Povijest knjige u srednjem vijeku PDF

Sveučilište u Zagrebu Datum: 11. rujna 2013.

Filozofski fakultet Zagreb

Odsjek za komparativnu književnost

Povijest knjige u srednjovjekovnoj Europi

Seminarski rad iz kolegija Povijest knjige i povijest književnosti

Nositelj kolegija: Studentica:

dr. sc. David Šporer, docent Marina Brezović

2

0. Sadržaj

1. Uvod .................................................................................................................................... 2

2. Produkcija knjiga u srednjem vijeku ................................................................................... 3

2.1. Od svitka do kodeksa – promjene u procesu proizvodnje knjige ..................................... 3

2.2. Srednjovjekovni samostani, knjižnice i prepisivačka djelatnost ...................................... 4

2.3. Važnost knjige kao materijalnog artefakta ....................................................................... 7

3. Principi i noviteti u unutrašnjem oblikovanju srednjovjekovnih knjiga .............................. 9

4. Tvorci srednjovjekovnih manuskripta ................................................................................ 11

5. Trgovina knjigama u srednjem vijeku ................................................................................ 12

6. Srednjovjekovni čitatelj; popularna djela, njihovo autorstvo i recepcija ............................ 17

7. Zaključak ............................................................................................................................. 23

8. Korištena literatura .............................................................................................................. 25

Slikovni prilozi ........................................................................................................................ 26

1. Uvod

Cilj je ovoga rada istražiti i objasniti tehnološke, kulturne i socijalne procese i promjene

vezane uz povijest knjige u srednjem vijeku. Srednji je vijek veoma opsežno i kompleksno

područje za proučavanje kulturne povijesti; između njega i modernog doba postoji značajan

kulturološki odmak, a svjedočanstva i zapisi iz toga vremena rijetki su i teško dostupni, pa ga

stoga i većina proučavatelja povijesti knjige zaobilazi, koncentrirajući se više na razdoblja od

16. stoljeća nadalje. Međutim, upravo to još uvijek nedovoljno istraženo i kulturološki

različito razdoblje privlači sve više pažnje i u današnje vrijeme. A vodeći se za mišlju da je

potrebno najprije poznavati prošlost, pa i onu dalju, da bi se što bolje razumjelo sadašnje

stanje, proučavanje povijesti knjige mora nas u nekom trenutku dovesti do srednjeg vijeka.

U ovome radu bit će prikazane, u najkraćim crtama i s ponekim primjerom, okolnosti

nastanka knjiga u srednjem vijeku, principi fizičkog oblikovanja knjige kao artefakta, te put

od srednjovjekovnih prepisivača knjiga, preko posrednika (ako ih je bilo) do čitatelja, a usto

će se istražiti i kakve su knjige, kako i zašto, nalazile najveću recepciju u to doba.

3

Na temelju toga moći će se zaključiti što je, i na koji način, obilježilo srednjovjekovnu

knjigu, pratiti kako se knjiga razvijala i koji je značaj imala u tim prijelomnim stoljećima, te

koji su čimbenici iz toga vremena bili osobito značajni za produkciju, trgovinu i recepciju

knjiga u vremenima koja slijede.

2. Produkcija knjiga u srednjem vijeku

2.1. Od svitka do kodeksa – promjene u procesu proizvodnje knjige

Europskom srednjem vijeku prethodilo je razdoblje velikih civilizacija – Grčke i Rima,

čiji će se utjecaj osjećati još stoljećima nakon njihova zamiranja – između ostaloga i u pisanoj

riječi. Uslijed prirodnih neprilika i burnih povijesnih zbivanja (posebno nakon prodora

barbarskih plemena i pada Zapadnog rimskog carstva 476. g.), većina antičkih zapisa nije

ostala sačuvana. Rijetke knjižnice i samostani sačuvali su blaga antičke i srednjovjekovne

kulture. Kroz srednji vijek možemo pratiti sporo širenje pisane riječi, od pojedinačnih

primjerka knjige, koji su prepisivanjem bili umnožavani, do masovne proizvodnje

zahvaljujući izumu tiskarskog stroja. No prije toga, važnu prekretnicu u proizvodnji i recepciji

literature donio je izum kodeksa – novog formata knjige koji je zamijenio dotadašnje svitke.

Kodeks (lat. codex) oblik je knjige kakvu i danas poznajemo – niz stranica teksta

uvezanih u korice. Nastanak kodeksa veže se uz upotrebu diptiha u starom Rimu. Diptih se

sastojao od dviju ili više preklopivih drvenih pločica, međusobno povezanih i izvana

prekrivenih kožom, a unutrašnjosti prekrivene voskom. Po voštanoj površini pločica pisalo se

stilusom, pisaljkom s metalnim vrhom. Tekst se moglo jednostavno izbrisati jer je stilus na

drugoj strani imao malu lopaticu, kojom se vosak poravnavao. Pretpostavlja se da je oblik

diptiha bio inspiracija za izradu prvih kodeksa. Oni se pojavljuju na prijelazu iz staroga u

srednji vijek, i to sačinjeni od stranica papirusa umetnutih u drvene korice.1

Antički pisari i pisci pisali su na svitcima od papirusa. Ubrzo se počinje primjenjivati

bolji materijal kao podloga za pisanje: pergamena, dobivena od životinjske kože. Obrađena

teleća ili ovčja koža bila je izdržljiviji materijal od papirusa, a zbog debljine i dobro upijajuće

strukture, po njoj se moglo pisati s obje strane, što je značilo uštedu materijala. Po svicima od

papirusa pisalo se samo s unutrašnje strane, a budući da ih se moralo namotavati i odmotavati,

1 Stipčević, Aleksandar: Socijalna povijest knjige u Hrvata, ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2004., str. 118.

4

iz današnje perspektive nisu bili osobito praktični za korištenje. Pogreške u pisanju uklanjale

su se struganjem površinskog sloja pergamene (što je kod poroznog papirusa nemoguće), a

zbog čvrste strukture pergamena bolje podnosi tintu i boje te omogućuje kompleksno

oslikavanje. Nije bila rijetkost ni potpuno struganje već ispisanih tekstova na pergameni da bi

se dobio 'reciklirani' materijal za pisanje. Osim toga, pergamena je kao materijal (unatoč

skupoj proizvodnji), ipak bila mnogo lakše dostupna po cijeloj Europi, nego papirus koji se

uvozio iz Egipta. Kodeksi od pergamene zbog jednostavnog su listanja bili puno praktičniji i

za čitanje i traženje informacija. Korice (omot od tkanine, drva ili kože) puno su bolje štitile

sadržaj stranica od nepovoljnih vanjskih uvjeta i zato je kodeks bio zahvalniji za transport i

dugotrajniji. 2

Korisnost ovog novog oblika knjige ubrzo su zapazili kršćanski klerici, koji početkom

srednjeg vijeka počinju sa sve življom djelatnošću produkcije i prepisivanja crkvenih knjiga,

najprije za svoje (liturgijske) potrebe, a onda ponovno otkrivaju i zaboravljena djela antičkih

autora, te uviđaju važnost njihova očuvanja prepisivanjem.3

Osim pergamene, od 13. st. u Europi se sve više koristi i papir – koji se najprije uvozio

iz arapskog svijeta, a zatim i proizvodio u europskim manufakturama. A. Stipčević ističe kako

papir ni po čemu nije bio bolji materijal od pergamene, osim po cijeni – krajem srednjeg

vijeka bio je 6 puta jeftniji od pergamene. Pergamena se otada koristi sve rjeđe i uglavnom za

prestižne knjige ili dijelove knjiga, a papirnata knjiga postupno posve osvaja tržište. 4

2.2. Srednjovjekovni samostani, knjižnice i prepisivačka djelatnost

Iako su crkve i samostani u srednjem vijeku najčešće bili centri oko kojih su se

formirala naselja, mnogi od samostanskih komplekasa bili su zbog nedostatka ljudi ili svoje

izolirane pozicije slabo čuvani, a zbog vrijednih liturgijskih predmeta i knjiga koje su

pohranjivali bili su izloženi stalnoj opasnosti od napada pljačkaša, posebno u ranom srednjem

vijeku. Stoga su rani samostani bili građeni nalik na kule, s tornjem i zvonikom na vrhu, s

uskim prozorima, okruženi obrambenim zidom. Knjižnice i skriptoriji (lat. scriptorium –

2 Stipčević, Aleksandar: Socijalna povijest knjige u Hrvata, ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2004., str. 73-74.

3 ibd., str. 121-124.

4 ibd., str, 124-125.

5

prostor za prepisivanje knjiga) često su se nalazili na gornjim katovima.5 Tamo se moglo doći

samo uspomoć ljestava, koje bi redovnici povlačili za sobom kada bi bili prisiljeni bježati

prema vrhu zgrade. U tom slučaju, jedinu opasnost za redovnike i njihove knjige predstavljala

je još vatra.6

Osim svećenstva, treba istaknuti i ulogu aristokracije u očuvanju i širenju kulture knjige

u srednjem vijeku. Među njima prvi se istaknuo Karlo Veliki, koji je u 8. st. gradio škole,

skriptorije i knjižnice, te je, posebno na svom dvoru, poticao prepisivanje i očuvanje starih

tekstova. Da bi naglasio važnost obrazovanja, i sam je dao primjer drugima, pohađajući školu

zajedno sa svojim sinovima.7

Samostani su obrazovali nove naraštaje pisara, uglavnom redovnika, ali i laika koji bi se

prihvatili te djelatnosti. U Hrvatskoj samostanske prepisivačke radionice postoje od 11. st. i

vežu se uglavnom uz tri crkvena reda: benediktince, franjevce i dominikance. Tu se obavljalo

ne samo prepisivanje, već i korektura teksta, izrada inicijala i minijatura, tinte i boja, pisaćeg

pribora i pergamene, uvezivanje i sl., pa su u njima radili ljudi različitih zanimanja i vještina.8

Benediktinske i franjevačke knjižnice sadržavale su uglavnom knjige nabožnog sadržaja, dok

su dominikanske bilo puno raznolikije i redovito su imale knjige iz „sedam slobodnih

umijeća“ – gramatike, retorike i logike, te aritmetike, geometrije, glazbe i astronomije.9

Iako su se uz redovnike i svjetovni ljudi počeli baviti izradom knjiga, samostanska je

izrada još neko vrijeme značila prestiž, pa tako i jedan franjevački statut iz 13. st. propisuje

da: „braća ne povjeravaju pisanje graduala i sličnih knjiga svjetovnjacima, ako imaju braću

koja su sposobna pisati takve knjige. Ako braća ne znaju pisati, neka ih starješine prisile da

nauče i da se osposobe za takav posao.“10

U 14. i 15. st. sve se više spominju svjetovni pisari,

scriptori ili magistri, koji nerijetko organiziraju vlastite radionice. Budući da u to doba raste

interes trgovaca, liječnika i drugih profesija za knjigu, u većim gradovima (npr. Zadar,

Zagreb, Dubrovnik) laički pisari i radionice prepisuju djela svjetovnog i crkvenog karaktera

po narudžbi. Neki od poznatijih hrvatskih profesionalnih pisara–laika bili su npr. Vid

5 Slika 1: Samostan San Salvador de Tabara, sa skriptorijem na katu, Španjolska, 12. stoljeće. The Pierpont

Morgan Library, New York, MS 429, Folio 183. (na kraju ovoga rada – vidi Slikovni prilozi) 6 Drogin, Marc: Calligraphy of the Middle Ages and How to Do it, 1982, Dover Publications, New York, str. 24.

7 http://www.regia.org/manscrpt.htm

8 Stipčević, Aleksandar: Socijalna povijest knjige u Hrvata, ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2004., str. 74-75.

9 Ibd., str. 27-37.

10 Ibd., str. 79.

6

Omišljanin i magister Gregorius iz Zagreba.11

Samostalni pisari u drugim europskim

zemljama često su putovali od mjesta do mjesta nudeći svoje usluge, u nadi za stalnim

zaposlenjem kod nekog bogatog poslodavca. Oni najuspješniji, poput Francuza Jeana Mielota

u prvoj polovici 15. st., radili su na dvoru, prikupljali stare manuskripte i u suradnji s vrsnim

iluminatorima stvarali knjige posebne umjetničke vrijednosti za kraljevsku kolekciju.12

U doba humanizma i renesanse raste oduševljenje antičkim rukopisima, pa se i mnogi

neprofesionalni (imućniji i obrazovaniji) pojedinci, bibliofili, prihvaćaju prepisivanja knjiga –

primjerice Juraj Benja iz Zadra ili Petar Cipiko iz Trogira, koji su u svojim kućama

organizirali prepisivačke radionice i tako očuvali brojne antičke i novije tekstove.13

Ovdje

treba također spomenuti kneza Novaka Disislavića koji se u 14. st. sam prihvatio prepisivanja

hrvatskog glagoljskog misala, koji danas po njemu nosi naziv Misal kneza Novaka. Iako je

obavljao bitne političke dužnosti (župan, knez, kraljevski vitez), iz ljubavi prema knjizi sam je

prepisao i oslikao cijeli misal 'za spas svoje duše', kako stoji na kraju knjige.14

U 12. i 13. st. u Europi niču prva sveučilišta; nova mjesta produkcije znanja, primjerice

u Bologni 1088., zatim u Cambridgeu, Oxfordu, Napulju, Lisabonu, Parizu, Orleansu, Upsali

itd. Uz njih nastaju i nove knjižnice, u načelu dostupne svima, a ne samo učenjacima. To

znači da su ljudi mogli i na druge načine, osim kupovinom, doći do knjiga. Sveučilišne

knjižnice, poput one u Sorbonni, sa preko 2 000 naslova, omogućavale su posudbu knjiga

svakome tko ostavi svoje podatke i određeni depozit kao jamčevinu za knjigu. Tu su praksu

nerijetko primjenjivale i samostanske knjižnice.15

One su svoje najvrjednije knjige usto čuvale

vezujući ih lancima za police (okovane knjige – libri catenati), a običaj se kasnije proširio i na

sveučilišne knjižnice. U Hrvatskoj se prve okovane knjige spominju u 14. st. u Zagrebu.16

Samostanske knjižnice, posebno one dominikanske, bile su otvorene i svjetovnjacima, budući

da su sadržavale i naslove profanog sadržaja – književne, znanstvene i druge tematike, no

česti su bili slučajevi nevraćanja posuđenih knjiga. Stoga su se donosile odredbe o zabrani

iznošenja knjiga izvan knjižnice ili prijetnje kaznom u slučaju nevraćanja knjige, a među

najtežim kaznama bilo je i crkveno izopćenje.17

11

Stipčević, Aleksandar: Socijalna povijest knjige u Hrvata, ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2004., str. 59, 81. 12

Drogin, Marc: Calligraphy of the Middle Ages and How to Do it, 1982, Dover Publications, New York, str. 31. 13

Stipčević, Aleksandar: Socijalna povijest knjige u Hrvata, ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2004., str. 83-84. 14

Ibd., str. 62-63. 15

Sizer, Michael Alan: Making Revolution Medieval: Revolt and Political Culture in Late Medieval Paris, ProQuest, 2008. Str 281-288. 16


Ibd., str. 280.

7

U razvijenom srednjem vijeku raste broj privatnih knjižnica, a njihovi su vlasnici u 14. i

15. st. najčešće bili aristokrati te bogatiji srednji sloj – trgovci, liječnici i gradski bilježnici.

Knjige su često posuđivali i svojim sugrađanima, a na hrvatskim prostorima 'veliki' su

bibliofili imali u prosjeku po tridesetak knjiga.18

Osim već spomenutih Benje i Cipika, veliki

su bibliofili bili i dubrovački kardinal Ivan Stojković (sa šezdesetak skupljenih rukopisa),

Ivan Vitez od Sredne i nećak mu Ivan Česmički (Janus Pannonius).19

Od engleskih

kolekcionara knjiga najpoznatiji je Richard de Bury. On je svojedobno posjedovao najveći

broj knjiga u zemlji, koje je ostavio oksfordskom sveučilištu. Guy de Beauchamp nije puno

zaostajao, a većinu njegove kolekcije čine romani i druga djela popularne svjetovne tematike.

Na europskom kontinentu najvećim se skupljačima knjiga u to doba smatraju ugarski kralj

Matija Korvin te Frederick, vojvoda od Urbina. Korvinova knjižnica sadržavala je svojedobno

50 000 knjiga, no većina je uništena u kasnijem napadu Osmanlija.20

2.3. Važnost knjige kao materijalnog artefakta

Budući da su knjige, kao i samo znanje, u srednjem vijeku bile uglavnom skupe i teško

dostupne, puno veća pozornost nego danas bila je pridavana materijalnoj strani knjige. Takav

se odnos prema knjizi zadržao još i stoljećima nakon srednjeg vijeka, sve do modernog doba u

kojem su knjige i pismenost prestale biti rijetkost i postale dijelom svakodnevice.

Da bi se istaknulo važnost sadržaja knjige, te da bi ga se i vizualno približilo čitatelju i

impresioniralo ga, ranosrednjovjekovni prepisivači razvili su umjetnost lijepog pisanja

(kaligrafije) i oslikavanja knjiga minijaturama (iluminacije). Pritom su se koristila ravnala (za

prethodno povlačenje redaka), razne pisaljke, kistovi i boje, a za potrebe bogate iluminacije i

pozlata, srebro i sl. Promjene su, osim u stilovima ukrašavanja knjiga kroz stoljeća, vidljive i

u primjeni različitih, sve naprednijih fontova slova. Pisari u skriptoriju Karla Velikog (8. st.)

zamijenili su ranije korišten, široki uncijalni stil pisanja uvođenjem karolinškog pisma, koje je

bilo praktičnije za pisanje i omogućilo je pisanje više sadržaja na jednoj stranici (dakle uštedu

skupocjene pergamene). Iz karolinškog fonta razvija se u 12. st. uski, šiljati i dekorativniji –

gotički font, koji će ostati u primjeni ne samo do kraja razdoblja manuskripta, već će se

18


ibd., str. 38-42. 20

Burford Rawlings, Gertrude: The Story of Books, D. Appleton and Company, New York, 1901. http://www.aboutbookbinding.com/story/12.html

8

zadržati i u tiskanim knjigama još stoljećima nakon Gutenberga, koji je taj font koristio u

svojem pomičnom tisku. Pritom treba spomenuti da je Gutenbergovo 1. tiskano izdanje

Biblije vizualno bilo gotovo isto kao i rukopisni primjerci – slova su doduše bila otisnuta

strojno, ali bojenje inicijala, dodavanje iluminacija i sav posao uvezivanja odrađeni su nakon

tiskanja opet rukom, u tradiciji prijašnjih manuskripta, jer još neko vrijeme nije bilo

tehnologije da se sve faze izrade knjige odrade strojem.21

Što je djelo bilo važnije tematike (a religiozna je bila na prvom mjestu) i što je bogatiji i

utjecajniji bio budući vlasnik knjige, to je veća pozornost kod izrade knjige bila pridavana

njenom materijalnom oblikovanju. Krajnji rezultati često su bili jedinstvena umjetnička djela,

koja objedinjuju dugotrajni majstorski rad nekolicine osoba – od proizvođača pergamene,

preko prepisivača teksta, komentatora, iluminatora, do uvezivača i čak – u nekim slučajevima

– zlatara i draguljara, koji su bili zaslužni za završno umjetničko oblikovanje korica knjige.

Najbogatije ukrašeni kodeksi religijske namjene bili su dobro čuvani u knjižnicama i

crkvama, ili u posjedu careva i kraljeva, te onda izlagani samo u posebnim ceremonijalnim

prilikama, u svrhu iskazivanja vladareva prestiža i vlasti koja mu je legitimirana i od strane

Crkve. Takve su knjige često služile i kao diplomatski darovi među svjetovnim i crkvenim

moćnicima.

Značaj koji su knjige oduvijek imale za zajednicu dobro ilustrira primjer Evanđelistara

iz Lindisfarnea 22

, tj. put koji je ta knjiga prošla da bi ostala sačuvana kroz 1300 godina svog

postojanja. Evanđelistar je bio posebno izrađen za samostan u Lindisfarneu, te je zalaganjem

redovnika preživio gotovo stogodišnje razdoblje stalnih vikinških najezda na to mjesto.

Naposljetku su redovnici napustili samostan 875. g. i ponijeli knjigu sa sobom u Durham na

sjeveru Engleske, odakle je za vrijeme napada Vilima Osvajača 1069. bila preseljena nakratko

natrag u Lindisfarne, pa opet u Durham, te zatim u 16. st. u London. U 17. st. knjiga se

nalazila u privatnom vlasništvu Sir Roberta Cottona, koji ju je poklonio British Museumu.23

Sličnu je sudbinu doživjela i vjerojatno najstarija knjiga u Hrvatskoj, Splitski evanđelistar, iz

5. ili 6. st., koji su stanovnici Salone ponijeli sa sobom bježeći pred napadom barbara, a zatim

je prenesen u Split, u Dioklecijanovu palaču.

21

Burford Rawlings, Gertrude: The Story of Books, D. Appleton and Company, New York, 1901. http://www.aboutbookbinding.com/story/12.html 22

Slika 2: Evanđelistar iz Lindisfarnea, Engleska, nastao oko 700.g., British library 23

http://www.bbc.co.uk/tyne/features/gospels/gospels_tense_past.shtml

9

3. Principi i noviteti u unutrašnjem oblikovanju srednjovjekovnih knjiga 24

Srednjovjekovni kodeksi slijedili su međusobno slične, ako ne i iste, konvencije

strukturiranja teksta. Knjiga obično počinje naslovom – titulus, te imenom autora, ako je

poznato. Prva stranica može sadržavati i podnaslov – inscripciju (subskriptio), u kojem piše

mjesto i vrijeme nastanka knjige, te ponekad i colophon – ime pisara (scribusa) i eventualno

onoga tko je naručio knjigu. Naravno, svi su ti dijelovi, osim naslova, bili opcionalni, i rijetki

manuskripti sadrže sve ove podatke, no takva forma unutrašnjeg oblikovanja knjige zadržala

se više-manje sve do danas.

Incipit (lat. 'počinje') je formula kojom se označava početak teksta, obično grafički

naglašen ukrašenim inicijalnim slovom. U knjigama koje sadrže više različitih dijelova, svaki

od njih ima svoj incipit (npr. četiri Evanđelja). Nasuprot njemu, postoji i explicit ('otkriveno' -

završetak) – formula koja označava kraj teksta ili dijela teksta. Neki manuscripti imaju i

oznake pripadnosti određenoj kolekciji, instituciji ili osobi. Te se oznake nazivaju ex libris, i

češće su na početku manuskripta.

Indeks, ili kazalo sadržaja, pojavljuje se kao rezultat promjena u načinu čitanja. Prije

toga knjige su se čitale sporo, u kontinuitetu od prve do zadnje stranice. S pojavom javnih

sveučilišta mijenja se i pristup knjigama. Studenti, profesori, kojima tada knjige postaju

nužne, zahtijevaju knjige u kojima se informacije mogu brzo i lako pronaći, bez iščitavanja

cijelog sadržaja knjige. Zato često i podnaslovi u indeksu nose kratke opise onoga o čemu je

riječ u pojedinom poglavlju.

Označavanje stranica razvijalo se vrlo postupno. Prvo se na dno stranice zapisivala

samo prva riječ sljedeće stranice (engl. catchwords), da bi se naznačio pravilan redoslijed

araka i time uvezivačima knjiga olakšao posao. Kasnije su se umjesto toga počeli koristiti

razni znakovi, slova za oznake pojedinih araka (Ai, Aii, Aiii... Bi, Bii...) te na kraju rimski

brojevi za oznake stranica. U 12. i 13. st. povećava se broj ljudi koji sudjeluju u izradi

manuskripta: tu su sada i rubrikatori (koji ispisuju dijelove teksta u boji, obično crvenoj),

minijaturisti, korektori i sl. Budući da je oko jednog manuskripta istovremeno radio veći broj

ljudi (svatko na svojem svežnju stranica), povećavala se mogućnost zamjene redoslijeda

24

http://web.ceu.hu/medstud/manual/MMM/frame12.html

10

stranica, te njihovo obilježavanje postaje pravilom od 12. st. nadalje. Brojevne oznake

stranica prvi puta se pojavljuju u 13. st. i brzo nalaze široku primjenu.

Rukopisi srednjovjekovnih tekstova obično imaju vrlo pravilno pozicioniran glavni

tekst unutar margina stranice. Čitatelji su u srednjem vijeku imali običaj margine popunjavati

(obično sitnijim rukopisom) svojim komentarima, ispravcima pogrešaka u tekstu, referencama

na druge tekstove slične tematike, citatima i različitim oznakama za lakše snalaženje po

knjizi. U dekorativnijim manuskriptima prostor margine bio je pak namijenjen popratnim

slikama i ukrasima.

Naslovnice su ponekad bile posebno ukrašene, toliko da je zbog izrazite dekorativnosti

čitljivost naslova padala u drugi plan. Velika početna slova rečenica – inicijali – bili su obično

istaknuti crvenom ili plavom tintom i većim, širim fontom od ostatka teksta. Ipak, veličinom i

ukrasima ponajviše su se isticali inicijali na početku pojedinih ulomaka. Oni su nerijetko, kao

i naslov, predstavljali mala remek-djela oslikana u više boja, uz često korištenje pozlate.

Od inovacija na području proizvodnje knjiga u srednjem vijeku, Paul Saenger ističe da

je uvođenje razmaka između riječi u tekstu ponajviše utjecalo na promjenu čitalačkih

navika.25

Dok je danas čitanje tiha i samotna djelatnost, u početku se čitalo naglas, bilo u

skupini, ili u osami, uz tiho mrmorenje pročitanih riječi. Do tihog čitanja, koje prema kraju

srednjeg vijeka postaje sve češće, došlo je zbog promjene u načinu korištenja knjiga. U

antička vremena, tekstovi pisani u kontinuitetu (scriptura continua) čitali su se i odgonetavali

polako i naglas, a u srednjem vijeku javlja se potreba za što bržim stjecanjem sve većeg

korpusa znanja, uglavnom iz djela novootkrivenih antičkih autora. Autor navodi da su razmak

između riječi prvi počeli stavljati irski pisari u 8. i 9. st. da bi si olakšali čitanje. Inovacija se

proširila po skriptorijima diljem Europe krajem 10. st., a otada se redovito koriste ne samo

razmaci među riječima, već i (u početku jednostavniji) dijakritički znakovi.

Istovremeno, budući da produkcija literature raste, polako se širi i naobrazba, a time i

povećava broj onih koji čitaju. Pojavljuje se autonomni čitatelj, jer budući da je pismen, ne

trebaju mu čitati drugi. Knjige su mu sada dostupnije, može ih birati prema interesu i potrebi,

i stoga se može samostalno i iz vlastite motivacije posvetiti čitanju onoga što ga zanima.

Također, zahvaljujući drugim novitetima u knjizi (vidljivoj podjeli teksta na odlomke,

rečenice i riječi, te uvođenju broja stranica i indeksa) čitanje je brže i lakše, kao i snalaženje u 25

Saenger, Paul: Space Between Words: The Origins of Silent Reading. Stanford University Press, 1997. http://www.sup.org/book.cgi?id=683

11

tekstu i pronalaženje potrebnih informacija, dok iščitavanje teksta u cjelini nije više nužno.

Ciklički gledano, možemo zaključiti: povećana produkcija knjiga uzrokovala je promjenu

čitalačkih navika u srednjem vijeku – to ima pozitivan efekt na mogućnosti obrazovanja –

povećanjem broja obrazovanih povećava se i broj autora, i posebno broj čitatelja. To, naravno,

opet povećava potrebu za knjigama i uzrokuje njihovu sve veću produkciju, i tako u krug do

modernih dana.

4. Tvorci srednjovjekovnih manuskripta

Kao što je već rečeno, zapisi o autoru ili prepisivaču manuskripta rijetki su u

srednjovjekovnim knjigama, a sve češće ih nalazimo tek pred kraj srednjeg vijeka, kada autori

i umjetnici polako izlaze iz kolektivne anonimnosti. Prepisivači i minijaturisti početkom

srednjeg vijeka bili su uglavnom redovnici i redovnice, a rjeđe svjetovnjaci. Ime prepisivača

manuskripta prvi puta je zabilježeno 586.g., u Evanđelistaru koji je kopirao pisar imenom

Rabbula.26

U evanđelistaru iz Lindisfarnea u Engleskoj (Lindisfarne Gospels), nastalom oko

700.g., sadržana je pak jedna od najopširnijih srednjovjekovnih referenci o osobama koje su

sudjelovale u stvaranju jedne knjige. Naknadno ju je dodao svećenik imenom Aldred u 10.st.,

koji je uređivao knjigu svojim komentarima i prijevodima na engleski između originalnih

redaka.27

Ovdje je prijevod njegovog zapisa na suvremeni engleski jezik:

Eadfrith, bishop of the church at Lindisfarne originally wrote this book for God

and St. Cuthbert - jointly - for all the saints whose relics are in the island. And

Ethilwald, bishop of the Lindisfarne islanders impressed it on the outside and

covered it - as he well knew how to do. And Billfrith, the anchorite, forged the

ornaments which are on the outside and adorned it with gold and with gems and

also with gilded-over silver - pure metal. And Aldred, unworthy and most

miserable priest, glossed it in English between the lines... Eadfrith, Ethilwald,

Aldred made or, as the case may be, embellished this Gospel Book for God and

Cuthbert.28

Od 12. st. nadalje u manuskriptima možemo sve češće vidjeti zapise o ljudima koji su

na njima radili. Naime, kako knjige u to doba postaju sve potrebnije, pisari i iluminatori se

osamostaljuju u svojoj djelatnosti, osnivaju radionice, zapošljavaju pomagače, ili pak putuju u

26

http://web.ceu.hu/medstud/manual/MMM/frame17.html 27

http://www.bbc.co.uk/tyne/features/gospels/gospels_tense_past.shtml 28

http://www.regia.org/manscrpt.htm

12

potrazi za poslom, pa im zapisi njihovih imena u rukopisima koje su prepisali ili ukrasili

stvaraju reputaciju i pomažu u nalaženju novih mušterija i pokrovitelja.29

Neki su od prepisivača uživali velik ugled u svojim gradovima i za to primali dobru

plaću, dok su oni manje vješti i savjesni bili na udaru učenih ljudi, koji su kritizirali brojne

pogreške u njihovim djelima. Pisari su toga bili svjesni, pa u srednjovjekovnim knjigama

često nalazimo njihove isprike zbog pogrešaka i lošeg rukopisa, kao i razna opravdanja –

nepodnošljive vremenske uvjete, loš materijal za pisanje i sl. Stoga su česte i komične opaske

prepisivača: Finito libro reddatur gratia Christo (Knjiga je gotova, Kristu hvala.)30

, To ja

pisah Mikula Ugrin na dan svetoga tela a ako je ruka kriva ali nij nego motika. (pisar se

ispričava da su mu fizički poslovi pokvarili finu motoriku pisanja)31

, Non laus scriptori sed

laus Christi genitori. Penna fuit vilis, et manus mea puerilis. (Ne ide pohvala pisaru, već

Kristu ocu. Pero je bilo loše, a moja ruka nevješta.)32

, To pisa on, ki voli vino nego vodu.

(česta opaska, gdje pisar implicira da teško živi i prisiljen je piti vodu umjesto vina).33

Na hrvatskim prostorima u 14. st. zabilježen je podjednak omjer crkvenih i laičkih

pisara, a u 15. st. bilježi se povećanje broja laičkih pisara koji pišu latinicom (18 laičkih : 15

crkvenih). Kod glagoljičnih knjiga uvelike prevladavaju crkveni pisari (19 crkvenih : 5

laičkih). Naravno, u to su uključeni samo oni pisari čiji nam je identitet poznat. Razvoj tiska

učinio je ručno prepisivanje tekstova na latinici nepotrebnim (jer su tiskane knjige bile bitno

jeftinije), no glagoljski pisari još su dugo nastavili djelovati na našim prostorima.34

5. Trgovina knjigama u srednjem vijeku

Knjige su u srednjem vijeku bile rijetka i vrijedna roba, pa su ih, osim imućnih

pojedinaca, naručivali samo oni kojima su zbilja bile potrebne. Najveći naručitelji bili su

crkvene zajednice, no krajem srednjeg vijeka raste i broj laičkih naručitelja, koji traže knjige

medicinskog, pravnog, literarnog i sličnih sadržaja.35

O odnosu naručitelja i proizvođača

najbolje svjedoče ugovori, koji su definirali bitne pojedinosti u izradi knjige, dok se u manjim

29


Stipčević, Aleksandar: Socijalna povijest knjige u Hrvata, ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2004., str. 51. 31

Ibd., str. 93. 32

Ibd., str. 92. 33

Ibd., str. 95. 34

Ibd., str. 100-101. 35

Ibd., str. 144.

13

sredinama to dogovaralo usmeno. Talijanski pisar Marellus potpisao je, primjerice, 1487. g.

ugovor o prepisivanju jedne knjige, a prva dva sveska poslat će opatu (naručitelju) na pregled.

Kako budu gotovi, sveske od 8 listova trebao je slati opatu, za što je dobivao po jedan

mletački dukat, no mora koristiti kvalitetnu pergamenu, korektno i lijepo pisati i koristiti

dobro pero.36

U ugovorima je uvijek bila određena cijena prijepisa i posebno cijena

iluminacije, ako je bila zatražena, te kakav materijal, tinta i boje će se koristiti. Za materijale i

životne troškove pisara obično se plaćalo unaprijed, dok bi se ostatak cijene (sam rad)

naplaćivao pri predaji gotove knjige naručitelju. Prepisivanje knjiga moglo je teći vrlo sporo.

Velike i ukrašene knjige prepisivale su se od pola godine do godinu dana, što se također

određivalo ugovorom. Tako se npr. svećenik Marin Kovačić obvezao prepisati i ukrasiti misal

za dominikanski samostan u roku od godine dana, no nije poštovao taj ugovor, pa su ga

dominikanci opominjali da završi rukopis što prije, Na kraju ga je predao uz veliko kašnjenje,

no nije poznato je li bio sankcioniran.37

Izrada knjiga nije uvijek bila isplaćivana u novcu. Zapisan je podatak kako je,

primjerice, 1174. g. engleski prior u St. Swithunu, Winchester, dao redovnicima iz

Dorchestera kao naknadu za kupovinu Bedeovih Propovijedi i Psaltera Sv. Augustina 12

mjera žita i bogato izvezeni plašt. Oko 1270. pak nalazimo podatak da je primjerak Biblije u

Engleskoj prodan za 50 maraka, ili oko 33 £. U to vrijeme prosječni je pisar zarađivao pola

pennija na dan. Oko 1380. g. troškovi izrade evanđelistara uključivali su oko 13 šilinga za

pisanje, 4 za iluminaciju, 3 za uvezivanje i 10 pennija na dan (za 18 dana) za pisareve

troškove.38

Na porast cijene pojedine knjige utjecali su: vještina njene izrade, što manji broj grešaka

u prepisivanju, lijepi inicijali i iluminacije, bogat uvez, kvaliteta pisaćeg materijala i starost

knjige.39

Vrsni pisari mogli su se obogatiti izradom knjiga, pa i u hrvatskim arhivima iz 14. i

15. st. nalazimo pisare koji su zaradom od ove djelatnosti kupovali kuće i imanja.40

Cijena

knjiga u 14. st. na našim prostorima iznosila je od 4 i pol perpera (knjiga u kožnom uvezu, iz

Padove) do 80 perpera (brevijar s Korčule). Usporedbe radi, godišnja plaća obrtnika i učitelja

36


Ibd., str. 97. 38

Burford Rawlings, Gertrude: The Story of Books, New York D.Appleton and Company, 1901. http://www.aboutbookbinding.com/story/12.html 39


Ibd., str. 101-102.

14

u Dubrovniku bila je oko 35 do 40 perpera, za isti se iznos moglo kupiti kuću ili imanje pored

grada, dok se roba ili robinju moglo kupiti i za manje, 21 perper.41

Prvi trgovci knjigama bili su upravo njihovi autori ili prepisivači. Prodaja i kupnja

knjiga vršila se često u prisutnosti svjedoka i javnog bilježnika, jer su knjige bile vrlo skupe.

No krajem 14. st. pojavljuju se prvi posrednici – trgovci koji uz ostalu robu prodaju i knjige,

te koji će nadalje određivati cijenu knjige. Na naše prostore knjige su stizale ponajviše iz

Venecije, jednog od najvažnijih tržišta knjiga u Europi, a kupovali su ih uglavnom trgovci u

dalmatinskim gradovima. Prvi poznati popis naručenih knjiga za hrvatsko tržište iz 1380-ih

godina sadržavao je 26 knjiga, od kojih većinom medicinskih, a narudžbu je obavio kanonik

Augustin, kojeg je zaposlio zadarski trgovac Luka Leonis.42

U vrijeme dok izdavaštvo još nije postojalo, u Engleskoj je primjerice postojao običaj

'objavljivanja' knjiga tako da se djelo tri dana čita pred vijećem Sveučilišta, ili pred javnim

sucima, koji su odlučivali je li djelo pogodno za javnost ili nije, i treba li u njega unijeti neke

izmjene. Trgovci knjigama nazivali su se „stationers“ možda zato što su obavljali svoj posao

na javnim mjestima (stations), ili pak zbog latinske riječi statio za trgovinu, budući da su

osim knjiga prodavali i pergamenu i pribor za pisanje. Oko 1403. u Londonu već postoji

društvo „of the Craft of Writers of Text-letter“, odnosno „those commonly called 'Limners'“

(iluminatori), koje te godine podnosi zahtjev gradskim vlastima da im se dopusti izbor

predstavnika, koji će brinuti da se trgovina knjigama odvija po zakonu. Zahtjev im je bio

odobren. 1501. g. osnovana je Company of Stationers, čiji se nastanak dovodi u vezu s ranijim

društvom.43

Michael Alan Sizer se u svojoj knjizi Making Revolution Medieval bavi uglavnom

društvenom situacijom u srednjovjekovnom Parizu, no kad se radi o trgovini knjigama, prikaz

Pariza može se lako preslikati na sva veća europska središta toga doba i dati nam vrlo dobru

sliku o konzumaciji knjiga u Europi krajem srednjeg vijeka.44

U knjizi se navodi kako je stopa pismenosti u talijanskim gradovima i u Parizu u 15. st.,

neposredno prije izuma Gutenbergova tiskarskog stroja, iznosila oko 10 %. U Parizu se u tih

10 % moglo ubrojiti: 5 000 studenata pariškog sveučilišta, svećenstvo, zatim još tisuće ljudi s

41


ibd., str. 175-176. 43

Burford Rawlings, Gertrude: The Story of Books, D. Appleton and Company, New York, 1901. http://www.aboutbookbinding.com/story/12.html 44

Sizer, Michael Alan: Making Revolution Medieval: Revolt and Political Culture in Late Medieval Paris, ProQuest, 2008. Str. 281-288

15

različitim administrativnim funkcijama na pariškom dvoru, većina aristokracije (sudeći po

njihovom pokroviteljskim djelatnostima, te pismima i nerijetko literarnim djelima koja su

ostavili) te velik broj trgovaca. Iz zapisa u Londonu (15. st.) proizlazi da je 58 % tamošnjih

trgovaca bilo pismeno.

Autor nadalje obrazlaže kako od 13. st. sve češća upotreba papira umjesto pergamene

bitno pojeftinjuje proces izrade knjiga, tako da dolazi do masovne proizvodnje knjiga i puno

prije izuma tiskarskog stroja. Zbog puno manjih troškova izrade knjiga, one postaju

dostupnije širim slojevima, potražnja se stoga povećava, i knjige se prepisuju u žurbi. S

padom cijene knjiga pada i kvaliteta rada, pa knjige postaju sve manje reprezentativne u

materijalnom smislu – od nekad rijetkih umjetničkih artefakata polako postaju zamjenjivim,

svakodnevnim predmetima. Ipak, njihova je društvena vrijednost još uvijek velika, jer su i

dalje statusni simbol. Mogli bismo reći da u to vrijeme knjige još uvijek predstavljaju

obrazovanje, materijalnu sigurnost, istančan ukus itd. Bogatiji slojevi nastoje ih skupiti što

više u svojim privatnim knjižnicama, a u oporukama se uz ostalu vrijednu imovinu vrlo često

spominju i rjeđi primjerci knjiga.

No Joanne Fillipone Overty u svojoj knjizi pak primjećuje da cijene knjiga u 14. st.

najprije rastu, da bi zatim opet padale u 15. st.45

Ona, objašnjavajući tu pojavu, izlaže drugu

zanimljivu teoriju. Uspoređujući cijene knjiga u 14. i 15. st., autorica ih je dovela u vezu s

epidemijom kuge u Europi u 14. st., koja je imala kratkoročne i dugoročne posljedice ne samo

na cijene knjiga, već i na povijest knjige općenito. Naime, u populaciji znatno prorijeđenoj

kugom nedostajalo je ljudi svih zanata, pa tako i onih koji su se bavili produkcijom rukopisa

(svećenstva i profesionalnih pisara i umjetnika – svjetovnjaka). Oni preostali imali su povećan

opseg posla, no zato su bili traženiji i plaće su im se znatno povećale. To je utjecalo na cijenu

završnog produkta – knjige, koja do kraja 14. st. zapravo uvelike poskupljuje (zbog cijene

rada). Dugoročno pak gledajući, treba uzeti u obzir da i plaće u ostalim djelatnostima rastu,

zbog nedostatka radne snage, pa sve veći broj ljudi uspijeva namaknuti sredstva za školovanje

svoje djece. Nova generacija obrazovanog građanstva treba i želi čitati, ali uglavnom knjige

na narodnim jezicima, dok im latinski nije više toliko potreban i ne uče ga. Stoga se u 15. st.

javlja potreba za novim knjigama, na narodnim jezicima; pisari imaju sve više posla i počinju

biti isplaćivani po primjerku knjige, a ne više po danima rada. To znači da moraju raditi brže i

stvoriti što više kopija, koristeći jeftinije materijale i ne pazeći pritom više toliko na

45

Filippone Overty, Joanne: The Cost of Doing Scribal Business: Prices of Manuscript Books in England, 1300–1483. Book History, Volume 11, 2008, pp. 1-32 (Article). The Johns Hopkins University Press

16

umjetnički dojam knjige. Takve nove knjige stoga su jeftinije, a njihova količina na tržištu

stalno raste, te polako postaju dostupne sve većem broju ljudi. Javlja se svijest o tome da

postojeći načini produkcije knjiga više ne zadovoljavaju rastuće tržište, a odatle naposljetku i

izum pomičnog tiskarskog stroja sredinom 15. st., s kojim počinje novo razdoblje u povijesti

knjige i društva uopće.

Sizer zatim piše o nastojanjima da se srednjovjekovna trgovina knjigama u Parizu

dovede u red, budući da se krajem srednjeg vijeka bilježi i rast crnog tržišta knjigama. Tako je

primjerice 1390. g. u Parizu zbog pljačke obješen Jehannin Brigon, a među ukradenim

predmetima spominje se i brevijar iz crkve sv. Viktora, koji je preko posrednika (udovice

Jaquete de Claye) prodao trgovcu knjigama Robinu Meriotu za tri franka. Drugi pak zapis

spominje pralju Marion de la Court, koja je u Hallesu 1391. ukrala 'prekrasan molitvenik' i

uspjela ga prodati, a autor navodi i slučaj Girarta de Sanceurrea, koji je priznao preprodaju

jednog časoslova u nekoj taverni, u ulici Neuve Saint Merry.

Sveučilišta, koja su potaknula potražnju za knjigama u 12.st., kontrolirala su i glavninu

prodaje knjiga, ističe Sizer, no u 14. st. prodaja knjiga već uvelike teče i drugim kanalima.

Pariški trgovci i svećenici počinju se dodatno financirati prodajom knjiga, pa poneki postaju i

pravim trgovcima knjigama. No budući da je sva trgovina knjigama trebala biti pod nadzorom

Sveučilišta, njihova je djelatnost zapravo bila ilegalna. Sličan monopol ima i sveučilište u

Oxfordu, te brojna druga.46

1411. g. u Parizu je izdana zabrana trgovanja knjigama svim

'prodavačima odjeće, tkanina i krzna, te mladim trgovkinjama (jeunes Venderesses)', a samo

od Sveučilišta licencirani trgovci smjeli su se time baviti, i to samo na javnim sajmovima u

organizaciji Sveučilišta, gdje su kupci mogli doći i pregledati knjige da se uvjere da nisu

ukradene. Također, licencirani trgovci nisu smjeli ponuditi na prodaju nijedan rukopis dok on

nije bio provjeren i dopušten od od strane Sveučilišta (u najgorem slučaju rukopis bi bio

spaljen), cijenu knjiga isto tako je određivalo Sveučilište, a ono je nadziralo i koje knjige

nabavljaju trgovci, da se među njima ne bi našlo nećudorednih i heretičkih djela.47

46

http://www.aboutbookbinding.com/story/13.html 47

Sizer, Michael Alan: Making Revolution Medieval: Revolt and Political Culture in Late Medieval Paris, ProQuest, 2008. Str. 281-288.

17

6. Srednjovjekovni čitatelj; popularna djela, njihovo autorstvo i recepcija 48

Knjige u srednjem vijeku sporo probijaju svoj put prema širem čitateljstvu: u počecima

su dostupne uglavnom samo obrazovanom svećenstvu, koje je istodobno i autorska ili

prepisivačka, i čitateljska instanca. Imajući na umu da su samostani bili prva žarišta pismene

kulture, da su knjige u početku služile očuvanju i širenju kršćanskog nauka, i da je, zbog

rastuće moći Crkve, religija oblikovala sve sfere života srednjovjekovnog čovjeka, ne čudi da

je većina knjiga nastalih na području Europe u srednjem vijeku bila upravo religioznog

karaktera. Iako je takva literatura postojala i puno prije, zlatnim dobom samostanske

prepisivačke djelatnosti smatra se 12. stoljeće, kada redovnici diljem Europe kopiraju prije

svega tomove Biblije, psaltire, pravilnike crkvenih redova, teološke rasprave, brevijare

(molitvenike) i slična djela, uglavnom na latinskom, službenom jeziku liturgije.

Međutim, knjige istovremeno pronalaze recipijente i među aristokracijom (ukoliko je

bila pismena i/ili spoznala vrijednost knjiga, pa makar i samo iz kolekcionarskih pobuda). Tek

u razvijenom srednjem vijeku, s usponom srednjeg trgovačkog staleža, koji s obrazovanjem

postupno otkriva i benefite ovog novog medija, knjige se počinju otvarati prema širem

čitateljstvu. Procvat prvih europskih sveučilišta u 12. i 13. st. stvara potrebu za novim

knjigama, posebno iz područja tada aktualnih znanosti (pravo, medicina, astronomija,

teologija, prirodoslovlje, povijest, filozofija, retorika...), pa nastaje velik broj udžbenika i

znanstvenih priručnika, vrlo često ilustriranih.49

Uz sveučilišta u svim većim europskim

gradovima nastaju i knjižnice, koje se razlikuju od onih samostanskih, jer su namijenjene

prvenstveno svojim studentima i učenjacima, a mnoge su od njih otvorene i za širu javnost.

Osim tih tipova literature, u razvijenom srednjem vijeku pišu se i bivaju sve popularnija

djela zabavno-poučnog karaktera: od lirike (najprije religiozne, kasnije i sve češće svjetovne

tematike), junačkih epova, romana u stihu i prozi, putopisa (prožetih fantastičnim pričama iz

egzotičnih istočnih zemalja), zbirki priča (Dekameron), basni, bestijarija (oslikanih priručnika

o stvarnim i mitološkim životinjama) i hagiografija, do praktičnih priručnika – poput onih za

učenje borbenih vještina (najstariji iz 1295.)50

, medicinskih knjiga za svakodnevnu primjenu

(Tacuinum Sanitatis, od 13.st. na lat.)51

, kuharica (najstarija je iz 1140., Durham)52

i

48

Ruude, Jay: Medieval Literature – Encyclopedia of Medieval Literature, Facts On File, New York, 2006. 49

Slika 4: (lijevo) Iluminirani prijepis filozofskog teksta: Aristotelova Etika, 14. st. Bruxelles. Izvor: Bibl. Royale, Ms. 9505 - 6, f. 2v. 50

http://www.thearma.org/manuals.htm 51

http://www.moleiro.com/en/books-of-medicine/tacuinum-sanitatis.html 52

http://news.discovery.com/history/oldest-european-medieval-cookbook-found-130417.htm

18

savjetnika za žene (Christine de Pisan: Knjiga o Gradu žena / Le Livre de la Cité des Dames,

1405.). Takva su djela bila pisana ili naknadno prevođena s lat. na narodne jezike, što govori

o njihovoj upućenosti široj čitateljskoj publici.53

Nerijetko se dva svijeta, duhovni i svjetovni, međusobno prožimaju u tipovima

literature poput časoslova (engl. book of hours) i lucidara. Prvi časoslovi nastaju u 12. st., a do

15. st. rašireni su među svim slojevima pučanstva. 54

Radi se o kombinaciji kalendara (sa svim

blagdanima, te slikama koje prikazuju djelatnosti kroz godinu) i brevijara, s molitvama za

svako doba dana, podijeljenih po satima (odatle i naziv ovome tipu djela). Mnogi su časoslovi

bili rađeni po narudžbi, što se vidi iz pisane posvete na početku ili kraju djela, a ponekad i iz

portreta naručitelja, koji bi bio uključen među ilustracije knjige.55

U popularna poučna djela duhovno-svjetovne tematike ubrajaju se i lucidari (lat.

lucidarius, elucidarius), dijaloški oblikovane zbirke „srednjovjekovnoga znanja i vjerovanja o

duhovnom i materijalnom svijetu, koji je obrazložen iz kršćanske perspektive i na temelju

baštinjena antičkoga iskustva te mašte srednjovjekovnoga čovjeka.“56

Što se lirike tiče, pjesme svjetovne tematike polako se počinju zapisivati u 12. i 13. st.

Carmina Burana, zbirka grupe anonimnih autora iz 13. st., bilježi mnoge tada popularne

pjesme, uglavnom svjetovne tematike (ljubavne, šaljive pjesme, elegije i sl.), na latinskom i

staronjemačkom jeziku (s notnim zapisima), a usto sadrži i zapise 6 drama pasionske tradicije

iz toga vremena.57

Trubadurska lirika počinje se zapisivati u 12.st. na području Francuske, na oksitanskom

jeziku, a zanimljivo je da se u 13. st. u manuskripte s pjesmama počinju dodavati i prozni

komentari. To su najčešće bili zapisi o pjesnikovu životu – obično fikcionalni životopisi

(vida), te razlozi zbog kojih je određena pjesma napisana (razo). Najviše je rukopisa s

trubadurskom lirikom nastalo u 13. i 14. st. na području Italije, Francuske i Španjolske, a do

danas ih se sačuvalo oko 85, tek rijetki s notnim zapisima.58

U doba talijanskog humanizma

Petrarca sa svojim Kanconijerom (sred. 14. st.) udara temelje novom stilu intimne ljubavne

53


Slika 5: (desno) Stranica ilustriranog časoslova, s pozlatom, na lat., Nizozemska 55

Johnston, Ruth A.: All Things Medieval – An Encyclopedia of the Medieval World, Greenwood, Santa Barbara, 2011., str. 70. 56

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=102432: Kapetanović, Amir: Lucidarij iz Petrisova zbornika; Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2009. 57

Ruude, Jay: Medieval Literature – Encyclopedia of Medieval Literature, Facts On File, New York, 2006., str. 114. i http://www.britannica.com/EBchecked/topic/96203/Carmina-Burana 58

Paden, William D.; Paden, Frances Freeman: Troubadour Poems from the South of France, Boydell & Brewer, 2007., str.7

19

lirike, a u sljedeća dva stoljeća rukopisi Petrarcinih soneta, često i oslikani, kruže po Italiji,

Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj i drugim zemljama.

Među putopisima najviše su bili čitani Putovanja Marca Pola i Putovanja Sir Johna

Mandevillea. Putovanja Marca Pola (poznata još pod nazivima: franc. Livre des merveilles du

monde – Knjiga svjetskih čuda, tal. Il milione – Milijun) opisuju autorovo putovanje i boravak

u Aziji, u trajanju od 24 godine, a djelo je nastalo nakon Polova povratka u Veneciju, krajem

13. st. Zapisao ga je stanoviti Rusticiano iz Pise na temelju Polovih priča, u kojima se

miješaju stvarnost i fikcija. Iako je autentičnost teksta upitna, knjiga je u sljedećih 100 godina

kroz brojne prijepise i prijevode postala jednom od najpopularnijih na području tadašnje

Europe, a do danas je preživjela u 150-ak kopija. Međutim, originalni je manuskript izgubljen,

a višestrukim prepisivanjem i prevođenjem na druge jezike nastalo je mnogo pogrešaka i

uređivačkih izmjena, pa postoje individualne razlike od kopije do kopije. Zamijećeno je da

postoje dvije glavne verzije djela: kraća i dulja, proširena dodatnim informacijama. Većina

znanstvenika smatra da je odmah nakon prve verzije knjige nastala druga, proširena verzija,

koju je možda napisao čitatelj (ili grupa čitatelja) upoznata s originalnim djelom.59

Putovanja Sir Johna Mandevillea (Mandeville’s Travels), fikcionalni putopisi objavljeni

oko 1357. g., zbog svoje su popularnosti do 1400. g. također prevedeni na mnoge europske

jezike. Računajući sve prijevode, do danas se sačuvalo tristotinjak kopija, što rukopisnih, što

ranih tiskanih izdanja. Manuskripti se dijele na tzv. otočnu skupinu, raširenu po britanskom

otočju, i kontinentalnu skupinu. 23 otočka manuskripta pojavljuju se najprije na engleskom

(tada anglo-normanskom) jeziku, a 1390. su ga benediktinci u Abingtonu preveli na latinski.

Primjerci manuskripta iz kontinentalne Europe, njih 32, potječu od francuske verzije djela, a

tiskani su prvi puta 1480. g. Ipak, u Mandevilleovu prologu djela tvrdi se da je on već preveo

tekst s latinskoga na francuski, a zatim i s francuskoga na engleski, da bi se mogao obratiti što

široj publici. Iako su Putovanja Marca Pola bila ipak daleko uvjerljivije djelo, Mandevilleov

je putopis, sudeći po broju sačuvanih kopija, uživao više čitateljske pažnje i čak mu je bilo

pridavano više autoriteta, unatoč (ili baš zahvaljujući?) njegovom izrazito fikcionalnom

karakteru.60

Canterburijske priče (The Canterbury Tales), autora Geoffreyja Chaucera, popularna je

srednjovjekovna zbirka od 24 priče u stihu i prozi, napisana između 1386. i 1400. po uzoru na

59

http://ngm.nationalgeographic.com/ngm/0105/feature1/index.html 60

Ruude, Jay: Medieval Literature – Encyclopedia of Medieval Literature, Facts On File, New York, 2006.

20

raniji Boccacciov Dekameron (1350 – 1352). Do danas postoji u 82 rukopisa, od kojih nijedan

nije originalni autorov, nego su kopije nastale nakon njegove smrti.

Od junačkih priča i viteških romana najpopularniji i najprevođeniji su tijekom srednjeg

vijeka bili Roman o ruži, Aleksandrida, Roman o Tristanu i Izoldi, Roman o Troji, Bevis of

Hampton, itd.

Roman o Tristanu i Izoldi pojavljivao se u mnogo verzija tijekom srednjega vijeka,

počevši od ranosrednjovjekovnih irskih i škotskih saga, zatim kao jedna od tema trubadurske

lirike, zapisan je u baladi Tristant Nijemca Eilharta Von Obergea 1190., a najpoznatija je

verzija Gottfrieda Von Strassburga, čiji je tekst, Tristan en prose iz 1210. bio preveden na

većinu europskih jezika i postao vrlo popularan na širokom području kontinenta.61

Roman o Troji u stihovima, iz 1420. g., napisao je benediktinac John Lydgate na zahtjev

engleskog princa od Walesa, kasnijeg Henrika V. U manuskriptima je zabilježen i točan

datum kada je djelo naručeno: ponedjeljak, 31. listopada 1412., a takvi podaci bili su rijetkost

za rukopise iz srednjeg vijeka. Djelo je ostalo sačuvano u 23 rukopisa, a zanimljivo je da

nekoliko njih sadrži i ilustraciju koja prikazuje redovnika (vjerojatno samog autora) kako

predaje knjigu kralju (Henriku V.).62

Jedno od zasigurno najutjecajnijih srednjovjekovnih djela francuski je alegorijski

Roman o ruži, u dva dijela. Prvi dio (4 058 stihova) napisao je oko 1237. Guillaume de Lorris,

a roman dovršava 40 godina kasnije Jean De Meun, dajući mu konačan opseg od 21 780

stihova. Ponajviše zahvaljujući vrlo smjelo obrađenoj ljubavnoj tematici (posebno u 2. dijelu),

djelo je doživjelo iznimnu popularnost i brojne prijevode i prijepise, tako da je do danas

ostalo sačuvano u više od 250 rukopisnih kopija (mnoge od njih iluminirane). No već krajem

13. st. Gui de Mori je izvršio opsežan uređivački pothvat na romanu: minimalizirao je aluzije

na pogansku mitologiju koje su postojale u izvorniku, dodao je puno naglašeniju didaktičku

notu i ubrzao narativni tijek priče. Još dalje su otišli Jean Molinet u 15. st. i Clément Marot u

16. st., objavivši svaki svoju verziju romana u prozi, u kojima su izvornu temu zemaljske

ljubavi pretvorili u alegoriju božanske ljubavi.63

Za razliku od srednjovjekovnih romana, priča, pa i mnogih pjesama čiji su autori

većinom ostali zabilježeni, najveći srednjovjekovni epovi obično su nastajali u usmenoj

61

Ruude, Jay: Medieval Literature – Encyclopedia of Medieval Literature, Facts On File, New York, 2006. 62

Ibd., str. 650. 63

ibd.str. 548.

21

narodnoj tradiciji i zapisuju se tek godinama, ako ne i stoljećima, kasnije. Germanski ep

Pjesma o Nibelunzima zapisan je oko 1200. na srednjovjekovnom njemačkom jeziku, iako je

nastao stoljećima ranije. Danas postoji 35 rukopisnih kopija u više verzija, najranije su iz 13.

st. Španjolski ep Pjesma o Cidu, zapisan također oko 1200. g., postoji pak samo u jednom

rukopisu, kao i Beowulf, čiji se zapis na staroengleskom datira između 8. i 10. st. Među

najpopularnije srednjovjekovne epove spada francuska Pjesma o Rolandu (poč. 12. st.) te

cijeli ciklus viteških epova vezanih uz Karla Velikog (tematski preseljen u tada aktualno

razdoblje križarskih ratova), koji su se do zapisivanja prenosili trubadurskom usmenom

lirikom.64

Srednjovjekovna epika oduševljava se prije svega viteškim idealima i crpi inspiraciju iz

velikih povijesnih i kvazipovijesnih ličnosti. U tom karakterističnom miljeu likova, kakvi su

npr. junaci i bogovi antičkog i starogermanskog svijeta, ili vladari i vojskovođe poput Karla

Velikog i Aleksandra Velikog, nikako ne možemo izostaviti ni legendarnog kralja Arthura.

Njegov lik pojavljuje se još od 7. st. u brojnim narodnim pjesmama i pričama, a u pisanu

književnost ulazi 1136. g. latinskim proznim djelom Geoffreyja Ofmonmoutha, Historia

Regum Britanniae. Tu se Arthur navodi kao jedan od najvećih britanskih kraljeva, spominju

se i čarobnjak Merlin, njegova žena Guanhumara, mač Caliburn, njegov ponajbolji vitez i

istodobno nećak Gawain. Drugi njegov nećak, Mordred, u pripovijesti ga izdaje, otimajući mu

kraljicu i krunu. U završnoj bitci Mordred je ubijen, no Arthur odlazi u Avalon, odakle će se

jednom vratiti, kad se posve oporavi. 1155. g. Wace je preveo ovu pripovijest na

anglofrancuski, preobličio je u popularniju, stihovanu formu i dodao detalje poput Okruglog

stola, a u 13. st. Layamon je proširio spjev i preveo ga na engleski jezik. Kasnije je ta

tematika obrađivana i u mnogim baladama Marie de France i Chrétiena de Troyesa, koji

dodaje lik Lancelota. U de Troyesovoj Priči o Gralu (Le Conte du Graal) uveden je i lik

Percivala, a potraga za misterioznim Gralom postaje okosnicom daljnjih verzija priče. Do 13.

st. djela arturovske tematike postižu veliku popularnost diljem Europe. Za njihovu još veću

popularizaciju nakon srednjeg vijeka ponajviše je zaslužan Sir Thomas Malory, koji 1470.

piše svoju verziju legende, Le Morte Darthur, kao kompilaciju mnogih starijih tekstova, a

koja će nakon tiskanja 1485. biti temelj svim kasnijim obradama te teme. 65

64

Ruude, Jay: Medieval Literature – Encyclopedia of Medieval Literature, Facts On File, New York, 2006., str. 466, 106, 68, 594. 65

ibd. str. 39.

22

Kao primjer srednjovjekovne autorske epike, koja je bitno drugačije tematike i forme od

epova nastalih u narodu, treba istaknuti Danteovu Božanstvenu komediju. Zbog svoje savršene

umjetničke izvedbe, čudesnih opisa putovanja u onostrano, te brojnih referenci na poznate

ličnosti iz povijesti i Danteove suvremenike, Komedija je u ono vrijeme bila iznimno

popularno i često komentirano djelo, a i danas spada među najutjecajnija djela

srednjovjekovne književnosti. Ubrzo nakon Danteove smrti među mnogim kopijama knjige

pojavila se i prva ilustrirana, rad Pacina di Bonaguide66

, s komentarima koje je napisao

autorov sin, Jacopo Dante. Ona je, zahvaljujući vrlo živopisnim prikazima Pakla, Čistilišta i

Raja, ubrzo postala najprodavanijom knjigom u Florenci, a potražnja za oslikanim rukopisima

Božanstvene komedije uskoro dolazi i sa šireg područja Europe, pa se i mnogi drugi umjetnici

prihvaćaju tog posla.67

Jedna od rukopisih kopija knjige jest i ona koju je prepisao Boccaccio,

autor Decamerona. Smatra se da je on dodao i 5 ilustracija olovkom, te napisao kratke uvode

za svaki od triju dijelova Komedije. Inače je Boccaccio bio jedan od ranih interpretatora

Dantea, a 1373. održao je niz predavanja na temu tog djela, koja su kasnije skupljena u ogled

pod nazivom Esposizioni sopra la Commedia di Dante. 68

Na našim je prostorima knjižni fond u srednjem vijeku obuhvaćao slične naslove.

Najveći je broj sačuvanih primjeraka Biblije (među kojima su posebnost knjige na

staroslavenskom jeziku i glagoljici); zatim su tu i brevijari, misali i druge liturgijske knjige,

priručnici za propovjednike, spisi crkvenih otaca (ponajviše sv. Jeronima, sv. Augustina i sv.

Grgura Velikog), djela suvremenih kršćanskih mislilaca (sv. Toma Akvinski, Albert Veliki,

Petrus Lombardus, sv. Bonaventura) koje su posjedovali i svjetovni čitatelji. Zatim slijede

znanstvena djela i priručnici iz područja filozofije, retorike, prava, politike, povijesti, fizike,

medicine, poljoprivrede, astrologije i sl. među kojima su najčitaniji antički autori (Aristotel,

Ciceron, Euklid...), te aktualni filozofi (William Ockham i Johannes Duns Scotus). I među

literarnim autorima prednjače oni antički (Hesiod, Seneka, Ezop, Vergilije, Lukijan, Ovidije,

Katul...). Čitalo se i arapske autore, među kojima najviše Avicenu (Ibn Sina) i njegova

medicinska i filozofska djela – Kanon i Knjigu ozdravljenja, a na području medicine bili su

čitani i Hipokrat i Galen, također u latinskim prijevodima. Literarna djela čitala su se na

latinskome, talijanskom i hrvatskom jeziku, a među najčitanije autore spadaju, kao i diljem

Europe – Dante, Petrarca i Boccaccio, zatim svugdje popularni viteški romani (Roman o

Troji, Roman o Parsifalu, roman o Aleksandru Velikom), te različite legende, vizije i apokrifi.

66

Slika 6: Božanstvena komedija (Dante Alighieri) 67

http://www.facsimilefinder.com/facsimile/463/the-divine-comedy-dante-poggiali 68

http://www.wdl.org/en/item/10650/

23

Osim toga, u hrvatskim srednjovjekovnim knjižnicama nalazimo i velik broj lucidara,

rječnika, gramatika i ortografskih priručnika, biografija, bibliografija, te enciklopedija – od

kojih je najpoznatija Origines seu Etymologiae Izidora Seviljskog.69

Zanimljivo je spomenuti i nepoćudne, a ipak čitane knjige, koje su bile zabranjivane

raznim proglasima, poput onoga iz 1334. u Zagrebu. One su u načelu bile proglašene

heretičkima i među njih se ubrajaju primjerice spisi kataloskog liječnika i alkemičara Arnalda

iz Villanove (De misterio cymbalorum Ecclesie i Epistola ad episcopum Valentinum de

reprobatione nigromantie ficcionis – rasprava o crnoj magiji). Osim alkemičarskih, nekih

astroloških i magijskih knjiga, problematične su bile i one koje se bave aktualnom političkom

i društvenom situacijom – npr. Danteova De Monarchia koja je svojedobno uvrštena u

crkveni popis zabranjenih knjiga (Index liber prohibitorum), te Boccacciov Decameron, koji

je, zanimljivo, bio zabranjen tek u 16. st.70

7. Zaključak

U ovome radu predstavljen je ukratko razvoj knjige u srednjem vijeku, s naglaskom na

bitne promjene u proizvodnji, percepciji i korištenju knjige, koje se se značajno odrazile na

nastanak industrije knjiga kakvu danas poznajemo. Otkriće kodeksa kao novog oblika knjige,

zamjena papirusa s pergamenom te naposljetku papirom, razdvojeno pisanje riječi, rečenica i

odlomaka, unošenje kazala, autorskih bilješki i uređivačkih komentara u knjige, razvoj novih

fontova i općenito prilagodba knjige novom tipu čitatelja – autonomnom čitatelju, javne

knjižnice, te na koncu pojava tržišta knjigama i izum pomičnog tiska ne samo da su uvelike

obilježili današnji fizički oblik knjige, već su i pridonijeli čitateljskoj svijesti, širenju

obrazovanja i sve većoj literarnoj produkciji, te stoga ne smiju biti zanemareni kada je riječ o

proučavanju povijesti knjige i književnosti.

U radu je također prikazan put knjige u srednjem vijeku, od njene, tada još dugotrajne i

ručne, produkcije do dospijeća u ruke čitatelja, rijetkih u ono vrijeme. Zaista je ogroman

napor bio potreban da se bilo koja knjiga ručno prepiše na način da bude prihvatljiva i korisna

budućem čitatelju, a da i ne govorimo o remek-djelima iluminacije i kaligrafije,

69


ibd., str. 242-249.

24

najreprezentativnijim i najrjeđim primjercima knjiga u srednjem vijeku, koje su se baš zbog

svoje umjetničke vrijednosti i kulturnog značaja očuvale do današnjeg dana.

Ipak, u otkrivanju cjelokupnog korpusa srednjovjekovnih knjiga valja istraživati dublje i

tražiti manje reprezentativne, dostupnije i šire popularne knjige. Čitatelj toga vremena, kao i

danas, treba knjige koje su mu ponajprije korisne u stjecanju nekih znanja, a ako ima

slobodnog vremena i financijskih sredstava, tada poseže i za književnim djelima, među

kojima umjetnička vrijednost nerijetko može varirati od popularne 'lake' do 'teške' literature.

Neminovno je uvidjeti da knjige i nakon srednjeg vijeka još dugo ostaju teško

dostupnima siromašnijim slojevima, dakle velikoj većini stanovništva, kojoj nedostaje i

materijalnih sredstava, obrazovanja, slobodnog vremena, a time i interesa za knjigu, te stoga o

čitateljskoj recepciji u modernom smislu ne može biti govora. Ipak, polagan i težak razvoj

slobodnog tržišta knjigama započinje već krajem srednjeg vijeka, a prati ga porast broja

čitatelja i porast literarne produkcije.

Neki od autora na koje se referira ovaj rad skloni su zastupanju jedne teorije, jednog

uzroka koji ističu kao 'glavni' pokretač sve veće produkcije i recepcije knjiga krajem srednjeg

vijeka. Je li to bila pojava razmaka među riječima, indeksa i broja stranica, procvat

sveučilišta, pošast kuge i pad cijena knjige, pojava autonomnog čitatelja, pojava knjige na

narodnim jezicima, utjecaj humanizma i renesanse, pojava svjetovne literature, otkriće papira

i tiska, osnivanje knjižnica ili nešto treće? Teško je ustanoviti što je od toga izvršilo

najpresudniji učinak na povijest knjige, i što je od navedenoga uopće jedno drugome bilo

uzrok, a što posljedica. Stoga je nemoguće zastupati samo jednu teoriju kada je riječ o

povijesti knjige, koja je toliko vezana uz složenu tehnološku, socijalnu, političku i kulturnu

povijest svijeta. No možemo reći da su sva ta otkrića i promjene vezane uz knjigu u srednjem

vijeku zasigurno potaknule pozitivne društvene promjene koje će uslijediti i pridonijele su

tome da knjige polako postanu ne samo dostupnima svim slojevima društva, već i

nezaobilaznim dijelom svakodnevnog života.

25

5. Korištena literatura:

1. Burford Rawlings, Gertrude: The Story of Books, D. Appleton and Company, New

York, 1901. (http://www.aboutbookbinding.com/story/12.html)

2. Drogin, Marc: Calligraphy of the Middle Ages and How to Do it, Dover Publications,

New York, 1982.

3. Filippone Overty, Joanne: The Cost of Doing Scribal Business: Prices of Manuscript

Books in England, 1300–1483. Book History, Volume 11, The Johns Hopkins

University Press, 2008.

4. Johnston, Ruth A.: All Things Medieval – An Encyclopedia of the Medieval World,

Greenwood, Santa Barbara, 2011.

5. Paden, William D.; Paden, Frances Freeman: Troubadour Poems from the South of

France, Boydell & Brewer, 2007., str. 7.

6. Ruude, Jay: Medieval Literature – Encyclopedia of Medieval Literature, Facts On

File, New York, 2006.

7. Saenger, Paul: Space Between Words: The Origins of Silent Reading. Stanford

University Press, 1997. (http://www.sup.org/book.cgi?id=683)

8. Sizer, Michael Alan: Making Revolution Medieval: Revolt and Political Culture in

Late Medieval Paris, ProQuest, 2008.

9. Stipčević, Aleksandar: Socijalna povijest knjige u Hrvata, ŠKOLSKA KNJIGA,

Zagreb, 2004.

10. http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=102432: Kapetanović,

Amir: Lucidarij iz Petrisova zbornika; Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb,

2009.

11. http://news.discovery.com/history/oldest-european-medieval-cookbook-found-

130417.htm

12. http://www.aboutbookbinding.com/story/12.html

13. http://www.aboutbookbinding.com/story/13.html

14. http://www.bbc.co.uk/tyne/features/gospels/gospels_tense_past.shtml

15. http://web.ceu.hu/medstud/manual/MMM/about.html - priručnik nastao u sklopu

projekata za očuvanje kulturnog naslijeđa na Odsjeku za srednjovjekovne studije

(Department of Medieval Studies), Central European University, Budimpešta

16. http://web.ceu.hu/medstud/manual/MMM/frame12.html



19. http://www.facsimilefinder.com/facsimile/463/the-divine-comedy-dante-poggiali

20. http://www.moleiro.com/en/books-of-medicine/tacuinum-sanitatis.html

21. http://www.regia.org/manscrpt.htm

22. http://www.thearma.org/manuals.htm

23. http://www.wdl.org/en/item/10650/

26

Slikovni prilozi:

Slika 1: Samostan San Salvador de Tabara, sa skriptorijem na katu, Španjolska, 12. stoljeće.

The Pierpont Morgan Library, New York, MS 429, Folio 183.

Izvor: http://www.studyblue.com/notes/note/n/romanesque-art-midterm/deck/1306535

27

Slika 2: Evanđelistar iz Lindisfarnea, Engleska, nastao oko 700. g., British library

Izvor: http://www.bl.uk/onlinegallery/ttp/lindisfarne/accessible/introduction.html#content

Slika 3: Medicinsko-herbalni priručnik, na lat., Engleska, kasno 12. st., Bodleian Library,

Oxford. fols. 26v-27r.

28

Izvor: http://www.bodley.ox.ac.uk/dept/scwmss/wmss/medieval/mss/ashmole/1462.htm

Slika 4: (lijevo) Iluminirani prijepis filozofskog teksta: Aristotelova Etika, 14. st. Bruxelles.

Izvor: Bibl. Royale, Ms. 9505 - 6, f. 2v.

Slika 5: (desno) Stranica ilustriranog časoslova, s pozlatom, na lat., Nizozemska; nastao

između 1420. i 1430.

Izvor: Bodleian Library, Oxford. Fol.41.r

29

Slika 6: Roman o Lancelotu, Francuska, 1. pol. 14. st., Royal MS 20 D. iv, f. 1r

Izvor:

http://britishlibrary.typepad.co.uk/digitisedmanuscripts/2012/11/#sthash.ATN0cehy.dpuf

30

Slika 6: Božanstvena komedija, Dante Alighieri, ilustrirao: Pacino da Buonaguida, komentari:

Jacopo Dante

Izvor: http://www.facsimilefinder.com/facsimile/463/the-divine-comedy-dante-poggiali

Povijest knjige u srednjem vijeku PDF

Documents

Transcript of Povijest knjige u srednjem vijeku PDF