Post on 03-Mar-2023
TRANSCULTURAL DIMENSION OF SLAVIC STUDIES AND
COMPARATIVE LITERATURE
Editors
SLOBODANKA VLADIV-GLOVER, PhD
MILENA ILIŠEVIĆ, PhD
IGOR PERIŠIĆ, PhD
INSTITUTE FOR LITERATURE AND ARTS
BELGRADE
2014
ISBN 978-86-7095-215-7
ИНСТИТУТ ЗА КЊИЖЕВНОСТ И УМЕТНОСТ
ГОДИШЊАК XXVII Серија Ц: Теоријска истраживања, књига 17
Уређивачки одбор
дрСлободанка Владив-Гловер др Милена Илишевић др Милан Радуловић др Александра Манчић
др Игор Перишић др Марија Грујић Ендру Пеџет
(Andrew Padgett) мр Милан Орлић Рецензенти
др Бојан Ђорђевић др Марија Шаровић др Дубравка Ђурић др Тања Поповић
Зборник је настао као резултат сарадње пројекта „Културолошке књижевне теорије и српска књижевна критика“ (бр. 178013) и секције за славистичке студије Монаш универзитета (School of Languages, Cultures and Linguistics, Monash University, Melbourne, Australia). Штампање публикације финансирало је Министарство просвете, науке и технолошког развоја Републике Србије.
САДРЖАЈ / CONTENTS Предговор..............................................................................................................................................9 Slobodanka Vladiv-Glover FROM TRANSLINGUISTICS TO TRANSCULTURE AND GENEALOGY: POINT OF VIEW IN THE HUMANITIES...........................................................................................................................15 Arianna Dagnino TRANSCULTURALISM AND TRANSCULTURAL LITERATURE IN THE 21ST
CENTURY...........................................................................................................................................27 I Српска књижевност у светлу транскултурних студија (Serbian Literature in the light of Transcultural Studies) Milan Orlić IVO ANDRIĆ’S NEW TEXTUALITY................................................................................................43 Јана Алексић ОБРАСЦИ КУЛТУРЕ И КУЛТУРНИ КРУГОВИ У АНДРИЋЕВОМ РОМАНУ ТРАВНИЧКА ХРОНИКА И ДИСЕРТАЦИЈИ РАЗВОЈ ДУХОВНОГ ЖИВОТА У БОСНИ ПОД УТИЦАЈЕМ ТУРСКЕ ВЛАДАВИНЕ........................................................................................................................83 Милена Илишевић РУСИЈА И ЛОНДОН КАО ОПОЗИТИ У РОМАНУ О ЛОНДОНУ МИЛОША ЦРЊАНСКОГ.....................................................................................................................................117 Bojan Jović TRANSCULTURAL AVI-AUTHORS: Serbian Contribution to Avant-gar de Fascination with Planes and Aviation.........................................................................................................................................125 Предраг Тодоровић СРПСКА КЊИЖЕВНОСТ У АВАНГАРДНОМ КЉУЧУ: ВЕЗЕ ДАДАИЗМА И ЗЕНИТИЗМА......................................................................................................................................137 Милица Мустур НЕМАЧКЕ ФАСЕТЕ МИЛОРАДА ПАВИЋА...............................................................................179 Игор Перишић ДОМАЋА КЊИЖЕВНА ЖИВОТИЊА: Крат ка панорама савремене српске прозе у светлу постколонијалних и транскултуралних контроверзи........................................................................................................................................201 II Транскултура и поструктурализам (Transculture and Poststructural Theory) Christine Smoley TRANSCULTURAL DISPLACEMENT OF SUBTEXTS IN TYUTCHEV’S POETRY..............................................................................................................................................219 Jessica Durham THE DECONSTRUCTION OF LOGOCENTRISM IN ALICE IN WONDERLAND...................................................................................................................................231 Nikolai Gladanac “TRANSCULTURAL” PERSPECTIVISM AND THE FAILURE OF (NATIONAL) IDENTITY IN GOMBROWICZ’S DIARY [DZIENNIK]............................................................................................243 Suzanne Duong BAKHTIN’S POLYPHONY AND WHITMAN’S POETIC TECHNIQUE.......................................................................................................................................259 Zoe Hatten THE PRODUCTION OF SUBJECTIVITY IN MODERN CHINESE LITERATURE.....................................................................................................................................289 III Транскултура и културологија (Transculture and Culturology) Владимир Гвозден
КЊИЖЕВНОСТ, КУЛТУРА, ЗАЈЕДНИЦА (Неколико критичких напомена)............................................................................................................................................303 Vladislava Gordić Petković CONTEMPORARY SERBIAN FICTION AND REINVENTION OF TRANSCULTURAL REALITY.............................................................................................................................................317 Сања Лазаревић Радак ХИБРИДНОСТ И ИСТОРИЈСКА ИМАГИНАЦИЈА: МОТИВ РЕВЕРЗИБИЛНЕ КОЛОНИЗАЦИЈЕ У РОМАНИМА САЛМАНА РУЖДИЈА...........................................................................................................................................329 Александра Манчић ВИЂЕЊА ТРАНСКУЛТУРНЕ ДИМЕНЗИЈЕ КОМПАРАТИСТИЧКОГ АСПЕКТА СЛАВИСТИЧКИХ СТУДИЈА ИЗ ПРЕВОДИЛАЧКОГ УГЛА....................................................345 IV Транскултура и религијска мисао (Transculture and Religious Opinion) Владислав Топаловић ТРАНСКУЛТУРАЛНОСТ И БИБЛИЈА..........................................................................................371 Дарко Ђого АПАТРИЈАЦИЈА ИЛИ УНИВЕРЗАЛИЗАМ (Гностицизам или Хришћанство).....................................................................................................................................381 Милан Радуловић ВЕРСКО НАСЛЕЂЕ У СРПСКОЈ КЊИЖЕВНОСТИ...................................................................391 Предраг Јашовић РЕЛИГИОЗНА ТЕМАТИКА У ПОЕЗИЈИ САПУТНИКАСРПСКЕ МOДЕРНЕ..........................................................................................................................................415 V Транскултура и култура сећања (Transculture and Cultural Memory) Кристијан Олах ИЗМЕЂУ МИТА И ЕСХАТОНА: ОДНОС КУЛТУРЕ, ЦИВИЛИЗАЦИЈЕ И ДРУГОГ У ДЕЛИМА ПАВИЋА, ВОНГАРА И КУЦИЈА..............................................................................................................................................445 Elvira Callegher REPRESENTATION OF THE PAST AND RECONSTRUCTION OF IDENTITY THROUGH THE BODY AND DREAMS IN LUDMILA ULITSKAYA’S KUKOTSKY CASE [KAZUS KUKOTSKOGO]..................................................................................................................................487 VI Транскултура и филмска уметност (Transculture and Film) Slobodanka Vladiv-Glover, Smiljana Glišović SERBIAN POETRY TRANSPOSED INTO THE FILM MEDIUM: A TRANSCULTURAL CONVERSATION BETWEEN A LITERARY CRITIC AND A FILM DIRECTOR.......................507 Jасмина Лaзић TРAНСКУЛTУРНA ДИMEНЗИJA ФИЛMA „ЦРНA MAЧКA, БEЛИ MAЧOР“ – TРAДУКTOЛOШКИ AСПEКTИ (TИTЛOВAЊE СA СРПСКOГ НA ШПAНСКИ).......................................................................................................................................525 Индекс имена......................................................................................................................................545
Aleksandra Mančić Institut za književnost i umetnost Beograd
Viđenja transkulturne dimenzije komparatističkog aspekta slavističkig studija iz
prevodilačkog ugla УДК 821.134(7/8).09”19”
821.163.41.09”19/20” 81`255
O problemu transkulturacije
Kulturološka kritika u Latinskoj Americi često koristi termine „kopija“ i „original“
kao metafore – Latinska Amerika je kopija, Evropa je original – gde bi se svaka od reči
napisanih između crta mogla staviti između navodnika. Analogija sa kopijom i originalom
nedvosmisleno je izvedena iz pojma prevođenja. Odakle su izvedene ostale analogije, u to na
ovom mestu neću ulaziti. Prema ovoj analoškoj logici, transkulturacija je oblik
preznačavanja u kojem se izvedenost problematizuje, što se pokazuje kao još jedno
osporavanje odavno osporene predstave o prevodu kao čistoj, transparentnoj kopiji. Otkako je
došlo do „kulturološkog obrta“ u proučavanju prevođenja – ne tako davno, „lingvistički obrt“
u filozofiji doživljavan je kao polazna tačka za proučavanje prevođenja, u vreme kada se ta
oblast još borila za svoje mesto pod suncem akademskog priznanja – kritička istraživanja na
ovom polju – koja se u najvećoj meri izvode iz poststrukturalističke perspektive i sa
stanovišta studija kulture – pažnju su preusmerila sa rasprava o tekstovima i smislovima na
pitanja o prevođenju u kulturi i o prevodiocu kao učesniku u složenom procesu kulturne
produkcije. Tom poslu posvetili su se, recimo, najznačajniji teoretičari ovakvog usmerenja
među američkim autorima, Lorens Venuti, Daglas Robinson, Entoni Pim, ali, s donekle
bliskim a često i suprotstavljenim pogledima, i među evropskim, kao što su Antoan Berman,
Andre Lefever, Anri Mešonik, Itamar Even-Zohar, Gideon Turi (Mančić: 2010). Bavili su se
temama reprezentacija društvenih, kulturnih i političkih identiteta, preko problema transfera,
recimo, kulturnih tabua i načina na koje se prevodioci suočavaju sa tim problemima,
implicitnih ideoloških i političkih stavova koji stoje iza izbora prevodilačkih strategija, uloge
prevođenja u postkolonijalnom svetu, uloge institucija i pojedinačnih prevodilaca kao
jezičkih i kulturnih posrednika... Sve su to pitanja koja teoriju prevođenja zanimaju, neka od
njih, čak i od samih početaka, a koja deli sa drugim srodnim disciplinama. Od
strukturalističkog perioda, posle Romana Jakobsona i njegovog utemeljivačkog teksta o
prevođenju, kulturološki zasnovane teorije razvijali su i Čeh Anton Popovič i Slovak Jirži
Levi. Anton Popovič (1933–1984) koji je prevođenje posmatrao kao poseban slučaj
metakomunikacije, u nizu termina koje je oblikovao da bi izložio svoju teoriju, kao što su
„metatkest“, „prototekst“, prevodnost“, upotrebio je, sa određenom namerom, i termin
poreklom iz sociologije i antropologije, „kreolizacija“, kao ime za pojam verbalnog oblika
koji posreduje između teksta u polaznoj kulturi i teksta u ciljnoj kulturi (Mančić: 2003). Ova
dvojica čehoslovačkih teoretičara imali su temeljnu ulogu u proučavanju prevođenja u
slovenskim zemljama šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina XX veka. Kada sa
druge strane sagledamo teorijske radove u kontekstu tekstualne lingvistike iz pera bugarske
teoretičarke književnosti i francuskog profesora Julije Kristeve, koji se oslanjaju na
Bahtinove teorije, ili ideje bugarske istoričarke i američke profesorke Marije Todorove
(Todorova: 1997) i njene studije problema „balkanizma“, ili proučavanja kojima se bavi
srpska teoretičarka književnosti i britanski profesor Vesna Goldsvorti (Goldsworthy: 1998) i
njene analize „imperijalizma invencije“ u reprezentacijama Balkana u književnosti i na
filmu... između ovih istraživanja s kraja devedesetih i istraživanja čehoslovačkih teoretičara
prevođenja iz sredine šezdesetih godina XX veka, uspostavlja se izvesna veza. Nesumnjivo,
postoji pojmovna veza između prevođenja, kao translacije, odnosno pre-meštanja, i
transkulturacije, između pojava u prenošenjima tekstova i pojava u prenošenjima kultura.
Prevođenje, čak i u najkonkretnijem materijalnom smislu, kao proizvodnja tekstova i
značenja, jeste čin koji podstiče izvesno komešanje, čija je prva odlka prestupništvo,
transgresivnost. Original i njegova kopija – postavljena kao osnovna dihotomija u
prevođenju, koja podrazumeva odnose osnovno-izvedeno i nadređeno-podređeno – i drugi
operativni pojmovi u traduktologiji, naročito su počeli da uobličavaju refleksiju o društvenoj i
kulturnoj istoriji američkog kontinenta problematizujući pitanje porekla, promišljajući odnose
između centra i periferije, između Severa i Juga, ili Istoka i Zapada. Ideja o
transkulturološkom posmatranju procesa postulirala je izvornik koji se stalno iznova izmišlja,
i na kraju postaje suvišan „kao izvor“. Ostaje samo njegova senka.
Za kubanskog antropologa Fernanda Ortisa, koji je krajem tridesetih godina prošlog
veka prvi insistirao na prednostima pojma, a time i termina „transkulturacija“ u odnosu na u
to vreme u američkim antropološkim krugovima predloženu ideju „akulturacije“,
transkulturacija je imala i političku dimenziju koja bi se mogla identifikovati kao praksa ne
toliko otpora koliko otpornosti. Prilagodljivosti i prilagođavanja. Ortisovoj ideji i mestu i
vremenu njenog nastanka vredi se vraćati. S druge strane, za ruskog kulturologa Mihaila
Epštejna, našeg savremenika, ono o čemu treba danas govoriti jeste o transformativnim
humanističkim naukama – koje je on, na engleskom, nazvao trans-humanities. U svojoj knjizi
The Transformative Humanities: A Manifesto (2012), Epštejn postavlja pitanje postoji li neka
aktivnost u humanističkim naukama koja bi onoliko uticala na promene koliko to čine
tehnologija i politika, i traži „praktičnu granu humanističkih nauka koja funkcioniše slično
tehnologiji i politici, ali je specifična za oblast kulture“. Po rečima ovog autora, budućnost
humanistike je u razvijanju „humanističkih tehnologija“ i njihovom uzajamnom odnosu sa
prirodnonaučnim i informacionim tehnologijama. Upravo tu oblast on naziva trans-
humanities, transformativna humanistika, koja hoće da bude „sveukupnost praksa i
tehnologija koje preobražavaju ono što humanističke nauke proučavaju“. Ove Epštajnove
postavke podsticajne su kada ih shvatimo kao povezivanje ideje transkulturoloških i ideje
transdisciplinarnih proučavanja zarad transformisanja znanja u humanističkim naukama ka
onim nekada odbacivanim kao nedostižnim, i tek odnedavno mogućnim perspektivama, gde
stroga podela na discipline više (ili iznova) nije bitna, i gde se otvaraju mogućnosti da se
istom predmetu pristupa istovremeno sa različitih stanovišta, da se istražuju mesta na kojima
se različite discipline ukrštaju u jednom predmetu, umesto da se predmet deli prema načelu
discipline iz koje se istražuje.
***
Čak i kada razgraničavaju različite kulturne prostore, granice su po definiciji
političke. Granice se množe unutar i izvan država, zahvataju i sa ove i sa one strane prostora
koje bi trebalo da razdvajaju; granice mogu biti društvene, političke, pravne, ekonomske,
teritorijalne, ili se mogu postavljati s onu stranu bilo kakve teritorijalnosti. Granice mogu biti
i tekstualne. Prevođenje je, kao transgresivno delovanje (pre svega u etimološkom smislu
idenja-preko), u isti mah i političko i kontekstualno delovanje, naročito kada se odvija u
kontekstu „geopolitičke raspodele moći koja, sa svojim centrom i periferijama, oblikuje
razumevanje među kulturama“, kako piše slovenački teoretičar književnosti Marko Juvan
(Juvan: 2011, 116), i to „na osnovu preraspodele uma, što je samo još jedan način da se
definiše politika“, dodaje hrvatska teoretičarka kulture i francuski profesor, sada predavač u
Singapuru Rada Iveković (Iveković: 2008). Imam li, međutim, pravo da ovako usko (ili
široko i opširno) nacionalno određujem upravo navedene autore? Naime, Marko Juvan, istina,
jeste profesor slovenačke književnosti, ali se poslednjih godina sve više okreće pisanju i
objavljivanju na engleskom jeziku. Ne najmanje važan razlog za takvo postupanje jeste tema
kojoj se posvetio: rekonstrukcija književnih studija iz vizure obnovljene ideje svetske
književnosti, proučavanje njene istorije, i književne geografije. Rada Iveković, svojevremeno
u jugoslovenskom kulturnom prostoru poznata kao stručnjak za budističku filozofiju i
indijska znanja o jeziku, danas se definiše kao jugoslovenski filozof hrvatskog porekla. Od
početka devedesetih godina prošlog, pa sve do prvih godina XXI veka, pisala je na
francuskom, a poslednjih desetak godina, piše na engleskom jeziku. Niz godina je, zajedno s
Borisom Budenom (koji je poslednje knjige napisao na nemačkom) radila na projektu
Borders, Nations, Translations. Taj projekat započeli su u Francuskoj, ali je zbornik
proistekao iz tog projekta na kraju objavljen u Austriji, u Beču. Šta nam ovakvi biografski
podaci o autorima, o istraživačima, govore o njihovim stanovištima? Jer, uverena sam da nam
govore o tome. Treba stalno iznova postavljati pitanje, šta se zaista dešava u prevođenju? Da
li je umesno razmišljati o nekom idealnom svetu u kojem prevođenje ne bi bilo potrebno, koji
ne bi bio zasut prašinom koju diže jezička razlika i materijalnost teksta, gde ne bi bilo
nesamerljivosti i nerazumevanja, koji bi, ukratko, bio svet bez jezika? Jezik, u ovom
kontekstu, svakako ima mnogo više od jednog smisla. Međutim, velike priče nikad nisu
jednostavne, niti dozvoljavaju da bez posledica budu pojednostavljivane. To što mogu s
lakoćom šetam sa mesta na mesto, od autora do autora, od teme do teme i od discipline do
discipline nije više ishod mukotrpnog dugogodišnjeg traganja, nego posledica tehnoloških
dostignuća, koja koristim.
Weltliteratur
Kanadski filozof koji proučava ukrštaje religije, sekularnosti i modernosti, dobar
poznavalac francuske misli poznog XX veka, Čarls Tejlor, govorio je na univerzitetu Berkli
(Taylor: 2013) o tome koliko nas određuju velike priče. Podsećajući na to da su ljudi uvek
skloni da sebe razumeju u okvirima nekog velikog narativa (Taylor: 2013, 16:50-17:03).
Veliki narativ iz XVIII veka govori o ulasku čoveka u doba trgovine (posle skupljačkog,
nomadskog, zemljoradničkog...), u kojem je naglasak na mirnoj razmeni, i gde je rat pretnja
takvom poretku stvari. Cilj trgovanja je da se trguje sa celim svetom. Svrha čovečanstva je
stalno napredovanje. To je narativ Zapadne misli, koja vidi sebe kao misao sa mesta najdalje
odmaklog u večitom napredovanju, i hoće da pomogne drugim kulturama da napreduju brže,
istovremeno tražeći u tim drugim, „zaostalim“ kulturama objašnjenje za sopstvenu prošlost.
To je samo narativ, ali izuzetno moćan, sa ogromnim učincima. Najveća nevolja sa takvim
velikim narativom nije priča sama po sebi, nego ono što nastaje kada se priča isuviše
pojednostavi i kada zanemari pojedinačna iskustva. Ali, velike priče mogu se i pozajmljivati,
uz velike varijacije i modifikacije, i na mestima sasvim različitim od onih u kojima su
potekle. Ukrštaji koji otuda nastaju pokazuju se kao dobri proizvođači novih narativa.
Kažu da su komparativne književne studije, i njihovi prethodnici, svetska književnost
(Geteov termin) i opšta književnost (Van Tigemov) bili zapravo odgovori na rat. Naravno,
obično se ističe da je moderna verzija komparativnih književnih studija proizvod krize u
vreme Drugog svetskog rata, želje određenih nemačkih naučnika da održe u životu evropski
duh u mračna vremena. Ali, kada se to kaže, treba dodati i da je Gete svoju ideju svetske
književnosti razvio u vreme Napoleonove invazije, i da se ta ideja ponovo razigrala uoči
Prvog svetskog rata. Sve je to prethodilo onome što su radili Erih Auerbah i Leo Špicer.
Međutim, zadržimo se na možda najmračnijoj godini u XX veku: 1942. U to vreme, Erih
Auerbah još u Istambulu piše Mimesis. Komparativna književnost rađa se u senci užasa.
Zadržimo se na trenutak na toj jezivoj 1942. Dok Auerbah piše Mimesis u najznačajnijoj
prestonici u Istočnom Mediteranu, nekadašnjem Konstantinopolisu, privremenom pribežištu
jevrejskih intelektualaca izbeglih pred nacistima, na drugom kraju, u berlinskom predgrađu
Vanze, održan je sastanak na kojem će biti odlučeno da se „konačno rešenje“ sprovede u
delo. Bio je to januar 1942. U to vreme, španski republikanci već su bili preneli svoje
iskustvo poraza u Hispansku Ameriku. Argentinski pisac Alvaro Abos (Abós: 12) predlaže
nekom zamišljenom „turisti kroz vreme“ da se „iskrca jedne januarske ili februarske noći
1942. u Kraljicu La Plate“, da tamo potraži „buenosajreski kvartet“, time započinjući svoju
knjigu eseja posvećenih imaginarnim susretima sa argentinskim piscima iz prošlosti (Abós:
1997). Taj kvartet čine Roberto Arlt, Horhe Luis Borhes, Vitold Gombrovič i Huan Karlos
Oneti. „Maltene nevidljvi za uske poglede svojih savremenika, grozničavi, na vrhuncu
kreativnosti“, „nisu znali jedan za drugog ili jedva da su se poznavali“. Godina 1942. je za
Hulija Kortasara bila vreme „političkog stava koji se ograničavao – poput političkih stavova
većine mojih prijatelja i ljudi iz moje generacije – na izražavanje mišljenja samo privatno, ili
u najboljem slučaju, u kafani“; „Sve je u to vreme ostajalo na ličnom mišljenju, i začudo, to
nam je bezmalo svima bilo dovoljno, čak i za vreme Španskog građanskog i Drugog svetskog
rata“; „Svi smo bili protiv nazista, ali taj antinacizam nikada nije preveden ni u kakvu borbu;
a zapravo, bilo je prilika, i mogli smo i praktično nešto da uradimo. Kubanska revolucija,
naprotiv, uvukla me je u nešto što više nije bila teorijska politička vizija; pokazala mi je,
surovo, tako da me je veoma zabolelo, koliko je velika u meni bila politička praznina; teme u
kojima je bilo implikacija političkog, ili tačnije, ideološkog tipa, počele su da se uvlače u
moju književnost.“ Tako se Hulio Kortasar sećao događaja izostanka bilo kakvog događaja
1942. godine u kulturnim krugovima u Buenos Ajresu, u razgovorima sa Omarom Pregom
(Prego: 1985, 127-128) vođenim u Parizu, negde s jeseni 1983. Iskustva umeju da budu
nesamerljiva. Hleb nije uvek isti hleb, ali sam predmet, uzet u apsolutnom smislu, istovetan
je, bez obzira na naša iskustva sa njim, rekao bi Valter Benjamin (Benjamin: 1998).
Putovanje nije samo kretanje, putovanje je i pokretač. Da li su nesamerljivosti u većoj meri
pitanje nesamerljivosti vremena – ili trenutaka – i prostora, ili zapravo i određene
nesamerljivosti vrednosti?
***
Kakvog uopšte ima smisla da se u ovom tekstu, koji se bavi pitanjem
transkulturoloških aspekata slavističkih studija, pitam o tome kako se o transkulturaciji
razmišlja u Latinskoj Americi? U odbranu smislenosti, mogla bih se pozvati na lektire srpskih
pisaca. Pisci iz Latinske Amerike i tekako su ne samo prevođeni, nego i „transkulturisani“ u
srpsku književnost, ma koliko njihovo prisustvo bilo malo istraživano: dovoljno je da
počnemo od Horhea Luisa Borhesa, o kome je 1996. godine u Beogradu posvećen
međunarodni književno-naučni skup, a potom objavljen i zbornik (Konstantinović, Matić,
Nedić: 1997), ili Hulija Kortasara, kojem su posvetili zbornik priča pod naslovom Projekat
Kortasar (Pavković: 2002). Bilo kakav pokušaj da se krene dalje od izdvajanja ponekog
reprezentativnog primera istraživača bi vodio u pisanje ozbiljih studija, jer zbivanja u
književnosti to zahtevaju. Te lektire govore mi da vredi ispitivati, kakvo se viđenje, koja se
teorija može izvući iz jedne „nezrelosti“, kako bi rekao Gombrovič, i ponuditi drugoj. Poljaka
Vitolda Gombroviča da i ne spominjem na ovom mestu, mada bi možda trebalo – on je, po
rečima argentinskog psica Rikarda Pilje, „autor najboljeg romana napisanog u mojoj zemlji,
Argentini“, misleći pri tom na njegov roman Trans-Atlantik. Istraživati odnos „između
Balkana i vulkana“, kako bi rekao nikaragvanski pisac Serhio Ramires, nije ni jednostavno.
Bibliografski podaci govore da je materijal koji nam stoji na raspolaganju ogroman, i
ogromno nesrazmeran. Samo u 2010. godini, sa španskog je na srpski jezik prevedeno
trideset i šest romana (Ljujić: 2011). Sa srpskog na španski je, prevedeno ukupno pedesetak
knjiga u periodu od trideset godina, od početka osamdesetih, do 2011. godine (Mančić:
2014). Ima, naravno, i drugačijih kulturnih veza izuzev prevođenja, ma koliko prevodi bili
značajan pokazatelj. Srbija i Srbi pojavljuju se, recimo, kao naznake tog ne samo mogućnog
odnosa: Roberto Bolanjo piše u romanu 2666 o nekom profesoru germanistike sa
Beogradskog univerzieta, koji će, kako će se pokazati, dati najvažniju naznaku koja će junake
njegovog romana uputiti na pravi trag. Koga zanima u Srbiji, u Zambiji, u Češkoj, Barba
Hakob?, pita se pripovedač u romanu Fernanda Valjeha El don de la vida, Dar života. I tu je
kolumbijski romansijer u pravu, ako ove reči shvatimo i kao svojevrsan prekor, jer u Srbiji je
pesnik Porfirio Barba Hakob potpuno nepoznat. A možemo ove reči shvatiti i kao „poruku u
boci“, „bocu u moru“, nasumice poslato upozorenje, skretanje pažnje, jer je u pitanju dobar
pesnik. Praveći anagrame od imena Buenos Aires, lik u Pevaču tanga Tomasa Eloja
Martinesa piše stihove: Beso en Rusia, no sé, es rubia, suena serbio, sería un beso. Anagrami
su dali, najpre stih „Poljubac u Rusiji“, pa za njim, „ne znam, plavuša je“, nastavljajući,
„zvuči srpski“, na koji se nadovezuje poslednji, „biće da je poljubac“. U svojoj knjizi Lična
istorija „buma“ Hose Donoso (1983, 61) pripoveda o svom putovanju u Beograd i o
savetovanjima sa Miodragom Bulatovićem o dobrim i lošim stranama objavljivanja u
barselonskojh izdavačkoj kući Seš Baral, koja je baš u to vreme objavila španski prevod
Bulatovićevog romana Crveni petao leti u nebo, šezdesetih godina prošlog veka. U celoj ovoj
priči najvažnije je to što je reč o ličnoj istoriji. Nizovi takvih ličnih istorija mogu povezivati u
jednoj ličnosti dva, tri, pa i više kulturnih prostora. Međutim, šta je u tome svemu preko,
kroz, s onu stranu, izvan i iznad? Ako dobro tumačim samu reč, transkulturno, da li je to
onda pojava koja prelazi preko svih kultura, kroz sve kulture, zalazi s onu stranu, izvan i
iznad svih kultura? Da li je to onda Vavilon, svet u kojem svi ljudi imaju jedan jezik,
razumeju jedan drugoga i zidaju kulu da postanu viši od Boga? Svet bez prevođenja i bez
prevoda? Da li se prevođenje u celoj priči o transkulturaciji našlo samo zbog prefiksa?
Translacija ipak vodi na drugu stranu.
Ako hoćemo da govorimo transkulturno, onda moramo govoriti iz perspektive svakog
junaka, ali se i odmaći toliko da stanemo izvan sveta i da mu prilazimo spolja. Oba stanovišta
iziskuju mnogostruke, višekratne translacije. Kada sam razmišljala o tome kako da govorim
sa svoga mesta iz Beograda, iz Srbije – o delima hispanoameričkih pisaca, pomislila sam da
će najbolje biti da pokušam da izaberem svoje viđenje, svoju eksperimentalnu teoriju,
izgrađenu, doživljenu i iskušenu ovde, upravo na mestu na kojem živim, i da u njoj potražim
oruđa za čitanje: to podrazumeva izbor određenog stila mišljenja, mišljenja koje prepoznajem
u genealogiji sadašnjosti, koje se uvek iznova pokreće kada govori o proizvođenju
subjektivnosti, u dodiru sa sasvim određenim okolnostima. Te okolnosti jesu istorijska
realnost susretanja sa moći. Mišel Fuko o tome često govori kada spominje svoju strast prema
arhivima i o tome da uzbuđenje u čitanju dolazi otuda što nam arhivi pričaju fragmente
života: života, prošlog ili sadašnjeg (Presente), života sačuvanog u požutelim papirima ili
doživljavanim iz dana u dan, života koji se uvek susreće sa nekom moći. Nije moć nad
životom, nego moć života odgovor na takve pretenzije moći; proliferacja slobode, neprestano
proizvođenje subjektivnosti, invencija. Život kao otpor. Moć života kao politička moć:
invencija novih oblika delanja proizvodi nove oblike življenja. Automatizovana industrija i
informatizovano društvo iziskuju strategije otpornosti. I samerljivosti i nesamerljivosti umeju
da budu pitanje nesamerljivosti vremena i prostora, pri čemu valjanost i univerzalna vrednost
uvida stečenog iz iskustva nema, što je najzaniljivije, nekakve posebne veze s tehnološkom
razvijenošću ili zastajkivanjem. Univerzalno prepoznavanje neke vrednosti kao vrednosti,
međutim, s tehnološkom razvijenošću najtešnje je povezano.
Anamorfoza prevođenja
Prevodilačko čitanje je pogled sa zavojitog stepeništa. Sa zavojitog stepeništa, slika
koja visi na zidu može pokazati neočekivana lica, ili čak lobanje, i dok se penjemo, i
približavamo se njenom donjem desnom uglu, možemo da se prepustimo razotkrivanju
rafiniranih veština pretvaranja koje se u svojim varkama služe vizualizovanim matematičkim
pojmovima. Sa zavojitog stepeništa mogu se sagledavati svesno skrivane forme, konture i
površine, naoko nedovoljno čvrste, već po sebi nepouzdane, kako prelaze jedne u druge,
mešaju se, preobražavaju, dok se sve što je tobože stabilno pretvara u pokretnu masu. To je
čitanje čiji je pokretač jezik, čiji je cilj jezik. Iz privida u privid, iz maske u masku.
Prevodilački pogled bi da raskrinkava, ali rasuta pažnja podigla je montažu atrakcije koju je
zamislio Sergej Ejzenštajn na neuporedivo viši stepen. Gledanje sebe u oči više nije nimalo
jednostavan posao: ko naivno stane pred ogledalo, može mu se desiti i ono što se dešava na
slici Renea Magrita Zabranjeno reprodukovanje. Tu vidimo čoveka okrenutog leđima prema
gledaocu kako gleda u sopstvena leđa u ogledalu ispred sebe. Sve što se nudi gledaočevom
pogledu jeste samo umnožavanje, reprodukovanje čovečijih leđa, dok, čini mi se, knjigu
ostavljenu na stalku tik uz samo ogledalo – između čovekovog lica (koje ne vidimo, jer je
okrenuto od nas, a prema ogledalu) i njegovih leđa (koja vidimo u ogledalu, mada su
okrenuta prema nama, a od ogledala) – ipak odražava po svim pravilima. To Magritovo
viđenje je možda jedna od mogućnih vizualnih reprezentacija one replike sveta, koji više ne
postoji, a koji se, u viđenju Jovice Aćina (2011, 99), može detektovati samo kao replika. I ta
replika je ono u čemu živimo. To viđenje podrazumeva jedno ultra („s one strane nekog
ogledala u kojem se stvarnost ogleda“) i jedno ekstra („već izvan sveta, i tako mu prilazi
spolja“). To je možda nevolja za prevodilački rad shvaćen kao rad pravljenja izbora i
donošenja odluka između originala i kopije. Međutim, iako je original umnožen, iako su
kopije crne, iako je igra označitelja beskonačna, mogućnost izbora ipak se sužava. Da li je
prefiks „trans“ reč koja nam može pomoći da se u svemu tome snađemo? Brzina kojom se
smenjuju slike na ekranu, subliminalne poruke koje se utiskuju u mozak, dublje upravo zato
što je njihovo trajanje nepojmljivo kratko, knjige koje su sve duže i duže, roman sve ugojeniji
i ugojeniji, filmovi koji se protežu na sate i sate, čeznu za sve novim i novim nastavcima… A
sve to u vrtoglavom ritmu. Pažnja je kratkotrajna: naviki smo da se od nas očekuje da pažnju
neprestano premeštamo sa jednog predmeta na drugi. Elementi su dizajnirani u
mikroveličinama, ali traže uklapanje u makroceline, u kojima će se navodno dopunjavati,
preobražavati, ponavljati, preplitati i razdvajati.
***
Naravno, znanje uopšte jeste proširivanje mogućnosti izbora za slobodno delanje,
jezik je – razvija Noam Čomski svoju dekartovsku ideju o jeziku i umu – zapravo
ispoljavanje mogućnosti apstraktnog mišljenja, a komunikacija, samo njegova naknadna,
dodatna, a ne suštinska funkcija. Ako čovek najveći deo života provede razgovarajući sa
samim sobom, i pretvarajući – i to nimalo efikasno, naprotiv – samo minimalnu količinu tih
razgovora u komunikaciju sa drugim(a), reklo bi se da je osnovna funkcija jezika zaista u
tome da bude oruđe mišljenja. Međutim, jezik i učimo, i razvijamo, gradimo i razgrađujemo,
u komunikaciji sa drugima. Njegovi nedostaci teraju nas da smišljamo nove načine da ih
prevaziđemo. Njegove mene su i mene u našem mišljenju – menjaju se zajedno. Svaki jezik
je ceo jedan svet. Ako prihvatim tu pretpostavku, iz toga sledi da mogu govoriti o
francuskom transkulturizmu (kreolizacija), engleskom (hibridizacija), španskom
(transkulturacija proper) ili srpskom – ili srpsko-hrvatskom? – (jugoslavizacija i post-
jugoslavizacija). Španski mislilac Hose Ortega i Gaset – nadovezujući se na razmišljanja
nemačkih romantičara – jezik je opisao kao „ekstravagantan oblik nacionalizma“. Danas se
sve više govori i o nečemu što se zove hyphenated identities, u prevodu, „identiteti sa
crticom“, a ta crtica, naravno, kao interpunkcijski znak može značiti spajanje i razdvajanje,
najčešće oboje u isti mah. U svemu tome, donekle naglavce, moglo bi se poći od problema
koji postavlja pojam „transkulturalnost“.
Mišljenje se oblikuje kao što se oblikuju pahuljice snega, kaže Noam Čomski. Ne
oblikuje se prema pravilu najmanje linearne udaljenosti, nego najmanje strukturne
udaljenosti. Meni padaju na pamet grozdovi, ali ne znam da li je to hteo da kaže. Nije samo
to: bitna je struktura pahuljice, ali i njena geometričnost. Naime, Čomski kaže da u
oblikovanju misli – čije je oruđe jezik – ima puno kopija (crnih kopija?) koje sve budu
poništene i izbrisane kad jezik iziđe na površinu. Komunikacija je samo sporedna funkcija
jezika, dodatna, nadograđena, zato je jezik toliko nezgrapan za komunikaciju, otuda je toliko
teško pronaći formu prilagođenu situaciji. Mišljenje je primarna funkcija kojoj jezik služi. Ali
to ne znači da forma, i ta sporedna komunikativna funkcija, nemaju povratnog uticaja.
Promeni diskurs, i promenićeš način razmišljanja. Promeni jezik i promenićeš... „identitet“?
„Verujte, moglo bi se desiti“, tako je Hulio Kortasar naslovio priču o nekakvom mudracu koji
je izumeo mašinu za poravnavanje slova. Pritisnuo je dugme, i _ _ _
***
Šta se dešava kad uzmeš stvari sa jednog mesta, sa mesta kojem, po ustaljenim
shvatanjima, pripadaju, i preneseš ih na drugo, kojem ne pripadaju, ili barem, ne na prvi
pogled? Šta se dešava kada bežiš preko granice, kada postupaš transgresivno? To pokušava
da dokuči, između ostalih, i brajtonska Lab for the Recently Possible, „Laboratorija za
odnedavno mogućno“, koja se opisuje kao „prostor za učenje, eksperimentisanje, saradnju i
inkubiranje projekata na granicama tehnologije, umetnosti, kulture i društva“. Škola
odnedavno mogućnog kaže: prepoznaj šta je bilo toliko teško vekovima unazad, da niko nije
ni pomišljao da to radi, a sada je zahvaljujući novim tehnologijama postalo mogućno,
prepoznaj, i iskoristi. Ostvari učinak. Ovakav „spekulativni dizajn“ moju misao – moj proces
mišljenja koji sa neverovatno malom efikasnošću uspevam da vam saopštim u ovom tekstu
služeći se sredstvima koja su mi dostupna, mada bih spektar sredstava mogla proširiti
uključivši i druge jezike na kojima bih tekst ispisivala – pokrenuo je da traga dalje. Tekst na
više jezika, složen od fragmenata ili fraktala mišljenja koje se otarasilo suvišnih kopija. Tekst
na više jezika još jedna je u nizu ideja koje se vraćaju na pozornicu, da ožive duh Džojsovih
Finegana. Transkulturološki pogled mogao bi biti pogled na takvo stanje stvari.
Dakle, šta se dešava kad uzmeš stvari sa jednog mesta, kojem pripadaju, i preneseš ih
na drugo, kojem ne pripadaju? Šta se dešava kada se određeni tekstualni artefakt iz jezičkog
okruženja kojem pripada transplantira u jezičko okruženje kojem ne pripada? Kad presadiš,
transplantiraš ideju? Takvim pokušajem počela je i moja priča s transkulturizmom:
pokušajem da pojmove stvorene u srpskoj književnosti primenim u analiziranju književnosti
pisane u Hispanskoj Americi. Stvar se zamrsila kada sam se našla pred pitanjem: kako da
objasnim strancu odakle odakle dolazi oruđe kojim se služim: šta je srpska književnost, i šta
jugoslovenska, i da li je uopšte ikada bilo jugoslovenske književnosti, ili samo
jugoslovenskih književnosti, u množini. Problem je isti s jugoslovenskom kulturom i
jugoslovenskim kulturama. Pokušaji stranaca da razumeju šta je šta umeju da budu
otrežnjujući, da unesu neophodnu dozu začuđenosti pred stvarima koje nam zbog prevelike
blizine deluju obično. Tu je i veza koju uspostavlja prefiks. Tatjana Rosić nedavno je pisala o
značaju i značenjima prefiksa „retro“ u najnovijoj srpskoj književnosti (Rosić: 2006). Broj
sarajevskog časopisa Sveske u kojem je taj tekst objavljen posvećen je žanru priče na
postjugoslovenskim prostorima i mogao bi biti paradigmatičan primer primer
transkulturacije, gde se prefiks „trans“, koji Tatjana Rosić nije spominjala, pokazuje kao
značajan. Svi elementi ovako zamišljene transplantacije koju sam pokušala da obavi,
međutim, veoma jasno ukazuju na to da je reč o laboratorijskom eksperimentu, eksperimentu
koji se obavlja pod kontrolisanim uslovima i na malom izdvojenom uzorku, pa sam posle
prvog eksperimenta (Mančić: 2012), razmišljala o tome kako da ga primenim, u ovoj priči u
kojojj ne najmanje važnu ulogu igra i genealogija termina transkulturizam, u situaciji koja će
biti mnogo manje laboratorijskog tipa, a mnogo više izvedena u okolnostima koje bih mogla
nazvati „prirodno okruženje“. Pošto su razumevanja pojma transkulturalnosti različita, a što
se više udubljujem u literaturu, to jasnije uviđam da su i veoma uslovljena nacionalnim
kulturama, najpre moram objasniti šta je za mene transkulturalnost. U tome nikako nema
manjeg udela činjenica da je moje obrazovanje hispanističko, što je biografska činjenica, od
činjenice (takođe biografske) da je kultura u kojoj sam rođena ista kultura u kojoj i živim, i da
živim u Beogradu, u Srbiji. Sve te činjenice iz mog ličnog života neposredno utiču na moje
sagledavanje a) pojma transkulturalnosti b) pojma slavističkih studija c) problema
komparativne književnosti. Naime, kada su slavističke studije u pitanju, ograničavam se na
sasvim mali segment, u čijem je središtu srpska književnost. Što sve ne znači da neću
iskoristiti i poneki „transverzalni“ (kako bi rekao Volfgang Velš) argument dok razvijam
svoja prevodilačka čitanja. Još jedna, takođe ništa manje važna biografska činjenica jeste da
prevođenje vidim kao prvo, polazno mesto svog umeća u svakom poslovanju sa
književnošću, mesto na kojem pronalazim prvi i osnovni smisao prefiksa „trans“ iz
gorenavedenog naslova: translacija, tra(ns)dukcija; od značaja je i moje bavljenje mističarima
i misticizmom, koje me dovodi do pojma transcendencija.
***
Sa transcendentnog stanovišta, zamiljivo je pogledati koja su to pitanja koja vredi
postavljati danas, u vreme koje sociolozi posmatraju iz posthumane, ekološki orijentisane
vizure „povratka biološkim korenima čoveka“, ili iz transhumanističke perspektive (Fuller:
2013)? Britanski profesor sociologije, Amerikanac Stiv Fuler, zainteresovan za pitanja
sociološke epistemologije, govori o promeni normativnog ideala koji se odvija u današnje
vreme (Fuller: 2013, min. 8:15-9:06), i transhumanistički projekat (Fuller: 2013, 13:50-
14:45) vidi kao projekat koji prevazilaženje ljudskih granica uzima kao neograničen proces, a
budućnost vidi kao budućnost kiborga i fletlajnera, kao budućnost neke hibridne vrste bliske
distopijskim vizijama Filipa K. Dika ili Vilijema Gibsona. Što je, sa sociološkog stanovišta,
veoma zanimljiv pokazatelj u kakvoj kulturi živimo danas. Fuler smatra da je ključna razlika
između ova dva suprotstavljena stanovišta odnos prema riziku. Oprez, ili kalkulisani rizik?
Nemoj proizvoditi genetski modifikovanu hranu (oprez!) ili svesno se odriči dela svoje
ljudskosti (rizikuj proračunato!)?
***
Danski slavista Per Jakobsen pokušao je da savlada više nego zamršeno pitanje kako
se pisci jednog policentričnog jezika sada raslojenog u mnogo novih mogu razmrsiti po
nacionalnim književnostima, pa piše:
Nema sumnje da je na srpsko-hrvatskom jezičkom području u celini, politika ovladala osnovnim principima bavljenja nacionalnim književnostima, što je poznato iz drugih policentričnih jezika, kao što su engleski ili nemački (Jakobsen: 2008).
U ovom tekstu Per Jakobsen iznosi niz dilema oko jugoslovenskog i
postjugoslovenskog kulturnog prostora, i pokušava da ih razreši. Mnoge nedoumice,
međutim, ostaju. A srpski teoretičar književnosti i britanski profesor Zoran Milutinović piše, i
ja citat s namerom ostavljam bez prevoda:
Yugoslavia was not merely an agglomeration of constituent national cultures, but during its seventy-year existence it managed to create a supra-national, common cultural layer in which all Yugoslavs took part (Milutinović: 2013).
Da li je to o čemu Milutinović piše opis jugoslovenskog kulturnog prostora kao
transkulturnog? I to što postavljam pitanje da li je – ovim i drugim tekstovima, pisanim na
engleskom – Zoran Milutinović deo srpskog ili britanskog kulturnog prostora, kao što bih
mogla postaviti pitanje i da li je Vesna Golsvorti srpska ili britanska slavistkinja, nije
bezazleno pitanje. Mogla bih da nastavim da nabrajam, unazad, sve do Čarlsa Simića, ili
Dimitrija Mitrinovića. Pitanje kojoj kulturi, čijoj književnosti pripadaju ovi autori kao da je
manje komplikovano od pitanja o kojima govori Per Jakobsen: čiji je pisac Meša Selimović,
čiji je pisac Vladan Desnica? Ispostavlja se da sva takva pitanja čuvaju veliku simboličku
vrednost, odnosno, da njihova simbolička vrednost raste u postjugoslovenskom prostoru (i
vremenu). Pa da li se onda taj prostor – razgraničen ili ograničen političkom realnošću koja je
trajala sedamdeset godina, i zatim prestala da postoji kao politička realnost – može opisati
kao transkulturan? Sve ovo dovodi me do pitanja, čime se bavi slavistika? Da li se granice
postavljaju prema modelima koje postavlja jezik, ili geografija, ili biologija? Ili već se sama
tema može uzeti kao dovoljan uslov? Međutim, pitam se u isti mah, da li su ovakva pitanja
uopšte umesna? Mogu li biti od koristi?
Transkulturni slučajevi neprevođenja. Sitniji prilozi
Prevođenje može biti viđeno kao mašina koja melje, svojevrstan mlin, koji svoje
početke traži u vetrenjači. Čak i zabrana prevođenja, kao i suočavanje s jezičkom barijerom u
kojoj prevođenje nedostaje – dva slučaja očigledno suprotstavljena jedan drugom – pokazuju
se kao delovi mašine za proizvodnju novih prevoda. Onaj ko prevodi, zapravo neprestano
teoretiše. Kada prevodilac prepozna neku jezičku pojavu kao problem, obično se nađe u
situaciji u kojoj mora da izabere jedan iz niza mogućnih rešenja (zato se i može govoriti o
„problemu“), a za taj proces potrebna je izvesna sposobnost viđenja, ili vizije (po uzoru na
srednjovekovne apokrifne spise), u svakom, ali pre svega u onom sasvim prizemnom i
svakodnevnom smislu uviđanja da se određena jezička pojava može izdvojiti kao jedinstven
jezički događaj. Termin teorija, koji je još u klasičnom grčkom imao značenje gledanje,
razmatranje, uživanje u gledanju, a iza toga i spoznavanje, ali i svečano poslanstvo i gledanje
svečanosti, mogao bi, kako ukazuju etimološki rečnici, vući koran od imenice theā, reči koja
opet znači gledanje, ali i pogled, prizor, i igrokaz, pa i sedište u pozorištu (Majnarić, Gorski:
2000). Odnosno, da bi mogao da reši problem, prevodilac mora da vidi, i da gleda, i da
razmatra, i da uživa u prizoru jezičkog događaja, da odgleda ceo problemski komad od
početka do kraja, ne mrdajući sa stolice, ne bi li tako, u zavisnosti od konteksta u koji će taj
događaj staviti i smisla koji će mu na osnovu toga pripisati, izabrao jedno rešenje i odbacio
ostala.
***
Krajem februara 2011. godine, jedna od urednica programa Kulturnog centra
Beograda pozvala me je da govorim o savremenoj latinoameričkoj književnosti, povodom
izložbe mlade srpske slikarke Ivane Ivković, koja je priređena pod nazivom na španskom
jeziku: Presente 6 (Ivković: 2011). Razmišljala sam u to vreme o političkom nasilju i
njegovim reprezentacijama u latinoameričkoj književnosti, pa mi je ideja mlade umetnice bila
veoma inspirativna. Ivana na toj izložbi polazi od dokumentarne fotografije koju je videla, a
potom i sama fotografisala, u Nacionalnom muzeju u Limi, u Peruu. Izložba koju je umetnica
posetila i fotografisala u decembru 2008. nosila je naziv Yuyanapaq. Para recordar. Ja bih to
prevela: Za pamćenje. Na jednoj od fotografija, vidimo šest Indijanki sa peruanskih Anda u
nemom protestu. Sede ispod transparenta na kojem piše: “Presente. ¡Construyamos una
América Latina sin desaparecidos! ¡Por la libertad de nuestros familiares! Vivos los llevaron
– vivos los queremos! Ayacucho, 1983.” Ma koliko eksplicitne i nedvosmislene bile rečenice
koje slede iza prve reči: „Izgradimo Latinsku Ameriku bez nestalih! Za slobodu naših
najbližih! Žive su ih odveli – žive ih tražimo! Ajakućo, 1983“, prva reč, Presente, unosi
dvosmislenost: ona znači i sadašnjost, i prisustvo, a može se pročitati i kao odgovor:
„Prisutan!“, „Ovde!“. Ivana je napravila niz „reprodukcija“ te fotografije, zapravo, niz crteža
olovkom. Jedna od njih, „Bez naslova“, ima dimenzije 70x100, i nastala je 2009. Na tom
crtežu prikazani su samo obrisi figura onih šest žena, i veran prepis sa transparenta iznad
njihovih glava. Kako je vreme prolazilo, međutim, dimenzije reprodukcija su rasle, pa je tako
crtež načinjen 2010-2011. bio velik bezmalo tri puta osam metara. I taj crtež, takođe urađen
olovkom, zapravo brižljivo ponavljanje svakog detalja sa fotografije, pokrivao je ceo jedan
zid u galeriji. Ono što sam pred sobom gledala bila je upotreba veoma skromnih sredstava –
obične olovke i hartije – kojima slikarka pravi delo bezmalo monumentalnih dimenzija.
Kakav je to rad? Kakav je to rad prevođenja? Taj prevod sa jezika fotografije – umetničkog
dela iz vremena industrijske reproduktivnosti – na jezik crteža olovkom – krhkim
materijalima koji obezbeđuju trajanje tek nešto duže od skulpture izvajane u ledu, izaziva
izvesnu nelagodnost: zbog ogromnosti uloženog napora u poduhvat koji je usmeren na
efemernost; zbog disproporcije između kolosalnih dimenzija proizvoda i njegove
propadljivosti; zbog traga koji ima dimenzije spomenika, ali u čiju osnovu je upisana – i to
doslovno – namera da izbledi. Da iščezne. A ipak…
Neverovatan dodatak uz ovakva razmišljanja ponudio mi se kada mi je slikarka
postavila pitanje: „Šta rečenice sa transparenta znače?“ Presente je, zapravo, bila jedina reč
koju je razumela, u svoj njenoj dvosmislenosti, od svih reči ispisanih na transparentu i verno
prepisanih na crtež. Presente. Ostalo je bilo samo slutnja, ili kompetentno nagađanje.
***
U decembru 2013. godine, u Beogradu je održana premijera pozorišnog komada
španskog pisca Huana Majorge, pod naslovom Los yugoslavos. Ovaj slučaj neprevedenog
naslova koji je ponuđen kao prevod reditelj predstave Stevan Bodroža opisuje kao stvaranje
„inicijalne i namerne zabune, prostor nejasnoće i magle koji korespondira upravo sa onim
kako akteri ove drame doživljavaju taj pojam“. „Španci imaju nejasnu predstavu o Jugoslaviji
i Jugoslovenima kao naciji i narodu koji je nestao“, dodaje Bodroža. Ti Jugosloveni su poput
Poljaka Afreda Žarija (što je samo drugi naslov njegovog komada Kralj Ibi), i sve to me
podseća na ono Žarijevo: „Poljska, to znači nigde.“ Pre distopija nego utopija, nova,
izgubljena praznina za kojom se čezne da zameni neku sadašnju. Neprevedeni naslov je
razumljiv i bez prevoda (može li se ime prevoditi?), ali upravo izostanak prevoda postaje
prevodilačka strategija: jedan od postupaka u prevođenju realija, gde je realija shvaćena kao
fikcija, a insistiranjem na ostranjivanju kroz prevod koji reflektuje već reflektovanu sliku,
poput ogledala stavljenih jedno naspram drugog, umnožava reč u beskonačnost, a realiju
stavlja među navodnice.
***
Iranska profesorka, stručnjak za književnost na engleskom, Azar Nafisi, objavila je
2003. godine knjigu pod naslovom koji u hrvatskom prevodu glasi Lolita u Teheranu. Danas
profesor na Univerzitetu Džons Hopkins, u ovoj knjizi-memoaru u knjigama opisala je kako
je tokom dve godine, u jeku Islamske revolucije, svakog četvrtka okupljala nekoliko svojih
studentkinja u sopstvenoj kući da bi zajedno čitale u Iranu tada zabranjene zapadne klasike. U
rano proleće 1988, u jeku je rat sa Irakom. Misili lete, Iračani pogađaju teheransku rafineriju
nafte. Iranci gađaju Bagdad. Iračani uzvraćaju nizom napada na Teheran. „Ubrzo posle
napada, odlučili smo da stavimo lepljivu traku na prozore“, piše Azar Nafisi. I to u meni
pokreće niz asocijacija, između ostalog, i da su lepljive trake sa istom namenom u Beogradu
deceniju kasnije dobile naziv „Windows 99“. Neprevođenje opet igra hermeneutičku ulogu.
A u Teheranu 1988, piše Azar Nafisi,
tokom prve noći napada, sa nekoliko prijatelja gledali smo nemački dokumentarac o životu upravo preminulog ruskog režisera u izgnanstvu, Andreja Tarkovskog. U pokušaju da se intelektualci primire, na Teheranskom filmskom festivalu prikazivane su specijalne projekcije filmova Tarkovskog. Iako su filmovi bili cenzurisani i prikazivani na ruskom, bez titlova, pred bioskopom su se redovi otezali satima pre otvaranja biletarnica. Karte su prodavane kod tapkaroša po višestruko uvećanoj ceni [...] Bilo je intelektualaca, službenika, domaćica, neke sa decom u nosiljkama, mladi mula s nelagodnošću stoji sa strane – takva mešavina ne bi se mogla naći ni na jednom drugom skupu u Teheranu. Unutra, iznenadni blesak raskošnih boja [...] Znajući da ne mogu da razumem reči, i da bih se, ako počnem da razmišljam o cenzuri, previše rasrdila da bih bila kadra da gledam, prepustila sam se magiji boja i slika. (Nafisi: 2004, 205-206)
Ovde neprevođenje ima ulogu cenzurisanja, tačnije rečeno, ukidanje prevoda ovde
znači i ukidanje izvornog teksta, dok se govor pretvara u zvuke sa skrivenim smislom –
smislom koji postoji, ali čije je dešifrovanje, to jest prevođenje, zabranjeno.
***
Da li je gledanje Tarkovskog u Teheranu transkulturna činjenica ili transkulturološko
poimanje činjenica? Naime, s komparatističkog stanovišta, imajući u vidu istorijske
(političke) okolnosti u kojima su u Iranu prvi put prikazivani filmosi ruskog reditelja (u
izgnanstvu – izgnanstvo! reč koja potresa ceo dvadeseti vek, i činjenica koja nije samo
politička, istorijska, biografska, sociološka, nego i jednako značajna umetnička tema, jedna
od velikih tema svojstvenih XX veku – mogu pretpostaviti da je iranski filmski režiser Abas
Kjarostami gledao filmove ruskog režisera Andreja Trakovskog, i da je to gledanje proizvelo
izvestan učinak u Kjarostamijevom viđenju sopstvene umetnosti. I u njegovim filmovima
stalno promiču nekakvi izgnanici. Ili mogu reći da je gledanje Tarkovskog u Teheranu
dokumentima potvrđena činjenica, i da je Tarkovski tako postao deo iranske kulture, na način
koji je preobrazio film koji je Trakovski napravio u nešto drugačije, u nenaslućeno, od
konkretnih životnih okolnosti gledalaca u Teheranu zavisno gledanje tog filma.
Transdisciplinovani pokušaji prevođenja
Prevođenje je i mašina za proširivanje mogućnosti izbora. Svaki novi prevod otvara
mogućnost više, oslobađajući veću kreativnost. Ključna reč u ovakvim razmišljanjima i dalje
je reč izbor.
***
Prevođenje, kao forma, aktivno konstruiše granice između jezika i kultura: kako
uopšte govoriti o identitetu pre čina prevođenja? Proučavanje prevodilaca i prevođenja
(takođe u množini), s druge strane, može otkriti ogromnu raznovrsnost i množinu ukrštaja,
kako bi rekao Laza Kostić u svojoj estetičkoj teoriji, odnosno, hibridnih, kreolskih, trans-
kulturnih elemenata u građenju toga što se zove identitet. Prevođenje je... mač sa dve oštrice?
Pisaljka zarezana sa obe strane?
***
Dva učena etnologa u Felinijevom filmu E la nave va (1983) gledaju kako spaseni
seljaci igraju na brodu, pa brže-bolje pohitaju da im kažu kako greše u koracima. Ovu
filmsku scenu čitam kao upozorenje.
***
Jedna od značajnih figura koje se ocrtavaju na pozadini najnovijih analiza književnih
pojava koje polaze sa transkulturološkog stanovišta jeste figura pisca-odomaćenog stranca.
Ta figura bi mogla biti simbolička figura pre XX nego XXI veka. Simbolička figura XXI
veka je pisac na Internetu. Vesna Golsvorti u jednom nedavnom predavanju govorila je o
tome kako je, napustivši Jugoslaviju sredinom osamdesetih godina prošlog veka, bila
prinuđena da prekine svoje učestvovanje u kulturnom životu svoje zemlje – u tome su je
sprečavali prostorna udaljenost i sporost komunikacija. Odnedavno, tu mogućnost ponovo
ima, i koristi je, jer su mogućnosti za brzu (trenutnu) komunikaciju velike. Ovo je očigledan
primer upotrebe „odnedavno mogućnog“, primenjenog na dizajniranje sopstvenog radnog
prostora.
***
Među uticajna čitanja transkulturacije koje ovaj termin povezuje neposredno sa
prevođenjem spada i čitanje argentinsko-američkog (još jedan identitet sa crticom!)
teoretičara književnosti Voltera Minjola. Minjolo smatra da je transkulturacija pojam
neophodan da bismo mogli misliti „najrazličitije društvene i političke odnose snaga u
transnacionalnom svetu“; po njemu, prevođenje treba izvući iz „lingvističkih koncepcija“ da
bi se mogli promišljati kontakti i razmene između različitih kosmovizija i različitih kulturnih
praksi. Po ovom autoru, teorija prevođenja kao transkulturacije mora se zasnivati na
specifičnostima pojedinačnih slučajeva, u zavisnosti od mesta između kojih se prevođenje
odvija:
Prevođenje sa grčkog na latinski ili sa francuskog na španski jezik jedna je stvar; prevođenje sa jezika ajmara na španski, nešto sasvim drugo. Sa hindua na engleski, opet nešto drugo. Postoji, naravno, više prevoda sa engleskog na hindu nego obrnuto. Međutim, ne postavlja se pitanje naprosto prevođenja s jednog jezika na drugi u nekoj neodređenoj istoriji čovečanstva; prevođenje se odvija unutar posebnih struktura moći. (Minjolo: 2000, 254)
Minjolo tvrdi da je istorijska struktura modernog/kolonijalnog sveta imala uza sebe
saučesništvo između prevođenja i transkulturacije u stvaranju kolonijalne razlike: odnosi
prevođenja i transkulturacije vezani su za šire pitanje „društvenog života stvari“, i deluju u
oba smera: „To je pre(ko)-vođenje predmeta koje preobražava oblike življenja i mišljenja,
koji, opet, istovremeno preobražavaju ’izvorne’ upotrebe i život predmeta“ (Minjolo: 2000,
269). Jedan od najzanimljivijih elemenata Minjolovih razmišljanja jeste upravo ta
dvosmernost, naročito za prevođenje, zato što problematizuje tradicionalne dihotomije
između originala i kopije, i tu dvosmernost posmatra ne pretpostavljajući ravnopravnost
između njih (Minjolo: 2000, 352).
Sa moje lične prevodilačke tačke gledišta, mnogo je teže pretpostaviti ravnopravnost,
nego ne pretpostaviti je. Ako uzmem primer prevođenja sa srpskog (ili srpsko-hrvatskog) na
španski, pitam se, do koje se mere može prilagoditi novoj situaciji neki tekst uveden u
kontekst stranog jezika? Ako je tekst napisan na nekom eks-centričnom jeziku, bliskom ali
nepoznatom, u evropskim i svetskim razmerama manjinskom, ali većinskom u
jugoslovenskom i postjugoslovenskom kontekstu? Pa onda, i taj jezik, i ta književnost, i ta
kultura, iz koje tekst dolazi, mogu se opisati i kao balkanski, i kao slovenski, i kao evropski, a
kako će na prvom mestu biti posmatran, zavisi od mesta koje ga prima. Međutim, to je tek
početak. Pitanja se umnožavaju, što se više upuštamo u analizu scene prevođenja.
Komuniciranje između kultura uslovljeno je različitim elementima, jezičkim, kulturnim,
estetičkim, političkim, etičkim. Da bi se razumeo događaj prevođenja između dve kulture,
moraju se promišljati i razlike koje prevođenje iziskuje da bi moglo da se odvija.
Ako pokušavamo da obuhvatimo heterogenost činjenica u svoj njihovoj složenosti,
ako suspendujemo hijerarhije kao kriterijum u izboru predmeta proučavanja – što ne znači
ignorisati kulturne norme izvedene iz vrednosnih sudova – jedna od prvih posledica takvog
postupka biće da analiza, makar i pošla od tekstova prevedenih s jednog jezika na drugi, mora
uzeti u razmatranje celokupni korpus prevoda ako hoće da definiše načela po kojima se
obavlja izbor dela koja će biti prevedena. Izbor je, videli smo to već u više navrata, čin
izuzetno važan za sam proces prevođenja, i obično ga definišu ideje i verovanja koja u
ljudima koji izbore prave – prevodiocima, izdavačima, čitaocima – postoje pre samog čina
izbora. Postoje nekakva pred-ubeđenja, gde ovu reč uzimam u neutralnom smislu. Na tom
mestu u igru ulaze, pored kulturnih uslovljenosti, i one koje su čisto političke vrste. U analizi
koja hoće da kulturološki da objasni prevođenje, uvek se iznova moramo vraćati na početak i
najpre postavljati pitanje, ko? Pitanje koje, međutim, prethodi pitanju ko je prevodilac, jeste
pitanje, ko je istraživač? Od pitanja ko je istraživač zavisi izbor užeg predmeta istraživanja.
Ja ću se, na primer, najradije odlučiti da govorim o prevođenju na srpski, ponekad sa srpskog.
To je, međutim, samo deo. Recimo, polovina. Druga polovina je, opet po mom izboru,
najčešće španski. Ali, ne smeta, može to biti i francuski, engleski, može to biti jezik koji
znam, ili čak jezik koji ne znam, dokle god sam svesna svih rizika koje sa sobom nosi i moje
znanje, i moje neznanje. Pitanje kako su Španci prevodili Srbe, ispostavlja se, ne vodi istim
odgovorima, a još manje sličnim teorijskim zaključcima, kao pitanje kako su Srbi prevodili
Špance. Ako postavim pitanje kako je prevođeno sa španskog na srpski, onda se putanje
kojima idem, metode kojima se služim, moraju bitno razlikovati: više neću govoriti o
događaju koji se odvija između dve evropske zemlje, nego o nečemu što se širi preko okeana,
između kontinenata, nakon što je prethodno prošlo preko različitih mesta u Evropi. Ako želim
da govorim o prevođenju između srpsko-hrvatskog, kao policentričnog jezičkog i složenog
kulturnog sistema (na koji bi se mogla primeniti Ortisova verzija viđenja transkulturacije, i u
tom slučaju ga objašnjavati kao transkulturni prostor) i španskog jezika, takođe
policentričnog, sa još daleko složenijim kulturnim odnosima i prožimanjima (a tu se treba
setiti i činjenice da je, recimo, u Francuskoj uobičajeno da se govori o prevodima sa
argentinskog, meksičkog, čileanskog, meksikanskog, itd.), onda bi bilo kakva analiza tih
odnosa zahtevala transkulturološku analizu u kojoj nema smisla govoriti o transkulturaciji
kao procesu koji je Ortis opisao, kao procesu koji vodi ka nekoj hipotetičnoj ili realnoj
„transkulturi“, već samo o složenim procesima diseminacije tekstova kroz jezike i kulture i
različitim oblicima, obrazima i obrazinama koje kulture, svaka na drugi način, u tim
procesima uzimaju na sebe.
***
Kosmovizija je pojam koji je poslužio urugvajskom teoretičaru književnosti Anhelu
Rami (Rama: 1982) da sa strukturalističkog stanovišta opiše „poziciju koja proizvodi
značenja povezana sa konkretnom kulturnom strukturom“, „specifično povezivanje oblika i
sveta koji ti oblici predstavljaju“. Pošto je to jedan od konstitutuvnih elemenata specifičnosti
pojedinaca koji čine društvo, smatra Rama, ona se najžešće opire silama totalizacije.
Međutim, ta semantička dimenzija ima raznolike izvore zato što se odnosi na mnogostruku
pluralnost shvatanja i upotreba oblika i znakova u okvirima američkog kulturnog univerzuma.
Ishod susreta tih elemenata u procesu transkulturacije u krajnjoj liniji oslanja se na
kriterijume piščevog izbora. Pisac slobodnim izborom (koji podrazumeva i slučajnost) koristi
te elemente tako što ih ukršta, slaže, konvergentno i divergentno kombinuje da bi stvorio
umetničko delo – ali važan preduslov jeste da u tome nema nikakve teleologije univerzalne i
apstraktne prirode koja bi bila podređena ciljevima koji prevazilaze – transcendiraju – samo
ostvarenje, nezavisno od autorove namere. Tako se proizvode originalni i jedinstveni
predmeti u odnosu na konstitutivne elemente i tradiciju, konkretne, specifične i jedinstvene
prirode. U procesu transkulturacije „pripovedač se […] preobražava u posrednika koji radi na
širenju i gradi značenja koja će potom takođe postati problematična“. Semantička dimenzija
strukturisana u susretu ovih elemenata ne priziva neko unapred utvrđeno opšte značenje, nego
ostaje unutar sopstvene specifičnosti: značenje je proizvod čina stvaranja. Zato je
transkulturacija „proces iz kojeg izranja nova stvarnost, složena stvarnost koja nije
mehaničko gomilanje svojstava, pa čak ni mozaik, nego nov fenomen, originalan i nezavisan“
(Rama: 2008, 23). Ovakva primena Ortisove ideje transkulturacije naišla je na plodno tle u
latinoameričkim književnim istraživanjima, i Anhel Rama je bio prvi u nizu istraživača
književnog polja koji je pojam transkulturacije razumeo i upotrebio kao kreativan postupak
koji počiva na slobodi: slobodi stvaraoca kao posrednika između stvarnosti i njenih izraza,
dakle, u krajnjem zbiru, svojevrsnog prevodioca „iz stvarnosti u umetnost“, sasvim u skladu
sa viđenjem kubanskog antropologa Fernanda Ortisa, koji je transkulturaciju posmatrao kao
antropološki proces stvaralačkog preobražavanja sopstvene kulture pod pritiskom istorijskih,
dakle, i političkih okolnosti. U poslednjoj godini istog, XX veka, nemački teoretičar
Volfgang Velš, sada već u sasvim drugačijim istorijskim okolnostima, stavljajući naglasak na
sociološki i politički, a ne na antropološki aspekt pitanja, transkulturaciju razume i tumači na
sledeći način:
Sociolozi su nam još od sedamdesetih godina govorili da moderne živote treba razumeti „kao migracije kroz različite socijalne svetove i uzastopno ostvarivanje brojnih mogućnih identiteta“ (Berger, Berger and Kellner, 1973: 77), da svako od nas ima „mnoštvo veza i identiteta“ – „ukrštenih identiteta“, kako je to rekao Bel (Bell, 1980: 243). Ono što se nekada moglo primeniti jedino na izuzetne ličnosti kao što su Montenj, Novalis, Vitman, Rembo ili Niče, danas kao da postaje bezmalo opšta struktura. Razume se, kulturni identitet ovog tipa ne treba izjednačavati sa nacionalnim identitetom. Razlika između kulturnog i nacionalnog identiteta od osnovnog je značaja. Jedna od najobaveznijih pretpostavki jeste da kulturno obrazovanje pojedinca mora biti određeno njegovom nacionalnošću ili nacionalnim statusom. Insinuacija da neko ko ima indijski ili nemački pasoš mora i kulturno nedvosmisleno biti Indijac ili Nemac i da je, ukoliko nije tako, to onda osoba bez otadžbine, ili izdajnik svoje otadbine, jednako je budalasto koliko i opasno. Razdvajanje građanskog od ličnog ili kulturnog identiteta jeste nešto na čemu treba insistirati – utoliko više u državama kao što je naša, gde sloboda kulturnog obrazovanja spada među osnovna prava (Welsch: 1999).
Ovaj odlomak podseća nas na to koliko ideja transkulturoloških studija duguje
uvidima sociologije, što stalno treba imati u vidu i kada se bavimo čisto književnim
problemima, a Velšov zahtev za „razdvajanje građanskog i ličnog ili kulturnog identiteta“
očigledno je odgovor na tradiciju u nemačkoj kulturi, na postavke nemačkog romantizma i na
kasnije razrade, i na kritike tih postavki. Njegovoj replici stigao je odgovor sa druge (ili treće)
strane, kroz rasprave Borisa Budena o prevođenju kulture (ili prevođenjima kultura). Buden
izlaže postavku da je, u tradicijama nemačkog romantizma, kulturni zadatak prevodioca uvek
postavljen kao društveni, i čak politički zadatak izgradnje nacije, s kojim se prevodilac mora
identifikovati. Tako vernost prevoda prestaje da bude pitanje kvaliteta i stepena vernosti
izvorniku, i postaje pitanje „lojalnosti naciji, shvaćenoj kao kulturalna kategorija“, istorijski
specifičnom obliku kulturne i društvene pripadnosti. „Na kraju, to znači izdati vrlo određen i
vrlo određeno obvezujući politički program. Posljedice takve izdaje, dakako, mnogo su
dublje od posljedica nepreciznog ili lošeg prijevoda“ (Buden: 2008). Američki teoretičar
prevođenja Lorens Venuti u „Utemeljujućim iskazima“ za svoju Čitanku studija prevođenja
(Venuti: 2000, 19), pišući o Fridrihu Šlajermaheru kao utemeljivaču hermeneutike
prevođenja, kaže:
Poput Humbolta, on ostranjujuće prevođenje shvata kao nacionalističku praksu koja može da gradi nemački jezik i književnost i da nadvlada kulturnu i političku premoć koju Francuska ima nad zemljama nemačkog govornog područja.
Zahvaljujući pre svega nemačkim romantičarima, naime, teorija prevođenja ne samo
da se bavila problemom vernosti nego je i pronašla značenje vernosti u „onome što je u
prevodu više od samog prevoda“, u njegovom kontekstu. Međutim, teorija prevođenja danas
se dvosmisleno odnosi prema takvom shvatanju. „Budući da su jezik i kultura za njemačke
romantičare sama bit nacije, njihova krajnja svrha bilo je izgradnja njemačke nacije“,
komerntariše ideje o prevođenju nemačkog romantizma Boris Buden. Kakav je zapravo
odnos između prevođenja i ideologije kulturnog pluralizma? Prevođenje je bilo središnji
problem shvatanja kulture i identiteta u nemačkom romantizmu, i pozivanjem na prevod kao
izraz kulturne razlike, Šlajermaher je uputio izazov prosvetiteljskom univerzalizmu i
formulisao ideje kulturnog pluralizma i razlike. Njegova misao o prevođenju imala je
ogromnog uticaja na teoriju prevođenja u XX veku, ali je i te kako uticala i na poimanje
znanja, i na shvatanje pojma identiteta. Ideje prosvetiteljstva računale su na depolitizovano
razumevanje kulture, a Šlajermaher je izložio radikalno politički ideal preispitivanja kultura
modernog buržoaskog društva, koje su, zapravo, taj ideal iznedrile.
***
Šta je to što bih mogla da kažem ja, kao hispanista i prevodilac, iz ličnog iskustva, a
da to može dobiti makar i približne obrise nekakve teorije? Koje je to moje iskustvo koje
može da formuliše – da uobliči – da iskaže – nekakvu eksperimentalnu teoriju prevođenja
kao transkulturnog kretanja? Jedan način da o tome govorim jeste da izložim različita
prevodilačka iskustva, iskustva mojih prevodilačkih čitanja. Ta čitanja udobno se smeštaju
između racionalnog i iracionalnog, ali nisu tumaranja po mraku, nego mantička opipavanja,
što je termin koji preuzimam od argentinskog pisca Hulija Kortasara. Izbor termina, izbor
reči koju ćemo pretvoriti u termin, nije nevin postupak. Iskustvena teorija – i dalje ne
zaboravljamo da je teorija, etimološki i logički, tip viđenja – jeste viđenje zasnovano na
iskustvu. Andrej Tarkovski je u jednom dugom filmskom razgovoru (Baglivo: 1983) govorio
o neprenosivosti, nesaopštivosti iskustva kao pouke, kao uputstva za postupanje. Insistiranje
na iskustvu – dakle, odustajanje od hipotetičnih slučajeva i laboratorijskih eksperimenata kao
valjanih postupaka – uzeće samo onaj materijal koji dolazi iz iskustva, sopstvenog ili tuđeg,
ali životnog, kao osnovu za svaku dalju spekulaciju. Takva eksperimentalna teorija ipak sebe
vidi i kao mašinu za fotografisanje iskustava, sa svim različitim posledicama koje fotografija
kao rezultat takvog fotografisanja može imati. Fotografisanje je ovde preciznija slika od,
recimo, fotokopiranja. Roberto Bolanjo zamislio je slučaj „ultrakorektne kritičke literature,
nespekulativne literature, bez ideja, bez afirmacija i negacija, bez sumnji, bez pretenzija da bude
vodič, ni za ni protiv, isključivo oko koje traži opipljive elemente i ne sudi o njima nego ih izlaže
hladno“, koja bi bila „arheologija faksimila i upravo zato arheologija mašine za fotokopiranje“
(Bolaño: 2003, 79). Fotokopiranje bi tako, s jedne strane, značilo pretenziju na idealnu objektivnost
pozitivnih činjenica. S druge strane – s druge strane sveta, i to tačno po dijagonali) Jovica Aćin
razotkriva svaku fotografiju kao autoportret, ma koliko mi verovali da se realnost prilikom
snimanja čvrsto hvata u objektiv i da bi u tom čvrstom i preciznom vidu trebalo da stigne i do
posmatrača: „Videti svet kroz fotografiju“, upozorava on, „zači da onaj ko fotografiju gleda,
’doslovno i jasno’ vidi prizor koji je bio fotografisan. Gledajući, već možemo znati kako
fotografija izgleda, ali realizam fotografije ne vodi poreklo iz našeg znanja kako ona izgleda,
nego kako je nastala. Ono što vidimo jeste slika čiji je objekat sam sebe ’naslikao’ [...] Svaka
je fotografija unekoliko autoportret fotografisanog.“ (Aćin: 2013, 91, podvukla A. M.). Da
takva iskustvena i fotografska teorija pod određenim okolnostima može uticati na promene i
biti proizvođač novih iskustava, nužno proizlazi. Ipak, njeno polje istraživanja pre svega je
usmereno na sadašnjost – sadašnjost svakog iskustva, u sinhronijskom i dijahronijskom
smeru. Ovakve refleksije, i formulisanje pojma eksperimentalna teorija, vezujem naročito za
čitanja mističarskih tekstova: francuski teoretičar Mišel de Serto definisao je mistiku kao
eksperimentalnu nauku. Teoriju nastalu iz eksperimenta vidim i kao svojevrsnu teoriju
eksperimenta. Potrebno je niz ogleda koji će tu teoriju staviti na proveru, tako da i ogled, i
eksperiment, dobiju svoju teoriju, koja može biti i teorija igre. Prevođenje ideja može slediti
sasvim neočekivane puteve.
Literatura
Abós, Álvaro (1997). El cuarteto de Buenos Aires. Editorial Colihue, Buenos Aires.
Aćin, Jovica (1991). Poetika krivotvorenja. Novi Sad: Svetovi. (Beograd: Službeni glasnik, 2013.)
Aćin, Jovica (2011). Goli pripovedač. Poetika za ekstrarealističko pripovedanje. Beograd: Službeni glasnik.
Baglivo, Donatella (1983). Andrei Tarkovsky: A Poet in the Cinema. http://www.youtube.com/watch?v=PTvIybrtMqU Pristupljeno 22 decembra 2013.
Bakić-Hayden, Milica (1995) Nesting Orientalisms: The Case of Former Yugoslavia. Slavic Review 54/4, 917–931.
Bakić-Hejden, Milica (2006). Varijacije na temu ’Balkan’. Beograd: Institut za filozofiju i društvenu teoriju, "Filip Višnjić".
Bauman, Zygmunt (1978). Hermeneutics and Social Science. Approaches to understanding. London: Hutchinson University Library. (Routledge: 2010)
Benjamin, Valter (1998). Prevodiočev zadatak. Sa nemačkog prevela Aleksandra Bajazetov-Vučen. Reč, 47/48, 103-109.
Bolaño, Roberto (2003). 2666. Barcelona: Anagrama. Buden, Boris (2006). Cultural Translation: Why it is important and where to start with it. [transversal / EIPCP multilingual webjournal ISSN 1811 - 1696 http://eipcp.net/transversal/0606/buden/en/base_edit Pristupljeno 22. decembra 2013.
Buden, Boris (2008). Tangenta koja je izdala krug. O granicama vjernosti u prevođenju. Prijevod Goran Vujasinović. [transversal / EIPCP multilingual webjournal ISSN 1811 – 1696 http://eipcp.net/transversal/0608/buden/hr Pristupljeno 22. decembra 2013.
Donoso, José (1983). Historia personal del “boom”. Barcelona: Seix Barral.
Fuller, Steve (2013). Выступление Стива Фуллера (Steve Fuller) в РАН. Институт Философии РАН. Публичная лекция Стива Фуллера (Университет Уорвика, Великобритания) «Не преждевременно ли говорить о "трансгуманизме" и "постчеловеческом" состоянии?». http://www.youtube.com/watch?v=nZpCFveWau0 Published on Jul 13, 2013.
Goldsworthy, Vesna (1998). Inventing Ruritania: The Imperialism of the Imagination. New Haven: Yale UP. (Revised and updated edition. London, U.K. : Columbia University Press, 2013; / Vesna Goldsvorti. Izmišljanje Ruritanije. Imperijalizam mašte. Preveli sa engleskog Vladimir Ignjatović i Srđan Simonović. Beograd: Geopoetika, 2000; Čigoja, 2005. )
Ivković, Ivana (2011). Presente 6. Katalog izložbe. Beograd: Kulturni centar Beograda, Likovna galerija.
Iveković, Rada (2008). Translating Borders. Limits of nationalism, transnationalism, translationalism. [transversal / EIPCP multilingual webjournal ISSN 1811 – 1696 http://translate.eipcp.net/transversal/0608/ivekovic/en
Jakobsen, Per (2008). Who’s Whose? The Balkan Literary Context, Studi Slavistici, 5/2008, 267-279. (B. Popović u knjizi Per Jakobsen: Južnoslovenske teme. Priredili Dejan Ajdačić i Persida Lazarević Di Đakomo. Beograd: SlovoSlavia, 2010.) На Растку објављено: 2010-
06-08 Датум последње измене: 2010-06-08 14:47:06 http://www.rastko.rs/rastko-dk/delo/13747 Pristupljeno 17. decembra 2013.
Juvan, Marko (2011). Svetska književnost(i) i periferije. Sa engleskog prevela Milica Ivić. Polja LVI/471, 116-125.
Mančić, Aleksandra (2003). Una aproximación traductológica a la cultura del extranjero. Madrid. Doktorska disertacija. https://www.academia.edu/4979643/UNA_APROXIMACION_TRADUCTOLOGICA_AL_PROBLEMA_DE_LA_CULTURA_DEL_EXTRANJERO
Mančić, Aleksandra (2010). Prevod kao kritika. Beograd: Institut za kniževnost i umetnost.
Mančić, Aleksandra (2012). Volcanes vistos desde Balcanes: Lecturas espodománticas de unas líneas de Roberto Bolaño. Letrasenlinea.cl Departamento de Literatura. Universidad Alberto Hurtado. http://www.letrasenlinea.cl/?p=2816 Pristupljeno 23. decembra 2013.
Mignolo, Walter D. (2000). Local Histories/Global Designs: Coloniality, Subaltern Knowledges, and Border Thinking. Princeton, NJ: Princeton UP.
Milutinović, Zoran (2013). What Common Yugoslav Culture Was and How Everybody Benefited From It. Gorup, R. (ed.). After Yugoslavia. The Cultural Space of a Vanished Land (pp.75-87). Stanford, CA: Stanford University Press.
Nafisi, Azar (2004). Reading Lolita in Tehran. A Memoir in Books. New York: Random House.
Ortiz, Fernando (1940). Contrapunteo cubano del tabaco y del azúcar. Habana: J. Montero. (Madrid: Cátedra, 2002.)
Pavković (prir.), Vasa (2002). Projekat Kortasar. Kraljevo: Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“.
Prego, Omar (1985). La fascinación de las palabras. Barcelona: Mucnik Editores.
Rama, Ángel (2008 [1982]). Transculturación narrativa en América Latina. Buenos Aires: Ediciones El Andariego.
Rosić, Tatjana (2006). Prefiksi ubrzane i retro poetike. Sarajevske sveske br. 14, 119-140. ISSN 1512-8539.
Šlajermaher, Fridrih (2004). O različitim metodima prevođenja. Dvojezičko izdanje. S nemačkog prevela i predgovor napisala Aleksandra Bajazetov-Vučen. Beograd: Rad/AAOM.
Taylor, Charles (2013). Charles Taylor Lecture: Master Narratives of Modernity. Berkley Center. First of the 2008 Berkley Center lectures on the topic "Narratives of Secularity." http://www.youtube.com/watch?v=m95ck7A2Ooc Published on Jul 3, 2013.
Todorova, Maria (1997). Imagining the Balkans. New York: Oxford University Press 1997. (New York: Oxford University Press, 2009; Marija Todorova. Imaginarni Balkan. Prevele s engleskog Dragana Starčević i Aleksandra Bajazetov-Vučen. Beograd: Biblioteka XX vek, 1999; 2006.)