Bisera Suljić-Boškailo

Tomas Man i njegova djela

Kako je Tomas Man stvarao i koristio izvore za svoja djela

Doctoral Thesis / Dissertation

German Philology

Bibliographic information published by the German National Library:

The German National Library lists this publication in the National Bibliography;detailed bibliographic data are available on the Internet at http://dnb.dnb.de .

This book is copyright material and must not be copied, reproduced, transferred,distributed, leased, licensed or publicly performed or used in any way except asspecifically permitted in writing by the publishers, as allowed under the terms andconditions under which it was purchased or as strictly permitted by applicablecopyright law. Any unauthorized distribution or use of this text may be a directinfringement of the author s and publisher s rights and those responsible may beliable in law accordingly.

Imprint:

Copyright © 2009 GRIN VerlagISBN: 9783668047891

This book at GRIN:

https://www.grin.com/document/306686

Bisera Suljić-Boškailo

Tomas Man i njegova djela

Kako je Tomas Man stvarao i koristio izvore za svoja djela

GRIN Verlag

GRIN - Your knowledge has value

Since its foundation in 1998, GRIN has specialized in publishing academic texts bystudents, college teachers and other academics as e-book and printed book. Thewebsite www.grin.com is an ideal platform for presenting term papers, final papers,scientific essays, dissertations and specialist books.

Visit us on the internet:

http://www.grin.com/

http://www.facebook.com/grincom

http://www.twitter.com/grin_com

��

SULJIĆ-BOŠKAILO BISERA

�����������

TOMAS MAN I NJEGOVA DJELA

KAKO JE STVARAO I KORISTIO IZVORE

ZA SVOJA DJELA �������������

�Sadržaj: �Uvod �I Ukratko o životu Tomasa Mana, njegovom djelu i zaostavštini I.I Biografija Tomasa Mana I.II Djela i zaostavština I.III Arhiv u Cirihu i njegovo bogastvo I.IV Četrnaest sveski zabilježaka I.V Dnevnici I.VI Ostala zaostavština I.VII Rukopisi a) Budenbrokovi b) Kraljevsko veličanstvo c) Čarobni brijeg d) Josif i njegova braća e) Lota u Vajmaru f) Doktor Faustus g) Izabranik h) Ispovijest varalice Feliksa Krula � I.VIII Proces stvaranja jednog djela I.IX Završeni rukopisi I.X Vizuelni izvori � 1. Budenbrokovi 1.1 Nastanak i počeci romana Budenbrokovi 1.2 Autobiografski izvori u romanu Budenbrokovi 1.2.1 Kuća Budenbrokovih u Libeku 1.2.2 Manova familija i Budenbrokovi 1.2.3 Likovi romana i porodice 1.2.3.1 Johan Budenbrok stariji i konzul Jan Budenbrok 1.2.3.2 Tomas Budenbrok 1.2.3.3 Toni Budenbrok 1.2.3.4 Kristian Budenbrok 1.2.3.5 Klara Budenbrok 1.2.3.6 Sporedni likovi 1.3 Lektira kao izvor za roman Budenbrokovi 1.3.1 Kiland i Li 1.3.2 Tolstoj 1.3.3 Gete i Man 1.3.4 Niče i Man � 2. Čarobni brijeg 2.1 Nastanak romana Čarobni brijeg 2.2 Man na izvorima romana Čarobni brijeg

2

2.2.1 Supruga Katja kao izvor romana 2.2.2 Šta je u romanu istinito a šta izmišljeno? 2.2.3 Katja i likovi romana 2.2.4 Katja kao kritičko-refleksna vrsta publike 2.3 Prirodne nauke kao izvor prozne poezije 2.3.1 Kako Man prirodnonaučne elemente koristi za izvor 3. JOSIF I NJEGOVA BRAĆA 3.1 Izvori 3.2 Alfred Jeremias, jedan od najvažnijih izvora za Josef-romane 3.2.1 Dosadašnja istraživanja o ATAO kao izvoru 3.2.2 ATAO 3.2.3 Manovi tragovi olovke u ATAO 3.2.4 Manove oznake 3.2.5 Podcrtana mjesta u ATAO 3.2.6 Ilustracije iz ATAO 3.2.7 Jeremijas kao Eliezer 3.2.8 Jeremijas i „Učenje“ 3.2.9 Mitološki motivi iz ATAO 3.2.10 Druga djela Alfreda Jeremiasa koja do sada nisu ubrajana u izvore �4 Doktor Faustus 4.1 Proces i vrijeme nastanka romana 4.2 Ukratko o radnji i tem(i)ama romana „Doktor Faustus“ 4.3 Izvori romana – njemačka djela o Faustu 4.3.1 Koliko i šta pisac preuzima iz Narodne knjige? 4.3.2 Kratka analiza preuzetih citata 4.4 Život muzičara Adrijana Leverkina, ispričan od jednog prijatelja. 4.5 Da li je i Tomas Man poklonio svoju dušu đavolu, žrtvujući se za umjetnost kojoj je došlo vrijeme kraja? �5 Ostali romani 5.1 Kraljevsko visočanstvo 5.2 Lote u Vajmaru 5.3 Izabranik 5.4 Ispovijest varalice Feliksa Krula �Sažetak Literatura ���

���

3

Uvod �Nobelovac Tomas Man, jedna od najkontraverznijih pojava njemačke

književnosti i kulture 20. stoljeća, a poslije Getea i najznačajniji njemački

pisac na svjetskoj književnoj mapi, zbog svog specifičnog stila pisanja, kao i

tema koje tretira, bivao je uvijek u žiži interesiranja, no danas, poslije više od

jednog stoljeća od njegova osvajanja književnog Olimpa, interesiranje za

njegova djela u Njemačkoj kao da doživljava kulminaciju.

�Književnost i književna kritika analizom djela i stvaralačkog procesa ovoga

pisca, danas dobija jednu posve novu dimenziju intrerpretacije književnog

djela, upravo jer se za ovog velikana pera vežu tri značajna pojma: „izvor“,

„montaža“ i „umjetnost citata“.

�Imala sam sreću studirati na Katoličkom univerzitetu u Eichstättu na kome

rade vrhunski poznavaoci Manovoga djela, kao što su prof. dr. Mihael

Nojman i prof. dr. Rupert Vimer, koji je ujedno bio dugogodišnji predsjednik

Društava Tomasa Mana, i na spomenutom Univerzitetu magistrirati upravo na

Tomasu Manu, gdje su mi gore navedeni profesori, kroz mentorske i

strukovne savjete, umnogome pomogli da dobro upoznam rad i djela ovog

genija pera.

�Tema Tomas Man, njegova djela i njegovi izvori, kojom se u globalu bavi ovaj

rad, ne može se reći da je posve nova, upravo jer su se Manovim izvorima i

njegovim djelima bavili, i bave se u svijetu na hiljade književnih naučnika, ali

je tema ovog rada Tomas Man na svojim izvorima drugačijom svetlošću

osvijetljena, s drugačijeg ugla posmatrana i obrađena, onako kako bi se našem

čitaocu pružila jedna zaokruženija slika pisca Tomasa Mana i njegovog

stvaralaštva.

�Recepcija Tomasa Mana na našem jezičkom području (mislim na

južnoslavensko govorno područje), odnosno kritičko vrjednovanje njegovih

4

djela ranije je bila izraženije (do 1975. godine) zahvaljujući, prije svega,

istaknutim predstavicima našega tadašnjeg kulturnog i naučnog života, ali

nakon tog perioda ta recepcija kod nas doživljava potpunu stagnaciju, dok se

na njemačkom govornom prostoru o Tomasu Manu, posljednjih dvadesetak

godina, uradilo na hiljade disertacija i naučnih studija – što je i činjanica koja

ukazuje na mjesto koje zauzima ovaj pisac u svjetskoj književnoj baštini.

�Ovim djelom, koje je nešto malo izmijenjena verzija moje disertacije, želim

pokušati oživjeti tu recepciju na našem govornom području, odnosno

predstaviti našoj čitalačkoj publici jedno novo viđenje literature koja se

„pravila iz literature“ upravo na primjerima Manovih kapitalnih djela:

“Budenbrokovi“, „Čarobni brijeg“, Josif i njegova braća“ i „Doktor Faustus“.

�Da bi se odgovorilo ovoj postavljenoj zadaći, morala su biti istražena, prvo,

do sada napisana literatura o tom fenomenu Mana i njegovih izvora, drugo,

istražena je Manova zaostavština, znači rukopisi, zabilješke, dnevnici, pisma,

kao i literatura koja mu je služila kao izvor. Ovaj zadatak umnogome je

olakšao Arhiv Tomasa Mana u Cirihu, u kome se nalazi veliki dio piščeve

zaostavštine, i gdje se moglo istraživati.

�U uvodnom dijelu ove monografije obrađena je ukratko cjelokupna situacija i

uopćeno predstavljeno ono što je ostalo iza Mana.

�U prvom poglavlju je analiziran roman „Budenbrokovi“ u svjetlu njegovih

izvora, odnosno prikazan kratko proces stvaranja ovog djela.

�Drugo poglavlje se bavi romanom „Čarobni brijeg“. Specifičnost ovog djela i

njegovog nastanka su dva različita izvora: jedan je njegova supruga Katja

Man, a drugi naučna literatura koju je Man poetski oplemenio.

�Treće poglavlje je posvećeno romanu „Josif i njegova braća“. Ovo poglavlje

je nešto opširnije jer pravi podrobniju analizu Manovog ophođenja prema

5

jednim od glavnih izvora ovog djela. Uostalom, ovo i jeste najobimniji Manov

roman sa svojih 2000 strana.

�U četvrtom poglavlju se susrećemo sa romanom „Doktor Faustus“ u kome je

princip „montaže“ najprisutniji. Upravo će se zato na primjeru ovog romana

markantnije istaći „umjetnost citata“ kao i tehnika montaže u stvaranju jednog

velikoga djela.

�Peto poglavlje sumira Manov proces stvaranja kroz četiri preostala, obimom

omanja, romana: Kraljevsko veličanstvo, Lota u Vajmaru, Izabranik, Ispovijest

varalice Feliksa Krula.

Sva ova djela su posebni projekti, stvarani na drugačiji način, sa pisčevom

upotrebom drugačije metode i sa njegovim originalanim pristupima svim

svojim izvorima.

�Za izradu ove monografije osim spomenutih djela, koristišćena su i mnoga

djela kojim se Man služio, kao i sekundarna literatura o Manovom

stvaralaštvu, počev od najaktuelnijih tomova Tomas-Man-Studija do

priručnika i drugih osvrta na opus Tomasa Mana, kao što su djela velikih

poznavalaca ovog pisca, poput: Vislinga, Lenerta, Kopmana, Nojmana,

Vimera, Đukanovića, Bekića i dr.

�Cilj ovog rada je oživjeti Tomasa Mana na svojim izvorima: kako? koje?

koliko? zbog čega? šta je dobio time? - bit će glavna pitanja koja će pružiti

sliku i dati pečat tezi da vrijednost literature leži u sposobnosti pisca da od

raznih izvora stvori veliku književnost i da je originalnost upravo to, odnosno

da nije bitno za neko djelo da li je i koliko neki pisac preuzeo iz neke

literature, te na sebi svojstven način to obradio, već je važan ishod i jačina te

novostvorene vrijednosti.

6

Ovo djelo pokušaće da odgovori našoj čitalačkoj publici, a i samim autorima, na pitanje - da li je u književnosti grijeh „krasti“? �Ima pisaca koji čitaju djela drugih pisaca kako se ne bi desilo da im se nađe

kakav sličan motiv u djelu. Ima i pisaca koji nikada ne bi napisali nešto na

temu koju je neko „načeo“, pa makar taj što se dotakao te teme bio i puno

„manji“ od njega, i makar tako jedna svjetska tema ostala „unakažena“. Ima i

onih koji se čudom čude kad neki „manji“ pisac uzme motiv ili temu od

„većeg“ pisca i obradi je na svoj način. No, ima pisaca koji i „ukradu“

odnekud nešto, ali to „ukradeno“ tako „zašuškaju“ da se to ne bi prepoznalo i

slučajno ta „sramota“ otkrila. Zbog toga i tome slično naša književnost je

ostala „čista“ i „originalna“, a naši pisci nisu postali „plagijatori“, nego rođeni

miljenici muze koja ih inspiriše i vodi kuda ona hoće, a oni je instinktivno

slijede i ostaju joj vjerni do kraja, misleći da su tako „originalni“, ne znajući

da možda baš zbog toga i nemamo svjetske „kapitalce“, poslije Andrića.

Ali, to i ne čudi kada znamo da se i u svijetu dugo mislilo da, kada se otkriju

izvori jednog autora, taj autor koji se poslužio već izmišljenim nije više ništa

sam izmislio, a tim ni svojim djelom doprinio. Zbog toga se nije ni cijenio taj

dotični pisac, već onaj ko mu je poslužio kao izvor, što nije slučaj za

nobelovca Tomasa Mana (1875-1955), jednog od najvećih klasika današnjice

ne samo u Njemačkoj već i u Evropi, pa može se, čak, slobodno reći i u

svijetu, koje kao da sve to nije brigalo. „Niko nije originalan“, govorio je, i

čitavog svog života stvarao „neoriginalna“ djela na svoj „originalan“ način,

zapravo „originalna“ djela na „neorginalan“ način, da bi se ispostavilo kako je

u suštini time dobio baš originalna djela stvorena na originalan način.

�Na primjeru ovog pisca, kojem i danas, poslije više od 100 godina od

objavljivanja gigantskog romana „Budenbrokovi“, za koji je dobio Nobelovu

nagradu, popularnost i dalje raste tako da poslije Getea zauzima mjesto u vrhu

ljestvice njemačke literature, pokazat ćemo šta ustvari znači originalnost

7

jednog pisca i pokušati odgovoriti na pitanje da li je grijeh u literaturi „krasti“

i da li se i šta time dobija ili gubi.

�Ovaj rad će se baviti pitanjima - koje izvore je za svoja djela koristio Man,

koji je pisao za „visoku čitalačku publiku“ a kojem zbog toga nikad nije

nedostajalo popularnosti. Kako je pisac integrirao to „ukradeno“ ili

„prepisano“ u svoje djelo? Pored toga, rad ima za cilj da osvijetli specifičnosti

ovog pisca, prateći sam proces stvaranja djela jednog velikana književnosti.

�Kao što smo na početku naglasili, riječ koja je za Tomasa Mana najviše

vezana i po kojoj je on jedan od najprepoznatljivijih pisaca u svijetu jeste

riječ „izvor“, njemački „Quelle“. U njemačkim leksikonima i priručnicima je

riječ „Quelle“ kao književno-naučni termin bila do Mana ograničena na štof,

mustru ili bazu jednog djela i tek s Manom ova riječ dobija posve drugačiji

smisao. Pored riječi „izvor“ za ovog pisca se veže i riječ „montaža“,

„Montage“ koju je i sam Man pokušao da objasni u tekstu Nastanak doktora

Faustusa� . Po njemu „montaža“ je „umjetnički potez“, kojim se nešto uz „igru 1

napora tačno do veksatorskog“ u nečem fiktivnom realizira. Realizacija nečeg

fiktivnog dolazi do izražaja samo kroz montažu faktičkog, istorijskog, ličnog,

do literarno ponuđenog. Kako sam Man kaže, do toga se dolazi ,,književnim

davanjima, tako što se gotovo nimalo drugačije nego u panoramama koje su

mi prikazivane u djetinjstvu, ono opipljivo realno bez neke jake primjećenosti

prelilo u perspektivnu obojenost i iluzionarnos“� . Tomas Man fiktivni svijet 2

umjetničkog djela kroz prinzip montaže približava stvarnosti i čitaocu

predstavlja uvjerljivijim. „Ocrnjivanje živih, naprosto imenom navedenih

osoba ispod kojih se likovi romana ne razlikuju više od stvarnosti i

nestvarnosti, jedan je samo manji primjer za princip montaže...“� , kaže Man. 3

U pismu Adornu, muzičkom teoretičaru, čiji rukopis je Man koristio kao izvor

�� Thomas Mann, Die Entstehung des Doktor Faustus. Roman eines Romans, Frankfurt 1974, s. 1

165-168.

� Ibid. s. 165.2

� Ibid.3

8

za Doktora Faustusa, Tomas Man navodi kako mu montaža isto tako često

služi i za kompoziciju djela. Odlučujuće u svemu je njena „sposobnost

funkcije u duhovnom pogonu jednog djela“. Sve što je namontirano služilo

mu je u ovom slučaju kako bi tekstura djela bila što hermetičnija.� Pa 4

nastavlja da je najbolje kod izvora kada ne služe samo za iluziju djela, već

ujedno i u kompozicijskom svojstvu.

�U suštini, iako je u načelu bio moralista, Man je ipak više bio artista koji je,

kada bi nešto prepoznao što mu je za djelo potrebno, jednostavno uzimao kao

svoje, nemajući osjećaj da je to možda plagijat ili da će mu se time pripisati

neka od „osobina lopova“.

�Po Manu je taj akt montaže bio, kako se on ukratko izrazio, akt „otimanja

stvarnosti“. Man je u vrijeme svoga stvaranja i življenja često morao braniti

svoj stav i postupak svog stvaranja, odnosno tu metodu, kako sam kaže,

„visokog prepisivanja“. U pismu Adornu od 30. 12. 1945. on kaže kako se i u

Budenbrokovima, kod Hanovog tifusa, koristio Konverzacionim leksikonom,

ali ne zaboravlja da samouvjereno doda, što je i činjenica, da je on taj preuzeti

dio učinio slavnim poglavljem, napravivši od tog suhoparajućeg naučnog

teksta, čistu poeziju.� 5

To što Tomasa Mana posebno ističe, kada se radi o nastanku njegovih djela,

jeste njegov način i metode koje je koristio da bi stvorio svoje djelo, te njegov

odnos prema izvorima, ta metoda montaže kojom je on napravio novu

umjetnost – umjetnost citata. Zato ćemo se u ovom radu pozabaviti i

najvažnijim izvorima koje taj velikan koristio za svoje romane, koji su

sadržajno dosta obimni i znaju dostići, kao Josif i do 2 000 strana.

�Ono što je veoma interesantno, a i specifično kada se radi o Tomasu Manu,

njegovim djelima i njegovim izvorima, jeste to da je za svako djelo u svom

stvaralačkom procesu ovaj pisac koristio drugačije metode pri upotrebi izvora.

� Ibidem, s. 175.4

� Thomas-Mann-Studien, Bd. I, s. 298.5

9

Za svako djelo on koristi i posve nove izvore, počnimo od autobiografskih

podataka, pa do raznih porodičnih dokumenata, slučajeva iz svoje bliže

okoline, djetinjstva, anegdota, slika, kao što je radio kod Budenbrokovih, te do

naučne literature, slika isječenih iz novina i časopisa, ilustrovanih knjiga i

revija, turističkih vodiča, umjetničkih kalendara i drugo. Znao je, isto tako

koristiti i lijepu literaturu poput djela Getea, i Tolstoja, kao i filozofske knjige

poput onih od Ničea i Šopenhauera.

�Tomasa Mana nikada nije brigalo odakle i kome uzima, interesiralo ga je

samo djelo koje stvara, i ono što mu je bilo potrebno za njegovo djelo uzimao

je ne gledajući da li je to mnogo ili malo.

�Na kraju, na primjerima njegovih romana pokušaćemo da stvorimo sliku

stvaralačkog procesa jednog velikog pisca, odnosno da rekonstruišemo Manov

radni proces stvaranja. Istražujući glavne izvore predočićemo šta veliki pisac

pravi od „tuđeg“ materijala koji, kako i sam kaže, on nije „izmišljao“ već

„nalazio“. Ne „izmišljati“ već „pronaći“- njegova je parola stvaranja.

�

����������������

10

� I Ukratko o životu Tomasa Mana, njegovom djelu i zaostavštini �Na početku ćemo ukratko o životu i radu Tomasa Mana, radi boljeg shvatanja

toka i procesa njegovog stvaranja, odnosno radi zaokružene slike pisca

Tomasa Mana na njegovim izvorima. U drugom dijelu ćemo o zaostavštini

ovog genija pera, kao i o tome kako danas stoji stanje na književno-

istraživačkom polju njegovih djela. �

I.I Biografija Tomasa Mana� 6

�Tomas Man je rođen tačno u podne 06. 06. 1875. godine. Otac Tomas Johan

Hajnrih Man, sin libečkog trgovca i Švicarkinje Marti, bio je vlasnik velike

trgovine žita, kasnije senator hanzeatskog grada Libeka, postavši tako

praktično finansijski ministar grada.

�Manova mati je bila polustrankinja (kćer Nijemca i vlasnika plantaže u

Brazilu i Brazilijanke) koja je rasla u Libeku kod ujaka. Bila je izuzetno

muzikalna i romantična duša.

�Brat Hajnrih je bio isto tako pisac, nekada i poznatiji od Tomasa Mana. Uz

brata imao je sestre Juliju i Karlu, koje susrećemo u likovima romana

Budenbrokovi.

�Manov otac nije bio sretan što su mu se rodili pjesnički nastrojeni sinovi.

Radije bi imao sposobne trgovce. Umro je 1891. ostavivši za sobom ne baš

tako malo bogatstvo.

� O biografiji Tomasa Mana pisali su između ostalih: H. Kurzke, Thomas Mann. Epoche – Werk – 6

Wirkung, München, 1985. – H.Wysling, Y. Schmidlin (Hg.), Thomas Mann. Ein Leben in Bildern, Zürich 1994. – K. Schröter, Heinrich und Thomas Mann, Hamburg 1993. – U. Karthaus, Thomas Mann, Stuttgart 1994. – H. Kurzke, Thomas Mann. Das Leben als Kunstwerk. Eine Biographie, München 1999.

11

�Poslije očeve smrti Manova familija seli u Minhen. Ne završivši ni maturu,

mladi Tomas Man počinje raditi u birou jednog osiguravajućeg

protivpožarnog društva, da bi kasnije postao saradnik „Simplicizimusa“,

minhenskog satiričnog i društveno-kritičkog lista.

�Godine 1898. izlazi iz štampe njegova prva knjiga, zbirka priča nazvana

prema pripovijeci „Mali gospodin Frideman“ koja postaje zapažena u

njemačkim književnim krugovima.

�Kako saznajemo iz pisma Grautofu od 20. 08. 1897.� , roman Budenbrokovi, 7

koji je Man započeo po nagovoru svog izdavača Fišera, čovjeka koji je želio

jedan pokraći porodični roman u stilu skandinavskih romana, koji su u to doba

bili rado čitani, zvao se u početku „Abwärtz“. Već 13. avgusta 1900. godine

mladi pisac šalje izdavaču, obima od hiljadu strana, knjigu „Budenbrokovi“.

Fišer traži od Mana da skrati roman, što autor odbija. Roman izlazi neskraćen

i donosi piscu svjetsku slavu i novac. Tada je zarađivao od prodane knjige

1200-1400 maraka mjesečno, što nije bilo malo. Uz to Man po minhenskim

salonima postaje rado viđen gost. A sa ženidbom kćerkom bogatog profesora

Pringshajma, Katjom, Man dobija još puno bolji društveni status. Ona mu uz

to rađa šestoro djece i biva u svemu njegova desna ruka.

�Poslije „Budenbrokovih“ Man piše, uz neuspješan pozorišni komad, novelu

„Smrt u Veneciji“. Njegov drugi roman, „Kraljevsko visočanstvo“ izlazi iz

štampe 1909. godine.

�Svjetski rat sprečava izlazak njegova trećeg romana, zamašnog djela „Čarobni

brijeg“� koje izlazi tek po završetku rata. Znači, stvarao ga je 11 godina. 8

�� Thomas Mann, Briefe an Otto Grautoff 1894-1901 und Ida Boy –Ed 1903-1928. Hrsg. Von Peter de 7

Mendelssohn. Frankfurt am Main: S. Fischer 1975, s. 161 (ubuduće skraćeno BrGr, 161)

� U citatima ću koristiti beogradsko izdanje, prevoda „Zauberberg“ iz 1954. godine, „Čarobni breg“. U 8

tekstu ću koristi „Čarobni brijeg“, znači, bosanski izraz „brijeg“, umjesto srpskog izraza „breg“.

12

Godine 1929. Tomas Man dobija Nobelovu nagradu za roman

„Budenbrokovi“, koji je napisao kao dvadesetpetogodišnjak.

�Kada Hitler 1933. godine postaje kancelar, Man se nalazi na putu po Evropi,

gdje drži predavanja povodom 50. godišnjice Vagnerove smrti. Čuvši tu vijest

Man donosi odluku da se s Katjom ne vraća u Njemačku. Živi jedno vrijeme u

Švicarskoj i Francuskoj. Na kraju se odlučuje za Cirih.

�Po pozivu izdavača iz SAD-a boravi, 1934. godine četiri nedjelje u SAD-u,

gdje se u njegovu čast priređuje svečani doček. Čak ga i gradonačelnik New

Yorka dočekuje uz pozdravni govor. Drugi boravak u SAD-u upriličava bračni

par Rosevelt.

�Man gubi 2. decembra iste godine njemačko državljanstvo, a 19. decembra

1934. dobija češko.

�Početak Drugog svjetskog rata zatiče ga u pisanju romana Lote u Vajmaru.

�Do 1941. drži predavanja na univerzitetu Princenton u SAD-u.

Angažira se i politički. Od 1940. pravi radio-emisije „Njemački slušaoci“.

Godine 1941. ponovo je gost predsjednika Rozvelta, da bi 1944. postao i

predsjednikov glasnogovornik, a od istog dana američki državljanin. Od

1941. do 1944. godine radi kao konzul njemačke književnosti u Americi.

�Godine 1949. okreće se Evropi. Iste godine sin Klaus izvršava samoubistvo.

Sestra Karla je to učinila 1910., a sestra Julija 1927. godine.

�Dosta razočaran politikom SAD-a, Man 24. juna 1952. godine napušta

Ameriku.

�Od 2. decembra 1952. do aprila 1954. godine živi u Erlenbahu kod Ciriha, a

zatim u Kilhberger Hausu.

13

�Putevi su ga zadnjih godina vodili u Rim kod pape Piusa XII, te u rodni Libek,

a 8. maja 1955. godine drži poslednja predavanja u Njemačkoj.

�Radi tromboze noge biva 21. juna 1955. godine prebačen iz Holandije za

Cirih, gdje 12. avgusta iste godine umire.

�Njegova supruga Katja umire 1980., u 97. godini života. Godine 1974.

spontano na traci izgovoreni Nenapisani memoari ostavili su svijetu jednu

vrijednu sliku života Tomasa Mana i njegova stvaranja.

�To je ukratko životni put ovog nobelovca, put koji je mnogostruko utkan u

njegova djela, postavši tako jedan od najvažnijih njegovih izvora.

�� II Djela i zaostavština �Jednom je Man u polušali izjavio kako otkrivanje njegovih izvora ostavlja

književnim kritičarima, koji se osjećaju primorani da to rade.� Da li je tada 9

ovaj genije mogao i pretpostaviti da će se mnogi osjećati „primorano“ da to

rade?

�No, „primorani“ ili „neprimorani“ knjizevni naučnici su kroz godine

intenzivnog istraživanja Manovih izvora osvijetlili svijetu riječ „umjetnost

citata“. Kako bi se došlo do te zvijezde zvane „umjetnost citata“ kritičari su

morali prići novom načinu istraživanja, promijeniti prizmu kroz koju se

posmatrao svijet jednog književnog djela i pronaći novi put prilasku jednom

djelu. A sve se to započelo djelom Tomas Mann i njegovi izvori� , odnosno 10

� Helmut Koopmann, „Forschungsgeschichte“. – U: „Thomas-Mann-Handbuch“. Hrsg. Von Helmut 9

Koopmann. 3. Auflage. Frankfurt am Main: 2005, s. 980

� Festschrift für Hans Wysling, Thomas Mann und seine Quelle. Hrsg. von Eckard Heftrich und 10

Helmut Koopmann, Frankfurt 1991. (Ubuduće će biti označeno kao T-M-S, tom, strana)

14

studijama za Hansa Vislinga, u kojim su se nalazili razni članci o Manovom

radu i njegovim izvorima. U ovim studijama o odnosu Tomasa Mana prema

pojedinim izvorima objavljeni su između ostalog sljedeći članci: Ekermanovi

razgovori s Geteom, Utjecaj Dostojevskog na „Mišljenje jednog

nepolitičara“, Utjecaj psihoanalize na Manov pripovjedački stil Doktora

Faustusa, te Mitološki materijal ili srednjovjekovni izvori u kasnijim Manovim

djelima.� 11

�Istraživanja Manovih izvora, kako smo već kratko naglasili, postaju od tada

neka vrsta atrakcije koja u književnosti uvodi novinu. Ona ne samo da su

doprinijela rekonstrukciji Manove svijesti, nego još puno više analizi njegovih

djela, onako kako se nikada ne bi, bez istraživanja i njegovih izvora, uspjelo

prići nekom čistom pripovjedačkom ili imanentnom djelu. Za sve to je

najzaslužniji, profesor Hans Visling, koji je dugo godina i konzervator Arhiva

Tomasa Mana u Cirihu.

��� III Arhiv u Cirihu i njegovo bogastvo �U Švicarskoj tehničkoj školi u Cirihu, u okruženju Univeziteta, nalazi se

Arhiv Tomasa Mana sa njegovom literarnom zaostavštinom, sveskama,

raznim rukopisima, zabilješkama, pismima, kao i raznovrsnom bibliotekom

koju je autor koristio kao izvor prilikom pisanja romana, posebno za roman

Josifa i njegova braća. Ovaj arhiv obuhvata okruglo 700 rukopisa, tiposkripti

svih vrsta djela, eseja, govora, otvorenih pisama, predavanja i dr. sa piščevim

ili tuđim korekturama. Rukopisi su najviše iz perioda poslije 1933. godine.

Ovdje se čuvaju i dnevnici od septembra 1918. do decembra 1921., zatim od

marta 1933. do jula 1955. godine. Pored toga, u Arhivu se nalaze i svjeke

zabilježaka kao i mnoge druge ispisane stranice i cjedulje. Materijali poput

� Ibid., s. 981.11

15

zabilješki, ekscerpata, članaka iz novina, slika, pisama za romane Feliks Krul,

Josif i njegova braća, Lote u Vajmaru, Doktor Faustus, Izabranik.� 12

�Uz pomoć materijala koji se ovdje čuva čovjek može dosta dobro

rekonstruisati tok i proces stvaranja nekog djela, kao i dosta sigurno doći do

izvora koje je Man koristio za stvaranje tog djela. Posebno kada se zna da je

Tomas Man sve „čitao sa olovkom“. Na stranicama mnogih knjiga nerijetko

se nailazi na njegove zabilješke i komentare. U kolikoj mjeri je koristio neku

knjigu vidi se iz toga koliko je svojih „otisaka“ ostavio na dotičnoj knjizi. No,

znao je Man i neobilježena mjesta koristiti za svoja djela, kao i to da označena

i potcrtana mjesta nije koristio u tolikoj mjeri koliko je vjerovatno imao

namjeru. Neki stručnjaci smatraju da je puno više potcrtavao i označavao

nego što je koristio.� Ovaj arhiv je postao, zahvaljujući posebno H. Vislingu, 13

polazna tačka kad se radi o istraživanjima Mana kao pisca i njegovih djela, jer

se u Arhivu ne čuvaju samo dokumenti već se neprestano istražuje Manova

obimna zaostavština, i objavljuje nova sekundarna literatura o njegovim

djelima. Sam Visling je napisao i objavio na hiljade stranica o Manu,

njegovom stvaranju i zaostavštini.

�No, na početku rada Arhiva, nakom smrti Tomasa Mana, kada su Manovi

književni kritičari vidjeli šta je pisac radio s izvorima, ostali su u prvi mah

nijemi. Hans Visling ovako opisuje tu tešku situaciju:

�„Kada je Tomas Manov način rada postao poznat bili ssmo zapanjeni. Vladao

je tada, kako bi se drastično izjasnilo, gust vazduh u arhivu. Sjećam se dobro

toga, kao što će se sjećati i gospoda Lenert, Š tanberg i Rid, koji su tada

učestvovali i koji sa mnom pripadaju gušterima današnjeg Tomas Man

istraživanja. Jesu li djela Tomasa Mana bila samo preparina ptica? Je li to

bio arch-deceiver? (…) Tragali smo za odgovarajućem terminom montaže,

� Gabi Hollender, Mark von Moos, Thomas Sprecher, Die Bestände. – U: Thomas-Mann-Studien 12

XXXV, s. 334.

� Thomas Sprecher, Literarische Arhive. - U: Thomas-Mann-Studien; Bd. XXXV, str. 19-43.13

16