SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

HRVATSKI STUDIJI

ANDREJA PANČUR

ČITATELJSKO ISKUSTVO O SERIJALUNASTAVAKA DJELA ''HARRY POTTER''

DIPLOMSKI RAD

Mentorica: doc. dr. sc. Dubravka Zima

Zagreb, 2013.

Sadržaj

1. Uvod .........................................................

..............................................................

...................4

2. Razlozi kontekstualizacije književne kritike i

istraživanja..................................................

......5

3. Metodologija .................................................

..............................................................

............10

4. Rezultati

istraživanja..................................................

..............................................................

11

4.1. Razlozi čitanja djela o Harryju

Potteru....................................................

.........................122

4.2. Poimanje likova i problematika rodnog

poistovjećivanja...........................................

.....17

4.2. Crno-bijeli svijet u

boji .........................................................

..........................................24

4.2.1. Diskriminacija i borba za ljudska

prava......................................................

...........26

5.

Zaključak .......................................................

.................................................................

.........30

5.1.

Dodatak..........................................................

.................................................................

31

Literatura ......................................................

.................................................................

............32

Životopis........................................................

.................................................................

...........34

3

Sažetak

Ovaj rad nastoji prikazati čitateljsko iskustvo serije

knjiga Harry Potter, autorice Joanne Kathleen Rowling. S obzirom na

različito kulturološko iskustvo i veliki generacijski raspon

obožavatelja, pojavila se ideja o razgovoru s hrvatskim

čitateljstvom serijala o Harryju Potteru i usporedbom s

objavljenim književnim kritikama, kojih manjka u hrvatskom

publicističkom diskursu. Razmatrao se utjecaj teksta na uzorak (n

= 30) čitatelja ili čitateljice, s orijentirom na uviđanje

određene problematike rodnog, političkog, socijalno osjetljivog

ili drugog karaktera. Koristila se metoda nestrukturiranog

intervjua čitatelja i čitateljica između 14 i 30 godina.

Intervjui su evaluirani te je u njih ukomponirana i usporedba s

dostupnim, prvenstveno britanskim, književnim kritikama i

teorijama. Posebno se istaknula maskulinizacija čitateljica, kao

i problematika roda u ulozi glavnoga junaka. Osvrće se i na

4

elemente diskriminacije, borbe za prava svih živih bića,

britanskog sustava i magije kao potencijalnog krivovjera koji se

individualno iščitava unutar sadržaja.

Ključne riječi: Harry Potter, književna kritika, feminizam,

teorija čitateljstva, istraživanje,

Keywords: Harry Potter, literary criticism, feminism, reader-

response theory, research,

1. Uvod

Postoje brojne književne kritike koje se bave društveno-

socijalnim, političkim, rodnim i mnogim drugim aspektima u

5

sedmeronastavnoj sagi Harry Potter autorice Joanne Kathleen

Rowling. Iako se smatraju dječjom književnošću, knjigama o

dječaku čarobnjaku pristupilo se iz ozbiljnih kulturoloških i

pedagoških aspekata, sve kako bi se ustanovio razlog tolike

popularnosti, no istovremeno i globalne prihvaćenosti svih

generacija čitatelja.

S obzirom na različito kulturološko iskustvo i veliki

generacijski raspon obožavatelja, pojavila se ideja o razgovoru s

hrvatskim čitateljstvom serijala o Harryju Potteru. Ta priča o

omalovažavanom dječaku bez roditelja koji dobiva pozivno pismo za

Hogwarts osvojila je i mnoge generacije hrvatskih čitatelja i

čitateljica. Predstavit će se istraživanje proizašlo iz

nestrukturiranog intervjuiranja nekolicine mladih ljudi,

različitih generacija, koji su nekada čitali knjige i s njima

odrastali1 ili još odrastaju.

Razmotrit će se potencijalan utjecaj teksta na čitatelja ili

čitateljicu, kao i primjećivanje određene problematike koja se

naglašava u pojedinim književnim kritikama. Posebno ćemo se

osvrnuti na teoriju o maskulinizaciji čitateljstva i recepciju

stereotipa o muškim i ženskim likovima zbog pretpostavke da se

žensko čitateljstvo češće poistovjećuje sa ženskim likovima, dok

muško čitateljstvo ne bi čitalo djelo u kojem su glavne ženske

junakinje. Druga pretpostavka jest da promišljanje o davno

pročitanom djelu poslije uvelike utječe na svjesnost i

1 Ispitanici nisu u vrijeme intervjua čitali tekstove te ih onda komentirali, prilikom istraživanja se nisu pratile njihove misli i osjećaji tijekom čitanja, već isključivo recepcija teksta i njegovo viđenje danas uz nestrukturirani razgovor.

6

informiranost o određenim rodnim, društveno-socijalnim i

političkim pitanjima, što ne mijenja afinitete prema tim

nastavcima.

Kad bismo morali sažeti o čemu će u ovome diplomskom radu

biti riječ, možda je najbolje poslužiti se riječima Umberta Eca:

„Naposljetku, svaki je tekst lijena mašina koja od čitatelja

traži da obavlja dio njezinih zadaća. Kakav bi to bio problem kad

bi tekst iskazivao sve što primatelj treba da razumije – bio bi

beskonačan“ (Eco, 2005: 12). Vodeći se tom logikom, nastali

kritički tekstovi plodno su tlo za dodatnu analizu i pronalaženje

razloga za njihove pozitivne ili negativne stavove spram

čarobnjačkoga svijeta.

2. Razlozi kontekstualizacije književne kritike i

istraživanja

Od 1990. godine, kada je Joanne Kathleen Rowling putovala

vlakom za London i razmišljala o dječačiću koji putuje u

Hogwarts, ili od 1996., kada je prvi put uspjela objaviti svoj

rukopis nakon sustavnih odbijanja, Rowling je već imala iskustva

sa socijalno osjetljivim skupinama ljudi.2 Prema određenim se

autorima, o čemu ćemo govoriti nešto kasnije, čini da baš iz toga

razloga serijal Harry Potter obiluje socijalno osjetljivim temama.

2 1986. godine, Joanne Kathleen Rowling je diplomirala i počela raditi na istraživanju u londonskom Amnesty Internationalu (iz: http://www.jkrowling.com/en_GB/#/timeline/amnesty-international/)

7

Smatra se kako je bila svjesna ljudi „ugroženih siromaštvom,

rasizmom i pravnom nesigurnošću te je ta iskustva kasnije

uspješno ugradila u svoje romane“ (Mikulan, 2011: 8). Određeni

autori književne kritike o Potteru se ne bi složili sa sintagmom

„uspješnosti ugradnje“, kojom se poslužio Krešimir Mikulan, kada

je riječ o sadržaju i razrađenosti likova, zbog čega je čitanje

ogromne količine takvih tekstova gotovo jednak užitak kao i

čitanje samoga djela. Kad je posljednji nastavak već prve noći

prodan u više od 2 milijuna primjeraka, književne kritike su već

nekoliko godina pokušavale ući u srž Harryja Pottera, no i u

fenomen Joanne Kathleen Rowling. Ono najzanimljivije su upravo

različiti vidovi istoga teksta, podjednako kompetentnih

čitatelja, iz istoga ili potpuno različitoga dijela svijeta. Time

se, po tko zna koji put, otvaraju vrata pitanju kakva bi dječja

književnost trebala biti, no i kakva je predodžba o djetetu. I

ovaj serijal te mnoge književne kritike jesu svojevrsni prikaz,

odnosno, one “najjasnije očituju svekolike načine na koje je

društvo u različitim razdobljima doživljavalo djetinjstvo“

(Shavit u Hameršak, 2011: 29) te kako to čini danas.

Iako se dugo vremena dječja književnost smatrala nevrijednom

radi svoje simplifikacije namijenjene nezrelim čitateljima

(Mikulan, 2011: 21), nastavci Harryja Pottera zasigurno su jedan od

alata koji su poslužili za masovno opovrgavanje takvoga

shvaćanja. S obzirom na njegovu iznimnu popularnost, ne čude

višegodišnje analize i kritike, kao što je primjerice ona Erin

8

Vollmer, koja se bavila „intertekstualnim paralelama brojnih

hijerarhijskih struktura pronađenih u serijalu Harryja Pottera,

analizirajući kako određene hijerarhije razvijaju sociološke i

rasističke teme u priči i obrnuto“ (Vollmer, 2007:1).3

Ozbiljno shvaćanje i analiziranje dječje književnosti je

izuzetno pohvalna, no relativno mlada novost književne kritike. U

hrvatskoj književnosti se još šezdesetih godina 19. stoljeća,

prema istraživanju Marijane Hameršak, o djetetu kazivalo kako se

„dječja mašta razlikuje od mašte odraslih“ (Hameršak, 2011: 133)

te su je u negativnom kontekstu „izjednačavali ili povezivali sa

ženskom maštom“ (Ibid. 2011: 33), što je značilo da „jedno, malo

ili ništa nemisle (sic!); a drugo, što malo rade“ (Reager u

Hameršak, 2011: 134). Uloga dječjih priča imala je izrazitu

pedagošku ulogu kojom se djecu pokušavalo disciplinirati, no time

obuzdati i usmenu književnost (Ibid. 2011: 39). Danas se

fantastični elementi u pričama uspješno demistificiraju i poznato

je da kod „slušatelj-primatelja ne izazivaju ni jezu, niti strah“

(Ibid. 2011: 63). Ipak se i danas mogu pronaći slučajevi pokušaja

spaljivanja djela o sirotom čarobnjaku Harryju jer se smatra da

kvare djecu i okreću ih demonskom i pokvarenom.4

3 Slobodan prijevod sljedećega teksta: “the focus of this research is on the intertextual parallels of the numerous hierarchical structures found in the Harry Potter series, examining how these hierarchies develop the social and racial themes in the story and vice versa“ (Vollmer, 2007: 1). 4 Postoji nekoliko slučajeva paljenja knjiga o Harryju Potteru, pretežno u Americi. Osim toga, postoji i mnogo int. stranica, kao što su: jesus-is-savior.com; cmri.org; koje propagiraju da su knjige o Harryju Potteru demonske, protuodgojne i opasne. Najnoviji slučaj je onaj s tri djevojke iz Arizone koje smatraju da su čitatelji sage o čarobnjaku opsjednuti demonima

9

Do danas se u serijalu o Harryju Potteru proučavaju rodne i

društvene nejednakosti, religiozne, povijesno-društvene i

političke okolnosti koje u velikoj količini čine radnju romana i

usporedive su s britanskom tradicijom,5 uspješnost promicanja

određenih vrijednosti,6 kao i problematiku sviđanja, odnosno,

nesviđanja istog, s obzirom na etiketu kulturnoga fenomena i zaista

različitih kulturoloških okvira na našoj planeti.

Premda je pomama za serijom romana o čarobnjačkom dječarcu

iz ormara zahvatila i hrvatske čitatelje i čitateljice, svih

generacija, u hrvatskoj književnoj kritici pojavila se (samo)

nekolicina radova koji se bave fenomenom njegove popularnosti, no

u okviru svjetske recepcije, i to najčešće one publicističke. Do

danas se u katalogu Knjižnice grada Zagreba od ozbiljnijih

analiza nalazi samo ona Nataše Govedić u Etičkim bilježnicama, dok je

knjiga Kulturni fenomen ili hegemonija istosti? Krunoslava Mikulana

nedostupna široj javnosti. Ona sadrži koncizan, detaljan pregled

(u: http://www.mirror.co.uk/news/real-life-stories/teen-exorcists-come-over-harry-2258773).5 Kritika Sarah Crompton, samo jedna u nizu publicističkih tekstova koji spominje britanski klasni, odnosno školski sustav u Harryju Potteru: „Harry Potter, too, has the British class system at its heart. Hogwarts School of Witchcraft and Wizardry depends for all its imagery, its charm, its wickedness, on the values of British public schools: with children in different houses, a selective entrance system, glowering Gothic architecture, and huge chunks of Latin.“ (u: http://www.telegraph.co.uk/culture/books/9561968/Still-a-land-of-nobs-and-snobs.html) 6 „Još od 15. stoljeća se dječja i odrasla književnost razdvajaju jer bi potonje trebale podučavati fundamentalnim vrijednostima, iako su ranije bajke i basne služile za zabavu svim generacijama.“ (Mikulan 2011: 13)

10

i raščlambu fenomena koji je doveo do potterizma,7 no potpuno

izostaje pregled hrvatske naklade, publicističke i književne

kritike.

Za književnu je kritiku, za početak, bitno napomenuti da ne

zazire od osobnoga stava, kako, primjerice, o tomu kazuje Zdenko

Lešić: „(...) književni kritičar sudi o književnom djelu na

osnovu svog osobnog ukusa, svojih osobnih etičkih načela i svojih

osobnih estetskih ideala, pa je njegov sud o književnom djelu

nužno subjektivan“ (Lešić, 2008: 4). Zanimljiva je i u tom

pogledu feministička kritika, kojoj je, prema Toril Moi, cilj

bilo politički razotkriti patrijarhalne prakse (Moi, 2007: 9).

One se ne sjedinjuju u svojim razmišljanjima, unatoč pokatkad

uvriježenom mišljenju da postoji feminističko jedinstvo koje se

međusobno osnažuje i bori protiv patrijarhalnoga sustava i na

području književnosti. Zbog velikog kišobrana feminističkih

teorija, feministička kritika se etiketira i kao „nikad neutralan

prikaz“ (Ibid. 2007:8) zbog raznolikosti feminističkih praksi,

kao i individualnog poimanja diskriminacije nad ženama, a i

ostalim potlačenim skupinama. Takvi tekstovi nisu zaobišli niti

patrijarhalan sustav u kojem obitava Harry i njegovi prijatelji i

prijateljice, zbog čega se pojavljuju zanimljivi oprečni stavovi

da postoji „izrazita seksistička potka serije“ (Mikulan, 2011:

62) ili da se „ženski likovi u romanima bore s opasnostima

marginalizacije i pronalaze snagu da se tome odupru“ (Ibid. 2011:

7 Harry-Potterists, Pottergirls, Potterguys, Potterism – načini urbanog komuniciranja prilikom međusobne identifikacije obožavatelja

11

63). Nama će koristiti i žensko iskustvo čitanja, prema kojem će,

„tvrde mnoge feminističke kritičarke, navest (će) ih da djela

vrednuju različno od svojih muških parnjaka, koji probleme s

kojima se žene karakteristično sučeljuju mogu držati ograničeno

zanimljivima“ (Culler, 1991: 39).

Uzmemo li u obzir da objektivnost ne postoji, da

individualnost u kritičkom izričaju ovisi o raznolikim osobnim

doživljajima društva, unutar određene geografske pozicije, otvara

se zanimljiv prostor istraživanju čitatelja Harryja Pottera na

području Hrvatske. Prema Raymondu Williamsu, postoje tri općenite

kategorije definicije kulture. Nama su najinteresantnije

socijalna i dokumentarna, pri čemu je prva „opis posebnog načina

života u kojem se određena značenja i vrijednosti ne izražavaju

samo u umjetnosti i mišljenju, nego i u institucijama i

svakodnevnom ponašanju“ (prema Duda, 2006:36). Druga, ona

dokumentarna, podrazumijeva kulturu kao „skup djela uma i mašte u

kojem su, vrlo detaljno i na različite načine, zabilježene misli

i iskustvo ljudi“ (Ibid. 2006: 35). Kako se dogodilo da se svijet

čarobnjaka, koji je zbog hrvatskog političkog, školskog i klasnog

sustava podosta udaljen od londonske Platforme 9 ¾, ugnijezdi u

srca hrvatskih čitatelja? Jesu li primijetili klasnu raspodjelu,

britansku strukturu, hrvatsku strukturu, rasizam, diskriminaciju,

religiozne elemente i zašto?

12

Prema Watsonu, teorija recepcije suočava se s problemom

oslanjanja na svoja sjećanja o načinu recepcije čitanja dječjih

književnih djela (Mikulan, 2011: 24), no tako nešto ovdje nije

vidljivo jer se želi postići uvid u recepciju sjećanja na djelo

kronološki odrasle osobe koja je djelo čitala mlađa.

Ono što želimo istražiti jest utjecaj (nekima) davno

pročitanih tekstova na hrvatske čitatelje i čitateljice, njihova

zapažanja u odnosu na njihovu kompetenciju čitanja djela,

propitati njima najposebnije značajke unutar njihovih uobičajenih

navika čitanja, kao i predmeta interesa. Uz to, njihove odgovore

usporedit ćemo s književnim kritikama koje se bave određenim

političkim, rodnim, društveno-socijalnim segmentima, no najviše

ćemo se zadržati na čitateljevoj navici poistovjećivanja s

određenim likovima, kao i na njihovom sjećanju te interpretacije

navedenih događaja. Razvoj cijeloga istraživanja teći će u smjeru

razgovora s ispitanicima, kako bi se cjelokupno oživljavanje

pojedinih intervjua primijetilo u samome radu.

Poznato je da se sličnim istraživanjem 2003. godine

pozabavila i Kathleen Malu, koja je analizirala „recepciju serije

o Harryju Potteru u odraslih i mladih čitatelja usmjeravajući

svoju pažnju na fenomen višestrukih identiteta čitatelja“

13

(Mikulan, 2011: 120). Analizirala je narativnu recepciju svoga

sina i njegovih školskih kolega8, kao i odraslih čitatelja.

Dostupne rezultate njenih istraživanja9, iako nisu uspješno

dobiveni u cijelosti, ukomponirat ćemo i u ovaj istraživački rad.

8 „Kathleen F. Malu layers reader response theories and personal data collected from herself, her son, and her son's classmates to navigate how and why certain readers respond differently to narrative elements in the Harry Potter books“ (Jorgensen, 2005). (u: http://www.thefreelibrary.com/Harry+Potter's+World%3A+Multidisciplinary+Critical+Perspectives.-a0171539681)9 Iako je na elektroničkoj razini nedostupan, Heilmanov rad, unutar čijeg je djela i rad Kathleen Malu, na nekolicini je internetskih stranica loše ocijenjen. Izvor istraživanja je sljedeći: Malu, Kathleen F. (2003). Ways of reading Harry Potter: Multiple narratives for multiple readers. In E. Heilman (Ed.), Harry Potter’s world: Multidisciplinary critical perspectives (pp. 75-95). Bristol, PA: Routledge/Taylor Francis.

14

3. Metodologija

Metodologija ovoga istraživanja bazira se na snimljenim

nestrukturiranim, pojedinačnim intervjuima prijavljenih čitatelja

i čitateljica (n=30), koji su se odvijali na otvorenom, u njima

ugodnom okružju. Na samom početku pripremanja istraživanja,

zapanjujuća je bila lakoća pronalaska osoba koje su pročitale sve

nastavke Harryja Pottera10, od 14 do 30 godina, i imale veliku

želju razgovarati o djelima. Prijavljivale su se i osobe koje

nisu pročitale do kraja, no koje su izrazile želju da razgovaraju

o razlozima toga. Iako su intervjuirani, nisu ušli u navedeni

uzorak, no povremeno će se spomenuti pri određenoj

korespondentnosti s književnim kritikama. Riječ je o dvjema osoba

(jedna muškoga, jedna ženskoga spola) koje su pročitale četiri i

pet knjiga te imale potrebu razgovarati o razlozima napuštanja

Harryjeva života.

10 Izvorna britanska izdanja: Harry Potter and the Philosopher's Stone (1997), Harry Potter and the Chamber of Secrets (1998), Harry Potter and the Prisoner of Azkaban (1999), Harry Potter and the Goblet of Fire (2000), Harry Potter and the Order of the Phoenix (2003), Harry and the Half-Blood Prince (2005), Harry Potter and the Deathly Hallows (2007). U hrvatskim prijevodima: Harry Potter i kamen mudraca (1997), Harry Potter i odaja tajni (2000), Harry Potter i zatočenik Azkabana (2000), Harry Potter i plameni pehar (2001), Harry Potter i Red feniksa (2003), Harry Potter i Princ miješane krvi (2005), Harry Potter i Darovi smrti (2007).

15

U istraživanju je sudjelovalo 13 osoba muškoga spola te 17

osoba ženskoga spola koje oduvijek ili trenutno žive na području

grada Zagreba.

Kod osoba koje su djetinjstvo provele u Puli (dvije osobe) i

Daruvaru ne primjećuje se razlika u mogućnostima dolaska do

literature i saznanja o fenomenu potterizma, kao niti analizi

sadržaja. Iako intervjui nisu bili pomno planirani i najviše su

ovisili o ispitaniku i njegovom ili njezinom razgovoru, teme koje

su uspješno diskutirane uključivale su sljedeće: kratka

elaboracija o najdražem liku, struktura školskoga sustava (pri

čemu smo se najviše orijentirali na strukturu odabira djece u

domove), odnos dobra i zla, prikaz medija u djelima Harryja

Pottera, primjećivanje diskriminacije, socijalne neosjetljivosti,

predodžba o glavnom liku kao siročetu i junaku, rasprava o

mijenjanju rodne perspektive glavnoga lika, općenite preferencije

žanrova u svjetskoj i hrvatskoj literaturi, poistovjećivanje s

likovima u kontekstu roda te razgovor o najupečatljivijim

dijelovima knjiga i diskutiranje o razlozima toga. U sljedećim

ćemo poglavljima govoriti o evaluaciji nestrukturiranih

intervjua, u što ćemo ukomponirati i usporedbe s dostupnim,

prvenstveno britanskim, književnim kritikama i teorijama.

4. Rezultati istraživanja

16

Od spomenutog uzroka (n=30), svi ispitanici i ispitanice su

pročitali sve dijelove sage o pustolovinama u Hogwartsu, od toga

ih je 13 pročitalo dvaput, 2 triput i jedna osoba tvrdi da je

zasigurno počela i četvrti put. Zanimljivo je da se svaka

intervjuirana osoba točno sjeća iz kojeg je razloga počela čitati

prvi nastavak knjige Harry Potter i Kamen mudraca, jedna osoba je prvo

počela čitati pogrešan nastavak pa se vratila na prvu i čitala

otpočetka Harryjev odlazak u Hogwarts. Svi su ispitanici čitali

djela na hrvatskome jeziku osim jedne (koja je čitala na

engleskome jeziku), dok ih je četvero posljednje dvije čitalo već

na engleskom jer se hrvatski prijevod11 još nije našao u

knjižarama.

Najkraći razgovor (odnosno, nestrukturirani intervju) trajao

je osamnaest minuta i dvanaest sekundi (18 min i 12 s), dok je

najdulji razgovor trajao sat vremena, jednu minutu i četiri

sekunde (1h 1min i 4 s). Snimanje razgovora se niti u jednom

trenutku nije zaustavljalo i ostavljao se prostor za dulja

razmišljanja. Ispitivačica je asistirala u razgovoru samo u

trenutku postavljanja pitanja, ohrabrivanje ispitanika (određeni

ispitanici su se bojali da ne ispadnu nekompetentni te ne bi

htjeli odmah odgovoriti, misleći da zvuče nedovoljno kvalitetno)

te na molbu ispitanika prilikom prisjećanja imena i događaja.

Takva susprezanja su u podjednakoj mjeri imali i kompetentni i

11 Riječ je o prijevodima Dubravke Petrović, koja je prevela posljednja četirinastavka (Plameni pehar, Red feniksa, Princ miješane krvi i Darovi smrti). Prva tri nastavka (Kamen mudraca, Odaja tajni, Zatočenik Azkabana) preveo je Zlatko Crnković.

17

manje kompetentni čitatelji12. Odgovori ispitanika su nužno

utjecali na pitanja. Iako je na početku intervjua bilo spomenuto

da imaju knjige na raspolaganju, niti jedan ispitanik ih nije

zatražio kako bi se nečega prisjetio.

Ispitanici su u visokom postotku studenti (83 %), od toga ih

samo troje nije na višim razinama fakulteta. Dva ispitanika su u

radnom odnosu, dok su dva ispitanika u srednjoj školi

(gimnazijski program). Osobe koje su u radnom odnosu bave se

umjetničkim i filozofskim vrstama posla. Studenti ili osobe

završenoga fakulteta studiraju / studirali su društvene i

humanističke fakultete s različitom kompetencijom13 čitanja. Samo

jedna osoba studira komparativnu književnost na Filozofskom

fakultetu u Zagrebu i dobro je upućena u književnu teoriju14,

teoriju o književnosti15, književnu kritiku i konkretno

12 Kada govorimo o kompetenciji čitanja, ne zadržavamo se na razumijevanjuteksta (prepoznavanja znakova), već primjećivanje, primjerice,intertekstualnosti, ali i usavršavanje mogućnosti formiranja kritičkoga stavaprema pročitanom te razine tih mogućnosti. Nešto je više rečeno i u sljedećemtekstu: „This perspective looks at reading as “a long-term developmentalprocess,” at the end of which “the proficient adult reader can read a varietyof materials with ease and interest, can read for varying purposes, and canread with comprehension even when the material is neither easy to understandnor intrinsically interesting“ (Alexander, 2005: 4).13 Vidi 1214 ''Ovdje treba upozoriti da se “teorija književnosti” ne smije identificirati s onim što se posljednjih decenija naziva “književnom teorijom”, a što se samo posredno odnosi na književnost kao umjetnost. Iako jeta suvremena “književna teorija” radikalno izmijenila prirodu studija književnosti, ona ne predstavlja sustavan pristup književnosti, niti se bavi distinktivnim obilježjima književnoumjetničkog teksta, niti izučava čisto književne strukture (kao što su metrički oblici, intonacionosintaktičkefigure,semantičke transformacije riječi ili žanrovskimodeli).“ (Lešić, 2004: 4)15 Vidi: 14

18

feminističku kritiku16. Dvije osobe su u vrijeme masovne

popularnosti čitale književnu kritiku koja se tiče nastavaka o

Harryju Potteru i obje su naglašavale razliku u razumijevanju

teksta prije i poslije proučavanja takve tematike. Sedam osoba

(od njih 5 osoba ženskoga spola) je aktivno u području borbe za

ljudska prava, jednaka prava svih živih bića i ravnopravnosti.

Iste osobe su daleko najviše i najbrže primijetile određene

diskriminatorne elemente u djelima, no zasigurno nisu bili

jedini. Sve osobe su izjavile da pokušavaju čitati što više mogu.

Žanrovi koje preferiraju su fantastični romani, stripovi, science

fiction, ruski realizam i suvremena književnosti. Svi ispitanici i

ispitanice su odgovorili da vole fantastične elemente u knjigama.

4.1. Razlozi čitanja djela o Harryju Potteru

Ono što je odmah potrebno navesti, a što se može primijetiti

u određenim znanstvenim i publicističkim tekstovima jest to da

se, analizirajući tekstove J. K. Rowling, kritičari služe

riječima „analizirat će se stavovi autorice“ (Mikulan 2011: 10)

ili analiziraju povezanost njena djetinjstva s likovima i

događajima u djelu, no u ovome istraživačkome radu se time nećemo

baviti. Shodno Barthesovoj „smrti autora“17, autor je iz tekstova

prognan već desetljećima, a na čitateljima ostaje da u tekst

ulažu i dozvoljavaju da cvjeta. Niti jedan ispitanik ili

16 Prvi puta spomenuta na stranici 6. ovoga rada17 Barthes, Roland: ''Image, Music, Text'', 147. str.

19

ispitanica nije poistovjećivao autoričina mišljenja s onima koje

smo prošli u razgovoru. Autorica se spomenula tek u kontekstu

dobro ili loše obavljena posla pri karakterizaciji likova ili

uspjeloj, odnosno neuspjeloj infiltraciji feminizma ili socijalne

osjetljivosti. Svi stavovi su se pripisivali likovima i

čarobnjačkom svijetu, ne autorici direktno.

Osim toga, čini se zdravorazumski krenuti od samoga –

čitatelja. Naime, kako je poetski rekao Umberto Eco o

čitatelju18, tako je Barthes u svojoj Image, Music, Text prvi u

teoriji književnosti artikulirao kako je „čitatelj prostor u

kojem su upisani svi navodi što sačinjavaju pisanje… jedinstvo

teksta ne leži u njegovu podrijetlu, već u njegovu odredištu“

(Barthes prema Culler, 1991: 28). Sam početak povijesti čitanja

mogao se, prema Stevenu R. Fischeru, interpretirati na sljedeći

način: „Što je onda čitanje? Odgovor nije lak jer je čitanje

varijabilan, a ne apsolutan čin. U svom općenitom i suvremenom

značenju, čitanje je sposobnost razumijevanja pisanih ili

tiskanih simbola. Čitatelj priziva značenje simbola kako bi

zaprimio informaciju o njemu te iskoristio tu informaciju kako bi

interpretirao piščevu / autorovu poruku“ (Fischer, 2004: 11).19

Danas se čitateljeva uloga gleda u kontekstu popunjavanja18 Spomenuto u uvodnom dijelu ovoga rada, str. 3.19 Slobodan prijevod: ''What is reading, then? The answer is not simple, as the act of reading is variable, not absolute. In its most general modern definition, reading is of course the ability to make sense of written or printed symbols. The reader ‘uses the symbols to guide the recovery of information from his or her memory and subsquently uses this information to construct a plausible interpretation of the writer's message.'' (uz: S. R. Fischer: A History of Reading (2004: 11).

20

praznina u djelima (Culler, 1991: 31), a Barthes govori o

čitatelju kao o proizvođaču, a ne potrošaču teksta (Barthes prema

Ibid. 1991: 32). Većina ispitanika nije imala iskustvo u

nestrukturiranom intervjuu koji se ticao (bilo kojeg) pročitanoga

djela te nisu vidjeli, prije završetka intervjua, svoju veliku

ulogu u ovom istraživačkom radu. Tek su po završetku razgovora

prokomentirali kako im je zanimljivo što su se uspjeli toliko

toga sjetiti i kako drugačije gledaju na određene dijelove djela

koje su nekada čitali. Dvanaest osoba je nakon toga pitalo

ispitivačicu više o povijesti i teoriji čitanja.

Kao što je navedeno u prethodnome poglavlju, svi ispitanici

i ispitanice nisu imali problema s prisjećanjem iz kojega su se

razloga odlučili na čitanje prvoga nastavka Harry Potter i Kamen

mudraca. Većina ispitanika tvrdi da je bila u višim razredima

osnovne škole i da su im to sugerirali prijatelji, osobe koje su

radile u knjižnici, slučajno naišli u knjižari ili su dobili

povodom darivanja (božićnog ili rođendanskog) te odlučili dati

priliku. Jedna osoba (24 godine, ž.) je započela čitati kada je u

kinu pogledala prvi nastavak filma, što je bilo 2001. godine.20

U to vrijeme se, osim navedene osobe, ne sjećaju globalne

popularnosti te dječje knjige i smatraju da su im se svidjele

korice21 na prvi pogled. Jedna osoba (30 godina, m.) je započela

20 Prema internetskoj stranici www.imdb.com je u Hrvatskoj izašao 23. prosinca2001., što sugerira da je ispitanica mogla pogledati film tek 2002 godine.21 Ilustraciju toga nastavka, kao i ostalih, autorizirala je Mary GrandPré.

21

s čitanjem tek u studentskim danima, nakon upornog prijateljičina

nagovaranja. Tvrdi da mu je u to vrijeme „knjiga nalikovala

tipičnoj dječjoj, iako sam ljubitelj fantasyja i science fictiona“. Tri

ispitanice mlađe od 20 godina već su bile svjesne popularnosti

knjiga i čitale ju na masovan nagovor prijatelja i sestara, s

kojima su diskutirali o djelima.

Ovako jednostavan pronalazak revnih hrvatskih čitatelja više

generacija samo dodatno potvrđuje fenomen Harryja koji je u ovom

trenutku najprofitniji i najpoznatiji imaginaran lik, a J. K.

Rowling najplodonosnija i trenutno najutjecajnija britanska i

svjetska spisateljica.

Jedan ispitanik nije primijetio da je počeo čitati prvo

Zatočenika Azkabana22, no priznao je da je tada imao devet ili deset

godina, zbog čega mu je takav početak bio sasvim normalan i nije

mislio da nešto nedostaje. Tek je u razgovoru s prijateljima

ustanovio što se dogodilo. Prvo hrvatsko izdanje Harry Potter i Kamen

mudraca J. K. Rowling prva je knjiga u novoj ediciji za mlade,

biblioteci “Arboretum” nakladničke kuće “Algoritam”. Informacije

o prvome izdanju nisu pronađene niti u katalozima Algoritma, kao

niti u knjižničnim katalozima na području Zagreba. Najstarije

dostupno izdanje je treće, iz 2000. godine, u prijevodu Zlatka

Crnkovića, što sugerira prvu objavu već 1997. godine. Naklada je

brojila 4000 primjeraka, dok je prvo izdanje prvoga romana u

Velikoj Britaniji tiskano u „samo 500 primjeraka“ (Mikulan, 2011:

5). Samo 5 godina nakon toga u svijetu je prodano 52 milijuna22 Treći nastavak Harryja Pottera (1999.)

22

primjeraka (Ibid. 2011: 6), a u Hrvatskoj samo prva knjiga u

2012. broji svoje šesnaesto izdanje. Te brojke dokazuju da je

potražnja za privatnim primjercima u Hrvatskoj i dalje izuzetno

postojana, te je time jasnije da se za potrebe ovoga istraživanja

lako pronašlo ispitanike u velikom rasponu godina koji su svi

obožavatelji tih knjiga.

Danas obožavatelje serije romana o Harryju Potteru, tog

dječarca koji nije znao da je čarobnjak, zaokuplja niz

kolekcionarskih stvari koje okružuju romane, filmove, kompjuterske

igrice, interaktivne portale, dvorce, sve uz svijest da u cijeloj

toj priči ne postoji – magija. Naši ispitanici i ispitanice u

natpolovičnoj mjeri posjeduju knjige (njih 18 ima barem jedan

primjerak), dok je šest osoba (od toga dvije ženske) izjavilo

kako su igrale kompjuterske igrice. Jedna osoba, osim romana i

kompjuterskih igrica, ima i memorabilni Hermionin vremokret23 kojim

je stizala učiti. Svaka osoba je znala da magija postoji i nije

imala problema s tim iz religioznih razloga, samo je jedna

ispitanica spomenula kako se sjeća da ju je „prijateljica

upozorila da je to svetogrđe“ (24 godine, ž.). Dok u Americi

pojedinci pale izdanja kako bi se simbolički borili protiv

sotonske magije, u Hrvatskoj nema borbe protiv „magičnosti“.

S obzirom na to da je još u „dugom 19. stoljeću“ (Hameršak,

2011: 38) poimanje dječje mašte i uloge književnosti kao

pedagoške i savjetničke u odgoju djece još bilo iznimno aktualno,23 eng. time turner

23

te da su djeca u domaćem pedagoškom diskursu polako počela biti

ozbiljno shvaćena tek drugom polovicom istoga stoljeća, danas nas

tvrdnje o „sotonskoj magiji“ i govori o iznimnoj opasnosti u

literaturi nasmijavaju, no zbog povijesno-društvenih

tradicionalnih okolnosti, zapravo ne čude. Djeca su tek 80-ih

godina 19. stoljeća „postala važna sama po sebi, s neskrivenim se

divljenjem moglo pisati o specifično dječjem doživljaju bajki,

bolje rečeno dječjem uživljavanju u bajke. U tom kontekstu

uživljavanje u onostrano nije značilo zavođenje na krivi put,

plašenje ili barem pretjerano uzbuđivanje“ (Ibid. 2011: 137). Skoro svi ispitanici su samoinicijativno izjavili kako su

htjeli dobiti pismo iz Hogwartsa24, dok je jedna osoba izjavila

da je igrala metloboj s prijateljima (s prijateljima muškoga

spola). Niti jedna osoba nije samoinicijativno rekla da se

osjećala diskriminirano jer pripada bezjačkome25 svijetu.

Na pitanje što im se točno svidjelo da su nastavili čitati,

neki od odgovora su bili: „u početku mi je sve bilo

neinspirativno dok Harry nije počeo raditi čudne stvari u onoj

kući svojih rođaka“ (26 godina, m.)26, „nikada prije nisam čitala

fantasy i ovo me oduševilo, iako danas vidim da to nije baš kao

24 Dobivanje pisma iz Hogwartsa sugerira da niste bezjačke krvi, već čarobnjačke. U povijesti Hogwartsa se događalo da osobe koje imaju bezjačke roditelje dobiju pismo. Hermionini roditelji su, primjerice, bezjački zubari.25 Bezjaci (eng. muggles) su ljudi koji ne koriste magiju, odnosno nisu čarobnjaci. Prijevod Zlatka Crnkovića.26 Riječ je o Dursleyevima, sestri Harryjeve preminule majke

24

što je primjerice George R. Martin“ (24 godine, ž.). J. K.

Rowling, prema Hopkinsu, ne smatra da su njezina djela

fantastična: “(...) tvrdi da njene knjige nisu fantastika te da

ona fantastiku uopće ne voli“ (prema Mikulan 2011: 32).

Barthes komentira čitanje i kao „proces uspostavljanja

odnosa tekstovnih elemenata s pet kodova, od kojih je svaki

serija stereotipiziranih modela“ i „perspektiva navoda“, „trag

onoga što je uvijek već pročitano, viđeno, učinjeno, proživljeno“

(Barthes prema Culler, 1991: 28). Ispitanici su na početku

prepoznavali već pročitano (s određenim kasnije ili prije čitanim

djelima) i viđeno (londonske fotografije, dvorci itd.), dok su se

kasnije oslobodili i počeli iskustveno uspoređivati, o čemu ćemo

i u kasnijim poglavljima.

Zanimljivi komentari dviju osoba (22 godine, m. i 21 godina,

ž.) koncentrirani su na odnos realnoga i čarobnjačkoga svijeta:

„Svidjelo mi se što mi je tada sve bilo jako logično, nije to bio

samo čarobnjački svijet, već realan svijet u kojem magija, eto,

ima neku ulogu kao nama tehnologija. Nije toliki fokus bio na

magiji, iako se sve na početku čini da se vrti oko nje. Sve ono

oko toga me zainteresiralo“ (21 godina, ž.) i „(...) nisam ih

gledao kao neke čarobnjake, magija im je bila negdje tu, žive u

našem svijetu i djeca su kao i ja“ (22 godine, m.).

25

Jednako tako, često se spominjala sintagma „klasične priče“

o dječaku koji je ostao bez roditelja, uvijek je pozitivan lik,

heroj i glavni junak. Ipak, ubrzo bi osobe priznale kako se to u

kasnijim dijelovima i mijenja, no da i dalje zadržavaju takvo

mišljenje o cijeloj priči. Prema Margery Hourihan, junak u

pustolovnoj prozi je najčešće osoba muškoga spola, bijele boje

kože, predstavlja kulturološku, ekonomsku i intelektualnu (ili

bolje rečeno elitističku) dominaciju bjelačke kulture, kao i

patrijarhalni sustav. Prema njenoj analizi, bijelci su uvijek

moralno superiorni, junak je simbol elite, reprezent „svoga

naroda“ i konačni moralni pobjednik (Hourihan 1997: 58-64). Niti

jedna osoba nije spomenula klasičnost junaka u kontekstu bijele

boje kože, već njegove konstantne pobjede i ovisnosti drugih

likova o njemu. „Mislim da su drugi likovi bili tu radi

održavanja radnje, ili radi Harryja. Koliko god su se drugi

trudili, Harry bi ostao u centru zbivanja“ (21 god., ž.). Samo su

dvije ispitanice spomenule kako su primijetile nepostojanje rase

u knjigama: „Mislim da je to loše, tek se u kasnijoj knjizi

pojavljuje osoba crne boje kože, a za Cho smo zbog imena

zaključili da je Azijatkinja. Shvaćam što je Rowling htjela, ali

ispalo je loše jer sam barem ja njih sve zamišljala kao bijelce

jer živim u takvom društvu“ (21 god., ž.). Druga se ispitanica

(21 god., ž.) okrenula u drugome smjeru: “(...) mislim da je to

bilo dobro jer sugerira da razlike u boji kože nema, no bilo je

razlike u odnosu na mutnjake i čarobnjake, što je opet ista

stvar.“

26

4.1. Poimanje likova i problematika rodnog poistovjećivanja

“Definitivno Snape, on se najočitije razvio iz lošeg u

izrazito pozitivnoga lika“ (19 god., ž.)'' bili su najčešći

odgovori na pitanje o najdražem liku. Severus Snape se čak osam

puta spomenuo prvi, šest puta kao drugi najdraži lik te jednom

kao treći, od toga su ga sedam puta spomenule ispitanice. Slijedi

ga Dumbledore koji je samo u dva slučaja najdraži, a tri puta

drugi najdraži lik. Dvaput je spomenut Ron (ispitanik (22) i

ispitanica (24)), dvaput Luna Lovegood, jednom Hermiona

(ispitanik, treći najdraži lik). Kao najdraži likovi još se

spominju Sirius Black (jedna ispitanica) i Neville Longbottom

(jedan ispitanik), profesorica McGonagall kao druga najdraža

(ispitanik), Lucius Malfoy i Molly Weasley kao drugi favorit

(ispitanica). Ispitanica nije znala ime Molly Weasley, već ju je

oslovljavala ''majka / mama Weasley'', a isto su činili i drugi

ispitanici pri spominjanju toga lika. Na ispitivačičino pitanje

kako se zove, odgovor je znala samo jedna osoba. Ispitanica kojoj

je jedna od najdražih likova, spomenula je scenu u kojoj se bori

protiv zla i bori za svoju djecu. Četiri osobe su rekle kako ne

mogu odlučiti i nabrajale likove kojima bi potvrdile sve

kvalitete, dok je jedna osoba izjavila: „ (...) mislim da bi mi

Luna bila najdraža da se više razvila, ovako nemam favorita“ (21

27

godina, ž.). Ovo je ujedno i jedina ispitanica koja je prvo

spomenula ženski lik, ali ga je kritizirala i odbila etiketirati

kao najdražega.

Niti jedna osoba nije spomenula Harryja kao najdraži lik,

iako su često spominjali kako „znaju da je ljudima Harry najdraži

jer je glavni lik, ali...“ Jedna ispitanica (23 god.) je, s druge

strane, izjavila kako je „Harry Potter (je) jedini glavni lik

koji nikome nije najdraži“. I zaista, ne samo da se nije pokazao

najdražim, već je čak u tri navrata samoinicijativno naglašeno

kako im „Harry zaista nije drag lik“. Pojašnjavali su to riječima

da je bio „prepozitivan, sve se vrtjelo oko njegove nesretne

životne priče“, „u suštini bezveznjak za kojeg su drugi radili“.

Erin Vollmer se s time ne bi složila: „Harry će uvijek reagirati

za dobro drugih, žrtvujući sebe ako je to potrebno“ (Vollmer

2007: 3).27 Lucius Malfoy je jedini etiketiran kao iznimno loš

lik, dok su Voldemort i Draco nailazili na empatiju. Pojašnjeno

je to kako „Draco nije kriv što je takav, već njegovi roditelji“

(25 god, ž.), što potvrđuje i Mikulan (2011: 97) kazavši kako je

„Draco, zapravo, žrtva okolnosti“; dok su o Voldemortu najviše

govorili u kontekstu bivanja siročetom, zbog čega je ispao kakav

jest. S druge strane, to što je Harry bio siroče, kao da je bilo

pomalo dosadno, naporno i izlizano. „Dobro, on je izgubio

roditelje i sve, ali je uvijek bio u centru pažnje i kad to nije

baš zaslužio“ (16 god., ž.).

27 Slobodni prijevod: ''Harry will always act for the good of others, sacrificing himself if necessary.‘’

28

Nakon njega, jedine tri osobe spomenute u tom kontekstu bile

su Lucius Malfoy, Ginny i Hermiona, s tim da su za nju ispitanice

često pojašnjavale kako im nije bila najdraža jer je bila

„klasična štreberica“. Čak i uz kratko urgiranje ispitivačice

kako se kasnije više razvila, argument im je bio nedovoljan. O

Hermioninu položaju govori Lilijana Burcar u svome djelu Novi val

nedolžnosti v otroški literaturi: “Središnji ženski lik se u ulozi

sveznajućega djeteta uvijek prikazuje utišan, a jednako tako nema

potpornu niti opskrbljujuću ulogu, već je označen kao nadležno

smetajuće i nepotrebno brbljavo biće“ (2007: 126).28 Hermionom se

pozabavila i Nataša Govedić: “Hermiona doduše dobiva na

uvažavanju i važnosti tijekom četvrte i osobito pete knjige, ima

više autonomije te uspijeva kontrolirati ili anticipirati

događaje daleko uspješnije od ijednog drugog lika u knjizi, ali

na kraju paradigmatskog heroja ipak moramo prepoznati u naslovnom

Harryju Potteru. Hermiona stoga ostaje istinska Drugost serijala

(...)“ (Govedić 2005: 138)

Kad govorimo o poistovjećivanju, govorimo jedino i samo o

osobnoj identifikaciji na temelju karakternih i događajnih

elemenata jednoga određenoga lika, ne i to da, kao što to tvrdi

Harding, „termin 'identifikacija' s pripovjednim likovima može

proizvesti dojam da je čitateljev odnos prema fiktivnim likovima

sličan patološkim stanjima u kojima se kod ljudi gubi granica

28 Slobodni prijevod slovenskog izdanja.29

između vlastite osobnosti i osobina drugih ljudi“ (Harding prema

Grosman, 2010: 51).

Statistički, osobe i ženskoga i muškoga spola preferiraju

muške likove, iako ne nužno protagoniste. Glavni argument za

favoriziranje Snapea je upravo njegova razrada kroz nastavke

djela, što poneki ispitanici i ispitanice zamjeraju da je

manjkalo u slučaju drugih likova. „Najviše mi se svidio njegov

karakterni kontrast u odnosu na silne dobrice u tom djelu“ (23

god., ž.). Ispitanici su favorizirali Dumbledorea zbog njegove

misterioznosti, očinske uloge spram Harryja Pottera, kazivalo se

kako je „pravi čarobnjak“ (21 god., m.), mudar, star i pametan.

Za profesoricu McGonagall, za koju su samo tri osobe znale da se

zove Minerva, govorili su kako je tipična profesorica staroga

kova, stroga i pametna“ („ali ne mudra“ (Heilman prema Mikulan,

2001: 63). Jedan ispitanik se izjasnio kako je dobar lik, no

stereotipna školska profesorica koja ima ponekad odgojnu ulogu.

Iako Rowling tvrdi kako se likovi, poglavito ženski, kasnije

razvijaju u neovisne i snažne osobe, čini se kako niti jedna

ispitana osoba to nije zamijetila. Jedna ispitanica čak spominje

kako je „Ginny možda najgora ženska uloga jer je tako naprasno i

naglo postala snažna da je postala iritantna. I isključivo je

postala snažna zbog svoje nagle fizičke promjene, ne zbog svojih

postignuća“ (24 god., ž.). Jedan ispitanik je izjavio i kako mu

30

se čini da su „ženski likovi kasnije bili fora, ali s dozama

seksualnosti, čak je i Hermiona bila njihov 'muški prijatelj' do

onog bala“ (22 god., m.), što je Govedić okarakterizirala kao

„njezinu klasičnu patrijarhalnu funkciju 'pomagačice muškaraca' u

narativu“ (Govedić 2005: 138).

Roberta Seelinger Trites (prema Mikulan, 2011: 66) sugerira

kako se razvijanje lika, kojima se daju određene sposobnosti koje

na početku romana nije imao, naziva subvertiviranjem stereotipa. To se

zbiva zbog poprimanja osobnosti / sposobnosti stereotipno

namijenjene muškim likovima. U slučaju našega istraživanja je

takav postupak gotovo stopostotno ispao zanemaren, u dva slučaja

kontraproduktivan, dok je jedan ispitanik (23 god., m.) izjavio

kako smatra da ženski likovi kasnije dobivaju stanovitu snagu u

literarnim događajima što nije klasična književna situacija.

Ovakvo čitateljsko viđenje sugerira stereotipnu žensku ulogu

kao brbljavu, smetajuću ili seksualiziranu. S takvim se likovima

niti jedna ispitanica nije htjela poistovjetiti, niti ih

proglasiti najdražima. Interesantnu poveznicu s poistovjećivanjem

s muškim i ženskim likovima spominje i Culler: „Polazimo li od

čitateljice, rezultat je analogno prizivanje iskustva: ne,

međutim iskustva gledanja djevojaka, već iskustva bivanja

gledanom, viđenom kao djevojka, s nametnutim ograničenjima i vazda

odgurnuta na rub zbivanja“ (Culler, 1991: 38). Ovakvo žensko

čitanje Potterova teksta uz analizirane intervjue, može se

31

protumačiti kao neželja za poistovjećivanjem s nekim brbljavim,

smetajućim ili seksualiziranim. Umjesto toga, poistovjećuju se s

nekim ili su im (naj)draži snažniji i razrađeniji likovi, što

dovodi do maskulinizacije čitateljica. O tome govori i Judith

Fetterley: „(...), riječ je o maskulinizaciji žena od muškaraca. Kao

čitateljice i profesorice i znalke, žene su naučene razmišljati

poput muškaraca, da se identificiraju s muškim gledištem te

prihvate muški sustav vrednovanja normalnim i legitimnim, čiji je

jedan od središnjih principa mizoginija“ (Fetterley prema

Schweickart, 1986: 421). Isti likovi im se ne bi niti svidjeli.

Nekoliko ispitanika i gotovo svaka ispitanica se susprezala

poistovjetiti sa bilo kojim, pa i najdražim, najčešće muškim,

likom, argumentirajući kako: „ (...) sam više htjela biti u tom

razredu, u njihovoj ekipi, htjela sam biti svoja osoba u

Hogwartsu, ne jedna od njih“ (24 god., ž.). Djevojka (21 god.) je

izjavila kako „su svi značajniji likovi bili muškarci. Harry je

bio muško, Dumbledore je bio muško, Voldemort je bio muško. Čak

su i Sirius i Snape bili muškarci. Ajme, i Draco. Naprosto se

nisam imala s kim poistovjetiti. Svi problemi s rodom našeg

svijeta su bili problem i u čarobnjačkom. To me kasnije, kad sam

odrasla i postala toga svjesna, baš razočaralo.“

Osim toga, ispitanik koji je spomenuo Rona (21 god. m.),

konstatirao je kako se mogao identificirati s njegovim problemima

jer je bio maltretiran zbog siromaštva. Ispitanik je spomenuo

32

kako je tada počeo uviđati svoju homoseksualnost i bio izrazito

svjestan nemogućnosti prilagodbe i da društvo funkcionira

ukalupljeno. Na pitanje zašto se nije mogao poistovjetiti s

Hermionom koja je bila mutnjakuša29, odgovorio je kako je ona

„žensko, mogao sam se više povezati s Ronovim problemom jer smo

dijelili spol, iako shvaćam kako to zvuči.“ Jedna ispitanica (21

god.) je izjavila kako se nije „ni s kim identificirala, iako

mislim da knjiga poziva da se identificiraš s Harryjem jer su svi

stvoreni da budu oko njega.“

Na pitanje zašto im najdraži likovi nisu možda ženski, jedan

ispitanik je odgovorio: “... nijedan ženski lik se svojim

karakterom nije mogao nositi s karakterom muških likova“ (22

god., m.). Šesnaestogodišnja ispitanica je izjavila kako joj

„ženski likovi nisu napeti, općenito su obični, muški likovi su

mi tu i inače puno kvalitetniji.“ Ista ispitanica je ovu izjavu

popratila sramežljivim smijehom, kao da nije sigurna je li u redu

tako nešto reći, s isprikom da nije mnogo čitala jer je mlada.

Niti jedna intervjuirana osoba nije spomenula kako je

primjetljiv rukopis žene koja piše o dječaku te se u niti jednom

razgovoru takva njena uloga nije spomenula. J. K. Rowling, naime,

zbog takve bojazni urednika razloga nije objavila svoje puno ime,

već inicijale. Čini se da je vrijeme u kojem se brine što o

pustolovinama jednog dječaka piše žena (Mikulan, 2011: 61), a to

se dogodilo devedesetih godina, prošlo. 29 (Eng. muddblood), pogrdna riječ za osobu nečiste krvi.

33

No, preferiranje muških likova i neafirmacija ženskih

likova, čak i u vrijeme razvijanja lika, izuzetno je očito

ispitanicima oba spola i svih generacija. Feministička kritika

dječje književnosti iščitava arhetipove iz feminističke

perspektive, prikazuje ženske likove te proučava ženske

vrijednosti i zajedništvo (Mikulan, 2011: 62), što je

razotkrivalo patrijarhalnu odgojnu ulogu u djelima prijašnjih

stoljeća, no isto tako i osvješćivalo problematiku nepostojanja

kvalitetnih ženskih protagonistkinja u djelima kako dječje, tako

i cjelokupne književnosti. Iako Mikulan sugerira kako Hermiona

često pokazuje strah, zanemaruje da i Ron ima arahnofobiju (što

se prikazuje u drugome nastavku). Jedna ispitanica (23 god., ž.)

spomenula je kako Ron zanemaruje strah kada jednom prilikom, na

školskom satu Obrane od mračnih sila, nepravi pauk ima žensku odjeću

(događa se u Zatočeniku Azkabana), što izaziva salve smijeha30. Taj

literarni događaj podsjeća na realan događaj u Kurdistanu, kada

je sud u Iranu dvama zatvorenicima dosudio kaznu javnoga nošenja

ženske odjeće. Ovakva odluka dovela je do masovnih protesta

kurdskih muškaraca.31

30 Riječ je, zapravo, bila o bauku Nevillea Longbottoma koji je poprimio obliknjegova najvećeg straha – profesora Severusa Snapea. Čarolijom ridikulus obličje Severusa Snapea je dobilo žensku odjeću, zbog čega je njegov strah nestao.31 Više: http://www.libela.org/prozor-u-svijet/3775-kurdski-muskarci-u-borbi-za-rodnu-ravnopravnost/

34

Prema Elizabeth E. Heilman, djevojčice su prikazane kao

anti-intelektualno nastrojene, kao najmanje zainteresirane za

magiju nižega reda (Mikulan 2011: 63). Ispitanici niti ispitanice

većinom nisu komentirali predmete, no spominjala se Obrana od

mračnih sila te Proročanstvo. Profesoricu metloboju, madam Hooch, u

dva su navrata muški ispitanici spomenuli kao „ona luda, čupava“.

Ispitanici smatraju da nije imala nikakvu trenersku niti

autoritativnu ulogu. U kontekstu natjecanja, ispitanici se

većinom ne sjećaju da su u metloboju sudjelovali ženski likovi, a

oni koji jesu (jednako u slučaju oba spola), pohvalili su to kao

jedinstveni sport u kojem spol ne igra ulogu. Ipak, u timu

Slytherina nema djevojčica (Ibid. 2011: 64), što nije primijetio

nitko od ispitanika.

Francuskinja Fleur Delacoeur, koja se pojavljuje u četvrtome

nastavku Harry Potter i plameni pehar, gdje je jedina ženska

natjecateljica, spomenuta je u dva konteksta – kao „zgodna

Francuskinja koja je došla u Hogwarts“ (21 god, m.) i kao „jedina

ženska natjecateljica, prva je izgubila i još joj je Harry

pomogao spasiti sestru“ (23 god, ž.). Slično govori i Heilman,

pozivajući se na njezino posljednje mjesto na turniru (prema

Mikulan 2011: 64).

Na pitanje bi li čitali djelo da su nastavci naslovljeni

Harrieta Potter, odnosno, da je glavna junakinja najčitanije dječje

35

književnosti ženskoga spola, odgovori su u 12 slučajeva bili kako

ne bi, u 9 slučajeva kako smatraju da bi, no da bi radnja sigurno

bila drugačija, dok se s ostalim ispitanicima nije dotaklo te

teme jer su prijašnji odgovori sugerirali kako ne bi čitali takvo

djelo.

Osobe koje su rekle kako ne bi argumentirale su to sljedećim

stavovima: “... ne bih nikako čitao djelo da je primjerice

Hermiona glavna, ne znam kako bi uopće bila“ (26 god., m.); „Ja

sam tad imao 10 godina i čitao Molea32, aludira mi to na ženske

probleme koje me u tim godinama ne bi zanimale. Možda danas, ali

vjerojatno ne“ (21 god., m.). Iako istom ispitaniku Harry nije

najdraži lik, na ispitivačičin upit je odgovorio kako mu je

„prirodno čitati knjigu u kojoj je glavni lik mog spola.“ Jedan

ispitanik (25 god.) je izjavio kako „nema(m) problema s

identifikacijom sa ženskim likovima u drugim knjigama, ali ovdje

mi nisu bili kvalitetni. Možda da jesu, ali nisu.“ Negacijsku

grupu bi možda najbolje bilo zaključiti izjavom ispitanika (23

god.) koji je izjavio kako „... bih najradije sad rekao da bih,

ali stvarno ne bih.“

Osobe koje su rekle kako bi to čitale su, za početak,

pretežno bile ženskoga spola. Od toga je većina osoba sugerirala

kako bi sadržaj bio mnogo drugačiji: „... ali možda zbog

stavljanja ženske osobe u glavni lik, muški bi likovi bili

drugačiji, ona bi više analizirala, imala te ženskastije osobine,32 Adrian Mole je imaginaran lik britanske autorice Sue Townsend.

36

zaljubljivala se i imala više preokupacija s obzirom da je ženski

lik, a ne bila jednostavnija i usmjerena na krajnji cilj k'o

Harry“ (19 god, ž.). Jedna ispitanica (21 god.) je izjavila kako

bi „bilo bolje da je bila riječ o protagonistici, imalo bi

sigurno veću važnost“, dok je druga (23 god.) spomenula kako bi

takav scenarij bio nažalost neodrživ za žensku ulogu. Rowling je

u svome intervjuu izjavila kako se „Harry pojavio kao Harry i

nikada to nisam htjela promijeniti. Nisam htjela samo staviti

lijepo ime na dječaka, nije to tako jednostavno. Preokupacije i

očekivanja od osobe muškoga i ženskoga spola su drugačije. Mislim

da bi zbog toga knjiga bila iznimno drugačija.“33

4.2. Crno-bijeli svijet u boji

Kada govorimo o dihotomiji crnoga i bijeloga svijeta, želimo

govoriti o odnosu dobra i zla, bogatog i siromašnog, božjeg i

demonskog, čarobnjačkog i bezjačkog, muškog i ženskog. Ispitanici

i ispitanice su u razgovoru često spominjali jasnoću pozitivnih i

33 Slobodni prijevod izjave J. K. Rowling u intervjuu u kojem govori o ženama u Harryju Potteru (u: http://www.youtube.com/watch?v=etNcsShL3F0, 00:40)

37

negativnih likova u serijalu. „Meni je sve poprilično crno-

bijelo, osim u slučaju Snapea“ (24 god., ž.). Svi ispitanici su

potvrdili kako dihotomija postoji, no da se postupno razvija u

kompleksniju i razrađeniju priču, „zbog čega mi se knjiga kasnije

više sviđala“ (16 god., ž.). Većina ih je potvrdila kako je

prekretnica takve ozbiljnosti započela u djelu Red feniksa, petome

nastavku sage o Potteru. Iako nisu ušli u uzorak, dvije osobe

koje su prestale čitati djelo, sigurne su da je upravo taj

nastavak bio razlog prestanku čitanja. Nekim ispitanicima (njih

8) su se posljednji nastavci više svidjeli jer „su sve stvari iz

prve knjige sjele na mjesto“ (21 god., ž.). ili „postale

ozbiljnije kako sam ja odrastao i na neki način su one postajale

zrelije sa mnom“ (22 god., m.).

Ipak, fabularan razvoj i njegova kompleksnost ne može se

zanemariti u pogledu dobra i zla (zbog, kao što su ispitanici

spomenuli, Snapea, no i u slučaju Voldemorta te ženskih likova

koji su se razvijali dobivanjem stereotipnih muških osobitosti),

no isto tako, u odnosu bogatstva i siromaštva. Plošno dobro i zlo

ima svoju potporu u klasičnim bajkama, apsolutno pozitivnog te

apsolutno negativnoga lika, što su ispitanici potvrdili da su

vidjeli i u počecima ovoga serijala. Bespogovorno su mogli

prihvatiti dom Slytherin kao negativan, uz njegove članove.

„Slytherini su u knjizi kao dom najbolje napravljeni. Imaju

daleku i bogatu tradiciju, zmiju, čistu krv. Zaista kul kuća, no

nikada ne bih htio biti njen član, tj. nadam se da nisam osoba

38

koja bi upala u nju“ (21 god., m.). Gotovo je svaka osoba kasniju

fluidnost dobra i zla promatrala isključivo u kontekstu

Voldemorta i Severusa Snapea, dok je jedna osoba promatrala kroz

prizmu „političkih i društvenih implikacija cijelog čarobnjačkog

svijeta“ (26 god., m.).

21 osoba je proglasila čarobnjački svijet jednako

kapitalističkim: knjige i sove se kupuju, postoje bogati i

siromašni (pri čemu se spominjao isključivo Ron i njegova

obitelj, kao i obitelj Malfoy). Samo se jedna osoba sjetila da je

Harry imao novac u Gringottsu (ili da je Dumbledore vjerojatno

bio imućan), iako ga je morao odgovorno trošiti. Bogate osobe su

promatrali isključivo kroz prizmu članova parlamenta, Voldemorta

i Malfoyevih. „Rowling naročito prikazuje dvije obitelji

nejednakoga financijskoga statusa – obitelj Weasley i obitelj

Malfoy i pri tome ih ne demonizira, ni ne uzdiže na pijedestal,

ali stavljajući ih više puta u sukob implicitno preispituje

društveno-ekonomski sustav koji proizvodi takve nejednakosti“

(Mikulan, 2011: 92). Jedan ispitanik je primijetio implikaciju

kako „su onu banku (Gringotts o. a.) čuvali mali goblini s

velikom nosevima. To mi sad zvuči kao da ima neke veze sa

Židovima“ (21 god, m.). Osim toga, isti ispitanik je povezao

Margaret Thatcher i Dolores Umbridge, ružičasto odjevenu

ravnateljicu34. Karin E. Westman je pak Voldemorta poistovjetila

s istom političkom figurom, „kako u pogledu načinu upravljanja

34 Madam Umbridge se kao zamjenica Dumbledorea pojavljuje u petom nastavku knjige, Red feniksa.

39

državom, tako i u pogledu međurasnih i međunacionalnih odnosa

koji opterećuju drušvo“ (Westman prema Mikulan, 2011: 37). Ako se

Hogwarts promatra kroz prizmu jedne države, skloniji smo teoriji

našega ispitanika.

Kako je već spomenuto, jedan ispitanik je komentirao

osjetnost političkih implikacija. Osim možebitne kritike

plemstva, kapitalizma, u književnim kritikama se često spominje

tipičnost britanske klasne i školske strukture.

Iako u Hrvatskoj nema školskih kampusa, domova niti

bratstava, jedna ispitanica (19 god.) je uspjela to poistovjetiti

s hrvatskim školstvom: “Slično je to kao i u našim a, b, c i d

razredima. Ma isto je. Svi smo jedni protiv drugih bez ikakvog

posebnog razloga.“ Tri osobe su spomenule kako je takva

hijerarhija koju je nametnuo Hogwarts užasna: “Ja ne znam otkud

to da je dobra ideja na temelju jedne karakterne osobine nekome

kompletno odrediti život. Svi su ljudi i hrabri i inteligentni i

moralni i zli, svatko to ima u sebi. Ovisi samo kako će se

kasnije izdefinirati, tko će na njega utjecati. Zato su mi domovi

bili užasna stvar u Potteru“ (21 god., ž.). Jedan ispitanik je

spomenuo kako „je možda poanta toga trebala biti da smo svi

jednaki, ali nije se meni to činilo. Izgledalo je odlično kad sam

bio mlađi, ali sad mi je čudno jer... čemu to.“ (25 god. m.)

Ispitanici su se najčešće sjetili Gryffindora i Slytherina i

priznali da su te dvije kuće bile centralna srž Hogwartsa.

40

Najkasnije bi se sjetili Hufflepuffa, komentirajući kako „oni

nisu bili bitni, ne sjećam se što su oni radili“ (18 god., ž.).

Svi ispitanici su se složili kako je kuća Sytherin daleko najviše

diskriminirala članove drugih kuća.

Rowling je u svome intervjuu svojedobno izjavila kako bi

svatko „trebao htjeti upasti u kuću Hufflepuff“35, no samo je

jedna intervjuirana osoba rekla kako bi htjela biti Hufflepuff.

„Ne znam, mislim da je ispalo kao da su oni najbezvezniji, a

najmoralniji su. Trebalo je to više naglasiti“ (26 god., m.).

Najviše osoba je (16) htjelo biti u Gryffindoru jer se tamo sve

događalo, dok su mnogi htjeli pripadati i Rawenclawu (9) zbog

njihove intelektualne nadmoći. Četvero osoba je htjelo biti u

Slytherinu jer se u zadnjim dijelovima ispostavilo kako nisu

iskonsko zlo i kako su najzabavnija kuća.

S nekolicinom ispitanika smo se uspješno dotaknuli i uloge

medija u djelima o Harryju. Većina se ne sjeća pretjerane

važnosti medija, no nekolicina izjava sugerirala je kako je

jedina razlika u našim i čarobnjačkim medijima „što se u njihovim

novinama slike kreću“ (23 god., m.). Jedan ispitanik (26 god.) je

prokomentirao kako su to „tipične državne novine, službeno

glasilo koje potvrđuje establishment.“ Jedna ispitanica (23 god.)

je prokomentirala ulogu Rite Skeeter kao „naporne, manipulativne

i brbljave novinarke koja opet ne bi mogla biti muškarac.“

35 U videu: http://www.youtube.com/watch?v=Smu0RneksxI41

4.2.1. Diskriminacija i ljudska prava

Jedna ispitanica je pojam kupovanja i kapitalističko

trošenje promatrala na nešto drugačiji način: “Ja sam primijetila

kako se hrana stvara na stolu. To me jako naživciralo jer je

ispalo da čarobnjački svijet i dalje ubija kako bi konzumirao

hranu. Ta hrana se stvara magijom, a nama se 'magično' stvara na

policama u trgovini i jednako ju tretiramo kao i čašu na stolu.

Nisu si mogli stvoriti hranu svojom magijom. A nisu ju ubijali

oni, već opresirani vilenjaci, kao što je to bio Dobby. I zato

što je to Dumbledore znao i dozvoljavao mi nije nikakav pozitivan

lik“ (21 god. ž.). Ista ispitanica je kasnije spominjala i

specizam u kojem ljudi-čarobnjaci vladaju drugim živim bićima,

kao što su to kentauri ili trolovi.

Prema Karin E. Westman (Westman prema Mikulan, 2011: 42),

svijet čarobnjaka je homocentričan: samo čarobnjaci-ljudi

vladaju, ostale vrste se progone i ubijaju ili obavljaju

društveno korisnu djelatnost. Marginalizirani su i u skrovitim

mjestima. Problem hrane na stolu u djelima Harryja Pottera je

slučajno spomenut u razgovoru s ispitanicom, zbog čega to otvara

prostor daljnjem istraživanju toga spektra.

42

Prema Mikulanu (Ibid. 2011: 42), naši junaci postaju sve

svjesniji određenih nepravdi u četvrtome nastavku Harry Potter i

plameni pehar. Tada su u adolescentskoj dobi i nailaze na nešto

dublje slojeve nepravde od prijašnjih nastavaka. Od svih

ispitanika, samo se osam osoba sjetilo vilenjaka Dobbyja kao

diskriminiranog vilenjaka. Neke su od izjava bile: „Meni to

stavlja negativnu sliku na borbu za jednaka prava. Hermiona je

ispala kompletna luđakinja jer izrađuje one bedževe, dečki nisu

za to imali vremena. Ron se izderavao na nju. Sve je to ispalo

dosta loše“ (24 god., ž.). Jedan ispitanik je slično potvrdio

riječima kako „je Dobby oslobođen jer je ona (Hermiona) to

htjela, ne jer je on to htio“ (30 god. m.). To je pojasnila i

Vollmer riječima kako su Hermionino izrađivanje bedževa

ismijavali i ignorirali čak i vilenjaci.36 Jedna osoba je

izjavila i kako je u to vrijeme to vidjela kao „borbu za neku

pravdu, a ne za jednaka prava“ (21 god., ž.).

Također, ispitanici su potvrdili da postoji plemićka

tradicija koja pokušava očuvati čistoću: “Sad kad malo promislim,

obitelj Malfoy je bila svjetlokosa, bogata, htjela čistu krv...

malo mi to vuče na arijevce, iako to evo dosad uopće nisam

primijetio“ (21 god., m). Rasni se problemi nisu zamijetili u

djelima, sve do četvrtoga nastavka. Diskriminacija u očima većine

36 Slobodan prijevod: ''For instance, Hermione’s S.P.E.W (Society for thePromotion of Elfish Welfare) movement, started in Book IV, was ridiculed orignored by most everyone, including the elves.'' (5 str.)

43

ispitanika i ispitanica na temelju rođenja povezivala se

isključivo s odnosom bezjaka i čarobnjaka, kao i mutnjaka.

Nadmoćnost ljudi-čarobnjaka, pa čak i mutnjaka prema drugim živim

bićima (kao što su to vukodlaci, kentauri i dr.) nisu zamijećeni

kao Drugo, kao što je u tom slučaju bila zamijećena Hermiona u

više ili manje kompetentnom izražaju.

Ispitanica (24 god.) je isto tako primijetila da je „Ronov

tata (je) oduševljen bezjacima i to je jako degradirajuće u

njegovom društvu i na poslu. Ismijavaju ga. Meni je to slično kao

kad se netko u našem svijetu bavi nečim što drugi smatraju

nebitnim, kao što se meni nameće da je nebitno što se borim za

ljudska prava.“ Ispitanik (30 god.) je drugačijim mišljenjem i

riječima ovo potvrdio: „Ma mislim da je to neka kritika cijeloj

plemićkoj obitelji, potrebi postojanja plave krvi i generalne

britanske hijerarhije.“

Kao što je jedna ispitanica spomenula i što je navedeno u

prethodnom poglavlju37, osjetno je kako boja kože nije igrala

ulogu, tek je postala primjetljiva u četvrtoj knjizi, kada je

„podatak da je Angelina crnkinja“ (Mikulan, 2011: 53) izašao na

vidjelo. Dotad određeni autori smatraju kako ljudski likovi jesu

multietnički i „potpuno asimilirani u bijeloj većini tipično

britanske škole“ (Ibid. 2011: 53). Većina ispitanika nije

primijetila razinu boje kože, djelovala im je otpočetka multi-

etnički, no pojedini (njih troje) su tražili ispitivačicu da37 Na str. 16. ovoga rada

44

pojasni zašto to pita. Kasnije su sugerirali kako su možda na

stav o „višerasnoj“ školi Hogwarts utjecali filmovi.

Diskriminacija se u rasističkom smislu odražavala na

čarobnjačko podrijetlo, iako je jedan ispitanik (23 god.)

odgovorio na odnos rasizma u realnom i čarobnjačkom svijetu kako

„to nije isto jer nije na prvu vidljivo da nisi čarobnjak jer

ipak jesi u toj školi, dok je boja kože odmah zamjetna i zato je

to drugačije. To sa problemom Hermione mi je sličnije s mojim

problemom u društvu koje imam zbog svoje homoseksualnosti.“ Još

je jedna ispitanica (21 god.) naglasila problem nepostojanja

homoseksualnih odnosa u knjizi: „Osjećaš se čudno jer se svi

zaljubljuju u suprotan spol, a ja imam 12 godina i primjećujem da

sam lezbijka. Iako je Rowling kasnije rekla da je Dumbledore

gej... mislim, ne možeš jednostavno godinama kasnije reći da je

netko gej. Hvala, ali to nema smisla.“ Na pitanje je li se zbog

toga osjećala diskriminirano čitajući knjigu, odgovorila je:

„Pa... iskreno, koliko mi je god žao što to moram reći, ali da. I

po pitanju toga što sam žena i sve. Nisam bila svjesna socijalne

neosjetljivosti u Potteru do možda prije nekoliko godina. I dalje

ih obožavam i definirale su me, ali ima dosta loših elemenata.“

Većina ispitanika je primijetila odnos prema Hermioni zbog

njezine situacije i bilo je prvo što su naveli prilikom pitanja o

diskriminaciji: „Da, nje mi je bilo žao što su ju svi ismijavali

jer je mutnjakuša, to mi je baš bilo ružno i nepravedno“ (16 god.,

45

ž.); dok je s druge strane jedan ispitanik prokomentirao kako

„sam tada bio mali, nisam bio diskriminiran tako pa to nisam

doživljavao, možda da sam bio cura bih to primijetio, cure nekako

u startu jesu u takvom položaju u školi pa bi time bile

opterećene, ja nisam bio“ (21 god., m.). Možemo, na temelju

istraživanja, zaključiti kako se Hermiona često spominje kao

dvostruko diskriminirana: zbog svoga spola, a onda i zbog svoje

bezjačke krvi. Diskriminatorno obilježje Drugosti u pogledu krvi,

rase, bilo bi opet neodrživo u muškome spolu. Kako je već

spomenuto, jedan ispitanik je komentirao osjetnost političkih

implikacija. Osim možebitne kritike plemstva, kapitalizma, u

književnim kritikama se često spominje tipičnost britanske klasne

i školske strukture38.

Možda je ovo poglavlje najbolje završiti mišljenjem

ispitanice koja je nesvjesno poistovjetila bezjački literarni

svijet s realnim ljudima, što implicira njenu svjesnost

diskriminacije:

“Sigurno je da su se čarobnjaci osjećali nadmoćno u odnosu

na bezjake, no smiješno je jer imaju jednake probleme u društvu.

Nisu bili ništa bolji od nas, samo su imali te svoje čarobne

štapiće.“ (21 god, ž.)

38 Što je već navedeno prema Sarah Crompton na stranici 5. ovoga rada.46

5. Zaključak

Iako se na početku priprema za istraživanje činilo kako je

intervjuiranje na temelju sjećanja zahtjevno i nepraktično,

ispostavilo se uistinu plodnim i zanimljivim iskustvom koje je

otvorilo nova i produktivna saznanja. Obje naše pretpostavke su

se, logično, ispostavile točnima: čitateljice se mnogo teže

identificiraju s literarnim likovima te ne osjećaju da se mogu

poistovjetiti sa svojim spolom, koji im se u književnoj

realizaciji ne sviđa. Muški ispitanici su, htjeli to ili ne,

priznali kako se gotovo isključivo poistovjećuju sa svojim

spolom. Ženske ispitanice su češće osjećale diskriminaciju u

47

knjigama, kao i osjećaj diskriminacije reprezentacijom likova.

Druga pretpostavka je bila ponešto izazovnija, prvenstveno jer se

nije moglo očekivati toliko povratnih informacija, koje su

ispunile i više od očekivanja. Iako su gotovo svi ispitanici

poprilično davno čitali djela o Harryju Potteru, nakon nekoliko

minuta razgovora su iznenađivali i sebe sjećanjem i uviđanjem

nekih stvari kojih kao mlađi nisu bili svjesni. Zamjećivanje

diskriminatornih elemenata je bilo proporcionalno osviještenju

položaja žena, a i životinja, u društvu. Osobe koje studiraju

politološke kolegije češće su se vraćale na klasni i politički

sustav u Hogwartsu od ostalih ispitanika, no čak su i najmlađi

spominjali kako je sve ''isto kao i kod nas'', zbog čega možemo

vjerovati da će, obrazovanjem i iskustvom, naknadno uviđati

dodatne elemente koje nisu dosad, što otvara vrata razmišljanju o

djetetovu razvoju i promišljanju o istim djelima iz godine u

godinu te kako se recepcija mijenja odrastanjem. Tijekom

razgovora s ispitanicima i poslije u preslušavanju, uvidjele su

se izrazito pametna razmišljanja usporediva s pronađenim

književnim kritikama, što je na ovako malom uzorku zaista

fascinantna činjenica. To dokazuje i da praksa čitanja na licu

mjesta ne mora jedina garantirati uspješnost istraživanja te da

ispitanici imaju uistinu pouzdana sjećanja, iako bi se mogla

učiniti i svojevrsna paralela intervjuiranja prije i nakon

čitanja tekstova, radi daljnjih interesantnih dijaloga.

48

5.1. Dodatak

Htjela bih zahvaliti svima koji su sudjelovali u kreiranju

ovoga rada i nesebično razgovarali sa mnom, otvorili se i pomogli

da ispadne što je kvalitetnije moguće. Više od dvadeset sati

snimljenih dijaloga teško se mogu prenijeti na papir, iako bih

voljela da je to izvedivo. Hvala vam svima što mi je ovaj rad bio

najveći akademski užitak u životu.

49

Literatura

Primarna:

1) Rowling, K. Joanne: Harry Potter i kamen mudraca. Zagreb.

Algoritam. 2000.

2) Rowling, K. Joanne: Harry Potter i odaja tajni. Zagreb. Algoritam.

2000.

3) Rowling, K. Joanne: Harry Potter i zatočenik Azkabana. Zagreb.

Algoritam. 2001.

4) Rowling, K. Joanne: Harry Potter i plameni pehar. Zagreb.

Algoritam. 2002.

5) Rowling, K. Joanne: Harry Potter i Red feniksa. Zagreb. Algoritam.

2003.

6) Rowling, K. Joanne: Harry Potter i Princ miješane krvi. Zagreb.

Algoritam. 2006.

50

7) Rowling, K. Joanne: Harry Potter i darovi smrti. Zagreb. Algoritam.

2007.

Sekundarna:

1) Alexander, A. Patricia: The Path To Competence: A Lifespan

Developmental Perspective On Reading. University of Maryland.

Maryland. 2005.

2) Barthes, Roland: Image, Music, Text. London. Fontana Press.

1977. (u: http://www.scribd.com/doc/13270483/Barthes-ImageMusicText)

3) Burcar, Lilijana: Novi val nedolžnosti v otroški literaturi – Kaj sporočata

Harry Potter in Lyra Srebrousta? Ljubljana. Založba Sophia. 2007.

4) Crompton, Sarah: Still a land of nobs and snobs. u: The Telegraph's

Book Critics (u:

http://www.telegraph.co.uk/culture/books/9561968/Still-a-

land-of-nobs-and-snobs.html)

5) Culler, Jonathan: O dekonstrukciji: teorija i kritika poslije

strukturalizma. Zagreb. Globus. 1991.

6) Duda, Dean: Politika teorije – Zbornik rasprava iz kulturalnih studija.

Zagreb. Disput. 2006.

7) Eco, Umberto: Šest šetnji pripovjednim šumama. Zagreb. Algoritam.

2005.8) Fischer, R. Steven: : A History of Reading. London. Reaktion Book.

2003.

51

9) Govedić, Nataša: Etičke bilježnice – O revoltu i brižnosti. Zagreb.

Jesenski i Turk. 2005.

10) Grosman, Meta: U obranu čitanja – Čitatelj i književnost u 21. stoljeću.

Zagreb. Algoritam. 2010.

11) Hameršak, Marijana: Pričalice – O povijesti djetinjstva i bajke.

Zagreb. Algoritam. 2011.

12) Hourihan, Margery: Deconstructing The Hero – Literary theory and

children's literature. London. Routledge. 1997.

13) Lešić, Zdenko: Teorija književnosti. Sarajevo. Sarajevo

Publishing. 2005.

14) Mikulan, Krunoslav: Kulturni fenomen ili hegemonija istosti?

Recepcija serije romana o Harryju Potteru. Zagreb. Tko zna zna. 2011.

15) Moi, Toril: Seksualna-tekstualna politika: feministička književna

teorija. Zagreb. AGM. 2007.

16) Schweickart, P. Patronicio: Toward a Feminist Theory of

Reading: Essays on Readers, Texts and Contexts. Baltimore: Johns

Hopkins University Press, 1986.

17) Vollmer, Erin: Harry’s World: An Exploration of J.K. Rowling’s Social

and Political Agenda in the Harry Potter Series. Journal of

Undergraduate Research; Department of English. Great

Britain. 2007.

52

Životopis

Andreja Pančur rođena je 19. veljače 1989. u Zagrebu. Trenutno

studira na Filozofskom fakultetu diplomski studij muzeologije, a

uskoro će diplomirati na Hrvatskim studijima Sveučilišta u

Zagrebu. Svakoga drugoga petka vodi radijsku emisiju Širenje

područja borbe koja se bavi ljudskim pravima. Volontira u Libeli i

piše za glazbeni portal Mash Up te je jedna od osnivačica

inicijative Za rad spremne, koja trenutno radi na implementaciji

Garancije za mlade u Ministarstvu rada i mirovinskoga sustava. U

slobodno vrijeme ide na dobre koncerte, čita knjige i misli da

može mijenjati svijet.

53