vucedol

Odgovor na Re: Hrvatska moja volim te 3 12-01-2009 17:09

ocijenilo 0 korisnika

etalon2:

nisam rekao 'jedan od najlosijih' nego, jedno od najlosijih automobila na svijetu..znaci globalno..

ostalo stoji

sad se ne mogu sjetiti naslova ,al , bio je jedan američki film, komedija u kojem dva policajca razbijaju svaki automobil koji im šef da... na kraju im da da voze Yugo

..



malaniz3:

I ja velim da je vučedolska faza bila jedna od najboljih na ovim prostorima.... istina, nema baš veze sa današnjom rvckom, ...hvala kingu što se prisjetio tih

davnih paganskih vremena

Vučedolska kultura

Na kraju eneolitika stigosmo i do najljepše prapovijesne kulture, i to ne samo u relacijama hrvatskih zemalja. Ishodišno područjevučedolske kulture jest istočna Slavonija i Srijem. Tu se na visokoj desnoj obali Dunava, nedaleko od Vukovara, smjestio eponimnilokalitet Vučedol, ali krajnje granice njezina dosega bile su mnogo dalje. Danas pod pojmom vučedolske kulture podrazumijevamo tri vremenska horizonta: horizont pretklasične i klasične vučedolske kulture,horizont kasne vučedolske kulture i njezinih regionalnih varijanti te horizont postvučedolskih manifestacija koje već pripadaju ranomubrončanom dobu. Pretklasična i klasična faza zadržavala se uglavnom u granicama istočnoslavonskog i srijemskog prostora, a potkrajklasične faze došlo je do prvih širenja prema mađarskoj Baranji i rumunjskom Banatu. U kasnoj fazi to širenje poprima goleme razmjere pa svjedočanstva o vučedolskoj kulturi nalazimo od okolice Praga na sjeveru i južnihKarpata do rumunjskog Banata na istoku, jugoistočnoga alpskog prostora na zapadu i južne Bosne na jugu.Jasno je da u to vrijeme više ne postoji kao jedinstvena vučedolska kultura, nego se razbila na niz regionalnih varijanti sa specifičnimobilježjima. Vučedolska je kultura europskoj znanosti poznata dulje od jednog stoljeća, točnije od prvih istraživanja sojeničkog naselja naLjubljanskom barju 1875.

(62 K. Deschman, Die Pfahlbautenfunde auf dem Laibacher Moore, Verhandlungen der K. K. Geologischen Reichsanstalt, Wien, 1875.)

Moritz Hoernes je u svome čuvenom djelu Urgeschichte der bildenden Kunst in Europa pod pojmom istočnoalpske sojeničke keramikeprikazao i nalaze s Ljubljanskog barja, ali i iz Vučedola, Sarvaša i Erduta.

(63 M. Hoernes, Urgeschichte der bildenden Kunst in Europa,Wien, 1915, str. 337-347.)

Gordon Childe je 1929. predložio naziv slavonska kultura i on se održao sve do pojave kapitalne publikacije R. R. Schmidta Die BurgVučedol, koja je definitivno dala prevlast imenu vučedolska kultura.

(64 G. Childe, The Danube in Prehistory, Oxford, 1929, str. 210.)

Tijekom tih stotinjak godina poznavanja vučedolske kulture nastale su brojne, često potpuno kontradiktorne teze o njezinu podrijetlu inastanku.

(65 S. Dimitrijević,Vučedolska kultura i vučedolski kulturni kompleks, PJZ III, str. 299-303.)

Danas, međutim, možemo reći da je ona stasala u slavonsko-srijemskom prostoru kao rezultat vremena obilježenog velikim etničkimpromjenama što su ih prouzročile migracije istočnih stepskih naroda (tzv. druga seoba stepskih naroda, koja se obično povezuje sIndoeuropljanima).

(66 A. Durman, Vučedol - treće tisućljeće p. n. e., Katalog izložbe, Zagreb, 1988, str. 13.)

Ali njezini su korijeni u oživljenoj neolitičkoj, preciznije rečeno sopotskoj tradiciji obogaćenoj utjecajima eneolitičke kostolačke kulture.U vučedolskoj su se kulturi, dakle na jedan izuzetno sretan način, spojila nova dostignuća istoka - tu ponajprije mislimo na razvojmetalurgije - i stari duh panonsko-podunavskoga neolitičkog svijeta.



U vrijeme rane i klasične vučedolske kulture njezini su nositelji birali za svoja naselja uzdignute lesne terase uz rijeke ili obronke iizdanke bregovitih sklopova (sl. 50). Većina je naselja bila utvrđena dotjerivanjem strmih padina, palisadama ili vodenim opkopima. Ukasnoj fazi egzistencije ekspanzivna vučedolska kultura zauzela je istaknute, visoke topografske položaje pa u to vrijeme dominiragradinski tip naselja (sl. 52).

Na Ljubljanskom je barju kasno vučedolsko stanovništvo živjelo u sojenicama, dakle ponovno u jednoj vrsti vrlo dobro zaštićenognaselja.Očito je i vrijeme završnog eneolitika bilo populacijski vrlo nemirno i potreba za fortificiranjem naselja bila je neizbježna. Vučedolska populacija u svojim stalnim i često dugotrajnim naseljima gradi uglavnom nadzemne četvrtaste kuće s podom od dobronabijene ilovače. Unutrašnjost kuće opremljena je ognjištem i posebnom jamom, odnosno podrumom za spremanje zaliha. Osobituzanimljivost predstavlja Gradac na Vučedolu, koji zapravo i nije standardan tip naselja. Taj relativno mali plato uzdiže se strmo iznadostalih prostranijih platoa (tzv Kukuruzište Streim, Vinograd Streim i Vinograd Karasović) na kojima je smješten kompleks naselja, dok jeGradac bio neka vrsta akropole, upravnog i kultnog središta (sl. 53).



malaniz3:

istina, nema baš veze... sa kristijanizacijom, sa bilo čime što danas postoji na ovim prostorima....čekaj malo ...pa možda je zato i bila tako dobra

Tu je naime postojao samo jedan građevinski objekt: velika pravokutna kuća s dvije prostorije i bočnim trijemom - zapravo klasični oblikmegarona.Sličan objekt na istome mjestu sagrađen je i u mladoj fazi. Stariji megaron sadržavao je talioničke peći unutar, a dvije i izvan zidovakuće i imao je karakter metalurškoga obrtničkog središta. U mlađem se megaronu nalazila nadsvodena peć potkovičastog oblika. Izuzetno značenje potonjem, međutim, daju dva neobična

pokopa. Ispred pročelja megarona u jednoj jami-podrumu L-oblika nalazio se dvostruki ukop muškarca i žene s nevjerojatno bogatomgrobnom opremom: pedesetak što čitavih što oštećenih posuda i još stotine keramičkih ulomaka. Nema sumnje da su tu bili pokopanipredstavnici višega društvenog sloja, svojevrsne rodovske aristokracije. S lijeve strane pročelja istog megarona otkrivena je žrtvenajama u kojoj je pohranjen jelen čiji se kostur izvanredno očuvao. Je li taj jelen pao kao žrtva u nekom ritualu vezanom uz osnivanjenaselja? Ili je odigrao svoju ulogu u nekom drugom kultnom obredu kakvih je, zacijelo, u razvijenom eneolitiku bilo mnogo? Obični vučedolski »smrtnici« živjeli su u naselju smještenom na prostranim okolnim platoima. Četvrtaste kuće nizali su prstenasto uzrubove naselja (v.sl.51). One nisu bile osobito velike pa su obično kao sastavni dio imale jame-podrume bilo unutar same kuće bilo uneposrednoj njezinoj blizini. Te su jame služile kao ostave, odnosno spremnice za zalihe, a sekundarno su korištene i kao otpadne jame.Središte je kuće kružno, uzdignuto ognjište, dok o ostaloj opremi kuće možemo samo nagađati (sl. 54).

Slika 54. Vjerojatni izgled tipične kuće vučedolske kulture rekonstruiran prema nalazima na Vučedolu, crtež M. Gregl premarekonstrukciji S. Forenbahera.

Kuća po mjeri?

Često se u kući nalazi i mali kućni žrtvenik izrađen od gline, što pokazuje da su Vučedolci svoje vjerske rituale prakticirali i individualno,a ne samo u zajedničkim sakralnim prostorima.Zanimljivo je, međutim, da zasad nema dokaza o pokapanju pokojnika u posebnim grobljima izvan naselja. Svi ukopi koje poznajemoobavljeni su unutar naselja, vrlo često u napuštenim jamama-podrumima. Oni su pojedinačni i grupni, a pratio ih je određeni grobniritual. Grobovi, posebno i bogato opremljeni, svjedoci su snažnog procesa društvenog raslojavanja koje je u to doba zahvatilovučedolsku kulturu.



Ako se ikoja keramička proizvodnja iz razdoblja prapovijesti može smatrati umjetničkom tvorevinom, onda je to s punim pravomkeramika vučedolske kulture. Izvanrednim skladom i dotjeranošću oblika i ukrasa ona je potkraj eneolitika stigla gotovo do savršenstva.Naime ne smijemo zaboraviti da je sve posuđe još uvijek izrađivano prostoručno, bez pomoći lončarskog kola. Južnopanonski prostori tusu napravu upoznali tek s dolaskom Kelta, negdje u 4. stoljeću prije Krista. U kućama i jamama vučedolske kulture nađene su goleme količine keramičkog posuđa, onoga grubog, svakodnevnog, ali i vrlo finog ikvalitetnog, pomno ukrašenog. Budući da se i ovo fino nalazi u velikim količinama, očito nije bilo izrađivano isključivo za neke posebnenamjene, nego se vučedolsko stanovništvo takvim bogatim predmetima okruživalo i u svakodnevnom životu. To je keramika rađena oddobro pročišćene gline, a i tehnologija pečenja znatno je usavršena, što rezultira boljom kvalitetom proizvoda.

Kad se arheološka znanost potkraj prošlog i početkom ovog stoljeća upoznala s vučedolskom kulturom, ona je djelovala kao da jeodnekud, iz nekog mnogo razvijenijeg i naprednijeg svijeta, bačena u ovo naše panonsko blato. Bilo je to vrijeme poznavanja isključivorazvijene, klasične faze ove kulture. No danas, kad možemo pratiti njezin cijeli razvojni put, vidimo da je ta evolucija tekla vrlo mirno ilogično upravo na tom panonskom tlu. Oblici oštro lomljenih bikoničnih zdjela, zdjelica i lonaca samo su dalji nastavak već dobropoznatih oblika ukorijenjenih u kasnoj vinčanskoj i sopotskoj kulturi. Zdjele sa zaobljenim ramenom i razgrnutim obodom oblikovali suprije vučedolskih kostolački lončari, kao i keramičke žrtvenike sedlastog tipa. Dakle, većina vodećih oblika nije u biti nikakva novost uovim prostorima, kao što to nisu ni tehnike ukrašavanja: urezivanje, brazdasto urezivanje, duborez i rovašenje. Ali originalan je načinkako je vučedolska kultura sve te već dobro poznate elemente spojila i izgradila u jedan osebujan vlastiti stil.Koliko je vučedolska kultura u oblikovanju i ukrašavanju keramike crpila od svojih prethodnica, najuočljivije je u ranoj, pretklasičnoj fazi(stupanj A po S. Dimitrijeviću).

(67 S. Dimtrijević, Vučedolska kultura i vučedolski kulturni kompleks, PJZ III. str 286-288, sl. 10.)

Dominiraju bikonične zdjele, lonci, plitke zdjele razgrnutog oboda i zdjele sa zaobljenim ramenom. Ukras se najčešće smješta samo najednom segmentu posude, onom gornjem ili na najširem dijelu posude, i to u obliku uskog friza strogo geometrijskih motiva, trokuta,rombova, izvedenih tehnikom brazdastog urezivanja, običnog urezivanja ili rjeđe rovasenja i duboreza. Već je prisutna primjena bijeleinkrustacije, što na crnoj, sjajno poliranoj pozadini nagoviješta prepoznatljiv crno-bijeli efekt tako karakterističan za klasičnu fazu.Pretklasična faza inaugurira i kasnije također vrlo karakterističan motiv kružnice ili rozete, koji se samostalno pojavljuje na najširemdijelu posude. Klasična faza vučedolske kulture nastavlja s oblikovanjem dubokih bikoničnih zdjela, vrlo oštrog prijeloma, opremljenih s jednomširokom vrpčastom ili tunelastom ručkom (sl. 56). Dimenzije takvih zdjela variraju od gotovo minijaturnih do golemih poput one izspominjanoga groba bračnog para s Vučedola. Brojno su zastupljene i jednostavne bikonične zdjele, zdjelice na četiri čepaste nožice(sl. 55),

trbušasti vrčevi S-profila, vrećaste amfore s dvije ručkice na vratu ili na najširem dijelu trbuha, jednostavne jajolike posude ravnog dnaili na niskoj prstenastoj nozi, amfore s visokim cilindričnim vratom koje najveći obujam dosežu u ramenom dijelu. Navedenim standardnimoblicima pridružuje se i niz specifičnih oblika poput dvodijelnih i trodijelnih boca (sl. 57), malih bikoničnih zdjela s pričvršćenimpoklopcem i nizom rupica, takozvanih »kadionica« (sl. 58), visećih zidnih posuda u obliku modela krušne peći (sl. 59), kupa na niskojprstenastoj, zvonastoj ili križnoj nozi, plitkih četvrtastih zdjela na četiri čepaste nožice, raznih tipova žrtvenih stolića itd. Dakle već imnoštvom i raznovrsnošću oblika keramičkog posuda vučedolska kultura nadmašuje sve prethodne.

S klasičnom fazom možemo govoriti i o vrhuncu vučedolskoga dekorativnog stila. On se zasniva na apsolutnom geometrizmu sasklonošću prema čistoj i strogoj organizaciji površine na pravilne frizove, odnosno naizmjenične metope - to je tzv. arhitektonski stil.Metope popunjavaju geometrijski uzorci od najjednostavnijih cik-cak crta, trokuta i rombova do različitih tipova križeva, složenihlančanih motiva i šahovnica.Od krivocrtnih motiva pojavljuju se jedino elipsa i kružnica, odnosno rozeta jednostavna ili višestruka, često oivičena nizom trokutića ilizrakastim urezima. Nerijetko joj se pridaje simboličko značenje solarnog motiva. No kako je rozeta suviše učestao motiv, teško da jebaš uvijek imala takav smisao, osim u sasvim određenom kontekstu kao što je to slučaj s velikom zdjelom iz groba bračnog para uVučedolu. Ta je posuda sama po sebi kao grobni prilog dio rituala, ona je standardni vučedolski oblik, ali u ovom slučaju izuzetno velikihdimenzija, izvrsne izrade, a rozete i križevi na njoj ispunjeni su crvenom, a ne uobičajenom bijelom inkrustacijom.U navedenim okolnostima i u kombinaciji s crvenom bojom - simbolom krvi, rađanja i života - možemo pretpostaviti da rozeta ima smisaosolarnog motiva kao simbola umiranja i ponovnog rađanja.Na vučedolskoj se keramici često pojavljuju i drugi univerzalni simbolični motivi poput križa i klepsidre, bilo kao samostalni motivi bilounutar ukrasnih metopa. U izvedbi nabrojenih dekorativnih i simboličnih motiva dominiraju tehnike rovašenja i duboreza, dakle tehnikekoje izrezuju površinu oko motiva i tako ga čine reljefnim. Izrezane površine popunjavaju se bijelom inkrustacijom, a katkad crvenom iližutom.Bijela inkrustacija u razdoblju ranijega klasičnog stupnja (stupanj B 1) vrlo je proporcionalno izbalansirana u odnosu na tamne dijeloveposude, tako da bogate i raskošne ukrasne kompozicije ne djeluju preteško, nego prozračno. To se ne bi moglo reći i za kasniji periodklasičnog stupnja (stupanj B 2), kad su rovašene površine sve veće i veće, upravo pretrpane bijelom inkrustacijom, pa se cijeli ukrasdoima pomalo teško. U klasičnoj vučedolskoj kulturi postoji i cijeli niz keramičkih predmeta koji su nedvojbeno imali kultno obilježje. Najvažniji su brojnižrtvenici sedlastog ili rogolikog tipa različitih dimenzija. Oni najveći načinjeni su od nabijene, zapečene zemlje i u neposrednoj su vezi sognjištem, a i oni manji, prijenosni tipovi uvijek su negdje u blizini ognjišta.Takvi tipovi žrtvenika sastavni su dio jednog širega egejsko-mediteranskog vjerovanja, poznatog kao kult bovida.

(68 M. Milićević, Religija vučedolske kulture,Vučedol - treće tisućljeće p. n. e., Katalog izložbe, Zagreb, 1988, str. 30.)

Vučedolski primjerci imaju vrlo bliske analogije u istovrsnim žrtvenicima prethelenske kretske kulture i anatolskih halkolitičkih iranobrončanodobnih gradova poput Catal Hüyüka i Beycesultana.

(69 T. Težak, Vučedoler Kultgeräte aus Vinkovci, Al XVI, Beograd, 1975, str. 11-12)

Sferi egejske duhovne kulture pripada i motiv dvostruke sjekire ili labrisa kakav uočavamo na nekim izuzetnim predmetima vučedolskekulture poput čuvene vučedolske golubice. Taj bez premca najpoznatiji predmet i za laika simbol vučedolske kulture zapravo je šupljafigura ptice nasađene na tri noge (sl. 60).

Na glavi ima otvor, što ukazuje na njezinu funkciju kultne posude. Njezin zatvoreni volumen možda djeluje pomalo strogo, ali izuzetnofino izvijena linija leđa i prijelaz u rep pokazuju svu vještinu i nadahnuće davnoga vučedolskog umjetnika. Tijelo golubice ukrašeno jetipičnom vučedolskom ornamentikom izvedenom rovašenjem, a na vratu se triput ponavlja spomenuti motiv labrisa. Golubica nije i jedinilik ptice u vučedolskoj kulturi. U Vinkovcima je pronađena glava keramičke figure ptice, možda patke. I ona je vrlo vješto oblikovana, sdugačkim vratom i dugačkim plosnatim kljunom. Oko ptice predočeno je tipičnom vučedolskom rozetom izvedenom duborezom ibrazdastim urezima.Barske su se ptice nešto kasnije, u brončano doba, pojavljivale kao element solarnog kulta, pa bismo takvo značenje mogli pridati ispomenutoj figuri iz Vinkovaca. To više što na njoj nalazimo motiv dvostruke rozete okružene zrakama koja u tom slučaju može imatiznačenje solarnog simbola.Još je jedna životinja imala posebno mjesto u životu i religiji vučedolskog čovjeka. To je jelen. Potvrdu tome nalazimo u većspominjanome žrtvenom ukopu jelena na vučedolskom Gradcu, a u neposrednoj blizini, ispred mlađeg megarona, otkrivena je i malakeramička figura jelena, kojemu je glava transformirana u posudu. Po svemu sudeći figura je bila dio istoga kultnog obreda u kojem ježrtvovan i pravi jelen.



Premda se često ističe siromaštvo ljudske figuralne plastike u okvirima vučedolske kulture, to baš i nije sasvim tako. Ona nemaučestalost i značenje antropomorfnih figura balkansko-anatolskih neolitičkih kultura, ali je nipošto ne smijemo mimoići, osobito ne sumjetničkoga gledišta.Jednu kategoriju čine jednostavne i neukrašene plosnate figure s elipsasto proširenom stajaćom bazom. Obično su bez ikakvih naznakaspola ili imaju samo blago reljefno istaknute grudi. No mnogo je zanimljivija druga kategorija fino oblikovanih i bogato ukrašenih ženskihstatueta. Među njima možemo izdvojiti tip plosnatih figura u obliku violine i voluminozno oblikovane figure u neobičnom, vjerojatnosjedećem položaju. Naime ove posljednje sačuvane su samo fragmentarno pa je teško pouzdano rekonstruirati njihov prvobitni izgled.Bogati ukrasi i na jednim i na drugim figurama načinjeni su tipičnim vučedolskim tehnikama duboreza i rovašenja, a sastoje se od većpoznatih i karakterističnih geometrijskih motiva. No zanimljivo je da su često komponirani tako da djeluju kao realističan prikaz nošnjedrevne vučedolske žene.Donji dio trodimenzionalno oblikovane figure s vučedolskoga Gradca zapravo je vjeran prikaz nogu obuvenih u bogato ukrašene čarape ineku vrstu papuča (sl. 61). Tipovi obuće vidljivi su i na nekoliko keramičkih modela nogu, odnosno stopala iz Vučedola i Sarvaša. Iakosu svi primjerci oštećeni i nepotpuni, teško je zamisliti da su te noge bile dio neke ljudske figure u cjelini. Naime kad bismoproporcionalno veličini nogu i stopala rekonstruirali cijeli lik, on bi morao dosezati tridesetak centimetara visine. A takvih, gotovomonumentalnih, statua dosad u svom obilju vučedolske keramičke proizvodnje nije bilo. Vjerojatnije je ovdje riječ o zavjetnim modelimapojedinih dijelova tijela, običaju koji se u nekim ljudskim vjerovanjima i vjerskim obredima sačuvao do danas.

Slika 62. Gornji dio keramičke ženske figure, Vinkovci, vučedolska kultura, 3. tisućljeće prije Krista, Gradski muzej u Vinkovcima, crtežK. Rončević

Najatraktivniji je primjerak statueta iz Vinkovaca (sl. 62). Od nje je sačuvan gornji dio plosnatog tijela s dva široka batrljka ičepastom glavom. Na donjem dijelu prednje strane nalazi se veće oštećenje na mjestu odakle su vjerojatno izlazile noge kojenedostaju. Nakošeni položaj gornjeg dijela tijela daje naslutiti da je figura prvobitno imala sjedeći stav. Bogati urezani ukrasipredstavljaju zanimljivu odjeću koja se sastoji od nabrane suknje i prekriženih naramenica. Budući da naramenice ostavljaju slobodnegrudi, možda možemo u tome vidjeti posebnu, ritualnu odjeću.Na rukama-batrljcima nalaze se urezani motivi križa. Teško je reći imaju li oni ulogu nekakvog simbola na samoj figuri ili su prikaz običajatetoviranja ili skarific iranja.Naime isti takvi urezani križevi prisutni su i na bedrima sačuvanoga donjeg dijela trodimenzionalne figure, također iz Vinkovaca (sl. 63).Ona je oblikovana kao puna plastika u nekom prilično neobičnom, nagnutom položaju.

Slika 63. Donji dio keramičke ljudske figure, Vinkovci, vučedolska kultura, 3. tisućljeće prije Krista, Gradski muzej u Vinkovcima, crtež K.Rončević



Ljudski se lik pojavljuje u vučedolskoj kulturi i u jednom drukčijem obliku. Urezan na ulomcima keramike, odnosno na dnu posuda ilina keramičkim amuletima. Stiliziran je u obliku klepsidre kojoj su dodani glava, ruke i noge. Takav lik pokazuje da se s pravom često isam motiv klepsidre smatra ženskim simbolom (sl. 64).

Slika 64. Stilizirani ljudski lik u orantskom stavu urezan na ulomku keramičke posude, Vučedol, vučedolska kultura, 3. tisućljeće prijeKrista, Arheološki muzej u Zagrebu, snimio N. Ilijić

Prosperitet i bogatstvo vučedolske kulture zasniva se na razvijenome stočarskom i lovačkom gospodarstvu, koje joj je svojomvisokom akumulativnošću omogućilo poznanstvo s metalom. Ubrzo su i sami Vučedolci ovladali metalurškom djelatnošću, dapače razvilisu i prvu serijsku proizvodnju metalnih, bakrenih predmeta zahvaljujući tehnici lijevanja u dvodijelnim kalupima. Zanimljivo je da suproizvodili isključivo utilitarne predmete poput oruđa i oružja; najčešće su bakrene sjekire plosnatog tipa a trapeznog ili lepezastogoblika te bojne sjekire s cjevastim produžetkom za nasad drška.Repertoar bakrenih predmeta dopunjavaju različita šila i dlijeta te listoliki bodeži. Nakit niti bilo kakvi drugi ukrasni predmeti izrađeni odbakra nisu pronađeni ni na jednome vučedolskom lokalitetu.



Nagli porast populacije i povećana potreba za metalom, odnosno ležištima bakrene rude, uvjetovali su potkraj klasičnog stupnjavučedolske kulture osvajanja novih područja.No time se razbilo jedinstvo kulture pa u postklasičnom razdoblju egzistira nekoliko različitih regionalnih tipova vučedolske kulture: unekadašnjem matičnom području tzv. slavonsko-srijemski tip, hrustovački tip na području zapadne Bosne, Debelo Brdo tip u južnojBosni, šumadijski tip u Srbiji, te na sjeveru u Sloveniji, sjeverozapadnoj Hrvatskoj i u dijelu Austrije slovenski tip, dok u Mađarskoj i udijelu Slovačke živi tzv. Makó i Nyirség tip.Populacijsko i kulturno razjedinjenje vučedolske kulture odrazilo se i u različitim stilskim obilježjima keramičke ostavštine pojedinihregionalnih tipova. Kod jednih se donekle nastavlja tradicija duboreza i rovašenja i to na način blizak B 2 stupnju, što znači s vrlovelikim rovašenim površinama krcatima bijelom inkrustacijom. Taj stil najočitiji je na zapadnobosanskome hrustovačkom tipu i on jenajbliži onoj klasičnoj predodžbi vučedolske kulture.U slavonsko-srijemskom i slovenskom tipu prevladava tehnika vrlo finoga i uskoga brazdastog rovašenja, a time i znatno prozračnijihukrasa.Šumadijski, Makó i Nyirség tip predstavljaju degeneraciju klasičnoga vučedolskog stila. Ona se očituje u opadanju količine ukrašenogposuda, sužavanju ornamentalnih ploha i u korištenju običnog urezivanja kao najjednostavnije tehnike. Burno razdoblje smjene dviju epoha, eneolitičke i brončanodobne, bilo je istodobno i kraj vučedolske kulture. Ali duh i tradicijavučedolske kulture još su dugo živjeli u okvirima nekih ranobrončanodobnih manifestacija kao što je vinkovačka kultura u slavonsko-srijemskom prostoru i osobito ljubljanska kultura sa svojom alpskom varijantom na području današnje Slovenije i dijela Austrije tejadranskom varijantom rasprostranjenom u uskom obalnom pojasu i na otocima istočnog Jadrana od Tršćanskog zaljeva do Albanije. Vjerojatno će mnogim čitateljima upasti u oči da u poglavlju o eneolitiku nismo uopće spominjali jadransku obalu. To nikako ne značida je u tom dijelu naše zemlje nakon neolitika iščeznuo sav život.Problem je isključivo u premalom broju arheoloških istraživanja, rezultata i prije svega u premalo relevantnih nalaza. Zahvaljujući nekimistraživanjima na poluotoku Pelješcu i na otocima Hvaru i Korčuli, danas je jasno da se može izdvojiti jedna eneolitička manifestacijakoja se formirala na supstratu kasne hvarske kulture pod utjecajem kasne vinčanske kulture.Putevi širenja tih vinčanskih utjecaja vjerojatno su vodili tokovima rijeka Drine i Neretve.Spomenuta eneolitička kultura nazvana je nakovanskom kulturom prema špilji Nakovani na poluotoku Pelješcu.

(70 N. Petrić, Prethistorijske kulture Pelješca, Pelješki zbornik I, Zagreb, 1976: S. Dimitrijević, Problem eneolita na istočnoj jadranskojobali, PJZ III. str. 370-377.)

Zasad je uglavnom prepoznajemo po tamnome keramičkom posuđu ukrašenom kanelurama, dakle jednim načinom koji nema tradiciju uneolitičkim kulturama istočnog Jadrana. U neposrednome obalnom zaleđu treba računati i s egzistencijom lasinjske kulture - uostalom već su uočene određene veze izmeđuhvarske i lasinjske kulture.

(71 S. Dimitrijević, nav. dj., str. 377.)

Nije isključeno ni postojanje nekog regionalnog tipa kasne vučedolske kulture s obzirom na dokazanu prisutnost jadranske varijanteljubljanske kulture u rano brončano doba. No sve su to još uvijek više pretpostavke i konstrukcije nego realna slika jednog razdoblja.Stoga je i nemoguće na skromnoj materijalnoj ostavštini, kojom raspolažemo, tražiti tragove bilo kakve umjetničke djelatnosti.

"Prapovijest"; autori S. Dimitrijević, Tihomila Težak-Gregl, Nives Majnarić Pandžić.



ovo bi imalo vise smisla da se renovira kao buduca mesiceva rezidencija i za one oko njega..tko zna...



etalon2:

Još je jedna izjava predsjednika Republike Stjepana Mesića privukla veliku pozornost javnosti. U emisiji S predsjednikom na kavi naHrvatskom radiju, voditelj je novinar Mario Harapin, predsjednik je 24. studenoga 2008. ovako progovorio o ekonomskoj krizi imogućnostima njezina rješavanja:

»Ne znam trebaju li svi branitelji imati vojne počasti na pogrebu. Pet je pogreba na dan. Na pet pogreba vojska moraposlati vod vojnika, na ispraćaj sa svim počastima, pucanjima, dnevnicama, vijencima. To godišnje angažira 13.000vojnika. Tu se može uštedjeti. Branitelja možemo otpratiti s vijencem na kojem će pisati tko ga ispraća.«

Cinična i morbidna, ritmična, retorička igra sa statistikom smrti ratnika i patnjom njihovih najbližih, kao i ideja da se problem ekonomskekrize rješava štednjom na njihovim sprovodima…

Stjepan Mesić: Može se uštedjeti na pogrebima branitelja



MOJ TATA SPAVA...

Hodajte polako,Tišinom prekrijte staze,Da mu san ne dirate.Jer, moj tata spava! Njegovo je srce Snom vječnosti obavijeno.Ja mu pamtim osmijeh,Sjaj sreće u očima,Dobrotu srca... Zbog mene, zbog nas,Zbog ranjene HrvatskeMoj tata spavaSnom miraU kraljevstvu Božjem!

EVICA KRALJIĆ

In memoriam braniteljima Srđa - dubrovačkim braniteljima (163. brigade HV)

vucedol

Documents

Transcript of vucedol