Post on 08-Jan-2023
Sveučilište u Zagrebu Datum: 11. rujna 2013.
Filozofski fakultet Zagreb
Odsjek za komparativnu književnost
Povijest knjige u srednjovjekovnoj Europi
Seminarski rad iz kolegija Povijest knjige i povijest književnosti
Nositelj kolegija: Studentica:
dr. sc. David Šporer, docent Marina Brezović
2
0. Sadržaj
1. Uvod .................................................................................................................................... 2
2. Produkcija knjiga u srednjem vijeku ................................................................................... 3
2.1. Od svitka do kodeksa – promjene u procesu proizvodnje knjige ..................................... 3
2.2. Srednjovjekovni samostani, knjižnice i prepisivačka djelatnost ...................................... 4
2.3. Važnost knjige kao materijalnog artefakta ....................................................................... 7
3. Principi i noviteti u unutrašnjem oblikovanju srednjovjekovnih knjiga .............................. 9
4. Tvorci srednjovjekovnih manuskripta ................................................................................ 11
5. Trgovina knjigama u srednjem vijeku ................................................................................ 12
6. Srednjovjekovni čitatelj; popularna djela, njihovo autorstvo i recepcija ............................ 17
7. Zaključak ............................................................................................................................. 23
8. Korištena literatura .............................................................................................................. 25
Slikovni prilozi ........................................................................................................................ 26
1. Uvod
Cilj je ovoga rada istražiti i objasniti tehnološke, kulturne i socijalne procese i promjene
vezane uz povijest knjige u srednjem vijeku. Srednji je vijek veoma opsežno i kompleksno
područje za proučavanje kulturne povijesti; između njega i modernog doba postoji značajan
kulturološki odmak, a svjedočanstva i zapisi iz toga vremena rijetki su i teško dostupni, pa ga
stoga i većina proučavatelja povijesti knjige zaobilazi, koncentrirajući se više na razdoblja od
16. stoljeća nadalje. Međutim, upravo to još uvijek nedovoljno istraženo i kulturološki
različito razdoblje privlači sve više pažnje i u današnje vrijeme. A vodeći se za mišlju da je
potrebno najprije poznavati prošlost, pa i onu dalju, da bi se što bolje razumjelo sadašnje
stanje, proučavanje povijesti knjige mora nas u nekom trenutku dovesti do srednjeg vijeka.
U ovome radu bit će prikazane, u najkraćim crtama i s ponekim primjerom, okolnosti
nastanka knjiga u srednjem vijeku, principi fizičkog oblikovanja knjige kao artefakta, te put
od srednjovjekovnih prepisivača knjiga, preko posrednika (ako ih je bilo) do čitatelja, a usto
će se istražiti i kakve su knjige, kako i zašto, nalazile najveću recepciju u to doba.
3
Na temelju toga moći će se zaključiti što je, i na koji način, obilježilo srednjovjekovnu
knjigu, pratiti kako se knjiga razvijala i koji je značaj imala u tim prijelomnim stoljećima, te
koji su čimbenici iz toga vremena bili osobito značajni za produkciju, trgovinu i recepciju
knjiga u vremenima koja slijede.
2. Produkcija knjiga u srednjem vijeku
2.1. Od svitka do kodeksa – promjene u procesu proizvodnje knjige
Europskom srednjem vijeku prethodilo je razdoblje velikih civilizacija – Grčke i Rima,
čiji će se utjecaj osjećati još stoljećima nakon njihova zamiranja – između ostaloga i u pisanoj
riječi. Uslijed prirodnih neprilika i burnih povijesnih zbivanja (posebno nakon prodora
barbarskih plemena i pada Zapadnog rimskog carstva 476. g.), većina antičkih zapisa nije
ostala sačuvana. Rijetke knjižnice i samostani sačuvali su blaga antičke i srednjovjekovne
kulture. Kroz srednji vijek možemo pratiti sporo širenje pisane riječi, od pojedinačnih
primjerka knjige, koji su prepisivanjem bili umnožavani, do masovne proizvodnje
zahvaljujući izumu tiskarskog stroja. No prije toga, važnu prekretnicu u proizvodnji i recepciji
literature donio je izum kodeksa – novog formata knjige koji je zamijenio dotadašnje svitke.
Kodeks (lat. codex) oblik je knjige kakvu i danas poznajemo – niz stranica teksta
uvezanih u korice. Nastanak kodeksa veže se uz upotrebu diptiha u starom Rimu. Diptih se
sastojao od dviju ili više preklopivih drvenih pločica, međusobno povezanih i izvana
prekrivenih kožom, a unutrašnjosti prekrivene voskom. Po voštanoj površini pločica pisalo se
stilusom, pisaljkom s metalnim vrhom. Tekst se moglo jednostavno izbrisati jer je stilus na
drugoj strani imao malu lopaticu, kojom se vosak poravnavao. Pretpostavlja se da je oblik
diptiha bio inspiracija za izradu prvih kodeksa. Oni se pojavljuju na prijelazu iz staroga u
srednji vijek, i to sačinjeni od stranica papirusa umetnutih u drvene korice.1
Antički pisari i pisci pisali su na svitcima od papirusa. Ubrzo se počinje primjenjivati
bolji materijal kao podloga za pisanje: pergamena, dobivena od životinjske kože. Obrađena
teleća ili ovčja koža bila je izdržljiviji materijal od papirusa, a zbog debljine i dobro upijajuće
strukture, po njoj se moglo pisati s obje strane, što je značilo uštedu materijala. Po svicima od
papirusa pisalo se samo s unutrašnje strane, a budući da ih se moralo namotavati i odmotavati,
1 Stipčević, Aleksandar: Socijalna povijest knjige u Hrvata, ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2004., str. 118.
4
iz današnje perspektive nisu bili osobito praktični za korištenje. Pogreške u pisanju uklanjale
su se struganjem površinskog sloja pergamene (što je kod poroznog papirusa nemoguće), a
zbog čvrste strukture pergamena bolje podnosi tintu i boje te omogućuje kompleksno
oslikavanje. Nije bila rijetkost ni potpuno struganje već ispisanih tekstova na pergameni da bi
se dobio 'reciklirani' materijal za pisanje. Osim toga, pergamena je kao materijal (unatoč
skupoj proizvodnji), ipak bila mnogo lakše dostupna po cijeloj Europi, nego papirus koji se
uvozio iz Egipta. Kodeksi od pergamene zbog jednostavnog su listanja bili puno praktičniji i
za čitanje i traženje informacija. Korice (omot od tkanine, drva ili kože) puno su bolje štitile
sadržaj stranica od nepovoljnih vanjskih uvjeta i zato je kodeks bio zahvalniji za transport i
dugotrajniji. 2
Korisnost ovog novog oblika knjige ubrzo su zapazili kršćanski klerici, koji početkom
srednjeg vijeka počinju sa sve življom djelatnošću produkcije i prepisivanja crkvenih knjiga,
najprije za svoje (liturgijske) potrebe, a onda ponovno otkrivaju i zaboravljena djela antičkih
autora, te uviđaju važnost njihova očuvanja prepisivanjem.3
Osim pergamene, od 13. st. u Europi se sve više koristi i papir – koji se najprije uvozio
iz arapskog svijeta, a zatim i proizvodio u europskim manufakturama. A. Stipčević ističe kako
papir ni po čemu nije bio bolji materijal od pergamene, osim po cijeni – krajem srednjeg
vijeka bio je 6 puta jeftniji od pergamene. Pergamena se otada koristi sve rjeđe i uglavnom za
prestižne knjige ili dijelove knjiga, a papirnata knjiga postupno posve osvaja tržište. 4
2.2. Srednjovjekovni samostani, knjižnice i prepisivačka djelatnost
Iako su crkve i samostani u srednjem vijeku najčešće bili centri oko kojih su se
formirala naselja, mnogi od samostanskih komplekasa bili su zbog nedostatka ljudi ili svoje
izolirane pozicije slabo čuvani, a zbog vrijednih liturgijskih predmeta i knjiga koje su
pohranjivali bili su izloženi stalnoj opasnosti od napada pljačkaša, posebno u ranom srednjem
vijeku. Stoga su rani samostani bili građeni nalik na kule, s tornjem i zvonikom na vrhu, s
uskim prozorima, okruženi obrambenim zidom. Knjižnice i skriptoriji (lat. scriptorium –
2 Stipčević, Aleksandar: Socijalna povijest knjige u Hrvata, ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2004., str. 73-74.
3 ibd., str. 121-124.
4 ibd., str, 124-125.
5
prostor za prepisivanje knjiga) često su se nalazili na gornjim katovima.5 Tamo se moglo doći
samo uspomoć ljestava, koje bi redovnici povlačili za sobom kada bi bili prisiljeni bježati
prema vrhu zgrade. U tom slučaju, jedinu opasnost za redovnike i njihove knjige predstavljala
je još vatra.6
Osim svećenstva, treba istaknuti i ulogu aristokracije u očuvanju i širenju kulture knjige
u srednjem vijeku. Među njima prvi se istaknuo Karlo Veliki, koji je u 8. st. gradio škole,
skriptorije i knjižnice, te je, posebno na svom dvoru, poticao prepisivanje i očuvanje starih
tekstova. Da bi naglasio važnost obrazovanja, i sam je dao primjer drugima, pohađajući školu
zajedno sa svojim sinovima.7
Samostani su obrazovali nove naraštaje pisara, uglavnom redovnika, ali i laika koji bi se
prihvatili te djelatnosti. U Hrvatskoj samostanske prepisivačke radionice postoje od 11. st. i
vežu se uglavnom uz tri crkvena reda: benediktince, franjevce i dominikance. Tu se obavljalo
ne samo prepisivanje, već i korektura teksta, izrada inicijala i minijatura, tinte i boja, pisaćeg
pribora i pergamene, uvezivanje i sl., pa su u njima radili ljudi različitih zanimanja i vještina.8
Benediktinske i franjevačke knjižnice sadržavale su uglavnom knjige nabožnog sadržaja, dok
su dominikanske bilo puno raznolikije i redovito su imale knjige iz „sedam slobodnih
umijeća“ – gramatike, retorike i logike, te aritmetike, geometrije, glazbe i astronomije.9
Iako su se uz redovnike i svjetovni ljudi počeli baviti izradom knjiga, samostanska je
izrada još neko vrijeme značila prestiž, pa tako i jedan franjevački statut iz 13. st. propisuje
da: „braća ne povjeravaju pisanje graduala i sličnih knjiga svjetovnjacima, ako imaju braću
koja su sposobna pisati takve knjige. Ako braća ne znaju pisati, neka ih starješine prisile da
nauče i da se osposobe za takav posao.“10
U 14. i 15. st. sve se više spominju svjetovni pisari,
scriptori ili magistri, koji nerijetko organiziraju vlastite radionice. Budući da u to doba raste
interes trgovaca, liječnika i drugih profesija za knjigu, u većim gradovima (npr. Zadar,
Zagreb, Dubrovnik) laički pisari i radionice prepisuju djela svjetovnog i crkvenog karaktera
po narudžbi. Neki od poznatijih hrvatskih profesionalnih pisara–laika bili su npr. Vid
5 Slika 1: Samostan San Salvador de Tabara, sa skriptorijem na katu, Španjolska, 12. stoljeće. The Pierpont
Morgan Library, New York, MS 429, Folio 183. (na kraju ovoga rada – vidi Slikovni prilozi) 6 Drogin, Marc: Calligraphy of the Middle Ages and How to Do it, 1982, Dover Publications, New York, str. 24.
7 http://www.regia.org/manscrpt.htm
8 Stipčević, Aleksandar: Socijalna povijest knjige u Hrvata, ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2004., str. 74-75.
9 Ibd., str. 27-37.
10 Ibd., str. 79.
6
Omišljanin i magister Gregorius iz Zagreba.11
Samostalni pisari u drugim europskim
zemljama često su putovali od mjesta do mjesta nudeći svoje usluge, u nadi za stalnim
zaposlenjem kod nekog bogatog poslodavca. Oni najuspješniji, poput Francuza Jeana Mielota
u prvoj polovici 15. st., radili su na dvoru, prikupljali stare manuskripte i u suradnji s vrsnim
iluminatorima stvarali knjige posebne umjetničke vrijednosti za kraljevsku kolekciju.12
U doba humanizma i renesanse raste oduševljenje antičkim rukopisima, pa se i mnogi
neprofesionalni (imućniji i obrazovaniji) pojedinci, bibliofili, prihvaćaju prepisivanja knjiga –
primjerice Juraj Benja iz Zadra ili Petar Cipiko iz Trogira, koji su u svojim kućama
organizirali prepisivačke radionice i tako očuvali brojne antičke i novije tekstove.13
Ovdje
treba također spomenuti kneza Novaka Disislavića koji se u 14. st. sam prihvatio prepisivanja
hrvatskog glagoljskog misala, koji danas po njemu nosi naziv Misal kneza Novaka. Iako je
obavljao bitne političke dužnosti (župan, knez, kraljevski vitez), iz ljubavi prema knjizi sam je
prepisao i oslikao cijeli misal 'za spas svoje duše', kako stoji na kraju knjige.14
U 12. i 13. st. u Europi niču prva sveučilišta; nova mjesta produkcije znanja, primjerice
u Bologni 1088., zatim u Cambridgeu, Oxfordu, Napulju, Lisabonu, Parizu, Orleansu, Upsali
itd. Uz njih nastaju i nove knjižnice, u načelu dostupne svima, a ne samo učenjacima. To
znači da su ljudi mogli i na druge načine, osim kupovinom, doći do knjiga. Sveučilišne
knjižnice, poput one u Sorbonni, sa preko 2 000 naslova, omogućavale su posudbu knjiga
svakome tko ostavi svoje podatke i određeni depozit kao jamčevinu za knjigu. Tu su praksu
nerijetko primjenjivale i samostanske knjižnice.15
One su svoje najvrjednije knjige usto čuvale
vezujući ih lancima za police (okovane knjige – libri catenati), a običaj se kasnije proširio i na
sveučilišne knjižnice. U Hrvatskoj se prve okovane knjige spominju u 14. st. u Zagrebu.16
Samostanske knjižnice, posebno one dominikanske, bile su otvorene i svjetovnjacima, budući
da su sadržavale i naslove profanog sadržaja – književne, znanstvene i druge tematike, no
česti su bili slučajevi nevraćanja posuđenih knjiga. Stoga su se donosile odredbe o zabrani
iznošenja knjiga izvan knjižnice ili prijetnje kaznom u slučaju nevraćanja knjige, a među
najtežim kaznama bilo je i crkveno izopćenje.17
11
Stipčević, Aleksandar: Socijalna povijest knjige u Hrvata, ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2004., str. 59, 81. 12
Drogin, Marc: Calligraphy of the Middle Ages and How to Do it, 1982, Dover Publications, New York, str. 31. 13
Stipčević, Aleksandar: Socijalna povijest knjige u Hrvata, ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2004., str. 83-84. 14
Ibd., str. 62-63. 15
Sizer, Michael Alan: Making Revolution Medieval: Revolt and Political Culture in Late Medieval Paris, ProQuest, 2008. Str 281-288. 16
Stipčević, Aleksandar: Socijalna povijest knjige u Hrvata, ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2004., str. 301-302. 17
Ibd., str. 280.
7
U razvijenom srednjem vijeku raste broj privatnih knjižnica, a njihovi su vlasnici u 14. i
15. st. najčešće bili aristokrati te bogatiji srednji sloj – trgovci, liječnici i gradski bilježnici.
Knjige su često posuđivali i svojim sugrađanima, a na hrvatskim prostorima 'veliki' su
bibliofili imali u prosjeku po tridesetak knjiga.18
Osim već spomenutih Benje i Cipika, veliki
su bibliofili bili i dubrovački kardinal Ivan Stojković (sa šezdesetak skupljenih rukopisa),
Ivan Vitez od Sredne i nećak mu Ivan Česmički (Janus Pannonius).19
Od engleskih
kolekcionara knjiga najpoznatiji je Richard de Bury. On je svojedobno posjedovao najveći
broj knjiga u zemlji, koje je ostavio oksfordskom sveučilištu. Guy de Beauchamp nije puno
zaostajao, a većinu njegove kolekcije čine romani i druga djela popularne svjetovne tematike.
Na europskom kontinentu najvećim se skupljačima knjiga u to doba smatraju ugarski kralj
Matija Korvin te Frederick, vojvoda od Urbina. Korvinova knjižnica sadržavala je svojedobno
50 000 knjiga, no većina je uništena u kasnijem napadu Osmanlija.20
2.3. Važnost knjige kao materijalnog artefakta
Budući da su knjige, kao i samo znanje, u srednjem vijeku bile uglavnom skupe i teško
dostupne, puno veća pozornost nego danas bila je pridavana materijalnoj strani knjige. Takav
se odnos prema knjizi zadržao još i stoljećima nakon srednjeg vijeka, sve do modernog doba u
kojem su knjige i pismenost prestale biti rijetkost i postale dijelom svakodnevice.
Da bi se istaknulo važnost sadržaja knjige, te da bi ga se i vizualno približilo čitatelju i
impresioniralo ga, ranosrednjovjekovni prepisivači razvili su umjetnost lijepog pisanja
(kaligrafije) i oslikavanja knjiga minijaturama (iluminacije). Pritom su se koristila ravnala (za
prethodno povlačenje redaka), razne pisaljke, kistovi i boje, a za potrebe bogate iluminacije i
pozlata, srebro i sl. Promjene su, osim u stilovima ukrašavanja knjiga kroz stoljeća, vidljive i
u primjeni različitih, sve naprednijih fontova slova. Pisari u skriptoriju Karla Velikog (8. st.)
zamijenili su ranije korišten, široki uncijalni stil pisanja uvođenjem karolinškog pisma, koje je
bilo praktičnije za pisanje i omogućilo je pisanje više sadržaja na jednoj stranici (dakle uštedu
skupocjene pergamene). Iz karolinškog fonta razvija se u 12. st. uski, šiljati i dekorativniji –
gotički font, koji će ostati u primjeni ne samo do kraja razdoblja manuskripta, već će se
18
Stipčević, Aleksandar: Socijalna povijest knjige u Hrvata, ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2004., str. 190-192. 19
ibd., str. 38-42. 20
Burford Rawlings, Gertrude: The Story of Books, D. Appleton and Company, New York, 1901. http://www.aboutbookbinding.com/story/12.html
8
zadržati i u tiskanim knjigama još stoljećima nakon Gutenberga, koji je taj font koristio u
svojem pomičnom tisku. Pritom treba spomenuti da je Gutenbergovo 1. tiskano izdanje
Biblije vizualno bilo gotovo isto kao i rukopisni primjerci – slova su doduše bila otisnuta
strojno, ali bojenje inicijala, dodavanje iluminacija i sav posao uvezivanja odrađeni su nakon
tiskanja opet rukom, u tradiciji prijašnjih manuskripta, jer još neko vrijeme nije bilo
tehnologije da se sve faze izrade knjige odrade strojem.21
Što je djelo bilo važnije tematike (a religiozna je bila na prvom mjestu) i što je bogatiji i
utjecajniji bio budući vlasnik knjige, to je veća pozornost kod izrade knjige bila pridavana
njenom materijalnom oblikovanju. Krajnji rezultati često su bili jedinstvena umjetnička djela,
koja objedinjuju dugotrajni majstorski rad nekolicine osoba – od proizvođača pergamene,
preko prepisivača teksta, komentatora, iluminatora, do uvezivača i čak – u nekim slučajevima
– zlatara i draguljara, koji su bili zaslužni za završno umjetničko oblikovanje korica knjige.
Najbogatije ukrašeni kodeksi religijske namjene bili su dobro čuvani u knjižnicama i
crkvama, ili u posjedu careva i kraljeva, te onda izlagani samo u posebnim ceremonijalnim
prilikama, u svrhu iskazivanja vladareva prestiža i vlasti koja mu je legitimirana i od strane
Crkve. Takve su knjige često služile i kao diplomatski darovi među svjetovnim i crkvenim
moćnicima.
Značaj koji su knjige oduvijek imale za zajednicu dobro ilustrira primjer Evanđelistara
iz Lindisfarnea 22
, tj. put koji je ta knjiga prošla da bi ostala sačuvana kroz 1300 godina svog
postojanja. Evanđelistar je bio posebno izrađen za samostan u Lindisfarneu, te je zalaganjem
redovnika preživio gotovo stogodišnje razdoblje stalnih vikinških najezda na to mjesto.
Naposljetku su redovnici napustili samostan 875. g. i ponijeli knjigu sa sobom u Durham na
sjeveru Engleske, odakle je za vrijeme napada Vilima Osvajača 1069. bila preseljena nakratko
natrag u Lindisfarne, pa opet u Durham, te zatim u 16. st. u London. U 17. st. knjiga se
nalazila u privatnom vlasništvu Sir Roberta Cottona, koji ju je poklonio British Museumu.23
Sličnu je sudbinu doživjela i vjerojatno najstarija knjiga u Hrvatskoj, Splitski evanđelistar, iz
5. ili 6. st., koji su stanovnici Salone ponijeli sa sobom bježeći pred napadom barbara, a zatim
je prenesen u Split, u Dioklecijanovu palaču.
21
Burford Rawlings, Gertrude: The Story of Books, D. Appleton and Company, New York, 1901. http://www.aboutbookbinding.com/story/12.html 22
Slika 2: Evanđelistar iz Lindisfarnea, Engleska, nastao oko 700.g., British library 23
http://www.bbc.co.uk/tyne/features/gospels/gospels_tense_past.shtml
9
3. Principi i noviteti u unutrašnjem oblikovanju srednjovjekovnih knjiga 24
Srednjovjekovni kodeksi slijedili su međusobno slične, ako ne i iste, konvencije
strukturiranja teksta. Knjiga obično počinje naslovom – titulus, te imenom autora, ako je
poznato. Prva stranica može sadržavati i podnaslov – inscripciju (subskriptio), u kojem piše
mjesto i vrijeme nastanka knjige, te ponekad i colophon – ime pisara (scribusa) i eventualno
onoga tko je naručio knjigu. Naravno, svi su ti dijelovi, osim naslova, bili opcionalni, i rijetki
manuskripti sadrže sve ove podatke, no takva forma unutrašnjeg oblikovanja knjige zadržala
se više-manje sve do danas.
Incipit (lat. 'počinje') je formula kojom se označava početak teksta, obično grafički
naglašen ukrašenim inicijalnim slovom. U knjigama koje sadrže više različitih dijelova, svaki
od njih ima svoj incipit (npr. četiri Evanđelja). Nasuprot njemu, postoji i explicit ('otkriveno' -
završetak) – formula koja označava kraj teksta ili dijela teksta. Neki manuscripti imaju i
oznake pripadnosti određenoj kolekciji, instituciji ili osobi. Te se oznake nazivaju ex libris, i
češće su na početku manuskripta.
Indeks, ili kazalo sadržaja, pojavljuje se kao rezultat promjena u načinu čitanja. Prije
toga knjige su se čitale sporo, u kontinuitetu od prve do zadnje stranice. S pojavom javnih
sveučilišta mijenja se i pristup knjigama. Studenti, profesori, kojima tada knjige postaju
nužne, zahtijevaju knjige u kojima se informacije mogu brzo i lako pronaći, bez iščitavanja
cijelog sadržaja knjige. Zato često i podnaslovi u indeksu nose kratke opise onoga o čemu je
riječ u pojedinom poglavlju.
Označavanje stranica razvijalo se vrlo postupno. Prvo se na dno stranice zapisivala
samo prva riječ sljedeće stranice (engl. catchwords), da bi se naznačio pravilan redoslijed
araka i time uvezivačima knjiga olakšao posao. Kasnije su se umjesto toga počeli koristiti
razni znakovi, slova za oznake pojedinih araka (Ai, Aii, Aiii... Bi, Bii...) te na kraju rimski
brojevi za oznake stranica. U 12. i 13. st. povećava se broj ljudi koji sudjeluju u izradi
manuskripta: tu su sada i rubrikatori (koji ispisuju dijelove teksta u boji, obično crvenoj),
minijaturisti, korektori i sl. Budući da je oko jednog manuskripta istovremeno radio veći broj
ljudi (svatko na svojem svežnju stranica), povećavala se mogućnost zamjene redoslijeda
24
http://web.ceu.hu/medstud/manual/MMM/frame12.html
10
stranica, te njihovo obilježavanje postaje pravilom od 12. st. nadalje. Brojevne oznake
stranica prvi puta se pojavljuju u 13. st. i brzo nalaze široku primjenu.
Rukopisi srednjovjekovnih tekstova obično imaju vrlo pravilno pozicioniran glavni
tekst unutar margina stranice. Čitatelji su u srednjem vijeku imali običaj margine popunjavati
(obično sitnijim rukopisom) svojim komentarima, ispravcima pogrešaka u tekstu, referencama
na druge tekstove slične tematike, citatima i različitim oznakama za lakše snalaženje po
knjizi. U dekorativnijim manuskriptima prostor margine bio je pak namijenjen popratnim
slikama i ukrasima.
Naslovnice su ponekad bile posebno ukrašene, toliko da je zbog izrazite dekorativnosti
čitljivost naslova padala u drugi plan. Velika početna slova rečenica – inicijali – bili su obično
istaknuti crvenom ili plavom tintom i većim, širim fontom od ostatka teksta. Ipak, veličinom i
ukrasima ponajviše su se isticali inicijali na početku pojedinih ulomaka. Oni su nerijetko, kao
i naslov, predstavljali mala remek-djela oslikana u više boja, uz često korištenje pozlate.
Od inovacija na području proizvodnje knjiga u srednjem vijeku, Paul Saenger ističe da
je uvođenje razmaka između riječi u tekstu ponajviše utjecalo na promjenu čitalačkih
navika.25
Dok je danas čitanje tiha i samotna djelatnost, u početku se čitalo naglas, bilo u
skupini, ili u osami, uz tiho mrmorenje pročitanih riječi. Do tihog čitanja, koje prema kraju
srednjeg vijeka postaje sve češće, došlo je zbog promjene u načinu korištenja knjiga. U
antička vremena, tekstovi pisani u kontinuitetu (scriptura continua) čitali su se i odgonetavali
polako i naglas, a u srednjem vijeku javlja se potreba za što bržim stjecanjem sve većeg
korpusa znanja, uglavnom iz djela novootkrivenih antičkih autora. Autor navodi da su razmak
između riječi prvi počeli stavljati irski pisari u 8. i 9. st. da bi si olakšali čitanje. Inovacija se
proširila po skriptorijima diljem Europe krajem 10. st., a otada se redovito koriste ne samo
razmaci među riječima, već i (u početku jednostavniji) dijakritički znakovi.
Istovremeno, budući da produkcija literature raste, polako se širi i naobrazba, a time i
povećava broj onih koji čitaju. Pojavljuje se autonomni čitatelj, jer budući da je pismen, ne
trebaju mu čitati drugi. Knjige su mu sada dostupnije, može ih birati prema interesu i potrebi,
i stoga se može samostalno i iz vlastite motivacije posvetiti čitanju onoga što ga zanima.
Također, zahvaljujući drugim novitetima u knjizi (vidljivoj podjeli teksta na odlomke,
rečenice i riječi, te uvođenju broja stranica i indeksa) čitanje je brže i lakše, kao i snalaženje u 25
Saenger, Paul: Space Between Words: The Origins of Silent Reading. Stanford University Press, 1997. http://www.sup.org/book.cgi?id=683
11
tekstu i pronalaženje potrebnih informacija, dok iščitavanje teksta u cjelini nije više nužno.
Ciklički gledano, možemo zaključiti: povećana produkcija knjiga uzrokovala je promjenu
čitalačkih navika u srednjem vijeku – to ima pozitivan efekt na mogućnosti obrazovanja –
povećanjem broja obrazovanih povećava se i broj autora, i posebno broj čitatelja. To, naravno,
opet povećava potrebu za knjigama i uzrokuje njihovu sve veću produkciju, i tako u krug do
modernih dana.
4. Tvorci srednjovjekovnih manuskripta
Kao što je već rečeno, zapisi o autoru ili prepisivaču manuskripta rijetki su u
srednjovjekovnim knjigama, a sve češće ih nalazimo tek pred kraj srednjeg vijeka, kada autori
i umjetnici polako izlaze iz kolektivne anonimnosti. Prepisivači i minijaturisti početkom
srednjeg vijeka bili su uglavnom redovnici i redovnice, a rjeđe svjetovnjaci. Ime prepisivača
manuskripta prvi puta je zabilježeno 586.g., u Evanđelistaru koji je kopirao pisar imenom
Rabbula.26
U evanđelistaru iz Lindisfarnea u Engleskoj (Lindisfarne Gospels), nastalom oko
700.g., sadržana je pak jedna od najopširnijih srednjovjekovnih referenci o osobama koje su
sudjelovale u stvaranju jedne knjige. Naknadno ju je dodao svećenik imenom Aldred u 10.st.,
koji je uređivao knjigu svojim komentarima i prijevodima na engleski između originalnih
redaka.27
Ovdje je prijevod njegovog zapisa na suvremeni engleski jezik:
Eadfrith, bishop of the church at Lindisfarne originally wrote this book for God
and St. Cuthbert - jointly - for all the saints whose relics are in the island. And
Ethilwald, bishop of the Lindisfarne islanders impressed it on the outside and
covered it - as he well knew how to do. And Billfrith, the anchorite, forged the
ornaments which are on the outside and adorned it with gold and with gems and
also with gilded-over silver - pure metal. And Aldred, unworthy and most
miserable priest, glossed it in English between the lines... Eadfrith, Ethilwald,
Aldred made or, as the case may be, embellished this Gospel Book for God and
Cuthbert.28
Od 12. st. nadalje u manuskriptima možemo sve češće vidjeti zapise o ljudima koji su
na njima radili. Naime, kako knjige u to doba postaju sve potrebnije, pisari i iluminatori se
osamostaljuju u svojoj djelatnosti, osnivaju radionice, zapošljavaju pomagače, ili pak putuju u
26
http://web.ceu.hu/medstud/manual/MMM/frame17.html 27
http://www.bbc.co.uk/tyne/features/gospels/gospels_tense_past.shtml 28
http://www.regia.org/manscrpt.htm
12
potrazi za poslom, pa im zapisi njihovih imena u rukopisima koje su prepisali ili ukrasili
stvaraju reputaciju i pomažu u nalaženju novih mušterija i pokrovitelja.29
Neki su od prepisivača uživali velik ugled u svojim gradovima i za to primali dobru
plaću, dok su oni manje vješti i savjesni bili na udaru učenih ljudi, koji su kritizirali brojne
pogreške u njihovim djelima. Pisari su toga bili svjesni, pa u srednjovjekovnim knjigama
često nalazimo njihove isprike zbog pogrešaka i lošeg rukopisa, kao i razna opravdanja –
nepodnošljive vremenske uvjete, loš materijal za pisanje i sl. Stoga su česte i komične opaske
prepisivača: Finito libro reddatur gratia Christo (Knjiga je gotova, Kristu hvala.)30
, To ja
pisah Mikula Ugrin na dan svetoga tela a ako je ruka kriva ali nij nego motika. (pisar se
ispričava da su mu fizički poslovi pokvarili finu motoriku pisanja)31
, Non laus scriptori sed
laus Christi genitori. Penna fuit vilis, et manus mea puerilis. (Ne ide pohvala pisaru, već
Kristu ocu. Pero je bilo loše, a moja ruka nevješta.)32
, To pisa on, ki voli vino nego vodu.
(česta opaska, gdje pisar implicira da teško živi i prisiljen je piti vodu umjesto vina).33
Na hrvatskim prostorima u 14. st. zabilježen je podjednak omjer crkvenih i laičkih
pisara, a u 15. st. bilježi se povećanje broja laičkih pisara koji pišu latinicom (18 laičkih : 15
crkvenih). Kod glagoljičnih knjiga uvelike prevladavaju crkveni pisari (19 crkvenih : 5
laičkih). Naravno, u to su uključeni samo oni pisari čiji nam je identitet poznat. Razvoj tiska
učinio je ručno prepisivanje tekstova na latinici nepotrebnim (jer su tiskane knjige bile bitno
jeftinije), no glagoljski pisari još su dugo nastavili djelovati na našim prostorima.34
5. Trgovina knjigama u srednjem vijeku
Knjige su u srednjem vijeku bile rijetka i vrijedna roba, pa su ih, osim imućnih
pojedinaca, naručivali samo oni kojima su zbilja bile potrebne. Najveći naručitelji bili su
crkvene zajednice, no krajem srednjeg vijeka raste i broj laičkih naručitelja, koji traže knjige
medicinskog, pravnog, literarnog i sličnih sadržaja.35
O odnosu naručitelja i proizvođača
najbolje svjedoče ugovori, koji su definirali bitne pojedinosti u izradi knjige, dok se u manjim
29
http://web.ceu.hu/medstud/manual/MMM/frame17.html 30
Stipčević, Aleksandar: Socijalna povijest knjige u Hrvata, ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2004., str. 51. 31
Ibd., str. 93. 32
Ibd., str. 92. 33
Ibd., str. 95. 34
Ibd., str. 100-101. 35
Ibd., str. 144.
13
sredinama to dogovaralo usmeno. Talijanski pisar Marellus potpisao je, primjerice, 1487. g.
ugovor o prepisivanju jedne knjige, a prva dva sveska poslat će opatu (naručitelju) na pregled.
Kako budu gotovi, sveske od 8 listova trebao je slati opatu, za što je dobivao po jedan
mletački dukat, no mora koristiti kvalitetnu pergamenu, korektno i lijepo pisati i koristiti
dobro pero.36
U ugovorima je uvijek bila određena cijena prijepisa i posebno cijena
iluminacije, ako je bila zatražena, te kakav materijal, tinta i boje će se koristiti. Za materijale i
životne troškove pisara obično se plaćalo unaprijed, dok bi se ostatak cijene (sam rad)
naplaćivao pri predaji gotove knjige naručitelju. Prepisivanje knjiga moglo je teći vrlo sporo.
Velike i ukrašene knjige prepisivale su se od pola godine do godinu dana, što se također
određivalo ugovorom. Tako se npr. svećenik Marin Kovačić obvezao prepisati i ukrasiti misal
za dominikanski samostan u roku od godine dana, no nije poštovao taj ugovor, pa su ga
dominikanci opominjali da završi rukopis što prije, Na kraju ga je predao uz veliko kašnjenje,
no nije poznato je li bio sankcioniran.37
Izrada knjiga nije uvijek bila isplaćivana u novcu. Zapisan je podatak kako je,
primjerice, 1174. g. engleski prior u St. Swithunu, Winchester, dao redovnicima iz
Dorchestera kao naknadu za kupovinu Bedeovih Propovijedi i Psaltera Sv. Augustina 12
mjera žita i bogato izvezeni plašt. Oko 1270. pak nalazimo podatak da je primjerak Biblije u
Engleskoj prodan za 50 maraka, ili oko 33 £. U to vrijeme prosječni je pisar zarađivao pola
pennija na dan. Oko 1380. g. troškovi izrade evanđelistara uključivali su oko 13 šilinga za
pisanje, 4 za iluminaciju, 3 za uvezivanje i 10 pennija na dan (za 18 dana) za pisareve
troškove.38
Na porast cijene pojedine knjige utjecali su: vještina njene izrade, što manji broj grešaka
u prepisivanju, lijepi inicijali i iluminacije, bogat uvez, kvaliteta pisaćeg materijala i starost
knjige.39
Vrsni pisari mogli su se obogatiti izradom knjiga, pa i u hrvatskim arhivima iz 14. i
15. st. nalazimo pisare koji su zaradom od ove djelatnosti kupovali kuće i imanja.40
Cijena
knjiga u 14. st. na našim prostorima iznosila je od 4 i pol perpera (knjiga u kožnom uvezu, iz
Padove) do 80 perpera (brevijar s Korčule). Usporedbe radi, godišnja plaća obrtnika i učitelja
36
Stipčević, Aleksandar: Socijalna povijest knjige u Hrvata, ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2004., str. 55. 37
Ibd., str. 97. 38
Burford Rawlings, Gertrude: The Story of Books, New York D.Appleton and Company, 1901. http://www.aboutbookbinding.com/story/12.html 39
Stipčević, Aleksandar: Socijalna povijest knjige u Hrvata, ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2004., str. 180. 40
Ibd., str. 101-102.
14
u Dubrovniku bila je oko 35 do 40 perpera, za isti se iznos moglo kupiti kuću ili imanje pored
grada, dok se roba ili robinju moglo kupiti i za manje, 21 perper.41
Prvi trgovci knjigama bili su upravo njihovi autori ili prepisivači. Prodaja i kupnja
knjiga vršila se često u prisutnosti svjedoka i javnog bilježnika, jer su knjige bile vrlo skupe.
No krajem 14. st. pojavljuju se prvi posrednici – trgovci koji uz ostalu robu prodaju i knjige,
te koji će nadalje određivati cijenu knjige. Na naše prostore knjige su stizale ponajviše iz
Venecije, jednog od najvažnijih tržišta knjiga u Europi, a kupovali su ih uglavnom trgovci u
dalmatinskim gradovima. Prvi poznati popis naručenih knjiga za hrvatsko tržište iz 1380-ih
godina sadržavao je 26 knjiga, od kojih većinom medicinskih, a narudžbu je obavio kanonik
Augustin, kojeg je zaposlio zadarski trgovac Luka Leonis.42
U vrijeme dok izdavaštvo još nije postojalo, u Engleskoj je primjerice postojao običaj
'objavljivanja' knjiga tako da se djelo tri dana čita pred vijećem Sveučilišta, ili pred javnim
sucima, koji su odlučivali je li djelo pogodno za javnost ili nije, i treba li u njega unijeti neke
izmjene. Trgovci knjigama nazivali su se „stationers“ možda zato što su obavljali svoj posao
na javnim mjestima (stations), ili pak zbog latinske riječi statio za trgovinu, budući da su
osim knjiga prodavali i pergamenu i pribor za pisanje. Oko 1403. u Londonu već postoji
društvo „of the Craft of Writers of Text-letter“, odnosno „those commonly called 'Limners'“
(iluminatori), koje te godine podnosi zahtjev gradskim vlastima da im se dopusti izbor
predstavnika, koji će brinuti da se trgovina knjigama odvija po zakonu. Zahtjev im je bio
odobren. 1501. g. osnovana je Company of Stationers, čiji se nastanak dovodi u vezu s ranijim
društvom.43
Michael Alan Sizer se u svojoj knjizi Making Revolution Medieval bavi uglavnom
društvenom situacijom u srednjovjekovnom Parizu, no kad se radi o trgovini knjigama, prikaz
Pariza može se lako preslikati na sva veća europska središta toga doba i dati nam vrlo dobru
sliku o konzumaciji knjiga u Europi krajem srednjeg vijeka.44
U knjizi se navodi kako je stopa pismenosti u talijanskim gradovima i u Parizu u 15. st.,
neposredno prije izuma Gutenbergova tiskarskog stroja, iznosila oko 10 %. U Parizu se u tih
10 % moglo ubrojiti: 5 000 studenata pariškog sveučilišta, svećenstvo, zatim još tisuće ljudi s
41
Stipčević, Aleksandar: Socijalna povijest knjige u Hrvata, ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2004., str. 181-182. 42
ibd., str. 175-176. 43
Burford Rawlings, Gertrude: The Story of Books, D. Appleton and Company, New York, 1901. http://www.aboutbookbinding.com/story/12.html 44
Sizer, Michael Alan: Making Revolution Medieval: Revolt and Political Culture in Late Medieval Paris, ProQuest, 2008. Str. 281-288
15
različitim administrativnim funkcijama na pariškom dvoru, većina aristokracije (sudeći po
njihovom pokroviteljskim djelatnostima, te pismima i nerijetko literarnim djelima koja su
ostavili) te velik broj trgovaca. Iz zapisa u Londonu (15. st.) proizlazi da je 58 % tamošnjih
trgovaca bilo pismeno.
Autor nadalje obrazlaže kako od 13. st. sve češća upotreba papira umjesto pergamene
bitno pojeftinjuje proces izrade knjiga, tako da dolazi do masovne proizvodnje knjiga i puno
prije izuma tiskarskog stroja. Zbog puno manjih troškova izrade knjiga, one postaju
dostupnije širim slojevima, potražnja se stoga povećava, i knjige se prepisuju u žurbi. S
padom cijene knjiga pada i kvaliteta rada, pa knjige postaju sve manje reprezentativne u
materijalnom smislu – od nekad rijetkih umjetničkih artefakata polako postaju zamjenjivim,
svakodnevnim predmetima. Ipak, njihova je društvena vrijednost još uvijek velika, jer su i
dalje statusni simbol. Mogli bismo reći da u to vrijeme knjige još uvijek predstavljaju
obrazovanje, materijalnu sigurnost, istančan ukus itd. Bogatiji slojevi nastoje ih skupiti što
više u svojim privatnim knjižnicama, a u oporukama se uz ostalu vrijednu imovinu vrlo često
spominju i rjeđi primjerci knjiga.
No Joanne Fillipone Overty u svojoj knjizi pak primjećuje da cijene knjiga u 14. st.
najprije rastu, da bi zatim opet padale u 15. st.45
Ona, objašnjavajući tu pojavu, izlaže drugu
zanimljivu teoriju. Uspoređujući cijene knjiga u 14. i 15. st., autorica ih je dovela u vezu s
epidemijom kuge u Europi u 14. st., koja je imala kratkoročne i dugoročne posljedice ne samo
na cijene knjiga, već i na povijest knjige općenito. Naime, u populaciji znatno prorijeđenoj
kugom nedostajalo je ljudi svih zanata, pa tako i onih koji su se bavili produkcijom rukopisa
(svećenstva i profesionalnih pisara i umjetnika – svjetovnjaka). Oni preostali imali su povećan
opseg posla, no zato su bili traženiji i plaće su im se znatno povećale. To je utjecalo na cijenu
završnog produkta – knjige, koja do kraja 14. st. zapravo uvelike poskupljuje (zbog cijene
rada). Dugoročno pak gledajući, treba uzeti u obzir da i plaće u ostalim djelatnostima rastu,
zbog nedostatka radne snage, pa sve veći broj ljudi uspijeva namaknuti sredstva za školovanje
svoje djece. Nova generacija obrazovanog građanstva treba i želi čitati, ali uglavnom knjige
na narodnim jezicima, dok im latinski nije više toliko potreban i ne uče ga. Stoga se u 15. st.
javlja potreba za novim knjigama, na narodnim jezicima; pisari imaju sve više posla i počinju
biti isplaćivani po primjerku knjige, a ne više po danima rada. To znači da moraju raditi brže i
stvoriti što više kopija, koristeći jeftinije materijale i ne pazeći pritom više toliko na
45
Filippone Overty, Joanne: The Cost of Doing Scribal Business: Prices of Manuscript Books in England, 1300–1483. Book History, Volume 11, 2008, pp. 1-32 (Article). The Johns Hopkins University Press
16
umjetnički dojam knjige. Takve nove knjige stoga su jeftinije, a njihova količina na tržištu
stalno raste, te polako postaju dostupne sve većem broju ljudi. Javlja se svijest o tome da
postojeći načini produkcije knjiga više ne zadovoljavaju rastuće tržište, a odatle naposljetku i
izum pomičnog tiskarskog stroja sredinom 15. st., s kojim počinje novo razdoblje u povijesti
knjige i društva uopće.
Sizer zatim piše o nastojanjima da se srednjovjekovna trgovina knjigama u Parizu
dovede u red, budući da se krajem srednjeg vijeka bilježi i rast crnog tržišta knjigama. Tako je
primjerice 1390. g. u Parizu zbog pljačke obješen Jehannin Brigon, a među ukradenim
predmetima spominje se i brevijar iz crkve sv. Viktora, koji je preko posrednika (udovice
Jaquete de Claye) prodao trgovcu knjigama Robinu Meriotu za tri franka. Drugi pak zapis
spominje pralju Marion de la Court, koja je u Hallesu 1391. ukrala 'prekrasan molitvenik' i
uspjela ga prodati, a autor navodi i slučaj Girarta de Sanceurrea, koji je priznao preprodaju
jednog časoslova u nekoj taverni, u ulici Neuve Saint Merry.
Sveučilišta, koja su potaknula potražnju za knjigama u 12.st., kontrolirala su i glavninu
prodaje knjiga, ističe Sizer, no u 14. st. prodaja knjiga već uvelike teče i drugim kanalima.
Pariški trgovci i svećenici počinju se dodatno financirati prodajom knjiga, pa poneki postaju i
pravim trgovcima knjigama. No budući da je sva trgovina knjigama trebala biti pod nadzorom
Sveučilišta, njihova je djelatnost zapravo bila ilegalna. Sličan monopol ima i sveučilište u
Oxfordu, te brojna druga.46
1411. g. u Parizu je izdana zabrana trgovanja knjigama svim
'prodavačima odjeće, tkanina i krzna, te mladim trgovkinjama (jeunes Venderesses)', a samo
od Sveučilišta licencirani trgovci smjeli su se time baviti, i to samo na javnim sajmovima u
organizaciji Sveučilišta, gdje su kupci mogli doći i pregledati knjige da se uvjere da nisu
ukradene. Također, licencirani trgovci nisu smjeli ponuditi na prodaju nijedan rukopis dok on
nije bio provjeren i dopušten od od strane Sveučilišta (u najgorem slučaju rukopis bi bio
spaljen), cijenu knjiga isto tako je određivalo Sveučilište, a ono je nadziralo i koje knjige
nabavljaju trgovci, da se među njima ne bi našlo nećudorednih i heretičkih djela.47
46
http://www.aboutbookbinding.com/story/13.html 47
Sizer, Michael Alan: Making Revolution Medieval: Revolt and Political Culture in Late Medieval Paris, ProQuest, 2008. Str. 281-288.
17
6. Srednjovjekovni čitatelj; popularna djela, njihovo autorstvo i recepcija 48
Knjige u srednjem vijeku sporo probijaju svoj put prema širem čitateljstvu: u počecima
su dostupne uglavnom samo obrazovanom svećenstvu, koje je istodobno i autorska ili
prepisivačka, i čitateljska instanca. Imajući na umu da su samostani bili prva žarišta pismene
kulture, da su knjige u početku služile očuvanju i širenju kršćanskog nauka, i da je, zbog
rastuće moći Crkve, religija oblikovala sve sfere života srednjovjekovnog čovjeka, ne čudi da
je većina knjiga nastalih na području Europe u srednjem vijeku bila upravo religioznog
karaktera. Iako je takva literatura postojala i puno prije, zlatnim dobom samostanske
prepisivačke djelatnosti smatra se 12. stoljeće, kada redovnici diljem Europe kopiraju prije
svega tomove Biblije, psaltire, pravilnike crkvenih redova, teološke rasprave, brevijare
(molitvenike) i slična djela, uglavnom na latinskom, službenom jeziku liturgije.
Međutim, knjige istovremeno pronalaze recipijente i među aristokracijom (ukoliko je
bila pismena i/ili spoznala vrijednost knjiga, pa makar i samo iz kolekcionarskih pobuda). Tek
u razvijenom srednjem vijeku, s usponom srednjeg trgovačkog staleža, koji s obrazovanjem
postupno otkriva i benefite ovog novog medija, knjige se počinju otvarati prema širem
čitateljstvu. Procvat prvih europskih sveučilišta u 12. i 13. st. stvara potrebu za novim
knjigama, posebno iz područja tada aktualnih znanosti (pravo, medicina, astronomija,
teologija, prirodoslovlje, povijest, filozofija, retorika...), pa nastaje velik broj udžbenika i
znanstvenih priručnika, vrlo često ilustriranih.49
Uz sveučilišta u svim većim europskim
gradovima nastaju i knjižnice, koje se razlikuju od onih samostanskih, jer su namijenjene
prvenstveno svojim studentima i učenjacima, a mnoge su od njih otvorene i za širu javnost.
Osim tih tipova literature, u razvijenom srednjem vijeku pišu se i bivaju sve popularnija
djela zabavno-poučnog karaktera: od lirike (najprije religiozne, kasnije i sve češće svjetovne
tematike), junačkih epova, romana u stihu i prozi, putopisa (prožetih fantastičnim pričama iz
egzotičnih istočnih zemalja), zbirki priča (Dekameron), basni, bestijarija (oslikanih priručnika
o stvarnim i mitološkim životinjama) i hagiografija, do praktičnih priručnika – poput onih za
učenje borbenih vještina (najstariji iz 1295.)50
, medicinskih knjiga za svakodnevnu primjenu
(Tacuinum Sanitatis, od 13.st. na lat.)51
, kuharica (najstarija je iz 1140., Durham)52
i
48
Ruude, Jay: Medieval Literature – Encyclopedia of Medieval Literature, Facts On File, New York, 2006. 49
Slika 4: (lijevo) Iluminirani prijepis filozofskog teksta: Aristotelova Etika, 14. st. Bruxelles. Izvor: Bibl. Royale, Ms. 9505 - 6, f. 2v. 50
http://www.thearma.org/manuals.htm 51
http://www.moleiro.com/en/books-of-medicine/tacuinum-sanitatis.html 52
http://news.discovery.com/history/oldest-european-medieval-cookbook-found-130417.htm
18
savjetnika za žene (Christine de Pisan: Knjiga o Gradu žena / Le Livre de la Cité des Dames,
1405.). Takva su djela bila pisana ili naknadno prevođena s lat. na narodne jezike, što govori
o njihovoj upućenosti široj čitateljskoj publici.53
Nerijetko se dva svijeta, duhovni i svjetovni, međusobno prožimaju u tipovima
literature poput časoslova (engl. book of hours) i lucidara. Prvi časoslovi nastaju u 12. st., a do
15. st. rašireni su među svim slojevima pučanstva. 54
Radi se o kombinaciji kalendara (sa svim
blagdanima, te slikama koje prikazuju djelatnosti kroz godinu) i brevijara, s molitvama za
svako doba dana, podijeljenih po satima (odatle i naziv ovome tipu djela). Mnogi su časoslovi
bili rađeni po narudžbi, što se vidi iz pisane posvete na početku ili kraju djela, a ponekad i iz
portreta naručitelja, koji bi bio uključen među ilustracije knjige.55
U popularna poučna djela duhovno-svjetovne tematike ubrajaju se i lucidari (lat.
lucidarius, elucidarius), dijaloški oblikovane zbirke „srednjovjekovnoga znanja i vjerovanja o
duhovnom i materijalnom svijetu, koji je obrazložen iz kršćanske perspektive i na temelju
baštinjena antičkoga iskustva te mašte srednjovjekovnoga čovjeka.“56
Što se lirike tiče, pjesme svjetovne tematike polako se počinju zapisivati u 12. i 13. st.
Carmina Burana, zbirka grupe anonimnih autora iz 13. st., bilježi mnoge tada popularne
pjesme, uglavnom svjetovne tematike (ljubavne, šaljive pjesme, elegije i sl.), na latinskom i
staronjemačkom jeziku (s notnim zapisima), a usto sadrži i zapise 6 drama pasionske tradicije
iz toga vremena.57
Trubadurska lirika počinje se zapisivati u 12.st. na području Francuske, na oksitanskom
jeziku, a zanimljivo je da se u 13. st. u manuskripte s pjesmama počinju dodavati i prozni
komentari. To su najčešće bili zapisi o pjesnikovu životu – obično fikcionalni životopisi
(vida), te razlozi zbog kojih je određena pjesma napisana (razo). Najviše je rukopisa s
trubadurskom lirikom nastalo u 13. i 14. st. na području Italije, Francuske i Španjolske, a do
danas ih se sačuvalo oko 85, tek rijetki s notnim zapisima.58
U doba talijanskog humanizma
Petrarca sa svojim Kanconijerom (sred. 14. st.) udara temelje novom stilu intimne ljubavne
53
http://web.ceu.hu/medstud/manual/MMM/frame16.html 54
Slika 5: (desno) Stranica ilustriranog časoslova, s pozlatom, na lat., Nizozemska 55
Johnston, Ruth A.: All Things Medieval – An Encyclopedia of the Medieval World, Greenwood, Santa Barbara, 2011., str. 70. 56
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=102432: Kapetanović, Amir: Lucidarij iz Petrisova zbornika; Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2009. 57
Ruude, Jay: Medieval Literature – Encyclopedia of Medieval Literature, Facts On File, New York, 2006., str. 114. i http://www.britannica.com/EBchecked/topic/96203/Carmina-Burana 58
Paden, William D.; Paden, Frances Freeman: Troubadour Poems from the South of France, Boydell & Brewer, 2007., str.7
19
lirike, a u sljedeća dva stoljeća rukopisi Petrarcinih soneta, često i oslikani, kruže po Italiji,
Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj i drugim zemljama.
Među putopisima najviše su bili čitani Putovanja Marca Pola i Putovanja Sir Johna
Mandevillea. Putovanja Marca Pola (poznata još pod nazivima: franc. Livre des merveilles du
monde – Knjiga svjetskih čuda, tal. Il milione – Milijun) opisuju autorovo putovanje i boravak
u Aziji, u trajanju od 24 godine, a djelo je nastalo nakon Polova povratka u Veneciju, krajem
13. st. Zapisao ga je stanoviti Rusticiano iz Pise na temelju Polovih priča, u kojima se
miješaju stvarnost i fikcija. Iako je autentičnost teksta upitna, knjiga je u sljedećih 100 godina
kroz brojne prijepise i prijevode postala jednom od najpopularnijih na području tadašnje
Europe, a do danas je preživjela u 150-ak kopija. Međutim, originalni je manuskript izgubljen,
a višestrukim prepisivanjem i prevođenjem na druge jezike nastalo je mnogo pogrešaka i
uređivačkih izmjena, pa postoje individualne razlike od kopije do kopije. Zamijećeno je da
postoje dvije glavne verzije djela: kraća i dulja, proširena dodatnim informacijama. Većina
znanstvenika smatra da je odmah nakon prve verzije knjige nastala druga, proširena verzija,
koju je možda napisao čitatelj (ili grupa čitatelja) upoznata s originalnim djelom.59
Putovanja Sir Johna Mandevillea (Mandeville’s Travels), fikcionalni putopisi objavljeni
oko 1357. g., zbog svoje su popularnosti do 1400. g. također prevedeni na mnoge europske
jezike. Računajući sve prijevode, do danas se sačuvalo tristotinjak kopija, što rukopisnih, što
ranih tiskanih izdanja. Manuskripti se dijele na tzv. otočnu skupinu, raširenu po britanskom
otočju, i kontinentalnu skupinu. 23 otočka manuskripta pojavljuju se najprije na engleskom
(tada anglo-normanskom) jeziku, a 1390. su ga benediktinci u Abingtonu preveli na latinski.
Primjerci manuskripta iz kontinentalne Europe, njih 32, potječu od francuske verzije djela, a
tiskani su prvi puta 1480. g. Ipak, u Mandevilleovu prologu djela tvrdi se da je on već preveo
tekst s latinskoga na francuski, a zatim i s francuskoga na engleski, da bi se mogao obratiti što
široj publici. Iako su Putovanja Marca Pola bila ipak daleko uvjerljivije djelo, Mandevilleov
je putopis, sudeći po broju sačuvanih kopija, uživao više čitateljske pažnje i čak mu je bilo
pridavano više autoriteta, unatoč (ili baš zahvaljujući?) njegovom izrazito fikcionalnom
karakteru.60
Canterburijske priče (The Canterbury Tales), autora Geoffreyja Chaucera, popularna je
srednjovjekovna zbirka od 24 priče u stihu i prozi, napisana između 1386. i 1400. po uzoru na
59
http://ngm.nationalgeographic.com/ngm/0105/feature1/index.html 60
Ruude, Jay: Medieval Literature – Encyclopedia of Medieval Literature, Facts On File, New York, 2006.
20
raniji Boccacciov Dekameron (1350 – 1352). Do danas postoji u 82 rukopisa, od kojih nijedan
nije originalni autorov, nego su kopije nastale nakon njegove smrti.
Od junačkih priča i viteških romana najpopularniji i najprevođeniji su tijekom srednjeg
vijeka bili Roman o ruži, Aleksandrida, Roman o Tristanu i Izoldi, Roman o Troji, Bevis of
Hampton, itd.
Roman o Tristanu i Izoldi pojavljivao se u mnogo verzija tijekom srednjega vijeka,
počevši od ranosrednjovjekovnih irskih i škotskih saga, zatim kao jedna od tema trubadurske
lirike, zapisan je u baladi Tristant Nijemca Eilharta Von Obergea 1190., a najpoznatija je
verzija Gottfrieda Von Strassburga, čiji je tekst, Tristan en prose iz 1210. bio preveden na
većinu europskih jezika i postao vrlo popularan na širokom području kontinenta.61
Roman o Troji u stihovima, iz 1420. g., napisao je benediktinac John Lydgate na zahtjev
engleskog princa od Walesa, kasnijeg Henrika V. U manuskriptima je zabilježen i točan
datum kada je djelo naručeno: ponedjeljak, 31. listopada 1412., a takvi podaci bili su rijetkost
za rukopise iz srednjeg vijeka. Djelo je ostalo sačuvano u 23 rukopisa, a zanimljivo je da
nekoliko njih sadrži i ilustraciju koja prikazuje redovnika (vjerojatno samog autora) kako
predaje knjigu kralju (Henriku V.).62
Jedno od zasigurno najutjecajnijih srednjovjekovnih djela francuski je alegorijski
Roman o ruži, u dva dijela. Prvi dio (4 058 stihova) napisao je oko 1237. Guillaume de Lorris,
a roman dovršava 40 godina kasnije Jean De Meun, dajući mu konačan opseg od 21 780
stihova. Ponajviše zahvaljujući vrlo smjelo obrađenoj ljubavnoj tematici (posebno u 2. dijelu),
djelo je doživjelo iznimnu popularnost i brojne prijevode i prijepise, tako da je do danas
ostalo sačuvano u više od 250 rukopisnih kopija (mnoge od njih iluminirane). No već krajem
13. st. Gui de Mori je izvršio opsežan uređivački pothvat na romanu: minimalizirao je aluzije
na pogansku mitologiju koje su postojale u izvorniku, dodao je puno naglašeniju didaktičku
notu i ubrzao narativni tijek priče. Još dalje su otišli Jean Molinet u 15. st. i Clément Marot u
16. st., objavivši svaki svoju verziju romana u prozi, u kojima su izvornu temu zemaljske
ljubavi pretvorili u alegoriju božanske ljubavi.63
Za razliku od srednjovjekovnih romana, priča, pa i mnogih pjesama čiji su autori
većinom ostali zabilježeni, najveći srednjovjekovni epovi obično su nastajali u usmenoj
61
Ruude, Jay: Medieval Literature – Encyclopedia of Medieval Literature, Facts On File, New York, 2006. 62
Ibd., str. 650. 63
ibd.str. 548.
21
narodnoj tradiciji i zapisuju se tek godinama, ako ne i stoljećima, kasnije. Germanski ep
Pjesma o Nibelunzima zapisan je oko 1200. na srednjovjekovnom njemačkom jeziku, iako je
nastao stoljećima ranije. Danas postoji 35 rukopisnih kopija u više verzija, najranije su iz 13.
st. Španjolski ep Pjesma o Cidu, zapisan također oko 1200. g., postoji pak samo u jednom
rukopisu, kao i Beowulf, čiji se zapis na staroengleskom datira između 8. i 10. st. Među
najpopularnije srednjovjekovne epove spada francuska Pjesma o Rolandu (poč. 12. st.) te
cijeli ciklus viteških epova vezanih uz Karla Velikog (tematski preseljen u tada aktualno
razdoblje križarskih ratova), koji su se do zapisivanja prenosili trubadurskom usmenom
lirikom.64
Srednjovjekovna epika oduševljava se prije svega viteškim idealima i crpi inspiraciju iz
velikih povijesnih i kvazipovijesnih ličnosti. U tom karakterističnom miljeu likova, kakvi su
npr. junaci i bogovi antičkog i starogermanskog svijeta, ili vladari i vojskovođe poput Karla
Velikog i Aleksandra Velikog, nikako ne možemo izostaviti ni legendarnog kralja Arthura.
Njegov lik pojavljuje se još od 7. st. u brojnim narodnim pjesmama i pričama, a u pisanu
književnost ulazi 1136. g. latinskim proznim djelom Geoffreyja Ofmonmoutha, Historia
Regum Britanniae. Tu se Arthur navodi kao jedan od najvećih britanskih kraljeva, spominju
se i čarobnjak Merlin, njegova žena Guanhumara, mač Caliburn, njegov ponajbolji vitez i
istodobno nećak Gawain. Drugi njegov nećak, Mordred, u pripovijesti ga izdaje, otimajući mu
kraljicu i krunu. U završnoj bitci Mordred je ubijen, no Arthur odlazi u Avalon, odakle će se
jednom vratiti, kad se posve oporavi. 1155. g. Wace je preveo ovu pripovijest na
anglofrancuski, preobličio je u popularniju, stihovanu formu i dodao detalje poput Okruglog
stola, a u 13. st. Layamon je proširio spjev i preveo ga na engleski jezik. Kasnije je ta
tematika obrađivana i u mnogim baladama Marie de France i Chrétiena de Troyesa, koji
dodaje lik Lancelota. U de Troyesovoj Priči o Gralu (Le Conte du Graal) uveden je i lik
Percivala, a potraga za misterioznim Gralom postaje okosnicom daljnjih verzija priče. Do 13.
st. djela arturovske tematike postižu veliku popularnost diljem Europe. Za njihovu još veću
popularizaciju nakon srednjeg vijeka ponajviše je zaslužan Sir Thomas Malory, koji 1470.
piše svoju verziju legende, Le Morte Darthur, kao kompilaciju mnogih starijih tekstova, a
koja će nakon tiskanja 1485. biti temelj svim kasnijim obradama te teme. 65
64
Ruude, Jay: Medieval Literature – Encyclopedia of Medieval Literature, Facts On File, New York, 2006., str. 466, 106, 68, 594. 65
ibd. str. 39.
22
Kao primjer srednjovjekovne autorske epike, koja je bitno drugačije tematike i forme od
epova nastalih u narodu, treba istaknuti Danteovu Božanstvenu komediju. Zbog svoje savršene
umjetničke izvedbe, čudesnih opisa putovanja u onostrano, te brojnih referenci na poznate
ličnosti iz povijesti i Danteove suvremenike, Komedija je u ono vrijeme bila iznimno
popularno i često komentirano djelo, a i danas spada među najutjecajnija djela
srednjovjekovne književnosti. Ubrzo nakon Danteove smrti među mnogim kopijama knjige
pojavila se i prva ilustrirana, rad Pacina di Bonaguide66
, s komentarima koje je napisao
autorov sin, Jacopo Dante. Ona je, zahvaljujući vrlo živopisnim prikazima Pakla, Čistilišta i
Raja, ubrzo postala najprodavanijom knjigom u Florenci, a potražnja za oslikanim rukopisima
Božanstvene komedije uskoro dolazi i sa šireg područja Europe, pa se i mnogi drugi umjetnici
prihvaćaju tog posla.67
Jedna od rukopisih kopija knjige jest i ona koju je prepisao Boccaccio,
autor Decamerona. Smatra se da je on dodao i 5 ilustracija olovkom, te napisao kratke uvode
za svaki od triju dijelova Komedije. Inače je Boccaccio bio jedan od ranih interpretatora
Dantea, a 1373. održao je niz predavanja na temu tog djela, koja su kasnije skupljena u ogled
pod nazivom Esposizioni sopra la Commedia di Dante. 68
Na našim je prostorima knjižni fond u srednjem vijeku obuhvaćao slične naslove.
Najveći je broj sačuvanih primjeraka Biblije (među kojima su posebnost knjige na
staroslavenskom jeziku i glagoljici); zatim su tu i brevijari, misali i druge liturgijske knjige,
priručnici za propovjednike, spisi crkvenih otaca (ponajviše sv. Jeronima, sv. Augustina i sv.
Grgura Velikog), djela suvremenih kršćanskih mislilaca (sv. Toma Akvinski, Albert Veliki,
Petrus Lombardus, sv. Bonaventura) koje su posjedovali i svjetovni čitatelji. Zatim slijede
znanstvena djela i priručnici iz područja filozofije, retorike, prava, politike, povijesti, fizike,
medicine, poljoprivrede, astrologije i sl. među kojima su najčitaniji antički autori (Aristotel,
Ciceron, Euklid...), te aktualni filozofi (William Ockham i Johannes Duns Scotus). I među
literarnim autorima prednjače oni antički (Hesiod, Seneka, Ezop, Vergilije, Lukijan, Ovidije,
Katul...). Čitalo se i arapske autore, među kojima najviše Avicenu (Ibn Sina) i njegova
medicinska i filozofska djela – Kanon i Knjigu ozdravljenja, a na području medicine bili su
čitani i Hipokrat i Galen, također u latinskim prijevodima. Literarna djela čitala su se na
latinskome, talijanskom i hrvatskom jeziku, a među najčitanije autore spadaju, kao i diljem
Europe – Dante, Petrarca i Boccaccio, zatim svugdje popularni viteški romani (Roman o
Troji, Roman o Parsifalu, roman o Aleksandru Velikom), te različite legende, vizije i apokrifi.
66
Slika 6: Božanstvena komedija (Dante Alighieri) 67
http://www.facsimilefinder.com/facsimile/463/the-divine-comedy-dante-poggiali 68
http://www.wdl.org/en/item/10650/
23
Osim toga, u hrvatskim srednjovjekovnim knjižnicama nalazimo i velik broj lucidara,
rječnika, gramatika i ortografskih priručnika, biografija, bibliografija, te enciklopedija – od
kojih je najpoznatija Origines seu Etymologiae Izidora Seviljskog.69
Zanimljivo je spomenuti i nepoćudne, a ipak čitane knjige, koje su bile zabranjivane
raznim proglasima, poput onoga iz 1334. u Zagrebu. One su u načelu bile proglašene
heretičkima i među njih se ubrajaju primjerice spisi kataloskog liječnika i alkemičara Arnalda
iz Villanove (De misterio cymbalorum Ecclesie i Epistola ad episcopum Valentinum de
reprobatione nigromantie ficcionis – rasprava o crnoj magiji). Osim alkemičarskih, nekih
astroloških i magijskih knjiga, problematične su bile i one koje se bave aktualnom političkom
i društvenom situacijom – npr. Danteova De Monarchia koja je svojedobno uvrštena u
crkveni popis zabranjenih knjiga (Index liber prohibitorum), te Boccacciov Decameron, koji
je, zanimljivo, bio zabranjen tek u 16. st.70
7. Zaključak
U ovome radu predstavljen je ukratko razvoj knjige u srednjem vijeku, s naglaskom na
bitne promjene u proizvodnji, percepciji i korištenju knjige, koje se se značajno odrazile na
nastanak industrije knjiga kakvu danas poznajemo. Otkriće kodeksa kao novog oblika knjige,
zamjena papirusa s pergamenom te naposljetku papirom, razdvojeno pisanje riječi, rečenica i
odlomaka, unošenje kazala, autorskih bilješki i uređivačkih komentara u knjige, razvoj novih
fontova i općenito prilagodba knjige novom tipu čitatelja – autonomnom čitatelju, javne
knjižnice, te na koncu pojava tržišta knjigama i izum pomičnog tiska ne samo da su uvelike
obilježili današnji fizički oblik knjige, već su i pridonijeli čitateljskoj svijesti, širenju
obrazovanja i sve većoj literarnoj produkciji, te stoga ne smiju biti zanemareni kada je riječ o
proučavanju povijesti knjige i književnosti.
U radu je također prikazan put knjige u srednjem vijeku, od njene, tada još dugotrajne i
ručne, produkcije do dospijeća u ruke čitatelja, rijetkih u ono vrijeme. Zaista je ogroman
napor bio potreban da se bilo koja knjiga ručno prepiše na način da bude prihvatljiva i korisna
budućem čitatelju, a da i ne govorimo o remek-djelima iluminacije i kaligrafije,
69
Stipčević, Aleksandar: Socijalna povijest knjige u Hrvata, ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2004., str. 327-350. 70
ibd., str. 242-249.
24
najreprezentativnijim i najrjeđim primjercima knjiga u srednjem vijeku, koje su se baš zbog
svoje umjetničke vrijednosti i kulturnog značaja očuvale do današnjeg dana.
Ipak, u otkrivanju cjelokupnog korpusa srednjovjekovnih knjiga valja istraživati dublje i
tražiti manje reprezentativne, dostupnije i šire popularne knjige. Čitatelj toga vremena, kao i
danas, treba knjige koje su mu ponajprije korisne u stjecanju nekih znanja, a ako ima
slobodnog vremena i financijskih sredstava, tada poseže i za književnim djelima, među
kojima umjetnička vrijednost nerijetko može varirati od popularne 'lake' do 'teške' literature.
Neminovno je uvidjeti da knjige i nakon srednjeg vijeka još dugo ostaju teško
dostupnima siromašnijim slojevima, dakle velikoj većini stanovništva, kojoj nedostaje i
materijalnih sredstava, obrazovanja, slobodnog vremena, a time i interesa za knjigu, te stoga o
čitateljskoj recepciji u modernom smislu ne može biti govora. Ipak, polagan i težak razvoj
slobodnog tržišta knjigama započinje već krajem srednjeg vijeka, a prati ga porast broja
čitatelja i porast literarne produkcije.
Neki od autora na koje se referira ovaj rad skloni su zastupanju jedne teorije, jednog
uzroka koji ističu kao 'glavni' pokretač sve veće produkcije i recepcije knjiga krajem srednjeg
vijeka. Je li to bila pojava razmaka među riječima, indeksa i broja stranica, procvat
sveučilišta, pošast kuge i pad cijena knjige, pojava autonomnog čitatelja, pojava knjige na
narodnim jezicima, utjecaj humanizma i renesanse, pojava svjetovne literature, otkriće papira
i tiska, osnivanje knjižnica ili nešto treće? Teško je ustanoviti što je od toga izvršilo
najpresudniji učinak na povijest knjige, i što je od navedenoga uopće jedno drugome bilo
uzrok, a što posljedica. Stoga je nemoguće zastupati samo jednu teoriju kada je riječ o
povijesti knjige, koja je toliko vezana uz složenu tehnološku, socijalnu, političku i kulturnu
povijest svijeta. No možemo reći da su sva ta otkrića i promjene vezane uz knjigu u srednjem
vijeku zasigurno potaknule pozitivne društvene promjene koje će uslijediti i pridonijele su
tome da knjige polako postanu ne samo dostupnima svim slojevima društva, već i
nezaobilaznim dijelom svakodnevnog života.
25
5. Korištena literatura:
1. Burford Rawlings, Gertrude: The Story of Books, D. Appleton and Company, New
York, 1901. (http://www.aboutbookbinding.com/story/12.html)
2. Drogin, Marc: Calligraphy of the Middle Ages and How to Do it, Dover Publications,
New York, 1982.
3. Filippone Overty, Joanne: The Cost of Doing Scribal Business: Prices of Manuscript
Books in England, 1300–1483. Book History, Volume 11, The Johns Hopkins
University Press, 2008.
4. Johnston, Ruth A.: All Things Medieval – An Encyclopedia of the Medieval World,
Greenwood, Santa Barbara, 2011.
5. Paden, William D.; Paden, Frances Freeman: Troubadour Poems from the South of
France, Boydell & Brewer, 2007., str. 7.
6. Ruude, Jay: Medieval Literature – Encyclopedia of Medieval Literature, Facts On
File, New York, 2006.
7. Saenger, Paul: Space Between Words: The Origins of Silent Reading. Stanford
University Press, 1997. (http://www.sup.org/book.cgi?id=683)
8. Sizer, Michael Alan: Making Revolution Medieval: Revolt and Political Culture in
Late Medieval Paris, ProQuest, 2008.
9. Stipčević, Aleksandar: Socijalna povijest knjige u Hrvata, ŠKOLSKA KNJIGA,
Zagreb, 2004.
10. http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=102432: Kapetanović,
Amir: Lucidarij iz Petrisova zbornika; Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb,
2009.
11. http://news.discovery.com/history/oldest-european-medieval-cookbook-found-
130417.htm
12. http://www.aboutbookbinding.com/story/12.html
13. http://www.aboutbookbinding.com/story/13.html
14. http://www.bbc.co.uk/tyne/features/gospels/gospels_tense_past.shtml
15. http://web.ceu.hu/medstud/manual/MMM/about.html - priručnik nastao u sklopu
projekata za očuvanje kulturnog naslijeđa na Odsjeku za srednjovjekovne studije
(Department of Medieval Studies), Central European University, Budimpešta
16. http://web.ceu.hu/medstud/manual/MMM/frame12.html
17. http://web.ceu.hu/medstud/manual/MMM/frame16.html
18. http://web.ceu.hu/medstud/manual/MMM/frame17.html
19. http://www.facsimilefinder.com/facsimile/463/the-divine-comedy-dante-poggiali
20. http://www.moleiro.com/en/books-of-medicine/tacuinum-sanitatis.html
21. http://www.regia.org/manscrpt.htm
22. http://www.thearma.org/manuals.htm
23. http://www.wdl.org/en/item/10650/
26
Slikovni prilozi:
Slika 1: Samostan San Salvador de Tabara, sa skriptorijem na katu, Španjolska, 12. stoljeće.
The Pierpont Morgan Library, New York, MS 429, Folio 183.
Izvor: http://www.studyblue.com/notes/note/n/romanesque-art-midterm/deck/1306535
27
Slika 2: Evanđelistar iz Lindisfarnea, Engleska, nastao oko 700. g., British library
Izvor: http://www.bl.uk/onlinegallery/ttp/lindisfarne/accessible/introduction.html#content
Slika 3: Medicinsko-herbalni priručnik, na lat., Engleska, kasno 12. st., Bodleian Library,
Oxford. fols. 26v-27r.
28
Izvor: http://www.bodley.ox.ac.uk/dept/scwmss/wmss/medieval/mss/ashmole/1462.htm
Slika 4: (lijevo) Iluminirani prijepis filozofskog teksta: Aristotelova Etika, 14. st. Bruxelles.
Izvor: Bibl. Royale, Ms. 9505 - 6, f. 2v.
Slika 5: (desno) Stranica ilustriranog časoslova, s pozlatom, na lat., Nizozemska; nastao
između 1420. i 1430.
Izvor: Bodleian Library, Oxford. Fol.41.r
29
Slika 6: Roman o Lancelotu, Francuska, 1. pol. 14. st., Royal MS 20 D. iv, f. 1r
Izvor:
http://britishlibrary.typepad.co.uk/digitisedmanuscripts/2012/11/#sthash.ATN0cehy.dpuf