — riječi su naime smještene ispod slike.

Pripominjem da su riječi književne, a nerijetko i naglašava homonime

naglascima, kao što dijaloge odvaja crtama. Sve je napisano na latinici,

tiskarskim velikim i malim slovima.

15

Naslov je, doduše, stiliziran, što nipošto nije začudno u Maurovića.

Verbalni je dio stripa zapravo jedinstvo s crtežom, kao što napominje Težak

kada kazuje da riječ u stripu „nije da samo zato da dopuni ono što je nemoguće,

teško ili na bilo koji način nezgodno, nespretno izraziti crtežom. Riječ, ako je

već nužna, jedna je od konstituanata stripovnog izraza pa s ostalima mora tvoriti

skladnu cjelinu“ (1990: 155). Ekspresivnost je priče također pojačana odnosom

slike i teksta, jer crtež je veoma bitna sastavnica stripa, povrđeno činjenicom da

mnogi crtači stripa pridaju veću pozornost crtežu i grafičkom izgledu slova no

lingvističkoj i stilističkoj valjanosti, a u Maurovića su objedinjene i forma i

sadržaj.

Svijetliji i tamniji elementi grafike ističu dubinu crteža, a uočena je velika

razlika u nijansiranju — početak, na zemlji, svijetlije je naravi, a sredina i kraj, u

podzemnome svijetu, mahom je prepun crne boje i nijansi sive. Zvukovi i govor

postignuti su interpunkcijom, a osjećaji likova crtežom. Razina svjetla i sjene

postignuta je i u kontrastiranju karakterizacije likova. No svakako valja istaknuti

erotičnost forme žena naspram „mačističkoga“ karaktera koji prevladava u

stripu.

Negativne osobine nisu naročito naglašene u ovome radu. Naime svi se

likovi barem donekle odlikuju hrabrošću, domišljatošću te inteligentnošću, ali se

nerijetko služe i silom i grubostima. No i u ovome kao i u mnogim drugim

stripovima postoji učestala polarizacija na glavne i sporedne likove, što je

razvidno upravo iz primjera zalutalih putnika i svih ostalih bića koja nastanjuju

podzemni svijet. Napetost je pak učestala u svim dijelovima stripa, pogotovo u

prvome putovanju prema svijetu podzemlja1. Strip je i sadržajno podijeljen u

dva dijela, što je odlika Maurovićeva rada. Sveukupno promatrano, ovo je

originalan rad ukalupljen u zajedničku strip-formu te jedan od najuspješnijih

Maurovićevih stripova ikad

1 U napadu hobotnice osjeća se utjecaj djela 20 000 milja pod morem Julesa Vernea.

16

7. ZAKLJUČAK

Kao što povijest razvoja stripa pokazuje, deveta je umjetnost nastala još u

pretpovijesnim vremenima, kada su crteži bili jedini način komunikacije.

Kasnije su staroegipatski papirusi postali temelj funkcije stripa zajedno sa

starogrčkim reljefnim frizovima na hramovima te narativnim frizovima na

rimskim trijumfalnim stupovima. No u raznim se oblicima strip održao sve do

danas, a i ne čini se da će kao forma iščeznuti tako skoro. Ne samo što je

popularan među djecom i mladima već je i uporabljiv u svekolikoj nastavi.

Među silnim se velikim strip-imenima pojavio i Andrija Maurović,

ilustrator, karikaturist i, sudeći po izrazu, vrli jezičar u krugu strip-crtača.

Započevši svoj put ka usponu uz Vjerenicu mača, potom Ljubavnice s Marsa ili

pak Trojice u mraku, Maurović je odavno pokazao da umjetnost nadilazi granice

forme u kojoj se očituje nečija vještina i sposobnost komunikacije izraza na

raznorazne načine. Naime njegovi su stripovi svojevrsna malena književna djela,

on nudi učinke na razini estetike i psihologije, a pustolovnost radnje i

humorističnost dijaloga ukazuju na autorovu intenciju da zabavi čitatelja, a

ujedno i obogati izraz književnoumjetničkom riječju.

Erotičnost kojom je prožeta Maurovićeva posljednja životna i umjetnička

faza uočljiva je i u stripu koji je analiziran u ovome radu, Podzemnoj carici. Ona

je naime načinjena kao pustolovina namijenjena svim uzrastima, a pogotovo

onima pustolovnoga duha. Tehnički dorađeno, dotjerano i upotpunjeno strip-

izdanje svakako odaje dojam da je Maurović trud uložio i u formu i u sadržaj.

Kako bi se erotika i pornografija — koje nema više od svega nekoliko

konkretnijih scena u njegovim radovima — valjalo bi istražiti i pregršt radova

koje je Maurović ostavio bez nasljednika.

Andrija Maurović nipošto se ne može smatrati tek istaknutom ličnošću

hrvatskoga suvremenog stripa, a i radovi koji su mu i dan-danas na cijeni još

jednom pokazuju kako umjetnost ne bira ni vrijeme ni mjesto, a kamoli osobu.

17

IZVORI

1. Maurović, Andrija (1986), 8 remek-djela jednog od najvećih svjetskih

majstora stripa, u redakciji Veljka Krulčića, Istarska naklada, Pula.

LITERATURA

1. Glavan, Darko (2009), Andrija Maurović – genij stripa koji je želio biti

slikar, Hrvatski muzej turizma, Opatija.

2. Krulčić, Veljko (1984), Hrvatski poslijeratni strip, Istarska naklada, Pula.

3. Lazić, Dubravka (1990), „Strip u nastavi književnosti“ u Suvremena

metodika nastave hrvatskog ili srpskog jezika, br. 15, sv. 4, str. 170—183.

4. Macan, Darko (2007), Hrvatski strip: 1945.―54., Mentor, Zagreb.

5. MacCloud, Scott (2005), Kako čitati strip - nevidljivu umjetnost, Mentor,

Zagreb.

6. Maurović, Andrija (2007), Andrija Maurović: poznato i nepoznato = the

known and the unknown, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb.

7. Munitić, Ranko (2010), Strip, deveta umjetnost, Udruga za popularizaciju

hrvatskog stripa ART 9, Zagreb.

8. Sinovčić, Dean (2003), „Maurovićevi stripovi imaju umjetničku kvalitetu,

a prikazuju tvrdu pornografiju“ u Nacional, br. 423:

http://www.nacional.hr/clanak/13683/maurovicevi-stripovi-imaju-

umjetnicku-kvalitetu-a-prikazuju-tvrdu-pornografiju [preuzeto 27. travnja

2014.]

9. Težak, Stjepko (1990), „Riječ u strip“ u Suvremena metodika nastave

hrvatskog ili srpskog jezika, br. 15, sv. 4, str. 153—169.

10. Tomić, Svetozar (1985), Strip – poreklo i značaj, Forum, Novi Sad.

11. Vojinović, Aleksandar (2007), Andrija Maurović – prorok apokalipse,

Profil, Zagreb.