0
SVEUČILIŠTE U RIJECI
FILOZOFSKI FAKULTET
Dario Abram
Andrija Maurović:
Umjetnik svjetla i sjene
(SEMINARSKI RAD)
Rijeka, 2014.
1
SVEUČILIŠTE U RIJECI
FILOZOFSKI FAKULTET
Odsjek za kroatistiku
Dario Abram
Matični broj: 17417
Andrija Maurović:
Umjetnik svjetla i sjene
(SEMINARSKI RAD)
Rijeka, 1. svibnja 2014.
Diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti te engleskoga jezika i književnosti
Kolegij: Monografski pristup temama suvremene hrvatske književnosti
Nositelj kolegija: dr. sc. Milorad Stojević, red. prof.
Akademska godina: 2013/2014.
2
SADRŽAJ
Sažetak
Ključne riječi
1. Uvod ........................................................................................................... 4
2. O stripu i njegovu značaju ........................................................................... 5
3. Stripovsko putovanje u Hrvatsku ................................................................. 7
4. Andrija Maurović — otac hrvatskoga stripa ................................................ 9
5. Tijelo u službi umjetnosti .......................................................................... 11
6. Podzemna carica — amalgam ideja .......................................................... 13
7. Zaključak .................................................................................................. 16
Literatura ....................................................................................................... 17
3
SAŽETAK
U uvodu se ovoga seminarskog rada predstavlja povijesni razvoj stripa,
njegov značaj uopće, a potom se ukratko pojašnjava put dospijevanja u
Hrvatsku. Potom se uvodi lik Andrije Maurović kako bi se ostvarila podloga za
razumijevanje njegova stvaralaštva. U narednom se poglavlju razrađuje
najkasnija faza njegova stvaralaštva, erotična i pornografska, a naposljetku se
analizira jedan Maurovićev strip — Podzemna carica. U zaključku se sumira
sve dotad rečeno.
KLJUČNE RIJEČI
Andrija Maurović, strip, erotika, ideje, kontrasti, strip-elementi, ekspresivnost.
4
1. UVOD
Ovaj se seminarski rad bavi ličnošću i radom Andrije Maurovića, jednoga
od najpoznatijih hrvatskih strip-umjetnika te tzv. „oca hrvatskoga stripa“.
Unatoč brojnim knjigama o njegovu stvaralaštvu, Maurovićeva je ličnost malo
istražena, a u povećoj vezi s umjetnošću kojom se bavio. Kao jedan od
najznačajnijih stripaša u hrvatskoj povijesti, pokretač je potpune afirmacije
stripa u Hrvatskoj te regiji uopće.
Iz toga je razloga rad podijeljen na sljedeća poglavlja: u prvome se
ukratko predstavlja strip te njegov značaj, a u drugome i put prema razvoju u
hrvatskoj kulturi. Treće je poglavlje posvećeno Andriji Mauroviću i biografskim
podacima dok je četvrto usmjereno na erotiku kojom su prožeta posljednja
Maurovićeva djela. Naposljetku rad završava analizom jednoga njegova stripa te
zaključkom u kojem se objedinjuje sve dotad rečeno te nude smjernice za daljnje
istraživanje.
Iako je literatura za pisanje seminarskoga rada bila pozamašna, nerijetko
mi se učinila površnom i usmjerenom isključivo na Maurovićev rad, a pritom bi
zanemarila biografski aspekt umjetničke persone. Drago mi je, doduše, što
postoji i ponešto literature na engleskome jeziku u vezi s Maurovićevim radom,
odnosno što je hrvatski umjetnik zapažen i izvan granica Hrvatske.
Napominjem i da bi za daljnje istraživanje bilo vrlo korisno usmjeriti se
na erotičnost i pornografiju u, kako je navedeno, zaključnoj fazi Maurovićeva i
života i rada. Kao umjetnik koji je poveću pažnju pridavao tijelu, svakako se
erotičnost ističe kao bitno njegovo obilježje, a što se nalazi tek u ponekome
internetskom članku.
5
2. O STRIPU I NJEGOVU ZNAČAJU
Strip je jedan od onih žanrova umjetnosti koji objedinjuju višeznačnost
forme i šarolikost sadržaja, i upravo je zato među najnedefiniranijim
umjetnostima današnjice. Naime nastao je početkom 20. stoljeća kao posljedica
ekspanzije američke novinske industrije, a i naziv mu varira od comics u
Americi i ostalim engleskim govornim područjima, preko les bandes dessinées u
Francuskoj, sve do fumetti u Italiji (Munitić 2010: 12). Zapravo je i tek 1962.
osnovana prva službena ustanova za sustavno istraživanje i vrednovanje stripa –
u Francuskoj, doduše – i tek je tada on shvaćen kao zasebna problematika koja
je odmaknuta od vrijednosne produkcije dvadesetoga stoljeća.
Vratimo li se u prošlost, valja napomenuti kako je zasigurno najveći
utjecaj na pojavu stripa imao Gutenbergov izum tiskarskoga stroja, a u 18.
stoljeću i engleski slikar William Hogarth — slikarske narativne sekvence čije
su slike povezane radnjom i glavnim junacima začetak su stripa kao takvoga.
Nije zgorega spomenuti kako ni to ipak nije sâm početak stripa; egipatski su
hijeroglifi, a prije njih i ostaci praljudi iz špilja slikovni prikazi onoga što je u to
vrijeme bilo neizrecivo riječima. I tu započinje pravo istraživanje stripa —
koliko on kazuje, opisuje ili pak prikazuje?
U novijoj povijesti svakako valja spomenuti Richarda Feltona Outcalta u
časopisima New York World i New York Journal, koji počinje objavljivati
anegdote o djeci iz irskoga kvarta na Manhattanu. Glavni je lik „Žuti dječak“, a
iako je strip u početku izlazio pod naslovom Hogan's Alley, čitateljska mu je
publika nadjenula pravi naziv Yellow Kid (Munitić 2010: 18). No moderni strip
započinje, slažu se povjesničari stripa, tek epizodom Veliki pseći cirkus u
McGooganovoj aveniji, objavljenom 1896.
Nakon Outcalta valja spomenuti Harolda Fostera i Huga Pratta sa svojim
Princom Valliantom te Cortom Malteseom, a današnji su najistaknutiji stripaši
ili crtači stripa svakako Simon Bisley, Ashley Wood, Frank Miller, Bill
6
Sienkiewicz te braća Hernandez. Međutim među svih se njih uvrstio i Andrija
Maurović, otac hrvatskoga stripa, kojemu 12. ožujka 1935. zagrebački dnevnik
Novosti objavljuje prvi nastavak romana u slikama, odnosno prvoga hrvatskog
stripa — Vjerenica mača.
U Jugoslaviji se naime već šezdesetih godina tiskalo više od dvanaest
milijuna primjeraka strip-magazina, početkom sedamdesetih oko šesnaest i po, a
deset godina kasnije i više od četrdeset milijuna primjeraka. Dakle broj se
primjeraka s godinama povećavao, što svakako dokazuje da je strip i u našim
krajevima postao kultna forma umjetnosti.
No po svojem umjetničkom izrazu strip je najbliži filmu, a i počeci im se
povezuju s istim razdobljem. Ne samo što su istovremeno nastali već su strip i
film stvoreni iz istih umjetničkih i komercijalnih pobuda te su težili istom cilju
(Tomić 1985: 15). Ponešto od onoga što se otkriva u filmu — montaža kadrova i
uporaba gro kadrova — zapravo potječe iz umjetnosti stripa. Čak su i neki
najpopularniji junaci poput Supermana, Popeya i Conana preuzeti iz stripa te
utjelovljeni na filmskome platnu. No i film je podosta utjecao na strip —
kretanje i postizanje dubine pogleda strip je preuzeo od filmske umjetnosti.
I animirani su filmovi preuzeli od stripa mnoge tehnike i motive, ali
nipošto nije izostavljena činjenica da je utjecaj obostran. Doduše, u animaciji
postoji mogućnost umetanja zvuka, a u stripu se odabiru slova i riječi pišu u
oblačićima. Zapravo, sâm autor odlučuje želi li dati prednost slici ili tekstu, što
nije moguće u animaciji. Tako se utjecaj proširio i na ostale umjetničke forme,
poput slikarstva i mode, pa Tomić smatra stripove „refleksijom vremena u kome
živimo“ (1985: 28).
7
3. STRIPOVSKO PUTOVANJE U HRVATSKU
Sredinom tridesetih godina dvadesetoga stoljeća — ponajprije
zahvaljujući razvoju tiskarstva i grafičke djelatnosti uopće — strip se pojavio i u
Hrvatskoj. U devetnaestome su stoljeću sedamnaesto- i osamnaestostoljetne
ilustrirane priče u vodoravnim i vertikalnim nizovima naime poprimale i
humorističan sadržaj, a razvoj karikature u Hrvatskoj bilježimo od pojave
Podravskog ježa 1861. godine i sve do pojave zagrebačkih Kopriva (Tomić
1985: 28). Upravo zato karikature imaju veoma značajnu ulogu u povijesti
hrvatskoga stripa.
Slijedom toga u Zagrebu će do kraja devetnaestoga stoljeća biti pokrenut
čitav niz humorističko-satiričkih listova poputa Zvekana, Vienca, Ose,
Humorističkoga lista, Ćuka, Biča, Brice i Trna. No problem u vezi s izlaženjem
tih listova njihov je podrugljiv stav prema onda aktualnim društvenim i
političkim zbivanjima u Hrvatskoj — rezultat je toga, dakako, bila cenzura.
Tada se, napominje Krulčić, javljaju i prvi listovi u dvadesetome stoljeću: Čauš i
Satir te Zvrčoka i Klempesalo (1984: 5).
Koprive su, doduše, postale značajne za daljnji razvoj karikatura. Prvi je
broj izašao 15. lipnja 1906. godine, a urednik je bio Milan Gračanin. Pregršt
karikatura i ilustracija karakteriziralo je prve godine izlaženja toga
humoristično-satiričnog lista. Krulčić i smatra da su unijele novo u dotadašnje
odnose prema stvaralaštvu jer je, prema njemu, „onda (...) pojava Pjera
Križanića, Vereša, Mironovića i drugih predstavljala početak rađanja jedne nove
plejade umjetnika uže specijalnosti, autora koji će sav svoj rad posvetiti
karikaturi“ (1984: 5).
U svibnju 1935. u zagrebačkome je dnevniku Novosti objavljen serijal
prvih dijelova stripa Vjerenica mača Andrije Maurovića, čime je i označen pravi
početak razvoja stripa u Hrvatskoj. Ondje je Maurović objavljivao sve do
početka rata te je objavioš još osam stripova od kojih se svakako ističu Trojica u
8
mraku, Sedma šrtva, Gospodar zlatnih bregova te Sablast zelenih močvara, a
Krulčić smatra i da im „značaj uveliko nadilazi jugoslavenske razmjere“ (1984:
6). Izlazak je prvoga broja zabavnog i ilustriranog tjednika Oko naznačio i
novost u dotadašnjoj izdavačkoj praksi jer je tjednik bio okrenut prije svega
malobrojnim domaćim autorima. Walter i Norbert Neugebauer tada objavljuju
svoje prve radove, a najzastupljeniji je autor upravo — Andrija Maurović.
U narednih nekoliko godina strip u Hrvatskoj doživljava pravu, potpunu
afirmaciju: počinju izlaziti strip-listovi, a izdavačke kuće preuzimaju izdavanje
strip-publikacija. Time su i stvoreni uvjeti za razvoj stripa u Hrvatskoj, što je
1954. potvrđeno pojavom Plavog vjesnika. Krulčić navodi da među suvremenim
istraživačima i kritičarima stripa nema neslaganja u ocjeni popularnoga Plavca
kao najznačajnijega izdanja u povijesti stripa, ali do različitosti u razmišljanjima
o njemu dolazi kada se utvrđuje redoslijed njegovih osnovnih kvaliteta: okuplja
veći broj domaćih autora, objavljuje oko 180 njihovih ostvarenja, ima odgojno-
obrazovnu ulogu, izvrsnu kontakt-ulogu te odlično vođenje škole stripa (1984:
11). Kasnije za njega rade Maurović, Neugebauer, Radilović, Beker, Dovniković
te mnogi drugi, a pojedini autori objavljuju i za druge listove.
Međutim nije naodmet kazati kako se u suvremenom poimanju stripa
uvodi i pojam komercijalizacije devete umjetnosti. Naime početak
Domovinskoga rata označio je i početak nepovoljnog razdoblja za strip:
Slobodna Dalmacija objavljivala je mali broj stripova i to većinom strane
autore, a domaći autori poput Darka Macana, Edvina Biukovića, Gorana
Sudžuka te Esada Ribića odlaze mahom u SAD. U posljednjem desetljeću Darko
Macan zaslužan je za opstajanje stripa na hrvatskoj sceni, ali i strip-grupacije
poput Novoga hrvatskog podzemlja ili pak Festivala stripa u Makarskoj. Ipak,
Maurovićev je utjecaj i danas od poveće važnosti u hrvatskome stripu.
9
4. ANDRIJA MAUROVIĆ — OTAC HRVATSKOGA STRIPA
Ma koliko pretenciozno zvučalo nazvati nekoga ocem hrvatskoga stripa,
Andrija Maurović doista je zaslužio taj naziv kao jedan od najistaknutijih crtača
stripa cjelokupne povijesti hrvatske likovnosti te autor mnogobrojnih
izvanrednih ostvarenja. Istaknuti ilustrator, karikaturist i plaker stvaralački je
vrhunac dosegnuo kao autor stripova, a filmsko je kadriranje u produkciji stripa
uvedeno tridesetih godina i to upravo uz pomoć Andrije Maurovića (Glavan
2009: 2). Početkom tridesetih crtao je za humoristični list Koprive političke i
socijalnokritičke karikature, a već je u tim djelima primjenjivao klasične obrasce
stripa.
Njegov je prvi strip Vjerenica mača objavljen još 1935. godine u
Novostima, izlazio je u nastavcima, a pri svakome je nastavku izlazilo šest
sličica. Početak je izlaženja u listu predstavljen sljedećim riječima:
U današnjem broju započinje roman u slikama Vjerenica mača. Roman je
izrađen u obliku napetog novinskog filma o djelu poznatog francuskog
filma Paula Fevala. Redakcija Novosti nije žalila ni truda ni troška da
učini od ovog romana originalni, senzacionalni novinski film, u slikama
odličnog domaćeg ilustatora, koji će sigurno čitaoci Novosti pratiti od
početka do kraja s velikim interesom (Vojinović 2007: 57).
Tijekom izlaženja Vjerenice mača pokrenut je i prvi zagrebački tjednik sa
stripovima Oko. Crtao je najmanje dva stripa po broju, stoga je u razdoblju od
1935. do 1937. izašlo dvanaest Maurovićevih stripova. Međutim potom se
izmjenjuju i novi njegovi stripovi — Podzemna carica te Ljubavnica s Marsa.
Potonji je, doduše, pisan po uzoru na djelo Aelita Alekseja Tolstoja.
Strip Trojica u mraku izlazio je od veljače do lipnja 1936. godine. Pisan je
prema romanu Neprilagođeni američkoga pisca Maxa Branda (to je naime
pseudonim Frederica Fausta). Vojinović navodi kako su Trojica u mraku u
pravom smislu riječi novinski film, odnosno „kao da su nanizani filmskom
10
kamerom, mijenjaju se i međusobno pretapaju kao da su skinuti s filmske vrpce“
(2007: 62). Strip je po pitanju popularnosti nadmašio sve dotadašnje, ali i sve
kasnije Maurovićeve stripove, a mnogi ga kritičari ocjenjuju kao njegovo
najznačajnije djelo.
Stripovi Trojica u mraku i Sedva žrtva izazvali su oduševljenje javnosti, a
kao rezultat toga uspjeh, postaju sastavnim dijelom hrvatskoga novinstva.
Odmah po završetku Sedme žrtve u Novostima počinje izlaziti novi Maurovićev
strip, Kugina jahta. U prvome pak broju Zabavnika počinje izlaziti Maurovićev
strip Seoba Hrvata. Strip je s izlaženjem prestao u 16. Broju, a razlog je bila
cenzura. No strip je ponovno vraćen, te je u 22. broju izdana epizoda Knez
Radoslav na Jadranu. Strip je promijenio ime iz Seoba Hrvata u Knez Radoslav
i u tome je promijenjenom izdanju izlazio sve do 66. Broja, koji je izašao u
srpnju 1944. godine. To je prvi strip u kojem je Maurović koristio stripovske
balončiće u prenošenju dijaloga između likova.
S druge strane Horizont je prvi list koji je objavljivao stripove u
poslijeratnom razdoblju, što nije naišlo na odobravanje. Uz stripove na udaru
ideološke kritike našlo se apstraktno slikarstvo, moderna glazba i poezija te
antidrama. Usporkos teškim uvjetima u kojima se našao, strip je preživio iako je
Horizont nakon samo dvije godine izlaženja ugašen. U Horizontu je do rujna
1953. objavljeno ukupno devet Maurovićevih stripova: Meksikanac, Opsada, Tri
dječaka, Cvijet u kamenu, Baš Čelik, Jahač osamljene zvijezde, Jahači rumene
kadulje, Otmica i Pravda u Wagon Gapu (Vojinović 2007: 145).
Zbog bolesti je Maurović poduže vrijeme izbivao sa scene. Po povratku
adaptira za strip Gričku vješticu — poznati roman Marije Jurić Zagorke — a za
Plavi vjesnik crta izvanredne kolor-stripove: Biser zla, Djevojka sa Sijere. Do
kraja šezdesetih nacrtao je još desetak crno-bijelih stripova (Blago Fatahive,
Vrijeme odvažnih, Sinovi slobode i dr.) nakon čega prestaje sa crtanjem stripova
i posvjećuje se slikarstvu, no svakako valja spomenuti njegove kasnije erotske
stripove, nešto sasvim novo u njegovu stvaralaštvu.
11
5. TIJELO U SLUŽBI UMJETNOSTI
Brojni su likovni kritičari erotske stripove najčuvenijega hrvatskog strip-
crtača, Andrije Maurovića, smatrali upitnima po pitanju kvalitete, no bio je
potreban Darko Glavan sa svojim komentarom kako je „kod genija (...) sve
važno“ (cit. kod Sinovčić 2003) da se utvrdi Maurovićev izdavački pothvat.
Razgrabljenost njegova rada, unatoč opadanju zanimanja za strip, potaknula je
urednike Nacionala da još jednom objave Maurovićeve erotske maštarije pod
nazivom Kandaul. Poznato je da je za života održavao razuzdane odnose prema
ženama, a postumno su nađeni stripovi šokirali javnost, no čitatelje je najviše
iznenadila razlika između njegovih poznatih stripova poput Staroga mačka i
Trojice u mraku naspram ovih erotskih. Ipak, ta razlika nije naznačila i
nerazumijevanje njegove genijalnosti u radu.
No bolji poznavatelji Maurovićeva privatnog života nisu bili iznenađeni
njegovim erotskim stripovima. Još je i prije Drugoga svjetskog rata od svoga
crtačkog rada zarađivao poveće svote novca koje su se, barem tada, uspoređivale
i s nekoliko ministarskih plaća, a koje su on i njegovi prijatelji pak trošili na
zabave i provode. Čak i kada je osjetio da ga snaga napušta te da mora okončati
s takvim životom, žene su mu ostale opsesija, stoga je „na zidu svoje radne sobe
naslikao, skoro u prirodnoj veličini, mlađeg golog muškarca kako leži na obali
mora pokraj lijepe mlade žene“ (Sinovčić 2003)
I sâm Maurović navodi kako su mu tjelesna iskustva sa ženama bila nužna
u produbljivanju životne filozofije — i upravo su ona rezultirala erotskim
stripovima. U to je vrijeme, kazuje Sinovčić, Maurović imao i sasvim drukčije
mišljenje o erotici i pornografiji, koja je i zadržao do kraja života, no u jednome
je intervjuu rekao i sljedeće:
Mi smo stvorili brak i zakletvu, što su čiste gluposti! S kojim pravom smo
ljubomorni kad žena osjeti prirodnu potrebu? Protivnik sam, i to
najoštriji, lažnog morala… Svuda oko nas na kugli zemaljskoj zavladao je
12
dvostruki moral… Priča se na sve strane da porno filmovi imaju štetan
utjecaj na mlade. Pokušajte, gledajte ih nekoliko dana uzastopno i vidjet
će te da to postaje normalno. Vi ste odjednom oslobođen čovjek! (cit. kod
2003)
Crtanjem se erotike i pornografije Maurović počeo baviti prije Drugoga
svjetskog rata, kada je po narudžbi bogataša crtao seriju pornografskih
razglednica gdje su teme bile naprimjer udana mlada dama iz visokoga društva i
vozač koji koriste prigodu prilikom duge noćne vožnje. Teško je reći gdje se
danas nalaze te razglednice jer se Maurović uvijek odnosio nemarno prema
svojim djelima. Valja napomenuti i da Maurović nije imao nasljednika, tako da
je pitanje njegove ostavštine nakon smrti 1981. preuzela tadašnja komisija iz
Općine centar u Zagrebu (Sinovčić 2003).
Međutim Nacional se zainteresirao za objavljivanje njegovih erotskih
radova te je u depou Moderne galerije pronađeno tridesetak stripova iz njegove
kasne faze za koje se do tada nitko nije zainteresirao. I upravo su oni ostali
nepoznanica. Je li Maurović crtao seksualne odnose muža, žene i treće osobe;
crnce, svećenike, lutalice, dječake i tako dalje — neshvaćenost je i postumno
ostala zabilježena u sarkastičnim komentarima na njegov račun, pogotovo zato
što je nerijetko uključivao i konja, što se povezuje s Maurovićevim stripom Stari
mačak.
Sandi Vidulić je u vezi s Kandaulom u Slobodnoj Dalmaciji napisao da
“Bukowski ima majstorski osjećaj za ekonomiju priče, De Sade nesmiljeno oko
za ponore ljudske duše a Maurović ima vrsnu crtačku ruku” (cit. kod Sinovčić
2003), a neizbježno je reći da je muž koji podvodi vlastitu ženu zapravo
Maurovićev alter-ego. Već je tada u Slobodnoj Dalmaciji napisano da će „za
moralističke dušobrižnike i cenzorske dušice problem biti činjenica da
Maurovićevi crteži imaju umjetničku kvalitetu, a istodobno prikazuju tvrdu
pornografiju“ (Sinovčić 2003), no autor teksta razbija i takvu dilemu dodajući
kako su “granice između erotike, pornografije i umjetnosti zavisne u prvom redu
13
od aktualnih kriterija javno dopustivog a tek onda je riječ o estetskim granicama
koje su također pomične” (cit. kod Sinovčić 2003). I tadašnji je Feral Tribune
upozoravao na moguće zgražanje jednog dijela, a za Velimira Grgića u Vijencu
„Kandaul nije ni Vjerenica mača ni Trojica u mraku, ali zato jest nevjerojatni i
urnebesno zabavni dokument vremena i psihološkog stanja u kojem se nalazio
stari kuler, komedija koju treba čitati na glas, u veselu društvu. Masturbacija,
tako, dobiva posve novu dimenziju” (cit. kod Sinovčić 2003)
Naime Maurovićevi su erotski stripovi, dakle radovi crtani olovkom, u
dobrom dijelu tek skice, a priče nerijetko nisu ni dovršene — o fabuli i ne treba
govoriti previše; praktički je nepostojeća. Iz toga su razloga Vidulić i Grgić
isticali da priče iz Kandaula vrlo često nalikuju epizodama Top liste nadrealista
ili Letećega cirkusa Monty Pythona, no upravo ih to čini simpatičnima i
duhovitima. I dakako, Maurovićevi su erotski stripovi tek jedna njegova strana
umjetnosti koju je stvarao. Analiza njegova stripa, zapravo, i ukazuje na
kompleksnost formi koje je varirao iz broja u broj, a što tek valja potvrditi na
primjeru.
6. PODZEMNA CARICA KAO AMALGAM IDEJA
Ovaj se Maurovićev strip prvi put objavio u dnevniku Novosti 15.
rujna 1935. godine, a slijedi mu Ljubavnica s Marsa, i za oba je stripa
najvjerojatnije scenarij napisao Kovačić. No svakako valja napomenuti da su
oba stripa višestruko značajne i na određeni način prijelomni dometi u njegovu
strip-stvaralaštvu. Naime Podzemna carica pokazuje Maurovića u punoj formi:
majstora koji već besprijekorno vlada elementima jezika stripa (montažom,
kadriranjem itd.), kojem su crtačka rješenja uvijek u skladu s tekstovima koji
samo s nekoliko poteza uspijeva uvjerljivo pogoditi likove, dočarati sredinu i
atmosferu nekoga događaja, maksimalno koristi mogućnost nijansiranja i
toniranja tadašnje tehnike ispisa, a s druge je strane riječ o nedvosmisleno
14
angažiranome stripu — posebno ako uzmemo u obzir vrijeme u kojem je nastao
te tekst i crteže koji jasno izražavaju autorove napredne ideje (Maurović 1986:
10).
Podzemna carica govori o spuštanju troje ljudi čeličnom kuglom u
središte Zemlje, i dok je prva polovica stripa usredotočena na sam put i sukobe
glavnih junaka s biljkama mesožderkama, pretpovijesnim čudovištima, ljudima-
šišmišima, što je omogućilo Mauroviću da pusti mašti na volju, u drugome
dijelu, kada pronalaze čudesan podzemni grad Avankaran, gdje vlada zlobna
carica Trimena, Podzemna carica postaje socijal-utopističko viđenje društva u
kojem je sve „zajedničko“.
Tako je i stanovništvo podzemnoga svijeta hijerarhijski podijeljeno na
klase, a one se ne temelje na ekonomskoj moći, već na osobnom znanju. Prvu
klasu čine ljudi-šišmiši koji se bave lovom, poljoprivredom i ratovanjem,
srednju pak klasu čine ljudi koji se bave tehnikom i industrijom, a društvom
vladaju učenjaci, umjetnici i književnici. Mladen Hanzlovsky zapaža da
„Fantazija dosiže u ovom stripu oblike neobičnih utopijskih zamisli o idealnom
društvenom poretku i očito da je dotaknut onaj problem našeg tadašnjeg društva
koji je najviše mučio masu stvarnih i na zemlji potčinjenih stanovnika. I
čovječanstvo između dva rata!“ (cit. kod Maurović 1986: 10).
Što se tehnike koju Maurović rabi u dinamiziranju radnje, ona je svakako
predočena slikom. Slike su smještene u kvadrate i raspoređene u vodoravne
nizove povezane vremenskim kontinuitetom. No Maurović riječi oblikuje u
dijaloge i naracijske komentare, stoga je riječ gotovo ravnopravna sa slikom.
Kao i u većini njegovih stripova, ni ovdje nema strip-balončića na koje su novije
generacije odavno naviknute — riječi su naime smještene ispod slike.
Pripominjem da su riječi književne, a nerijetko i naglašava homonime
naglascima, kao što dijaloge odvaja crtama. Sve je napisano na latinici,
tiskarskim velikim i malim slovima.
15
Naslov je, doduše, stiliziran, što nipošto nije začudno u Maurovića.
Verbalni je dio stripa zapravo jedinstvo s crtežom, kao što napominje Težak
kada kazuje da riječ u stripu „nije da samo zato da dopuni ono što je nemoguće,
teško ili na bilo koji način nezgodno, nespretno izraziti crtežom. Riječ, ako je
već nužna, jedna je od konstituanata stripovnog izraza pa s ostalima mora tvoriti
skladnu cjelinu“ (1990: 155). Ekspresivnost je priče također pojačana odnosom
slike i teksta, jer crtež je veoma bitna sastavnica stripa, povrđeno činjenicom da
mnogi crtači stripa pridaju veću pozornost crtežu i grafičkom izgledu slova no
lingvističkoj i stilističkoj valjanosti, a u Maurovića su objedinjene i forma i
sadržaj.
Svijetliji i tamniji elementi grafike ističu dubinu crteža, a uočena je velika
razlika u nijansiranju — početak, na zemlji, svijetlije je naravi, a sredina i kraj, u
podzemnome svijetu, mahom je prepun crne boje i nijansi sive. Zvukovi i govor
postignuti su interpunkcijom, a osjećaji likova crtežom. Razina svjetla i sjene
postignuta je i u kontrastiranju karakterizacije likova. No svakako valja istaknuti
erotičnost forme žena naspram „mačističkoga“ karaktera koji prevladava u
stripu.
Negativne osobine nisu naročito naglašene u ovome radu. Naime svi se
likovi barem donekle odlikuju hrabrošću, domišljatošću te inteligentnošću, ali se
nerijetko služe i silom i grubostima. No i u ovome kao i u mnogim drugim
stripovima postoji učestala polarizacija na glavne i sporedne likove, što je
razvidno upravo iz primjera zalutalih putnika i svih ostalih bića koja nastanjuju
podzemni svijet. Napetost je pak učestala u svim dijelovima stripa, pogotovo u
prvome putovanju prema svijetu podzemlja1. Strip je i sadržajno podijeljen u
dva dijela, što je odlika Maurovićeva rada. Sveukupno promatrano, ovo je
originalan rad ukalupljen u zajedničku strip-formu te jedan od najuspješnijih
Maurovićevih stripova ikad
1 U napadu hobotnice osjeća se utjecaj djela 20 000 milja pod morem Julesa Vernea.
16
7. ZAKLJUČAK
Kao što povijest razvoja stripa pokazuje, deveta je umjetnost nastala još u
pretpovijesnim vremenima, kada su crteži bili jedini način komunikacije.
Kasnije su staroegipatski papirusi postali temelj funkcije stripa zajedno sa
starogrčkim reljefnim frizovima na hramovima te narativnim frizovima na
rimskim trijumfalnim stupovima. No u raznim se oblicima strip održao sve do
danas, a i ne čini se da će kao forma iščeznuti tako skoro. Ne samo što je
popularan među djecom i mladima već je i uporabljiv u svekolikoj nastavi.
Među silnim se velikim strip-imenima pojavio i Andrija Maurović,
ilustrator, karikaturist i, sudeći po izrazu, vrli jezičar u krugu strip-crtača.
Započevši svoj put ka usponu uz Vjerenicu mača, potom Ljubavnice s Marsa ili
pak Trojice u mraku, Maurović je odavno pokazao da umjetnost nadilazi granice
forme u kojoj se očituje nečija vještina i sposobnost komunikacije izraza na
raznorazne načine. Naime njegovi su stripovi svojevrsna malena književna djela,
on nudi učinke na razini estetike i psihologije, a pustolovnost radnje i
humorističnost dijaloga ukazuju na autorovu intenciju da zabavi čitatelja, a
ujedno i obogati izraz književnoumjetničkom riječju.
Erotičnost kojom je prožeta Maurovićeva posljednja životna i umjetnička
faza uočljiva je i u stripu koji je analiziran u ovome radu, Podzemnoj carici. Ona
je naime načinjena kao pustolovina namijenjena svim uzrastima, a pogotovo
onima pustolovnoga duha. Tehnički dorađeno, dotjerano i upotpunjeno strip-
izdanje svakako odaje dojam da je Maurović trud uložio i u formu i u sadržaj.
Kako bi se erotika i pornografija — koje nema više od svega nekoliko
konkretnijih scena u njegovim radovima — valjalo bi istražiti i pregršt radova
koje je Maurović ostavio bez nasljednika.
Andrija Maurović nipošto se ne može smatrati tek istaknutom ličnošću
hrvatskoga suvremenog stripa, a i radovi koji su mu i dan-danas na cijeni još
jednom pokazuju kako umjetnost ne bira ni vrijeme ni mjesto, a kamoli osobu.
17
IZVORI
1. Maurović, Andrija (1986), 8 remek-djela jednog od najvećih svjetskih
majstora stripa, u redakciji Veljka Krulčića, Istarska naklada, Pula.
LITERATURA
1. Glavan, Darko (2009), Andrija Maurović – genij stripa koji je želio biti
slikar, Hrvatski muzej turizma, Opatija.
2. Krulčić, Veljko (1984), Hrvatski poslijeratni strip, Istarska naklada, Pula.
3. Lazić, Dubravka (1990), „Strip u nastavi književnosti“ u Suvremena
metodika nastave hrvatskog ili srpskog jezika, br. 15, sv. 4, str. 170—183.
4. Macan, Darko (2007), Hrvatski strip: 1945.―54., Mentor, Zagreb.
5. MacCloud, Scott (2005), Kako čitati strip - nevidljivu umjetnost, Mentor,
Zagreb.
6. Maurović, Andrija (2007), Andrija Maurović: poznato i nepoznato = the
known and the unknown, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb.
7. Munitić, Ranko (2010), Strip, deveta umjetnost, Udruga za popularizaciju
hrvatskog stripa ART 9, Zagreb.
8. Sinovčić, Dean (2003), „Maurovićevi stripovi imaju umjetničku kvalitetu,
a prikazuju tvrdu pornografiju“ u Nacional, br. 423:
http://www.nacional.hr/clanak/13683/maurovicevi-stripovi-imaju-
umjetnicku-kvalitetu-a-prikazuju-tvrdu-pornografiju [preuzeto 27. travnja
2014.]
9. Težak, Stjepko (1990), „Riječ u strip“ u Suvremena metodika nastave
hrvatskog ili srpskog jezika, br. 15, sv. 4, str. 153—169.
10. Tomić, Svetozar (1985), Strip – poreklo i značaj, Forum, Novi Sad.
11. Vojinović, Aleksandar (2007), Andrija Maurović – prorok apokalipse,
Profil, Zagreb.
Top Related