Sveučilište u Rijeci

Filozofski fakultet u Rijeci

Rijeka

Promjena vlasti na otoku Lošinju i u Istri 1943.-1945.

godine

DIPLOMSKI RAD

Mentor: dr.sc. Mila Orlić

Student: Vedran Alić

Engleski jezik i književnost/ Povijest

2012./2013.

Rijeka,

12. prosinca 2013.

SadržajI. Uvod...............................................- 1 -II. Talijanska vlast.....................................- 4 -1. Život u međuratnoj Kraljevini Italiji................- 4 -2. Ratne godine do kapitulacije Italije.................- 7 -3. Početak organizacije antifašističkog otpora..........- 9 -

III. Nova vlast..........................................- 11 -1. Kapitulacija Italije i početak narodnog ustanka u Istri. - 11 -2. Kapitulacija Italije na otoku Lošinju...............- 14 -3. Priključenje „matici zemlji“........................- 16 -4. Prvo oslobođenje Lošinja............................- 18 -5. Struktura narodne vlasti i vojske...................- 25 -6. Socijalna politika, prosvjeta i zdravstvo...........- 29 -7. Partizanski zločini u periodu rujanskog ustanka.....- 30 -

IV. Prvi test – njemačka okupacija......................- 35 -1. Razlozi za njemački napad...........................- 35 -2. Njemački napad i stanje NOP-a u Istri...............- 36 -3. Fašistička odmazda..................................- 37 -4. Reorganizacija istarskog NOP-a......................- 39 -5. Osnivanje Oblasnog komiteta KPH za Istru i Oblasnog NOO zaIstru..................................................- 41 -6. Uspon istarskog NOP-a i kraj rata...................- 45 -7. Njemačka okupacija Lošinja..........................- 46 -

V. Svakodnevni život stanovnika ratnog Lošinja.........- 49 -

1. Sjećanja na talijansku vlast........................- 49 -2. Okupacije...........................................- 53 -3. Ujedinjenje otoka sa maticom zemljom................- 58 -4. Svakodnevni problemi otočana........................- 60 -5. Oslobođenje.........................................- 65 -

VI. Zaključak...........................................- 68 -VII. Annex...............................................- 71 -1. Transkripti intervjua...............................- 71 -

VIII. Arhivska građa...................................- 93 -IX. Literatura..........................................- 93 -1. Monografije.........................................- 93 -2. Znanstveni i novinski članci........................- 95 -3. Internetski izvori..................................- 97 -

I. Uvod Otok Lošinj, prvi put naseljen u doba prapovijesti o čemu

svjedoči nalazište u uvali Čikat, od davnina je imao velik

značaj za istarsko i kvarnersko područje. Zbog svog smještaja,

između Istre na sjeverozapadu i otoka Paga na istoku, Lošinj

predstavlja svojevrstan ulaz u Kvarnerski zaljev kojega je

nemoguće zaobići pri plovidbi u isti. Upravo iz tog razloga na

ulazu u malološinjsku luku postoji brdo Vela straža koje je ime

dobilo jednostavno zbog svoje namjene – one stražarske. Prvi su

na Lošinju stražu čuvali stari Rimljani, a posljednji Srbi u

Domovinskom ratu. Vela straža je u dijelu svoje povijesti

čuvala i svjetski poznati Put svile koji je prolazio kroz kanal

između otoka Cresa i Lošinja1. Bogata povijest Lošinja, koji je

postao poznat po svojim brodogradilištima, pomorcima, te

lječilišnom turizmu valja dodati i značajne vojne događaje,

pogotovo u svjetskim ratovima. Malo je poznata činjenica da je

upravo iznad Lošinja, 8. lipnja 1915. godine, zrakoplovnom

paljbom oborena prva vojna letjelica u povijesti ratovanja2.

Prvi svjetski rat i talijanske težnje rezultirale su Rapallskim

ugovorom kojim je otok Lošinj, nakon vojne okupacije, potpao

pod legalnu talijansku vlast. Talijanska vlast na Lošinju nije

strana nakon više od 500 godina mletačke uprave, a talijanski

jezik, prezimena i toponimi još su uvijek itekako prisutni. U

1 Kanal Kavuada (Cavanella) prokopan je još u rimsko doba (2. st.pr.Kr.) doksu otok Cres i Lošinj bili jedan otok pod imenom Apsyrtides. Tim je događajem grad Osor, kojim prolazi kanal, postao vrlo važna međunarodna luka kojom je kasnije prolazio i Put svile prema Veneciji.2 Leonard Eleršek: Rat s Italijom nad Jadranom (II. dio), listopad 2009. http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/2632009/podlistak.asp (pregledano 11. kolovoza 2013.)

1

Drugom svjetskom ratu Lošinj je bio pozornica još jednog malo

poznatog, ali značajnog događaja. Naime, otok je bio poprište

triju savezničkih pomorskih operacija, od kojih je najvažnija

operacija Antagonise tj. najveća saveznička pomorska operacija

u Jadranskom moru3. Ove operacije potvrđuju činjenicu da je na

Lošinju u doba Drugog svjetskog rata bilo itekako burno iako je

stotinama, pa i tisućama kilometara udaljen od najpoznatijih i

najvećih bojišta tog doba. Na tom malenom otočiću sa samo

nekoliko tisuća stanovnika možemo naći gotovo sve fenomene

prisutne u najvećem sukobu u povijesti čovječanstva –

totalitarne režime, etničku podjelu, partizanski pokret, te

gotovo sve vojske koje su u tom ratu sudjelovale uključujući

talijansku, njemačku, narodnooslobodilačku, ustašku, četničku,

savezničku, pa čak i dio jedinica iz daleke Mongolije koje su

se borile pod njemačkim zapovjedništvom. Sva događanja na otoku

Lošinju moguće je usporediti i sa događanjima na Istarskom

poluotoku koji je zbog svoje blizine i slične etničke strukture

većinu svoje povijesti bio povezan sa Cresom i Lošinjem u

jedinstvenu cjelinu. Godina 1943. bila je jedna od najvažnijih

u Drugom svjetskom ratu, a za shvaćanje zbivanja na kvarnerskom

i istarskom području, ona je prvenstveno značajna zbog

kapitulacije Italije i narodnog ustanka koji je ona

prouzročila. U sljedeće dvije godine do kraja rata, vlast se na

ovom području više puta mijenjala, bilo je mnogobrojnih sukoba,

zločina, pa i fenomena jedinstvenih za ovo područje. Ovaj

diplomski rad baviti će se upravo turbulentnim razdobljem

3 Vernon Copeland: Operation Antagonise, 11. rujna 2004. http://www.bbc.co.uk/history/ww2peopleswar/stories/08/a2992908.shtml (pregledano 11. kolovoza 2013.)

2

zadnjih godina Drugog svjetskog rata, a sastojati će se od

dvaju glavnih dijelova. U prvom dijelu govoriti će se o

predratnom stanju, ratnim zbivanjima koja su dovela do narodnog

ustanka i želje za brzom zamjenom talijanske vlasti narodnom,

uz sve što je ta promjena donijela, te o ustroju i načinu

djelovanja nove vlasti i njenim brojnim problemima i ponovnim

sukobima sa Nijemcima i Talijanima na području Istre i otoka

Lošinja u razdoblju od 1943.–1945. godine. U drugom dijelu rada

govoriti će se o svakodnevnom životu, stavovima i

razmišljanjima hrvatskog i talijanskog stanovništva otoka

Lošinja, a glavni izvor biti će intervjui sa živućim

sudionicima nesigurnog i strahotama obilježenog razdoblja pred

kraj Drugog svjetskog rata. Osobe su izabirane s obzirom na

starost i mjesto u kojem su živjele u vrijeme rata. Velika

većina ispitanika starija je od 80 godina i živjela na području

otoka Lošinja ili samog juga otoka Cresa koji je gravitirao

prema lošinjskim gradovima. S obzirom na spol, ispitano je 8

muškaraca i 5 žena, od kojih je šestero živjelo u gradu i

sedmero na selu. Većina ispitanika pripada talijanskom

stanovništvu, a ostatak hrvatskom.

Intervjui sa svjedocima prošlih događaja mogu biti važan i

dragocjen izvor nepisane povijesti ili mogu neki događaj

obasjati novim svjetlom. Budući da su tradicionalni pravci u

historiografiji usmjereni uglavnom na političku povijest, neki

aspekti poput svakodnevnog života ili određenih socijalnih

fenomena mogu ostati neistraženi, a u pomanjkanju literature,

razgovor sa živućim svjedocima može ostati i jedina opcija.

Iako oralna historija očigledno ima dobre osnove za korištenje

3

kao vjerodostojan izvor u povijesnim istraživanjima, među

povjesničarima postoji i velik broj skeptika. Njihovi argumenti

prvenstveno se odnose na subjektivnost sugovornika, te samu

prirodu ljudskog pamćenja. Naime, ljudsko pamćenje funkcionira

kao selektivni mehanizam, a ne enciklopedijsko znanje, te je

kao takvo podložno promjenama4. Na nesavršenost i pristranost

ljudskog pamćenja požalio se vrlo davno i sam Tukidid govoreći

da „različiti očevici daju različite iskaze o istome

događaju”5. Suvremeni stručnjaci su Tukididovo zapažanje

razložili na 4 komponente: ljudsko sjećanje je

perspektivističko (svako sjećanje je specifično i razlikuje se

od drugih); sjećanja su umrežena sa sjećanjima drugih i

međusobno se nadopunjavaju; sjećanja su fragmentarna i potreban

je pripovjedač da ih pretvori u kohezivnu strukturu;

naposljetku, sjećanja su nepostojana i podložna promjeni ili

iščezavanju s vremenom6. Zbog navedenih obilježja i podložnosti

promjene sjećanja, događaju se pojedini fenomeni poput

narativnog obrata tj. nagle pojave zanimanja za neku prešućenu

temu, kao što je to bio npr. slučaj sa generacijom potomaka

preživjelih Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata7. U njihovom

slučaju, smatra se da je došlo do određenog etičkog preokreta

iz razloga što su oni rođeni nakon rata, te su mogli sa većom

objektivnosti i distancom pristupiti tim događajima8. Zadaća

povjesničara je da, kao i kod ostalih izvora, kritički pristupi

korištenju sjećanja i podataka u njima. Treba se posebno paziti4 Ivana Cvijović Javorina, „Oralna historija: problemi, mogućnosti i primjena među povjesničarima,“ Radovi 44 (2012.): 442.5 ibid. 442.6 ibid. 442.7 ibid. 441.8 ibid. 444.

4

i fenomena iskrivljenih kolektivnih sjećanja, kada se ljudi

sjećaju osobnih iskustava nečega što se nije dogodilo ili nekog

događaja u kojem nisu mogli sudjelovati. Usprkos tome,

pravilnim pristupom i kritičkom analizom, te povezivanjem

fragmenata sjećanja, ona mogu postati vrijedan povijesni izvor.

Koristeći intervjue sa stanovnicima otoka Lošinja i uže okolice

koji su preživjeli Drugi svjetski rat, biti će prikazan

svakodnevni život otočana u vrijeme rata, te njihovi stavovi i

iskustva u ključnim zbivanjima na tom prostoru.

5

II. Talijanska vlast

1. Život u međuratnoj Kraljevini Italiji Za pravilno tumačenje događanja za vrijeme posljednjih

godina Drugog svjetskog rata, ponajviše mnogih zločina koje su

obje zaraćene strane počinile 1943. godine za vrijeme narodnog

ustanka na području Istre i kvarnerskih otoka, potrebno je

sagledati kontekst cjelokupnog međuratnog razdoblja počevši od,

za ove krajeve sudbonosnog, Londonskog ugovora iz 1915. godine.

Ono što je Italiji obećano u Londonu, Italija iščekuje već

desetljećima u obliku iredentističkog pokreta. Godine 1920.

Kraljevina Italija dobiva dijelove istočno-jadranske obale, te

Istru sa pripadajućim otocima Cresom i Lošinjem. Talijansku

vlast u Julijskoj krajini9 sljedeća dva desetljeća savršeno

sumira povjesničar Giacomo Scotti: „Dakle, fašizam, koji je u

Trstu djelovao od svibnja 1919., odmah se u Trstu i u Istri

predstavio kao zločinačka organizacija, skvadristička,

antiradnička i antislavenska, navješćujući ono što će u

režimskim godinama postati pravo etničko čišćenje u regiji,

politika programirana na nasilju i ugnjetavanju koje će

potrajati više od dva desetljeća. Program se sastojao od

denacionalizacije, prisilne talijanizacije i nasilne i

sveprožimajuće fašistifikacije Julijske krajine.“10 Sam Mussolini

je 20. rujna 1919. godine u Puli održao govor kojim je nahuškao

prisutne skvadriste, nakon čega su uslijedili učestali napadi9 Toponim izmišljen od strane lingvista Graziadia Ascolija. Julijska krajinau međuratnom razdoblju obuhvaćala je sjeveroistok današnje Italije, slovensko primorje i zaleđe, okolicu Rijeke, te Istru sa otocima Cresom i Lošinjem.10 Giacomo Scotti, Krik iz fojbe (Rijeka: adamić, 2008.), 22.

6

na uredništva socijalističkih novina11. Već 2. listopada

osnovani su brojni Fasci di combattimento diljem Istre, a

najvažnija radnička komora u Julijskoj krajini, ona u Trstu,

zapaljena je 28. veljače 1921. godine.12 Brojni slični napadi

i politika terora doveli su do pobjede desničarskog bloka,

predvođenog fašistima, na izborima 1921. godine u Istri i

Trstu13. Nakon izborne pobjede fašističkim odredima više ništa

nije stajalo na putu, te su agresivni napadi i kažnjeničke

ekspedicije postale svakodnevica slavenskog stanovništva, a

istodobno je vrlo brzo pobudila mržnju prema fašistima, što je

dovelo do izjednačavanja fašizma i talijanstva.

U slijedećih nekoliko godina uslijedila je vrlo temeljita i

odrješita politika denacionalizacije i prisilne talijanizacije

većinskog slavenskog stanovništva Julijske krajine. Proces je

započet talijanizacijom oko 1500 toponima u razdoblju 1918.-

1923. godine14. Talijanizacija toponima je provedena

proizvoljno i bez ikakvog znanstvenog kriterija, a njezine

posljedice su brojni toponimi koje lokalno stanovništvo još

uvijek poznaje po talijanskom imenu (npr. otok Susak = Sansego,

Mali Lošinj = Lussinpiccolo, Osor = Ossero, otočić Sv. Petar južno

od Lošinja = San Pietro itd.). Nakon toponima, Kraljevskom

zakonskom odredbom broj 1796. od 15. listopada 1925.,

zabranjeno je korištenje svih jezika osim talijanskog u

sudbenim sjedištima i svim javnim mjestima poput trgovina15.

Dvije godine kasnije, na red je došlo potalijančivanje

11 ibid. 22-23.12 ibid. 23.13 ibid. 25.14 ibid. 26.15 ibid. 26.

7

prezimena nakon kojega je neupućenoj osobi bilo teško

razlikovati etničku pripadnost ljudi prema imenu. Lokalnom

stanovništvu to je još uvijek polazilo za rukom iz razloga što

su talijanizirana prezimena često bila slična originalu i nisu

bila prevođena na talijanski jezik, primjerice Kos (ptica

pjevica), postalo je Cossi (bez značenja; sličan izgovor),

Nikolić je postalo Niccolini ili Niccoletti, neka autohtona

lošinjska prezimena poput Vidulić ili Martinolić postala su

Vidulich i Martinolli i sl16. Talijanska vlast također se

pobrinula u korijenu sasjeći moguću generaciju budućih

pobunjenika zatvaranjem gotovo svih slovenskih i hrvatskih

škola, dok je u preostalima uveden talijanski jezik. Giacomo

Scotti spominje 540 slavenskih škola koje su brojale oko 80

tisuća učenika17, dok Ernest Radetić spominje 444 škole sa 52

tisuće učenika koje su u Istri „osuđene na smrt“ nakon Reforme

Gentile 1923.-1924. godine18. Radetić spominje i teške uvjete u

talijanskim školama, gdje su djeca često bila fizički

kažnjavana pljuvanjem u usta ili batinanjem zbog govorenja

hrvatskim jezikom19. Osim u školama, fašisti su uspostavili

strahovladu i u crkvama. Nakon potpisivanja Lateranskih ugovora

1929. godine, mnogi „nepodobni“ biskupi koji nisu provodili

anti-slavenski program morali su odstupiti20, a postoje i

nalozi lokalnih upravnih tijela župnicima o zabrani korištenja

hrvatskog ili slovenskog jezika21. Denacionalizacija na

16 ibid. 26-27.17 ibid. 27.18 Ernest Radetić, Istra pod Italijom 1918.-1943. (Zagreb: autorova naklada, 1944.),162.19 ibid. 163-164.20 Scotti, Krik iz fojbe, 28.21 Radetić, Istra pod Italijom, 165.

8

kulturnom i vjerskom planu dovršena je zatvaranjem

četiristotinjak kulturnih, rekreativnih i gospodarskih društava

1927. godine22.

Osim na kulturnom planu, fašisti su imali i program

gospodarskog uništenja regije koje je omogućilo bogaćenje i

naseljavanje brojnog fašističkog kadra. Ukidanjem gospodarskih

zadruga seljaci su upadali u dugove koje nisu mogli otplatiti,

te su njihova zemljišta za vrlo malen iznos kupovali fašistički

zemljoposjednici koji su se nakon kupnje naseljavali na

područje Julijske krajine i tu praktički držali vlast u obliku

feudalnog sustava. Ti su bogati zemljoposjednici često

obavljali i upravne funkcije poput gradonačelnika gradova u

kojima su kupili zemlju, dužnosnika Fašističke stranke ili

zapovjednika vojnih snaga u okolici. Jedan od najpoznatijih

takvih zemljoposjednika, koji je obnašao sve spomenute i neke

druge funkcije, bio je gradonačelnik Vižinade Giuseppe

Cossetto, koji je postao poznat zbog tragičnog kraja svoje

kćeri koja je bačena u fojbu, te se i danas slavi kao mučenica

slaveno-komunističkih zločina23.

Nazadovanje otoka Lošinja u međuratnim godinama potaknuto je

krahom jedne od najvažnijih privrednih grana, koja danas

zauzima vodeće mjesto u gospodarstvu otoka – turizma. Lošinjski

turizam započeo je krajem 19. stoljeća zahvaljujući austrijskim

investicijama poput raznih vila i hotela, te izgradnjom jednog

od zaštitnih znakova otoka – klimatskog lječilišta. Turistička

sezona u doba Austro-Ugarske monarhije trajala je cijelu

22 Scotti, Krik iz fojbe, 28.23 ibid. 184.

9

godinu, a najveći broj gostiju sačinjavali su upravo bogati

Austrijanci, među kojima i car Franjo Josip sa caricom

Elizabetom, njihov sin i prijestolonasljednik Rudolf, te

nadvojvode Franjo Ferdinand i Carl Stephan, graditelj

lječilišta24. Nakon Prvog svjetskog rata bilo je očito da će

teško stanje u Austriji i Mađarskoj onemogućiti daljnji priljev

bogatih turista, no konačan udarac lošinjskom turizmu zadale su

talijanske vlasti. Lošinj gotovo pola stoljeća cvjeta kao

odredište za lječilišni turizam, no talijanske ga vlasti

pretvaraju u destinaciju za zdrave goste, potpuno zabranivši

dolazak bolesnika na otok 1925. godine25. Tim su činom

Lošinjani izgubili i ono malo gostiju što im je nakon rata

preostalo, a osoblje koje je radilo u dvama sanatorijima i

nekoliko lječilišnih domova ostalo je bez posla. Iako je Lošinj

upravo 1925. godine ostvario rekordan broj od 5845 gostiju, u

narednim godinama broj je bio sve manji sve do početka

tridesetih godina kada je, zahvaljujući svjetskoj ekonomskoj

krizi, dosegao najniže brojke u svojoj međuratnoj povijesti

(1933. godine samo 1421 gost)26.

Zbog vrlo učinkovite i stroge politike uništavanja

gospodarstva i bogaćenja fašističkih zemljoposjednika,

stanovnici Julijske krajine, a pogotovo Istre, okrenula se

krijumčarenju i razbojništvu da osigura prihode. Razbojništvo

je u Istri započeo tzv. zeleni kadar, dezerteri iz austro-

24 Lječilište Veli Lošinj: Povijest, http://www.ljeciliste-veli-losinj.hr/povijest (pregledano 14. kolovoza 2013.)25 Branko Kojić, „Nazadovanje lošinjskog turizma za vrijeme talijanske vladavine (1919-1941),“ Otočki ljetopis 1(1973): 94.26 ibid. 95.

10

ugarske vojske za vrijeme Prvog svjetskog rata, koji je nakon

rata bio siromašan i besposlen. Ovaj fenomen naziva se i

socijalno razbojništvo iz razloga što su u njemu sudjelovali

samo niži slojevi društva čija je egzistencija nakon talijanske

okupacije bitno ugrožena27. Taj fenomen potvrđen je činjenicom

da se najviše pljački i napada događalo u kasnu jesen i zimskim

mjesecima kada nema radova u polju, budući da se oko 50%

istarskog stanovništva bavilo poljoprivredom28. Mreža

krijumčara i bandita bila je tako razgranata i dobro sakrivena

nepristupačnim putevima da je vlastima često trebalo i nekoliko

godina da otkriju počinitelje nekog zločina, ako bi ih ikada

otkrili. Banditi i krijumčari služili su se jatacima,

svojevrsnim pomagačima koji su za zataškavanje informacija o

banditima i krijumčarima dobivali od njih određenu naknadu, što

je dodatno otežalo rad organa vlasti. Najviše aktivnosti bilo

je u trokutu između Pazina, Pule i Poreča, a jedan od

krijumčarskih puteva prema istoku spajao je Labin, Cres i

Lošinj. U krijumčarskim operacijama nerijetko su sudjelovale

cijele obitelji, pa čak i cijela sela u kojima je ovakav oblik

privrede bio jedino što je stanovnicima preostalo nakon

propadanja sela. Mnogi autori poput Slavena i Miroslava

Bertoše, Darka Dukovskog ovaj oblik privrede, osim rješavanja

egzistencijalnog pitanja, smatraju i oblikom pobune protiv

vlasti koja u ovom obliku na istarskom području postoji još od

doba Mletaka29. Svi ovi faktori doveli su do povećanog broja

karabinjera na istarskom području, učestalih patrola, te

27 Darko Dukovski, „Istra s onu stranu zakona,“ Radovi 28 (1995): 213.28 ibid. 226.29 ibid. 212.

11

nemilosrdnih oružanih sukoba sa jatacima i banditima.

Fašistička vlast je tek u ranim tridesetim godinama uspjela

smanjiti broj krijumčara i razbojnika, te dodatno razbuktati

mržnju lokalnog stanovništva kojem je oduzeta zadnja slamka

spasa i koje je tad bilo puno jače ugnjetavano.

2. Ratne godine do kapitulacije Italije Njemačkim napadom na Poljsku, 1. rujna 1939. godine, započeo

je najveći sukob u povijesti čovječanstva – Drugi svjetski

rat30. U njemu je jedan od glavnih sudionika bila Kraljevina

Italija, te su u njenim pohodima sudjelovali mnogobrojni

vojnici sa područja Istre i Kvarnera. No za razliku od, na

početku rata, nezaustavljivog njemačkog ratnog stroja,

talijanski vojni pohodi bili su obilježeni teškim porazima i

tzv. Pirovim pobjedama kao što je npr. osvajanje Etiopije uz

goleme gubitke pretrpljene od domorodačkog stanovništva

nevičnog modernom ratovanju. Vojni neuspjesi, uz međuratne

represije, doveli su do toga da su u fašističke ideale i

talijansku pobjedu vjerovali samo najfanatičniji fašisti.

Obični vojnici, uglavnom prisilno mobilizirani, vidjevši

strahote rata i brojnih talijanskih poraza, počeli su duboko

sumnjati u talijanske uspjehe i sam smisao rata. Iako su se

mnogi mladi Istrani dobrovoljno prijavljivali u rat dobivši

priliku da se u njemu pokažu, sami fašisti nisu vjerovali

slavenskim regrutima31. Osnovane su posebne straže za zaštitu

poduzeća važnih za talijansku vojsku u kojima su sudjelovali

fašisti i „podobni“ nefašisti, a razlog tomu je bila

30 Darko Dukovski, Rat i mir istarski: model povijesne prijelomnice (1943.-1955.), (Pula: C.A.S.H., 2001.), 38.31 Dukovski, Rat i mir, 40.

12

antifašistička i antitalijanska propaganda slavenskog

stanovništva u tom razdoblju32. Na otoku Lošinju također je

postojala postrojba talijanskih vojnika, sa časničkim kadrom

uvezenim iz Italije, u kojoj je sudjelovao i određen broj

domaćeg stanovništva. Budući da je na otoku Lošinju

koncentracija talijanskog stanovništva bila mnogo veća nego na

području Istre, suživot talijanske vojske i civilnog

stanovništva bio je mnogo mirniji i bez većih incidenata poput

istarskih kažnjeničkih ekspedicija i čistki.

Nakon dvadesetogodišnjih represija i temeljite politike

talijanizacije, nakon nekoliko talijanskih poraza u ratu, bilo

je očekivano da će diljem Julijske krajine izbiti pobune. Nakon

njemačko-talijanskog napada na Jugoslaviju u travnju 1940.

godine, Mussolini je očekivao da će stanovništvo pod

talijanskom okupacijom biti zadovoljno činjenicom što je pod

Italijom ujedinjen cijeli Jadran33. No, suprotno njegovim

očekivanjima, u Sloveniji je započeo oružani ustanak koji je

uvelike djelovao na ozračje među svim slavenskim narodima

okupiranog teritorija. Istra je taj početak organiziranog

otpora dočekala kao vrlo dobro opremljena i organizirana

talijanska pokrajina, a brzom rješavanju sa ustanicima pomogao

je i zapovjednik II. armije Mario Roatta koji je započeo

nemilosrdnu borbu protiv ustanika, ali i civilnog stanovništva

koje je bilo u ikakvom doticaju sa pobunjenicima34. Slovenski

oružani ustanak za rezultat je imao uvođenje smrtne kazne za

sve koji su sudjelovali u ustancima ili na sastancima sa

32 ibid. 41.33 Mario Mikolić, Istra 1941.-1947., (Zagreb: Barbat, 2003.), 5.34 ibid. 5.

13

ustanicima, te čak i za one koji su posjedovali bilo kakav

propagandni materijal. U Trstu je osnovan Posebni inspektorat

javne sigurnosti za Julijsku krajinu, sa ograncima u Pazinu i

Labinu, koji je za svoju zadaću imao rano otkrivanje mogućih

nemira ili oružanih pobuna35. Posebno je okrutan u suzbijanju

nemira bio prefekt Rijeke Temistocle Testa, nad kim su se

zgražali i najviši talijanski dužnosnici poput grofa Galeazza

Ciana36. Testa je na ratnu scenu stupio nakon što je donio

odredbu kojom je dopušteno strijeljanje svih stanovnika

riječkog područja koji su pomagali pokrete otpora. Krvavu

odmazdu vršio je prvo u Jelenju i Kastvu ubivši više desetaka

osoba, ali njegov najpoznatiji i najveći zločin zasigurno je

Podhumski masakr u kojem je cijelo selo sravnjeno sa zemljom,

889 stanovnika je deportirano u talijanske logore, a 91

muškarac je, po Scottiju, strijeljan37; Mikolić donosi brojku

od 108 strijeljanih38. Na kvarnerskom području fašisti su od

1941.-1943. godine osnovali i 4 koncentracijska logora: u

Rijeci, Kraljevici, Bakru i Rabu, no oni su nažalost bili samo

djelić mreže talijanskih logora razbacanih od Crne Gore do

Trsta. U njima je bilo zatočeno više od 100 000 Hrvata i

Slovenaca, od čega oko 23 000 u Kvarnerskim logorima, a

polovica te brojke na Rabu39. Logori su se punili civilnim

stanovništvom nakon akcija čišćenja, tzv. rastrellamenta, u

kojima su fašisti upadali u sela, uhićivali sve stanovnike za

koje se sumnjalo da pomažu partizane, te je dio uglavnom

35 ibid. 6.36 ibid. 7.37 Scotti, Krik iz fojbe, 58.38 Mikolić, Istra, 7.39 Scotti, Krik iz fojbe, 49, 54.

14

strijeljan kao primjer drugima, a ostali su deportirani u

logore ili zatvarani40.

3. Početak organizacije antifašističkog otpora U literaturi se često može naći tvrdnja da je KPJ41, odnosno

KPH42, još od 1941. godine počela organizirati

narodnooslobodilački pokret u Istri, a potvrdu za tu tvrdnju

autori su nalazili u činjenici da je CK KPH43 poslao svoje

članove u Istru sa ciljem izvršenja te zadaće, te u pojedinim

proglasima CK44. No ta je tvrdnja najvjerojatnije propagandni

produkt same KPH, iz razloga što se tvrdnja pojavila još za

vrijeme rata, no prvi pisani spomen nalazimo tek 1948. godine

na prvom poslijeratnom kongresu KPH45. Mnogi autori su se, sa

ciljem potvrde prijašnje tvrdnje, pozivali na podatak da je CK

KPH povjerio zadatak organizacije i širenja NOP-a46 u Istri

Okružnom komitetu Komunističke partije Hrvatske za Hrvatsko

primorje47, no to se dogodilo tek u drugoj polovici 1942.

godine48. Prije toga, najvažniju ulogu u formiranju NOP-a u

Istri imala je Komunistička partija Slovenije49, no pitanje je

u kojoj mjeri je ta zadaća ispunjena prije kapitulacije

Italije. Istarske ćelije Komunističke partije bile su većinom

neaktivne i nepovezane iako su postojale gotovo u cijeloj

Istri. Velik dio njih bio je i provaljen ili kontroliran od

40 ibid. 46.41 Komunistička partija Jugoslavije42 Komunistička partija Hrvatske43 Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske44 Mikolić, Istra, 12.45 ibid. 12.46 Narodnooslobodilački pokret47 dalje OK KPH za Hrvatsko primorje48 ibid. 12.49 dalje KPS, CK KPS

15

strane OVRA-e50. Centralni komitet KPS trebao je surađivati sa

Komunističkom partijom Italije, što potvrđuje podatak Darka

Dukovskog da je u Istru 1941. godine stigao Tršćanin Ernest

Arbanas, član komunističke mladeži koji je bio povezan s članom

CK KPS Oskarom Kovačičem51. Njihova je zadaća bila približiti

komuniste i antifašiste u jedinstvenu organizaciju te

organizirati pokret otpora. No, slaba povezanost ćelija i vrlo

učinkovit talijanski represivni aparat doveli su do skorog

uhićenja spomenute dvojice, a nakon toga i uhićenjem većine od

sedmeročlane organizacije njihovih nasljednika Mije Pikunića i

Pietra Renzija52. Talijanski komunisti u to vrijeme ne

pokušavaju pomoći stvaranje pokreta otpora iz razloga što

Komunistička stranka slijedi politiku „čekanja povoljnog

trenutka“ iz straha od policijske reakcije i uništenja stranke,

a i velik broj njihovih članova je izgubljen novačenjem u

talijansku vojsku53. Novačenje nije desetkovalo samo PCI54 već i

Hrvate i Slovence koji su upravo zbog sprječavanja ustanka

novačeni u talijansku vojsku i svrstavani u radničke bataljune

izvan Istre. U razdoblju nakon travanjskog rata 1941. godine,

talijanska je vlast još uvijek uspješno gušila svaki pokušaj

udruživanja slavenskog stanovništva Julijske krajine u

antifašistički pokret, a sam travanjski rat je u svijest

slavenskog stanovništva, koje je u raskomadanoj Jugoslaviji

50 Organizzazione per la Vigilanza e la Repressione dell'Antifascismo, hrv. Organizacija za praćenje i borbu protiv antifašizma, talijanska tajna policija u razdoblju od 1927.-1943. godine51 Dukovski, Rat i mir, 42.52 ibid. 42.53 ibid. 42-43.54 Partito Comunista Italiano, hrv. Komunistička partija Italije

16

tražilo slamku spasa od okupatora, donio veliko razočaranje i

dublju sumnju u bolju budućnost.

Formiranje antifašističkog pokreta otpora zahtijevao je i

formiranje ciljeva istog. Kod ovog segmenta je već u početku

došlo do određenih neslaganja između Komunističkih partija

Hrvatske, Slovenije i Italije. Naime, svaka je od tih partija

imala svoju verziju izgleda oslobođenih teritorija i rješavanja

nacionalnih pitanja. Za PCI, svi teritoriji koji su bili

anektirani Rapallskim ugovorom trebali su ostati u talijanskoj

državi, ali očišćeni od fašizma. KPS je zagovarala stvaranje

slobodne i ujedinjene Slovenije koja je obuhvaćala Julijsku

krajinu, Iako se pod tim ne može prosuditi da li bi ta

Slovenija obuhvaćala i Istru55. Komunistička partija

Jugoslavije u tom se periodu slaže sa Komunističkom partijom

Italije da nema promjena oko granica, već je važno da NOP

pobijedi u objema zemljama. PCI je tokom cijelog rata zagovarao

rješavanje pitanja granica i nacionalnog pitanja nakon rata,

čak i kada je AVNOJ56 počeo propagirati vraćanje svih

rapallskih teritorija Jugoslaviji. U ranoj fazi organizacije

pokreta otpora, te razmirice nisu bile vidljive iz razloga što

su se sve partije željele samo što brže otarasiti okupatora, no

u poodmakloj fazi rata, kada je bilo očito da je antifašistički

pokret na pobjedničkoj strani, počeli su ozbiljni sukobi oko

izgleda budućih granica. Hrvatski komunisti gledali su na svoje

talijanske kolege prvo kao na one koje koče razvoj pokreta, a

kasnije i kao neprijatelje, što se očitovalo na sastancima na

kojima često talijanski komunisti nisu bili pozvani. Taj razdor55 Mikolić, Istra, 21.56 Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije

17

je vidljiv i u međusobnim optužbama KPH i PCI od 1942. i 1943.

godine, kada talijanski komunisti optužuju KPH za

nacionalističke pretenzije prema Istri, te zabrani djelovanja

KPH na teritoriju PCI,a zauzvrat su kao izdajice pokreta

označene vodeće osobe istarskog PCI: Lelio Zustovich iz

Labinštine, Edoardo Dorigo iz pulskog ogranka, Atilio Zovich iz

Pazina, te Antonio Budicin iz Rovinja57. Nakon ovih incidenata,

KPH si je za zadatak postavila definiranje odnosa sa

talijanskim komunistima. Sve represalije i sustavna

denacionalizacija stanovništva Julijske krajine, te početak

organiziranja pokreta otpora, eskalirali su nakon kapitulacije

Kraljevine Italije kada se Julijskom krajinom proširio pravi

masovni narodni ustanak.

III. Nova vlast

1. Kapitulacija Italije i početak narodnog ustanka u Istri Već 25. srpnja 1943., kada je objavljena vijest o svrgnuću

Mussolinijeve fašističke vlade, stanovništvo Istre i drugih

okupiranih područja „umorno od rata i žaljenja za mrtvima iz

svojih obitelji“, s velikom radošću je dočekalo tu vijest58.

Ovo svjedočanstvo Ottavija Paoleticha, sudionika pokreta

otpora, dokazuje tvrdnju da je slavensko stanovništvo Julijske

krajine jedva dočekalo kraj fašističkog režima. Tog je dana

zabilježeno više rušenja fašističkih simbola u Istri, te želja

naroda za uklanjanjem fašističkih dužnosnika iz organa uprave.

57 Darko Dukovski, „Odnos hrvatskih, slovenskih i talijanskih komunista prema NOP-u i državno-pravnom statusu Istre (1941. - 1945.),“ Časopis za suvremenu povijest 2 (2009.): 424.58 Riflessioni sulla Resistenza e il dopoguerra in Istria e in particolare aPola, Quaderni, 15 (2003), u Scotti, Krik iz fojbe, 61.

18

No, suprotno od očekivanja naroda, došlo je do policijske

reakcije i uslijedio je novi broj masovnih uhićenja za zaštitu

javnog reda i mira59. „U takvoj situaciji i u atmosferi opasnosti

od približavanja linije fronte i pokretanja vojnih operacija na istarskom teritoriju, u

situaciji koju su također obilježavali oskudica i ograničavanje

prehrambenih namirnica, navečer 8. rujna stigla je vijest o

vojnoj kapitulaciji Italije.“60 Tu su vijest s gotovo jednakom

radošću dočekali slavenski stanovnici kao i talijanski vojnici.

Lokalno stanovništvo pokazalo je nebrojeno puta solidarnost

prema talijanskim vojnicima, dok su pokazali mržnju prema

karabinjerima, državnoj policiji i fašističkim dužnosnicima i

zapovjednicima. O solidarnosti prema talijanskim vojnicima

govori epizoda kada su ustanici oslobođene kadete mornaričke

tehničke škole u Puli, koje je njemački garnizon namjeravao

poslati u koncentracijski logor u Njemačkoj, oslobodili iz

vlaka i poslali kućama davši im i popudbinu61. Ovoj činjenici u

prilog ide podatak da su u sljedećih nekoliko dana bez borbe

razoružani talijanski garnizoni u Tinjanu, Lanišću, Pazinu,

Cerovlju, Lupoglavu, Roču, Buzetu, Kanfanaru, Rovinju, Krnici,

Valturi, Raši, Poreču itd., ukupno oko 8 000 vojnika62. U tom

su ustanku sudjelovali i talijanski stanovnici Istre, a kasnije

se partizanskom pokretu priključio i dio razoružanih

talijanskih vojnika. Prema procjenama Giacoma Scottija,

Talijana je u partizanskim redovima bilo oko 5 00063.

59 Scotti, Krik iz fojbe, 61.60 ibid. 61.61 Dukovski, Rat i mir, 67.62 Scotti, Krik iz fojbe, 62.63 ibid. 63.

19

Koliko god se trudili organizirati i propagirati stvaranje

antifašističkog pokreta u Istri za vrijeme talijanske vlasti,

toliko ih je kapitulacija Italije zatekla nespremne za događaje

koji će uslijediti. Nakon sloma Kraljevine Italije, na

istarskoj političkoj sceni pojavile su se tri opcije, NOP kojim

je upravljala KPH, talijanski ekvivalent Nacionalna fronta

akcije u koju se uključuje PCI, te ostaci fašističke stranke i

državnog aparata. NOP simpatizira hrvatsko seljaštvo i

radništvo, a u početku ih podržava i talijansko radništvo, dok

Nacionalna fronta akcije svoje uporište ima u talijanskom

građanskom sloju, u gradovima gdje im je dostupna i PCI. No,

zbog sloma Italije i izbijanja ustanka, fašisti i Nacionalna

fronta ostali su tijekom rujanskih dana u drugom planu. Vodstvo

NOP-a nije činilo ništa da iskoristi izljeve sreće naroda, te

spontano rušenje fašističkog znakovlja, iz razloga što nije

znalo kako, nije imalo nikakav pripremljeni plan djelovanja, te

nije imalo kadra za ikakvo djelovanje64. Izjava Privremenog

partijskog rukovodstva za Istru Okružnom komitetu KPH za

Hrvatsko primorje govori iz prve ruke u prilog nastaloj

situaciji: „…Pokret nas prerastava. Mase pristupaju k nama, a

mi se izgubismo u njima. Istra je ogroman teren… a naš kadar

političkih radnika je ispod minimuma. Mi se sve više širimo i

pitanje je da li ćemo moći da budemo i ostanemo na čelu

masa.“65 Dokazi iz rujna 1943., iz vremena narodnog ustanka,

pokazati će da rukovodstvo NOP-a nije uspjelo adekvatno

predvoditi mase već su brojni pojedinci sami krojili sudbinu

fašista i nevinih Talijana na području Julijske krajine.

64 Mikolić, Istra, 89.65 Dukovski, Rat i mir, 66.

20

Uglavnom nenaoružani ustanici krenuli su razoružavati

talijanske vojnike koji su bili zatečeni tim činom, no bez

informacija od vlastitih zapovjedništava, često su predavali

oružje bez borbe. Tim akcijama je u vrlo kratkom vremenu

naoružan velik broj ustanika koji su još uvijek bili daleko od

organizirane i disciplinirane vojske, što su pokazali i sukobi

u kojima Talijani nisu bili voljni predati oružje. Samo u

Rijeci i Istri nasuprot tek nekoliko stotina neorganiziranih

ustanika NOP-a stajao je 23. korpus talijanske 8. armije sa

otprilike 30 000 opremljenih i iskusnih vojnika66. U takvim

sukobima iskustvo i oprema talijanske vojske bila je

nemjerljivo superiorna nenaoružanim seljacima67. Vodstvo NOP-a

u Istri oslanjalo se na OK KPH za Hrvatsko primorje kojem je

bilo podređeno, no od njih nisu dobivali nikakvu pomoć. Razlog

tome možemo potražiti u činjenici da je vrh NOP-a u Hrvatskoj

imao u planu oslobađanje Gorskog kotara i riječkog područja

čime bi osigurali neprekinut teritorijalni spoj Istre i ostatka

Hrvatske. No, događaji u Istri odvijali su se iz sata u sat, te

u nastaloj zbrci vodstva istarskog i slovenskog NOP-a nisu

uspjela ostvariti političku i vojnu povezanost i

organiziranost. Za razliku od njih, njemačko zapovjedništvo,

koje je predstavljalo glavnu prepreku u povezivanju Istre sa

ostatkom Hrvatske zbog ceste Trst – Rijeka koju su blokirali

jakim snagama, imalo je vrlo dobro razrađen plan djelovanja na

području pod bivšom talijanskom vlašću. U razdoblju neposredno

nakon kapitulacije Italije, svakodnevnim razoružavanjem stotina

66 Antun Giron, Zapadna Hrvatska u Drugom svjetskom ratu, (Rijeka: adamić, 2004.), 152.67 Dukovski, Rat i mir, 67.

21

talijanskih vojnika i brzom oslobađanju područja fašističke

vlasti, istarskom narodu se činilo da će ostvariti konačnu

pobjedu. No u to doba nisu znali da će najkrvavije i

najbrutalnije epizode rata tek uslijediti u sljedećim mjesecima

kada će se fašisti vratiti i uz pomoć njemačke vojske sijati

teror nad rujanskim ustanicima i civilima koji im se nađu na

putu. Nijemci su pokazali da nemaju milosti prema bilo kakvom

obliku antifašističkog djelovanja kada su već 16. rujna

strijeljali ili objesili većinu bjegunaca iz pulskog zatvora u

Via dei Martiri, njih oko 2568. Nijemci nisu pokazali ni

suosjećanje prema donedavnim suborcima, što pokazuje epizoda od

11.-12. rujna kada je talijanska komanda Pule prepustila

Nijemcima zapovjedništvo, na što su oni deportirali u logore

sve talijanske vojnike koji se nisu htjeli dalje boriti pod

njemačkom komandom, njih nekoliko tisuća od ukupno 15 000 u

garnizonu69.

Pad Italije bio je predviđen nekoliko mjeseci ranije, o čemu

svjedoče njemačke ratne operacije planirane od svibnja do

kolovoza 1943. Operacija Eiche odnosila se na oslobađanje

zarobljenog Mussolinija, operacija Student obuhvaćala je

okupaciju Rima i obnavljanje fašizma, okupacija Italije

planirana je operacijom Schwarz, a posljednja, Achse imala je za

cilj zarobljavanje ili uništenje talijanske ratne flote70. Od

ovih operacija, Eiche i Student u potpunosti su provedene čim su

se raspale talijanske vojne snage nakon kapitulacije. Operacija

Achse nije provedena iz razloga što je talijanska flota

68 Scotti, Krik iz fojbe, 66.69 ibid. 65.70 Giron, Zapadna Hrvatska, 144.

22

isplovila na vrijeme da izbjegne Nijemce, te stigla do Malte

gdje se pridružila saveznicima. Plan je nakon toga promijenjen

u zauzimanje važnih središta na sjeveroistoku Italije: Genovu,

La Speziu, Livorno, Trst, Pulu i Rijeku, za što je bio zadužen

sam Erwin Rommel i njegova Grupa armija B71. Istovremeno,

zapovjednik Grupe armija C Alfred Kesselring imao je pod

kontrolom Italiju i južnu granicu sa saveznicima, a Grupa

armija F je zaposjela Dalmaciju i otoke72. Tim brzim i dobro

pripremljenim akcijama, njemačka je vojska pod kontrolom, de

facto, stavila gotovo cijeli teritorij kapitulirane Kraljevine

Italije. U takvoj situaciji, cjelokupni NOP Hrvatske našao se u

teškom položaju, a to je pogotovo bilo vidljivo u Istri i na

Kvarneru gdje još uvijek nije postojala adekvatna organizacija

vlasti niti organizirane vojne snage.

2. Kapitulacija Italije na otoku Lošinju Nakon kapitulacije Italije, u Istri je narod u trenutku

euforije digao pravi narodni ustanak, te krenuo razoružavati

zatečene talijanske vojnike uzvikujući antifašističke parole.

Na otoku Lošinju situacija je bila potpuno drugačija. Naime, na

Lošinj je 9. rujna stiglo oko 1000 talijanskih vojnika i

časnika bježeći iz Rijeke i obalnog područja73. Njih nije nitko

pokušao razoružati, kao što je to bio slučaj u Istri. Pravi

stav i osjećaje stanovništva savršeno opisuje sjećanje Nore

Cosulich, djevojke koja je u doba kapitulacije provodila

produžene ljetne praznike. Jednog dana, između kapitulacije

71 ibid. 147.72 ibid. 147.73 Rita Cramer Giovannini, „Doppo l'8 Settembre 1943,“ LussinO 41 (2013.): 14.

23

Italije i dolaska četnika, ona je sa majkom Carmen Vidulich i

prijateljicom Tinzettom Martinoli sjela na rivu pitajući se:

„Vedemo chi ne occuperá ogi?!“74 Samo dva dana nakon dolaska

velikog kontingenta iz Rijeke i okolice, proširila se iz Velog

Lošinja vijest da se ondje na otok iskrcavaju Nijemci. Čuvši tu

vijest, talijanski vojnici u Malom Lošinju brzo su ušli u svoje

brodove i brodice, te pobjegli sa otoka u smjeru talijanske

pokrajine Marche. Talijanski vojnici bojali su se sudbine u

njemačkim koncentracijskim logorima, koju je prošao i sretno

okončao Lošinjanin Agostino Straulino. U svojoj knjizi „Arma e

vai!“, Straulino ukratko prepričava događaje u kojima je

sudjelovao za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kao bivšeg člana

poznate flotile talijanske mornarice pod nazivom Decima MAS, u

svom pokušaju da se vrati na rodni Lošinj, zarobljavan je od

strane Engleza koji su ga predali partizanima od kojih je

pobjegao, te Ustaša koji su ga predali Nijemcima75. Svaki je

put sretno izbjegao strijeljanje, a na kraju ga je od njemačkih

pušaka spasila njegova ljubav prema sportu tj. jedrenju. Naime,

zapovjednik njemačke vojske ga je prepoznao iz Kiela, gdje je

Straulino bio jedno vrijeme stacioniran sa Decimom MAS i svojim

jedriličarskim sposobnostima izazvao duboko divljenje njemačkog

zapovjednika. On mu je rekao da mu je žao što ga ne može

osloboditi, a najbolje što može je poslati ga na prisilni

rad76. Straulino je, nakon rata, u jedrenju osvojio ukupno 21

74 u slobodnom prijevodu autora: Da vidimo tko će nas danas okupirati!75Oselladore, Tiziana (ur.). Straulino signore del mare, (Trst: Comunicarte Edizioni, 2009.), 38-43 76 Archivio della Comunità di Lussinpiccolo, Associazione italiana dei Lussignani non più residenti a Lussino, Documentazione periodo bellico a Lussino, f:1, dalje: ACLP, Periodo bellico

24

europsku, svjetsku i olimpijsku medalju, od kojih je 16 bilo

zlatno.

Nakon što je talijanska vojska pobjegla sa otoka,

ispostavilo se da je vijest o njemačkom iskrcavanju lažna

uzbuna. Talijanska vojska pokazala je svoj kukavičluk i

ostavila Lošinj, važan položaj u obrani Istre i Kvarnera,

nebranjen. Iako lažna uzbuna, iskrcavanje se tada stvarno

dogodilo, no na jug otoka Lošinja iskrcalo se petstotinjak

četnika sa obiteljima, pod zapovjedništvom majora Jovana

Dabovića Jove77. Četnici su nakon poraza u Lici bježali preko

Krka, odakle su iz Punta isplovili prema Lošinju. Po dolasku,

nekoliko preostalih karabinjera i talijanskih vojnika predalo

je Daboviću vlast o čemu svjedoči i njegov proglas od 12. rujna

1943. godine u kojem piše da je dio jugoslavenske vojske došao

na otok osigurati red i mir78. Dalje u tekstu navodi se

garancija života i dobara za stanovnike, prijetnje vojnim

zakonima u slučaju uništenja vojnih i civilnih dobara i

neprijateljstva prema četnicima, te obavijest da su lokalne

vlasti pozvane da ostanu na svojim mjestima radi ispunjenja

svojih zadaća79. Četnici su nakon uspostave vlasti svoj borbeni

dio trupa, 2. ličku brigadu, podijelili na dva dijela te

stacionirali po jedan u Velom i Malom Lošinju. Da spriječe

pokušaje pobune ili bijega stanovništva, izdali su proglas

kojim pod prijetnjom smrtne kazne naređuju stanovništvu da

preda sve oružje, streljivo, eksploziv, ali i motorna vozila,

te dijelove obrane tvrđave Tovar četničkim snagama80.77 Giron, Zapadna Hrvatska, 165.78 ACLP, Periodo bellico, f:179 ibid.80 ibid.

25

Stanovnici Lošinja su četničke poteze dočekali s odobravanjem i

bili su zadovoljni stabilnošću i dobrom organiziranošću vlasti.

O tome svjedoči dnevnik Mariangele Martinoli, objavljen 2004.

godine od strane njenog supruga, u kojem autorica opisuje

četnike: „I cetnici sono buona gente, brava. Si sono ben

organizzati…“81 Za razliku od Istre, gdje je i prije

kapitulacije funkcionirala antifašistička propaganda, te su

ljudi jedva čekali slobodnu Istru, na Lošinju to nije bio

slučaj, pa stanovništvo nije imalo razloga mrziti ili

suprotstaviti se četničkoj okupaciji. Život je u to doba bio

težak, dnevne porcije kruha bile su 150g82, a od 24. rujna samo

100g, mjesečne porcije riže 2kg, povrća za maneštru 2.8kg,

sapuna 200g, te šećera 300g. Mlijeko je bilo konzervirano u

limenkama i davano samo djeci mlađoj od 3 godine. Usprkos

strogom ograničavanju svakodnevnih namirnica, stanovništvo je

nastavilo mirno živjeti u iščekivanju boljih dana, ni u kojem

trenutku ne planirajući ustati protiv četničke ili talijanske

vlasti.

3. Priključenje „matici zemlji“ Okružni Naroodnooslobodilački odbor za Istru, nakon 5 dana

narodne euforije i razoružavanja talijanskih vojnika, sazvao je

hitan sastanak da bi se donijele važne odluke, te da se

„revolucionarna smjena vlasti ozakoni.“83Sastanak je zakazan za

13. rujna 1943. u 11 sati, u zgradi bivšeg zapovjedništva

81 u slobodnom prijevodu autora: Četnici su dobri i vrijedni ljudi. Dobro suse organizirali…; Cramer Giovannini, „Doppo l'8 Settembre,“ 16.82 Državni arhiv u Rijeci, HR-DARI-662 Općinski narodnooslobodilački odbor Veli Lošinj, k:1, dalje DAR, OpNOOVL 83 Branko Kojić, Ekonomski razvitak Istre 1945.-1950 (Pula, 1951.), 265., u Dukovski, Rat i mir, 69.

26

karabinjera u Pazinu84. Na zasjedanju ovog proširenog odbora

sudjelovali su ljudi iz različitih društvenih slojeva, bilo je

tu i katoličkih svećenika, seljaka, radnika, građanstva, itd.

Sastanak je započeo predsjednik Okružnog NOO za Istru Joakim

Rakovac, nakon čega je pročitan proglas: „Istarski narode! Duh

Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno

roblje. U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku

nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra

hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati. Svojim vlastitim

snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su

ustali, jurnuli na kasarne, uhvatili čvrsto oružje u svoje

ruke, da njime brane pravo i slobodu. Otvorena su vrata

zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad

pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom

sudbinom drugi poigrava. Rodoljubi Istre! Talijanski garnizoni

u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe s naše rodne grude.

Prvi put u našoj (h)istoriji uzima narod kormilo u svoje ruke.

Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje s

ostalom našom hrvatskom braćom. Istrani! Držimo čvrsto oružje u

našim rukama. Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više

nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome. Budimo

disciplinirani i slušajmo upute naše narodne vlasti: naših

NARODNO-OSLOBODILAČKIH ODBORA.

Živjela Hrvatska Istra!

Živjela junačka Narodno oslobodilačka vojska!

Živio ZAVNOH!

84 Dukovski, Rat i mir, 69.27

Živjela Crvena Armija!

Živjele Savezničke armije!

Smrt fašizmu – Sloboda narodu!

Narodno oslobodilački odbor za Istru“85

Izvršni odbor Osvobodilne fronte dva je dana ranije donio istu

odluku za Slovensko primorje. Ove spontane odluke donesene u

trenutku narodne euforije konačno je potvrdilo vrhovno tijelo

nove narodne vlasti u Hrvatskoj - ZAVNOH86, 20. rujna 1943.

godine87. Na tom zasjedanju ZAVNOH-a, doneseni su zaključci

kojima se:

„1. proglašuju ništavnim, svi ugovori, paktovi i konvencije

koje su razne velikosrpske vlade sklopile sa Italijom, a kojima

su hrvatski krajevi Istra, Rijeka, Zadar, Lošinj, Cres, Lastovo

i ostali Kvarnerski otoci predani Italiji.

2. proglašuju ništavnim svi ugovori, paktovi i konvencije,

sklopljene između izdajnika hrvatskog naroda Pavelića i

talijanske vlade, kojima su dijelovi Gorskog kotara, Hrvatskog

primorja, Dalmacije i dalmatinski otoci predani Italiji.

3. svi spomenuti hrvatski krajevi…priključuju se matici zemlji

Hrvatskoj, a preko nje novoj demokratskoj bratskoj zajednici

naroda Jugoslavije, za koju se naši narodi bore.

4. Talijanskoj nacionalnoj manjini, koja obitava u ovim

krajevima zajamčuje se autonomija.“88 Ova posljednja stavka85 Dukovski, Rat i mir, 69-70.86 Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske87 ibid. 70.88 ibid. 71.

28

nije precizirana, pa se nakon objavljivanja interpretirala na

razne načine, a neki su išli toliko daleko da ju interpretiraju

kao teritorijalnu autonomiju unutar nove vlasti. No, ubrzo je

iz ZAVNOH-a stiglo naređenje da se to ispravi u kulturnu

autonomiju, što je značilo da će Talijani imati pravo koristiti

svoj jezik u svakodnevnom životu, tisku i školama, te

sudjelovati u javnim poslovima89. Na zasjedanju 26. rujna,

novostvoreni Privremeni pokrajinski NOO za Istru je otišao

korak dalje proglasivši ništavnim sve fašističke zakone koji su

imali za cilj odnarođivanje stanovništva, te je proglasio

zamjenu prezimena i toponima starim hrvatskim nazivima,

istodobno zaključivši da će se odbor uskoro pozabaviti

otvaranjem hrvatskih škola.90 Sve ove odluke i zaključke,

uključujući i onaj SNOS-a91 o priključenju slovenskog primorja

Sloveniji, priznalo je vrhovno tijelo NOP-a – AVNOJ na svom

drugom zasjedanju u Jajcu 30. studenog 1943. godine92.

Da bi zaštitili demografsku sliku povoljnu za Hrvate u

Istri, odbor zaključuje da će se Talijani koji su planski

doseljeni za vrijeme fašističke vlasti vratiti u Italiju. Da bi

pritom zaštitili Talijane lojalne NOP-u, formirana je i posebna

komisija koja će odlučivati o slučajevima preseljenja.

Pazinskim odlukama od 13. rujna i slovenskim od 11. rujna, te

kasnijim priznanjima i dopunama, NOP Julijske krajine je dobio

političko-pravne temelje za svoje djelovanje. No, te odluke

nisu vrijedile u međunarodnom pravu, što je izazvalo burnu

89 ibid. 71.90 Dukovski, Rat i mir, 71.91 Slovenski narodno osvobodilni svet92 Vinko Antić, „Sjedinjenje s domovinom otoka Cresa i Lošinja,“ Otočki ljetopis 1 (1973.): 19.

29

reakciju talijanskih političkih krugova, od kojih su neki

pokreti otpora (Slobodna Italija i Giustizia e Libertá) bili u

kontaktu sa SAD-om, Velikom Britanijom i Francuskom. Među njima

je bila i Komunistička partija Italije, čiji predstavnici nisu

bili zadovoljni hrvatskim pretenzijama na Istru još dugo prije

kapitulacije Italije. Iako su ove 4 odluke donesene bez

suglasnosti druge potpisnice, Italije, oni su revolucionarnim

putem srušili suverenitet Italije u tim krajevima, a vrh NOP-a

se nadao da će zapadni saveznici uzeti to u obzir na kraju

rata. Talijanski politički krugovi pozivali su se na Haašku

konvenciju o nepromjenjivosti granica za vrijeme rata, te na

činjenicu da je Italija istočnu jadransku obalu, Istru i

Kvarner stekla legalnim međunarodnim ugovorom (Rapallski

sporazum). To je dovelo do još većih neslaganja između

komunista u Italiji i Hrvatskoj, a partijsko vodstvo Hrvatskog

primorja i Gorskog kotara, zaduženo za stanje u Istri, je

svojim nepoznavanjem situacije i nedostatkom adekvatnog kadra

samo odmagalo istarskom dijelu pokreta. U Istri je situacija

bila kudikamo osjetljivija nego u ostatku Hrvatske, u Istri su

u pokretu sudjelovali i Talijani, narodnjaci pa i svećenstvo.

Pojedini delegati, poput Silve Milenića – Lovre, koji je svojim

ateističkim stavovima i oslanjanjem isključivo na radnički

sloj, odbijali su ljude koji su bili voljni pomoći pokretu93.

4. Prvo oslobođenje Lošinja Nakon Pazinskih odluka i potvrde istih od strane ZAVNOH-a,

bilo je vrijeme da se sjedinjenje Cresa i Lošinja sa maticom

zemljom provede u djelo. Taj je zadatak obavljen u dvjema

93 Dukovski, Rat i mir, 75.30

misijama, prvoj izviđačkoj i drugoj pomorskim desantom. U noći

sa 11. na 12. rujna, komanda mjesta Rab prebacila je na Cres

grupu izvidnika, koji su nakon nekoliko dana prikupljanja

podataka zaključili da mogu bez muke osloboditi Osor94. Noću,

13. na 14. rujna, prebačeno je čamcima oko 120 boraca Rabske

brigade do Punte Križa na jugoistoku Cresa. Nakon iskrcavanja,

borci su zatekli talijansku jedinicu nespremnu i brzo ju

razoružali. To su, međutim, primijetili četnici stacionirani u

Malom Lošinju, te su poslali pregovarače u Osor ne znajući

kolika je snaga partizanske jedinice. Pregovori su rezultirali

četrdesetosmosatnim primirjem koje su Rabljani iskoristili za

prijevoz zaplijenjenog oružja na Rab. Nakon odlaska Rapske

brigade sa Cresa, na otok je 18. rujna prebačena jedinica boraca

sa Krka koja je konačno oslobodila Cres od talijanske vojske

(tristotinjak vojnika u gradu Cresu i manje postaje u okolnim

selima)95. Nakon oslobođenja Cresa bilo je moguće prebaciti

kopnenim putem vojne snage na otok Lošinj, no tu je postojao

niz problema. Snage sa Krka koje su oslobodile otok Cres imale

su u svom sastavu velik broj tek unovačenih vojnika bez

iskustva i dovoljnog broja ljudstva za pobjedu nad dobro

utvrđenim četnicima. Partizanske jedinice u Istri, kojoj je

Lošinj administrativno pripadao, bile su tek u formiranju, te

nije bilo moguće očekivati od njih pomoć na Lošinju. Štab XIII.

Primorsko-goranske divizije bio je zauzet borbama u Gorskom

kotaru i primorju. Tek nakon predaje divizije Murge u Senju,

bilo je moguće odvojiti dio snaga za akcije na Lošinju. No,

budući da je XIII. divizija bila taktička pješačka jedinica,

94 Giron, Zapadna Hrvatska, 166.95 ibid. 167.

31

nije imala plovila za desant na otoke, a mornaričke jedinice u

Kvarnerskom primorju bile su, također, tek u formiranju.

Tek u drugoj polovici rujna omogućeni su uvjeti za odvijanje

pomorskog desanta na Lošinj, te su partizanske snage započele

gomilati vojsku i plovila na otoku Krku od 22.-24. rujna. Ta je

vijest doprla i do četničkog zapovjedništva, te su oni započeli

drugi niz pregovora u trajanju od 19.-23. rujna. Kao posrednik

između četnika i partizana, ostao je zapamćen lošinjski

„slavofil“, liječnik Uroš Jakša96. Iako je njegova supruga,

također liječnica, Ana Jakša ostala zapamćena po svojoj dobroti

i humanosti koje se i danas rado sjećaju stariji stanovnici

otoka, o njenom suprugu govori se samo sa prezirom i

gađenjem97. U ovim pregovorima partizani su postavili trodnevni

ultimatum četnicima da napuste otok ili će biti uništeni.

Četnici se u to vrijeme nisu pripremali za obranu, već za

bijeg. Komandant Lošinja Jovan Dabović proveo je vrijeme do

isteka ultimatuma pripremajući svako plovilo kojeg se mogao

domoći za bijeg morem prema talijanskoj regiji Marche, isto

mjesto gdje su bježali talijanski vojnici dva tjedna ranije. O

samom mjestu i datumu iskrcavanja postoje nesuglasice. Na nekim

mjestima u literaturi navodi se uvala Krivica 22. rujna, što se

ne poklapa sa ranije spomenutim pregovorima i ultimatumom98,

Antun Giron spominje uvalu Pljeska (Plieski op.a. na kojoj

postoji spomenik iskrcavanju partizana, a s ovom lokacijom se

slažu i stariji mještani) 25. rujna99, a Anđelko Kalpić

spominje 23. rujna, no kao mjesto iskrcavanja označava uvalu96 ibid. 168.97 Cramer Giovannini, „Doppo l'8 Settembre,“ 15.98 Cramer Giovannini, „Doppo l'8 Settembre,“ 16.99 Giron, Zapadna Hrvatska, 168.

32

Balvamida (Balvanida op.a.)100. Iako se Rita Cramer Giovannini i

Antun Giron slažu oko 25. rujna kao početka bijega četnika sa

otoka, po Gironu je cijelo oslobođenje trajalo oko 24 sata, što

nije moguće. Prema sjećanjima Kazimira Jelovice, koji je

sudjelovao u oslobađanju otoka, partizanskim jedinicama je

trebalo 2 dana samo da osvoje dobro opremljenu i nepristupačnu

utvrdu Tovar101. Zanemarivši nesuglasice oko vremenskih okvira i

točnog mjesta iskrcavanja na Lošinj, desant se vodio iz dva

smjera. Prvi bataljun, prve udarne brigade XIII. divizije

iskrcao se u uvali Koromačno na Cresu, a 4. bataljun Matija Gubec

na jugu Lošinja, ukupno oko 370 vojnika102. Prvi bataljun

kopnenim je putem preko Osora prešao na Lošinj i pokušao

osvojiti utvrdu Tovar oko 5km od Malog Lošinja, a 4. bataljun

je sa juga osvajao Veli Lošinj. Pomorski desant izvršen je

pomoću parobroda Lav, te dva čamca (PČ1 i PČ3). Pukom srećom je

izbjegnuta katastrofa na jugu Lošinja jer su Talijani ondje u

tajnosti postavili minsko polje, no ono je bilo na prevelikoj

dubini da ošteti malena plovila poput onih kojima je izveden

desant103. Dok je trajala borba za Veli Lošinj, polovica od oko

500 četničkih vojnika se zaputila u čamce i iz uvale Čikat

otplovila prema Italiji. Ostatak se predao, a vlast je prešla u

ruke partizana koji su 27. rujna formirali NOO u Velom Lošinju

sa predsjednikom Giuseppeom Privileggijem104. U sljedeća 2

tjedna formirani su odbori u svim mjestima na otoku, oko 23.

100 Anđelko Kalpić, „Pomorski desant na Lošinj,“ Otočki ljetopis 1 (1973.): 23. 101 Kazimir Jelovica, „Prvo oslobođenje Cresa i Lošinja 1943. godine (prema kazivanju Kazimira Jelovice, Frana Širole i Josipa Lučića),“ Otočki ljetopis 2 (1975.): 110.102 ibid. 110.103 Kalpić, „Pomorski desant,“ 23.104 Giron, Zapadna Hrvatska, 191.

33

listopada i Općinski NOO, a početkom studenog i Kotarski NOO

čiji je delegat u Okružnom NOO-u za Hrvatsko primorje bio Uroš

Jakša105. Već 26. rujna izdan je proglas kojim se poziva narod

Lošinja, „osiromašen lošom vladavinom fašista“ i opljačkan od

strane „četničkih bandi silovatelja“ da se pridruži

partizanskom pokretu106. Za razliku od tog dokumenta koji je

potpisan jednostavno sa Smrt fašizmu – sloboda narodu, sljedeći

dan izdan je još jedan proglas upućen Hrvatima Cresa i Lošinja

u kojem stoji da je talijanski fašizam i njegova tiranija

nestala nakon 23 godine, da na otocima više ne vladaju omraženi

fašisti, već partizani, „donositelji slobode hrvatskom narodu.“

Zanimljivo je, možda i pomalo ironično, da je čak i proglas

hrvatskom stanovništvu napisan na talijanskom jeziku, što

svjedoči o potpunoj talijaniziranosti cjelokupnog stanovništva,

a niti sadržaj teksta nije odražavao stvarnu situaciju107. Već

iste večeri kod kapele Gospe od blagovijesti u Velom Lošinju

strijeljano je više desetaka108 četnika (oko 70109), a

likvidacije su nastavljene i u narednim danima na otvorenom

moru. Ostatak od 200-tinjak zarobljenih četnika sa istim brojem

članova obitelji prevezen je 28. rujna u Crikvenicu, gdje su

vojnici odvojeni od obitelji i strijeljani između Grižana i

Lokava110.

Kazimir Jelovica također se sjeća ozračja tijekom

oslobađanja otoka. U selu Ćunski bile su po kućama ispisane

105 ibid. 192.106 ACLP, Periodo bellico, f:1107 ACLP, Periodo bellico, f:1108 Giron, Zapadna Hrvatska, 168.109 ACLP, Periodo bellico, f:1110 Giron, Zapadna Hrvatska, 169.

34

fašističke parole, a stanovnicima je rečeno: „Kada dođu oni sa

crvenim zvijezdama, čuvajte se!“111 U Malom Lošinju im je,

naprotiv, priređen „nezapamćen doček“112 uz brojne crvene

zastave i sretna lica mještana. Ivan Dorčić, sekretar Kotarskog

komiteta SKOJ-a za Krk, Cres i Lošinj sjeća se da su u nekim

mjestima stanovnici mislili da su došle nove četničke snage,

jer su se obje vojske predstavljale kao jugoslavenske113. Na

Cresu i Lošinju se nije znalo za SKOJ i USAOH, a stanovništvo

se nije odazivalo na skupove. Proglas o mobilizaciji svih

mladića rođenih između 1911. i 1925., koja je na Krku bila vrlo

uspješna, također se pretvorila u fijasko na Cresu i Lošinju,

čak i pod prijetnjom da svi koji se ne odazovu budu proglašeni

dezerterima i kažnjeni prema vojnom zakonu114. U Cresu se javilo

samo 22115 dobrovoljaca, no oni su se željeli boriti protiv

nijemaca u sastavu talijanske vojske, dok se na Lošinju javilo

njih 105-110116. Iako ta brojka ne zvuči loše, lošinjski su

mladići krenuli prema Senju pomoći odbiti njemački napad, nakon

čega su, nezadovoljni postupanjem partizana prema njima,

natjerali kapetana brodice da ih vrati kući117. U manjim selima

na otocima, Dorčić je uspješno organizirao malene odbore USAOH,

no SKOJ-evsku organizaciju nikada nije uspio formirati.

Stanovništvo je imalo određen strah od partizana misleći da će

oni rušiti crkve i terorizirati stanovništvo, a nisu niti

razumjeli hrvatski što je dodatno otežavalo rad. Već spomenuti111Jelovica, „Prvo solobođenje,“ 112.112 ibid. 111-112.113 Ljubo Karabaić, „Kvarnerski otoci u NOR-u 1943. godine,“ Pazinski memorijal 4 (1976.): 188.114 DAR, OpNOOVL, k:1115 Karabaić, „Kvarnerski otoci,“ 189.116 ACLP, Periodo bellico, f:1117 ibid.

35

Agostino Straulino, član Decime MAS, opisao je partizansku

vlast kao umiranje otoka, a talijanski dnevnik Il Piccolo, u

članku naslovljenom „Il martirio di Lussino e di Cherso“

opisuje vlast kao režim terora i gladi. U tom članku pišu i

razne neistine o sudbini četnika tj. piše da je više od 100

žena i djece četničkih vojnika masakrirano, a oni su u

stvarnosti živi prebačeni u koncentracijski logor118. Kasniju

mobilizaciju mladića u partizanske snage tj. masovno odbijanje

mobilizacije, članak opravdava kao odbijanje sudjelovanja u

ubilačkim bandama, dok su u stvarnosti mladići jednostavno

željeli ostati kod kuće i spasiti živu glavu. Stanovnici

Lošinja su u to doba željeli okupaciju neke stabilne i

organizirane vlasti, što partizanska vlast u nastajanju nije

bila. To je dokazano vrlo skoro ponovnom okupacijom Istre i

otoka od strane Nijemaca i Talijana. Istina je da su porcije

kruha prepolovljene u odnosu na one pod četnicima, te da je

zabranjena bilo kakva plovidba bez prethodnog dopuštenja

vlasti119, iz straha od emigracije stanovništva, te za

korištenje u eventualnom bijegu partizana, istina je da su

gotovu svu stoku i hranu partizani oduzeli od stanovništva. Sve

to, uz minimalnu antifašističku propagandu, nije davalo

stanovništvu razloga da željno iščekuje oslobođenje Lošinja. Pa

ipak, hrvatski dio stanovništva raširenih je ruku dočekao

„režim terora i gladi“, ne znajući da će se stanje na otoku

svakim danom pogoršavati.

118Manlio Granbassi, „Il martirio di Lussino e di Cherso,“ Il Piccolo, 13. studenog 1943., 1. 119 DAR, OpNOOVL, k:1

36

Zbivanja na Lošinju u jesen 1943. ovjekovječio je tršćanski

novinar Manlio Granbassi, koji je za Il Piccolo pod pseudonimom

L.B. izvještavao talijansku javnost o zbivanjima u Istri i na

otocima. Osim reportaža o fojbama, temi koja ni danas ne

prolazi uz mnogo buke i kontroverzi, opisao je i stanje na

kvarnerskim otocima za vrijeme partizanske vlasti, njemačku

okupaciju, te misiju tršćanskog crvenog križa za pomoć Lošinju.

Članci su, naravno, pisani iz talijanske perspektive, no donose

mnogo podataka i vrlo slikovite izjave stanovništva koje se

mogu sagledati i iz druge perspektive da bi se dobila potpuna

slika tadašnjeg teškog stanja. Autor iznosi podatak da je

tijekom listopada 1943. na Lošinju nestajalo kruha i po

nekoliko dana, nije bilo mlijeka, masti, povrća za maneštru, a

i ribolov je bio potpuno zabranjen120. Partizani su uništili

mnoge obrte, a možda najveći među njima bila je tvrtka

Allevamenti italiani animali da pelica koja je proizvodila kvalitetne

tepihe, a propala je zbog rekvizicije svih 185 ovaca koje je

tvrtka posjedovala za potrebe prehrane partizana. Partizanske

su snage često konfiscirale i imovinu protjeranih fašista, ali

i stanovništva i tvornice sardina. Dodatno nezadovoljstvo kod

stanovnika izazvalo je protjerivanje oko 370 Talijana

doseljenih prije 1918., a 8. listopada, kada se na otok

iskrcala manja jedinica engleskih vojnika, dio mještana je

pokrenuo demonstracije protiv partizana priklanjajući se

zapadnim saveznicima (u to doba NOP još uvijek nije bio

međunarodno priznat)121. Trgovine su često bile zatvorene, a ono

120 Manlio Granbassi, „La fame sofferta nelle isole del Carnaro,“ Il Piccolo, 27. studenog 1943., 1.121 Giron, Zapadna Hrvatska, 191.

37

malo robe što je ostalo u ponudi imalo je nevjerojatno visoke

cijene. Za, primjerice, litru ulja tražilo se i tisuću lira, za

kilogram šećera 700 lira, a palenta i krumpir koštali su 80,

odnosno, 50 lira po kilogramu122. Za usporedbu, talijanska vlast

je za plaće zaposlenih u državnim službama u Velom Lošinju, kao

što su liječnici, učitelji, veterinari, osoblje groblja itd., u

ljetnim mjesecima trošila oko 15 000 lira123, a Odbor javnog

spasa je samo nekoliko tjedana ranije, 23. rujna, propisao

cijenu litre ulja od 14.20 lira124. Maria V., majka četvero

djece, čiji je suprug bio ribar u vrijeme zabrane ribarenja,

jednog je dana otišla do komande mjesta tražiti malo hrane da

prehrani djecu i starije ukućane. Tamo joj je jedna žena rekla

slijedeće: „Che i crepi! I veci i xe per intrigo; per i fioi no

'cori pianzer: ghe ne faremo noi dei altri.“125 Stanovništvo je,

nakon što je novac izgubio svaku vrijednost, započelo robnu

razmjenu mijenjajući najčešće odjeću ili vino za hranu, te

skupljajući gljive po šumi na Čikatu. Ovakvih prizora je

zasigurno bilo u tim teškim vremenima kada se još uvijek

osjećala netrpeljivost između Talijana i partizana, posebice iz

razloga što prije partizanske okupacije nije djelovala nikakva

antifašistička propaganda, a stanovnici nisu razumjeli hrvatski

jezik. Iako podrijetlom hrvatsko, stanovništvo je bilo vrlo

temeljito talijanizirano za vrijeme fašističke vladavine. O

nepoznavanju hrvatskog jezika svjedoči i brojna korespondencija

između NOO-a u kojima sa lošinjske strane uvijek postoji velik122 Granbassi, „La fame“123 DAR, HR-DARI-924 Općina Mali Lošinj, Upisnici odluka općinskog podestata1923.-1944. knj: 7, dalje DAR, OML124 DAR, OpNOOVL, k:1125 u slobodnom prijevodu autora: Neka krepaju! Starci samo smetaju, a za djecom ne trebaš plakati: napraviti ćemo vam mi drugu. Granbassi, „La fame“

38

broj gramatičkih i pravopisnih grešaka, a većina je ipak bila

pisana na talijanskom jeziku. Jedan od takvih pisama je i ono

od 8. listopada 1943. godine u kojem „Komitat od Velokok

Losinja“ između ostalog javlja: „U Bolnici (Hospitalu) imade 15

starik siromaka koji imadu jos 2 dana krane, ako se ne smiluje

vasa Komanda N.O.O. na ovu starost umrijet će od gladi, kao

isto i drugi siromasni narod koji zivi u ovom kameniton i

neplondon otoku.“126 Dorčić se sjeća da mu je oko prevođenja na

talijanski pomagala Antica Tancabelić iz Cresa koja je omladini

govorila na talijanskom jeziku127. Iz ovih činjenica vidi se da

nije uopće čudno što na otocima nije djelovala nikakva

antifašistička propaganda jer „vanjski“ članovi pokreta nisu

mogli komunicirati sa stanovništvom, a domaći antifašisti nisu

to ni pokušavali.

Tršćanska javnost, a pogotovo emigranti sa Lošinja, bili su

šokirani Granbassijevim izvještajima o strašnoj gladi i

neimaštini na otoku. Sama komunikacija sa otokom, također je

bila vrlo komplicirana i trajala oko 2 tjedna. Pisma iz Trsta

prvo su bivala barkama prebačena u tvornicu sardina „Igino

Mazzolla“ u Medulinu. Ta je tvrtka imala, uz ono medulinsko,

još jedno postrojenje na otoku Susku, te su pisma iz Istre

bivala prebačena na Susak, a zatim na Lošinj i obrnuto. Vijesti

su kasnile, no kada bi stigle uvijek su to bile šokantne

ispovijesti sa siromašnog Lošinja, te su Lošinjani u emigraciji

postajali sve više zabrinuti za sudbinu svojih obitelji na

otoku. To je, već krajem rujna, rezultiralo organiziranjem

odbora za pomoć Lošinju u kojem je glavni koordinator bio Guido126 DAR, OpNOOVL, k:1127 Karabaić, „Kvarnerski otoci,“ 189.

39

Cosulich, otac ranije spomenute djevojke Nore i potpredsjednik

Talijanskog Crvenog križa u Trstu. On je, sa članovima

osnovanog odbora, organizirao humanitarnu misiju Talijanskog

Crvenog križa za prijevoz lijekova i osnovnih potrepština na

Lošinj. U spisu osnivačkog sastanka toga odbora navode se

njegove planirane djelatnosti: vratiti na otok sve Lošinjane

koji su odvojeni od obitelji, evakuirati sve Lošinjane čije su

obitelji u Trstu i sve ostale koji žele otići s otoka, te

opskrbiti otok živežnim namirnicama128. Misija je započela 3.

listopada 1943.129 isplovljavanjem iz Yacht Cluba Adriaco u

Trstu130. Na brodici su bila osmorica „crocerossina“, kako su ih

prozvali mještani Malog Lošinja: kapetan Giovanni Gladioli,

Giuseppe Nicolich, Alfredo Stampalia, novinar Libero Beltramini

u čijem su dnevniku sačuvani detalji putovanja, Mario

Giadrossich, Leone Tarabocchia, mehaničar Luigi Gregori, te

Tito Nordio131. Njihova su naređenja bila odnijeti namirnice i

osigurati evakuaciju odvojenih članova obitelji uz ustručavanje

od bilo kakvih političkih ili vojnih djela132. Zbog lošeg

vremena i učestalih pauza za odmor motora, brodica stiže u Mali

Lošinj slijedećeg dana predvečer. Kapetan i dio posade odlazi

na sastanak sa zapovjednikom NOO-a Urošom Jakšom, dok ostatak

posade ostaje zbog rješavanja papirologije. Suprotno od

očekivanja, sva dovezena roba je zaplijenjena od strane

partizana, a osmeročlana posada je poslana brodom u Crikvenicu,

a zatim u Senj sa nekolicinom četnika koji su kasnije tamo i

128 ACLP, Periodo bellico, f:1129 ibid.130 ibid.131 ibid.132 ibid.

40

strijeljani. U Senju ih pod optužbom, pristiglom sa Lošinja, da

su špijuni Gestapa vode na strijeljanje sa svim ostalim

zatvorenicima, no oni ne bivaju ubijeni već su ih partizani

psihološki mučili. Dok su bili zatvoreni u Senju, preživjeli su

i dvodnevno njemačko bombardiranje. Nakon nekoliko dana bivaju

pušteni uz propusnicu za povratak u Trst, te kreću put Lošinja.

No, zapovjednik Jakša ponovno ima druge planove, te ih

zarobljava sve do dolaska Nijemaca tj. do 12. studenog133.

Njihova brodica, kao i sav njezin teret, u međuvremenu su

nestali. Saznavši za to, Guido Cosulich obratio se čak i

tajništvu Vatikana opisavši situaciju i predloživši novu

humanitarnu misiju, no na otok su već stigli Nijemci134. Ovo je

samo jedna od brojnih epizoda netrpeljivosti partizanske vlasti

prema stanovništvu otoka, koje se potpuno talijaniziralo u

vrijeme talijanske vlasti.

5. Struktura narodne vlasti i vojske Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja

Hrvatske, ogranak AVNOJ-a, bilo je najviše tijelo narodne

vlasti u Hrvatskoj. Osnovan je na prvoj sjednici u Otočcu i

Plitvičkim jezerima 13. i 14. lipnja 1943., te je preuzelo

funkciju najvišeg političkog tijela Narodnooslobodilačkog

pokreta, na čelu sa Vladimirom Nazorom135. Istarski prostor sa

otocima, u to je vrijeme bio podređen NOO-u za Hrvatsko

primorje, a u samoj Istri je postojalo nekoliko NOO-a u

žarištima narodnog ustanka koji nisu bili povezani niti

133 ibid.134 ibid.135 Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), veljača 2013.

41

organizirani. Stvaranje strukture NOP-a potaknulo je i širenje

i izgradnja strukture KPH, a njihova povezanost proizlazi iz

činjenice da je prvo nastao OK KPH za Istru, a tek nakon

djelovanja njegovih članova nastao je Okružni NOO za Istru. Da

bi pomogli organizaciju NOO-a za Istru, članovi OK KPH dolazili

su u Istru i tu boravili upoznajući se sa stanjem u toj regiji,

te na kraju upravljajući većinom Okružnih, Kotarskih i Oblasnih

NOO-a. Iz toga možemo zaključiti da je OK KPH za Istru bila

krovna organizacija u Istri zaslužna za nastanak NOO-a i

paralelne narodne vlasti. Da bi se stvorila efikasna i povezana

mreža odbora, Istra je prvo bila podijeljena na 3 okruga koji

su u sebi sadržavali kotare, općine i sela. Okrug Buzet imao je

u sebi kotareve Kras, Lovran, Buzet, Motovun i Buje. Okrug

Pazin sastojao se od kotara Labin, Čepić, Pazin, Tinjan i

Poreč. Posljednji okrug, Pula, sastojao se od kotara Pula,

Žminj, Rovinj i grada Pule136. Podjela i struktura odbora

mijenjala se u skladu sa vojno-političkim promjenama i snazi

okupatorskih sila (prvenstveno Rommelova ofenziva). Oblasni

narodni odbor za Istru kasnije je, uz spomenute, sadržavao i

kotareve Opatiju, Lošinj, Cres, Vodnjan i Umag, te Gradske

narodne odbore Pulu, Poreč, Rovinj i Vodnjan. Ovaj popis se

uvelike promijenio 1945. i 1946. godine ukidanjem ili spajanjem

gotovo polovice kotarskih odbora.

Lošinjski i creski odbori isprva su bili odvojene jedinice

unutar okruga Hrvatsko primorje, a kasnije su bili pod

jurisdikcijom pulskog okruga, sve dok nisu dobili samostalne136 Bilješke o razvoju N.O.P-a u Istri naročito s osvrtom na razvoj N.O.O.+akod Narodnog Ustanka Septembra 1943., Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1456 Oblasni narodnooslobodilački odbor Istre, k: 1, f: nv 167/222, dalje Bilješke, HDA, ONOI

42

Kotarske narodne odbore sa 17 mjesnih odbora: Belej, Beli,

Cres, Dragozetići, Martinšćica, Orlec, Osor, Punta Križa i

Valun na otoku Cresu; Mali Lošinj, Veli Lošinj, Nerezine,

Ćunski na otoku Lošinju, te po jedan odbor na svakom naseljenom

otoku lošinjskog arhipelaga: Vele Srakane, Unije, Susak i

Ilovik. Tek 1947. godine Cres i Lošinj stopljeni su u

zajednički kotar Cres-Lošinj.

Vrhunac organizacije NOP-a u Istri bilo je osnivanje

Privremenog Pokrajinskog NOO-a za Istru, koji je zamijenio

Okružni narodnooslobodilački odbor iz kolovoza, na čelu sa

Joakimom Rakovcem, legendom istarskog NOP-a, 26. rujna 1943.

godine137. Osim njega, u Izvršnom odboru bili su i Anton

Cerovac, te Vjekoslav Stranić. Za predsjednika je isprva

predložen pravnik Ivan Motika, no nije izabran zato što je bio

emigrant138. Tada je u Istri postojao podoban domaći kadar kojem

se više vjerovalo nego emigrantima, te je od četvorice

istaknutih emigranata u odbor uspio ući jedino Anton Cerovac.

Kada se pogleda socijalna struktura odbora, on je prilično

ujednačen i sastavljen od „malih ljudi“: trojica seljaka,

šestorica radnika i jedan intelektualac. No, to nije u

potpunosti istinito iz razloga što su neki članovi pisali

zanimanja kojima se više ne bave ili su manipulirali svojim

zanimanjima da bi se stvorio privid podjednake zastupljenosti

svih socijalnih slojeva (npr. Silvo Milenić – Lovro naveo je

stolarstvo, dok je za vrijeme rata bio član OK KPH; Ljubo

Drndić nije bio inženjer već student tehnike)139. Svih desetero137 Dušan Diminić, Sjećanja: Život za ideju (Labin, Pula, Rijeka: adamić, 2005.): 131.138 ibid. 112.139 Mikolić, Istra, 111-112.

43

članova bilo je ili članom KPH i PCI ili kandidatom za

članstvo, što potvrđuje ulogu Komunističke partije u stvaranju

organizacije NOP-a. Zanimljivo je primijetiti i da su članovi

uglavnom iz središnje Istre, dok su neka područja potpuno

zapostavljena poput primjerice Labinštine i istočne Istre,

Bujštine, Pule, Rovinja i sl., što navodi na zaključak da je

sastanak organiziran na brzinu bez dovoljnog planiranja i

međusobne korespondencije među odborima. U pojedinim gradovima

stanje je još uvijek bilo izvan kontrole kao što su Buje, u

kojima je vlast držao neki fašist, Umag u kojem je vlast imao

talijanski komunist Počekaj bez oružja, a fašisti su bili

naoružani, te Rovinj, najveći talijanski grad pod „našom

upravom“140. Dušan Diminić, koji je kao član operativnog štaba

bio nazočan sastanku, donosi odluke da komandu Umaga preuzme

Ante Babić, te da se osnuje komanda Rovinja sastavljena od

najistaknutijih talijanskih komunista istarskog područja,

Giusta Massarotta, Giuseppea Pina Budicina, Alda Rismonda,

Mario Cherina i drugih. Pino Budicin trebao je biti jedini

predstavnik Talijana na sjednici, no budući da je njegovo ime

naknadno dodano na Diminićev popis prisutnih, on smatra da

Budicin nije bio prisutan, iako ga Bilješke o razvoju NOP-a

spominju kao prisutnog141. Marginalizacija talijanskih komunista

bila je već tada prisutna, a kasnije se još i više povećala,

poglavito u vidu nedostatka komunikacije između vodstva NOP-a i

talijanskih vođa odbora koji nerijetko nisu znali ni za

sastanke Pokrajinskog odbora ni za njegove planove. Razlog tome

možemo tražiti u različitim ciljevima talijanskih i hrvatskih

140 Diminić, Sjećanja, 131-132.141 Diminić, Sjećanja, 143., Bilješke, HDA, ONOI, k: 1, f: nv 167/222.

44

antifašista, o čemu je već bilo govora. Dokaz tome je i

Diminićev razgovor sa komandantom Labina Aldom Negrijem, jednim

od prvih Talijana u NOP-u, koji je izrazio mišljenje da je

antifašistički pokret sa hrvatske strane panslavizam, te je

izrazio želju da ode u Italiju i bori se za komunizam, a slično

je bilo i sa rovinjskim Talijanima koji su izrazili žaljenje

što će izgubiti rapallske akvizicije142. Iako je prva sjednica

PNOO bila i posljednja u istom sastavu zbog skore njemačke

ofanzive, uloga odbora je ključna za istarski NOP. Odnos sa

talijanskim komunistima bivati će sve lošiji, no usprkos tome,

osnivanjem Pokrajinskog NOO za Istru završen je period

improvizacije i pokušaja organiziranja NOP-a u Istri, te je

pokretu dana opipljiva struktura i organizacija. No nedostatak

iskusnog kadra još je uvijek bio osjetan. Cijelu partijsku

organizaciju kao okosnicu NOP-a činilo je tek 85 članova, 36

kandidata, te trinaest simpatizerskih grupa sa 76 članova143.

Većina njih je bio neiskusno i zauzimalo mjesta u vodstvu

manjih odbora već nakon kraćeg političkog tečaja. Velik broj

njih ponašao se diktatorski, a u tom slučaju nakon žalbe

stanovništva smjenjivao ih je nadređeni odbor. Iako će

Pokrajinski odbor još jednom promijeniti svoje ime u Oblasni

narodni odbor za Istru 21. siječnja144 sljedeće godine, to neće

imati toliko važnu ulogu kao samo osnivanje prve kohezivne

strukture istarskog NOP-a.

Organiziranje i održavanje vlasti NOP-a nije bilo moguće

bez stvaranja vlastite vojske. Iz tog razloga, paralelno sa

142 ibid. 129-130.143 Dukovski, Rat i mir, 79.144 Bilješke, HDA, ONOI, k:1, f: nv 167/222.

45

formiranjem odbora vlasti teklo je i formiranje i novačenje

partizanskih jedinica. Zametak kasnijih jedinica činila je Prva

partizanska četa sa kraja 1942. godine, te odlazak prvih

Istrana u partizanske jedinice u Gorskom kotaru. Izbjegavajući

pozive talijanskih vlasti i odlazeći boriti se protiv njih, ovi

prvi dragovoljci stvorili su temelje budućim partizanskim

ustanicima. Brz poraz Prve partizanske čete, već u prosincu

1942., pokazalo je da je talijanska mreža postaja i špijuna

previše razgranata i temeljita za osnivanje većih jedinica koje

bi odmah bile uništene, te da se osnivanje jedinica NOP-a treba

provesti postupno. Zbog toga stvaranje partizanskih jedinica

nije bilo moguće do kapitulacije Italije. Razoružavanjem

talijanskih jedinica, XIII. divizija zaplijenila je 15 000

pušaka, 400 mitraljeza i puškomitraljeza, 130 automata, 120

topova i minobacača, 17 tenkova, 2 aviona, 150 kamiona, gorivo

i streljivo, ukupno opreme za 20-ak tisuća vojnika145. Istarski

su partizani u istom periodu zaplijenili 10 topova, 10 000

pušaka, nekoliko stotina mitraljeza i puškomitraljeza, 2 broda,

6 tenkova, 100 kamiona i velike količine vojne opreme146.

Osiguravši velike količine opreme, trebalo je samo unovačiti

borce i ustrojiti jedinice i zapovjedni lanac. Na području

Kvarnera do 15. rujna novačenja su vršile postojeće komande

mjesta, a od 15. rujna novoosnovana Komanda Primorskog

područja147. U to vrijeme, točnije 11. rujna, formirana je u

okviru Komande mjesta Crikvenica Mornarička četa, a oko 14.

145 Giron, Zapadna hrvatska, 176.146 ibid. 177.147 ibid. 177.

46

rujna bila je formirana Komanda Mornarice NOV148 i PO149 na čelu

sa dotadašnjim komandantom Crikvenice, čime su stvoreni temelji

partizanske mornarice na Kvarneru150. Ta je komanda raspolagala

sa 5 parobroda (Cetina, Makarska, Slavija, Senj i Lav koji je

sudjelovao u desantu na Lošinj), 4 naoružana ribarska čamca

(Partizan I,II,III,IV od kojih su PČ1 i PČ3 sudjelovali u

oslobađanju Lošinja), te sa tri čete mornaričke pješadije sa

2500 boraca151. Ova je komanda priznata od strane Glavnog štaba

NOV i POH 19. rujna, te je stavljena pod zapovjedništvo XIII.

primorsko-goranske divizije.

U Istri je situacija tekla nešto sporije, iz razloga što

štab XIII. divizije nije imao informaciju o stanju u toj

regiji, te je bilo kakva pomoć osnivanju jedinica izostala.

Zbog toga su Istrani na svoju ruku osnovali nekoliko lokalnih

jedinica u komandama partizanskih mjesta, a 14. rujna formirali

su i Štab Hrvatsko-slovenskoga odreda u sastavu: Viktor

Dobrila, zapovjednik, Ivan Motika, zamjenik, Silvo Milenić,

politički komesar, Franc Segulin, zamjenik komesara, Josip

Matas i Franjo Jurišević, operativni časnici152. Međutim, taj

štab je bio kratkoga vijeka jer već 19. rujna dolazi u Istru

bataljun Nike Tatalovića, dio XIII. divizije, te osniva

Operativni štab za Istru pod zapovjedništvom Save Vukelića i

komesara Jože Skočilića153. Već 24. rujna formirani su: 1.

partizanski odred Učka (zapovjednik Viktor Dobrila, komesar

148 Narodnooslobodilačka vojska149 Partizanski odredi150 ibid. 178.151 ibid. 178-179.152 ibid. 182.153 ibid. 182..; Diminić, Sjećanja, 129.

47

Vlado Juričić), 1. istarska brigada Vladimir Gortan (zapovj.

Nikola Tatalović, kom. Franjo Sanković, operativni časnik Ivan

Motika), 2. istarska brigada (zapovj. Vitomir širola-Pajo, kom.

Dinko Lukarić, op. čas. Anton Raspor), te je priznat ranije

osnovani 2. partizanski odred Sušačko-kastavski (zapovj. Ante

Pilepić, kom. Bogdan Božanić) u koji su ušli i Riječki, Riječko-

kastavski i jedan talijanski bataljun Garibaldi154. Ove su jedinice,

zajedno sa još nekima koje su bile u nastajanju, brojile oko 7

000 boraca. Istra je, kao i Jadransko more, podijeljen na

operativne sektore, čime je formiranje Narodnooslobodilačke

vojske u Istri i Primorju bilo završeno. Međutim, samim

formiranjem i opremanjem jedinica, te raznim akcijama protiv

zaostalih njemačkih postaja, nije otklonjena opasnost od

njemačkog napada, čak je i povećana.

6. Socijalna politika, prosvjeta i zdravstvo Socijalna situacija u Istri za vrijeme rata bila je izrazito

teška. Bila je teška i prije rata nakon bogaćenja fašističkih

zemljoposjednika, pa je razumljivo da se tijekom rata još i

više pogoršala. Vladalo je sveopće siromaštvo dodatno otežano

ljudskim gubicima. Istarski NOO-i stoga su na sve načine

pokušavali pomoći stanovništvu koje je u krajnju ruku pomagalo

njima. To se najčešće činilo akcijama prikupljanja hrane i

potrepština u narodu, a odbori su i sami pomagali obitelji

podijeljene u tri socijalne kategorije. Kako siromašno

stanovništvo često nije moglo čekati prikupljanje i dostavu

pomoći koja je tekla vrlo sporo, odbori su ponekad pribjegavali

rekviriranju stoke i hrane, obično pšenice. Ove su mjere bile

154 Giron, Zapadna hrvatska, 182.48

vršene samo u slučajevima nužde, a stoka i hrana se uzimala

samo od imućnih seljaka, dok su siromašniji bili pošteđeni, pa

čak i ako su surađivali s neprijateljem155. Socijalni su

odsjeci, u to doba vrlo zaposleni, često organizirali i akcije

uzajamne pomoći u kojima su seljaci jedni drugima obnavljali

porušene kuće, zajedno popravljali ceste ili električne vodove

itd156. I zdravstveno stanje u Istri bilo je u najmanju ruku

alarmantno. Od nedostatka lijekova i kadra do širenja zaraznih

bolesti, NOP se suočavao sa raznim problemima. Do sanitetskog

materijala moglo se doći samo uzimanjem od neprijatelja, ali

većina oduzetog materijala slala se partizanskim jedinicama.

NOO Pazin bio je prvi odbor koji je odlučio organizirati

terenske tečajeve za bolničare, te educirao stanovništvo kako

da spriječi pojavu bolesti poput tifusa i dizenterije koje su

harale istrom. Sve su ove mjere nesumnjivo imale pozitivan

učinak na stanovništvo i otporu NOP-u, a i rukovodstvo pokreta

shvaćalo je da bi bez pomoći ljudima narodnooslobodilačka borba

bila otežana ili potpuno nemoguća.

Nakon višegodišnje dominacije talijanskih škola i jezika,

kapitulacijom Italije otvoren je put ponovnom otvaranju

hrvatskih škola. Školstvo na hrvatskom jeziku bio je glavni

cilj kulturno-prosvjetne djelatnosti NOP-a. Njemačka

okupacijska vlast, pa čak i Crkva, pokušale su otvoriti

hrvatske škole, ali ti pokušaji bili su sporadični i neuspješni

zbog jakog utjecaja NOP-a157. Krajem 1943. i početkom 1944.

155 Dukovski, Rat i mir, 95.156 Referat D. Diminića na Oblasnoj narodnoj skupštini 9. XII. 1945., Državni arhiv u Pazinu, Oblasni narodni odbor za Istru, k: 3, dalje DAP, ONOI157 Dukovski, Rat i mir, 97.

49

godine neorganizirano se pokušavaju otvoriti hrvatske

partizanske škole u kojima su djecu podučavali odbornici ili

malo pismeniji seljaci. Takve su škole, međutim, djelovale samo

podno Ćićarije gdje nije prijetila opasnost od brzih i

neočekivanih njemačkih napada. Već sredinom 1944. kada je

politička i vojna situacija bila stabilnija, moglo se neometano

otvarati škole i održavati nastavu na području gotovo cijele

Istre, ovisno o mogućnostima. Ubrzo su tečajevi počeli stvarati

prvu generaciju tzv. narodnih učitelja koji su odmah bili

raspoređeni po otvorenim školama. Važno je napomenuti da termin

škola u to doba nije podrazumijevalo i postojanje školske

zgrade, već se nastava za toplijih mjeseci odvijala u prirodi.

U razdoblju od 1943.-1945. godine otvorene su 153 partizanske

škole, a tečajevima je osposobljeno 229 narodnih učitelja158.

Prosvjetni odjeli bavili su se i popisivanjem nepismenih, te

organiziranjem tečajeva opismenjavanja za njih. Osim prosvjete,

narodna vlast izdavala je i glasila, te organizirala kazališne

družine koje su u selima propagirali ciljeve NOP-a i nadu u

bolje i pravednije društvo. Iako su pokušaji prosvjetne

djelatnosti NOP-a bili uspješni i vrlo korisni i za narod i za

sam pokret, problemi tehničke prirode poput nedostatka hrane,

školskog pribora i udžbenika, te školskih zgrada, kočili su

njegov brži i kvalitetniji razvoj i rad.

7. Partizanski zločini u periodu rujanskog ustanka Kada je počeo narodni ustanak u Istri, neposredno nakon

kapitulacije Italije, sigurno nitko nije slutio koliko će

daleko otići odmazda protiv fašističkih ugnjetavača. Narodni

158 ibid. 99.50

ustanak, koji je nakon prvih nekoliko dana prerastao u pravu

oružanu borbu, pratio je velik val nasilja od strane onih koji

su više od dvaju desetljeća trpjeli fašističko naselje,

represije i talijanizaciju. Za razliku od fašističkih planskih

istrebljivanja i čišćenja teritorija, partizanski su zločini

bili uglavnom izolirani incidenti koje su inicirali pojedinci,

u nekim slučajevima i bez znanja i odobravanja struktura

vlasti. Najčešći od partizanskih zločina u Istri, sinonim za

zločine protiv fašista, bilo je bacanje u kraške jame „fojbe“,

najčešće uz prethodno strijeljanje. U fojbama su tako

završavali fašistički dužnosnici, općinski sekretari,

nastavnici, krupni zemljoposjednici i članovi MVSN159, ali i

određen broj običnih talijanskih radnika, obrtnika, seljaka i

žena koji su se zamjerili hrvatskim susjedima. Politika NOP-a

nije dopuštala linčovanja fašista, već je ratnim zločincima

trebala biti dokazana krivnja od strane narodnih sudova. No, u

ustaničkim danima stanje je, još uvijek neorganiziranom

pokretu, izmaklo kontroli. Nerijetko se događalo da se u

pojedinim mjestima lokalni ljudi s oružjem samoproglašavaju

komandantima mjesta te ubijaju fašiste ili obične Talijane koji

su im se nečim zamjerili. Nerijetko je ugnjetavani hrvatski

narod poistovjećivao fašizam sa Italijom, pa su zbog toga

Talijani koji nisu bili pristaše fašizma dolazili u sukob sa

ustanicima i životnu opasnost. Suđenja koja su održana bila su

kratka i improvizirana jer nije bilo vremena za duge sudske

postupke u vrijeme rata. U početku je većina osuđenika

strijeljana, a samo je mali dio bačen u fojbe. Taj je fenomen

svoj vrhunac imao pred njemačku okupaciju kada su se partizani159 Milizia Volontaria per la Sicurezza Nazionale, takozvani crnokošuljaši

51

rješavali zatvorenika i pokušali dijelom prikriti zločine u

strahu od odmazde160.

Neujednačenost u odnosu prema ratnim zločincima pokazuje i

izvješće Zvonka Babića od 6. studenog 1943. u kojem on govori:

“Borba protiv narodnih neprijatelja vođena je nejednako tako da

je u nekim mjestima bila skroz nedovoljna dok je u drugima bila

radikalna. Simptomatična je i ta činjenica, da su se na mnogim

mjestima Istrani ustručavali vršiti egzekucije, čak su na nekim

mjestima mjesne komande izvještavale, da su osuđenici

likvidirani iako to nije bilo istina…“161 Ovakve su se stvari

događale iz razloga što su na smrt bivali osuđeni i niži

fašistički službenici ili činovnici, te Talijani nefašisti koji

nisu nikome ništa nažao učinili, pa su ih mjesne komande

nastojale zaštititi od nepravde jer su ih osobno poznavali.

Prva i najmasovnija hapšenja dogodila su se u Pazinu, Rovinju i

Labinu (potonja dva grada bila su izrazito talijanska sa

komandantima iz PCI), a zatim u Žminju i Poreču, o čemu

svjedoči i Zvonko Babić. Babićev izvještaj otkriva još jednu

zanimljivu činjenicu, naime, on spominje da su Žminj i Poreč

najbolje „očišćeni“, iako je u Pazinu uhićen puno veći broj

fašista. Razlog tomu je što se u Pazinu i talijanskim komandama

ispočetka pazilo da se uhićenima dokaže krivnja, te je određen

broj i oslobođen, dok je u Žminjštini i Poreštini hapšenje

provođeno i protiv velikog broja nedužnih građana. Narodni

sudovi djelovali su u Pazinu, Labinu i Buzetu, a predsjednik

narodnog suda bio je odbornik Ivan Motika, diplomirani pravnik.

Zbog svakodnevnog priljeva uhićenika, koje su držali u160 ibid. 144-145.161 ibid. 145.

52

zatvorima i srednjovjekovnim kaštelima, često su se suđenja

ubrzavala da se osigura mjesto za nove uhićenike. No izvan ovih

većih gradova, uhićenja se nisu odvijala planski već su to bile

spontane epizode koje su nerijetko završavale linčom.

Najozloglašeniji takav „sudac“ bio je zasigurno Mate Štemberga

- Kabalero koji je svojom rukom ubio više desetaka osoba, a

zaslužan je za uhićenje i likvidaciju barem stotinu ljudi162.

Štemberga je svojom okrutnošću i samovoljom bio trn u oku i

samim partizanima, koji su smatrali da svojim ponašanjem baca

mrlju na pokret. Oni koji su se s njegovim načinom rada

susreli, mogli su istinski zamrziti partizane i to s pravom. Od

samovoljnog proglašavanja zapovjednikom policije, preko

stvaranja vlastitih oružanih skupina, do smrtnih presuda

fašistima i Talijanima, Kabalero je postao omražen u NOP-u i

zbog ponovnog uhićivanja i ubijanja ljudi koje je narodni sud

prethodno oslobodio. Njegova iznenadna smrt od strane

njemačkih okupacijskih snaga označena je kao „veliko olakšanje“

u NOP-u, o čemu svjedoči i izjava: „… da to nisu učinili

Nijemci morali bi smo ga mi likvidirati zbog štete koju je

nanio pokretu…“163

Zločini partizana u Narodnom ustanku danas u Italiji imaju

određen mitološki status. Od 2004. godine, u Italiji se na 10.

veljače, datum potpisivanja mirovnog ugovora sa Italijom,

obilježava Dan sjećanja. Sjećanje se odnosi na partizanski

„genocid“164 nad Talijanima u rujnu i listopadu 1943. Talijanska

desničarska propaganda iznjedrila je brojne „povjesničare“ koji162 Scotti, Krik iz fojbe, 126.163 Dukovski, Rat i mir, 146.164 Mali dio talijanske historiografije prihvatio je ovaj izraz za spomenutazbivanja.

53

se godinama bave fojbama i dolaze do naprosto nevjerojatnih

brojki i objašnjenja ovih fenomena. Sam čin komemoracije

genocida i mučeništva istarskih fašista šireći neofašističku

propagandu naprosto je nevjerojatan u današnje vrijeme kada su

simboli fašizma već desetljećima zabranjeni, a od samog čina je

prošlo 70 godina. Talijanski desničari još od 1944. godine šire

anti-slavensku propagandu navodeći više tisuća Talijana koji su

masakrirani „samo zato što su Talijani.“ U narodu je još uvijek

ostao zapamćen autobus koji je osuđenike na smrt prevozio do

posljednjeg počivališta, „la corriera della morte“ ili „autobus

smrti.165“ Prvi čovjek koji je pokrenuo spomenutu propagandu

ekshumacijom žrtava i objavom jezivih fotografija

poluraspadnutih tijela bio je princ Junio Valerio Borghese,

zapovjednik Decime MAS. Ta je propagandna operacija još uvijek

u tijeku, a potpomognuta je neprekidnim objavama istraživanja

desničarskih publicista, samoprozvanih povjesničara ili samih

veterana fašista. Iako brojke variraju, svi se slažu oko jedne

stvari: svi ubijeni su Talijani i planski su ubijeni zbog svoje

nacionalnosti. Ta tvrdnja je naprosto posve pogrešna i može

biti izrečena samo od strane osobe koja je potpuno neupućena u

istarske ratne prilike i podatke o stradalima, što talijanski

publicisti svakako nisu, no oni si dopuštaju namjerna

pretjerivanja u propagandne svrhe. Službeni podaci govore u

prilog činjenici da su u fojbama završavali isključivo

fašistički dužnosnici i crnokošuljaši koji su se zamjerili

narodu, uz mali postotak nefašista koji su ubijeni iz osobnih

osveta. Ti podaci i popisi žrtava govore i o velikom broju

Hrvata sa potalijančenim prezimenima koji su završili u165 ibid. 146.

54

bezdanima jama diljem Istre, a tu su dospjeli zahvaljujući

sudjelovanju u fašističkim represijama. U fojbama je nakon

njemačke okupacije završio i velik broj ubijenih partizana i

civila, te fašista koje su strijeljali Nijemci, a ne partizani.

Opovrgavanje planiranog genocida nalazimo u već spomenutim

spisima samog NOP-a u kojima se govori da je situacija sa

smrtnim kaznama izmakla kontroli, te postoje pojedinci koji

svojevoljno ubijaju fašiste protivno naredbi NOP-a za poštenim

suđenjem. Međutim, sve ove činjenice ignorirane su od strane

desničarskih političara i spomenutih talijanskih publicista

diljem bivše Julijske krajine, a u svrhu propagandnog

djelovanja. Ne čudi stoga negodovanje hrvatskih i slovenskih

političkih krugova oko obilježavanja ove manifestacije i

manipulacije podacima od strane talijanske desnice.

Što se tiče broja stradalih u periodu ustanka, postoje

ogromne diskrepance između lijevo i desno orijentiranih

povjesničara i ostalih iznositelja brojki. Junio Valerio

Borghese, još 1944. godine u propagandnim letcima donosi brojku

od oko 350-400 ubijenih, a sličnu brojku od 349 žrtava

objavljuje u isto vrijeme predstavnik Republikanske fašističke

stranke Luigi Bilucaglia166. Ustaški obavještajac koji je poslan

u Istru u vrijeme represije ustanka donosi brojku od

dvjestotinjak fašista, a povjesničar Mario Pacor na temelju

vatrogasnih spisa o ekshumacijama donosi broj od 400-500 ljudi.

Brojka od nekoliko stotina stradalih najbliža je stvarnosti i

najčešće se oko 400-600 stradalih provlači kroz nepristrane i

vjerodostojne izvore167. No, što vrijeme dalje odmiče, umjesto166 Scotti, Krik iz fojbe, 160-161.167 ibid. 168.

55

da se ustanovi najtočniji mogući broj žrtava i prizna zločine s

obje strane, talijanski desničari i političari svakim novim

istraživanjem donose sve veće brojke. Među njima prednjače

Luigi Papo, bivši poručnik motovunskih Crnih brigada i Marco

Pirina, sin kapetana Nacionalne fašističke straže Socijalne

Republike i gorljivi neofašist. Papo je uspio fojbama pripisati

više stradalih nego što ih je stradalo na istarskom području u

cijelom ratu. U svojoj knjizi Zlatna spomenica stradalih u

Julijskoj krajini i Dalmaciji, Papo navodi 994 ekshumirana

ostatka, njima pridodaje neobjašnjenih 326 žrtava, 5 643

pretpostavljenih žrtava i 3 174 žrtve koncentracijskih logora.

Toj brojci od 10 317 „poznatih" žrtava pridodao je još 6 363

nestalih, koji nisu ništa novo u povijesti ratovanja, no u

Istri oni su postali žrtve neistraženih fojba. Tom je računicom

Papo došao do zapanjujuće brojke od gotovo 17 000 talijanskih

žrtava slavenokomunističog genocida168. O kakvim je

malverzacijama riječ svjedoči i podatak o objavljenoj šestorici

masakriranih pripadnika carinske straže koji su dvije godine

nakon svoje navodne smrti potpisali izjavu o tretmanu koji su

pretrpjeli u partizanskim logorima kod Ljubljane169. Marco

Pirina na sličan način neutemeljeno povećava realne brojke

žrtava u svojoj knjizi Genocid ponavljajući neka imena žrtava

čak i do 4 puta. Navode se i osmorica Tršćana, žrtava

slavenokomunista od kojih je šestero pogubljeno u Njemačkoj, a

ostala dvojica odlikovana su za borbu u partizanskim

jedinicama, a jedan od njih je pogubljen u logoru smrti,

tršćanskoj Rižarni San Saba.

168 Scotti, Krik iz fojbe, 162-163.169 ibid. 163.

56

O ranije spomenutom partizanskom zločinu na Lošinju, kojih

je u to doba i u Istri bilo vrlo mnogo, svjedoči i članak

Velimira Ivetića. Već u prvim rečenicama Ivetić iznosi podatak

da se o partizanskim zločinima vrlo malo pisalo, a sam Vojno-

historijski glasnik u svoje 53 godine postojanja nije o tome

objavio niti jedan članak. Nije ništa čudno da se zločini

pobjedničke strane skrivaju i ne pretresaju kao one sa

gubitničke strane, a autor ovog članka otkrio je i određena

zataškavanja. Glavni štab NOVH naredio je 16. rujna sljedeće:

„Zbog opasnosti od četnika u ovoj fazi borbe, nisu nam potrebni

njihovi zarobljenici. Sve zarobljene u borbi odmah likvidirati.

To činiti i ubuduće.“170 Nakon ovog naređenja u Lici i Gorskom

kotaru likvidirano je oko 600 četnika171, a četnici sa Lošinja

na vrijeme su izbjegli takvu sudbinu, iako samo privremeno.

Ivetićevi podaci poklapaju se sa navedenima, oko 500 četnika i

200 članova obitelji pod komandom Jovana Dabovića, a nakon što

je dio otplovio u Italiju, ostalo ih je oko 300 pod komandom

kapetana Borisava Gešovića172. Kada su partizani osvojili otok,

četnike su ubijali na najbrutalnije načine, a uglavnom su ih

klali i bacali u more. Budući da je more izbacivalo mrtve

četnike na obalu, partizani su im počeli otvarati utrobe i

puniti ih kamenjem ili vezati kamenje za tijela. Rezervnog

oficira Antona Šustara strijeljali su naočigled mještana, a

nakon što je dio mještana izrazio negodovanje, likvidacije su

nastavljene na palubi jednog partizanskog čamca na pučini.

Strašni prizori zbili su se i u blizini Bribira, gdje je

170 Velimir Ivetić, „Slučaj partizanskih zločina u logoru na Malom Lošinju 1943. godine,“ Vojno-historijski glasnik 1-2 (2004.): 146.171 ibid. 146.172 ibid. 147.

57

deportirano oko 180 preživjelih četnika sa Lošinja. Tamo su

Hrvati partizani strijeljali Hrvate četnike, a srpski partizani

bili su još okrutniji prema svojim sunarodnjacima četnicima –

bacili su oficire u jamu sa aktiviranim ručnim granatama, te ju

potom zabetonirali173. Radio „Slobodna Jugoslavija“ 30. rujna

donosi vijest o oslobađanju otoka i zarobljavanju četnika, ali

nema govora o likvidacijama, a Radio London sutradan odlazi u

još veću krajnost kada donosi vijest da su zarobljeni njemački

vojnici174. Odgovornost za klanje četnika snosi general-pukovnik

Veljko Kovačević koji je iz Osora zapovijedao operacijom

zauzimanja Lošinja, a za to je dobio čak i pohvalu admirala JNA

Jurja Bonačija. Ako usporedimo ovaj zločin sa istarskim

fojbama, general Kovačević je uspio u samo 2 dana, sa malim

brojem vojnika i na sićušnom području, ubiti gotovo polovicu

žrtava fojba iz perioda narodnog ustanka u Istri.

IV. Prvi test – njemačka okupacija

1. Razlozi za njemački napad Treći Reich je već dugo vremena želio imati izlaz na toplo

more, a propašću Italije dobio je mogućnost lagano se izboriti

za isti. Iako je Hitler poštovao Mussolinijev teritorijalni

integritet, te nije pokazivao nikakav interes za Trstom,

rijekom i Jadranom, nakon njegovog pada, pod prividom očuvanja

integriteta talijanskih teritorija, odlučio je napasti i

okupirati jadranske teritorije. Za očuvanje Trojnog pakta,

uspostavio je i Talijansku Socijalnu Republiku iz straha da

173 ibid. 148.174 ibid. 148.

58

Japan ne istupi iz pakta, te da mu talijanska vojska i dalje

čuva južni bok od anglo-američkih napada. Austrijski su nacisti

bili najgorljiviji pristaše okupacije talijanskih teritorija,

među kojima prednjači Friedrich Rainer, gauleiter175 Koruške. On

je u svojima nastojanjima dospio i do Heinricha Himmlera, a već

9. rujna poslao je ministru vanjskih poslova Joachimu von

Ribbentropu prijedlog da njemačka vojska odmah osvoji

talijanske teritorije, te obnovi austrijsko-talijansku granicu

iz 1914. godine i osnuje posebnu teritorijalnu jedinicu sa

Rainerom na vlasti176. Svoje prijedloge obrazlaže velikim brojem

folksdojčera i furlana u sjeveroistočnoj Italiji, te, ćićima i

morlacima u Istri koji ne pripadaju ni talijanskoj ni hrvatskoj

etničkoj zajednici, stvarajući privid da Italija i Hrvatska

nemaju pravo zahtijevati te teritorije. Svoje izmišljene i

neistinite etničke konstrukcije još više približava nacističkom

vrhu tvrdnjom da u ovim krajevima još uvijek živi uspomena na

austrijsku upravu, te da se ta zona nemira može umiriti jedino

ako dođe pod njemačku upravu. Ti su prijedlozi ozbiljno

razmatrani u vrhu Reicha, o čemu svjedoči Hitlerova odredba već

od 10. rujna kojom su uspostavljene dvije operativne zone:

Predalpska zemlja i Jadransko primorje, te uprava na području

Julijske krajine i Ljubljanske pokrajine177. Hitler je tada već

izgubio sve povjerenje u Mussolinijevu Italiju i njegovu

sposobnost da odbije anglo-američki desant, te je njemu iza

leđa u strogoj tajnosti počeo planirati njemačku vojnu upravu

nad Italijom i svim njenim teritorijima, o čemu je već bilo

175 Stranački vođa regionalnog odjela Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP)176 Mikolić, Istra, 125.177 ibid. 127.

59

govora u ranijim poglavljima. Za tek organizirano i okupljeno

vodstvo NOP-a ipak je najvažnija odredba da se operativna zona

Jadransko primorje radikalno očisti od partizanskih jedinica.

Time bi se osiguralo da talijanska vojska neće okrenuti oružje

protiv njemačke, te da talijanska ratna oprema neće doći u ruke

partizana, čime bi se prekinula komunikacijska linija između

njemačkih armija i olakšao anglo-američki desant. Nakon brojnih

rujanskih sastanaka samog vrha Reicha, stvorena je politička i

vojna podloga za djelovanje. Ubrzo nakon toga otpočela je

Rommelova ofanziva, prvi veliki test istarskog i primorskog

NOP-a koji je ustrojen samo nekoliko dana ranije i koji je sa

svojim malobrojnim, slabo opremljenim i neiskusnim kadrom bio

inferioran Wehrmachtu u svakom pogledu.

2. Njemački napad i stanje NOP-a u Istri Nakon priprema za napad u kojima je zauzet prostor od Trsta

do Postojne, 1. listopada 1943. njemačke su jedinice započele

napad na Istru zračnim bombardiranjem Pazina i Žminja178.

Njemačka je vojska raspolagala sa oko 50 - 70 000 vojnika, 150

tenkova, četiristotinjak raznih topova, 250 minobacača i 60

bacača plamena179. Dušan Diminić u vrijeme bombardiranja nalazio

se u pazinskom zatvoru gdje je, sa predsjednikom Narodnog suda

Ivanom Motikom ispitivao uhićene Nijemce. Sjeća se da se

protuavionska zaštita nije oglasila, a Pazin je ostao

„poprilično razrušen“180. Diminić iznosi i činjenicu koja je

tamošnjem vodstvu NOP-a bila vrlo očita i otegotna – njemački

napad ih je iznenadio, te su ionako malobrojne i jedva

178 Giron, Zapadna Hrvatska, 215.179 ibid., Scotti, Krik iz fojbe, 87.180 Diminić, Sjećanja, 151.

60

organizirane jedinice bile u rasulu i neplanski su započele

povlačenje. Prema njegovim riječima, surova stvarnost bila je

takva da „onih petnaestak dana zanosa koji su zahvatili narod i

sve nas trebalo je skupo platiti.“181 Nakon zračnih napada,

pješaštvo je istovremeno napredovalo prema Bujama, Umagu,

Buzetu i Rijeci, svi ciljevi su ostvareni osim napada na Rijeku

i Kastav koji je na Grobničkom polju spriječio Sušačko-

kastavski odred. Već sljedećeg dana njemačke jedinice

ostvarile su postavljene ciljeve, Oprtalj i Livade na rijeci

Mirni zajedno s Novigradom, a na istoku je razbijen Sušačko-

kastavski odred i odbačen odred Učka sa položaja Opatija-

Veprinac. Njemačke su snage tako zatvorile liniju od zapada

prema istoku, te razbili Sušačko-kastavski odred koji je trebao

istarskim partizanima osigurati povlačenje preko Učke.

Partizanske jedinice srednje i južne Istre ostale su odsječene

i ostavljene na nemilost njemačkoj vojsci. Budući da su

njemačke jedinice u samo 2 dana uspjele ostvariti svoje

ciljeve, vijesti o stvarnom stanju prekasno su stizale u

istarski Operativni štab. Povlačenje jedinica prema Lupoglavu

izvršeno je tek u noći 2. na 3. listopada, a bez poznavanja

prave situacije i njemačke blokade svih izlaza, 4. listopada

predviđen je prijevoz jedinica prema Žejanskoj šumi i dalje

prema Kastavštini i Gorskom kotaru. Međutim, štab nije znao da

je taj put već odsječen, te su se partizanske jedinice našle u

njemačkom obruču u Žejanskoj šumi, gdje su potpuno razbijene i

samo su rijetki partizani stigli do Gorskog kotara. Za razliku

od nesretnih vojnika, partizansko vodstvo gotovo je u

potpunosti spašeno, a Dušan Diminić koji je bio na mjestu181 ibid. 151.

61

događaja to pripisuje Toni Rasporu, španjolskom veteranu koji

je dobro poznavao lokalno područje i vodio partizane

mimoilazeći se sa njemačkim snagama182. U Gerovu su naišli na

sklonište komesara Operativnog štaba za Gorski kotar, Josipa

Gržetića, koji im je rekao da tuda Nijemci ne prolaze, te su se

na tom mjestu zadržali nekoliko dana.

Nakon završetka druge etape njemačkog prodora, odsijecanja

svih puteva za povlačenje partizanskih jedinica, započela je

treća etapa – čišćenje. Nijemci su krenuli sa sjevera prema

jugu ubijajući partizanske vojnike i civilne simpatizere,

paleći sela, a nije se štedilo niti fašiste koji su odbili

sudjelovati u pokoljima. Većina zločina odvijala se uz pomoć i

prokazivanje talijanskih fašista, od kojih je najokrutniji bio

spomenuti Luigi Papo, koji će nakon rata napisati brojne knjige

o partizanskim zločinima, zaboravljajući fašističke. U

desetodnevnoj akciji čišćenja poginulo je 2 500 - 3 000 Istrana

i oko 4 700 je deportirano, a do kraja rata broj će se popeti i

do 5 000 mrtvih (po podacima odjela za ratnu štetu ONOI, 5802

poginulih) i još više deportiranih183. Nakon akcije čišćenja,

njemačka vojska prepustiti će Istru na nemilost svojih

kolaboracionista, talijanskih fašista, koji su tražili odmazdu

za stradale u Narodnom ustanku.

3. Fašistička odmazda Nakon brzog sloma partizanskih jedinica i njemačke okupacije

Istre, započela je akcija čišćenja pokrajine od partizanskih

jedinica i samog pokreta. Hitlerova zapovijed dana feldmaršalu

182 ibid. 153.183 Scotti, Krik iz fojbe, 89., Žrtve rata na području Istre, DAP, ONOI, k: 631

62

Rommelu bila je jasna: potpuno očistiti regiju od slavensko-

komunističkog pokreta, te da se strijeljaju svi koji pruže

otpor, neovisno o nacionalnosti184. Njemačka je vojska, uz pomoć

fašističkih kolaboracionista, počela iz osvojenih gradova

kretati u akcije čišćenja po okolnim selima. Iako je dio

partizanskih jedinica ubijen, akcije čišćenja za vrijeme

desetodnevnog osvajanja, a posebice one nakon toga koje su

provodili Talijani, svele su se na ubijanje civila sa ciljem da

se zastraši narod i spriječi ljude da se priključuju

partizanima. To im je u samom početku i uspjelo. Nakon

višednevnih akcija čišćenja, većina njemačkih trupa povukla se

sa poluotoka, ostavivši manje garnizone, a pravu vlast imali su

još jednom talijanski fašisti. Oni su počinili stravične

zločine protiv civilnog stanovništva, a najveći od njih još je

i danas urezan u svijest Istrana.

Radi se o selu Lipa gdje je 30. travnja 1944. ubijeno

cjelokupno stanovništvo koje se tamo zateklo185. Ne zna se da li

je motiv bila odmazda za pogubljenja u Narodnom ustanku ili

osobna osveta odbačenog člana sela, fašističkog oficira

Celigoja186. No, činjenica je da je stravični zločin u Lipi

počinjen planski i da je imao velik utjecaj na istarsku

javnost. Talijanski garnizon iz Rupe pozvao je Nijemce u pomoć,

te su oni upali u selo, strijeljali većinu stanovništva, a

ostale su strpali u jednu kuću koju su zatim zapalili uz gotovo

svaku drugu u selu. Stradalo je između 256187 i 269188 ljudi,

184 Mikolić, Istra, 134.185 Dukovski, Rati i mir, 136.186 DAP, ONOI, k: 10187 Dukovski, Rati i mir, 137.188 Scotti, Krik iz fojbe, 94.

63

iako tamošnja stanovnica i kustosica muzeja, kćer jedne od

preživjelih, tvrdi da je vlastitim istraživanjem ustanovila da

na originalnom popisu stradalih nedostaje nekoliko osoba, čime

se broj penje na preko 270 poginulih. O zvjerstvu njemačkih

vojnika govori i činjenica da su zaklali tri djevojčice stare

nekoliko mjeseci, a pukom srećom pokolj je preživjela samo

jedna ili dvije osobe, te nekoliko desetaka stanovnika koji su

otišli u partizanske jedinice ili su se zbog posla nalazili

izvan sela. Ovaj zločin, suprotno očekivanom zastrašivanju

naroda, samo je dodatno potpirio mržnju prema fašistima, te su

ljudi počeli još više pomagati partizane u njihovoj borbi, a

nemali broj Istrana se zbog odmazde i sam priključio

partizanima.

Iako je zločin u Lipi najveći, sličnih je zločina sa manjim

brojem poginulih (uglavnom do 50-ak) bilo diljem Istre. Ubijali

su svakoga koga bi zatekli izvan kuće, u polju ili na cesti, a

zatim bi slijedilo pljačkanje po seoskim kućama te obavezno

paljenje nekoliko istih. Tako su temeljitim i neočekivanim

pregledima terena uspjeli uhvatiti i ubiti nekoliko istaknutih

članova NOP-a kao što su Augusto Ferri, Pino Budicin,

predsjednik Okružnog NOO za Istru Joakim Rakovac, kurir I. čete

Pepi Šuster – Miha, partizanski liječnik dr. Angelo Coatta,

tajnik NOO Kanfanar Ivan Jelenić i mnogi drugi189. Petstotinjak

fašista bačenih u fojbe u rujnu 1943., Nijemci sa

kolaboracionistima deseterostruko su osvetili, bez velikog

broja deportiranih. Svi ovi podaci potvrđuju nazivanje Istre,

još iz međuratnog doba, najfašističkijom talijanskom

189 Dukovski, Rati i mir, 138-139.64

pokrajinom, a rastuća mržnja ugnjetavanog stanovništva uvelike

je pomogla uspjehu slabašnog i neorganiziranog istarskog NOP-a.

4. Reorganizacija istarskog NOP-a Nakon uspješnog bijega istarskog vodstva NOP-a iz njemačkog

obruča, imperativ je bio što prije reorganizirati partizansku

vojsku i pokušati povratiti Narodnu vlast u nanovo okupiranim

teritorijima. Dušan Diminić iznosi svoja razmišljanja o tome

kako partizanska vojska nije bila prava vojska jer vojsku čini

iskusan vojnik, dobra organizacija, moderno naoružanje i

iskusan zapovjedni kadar190. Po njegovim riječima, partizani su

se samo igrali prave vojske, o čemu svjedoči i skoro osvajanje

cijele Dalmacije osim Visa u kratkom roku od strane Nijemaca.

On zaključuje da je NOV bila spremna samo za partizansku borbu,

te bi se trebala tome i vratiti, umjesto novih pokušaja

uspostave vlasti na velikim teritorijima, za što ne postoji ni

kadar ni oprema. Ubrzo nakon bijega iz Istre, dio kadra zajedno

s Diminićem, vraća se u Istru, te počinje novo poglavlje u radu

istarskog NOP-a. Po Diminićevim bilješkama, imali su osjećaj da

počinju ispočetka, kao 1941. Budući da je stanovništvo izgubilo

dio povjerenja u NOP, počeli su obilaziti sela i objašnjavati

svoj neuspjeh i planove za daljnju borbu, te polako skupljati

stanovništvo koje je voljno pomoći.

Već 13. listopada, samo nekoliko dana od njemačke akcije

čišćenja, osnovane su nove jedinice sastavljene od malog broja

boraca sa ciljem da provode gerilski, partizanski, način

ratovanja za koji se smatralo da je jedini mogući oblik

190 Diminić, Sjećanja, 154.65

djelovanja pod njemačkom okupacijom191. Osnovano je 13 četa, a

svaka od njih je imala 10-20 vojnika, od kojih je trećina bila

raspoređena na sjeveroistoku Istre zbog ometanja prometa na

važnim cestama Rijeka-Trst, Rijeka-Ljubljana i Rijeka-Pula192.

Ova odluka bila je dvosjekli mač, iz razloga što se određen

broj rukovodioca NOP-a nije slagao sa osnivanjem novih vojnih

jedinica. Za razliku od Dalmacije i Gorskog kotara, gdje su

veći oružani sukobi bili vrlo učestali, u Istri nije bilo

gotovo nikakvih borbi, pa sami vojnici i rukovodioci nisu imali

nikakvog iskustva. Iz tog razloga, neki rukovodioci, posebno na

najteže pogođenim područjima poput Labinštine, s nepovjerenjem

su se odnosili prema vojnom vrhu i krivili su njih za poraz.

Takvi rukovodioci smatrali su da treba vršiti propagandu i

„liječiti narod“ koji je izgubio povjerenje u NOP193. Ostatak

rukovodstva, koji nije izgubio vjeru, smatrao je da je nužno da

se naoružani partizani što prije opet pojave u narodu da pokažu

da nije sve propalo i da se jedino borbom može ostvariti

sloboda, što je bio vrlo uspješan propagandni potez koji je

ubrzo razbio malodušnost naroda uzrokovano brzim porazom.

Sljedeći veći sastanak Partijskog rukovodstva održan je kod

sela Brgudac na Ćićariji 26. i 27. listopada, a na njemu su

bili prisutni pojedini članovi Partijskog rukovodstva, vodstva

SKOJ194-a, NOO-a i Operativnog štaba : Silvo Milenić, Ljubo

Drndić, Dušan Diminić, Josip Matas, Milka MIlenić, Vlado

Juričić, Božo Kalčić, Ante Cerovac, Vence Mihić i Gašo

191 ibid. 157.192 Giron, Zapadna Hrvatska, 228-230.193 Diminić, Sjećanja, 158.194 Savez komunističke omladine Jugoslavije

66

Gašparović195. Na tom sastanku raspravljalo se o razlozima

neuspjeha, a zaključci su sljedeći: opći strateški plan je bio

neispravan, neprijatelj je podcijenjen tako da je obrana

najosjetljivijeg područja prepušteno samo jednom tršćanskom

bataljunu, naređeno je povlačenje pojedinih bataljuna koji su

mogli pružiti otpor, na sastanke Operativnog štaba nisu bili

pozivani oficiri koji su dobro poznavali teren, štab je

napustio svoje mjesto prije dolaska Nijemaca što je ogorčilo

narod, nije se vodila briga oko zatvorenika, nitko iz štaba se

unutar 15 dana nakon povlačenja nije vratio u Istru, Ličani su

pljačkali istarske partizane i drugi196. Budući da su pojedini

odbornici označeni kao nesposobni zbog svoje uloge u njemačkom

napadu, predložen je novi kadar za Odbor. Bivši odbornici koji

više nisu bili u planu za tu dužnost bili su: Vjekoslav

Stranić, Marija Kopitar (uhićena i odvedena u logor), Petar

Burić (pobjegao za vrijeme njemačkog napada), Josip Daus

(prešao u vojne partizanske jedinice i ubrzo poginuo), Ivan

Červar, Pino Budicin, te Josip Cetina, posebni razlozi nisu

navedeni, a razlozi u zagradama za pojedine članove otkriveni

su u kasnijim dokumentima197. Na sljedećem sastanku, 7.

studenog, već se raspravljalo o namjerama i planovima za

daljnju borbu, između ostalog o organizaciji vojske i bazama,

logistici, ali i boljom suradnjom štaba i rukovodstva, te stavu

o Nijemcima i narodnim neprijateljima. Naime, nakon njemačkog

napada koji je raspršio partizanske jedinice, neke manje grupe

vojnika odale su se banditizmu pljačkajući narod istovremeno se

195 Mikolić, Istra, 141.196 ibid. 141-143.197 ibid. 170.

67

izdajući za partizane. Vođa jedne takve grupe uhićen je i

strijeljan, a letci o tom događaju podijeljeni su na terenu, te

je banditizam prestao198.

5. Osnivanje Oblasnog komiteta KPH za Istru i Oblasnog NOO

za IstruNakon teškog poraza na vojnom i političkom planu,

Komunistička partija Istre održala je hitan sastanak na kojem

se raspravljalo o nužnim pitanjima za daljnju borbu protiv

okupatora. 10. prosinca raspravljalo se o zadacima borbe,

odnosu prema Badogliovoj vladi i domaćim Talijanima, o problemu

tiska, učenja hrvatskog jezika, školstvu, sektašenjima,

svećenstvu, stvaranju čvrste partijske organizacije i odnosu

prema PCI199. Cjelokupnu partijsku strukturu i dalje je činilo

samo 85 članova, 36 kandidata i 13 simpatizerskih skupina sa

samo 75 članova, a problem nedostatka kadra nije još dugo

riješen200. Kao temeljni problem partijske organizacije označeno

je nepostojanje partijskih ćelija, nedovoljna idejna

izgrađenost članova, te nedostatak iskusnog kadra i slaba

organizacija kotarskih komiteta koji su previše samovoljni.

Posebno je razmatran odnos prema članovima PCI, a njezin glavni

predstavnik u Trstu bio je Vincenzo Gigante – Ugo. Talijani su

smatrali da se NOP ne bi trebao voditi bez neposredne

konzultacije sa PCI u Trstu iz razloga što je Istra još uvijek

talijanski državni teritorij. Sam Gigante obrazložio je svoje

stajalište činjenicom da Istra nema razvijenih gradskih

središta i nema brojnu radničku klasu, pa je stoga proleterska

198 Diminić, Sjećanja, 161.199 ibid. 161.200 ibid.161-162., Mikolić, Istra, 205.

68

revolucija teško ostvariva u Istri čime se pripajanje Istre

Jugoslaviji ne smatra progresivnom i opravdanom odlukom201. No

ipak, Gigante to pitanje ostavlja za kraj rata, za razliku od

hrvatskog vodstva NOP-a koje pripajanje Istre Jugoslaviji vide

kao gotov čin i jedini način održavanja i uspjeha pokreta. Na

putu u Istru, da pomognu partijsku organizaciju i sam NOP, bili

su i delegati OK KPH, te trojica delegata CK KPH: Marko

Belinić, Mladen Iveković i Bogdan Oreščanin. I u ovom slučaju

vidi se neorganiziranost i nepovezanost partijskih struktura u

Hrvatskoj, naime, njih trojica na put su krenula tek 13.

prosinca ne znajući da su Istrani već tri dana ranije održali

partijsko savjetovanje202. Potonja dvojica su zbog nepoznavanja

situacije u Istri već kod Kastva odustala od daljnjeg

putovanja, a Belinić je nastavio put prema Operativnom štabu da

se sastane sa bilo kim iz partijskog vodstva Istre. Njegova

upornost urodila je plodom kada je na sljedećem savjetovanju u

Račicama, 24. i 25. prosinca 1943. godine, uz prisutnost 40-ak

članova KPH osnovan Oblasni komitet KPH za Istru i Hrvatsko

primorje203. Ova je odluka imala velik značaj za daljnji razvoj

NOP-a, ali bile su vidljive nesuglasice između vojske i

partije. Zbog toga je donesena odluka o bliskoj suradnji vojske

i partije, ali bez mogućnosti da se vojska nametne partiji.

Formirana su i tri okružna komiteta: Pula, Pazin i Buzet, a sam

grad Pula je imao poseban status zato što je u njoj hrvatsko

stanovništvo sačinjavalo samo 25% populacije204. U novoosnovani

Oblasni komitet ušli su: Mate Kršul kao sekretar, Andrija Tus

201 Diminić, Sjećanja, 164.202 Mikolić, Istra, 202.203 ibid. 203.204 ibid. 204.

69

kao organizacioni sekretar, Silvo Milenić i Mladen Glažar iz

Hrvatskog primorja, te Dina Zlatić, Josip Matas, Ljubo Drndić i

Dušan Diminić iz Istre. Iako se pazilo da komitet ima jednak

broj članova iz Istre i Hrvatskog primorja, sve najvažnije

funkcije pripale su potonjima. Već 29. prosinca, također u

Račicama, osnovan je i Oblasni komitet SKOJ-a za Istru, a

budući da su mladi prednjačili u NOP-u, to je stvorilo temelje

za masovnu organizaciju mladih USAOH-a, kao i za organizaciju

žena u AFŽ. Skojevska se organizacija vrlo sporo razvijala, o

čemu svjedoči i velik razmak od osnivanja Oblasnog komiteta 29.

prosinca, do prvog konstituirajućeg sastanka tek 26. veljače

1944. godine205. Tada je za sekretara izabran Ljubo Drndić, a

odbor je ušao i jedan od najistaknutijih talijanskih partizana,

Giorgio Sestan iz pazinske komande. I nakon formiranja

skojevske organizacije, broj iskusnih rukovodioca bio je vrlo

malen, pa se posegnulo za jednim od kratkotrajnih rješenja tog

problema. Naime, iz kotarskih je komiteta povučen iskusan kadar

u okružne komitete, ostavivši niže komitete bez kadra dok se iz

masa ne nađu pogodni ljudi da popune praznine. Već početkom

1944. godine, broj članova KPH Istre porastao je za više od

100%, te je iznosio 249 članova206. Nedostatak kadra osjećao se

i u okrugu Hrvatsko primorje. On je isprva popunjen dijelom

omladine iz USAOH, a već nakon 3 mjeseca organizacija je imala

479 članova, te je dio kadra mogao biti upućen u niže jedinice

ili nazad u USAOH. I OK KPH je doživio brzi rast početkom

1944. godine, te je sa nedostatka kadra u prosincu 1943.

205 ibid. 210. 206 Giron, Zapadna Hrvatska, 335.

70

dospio do 329 članova i 31 kandidata u svibnju 1944207. Budući

da je KPH de facto stvarala NOP, reorganizacija i učvršćivanje

partije za posljedicu je imala i konsolidaciju samog pokreta i

vojske, te se ubrzo moglo početi planirati pružanje jačeg

otpora njemačkim i fašističkim jedinicama.

Nakon što je krajem 1944. godine konsolidirana

organizacija KPH u Istri i Hrvatskom primorju, moglo se

okrenuti na reorganizaciju kratkotrajnom i neuspješnog

Pokrajinskog NOO-a. Zbog njemačke okupacije samo 5 dana nakon

njegova osnivanja, PNOO nije uspio provesti nikakve planove u

djelo, te se nije više nikada sastao u svojoj originalnoj

postavi. Zbog toga je 12. i 13. prosinca održana sjednica na

kojoj su proveli administrativno-teritorijalnu podjelu na 3

okruga, te osnovali 7 odsjeka Odbora od kojih je 5 bilo bez

ikakve zadaće, te su postojali samo „na papiru“208. Da bi se

poboljšala komunikacija, jedan od najvećih problema za

njemačkog napada, pojedini su odbornici bili zaduženi za

terenski rad i obilazak nižih NOO-a. Zanimljivo je primijetiti

da je Bujština ostala bez ijednog NOO-a, dok su ih neki

udaljeniji dijelovi Istre imali i više od 20. Ova činjenica

samo potvrđuje nemogućnost brzog oporavka NOP-a i veliku

uspješnost njemačkog udara, a Bujski NOP je ostao zakinut iz

razloga što su u tom okrugu bile koncentrirane velike njemačke

i talijanske snage. I takav reorganizirani odbor još je uvijek

imao problema sa nedostatkom iskusnog kadra, što je bio i

razlog zašto njegovi odsjeci nisu djelovali, te su se odbornici

odlučili na još jednu u nizu kratkotrajnih reorganizacija, no207 ibid. 322-323. 208 Mikolić, Istra, 174-176.

71

ovoga puta nije bilo riječ o privremenoj improvizaciji već

stvaranju dugotrajne i uspješne strukture narodne vlasti.

Oblasni narodnooslobodilački odbor za Istru sastao se, prvi

puta pod tim imenom, 23. siječnja 1944. godine. Na ovom

sastanku izvršena je još jedna reorganizacija članstava i uloga

pojedinih odbornika, a Oleg Mandić je te česte čistke i

promjene opravdano komentirao kao negativne iz razloga što se

odbornici od sastanka do sastanka ne stignu upoznati sa

mogućnostima i potrebama svog resora, a onda bivaju

premješteni209. ONOO je konstituiran u sljedećem sastavu, u

kojem će uz manje promjene djelovati do kraja rata: Joakim

Rakovac (predsjednik), Ante Cerovac (tajnik), Dušan Diminić,

Božo Kalčić, Anton Mauša, Ćiro Raner, Teodor Hreljanović, Josip

Cetina, te Ivan Motika210. Iz činjenice da se Almi Pikunić

morala ispitati podobnost za članstvo u ONOO-u, te da je Ante

Krajcar poslan u NOV na dokazivanje lojalnosti jer je otkriveno

da je služio vojsku kao talijanski dočasnik, vidimo da je KPH

ovladala NOP-om, te je članstvo u partiji postalo nužno za

članstvo u NOO-ima. Na sastanku je učinjen velik pomak u

teritorijalnoj organizaciji, te su pojedini kotarevi dobili i

dvostruko više općinskih i seoskih NOO-a, a kotar Čepić je

primjerice sa nijednog općinskog i 11 seoskih narastao na 1

općinski i 52 seoska odbora211. No, iako je učinjen vidljiv

pomak nabolje, stvarna situacija komentirana na sastanku

govorila je da ni stari ni novoformirani odbori ne mogu tako

brzo postati učinkoviti. Iznesen je komentar da pojedini

209 Petar Strčić, „Referat dra Olega Mandića ZAVNOH-u o putovanju Istrom (napočetku 1944.)“, Historijski zbornik XXI-XXII (1968.): 446.210 Diminić, Sjećanja, 171.211 Mikolić, Istra, 179.

72

politički radnici osnivaju odbore, a da ni sami ne znaju koja

je njihova dužnost niti koja je njihova uloga u NOP-u, te da

pojedini radnici rade linijom manjeg otpora i osnivaju odbore

samo daleko od neprijatelja gdje su oni i manje potrebni212. U

popisu članova vidljiva je već spominjana marginalizacija

talijanskih partizana i antifašista, jer su bivši članovi (iako

nisu imali nikakvu posebnu funkciju u odboru) Pino Budicin i

Aldo Negri, isključeni iz ONOO-a. Iako je Budicin već u veljači

i poginuo, Negri, koji je bio i predstavnik talijanske manjine

u ZAVNOH-u, kasnije je ponovno uključen uz Alda Rismonda iako

je i on uskoro poginuo. Jaz između talijanskog i hrvatskog

kadra u NOP-u bila je izgleda nepremostiva prepreka na kojoj

niti ONOO nije poradio koliko je trebao iako je hrvatsko

vodstvo shvatilo da bez pomoći talijanskih partizana neće biti

moguće niti ujediniti Istru sa Hrvatskom.

U to je vrijeme postojao i plan spajanja Hrvatskog

primorja sa Istrom u kojem bi Primorje činilo četvrti istarski

okrug. Razlozi sa istarske strane bili su povezivanje Istre sa

ostatkom Hrvatske preko Primorja i Gorskog kotara, te

rješavanje problema manjka iskusnog kadra u istarskom NOP-u.

Primorci, s druge strane, kao razlog su naveli činjenicu da se

Istrani ne osjećaju Jugoslavenima već su navikli na svoju

historijsku osebujnost, a ta se razlika mora spajanjem dvaju

okruga što prije izbrisati. Oleg Mandić u svojem referatu

iznosi mišljenje da je okrug Hrvatsko primorje imalo skrivene

namjere korištenja svog kadra u Istri čime Istrani nikada ne bi

razvili vlastitu političku liniju i ne bi postali ravnopravan

212 ibid. 180.73

faktor ostatku hrvatskog naroda, već bi im cjelokupan NOP bio

nametnut iz vodstva Hrvatskog primorja213. To dokazuje da je

postojao pokušaj spajanja Istre i Primorja u jedinstvenu

administrativnu jedinicu, no do toga nije došlo zbog

oportunizma primorskog kadra i viđenja Istrana kao

talijaniziranih i nepovjerljivih ljudi. Nakon osnutka, Oblasni

NOO nije imao stalno sjedište, već se često selio zbog pokušaja

Nijemaca da uhvate njegove članove ili ih ubiju. Zbog toga su

njegovi članovi zaduženi za pojedine odsjeke bili često

udaljeni jedni od drugih zbog čega je ONOO često bio neaktivan

ili minimalno aktivan. Zbog sve učestalijih i sve većih

njemačkih napada, rad Odbora sveden je na što manji broj

članova koji su djelovali samostalno. No, i takav smanjen

politički rad bio je od izrazito velike važnosti u narodu jer

su odbornici često putovali od odbora do odbora i ulijevali

nadu u uspjeh NOP-a. S obzirom da NOO-i do jeseni 1944. još

uvijek nisu bili u mogućnosti da se razviju kao vlast, zbog

njemačke okupacije kompletne Istre, OK KPH je predložio, a ONOO

28. rujna potvrdio ponovnu reorganizaciju okružnih NOO-a.

Ukinuti su pazinski i buzetski okružni NOO-i, a uz postojeći

pulski formirani su OkNOO Poreč i Rijeka214. Prilikom čestih

reorganizacija vodilo se računa o međusobnom povezivanju

pojedinih nižih odbora i povezivanju istih sa kotarskim

odborima, da bi se osigurala logistika i komunikacija, te

održala struktura i aktivnost NOP-a. Česte reorganizacije,

prema tome, imale su velik značaj u očuvanju i uspješnosti NOP-

a kojeg njemačke i talijanske snage nikako nisu mogle

213 Strčić, „Referat“, 437-438.214 Mikolić, Istra, 196-197.

74

iskorijeniti iako im se to isprva činilo lakom zadaćom.

Pripadnici i vojnici NOP-a bili su majstori prilagodbe

prilikama i djelovanjima okupatora, te su uz pomoć lokalnog

stanovništva uspijevali prebroditi i najteže prilike.

Administrativno-teritorijalna organizacija donesena 28. rujna

potrajala je sve do ožujka 1945. kada su okružni NOO-i potpuno

ukinuti.

6. Uspon istarskog NOP-a i kraj rata Vojni i politički uspjesi, za vrijeme izrazito teške

situacije pod njemačkom okupacijom, do sredine 1944, godine

promakli su NOP u najutjecajniju antifašističku struju u Istri.

U srpnju je osnovan novi Okružni NOO Rijeka, krajem mjeseca

osnovan je i Oblasni odbor AFŽ-a. Za razliku od manje od

stotine članova KPH početkom godine, do sredine 1944. u Istri

je djelovalo 797 njenih članova i više od 1100 simpatizera, a u

obavljanju zadataka i ciljeva NOP-a, bez vojnih jedinica,

sudjelovalo je oko 37 500 stanovnika Istre215. Osnovane su i

organizacije Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte u kojoj je

bio i Privremeni odbor Talijanske unije za Istru i Rijeku kao

rukovodstvo Talijana Istre i Rijeka u NOP-u. Iako je ovo bio

dobar potez, nije se pokazao osobito učinkovitim u privlačenju

talijanskog građanstva NOP-u i suzbijanju utjecaja talijanskih

NOO-a (CLN – Comitato di Liberazione Nazionale). Tim su činom

pripadnici NOP-a formalno osigurali uključenost talijanskih

antifašista u JNOF-u. Nesuglasice su, osim sa Talijanima,

nastojali izgladiti i sa narodnjacima. Oni su podržavali

istarski NOP, no nisu to htjeli javno objaviti i priječi na

215 Giron, Zapadna Hrvatska, 403.75

partizanski teritorija da ne postanu puke marionete KPH. No,

ipak su dobili najviše mjesta u novoosnovanom Izvršnom odboru

Oblasnog odbora JNOF, iako su pravu vlast imali članovi KPH. U

odbor osnovan 9. rujna 1944. ušli su: Ante Mandić, član

predsjedništva AVNOJ-a i ZAVNOH-a kao predsjednik, Domenico

Segalla, prestavnik talijanske unije kao potpredsjednik, Dušan

Diminić kao tajnik, Franjo Rupena blagajnik, te Ante Modrušan,

Joakim Rakovac, Ante Cerovac, Ivan Motika, Miro Gradišnik,

Silvo Milenić, Ante Drndić, Berto Črnja, Dina Zlatić, Nino

Franchi, Ferdinand Šenk i Nini Kordić kao članovi. Osnivanjem

odbora JNOF-a, koji djeluju kao općepolitički organi, stvorena

je mogućnost da NOO-i preuzmu funkcije organa vlasti Federalne

Države Hrvatske. Međutim, postojala su dva problema kod

realizacije tog nauma. Prvi razlog bilo je nepostojanje stalnog

partizanskog teritorija, a drugi, specifičan za Istru i

Primorje, bilo je slabo poznavanje hrvatskog jezika i

nedostatak kadra iskusnog u upravnim i sudskim poslovima. Iz

tog razloga organiziran je rad u velikom broju škola, kao i

tečajevi hrvatskog jezika diljem Istre216. Nakon ovih uspjeha,

istarski NOP je zapao u krizu, prvenstveno zbog toga što

zapadni saveznici i Bonomijeva vlada nisu priznali odluke

ZAVNOH-a o uspostavljanju NOO-a kao organa vlasti, a isto

stajalište imali su i CLNAI i CLNVG (talijanski NOO-i za

sjevernu Italiju i Julijsku Krajinu). Talijani su poticali i

pokret za autonomiju Istre, čime su došli u sukob sa NOP-om, a

niti osnivanje Talijanske unije nije urodilo plodom. Ovi

vanjski faktori, potpomognuti unutarnjim poput nedostatka

iskusnog upravnog kadra i pogibijom Joakima Rakovca u siječnju216 ibid. 406.

76

1945., prouzročili su krizu NOP-a zbog koje se NOO-i nisu

uspjeli razviti u prave organe vlasti217. Zbog slabosti i

nedostatka kadra, oblasna rukovodstva prebačena su na Olib,

gdje su popunjena kadrom iz Primorja, a Uroš Jakša postao je

novi predsjednik ONOOI. Nakon imenovanja predsjednika i popune

kadra, ONOO je prebačen na Lošinj, a zatim na Cres odakle se

vratio u Istru tek 27. travnja 1945. godine, nakon oslobođenja

ovih otoka218.

7. Njemačka okupacija Lošinja Stanovnici Lošinja, koji su okupirale prvo četničke, a zatim

i partizanske snage u kratkom roku, bili su vrlo nezadovoljni

narodnom vlašću. Osnovnih potrepština nije bilo, a partizani su

uzrokovali i propast gotovo svih obrta i tvorničkih

postrojenja. No, i uz nezadovoljno stanovništvo, NOO je

funkcionirao i dalje iako je bio relativno izoliran od zbivanja

u Istri i ostatku Primorja. No, stanovništvo se i u tako teškoj

situaciji bojalo samo jednog – Nijemaca. Vijesti o brzoj i

moćnoj njemačkoj vojsci stizale su iz Istre, kao i vijesti o

stravičnim zločinima koji su zatim počinjeni u akcijama

čišćenja. Njemačke su mornaričke snage, pod zapovjedništvom

admirala Joachima Lietzmana, provele temeljite pripreme za

desant na otoke Krk, Cres i Lošinj koje su trajale oko mjesec

dana. U samim počecima priprema, već od 9. listopada,

zrakoplovstvo je bombardiralo Punat, Rab i Starigrad, gdje su

oštećena ili potopljena partizanska plovila i Novi, da prekinu

vezu Gorskog kotara i obale, te spriječe slanje pojačanja koja

217 ibid. 412.218 ibid 412.

77

bi ugrozila desant219. Za sami desant organizirano je više

odreda vojnika, po jedna za Krk i Cres, te čak tri za Lošinj

zbog dobre utvrđenosti otoka. Gomilanje njemačkih trupa i

plovila u Kraljevici, Lovranu i Puli nije prošlo neopaženo. Dan

prije desanta, 12. studenog, borci s Krka evakuirani su na Rab,

a trojica kurira poslana su i na otoke Cres i Lošinj da upozore

komande mjesta o skorom napadu. Međutim, fatalna greška kurira

ostavila je cresko-lošinjske partizane na nemilost njemačkih

trupa. Naime, kuriri su se na vrijeme iskrcali u luci Merag na

Cresu, no tamo su se opustili i previše pili, te su u grad Cres

stigli tek sljedećeg dana220. No, i Nijemci su stigli toga jutra

na otok te su strijeljali uhvaćene kurire, a evakuaciju je

odbor pokušao na brzinu obaviti, međutim samo se mali broj

boraca spasio. Uhićeni odbornici prebačeni su u čuveni

tršćanski zatvor Coroneo, gdje je većina strijeljana.

Desant na Lošinj također se odvijao 13. studenog u jutarnjim

satima, nakon zračnog bombardiranja tvrđave Tovar prethodnog

dana. Stanje partizanskih jedinica bilo je poražavajuće, po

procjenama bilo je samo 60-ak naoružanih partizana na cijelom

otoku sredinom listopada221. Njemačke snage, sa oko 1500222

vojnika i brojnim naoružanim čamcima i lovcima na torpeda bez

ikakvih su problema svladali manje od stotine partizana. Iako

ova brojka zvuči pretjerano, ako uzmemo u obzir da je tijekom

oslobađanja otoka u travnju 1945. na Cresu i Lošinju bilo

ukupno 1300 Nijemaca223, ta brojka nije daleko od istine.

Partizani su sa Tovara pokušali gađati njemačka plovila koja su219ibid. 225.220 Mahmud Konjhodžić, „Zapisi sa sedam otoka,“ Otočki ljetopis 1 (1973.): 32.221 ACLP, Periodo bellico, f:1222 Konjhodžić, „Zapisi,“ 44.

78

ulazila u lošinjsku luku, no budući da su Talijani tijekom svog

bijega uništili nišanske sprave, u tome nisu imali puno

uspjeha. U kratkoj i uspješnoj akciji Nijemci su uspostavili

kontrolu nad Krkom, Cresom i Lošinjem.

Budući da je krčki kontingent partizana na vrijeme pobjegao,

a nije ni bilo izdajstava od strane fašista, na tom otoku nitko

nije stradao. No, partizani NOP-a nisu tako dobro prošli na

cresko-lošinjskom području. Nakon ubijenih kurira i partizana

koji su pokušali brodicama pobjeći prema Krku, na Lošinju su

fašisti prokazali neke odbornike i partizanske borce, a njih

oko 150 sa Lošinja i Cresa je zatvoreno u gradsku ribarnicu.

Kao što je to bio čest slučaj i u Istri, njemački su vojnici

izabrali 29 zarobljenika, među kojima i Matu Vidulića, idejnog

začetnika otpora na Lošinju i Giovannija del Conte, talijanskog

antifašista, te ih odveli na strijeljanje. Od dvojice dječaka

koji su krišom promatrali egzekuciju, Ivan Keršulić je doznao

da su 27 boraca natjerali da iskopaju jame u kojima su pokopani

nakon strijeljanja, a Franjo Saganić i Josip Feretić uspjeli su

pobjeći224. Ostali zatvorenici odvučeni su preko Pule i Trsta u

njemačke koncentracijske logore gdje je većina i umrla. Kao i u

Istri, ovaj zločin nije spriječio malobrojnu partizansku

družinu na otocima da nastavi borbu protiv okupacijske sile.

Sve narodnooslobodilačke ustanove (komande mjesta, KNOO-i i

dr.) otoka Cresa i Lošinja prebačeni su na otok Olib, otočić

koji je zbog svog statusa slobodnog teritorija i prisutnosti

savezničke misije često izjednačavan sa Visom. Sa Oliba su,

223 Janez Tomšić, „Konačno oslobođenje ostrva Cresa i Lošinja,“ Otočki ljetopis 2(1975.): 135.224 Konjhodžić, „Zapisi,“ 45.

79

pomorskim putem, otočki odbori preko Krka i Raba bili povezani

sa rukovodstvom NOP-a za Hrvatsko primorje. O tome svjedoči i

jedan od političkih radnika u to doba, Vojno Kamalić225. On je

od jednog otočkog partizana zaposlenog u općini dobio valjane

legitimacije, tako da se mogao slobodno kretati na otoku, te

obilaziti odbornike i poticati njihov rad. O pokušajima

lošinjskih odbornika neposredno prije njemačke okupacije

svjedoči i poziv na upis u školu izdan 25. listopada, sa

trajanjem upisa do kraja mjeseca226. Anton Giron iznosi podatak

iz lista Corriere Istriano da su se upisi vršili od 30. listopada

do 17. studenoga, što je zbog njemačke okupacije 13. studenog

bilo moguće jedino za talijansku školu, no ne i za narodnu227.

Giron također iznosi podatak da su roditelji mogli birati u

koju će školu upisati svoju djecu, no u pozivu na upis jasno

stoji da će se u talijansku školu upisivati samo djeca

talijanske narodnosti, što de facto roditeljima nije ostavljalo

puno izbora. Prema podacima iz lista Corriere Istriano, za hrvatsku

školu se u Malom Lošinju odlučilo 114, a u Velom Lošinju samo

18 roditelja. Za talijansku školu opredijelilo se 94 roditelja

u Malom, a 112 roditelja u Velom lošinju, dok su u Osoru i

Nerezinama svi roditelji birali talijansku228. Ovi podaci govore

o činjenici da partizanska vlast nije u svojem kratkom

djelovanju uspjela potaknuti ljude da školuju svoju djecu na

hrvatskom jeziku, što potvrđuje puno veću stopu odnarođenosti

nego u Istri ili ostatku okruga Primorje, gdje je djelovao

velik broj narodnih škola. Odmah po okupaciji, njemačke su

225 ibid. 45.226 ACLP, Periodo bellico, f:1227 Giron, Zapadna Hrvatska, 245.228 ibid. 245.

80

snage izdale proglas o mobilizaciji narodu Cresa, a vrlo je

vjerojatno da se isto dogodilo i na ostalim otocima, koji je

potpisao SS-Gruppenführer Odilo Globočnik229. Budući da su se

stanovnici bojali Nijemaca više od svih ostalih vojski, sigurno

je da je mobilizacija u potpunosti podbacila. Nakon

stabilizacije njemačke vlasti, zapovjednik Lošinja, kapetan

Meyer, izdao je proglas narodu Lošinja u kojem se dopušta

ribolov do kilometra od obale, pa čak i noću, te u kojem stoji

da je pošta ponovno otvorena. No, pored ovih, za narod nadasve

pozitivnih i dugo očekivanih mjera, polovica proglasa odnosi se

i na prijetnju strijeljanjem svim građanima koji ne predaju sva

dobra „nezakonitog podrijetla,“ a pod tim se prvenstveno misli

na dobra koja su koristili partizani i njihovi simpatizeri230.

Tršćanski list Il Piccolo izvještava i o situaciji nakon njemačke

okupacije. Njegov istarski korespondent Manlio Granbassi, piše

o brzom normaliziranju života samo 6 dana nakon dolaska

Nijemaca, te o slavljeničkom ozračju u Malom Lošinju i

gostoljubivosti stanovništva prema njemačkim snagama231. Za

suzbijanje gladi uzrokovane partizanskim pljačkanjima, Nijemci

su, prema članku, odmah po dolasku osigurali živežne namirnice

za stanovništvo, no one su u stvari bile otete partizanima i

simpatizerima NOP-a. Iako je dio stanovništva sigurno bio

skloniji Nijemcima nego partizanima, ovaj opis je daleko od

istine i služi kao pronjemačka propaganda i uljepšavanje teškog

stanja na otoku.

229 ACLP, Periodo bellico, f:1230 ACLP, Periodo bellico, f:1231 Manlio Granbassi, „Arrivo a Lussinpiccolo,“ Le ultime notizie, 19. studenog 1943., 1.

81

Njemačke su snage pred kraj rata već bile izgubile svaku

nadu u njemačku pobjedu, te su i na Lošinju zabilježeni

slučajevi odlaska Nijemaca u partizane ili uzajamnom pomaganju

lošinjskom narodu. Dvojica njemačkih vojnika, Willy i Kraus,

odigrali su ključne uloge u spašavanju grada pred oslobođenje.

Naime, Willyja je lokalni pekar spasio od smrti kada su

otkrivene malverzacije sa racijama kruha, a za uzvrat se

pridružio partizanima i pred oslobođenje izvijestio

oslobodilačke snage o položajima, opremljenosti i brojnosti

Nijemaca232. Kraus, zadužen za miniranje i rušenje kompletne

obale u lošinjskoj luci, noć prije oslobođenja pokazao je

lokalnom mehaničaru Ivanu Keršuliću kako i gdje da prereže žice

koje su spajale mine i upaljač, time spasivši luku i okolne

kuće od rušenja, za što je Krausu dopušten siguran odlazak

kući233. Otok je, nakon nekoliko savezničkih pomorskih

operacija, konačno oslobođen 20. travnja 1945. godine gotovo

bez krvi, a osloboditelji su odmah preko Cresa nastavili put

prema Rijeci, koju su oslobodili 3. svibnja234.

V. Svakodnevni život stanovnika ratnog Lošinja

1. Sjećanja na talijansku vlast Sjećanja na život u vrijeme talijanske vladavine podijeljena

su. Nekoliko ljudi smatra da je život u to vrijeme bio bolji

nego onaj nakon kapitulacije Italije, pa čak i bolji nego u

današnje vrijeme unatoč fašističkom režimu. Neki spominju

prednosti talijanske vlasti, uglavnom u opskrbi, subvencijama i

232 Konjhodžić, „Zapisi,“ 46-47.233 ibid. 48-49.234 ibid. 49.

82

organizaciji, po čemu su Talijani u međuraću bili posebno

poznati. Iako je režim bio represivan, socijalni sustav u

državi bio je veoma razvijen i subvencionirao je gotovo sve

osnovne potrebe stanovništva (školstvo, vrtiće, racije hrane u

ratu), stoga ne čudi što većina ispitanika s lakoćom navodi

brojne pozitivne strane režima.

Maria Ban (Nerezine): Jedan normalan život, radilo se je.

Bilo je puno naroda odavdje, mještana je bilo puno i se

radilo. Radili su škverovi, ja sam rođena u Nerezine, radil

je škver, ljudi su plovili, žene su kopale i živilo se dosta

dobro. Do 1938. i onda je počelo zlo i sve manje posla,

ljudi su počeli onda sa barkama i otić, pomalo su nestali

brodovi. Nerezine je imalo, kada je bila Italija, 43 broda

koji su plovili najviše su iz Senja za Veneciju vozili drva.

Žene su doma radile kao poljoprivrednik. Imali su puno i

živjeli su od toga.

Francesco Fillinich (Mali Lošinj): Dok su bili Talijani,

ovde je bila zona franca u Lošinju. To bi bila slobodna

zona. Nisu se plaćali porezi, zapravo, porez se plaćao jedan

put u godini. I to sitnica[…] Za vreme rata su dolazili iz

Raba ovdje kupovat udice jer oni nisu imali. Ovdje su zvali,

tu je Italija. Onda su govorili:“Idemo u Italiju.“ Kako što

smo mi za vreme Jugoslavije išli kupovat u Trst. Oni su

dolazili ovdje jer je bilo svega, šta je bilo u Trst je bilo

i ovdje. I to je bilo sve jeftino. Na primjer, vino je bilo

okolo lire, kruh 50 centi, za jednu liru 10 jaja biš dobio.

Maria Anelich Stuparich (Sveti Jakov): […] Samo što za

vrijeme Italije je bila jedna stvar u redu po malim selima,

83

ja govorim o Svetom Jakovu jer u Lošinju nisam bila, oni su

imali organizaciju dobru. Jer Sveti Jakov je bio mali, onda

su doveli učitelja koji je bio i svećenik pa onda je on

služio i u školi i u crkvi. Gostioničar je imao i dućan,

pekara je imala prodavaonu za hrane. A poslije je sve to

išlo, su bila druga vremena. Ali su puno gledali, na

primjer, nije bilo ovuda nijednog sela da nije imao

učitelja, makar tako su oni sredili da bude učitelj-

svećenik, da imaju učitelja. Ali nije bilo nepismenih[…]

Jedino što je trgovina cvala i veze su bile fantastične za

vrijeme Italije. Ti si došal u dućan u jutro da oćeš kupiti

cipele. Dođeš kod prodavača kupit cipele:“A koji broj ti

imaš? 42. A ne, te nemam u skladištu, čekaj, čekaj, imam ali

žena zna gdje su. Dođi popodne pa će bit.“ Popodne si došal,

ma znaš otkud su došle cipele? Iz Trsta s avionom, jer su

imali vezu Trst-Pula-Lošinj-Zadar, svaki dan dva puta. Šta

god je trebalo, sve je došlo ili iz Zadra, ili iz pule, ili

iz Trsta. Pošta da ne govorim. To je funkcioniralo, ne kako

ovo sada. Po 5 dana donese pismo.

Vidljivo je da su stanovnici otoka Lošinja, kako oni iz

gradova, tako i sa sela, vidjeli određenu stabilnost i dobru

organizaciju talijanske vlasti. U teškom međuratnom razdoblju

Italija je, iako je vlast bila fašistička, imala bolju

povezanost otoka s kopnom nego u današnje vrijeme, besplatne

škole i vrtiće u kojima su djeca dobivala ručak i školski

pribor zahvaljujući sponzoru, Savojskoj dinastiji. Velik broj

stanovnika osjećao se Talijanima, iako su velikim brojem bili

84

potalijančeni Hrvati, pa je određen broj ljudi zadovoljnih tom

vlašću bio očekivan. Međutim, velika većina njih osudila je

brojne represalije, koje su, iako znatno bezbolnije nego u

Istri, ostavile dubok trag na stanovništvo naviklo na

austrijsku toleranciju. Stanovnici Lošinja, nažalost, pamte

veći broj negativnih strana ove vlasti iako su pojedine izjave

proturječne, najviše kad je riječ o zaposlenosti:

I.L. (Punta Križa): U ono vrijeme nije bio život zahtjevan

ko što je danas. Jer, zapravo, nezaposlenost nije ni

postajala onda.

Ines Lettich Vidović (Veli Lošinj): […] Živjelo se teško,

bilo je malo posla.

M.M. (Mali Lošinj): […] Bilo je puno nezaposlenih, ja znam

da moj otac 2-3 mjeseca je radio, onda 3-4 mjeseca doma,

nije bilo tako lako.

U ovom konkretnom primjeru vidljiva je vrlo velika razlika u

iskazima, ali po mjestu stanovanja možemo zaključiti da je

posrijedi razlika selo-grad, pored osobnih iskustava. Za

razliku od Istre, gdje je selo bilo najviše pogođeno u

međuratnom razdoblju dok se u gradovima dobro živjelo, iz ovih

iskaza vidljiva je obrnuta situacija na otoku. Stanovnici

gradova koji su ovisili o radu u industriji i ribarenju bili su

uglavnom nezaposleni zbog propasti istih, dok su na selima

ljudi živjeli od vlastite poljoprivredne proizvodnje koja je

ostala gotovo netaknuta u međuraću i ratnim zbivanjima. Osobna,

subjektivna iskustva u ovom konkretnom slučaju mogu proizaći i

85

iz stanja u obitelji npr. ako je u jednoj obitelji svaki član

imao posao, ispitaniku se može činiti da je posla bilo za

svakoga, što je još izraženije na selu gdje i oni nezaposleni

imaju obradive površine da na njima rade, a to u gradu nije

toliko čest slučaj. Slijedi nekoliko iskaza o lošim stranama

talijanske vlasti:

Franjo Fatuta (Cres): […] Ukinuli su hrvatski jezik. To je

osnovno, to je bilo štetno. A zarobili su, odma su stavili

u zatvor, učiteljice, neki fratar, neki pop, pokupili ih i

u Italiji na logor, a neki su to vidjeli, pa su pobjegli.

Tako da su ti ljudi bili maltretirani. I onda su, naravno

sve su zgoreli, i crkvene knjige koje su bile na hrvatski,

to je bilo strašno[…] Mene jedna je pljunula, imal sam,

koliko, 8 godina, ali smo govorili kao djeca na ulici,

govorili smo hrvatski, ki još ni znal talijanski. I ova

žena od predsjednika općine, oni commune su zvali, Commune

di Cherso. Bilo nas je 5-6, znaš kako djeca, uvijek graja.

„Quando smetterete di parlare questa lingua sporca!?“

Maria Stuparich Anelich (Sveti Jakov): […] I onda su preko

ljeta fašisti organizirali kolonije takozvane za doći. Ma

si došo tamo onda, u Nerezine su to, a mi smo živjeli u

Svetom Jakovu. Onda ako si išao na koloniju onda si imao

doručak i ručak, a čuj, u ono doba, troje djece…nije bilo

baš da su cvjetale ruže. Moja mama je išla da će me upisat

na kolonije. A-a, ne može. A zašto ne može? Jer smo vas

tražili da promijenite ime od Anelich, na talijansko, da

bude Anelli, a vi niste potpisali, prema tome nema ništa.

86

I.L. (Punta Križa): […] Nije bilo turizma, turizma je bio

tek začetak. Italija je naj, naj, najmanje uložila u

razvoj Lošinja, ko da je u prolazu[…] U Italiji je bil

fašizam, nisi moga reć…čim si ti rekal neš u vezi sa

fašizmom si šal na robiju[…] Jednoumni sistem gdje nisi

mogal, mi mladi nismo znali ništa. Jer to je

indoktrinirani čovjek.

Dinko Jurjako (Belej): Mi smo…najviše naših starih su

uvijek spominjali Austro-Ugarsku, Austro-Ugarska da je

bila najbolja. I nono moj i tata. A Italiju, mi smo imali

i gostionu i sve, a kada je došla Italija smo morali

pustit jer niko ni znao govorit talijanski kod nas na

Beleju, u Lošinju i Osoru je drugo, i smo morali pustit. I

dućan i mesnicu smo imali u kući ali ni znao talijanski i

to je sve se moralo pustit.

Rijetki su ispitanici pripisali ove negativne stvari samoj

fašističkoj ideologiji. Ljudima je nedostajao turizam koji je

prvi put otocima priskrbio određen status u društvu i državi

(Austro-Ugarskoj), režim koji je puno uložio i praktički

izgradio Mali i Veli Lošinj. Bivši mletački posjed, slabo

naseljen i siromašan, u samo nekoliko godina postao je omiljeno

ljetovalište i klimatsko lječilište habsburške elite, koje je

posjetio i sam car Franjo Josip. Sve rive, vile, hoteli,

lukobrani, ceste, pa i većina kuća izgrađena je prije dolaska

talijanske vlasti. Kada se to naposljetku i dogodilo, nestalo

je starog sjaja i Lošinj je postao samo jedan u nizu

talijanskih posjeda. Velikom broju stanovnika, kako pokazuje i

87

nekoliko izjava, smetala je prisilna promjena imena, prezimena

i govornog jezika, a stanje je i u Istri bilo jednako. Valja

napomenuti da, kao što je već bilo govora, talijanizacija u

Istri nije bila naročito uspješna, dok je slučaj na Lošinju bio

suprotan. Iako je bilo mnogo stanovnika koji su zadržali stara

prezimena, talijanski je sve do danas glavni jezik općenja

velikog broja stanovništva, a nedavno je otvoren i talijanski

vrtić koji bi trebao očuvati tu tradiciju. Za razliku od

agrarne Istre uništene bogaćenjem fašističkih veleposjednika,

Lošinjani su još uvijek dobro živjeli zbog višestoljetne

tradicije pomorstva i brodogradnje, a njihovi su brodovi i

kapetani bili na svjetskom glasu. Iz tog razloga gotovo svi

ispitanici spominju moreplovce i njihov lagodan život, dok je

za seljaka bilo vrlo teško, pa su se mnogi odavali švercu.

I.L. (Punta Križa): […] Lošinj je imal razvoj u

brodogradnji, u pomorstvu. Jedan dio Lošinjana su plovili,

pretežno su moreplovci bili. I to su bili najsretniji ki

su moreplovci bili.

Antonio Lettich (Veli Lošinj): […] Jako jako siromašni,

ovi, naročito ovi koji su se bavili poljoprivredom. Jedva

su kopali malo da imaju par metara zemlje da nešto posadu,

a onda su ovi koji su plovili malo bolje živjeli.

Antonio Corsano (Mali Lošinj): […] Većinom su bili pomorci

jer za vrijeme Italije nije bila neka velika zarada, ali

koji su radili su imali novaca. Pomorstvo je bilo uvijek

ovdje i prije za vrijeme Austrije i za vrijeme Italije i

tako to.

88

Na račun talijanske vlasti, kao što je bilo i očekivano, ide

mnogo pohvala, ali i primjedbi. Stanovnici otoka uglavnom

zamjeraju režimu prisilnu talijanizaciju koja nije postojala u

doba Austro-Ugarske. Velika zamjerka ide i na račun propasti

turizma i graditeljstva od čega je velik broj ljudi živio prije

1920-ih. U tome se izjave slažu sa spomenutom politikom

fašističke vlasti u Julijskoj krajini prema kojoj je

gospodarstvo gotovo uništeno u svrhu bogaćenja fašističkih

dužnosnika i veleposjednika. Stanovnici hvale dobru

organiziranost i stabilnost vlasti, te bolju povezanost sa

kopnom nego što je ona u današnje vrijeme. Vidljivo je teže

stanje na selima, gdje su ljudi živjeli od poljoprivrede, ali

zbog škrtosti tla na otoku nisu imali dovoljno za lagodan

život, za razliku od pomoraca i industrijskih radnika u većim

gradovima. To se stanje brzo promijenilo u korist sela nakon

izbijanja rata. Zaključno, za razliku od stanja u Istri,

stanovnici Lošinja bili su uglavnom zadovoljni pojedinim

aspektima talijanske vlasti. Upravo iz tog razloga na Lošinju

nije postojao ustanak i odmazda protiv fašista nakon

kapitulacije Italije, kao što je to bio slučaj u Istri, kao što

nije djelovala nikakva antifašistička propaganda prije

kapitulacije Italije.

2. Okupacije Kraljevina Italija kapitulirala je 8. rujna 1943. Na

Lošinju, taj je dan protekao kao i svaki drugi prije njega.

Nije bilo euforije ni napada na talijanske garnizone. Neke

zajednice počele su slaviti kraj rata, ali općenito gledano,

taj je događaj protekao bez ikakve pompe.

89

I.L. (Punta Križa):[…] kad je kapitulirala Italija '43., 8.

septembra, je bila neizvjesnost. Mi smo mislili da je rat

završio, a onda je rat tek počeo, onaj pravi krvavi rat.

Maria Anelich Stuparich (Sveti Jakov): […] Ljudi bi se

ujutro probudili, otvorili škure: „Che bandiera xe sul

stollin? Tedesca? A ben.“

Na pitanje: „Kakva je bila reakcija stanovništva na

četničku, partizansku i njemačku okupaciju?“, ljudi su uglavnom

davali neutralne odgovore koje svjedoče o indiferentnosti

naroda i neuplitanju u tijek događaja i brzu izmjenu različitih

vlasti.

Maria Anelich Stuparich (Sveti Jakov): A znaš kako su

reagirali? Tako da smo mi postali narod ovce. Ko god nam je

došo svi smo slušali, sagnuli leđa i neka tuku i gotovo.

Francesco Fillinich (Mali Lošinj): Ništa, naši ljudi su

dobri, oni su svih primili. Kakve reakcije? Pa nije čovjek

glup da se ide borit protiv pušku.

Ines Lettich Vidović (Veli Lošinj): Svi su šutili, nitko

nije smio ništa reći. Bili smo zatvoreni u kućama, a kada su

došli četnici nitko nije znao tko su oni. Do tada nismo

nikada ni čuli za četnike niti za partizane.

A.V. (Nerezine): A kako su reagirali, ko kako se snašao.

Onda je bil jedan veliki ribalton, ja nanke sve ni neznan…Mi

nismo se nikad bavili s politikom, mi smo imali kampanje,

smo radili cijeli rat, niki nan ni smetal.

90

Ispitani stanovnici uglavnom su izjavili da u to doba nisu

znali tko su partizani niti četnici, ni što predstavljaju. Te

su izjave u skladu sa izjavama partizana koji su okupirali otok

i koje uglavnom spominju nezainteresiranost stanovništva za

uključivanje u NOP ili pomaganje istog. Partizanski vojnici i

propagandni djelatnici spominju i jezičnu barijeru koja im je

gotovo onemogućivala bilo kakvo djelovanje. Većina stanovništva

se, međutim, sjeća velikog pokolja četnika nakon dolaska prvih

partizana krajem rujna. Iako nisu razumjeli sukob između

partizana i četnika, počinjeni zločin urezao se u ljudsko

pamćenje. Većini je ta prva partizanska skupina ostala u

sjećanju kao skupina neurednih siromaha i ubojica, za razliku

od četnika koji su ipak bili kraljeva vojska. Iako je postojao

mali broj domaćih partizana, NOP je na Lošinju ostao vanjski

fenomen gotovo stran lošinjskom stanovništvu.

Ines Lettich Vidović (Veli Lošinj): […] Bacali su ih dole

u bagno Rudy zavezanih ruku u more. Strašno je bilo,

bojali smo se iz kuće izaći da i nas ne ubiju. Jedan

partizan se bio naljutio na jednu staricu jer im je

prigovorila za te četnike i onda je on počeo vikati: „Kako

to možeš govoriti, to su izdajice, to je neprijatelj!“ Tad

smo prvi put čuli tko su te izdajice i neprijatelji, a

nama su svi bili isti.

Antonio Corsano (Mali Lošinj): […] Partizani su bili u

većini i ovih očistili. Partizani su uhvatili 175 četnika,

vezali ruku za ruku sa žicom, prošli su pjacom, ja sam ih

vidio baš, i onda su ih bacali u more. Neke su ubili usput

na Valdarkama da izgleda malo bolje[…] Partizani su bili

91

znaš kakvi, porazbijeni, to je baš iz šume došlo sigurno.

Porazbijeni, poderani, bez čarape, bez cipele. Cipele

vezane sa špagom jer nisu imali đonove, to je bila ko neka

banda.

Dolazak Nijemaca obilježen je strijeljanjem lošinjskih

partizana i odbornika, no suprotno od očekivanja, gotovo većina

ispitanika indiferentna je i kada su oni u pitanju, a u jednom

slučaju Nijemci su dobili i posebnu zaslugu za spašavanje

otoka, kao što govori i članak Manlia Granbassija o velikoj

gladi koju su prekinuli Nijemci svojim dolaskom i dovoženjem

žita.

Francesco Fillinich (Mali Lošinj): Nijemci su nam spasili

život. Jer nam je prijetilo da mi umremo od gladi[…] Kad

su me pustili iz ribarnice, jer su me bili zatvorili, bio

sam tu Za kantuni da ću bježati gore u brdo doma. I šta me

ne prati sa onom motorbiciklom jedan oficir Nijemac. Iza

mene odma. I stane motor i on mi kaže:„Kommen, kommen!“

Ovako me zove. Ja sam se okrenuo i mi se počeo smijat. Kad

sam vidio da on se meni malo smije, nisam htel bježat

gore, sam mu se vratio. I sad, dođem blizu, a on je imal

torba sa geografsku kartu on je otvoril tu. I u tu torbicu

nešto je imal unutra i on to da mene. Ja gledam šta mi da,

pakovane su bile ovako sa prozirni papir, bile su ovake

one keksi. Baš pravi keksi. Koje ja nisam vidio nekoliko

godina, za vreme rata nije bilo, ne? Ovako je bio jedno 10

komada pakovano, a nisam mu reko ni hvala jer nisam znao.

Ipak sam vidio dobar srce od Nijemaca.

92

Antonio Lettich (Veli Lošinj): Kad su došli Nijemci, mi

smo kao djeca skakali okolo njih jer su nam davali, u

Mignonu su imali kuhinju pa su nam davali malo hrane. Onda

bimo išli dole: „Bitte brot, bitte brot“, gladni bi kruh

od poslije napravili doma[…] Ako ti ne napraviš nikome

ništa, niko ti neće ništa ni napravit, ali ako ti na

nekoga se diraš onda može se ipak osjetiti, nešto

napraviti. Mi smo ovdje bili dobro ,koji god je dolazil, a

Nijemci kada su došli oni su imali, ti kažem, dobro jelo i

kuhnje i kruha i svega.

Antonio Corsano (Mali Lošinj): Nijemci nisu dirali niko

ovdje osim oni 2-3 koji su bili angažirani za doček.[…]

Nijemci ko Nijemci su bili ali nisu ni zatvorili ni uzeli

ća. Međutim partizani kako su došli odma su očistili.

Daljnjim pitanjima ispitana je opravdanost straha od

Nijemaca i raznih glasina koje su stizale, uglavnom iz Istre, o

njihovoj okrutnosti. Tu je ipak vidljivo da je postojao velik

strah od njihova dolaska, a i ubojstva i zarobljavanje s

njihove strane, iako malobrojna na prostoru Lošinja, izazvala

su veliku odbojnost stanovništva prema njemačkoj vlasti.

Maria Anelich Stuparich (Sveti Jakov): Opravdan je bio,

da, da, da, da. A slušaj, samim tim što su pozatvarali one

ljude u ribarnicu, one tamo strijeljali, napunili Valdarke

minama[…] Jedanput su 15.8. sa zvučnicima po selima da se

svi ljudi od toliko do toliko godina moraju obavezno

javiti gdje su rekli oni. I ljudi su prestrašeni se

93

javljali. Ali oni koji su se javili su ih uzeli i odveli u

logore sve. A neki su već bili po svijetu plovili pa su

znali šta delaju. Oni su sa barkama pobjegli u neku malu

uvalicu ili pa su se sakrili par dana.

I.L. (Punta Križa): A čuj, mi smo u Nijemcu vidili veliku

strahovladu. Jer Nijemac je bil uvijek strog. Nije ni…on

je bil ono, jednosmjeran i strog.

Maria Ban (Nerezine): Opravdan je bio, kako ne? Za jednoga

su oni 10. Tu nema šta pričat. To je bila norma takva. Za

jednoga 10, ko bilo da bilo, nije pitalo jesi ti na

primjer iz Zagreba, iz Hrvatske. 10 od njih i gotovo, da

li žensko ili muško, nisu gledali. Itekako je bilo strah.

Ines Lettich Vidović (Veli Lošinj): Kada su došli Nijemci,

bilo ih je puno i sa 3 tenkovi su došli dole na rivu. Još

se sjećam kako su se čule kolone da marširaju. Kucali su

po kućama i tražili Gigija Letticha jer su čuli da je on

partizan. Kad su ga našli upucali su ga ispred žene i tri

male djece.

Nijemci su svojom strogoćom, strijeljanjima i slanjem

ljudi u koncentracijske logore, izazvali u narodu strah i

toliku odbojnost da su neki sigurni u to da su oni počinili

najveći zločin na tom području. Nijemci su na Lošinju i Cresu

ubili manje od 100 stanovnika, mahom partizana, a ispitanici se

sjećaju i deportiranja. Ako usporedimo pokolj i zarobljavanje

pet stotina četnika, među kojima su bile žene i djeca, vidimo

da je tolika mržnja prema Nijemcima naizgled umanjila ovaj

raniji zločin. Nijemci su egzekucije i zarobljavanja uglavnom

94

činili javno, dok su partizani većinu četnika ubili tajno, pa

je moguće da su stanovnici u toj njemačkoj gesti osjetili mnogo

veću odbojnost. U njemačkom slučaju, strijeljani su i domaći

partizani koje su ljudi poznavali, dok su četnike prvi put

vidjeli, pa je iz tog razloga njihov zločin bio mnogo

personalniji od partizanskog. Slijedeći pitanja o reakcijama na

učestale okupacije, ispitano je generalno mišljenje stanovnika

o svim ratnim vlastima. Na pitanje: „Koja je vlast na Lošinju

napravila najviše štete ili koristi za narod?“ odgovori su bili

vrlo šaroliki.

Antonio Corsano (Mali Lošinj): Štete su napravili prvo

vrijeme i partizani ovdje.

Maria Ban (Nerezine): Svi su napravili štetu. Ko je

napravio koristi? Koja vlast? Nisu napravili nitko ništa

jer nije tu bilo vremena, samo su se svađali ko i uvijek.

Ništa nisu napravili jer nisu znali ni šta će bit ni kako

nego je bil cijeli kaos.

Dinko Jurjako (Belej): Za mene je bila Italija dobra jer

nam je pomagala kao djecu i na vrtić, mi smo imali na

Beleju vrtić, i u školi su nam davali hranu. Onda su došli

partizani pa su uzimali radna snaga i nije bilo baš

najbolje i ljudi su '47.-'48. počeli bježat.

M.M. (Mali Lošinj): Ni jedan ni druga ni treća nisu bili

baš. Ali Talijani su bili tu barem manje opasni, onda

četnici, partizani i na kraju Nijemci.

Maria Anelich Stuparich (Sveti Jakov): Najviše koristi je

napravila Jugoslavija, a najviše koristi je napravila

95

stara Austrija, oni su sve rive napravili. Ali za vreme

Italije ti se nije napravilo ništa u Lošinju toliko[…] A

njemačka vlast je bila najgora, oni su i uzeli puno ljudi

u rat i posvadili ono malo šta je bilo mirno još tu.

Ispitanici su na ovo pitanje dali najrazličitije odgovore

i vidljiva su najveća odstupanja u iskazima od svih ostalih

pitanja. Teško je reći, što zbog indiferentnosti, što zbog

pronalaska prednosti i nedostataka u svakoj vlasti, koja je

vlast najviše naštetila lošinjskim stanovnicima, a koja im je

najviše pomogla. Iako je većina ljudi u prijašnjim pitanjima

pokazala da je postojao velik strah od Nijemaca, ipak je samo

mali broj njih njemačku vlast označilo kao najgoru i

najštetniju. Među stanovnicima otoka, a posebno Maloga Lošinja,

u živom sjećanju ostala su bombardiranja grada 1944. godine.

Ona su povezana sa njemačkom vlašću iako je njih izvodila

saveznička komanda uz pomoć partizanskih doušnika iz grada.

Bombardiranja su, pomorska i zračna, vršili engleski i

južnoafrički vojnici stacionirani na otoku Visu. U brojnim

bombardiranjima srušen je velik broj kuća, a da se Nijemcima

nije napravila nikakva značajna šteta. Zbog bombardiranja

civilnih, a ne njemačkih vojnih ciljeva, stanovnici su bili

ogorčeni saveznicima, a neki su smatrali da ih Nijemci

bombardiraju. U to su doba stanovnici grada Malog Lošinja

bježali u okolna sela i gradove, a velik broj njih je ostao bez

sve imovine. Upravo iz tog razloga ljudi to navode najgori

period cijelog rata. Na spomen Nijemaca stanovnici se sjećaju

dvadeset sedmorice strijeljanih i bombardiranja, dok se na

96

spomen partizana nitko ne referira na bombardiranja koja su oni

pomagali i poticali. Ova činjenica pokazuje da se Nijemcima

etiketira gotovo sve negativno što se dogodilo na otoku iako

oni za neke stvari nisu odgovorni.

3. Ujedinjenje otoka sa maticom zemljom Pazinske odluke donesene nekoliko dana nakon kapitulacije

Italije bile su osnova za kasnije ujedinjenje Istre i cresko-

lošinjskog arhipelaga sa Hrvatskom. U Istri su izazvale vrlo

burne reakcije: pozitivne sa hrvatske i negativne sa talijanske

strane. No, kao i u ranije opisanim događajima, stanovnici

Lošinja nisu reagirali jednako kao njihovi sunarodnjaci u

Istri, koja je udaljena samo 50-ak kilometara od otoka.

Ines Lettich Vidović (Veli Lošinj): Svi su čekali da netko

dođe, bilo tko. Čekali su da rat prestane i da se smiri

situacija. Oni koji su bili fašisti, njima sigurno nije bilo

drago to čuti, a druge nije bilo ni briga. Poslije kada su

komunisti počeli provoditi zakon onda su tek vidjeli da se

tu ne može živiti, pa su počeli odlaziti.

Antonio Corsano (Mali Lošinj): To je bila priča za malu

djecu. Jer mi smo trebali bit pod Italijom, i Istra i

Lošinj, i to je trebalo biti referendum. I referendum

Jugoslavija nije bila dozvolila i onda smo ostali pod

Jugoslavijom.

A.V. (Nerezine): Oni 2-3 koji su počeli, su počeli u

hrvatsku školu ić, a se pomalo počelo okretati. I crkve

moliti i sve. A isto kako je bilo i prije kada su prišli

Talijani. Nisu bili zadovoljni. Kad su šli ća nisu bili

zadovoljni. Neki su bili indiferentni, neki su se

97

privikavali, mi smo se privikavali. Ili poć ća od otoka, ili

se svađati, niti korist kada moraš živjeti.

G.N. (Belej): Ko je kako mislio. Mi smo bili jako

zadovoljni. Mi po selima. Bolje je kad se ujedine.

M.M. (Mali Lošinj): A čuj, onda je bilo dobro. Većina ljudi

su bili primili zadovoljni, a to je bila manjina možda koji

su išli ća ili optirali, njima nije bilo svejedno.

Antonio Lettich (Veli Lošinj): Talijani su pobjegli ća, a mi

smo ostali, neki je optiral.

Maria Anelich Stuparich (Sveti Jakov): Komentari ovdje su

bili prema tome koga pogleda su bili ljudi. Oni koji su se

držali Talijani oni su plakali, oni koji su se držali Hrvati

su se uzdigli u nadi da će bit bolje.

Kao i kod ranijih pitanja, odgovori su različiti, što ne

čudi s obzirom na etničku podijeljenost otoka. Na njemu su

Talijani, po popisu stanovništva iz rujna 1946. godine, činili

većinu stanovništva. U tom popisu, po jeziku općenja, Talijana

je neposredno nakon rata bilo 7588, dok je Hrvata i Srba bilo

4289235. Naravno, velik broj onih koji su općili talijanskim

jezikom, bio je ustvari hrvatskog porijekla, pa realniji broj

iznosi oko polovice. Nadalje, osim činjenice da je velika

većina stanovništva Istre bila hrvatskog porijekla i osjećala

se Hrvatima, burnoj reakciji u Istri pridonijela je i snažna

talijanska socijalistička struja koja je bila u sukobu sa

hrvatskim partizanima. Ne čudi, stoga, izostanak ikakve

reakcije na otocima gdje nisu djelovali ni talijanski ni

hrvatski politički radnici ili skupine. Otočanima je jedina235 DAP, ONOI, k: 626

98

briga bila preživljavanje pod svakom vlašću. Iako su neki imali

antifašističke stavove, u izjavama su pokazali da se nisu

zamarali uspjesima i djelovanjem partizanskog pokreta, već im

je samo bilo bitno da prežive rat. Niti na pitanje: „Jeste li

tokom rata i nakon njega vi i vaša obitelj planirali trajno

otići sa otoka i zašto?“, odgovori nisu mahom usmjereni protiv

ideologije nove vlasti već uglavnom na praktične probleme poput

nezaposlenosti ili djelovanja OZNA236-e. Stanovništvo se toliko

osipalo u godinama nakon rata da se otoci nisu oporavili do

današnjih dana (primjerice, mjesto Nerezine imalo je za vrijeme

rata oko 2000 stanovnika dok ih u popisu iz 2011. godine ima

353237), te gotovo ne postoji obitelj kojoj nije barem jedan

član odselio na legalan ili ilegalan način.

Antonio Lettich (Veli Lošinj): Ne, nisam ja planiral. A

poslije rata, evo ti kažem, od žene oni su isto to

napravili, kako ovi tvoji tamo, ali nisu im dali njima.

Jer da su oni Hrvati, da imaju prezime hrvatsko i gotovo.

Maria Anelich Stuparich (Sveti Jakov): […] Tatina braća su

plovila u Italiju i oni su automatski ostali, oni nisu

pobjegli odavde jer su tamo se našli.

Francesco Fillinich (Mali Lošinj): Da, moj brat je

planiral otić. Dva puta. Prvi put nije mu uspjelo, ali

nije bio još…znaš zašto je planiral? Jer mi smo ostali bez

kuće, anisu nam htjeli dat kuću. Dobivali su kuće ovi koji

su dolazili iz vanka. A mi kojima su srušili kuću, nismo

mogli dobiti kuću. Smo stanovali u jednu kuću, staru, u

236 Odjeljenje za zaštitu naroda bila je sigurnosno-obavještajna služba od 1944.-1946.237 Državni zavod za statistiku: „Stanovništvo prema starosti i spolu po naseljima, popis 2011.“ http://www.dzs.hr/ (pregledano 20. studenog 2013.)

99

neki podrum bez vode, bez struje, bez ništa[…] I moj brat

da se spasi život htjeo je pobjeć kad je bio maloljetan

još. A ništa, im se napunila barka puna vode, barka je

bila na kraju još a on se bacil u more. I onda su ga

uhvatili, onda je bio 15 dana tu u zatvor. Nakon dve

godine, poslije kad je bio, isto mu je falilo nekoliko…

možda godinu dana, isto je bio maloljetan. Onda je isto da

će pobjeć ća, ne znam kako, su ga uhvatili gore na Čikatu,

razumeš? I onda je bio na Sisak, tamo je bio u zatvoru

jednu-dve godine[…] I onda on po treći put je htio pobjeći

i onda su ga ubili. Znaš oni što su ubijali. Svi četiri

koji su hteli pobjeć, ubili su ih u Liski. Čak su ubili

onaj stari od 65 godina koji je njima dao barku. Kažu da

je on znao da su pobjegli, zašto nije prijavio, a možda

stari nije ni znao.

I.L. (Punta Križa): Iz moje familije nije niko bježao,

jedino sestra, ona se udala za Corsana, od Antonietta

Corsana brat, Valter, onda je ona pobjegla. On je

pobjegal, najprije su ga uhvatili pa je bil u zatvoru,

drugi put je uspio pobjeć i plovil je. I sad ovi koji su

bili ovdje, šef policije, nisu joj htjeli dat pasoš da ide

ća. Onda je on organizirali preko noći, jadna. Jedino ona

je bježala prema mužu.

Ines Lettich Vidović (Veli Lošinj): Moj muž je htio otići

u Ameriku jer su mu drugi govorili da svi idu. Nije bilo

posla i on je već napravio opzion ali ja nisam htjela ići

jer su mi tu bili mama i tata i teško mi je bilo pustiti i

njih i kuću.

100

Dinko Jurjako (Belej): Kod mene je prvo otišal brat '47.

Jer ovde mu se nije sviđalo pa je šal u Italiju i onda u

Argentinu. Posle drugi brat je šal do Trsta a pokle '58.

sam ja otišal jer malo sam bio plovil na Lošinjsku ali čim

je brod trebao poć u Italiju su me iskrcali jer su

sumnjali da ću ja ostat tamo. Ja sam napravio pasoš i sam

otišao u Italiju u logor i poslije sam otišal u Australiju

i onda sam se vratio posle 15 godina.

Maria Ban (Nerezine): Jesmo. Otišli su poslije braća ma to

nema veze. Moj otac je, onda se zvalo optirat. Pet puta su

mu odbili. A zašto? Jer je imal 3 sina i kad su oni došli

na punoljetnost onda su mu odobrili i onda je on reko ne.

Ja sada neću jer ja to radim za djecu a ne za sebe.

Stanovnici koji su se osjećali Talijanima i koji su bili

siromašniji bježali su uglavnom u Italiju, no nekima je

optacija odbijena i po nekoliko puta iz razloga što su imali

hrvatsko prezime iako su se osjećali Talijanima i govorili samo

talijanskim jezikom. Takve osobe bile su žrtve fašističke

talijanizacije i više od 10 godina nakon kraja rata. Neimaština

i nezaposlenost glavni su razlozi masovnih iseljavanja

stanovništva sa istarskog i kvarnerskog područja, dok je manji

broj odlazio zbog nezadovoljstva ideologijom nove vlasti.

4. Svakodnevni problemi otočana Nakon komentara i reakcija stanovništva na razna ratna

zbivanja i prilike, ispitano je poglavlje najmanje zastupljeno

u literaturi – svakodnevni život i problemi Lošinjana. U ovom

poglavlju biti će prikazani poslovi kojima su se ljudi bavili

101

za vrijeme rata, te na koje su načine prehranjivali obitelji u

vrijeme najvećeg siromaštva i gladi. Osim toga, ispitano je i

funkcioniranje zdravstva, školstva i opskrbe u ratnim godinama.

Mnogi su se rado prisjetili kako je za vrijeme talijanske

vladavine cvjetala trgovina radi koje je otok bio dobro

opskrbljen osnovnim potrepštinama, ali i raznim proizvodima

koje hrvatski dio primorja nije mogao ni zamisliti. Kada je

Italija kapitulirala, to se stanje naglo pogoršalo, te su se

stanovnici morali snaći da osiguraju obitelji hranu. Trgovine

su propale zbog činjenice da je novac postao bezvrijedan, a

nisu bile niti redovito opskrbljivane robom. U takvim uvjetima,

kolo sreće se okrenulo u korist seljaka koji su odjednom

živjeli mnogo bolje od građana. Građani su imali zlato,

srebrninu i odjeću, ali seljaci su imali tada mnogo vrjedniju

robu – hranu. Tada su se ljudi okrenuli najstarijem obliku

trgovine – robnoj razmjeni koja je pogotovo bila jedina opcija

građanima Maloga Lošinja zasipanog savezničkim bombama.

G.N. (Belej): Mi smo dobro jer smo imali zemje, pa smo

sadili, svega smo imali. I žita i kukuruza, imali smo

ovce, meso, svinju smo hranili, ali bilo je siromaha koji

nisu imali ništa. Ljudi su sekli šumu, prodavali drva,

neki su išli ribovat u Koromačnu, da imaju ribe. Dobro su

ljudi živjeli.

Maria Anelich Stuparich (Sveti Jakov): […] Za vrijeme rata

kad je bilo najviše glada na svijetu, u Europi pogotovo,

je nekoliko godina ovdje bilo ulja, maslina da su se grane

lomile. I onda su naši ljudi sa ovim malim pasaricama,

neko je imo motor, više ne nego na jedra, moj otac je išo

102

na jedra, uzeli 10 litara ulja. I otišli odavde u Istru, u

Medulin ili štogod, di su najbrže našli, i tamo su

ljudima…onda nije bilo maslinarstva u Istri kao sada, sada

oni su veliki proizvođači, ali onda nije bilo. I oni su im

za 10 litara ulja dali žita koliko su mogli nakrcati

barku. Tako da su oni znali doć u Sveti Jakov ili Lošinj

sa punom brakom žita i to nas je prehranilo. Imali smo

doma za mljet na ruke, onda smo delali lazanje, kruh,

palentu i to nas je spasilo. I ribe. Onda su ti svi ljudi

imali krave i imali smo koze[…] A ko nije išo u Istru, je

bilo teško. A s druge strane, kako su se Lošinjani, baš

Lošinjani su se prehranili za vrijeme rata najviše, jer je

bilo u Lošinju i bogatih Lošinjana, nisu bili svi

siromasi, bilo je više bogatih; oni su ti došli u sela di

su ljudi imali žita i opet u ti reć, ulja, onda su ti

znali prodavati dvije plahte za nešto što ti danas vrijedi

jednu šalicu kave. Ma ne prodat, za promen, to su govorili

za promen.

Ivan Lekić (Punta Križa): Najviše radnika je radilo u

brodogradilištu, mnogi su se bavili ribarstvom, išli na

ribe, prodavali, plovili su, bili su mornari na brodovima,

poljoprivreda, masline.

I.L. (Punta Križa): Bilo je puno ribara, oni su ribarili i

ljeti. Linije su bile neke brodske, tako su radili lučki

radnici[…] Nije se živilo dobro, ali onda su bili švolare,

najviše ih je bilo u Punta Križi, na Pogane jer su

zbombardirali. I onda su hodili ljudima, ovi koji su išli

u vojsci u ratu, onda ovi ki su ostali doma su išli

103

drugima obrađivat zemlju[…] Neki je imal, naročito

Lošinjani su bili štedljivi ljudi, i onda tu uštedu

polako, polako. Šverc je vladao veliki sa hranom. Tako su

išli svi sa barkama u Istru po hranu[…] Mi smo obrađivali,

mi smo imali za sebe krumpira, pa kukuruza, nijedna smokva

nije propala, nijedna maslina nije propala, ništa nije

propalo, sve se to iskorištavalo.

Dinko Jurjako (Belej): To su prehranjivali jer sve polje

koje sad vidiš je sve šuma i to se sve radilo. I ovce se

imalo i sir. Mi nismo imali ula ali smo imali sira ki je

imal većinom ovce bude uzel tovara i išel u Cres sa 20-50

kil sira i bude promenil za ula. I seklo se prodavalo se

šuma, a za jesti i to mi nismo ništa kupovali, jedino

cukar, sol i petroliju a drugo smo sve imali svoje.

Ovih nekoliko izjava stanovnika sela pokazuje da su ljudi

na selu imali dovoljno hrane od vlastite poljoprivredne

proizvodnje da prežive rat, a neki su imali i dovoljno da mogu

mijenjati ili prodavati robu. U to vrijeme, svaki komad škrte

zemlje bio je obrađen i može se reći da su sela spasila

gradove, naročito devastirani Mali Lošinj čiji su stanovnici

bili izbjeglice u okolnim mjestima za vrijeme bombardiranja. No

ipak, život na selu bio je daleko od lagodnog. Iako su imali

više hrane nego stanovnici gradova, seljaci su bili navikli na

siromaštvo, te su njihove pozitivne izjave proizlaze iz

činjenice da su bili zadovoljni što imaju dovoljno za

preživljavanje. Sada slijedi nekoliko izjava stanovnika grada.

104

Ines Lettich Vidović (Veli Lošinj): A oni koji su plovili

su uvijek živili malo bolje, a drugi su imali masline za

prodat ili ulje napraviti, imali smo koze, ljudi su išli

na ribe ili su minirali obalu sa Nijemcima. Puno njih je

išlo okolo pa su mijenjali robu, tavaglie, košulje ili

zlato za malo kukuruza ili brašna za kruh. Neki su živjeli

od contrabanda pa su išli po šumama skrivati robu da im

Nijemci ne nađu. Bilo je teško ali smo se snašli jušto za

preživit. Ja sam imala 3 brata od moga tate u Americi i

oni su nam znali slat pakete sa hranom, a da nije bilo

njih ko zna kako bismo.

Antonio Corsano (Mali Lošinj): Neki su radili, neki su

bili izbjeglice, pobjegli bi ća. Škveri su radili nešto,

sa Nijemcima kad je bilo i sa Talijanima. Ne puno ali tu

je bilo puno brodova ribarskih pa su znali doć u škveru. A

inače mi smo živjeli na Koludarcu, neki su bili u Ćunski i

tako, radi bombardiranje. A prehrana pješke do Beleja, do

Orleca tražiti malo kukuruz, malo žita, trave divlje. Ribe

ko je imao, mi smo imali na Koludarcu jednu mrežu i onda

na Čikatu kod ovi bogataši promijenit za malo ulja, za

brašno. I trave za krave smo brali i za jednu vreću pola

litre mlijeka bi dobivao. I u vrtovima i svugdje. Na Unije

ja sam išao tamo kopati, tako bi jeo.

M.M. (Mali Lošinj): Ako su imali, ako je neko ko radio, ja

sam išo sa tatom do Nerezine pješke za nešto promijenit.

Nešto robe za malo kukuruza, ili fažola, bilo šta.

Zamjene, niko nije prodaval, neke robe tekstilne, konac,

štogod si imao. Kome je trebalo tamo, ako su šta imali su

105

dali. Nije se obrađivalo, malo ovi stari koji su bili

doma, a mladi su bili svi u vojsci. Nešto su radili, neke

popravke u brodogradilištu, samo jedno brodogradilište

nekad radi nekad ne.

Razlika između preživljavanja na selu i u gradovima jasno

je vidljiva. Dok su na selu živjeli uglavnom od poljoprivrede

uz robnu razmjenu kako bi dobili ulje, petrolej, odjeću i

ostalu industrijsku robu, stanovnici gradova bili su primorani

na robnu razmjenu kako bi preživjeli. Većini je građana robna

razmjena sa okolnim selima bila jedini način da dođu do hrane,

uz povremeno nadničarenje koje je bilo plaćeno gotovo

isključivo hranom. Trgovina je gotovo posve propala, pa su

jedini zaposleni ljudi bili tzv. škverani i pomorci (iako su 2

brodogradilišta bila zatvorena, a treće je radilo povremeno).

Ostali su bili prisiljeni pješke prelaziti i do 50 km dnevno da

pronađu honorarni posao na nekom seoskom imanju i tako izbjegnu

glad, a kasnije i bombardiranje. Ispitano je i funkcioniranje

zdravstva, školstva i opskrbe koji su mogli stabilizirati teško

stanje i olakšati ljudima svakodnevnu borbu za preživljavanje.

U tim teškim ratnim vremenima pojedine službe su bile pogođene

više od drugih, no ipak je pokazano da su funkcionirale unatoč

poteškoćama.

M.M. (Mali Lošinj): Za školu, mi smo znali kad je rat bio,

2-3 dana škole, pa onda 2-3 dana ne, jer je bilo i

bombardiranje pa je bilo opasno. I si imo one knjige što

su trebale bit, to smo dobivali. Nije bilo redovna škola,

106

ali je bila na talijanskom. A opskrba hranom, to je jako

malo bilo svašta je falilo. Ja znam, evo, za vrijeme

Nijemaca je bilo tu u općini, što bi rekli sad,

gradonačelnik jedan baš tu iz Lošinja. Ali on je stvarno

to, je dolazilo jedan put ili dva puta mjesečno šta nam je

trebalo. Brašno, možda malo šećera, ako je bilo ulje, 3-4

stvari glavne, to si dobival koliko je bilo predviđeno,

koliko su mogli dat. Ali je bilo dosta redovno to. Ricardo

Martinolich. Bil je jedan doktor, doktor Kleva stari. On

je bio od općine, kao tu gradski liječnik i se išlo kod

njega. On je održavao bolnicu i je imao svoju privatnu

ordinaciju, pa se znalo ili kod njega privatno ili u

bolnicu. A čuj, je bilo valjda ono šta je njima trebalo.

Znaš da sigurno je falilo neke stvari, ali nije bilo lako

nabavit.

Antonio Lettich (Veli Lošinj): Opskrba, za vrijeme rata,

jako slabo. Jer ono šta bi nam bili dali 10 deka, 15 deka,

to su išli u Trstu ili u rijeci uzimat, jedna barka je

bila, Mabruk. Jedna koća. Oni su imali zadatak da idu i su

imali neku zastavu specijalnu da ne bi bombardirali

Englezi[…] I onda to ti je bilo dok ne bi došo Mabruk

drugi put. A to ti je bilo neki put je dolazil dva puta u

mjesec, neki put jedan, a neki put, dve puta je došao

svaku sedmicu je bio[…] A posle kad su došli partizani

onda smo dobivali one paketiće iz Amerike, za vojsku, UNRA

se zvalo, paketi UNRA[…] Ali za vreme rata je škola tu

funkcioniralo i u Malom Lošinju isto, je bilo nautika. A

zdravstvo je bilo kako je bilo, nikakovo. Ali ipak smo

107

imali tu, doktora tu Brešan ,koji je ipak dolazil. U Malom

Lošinju je bil doktor Kleva. Bili su 2 doktora, i ako bi

bilo trebalo nešto bi se bilo išlo u Trstu, znaš?

Francesco Fillinich (Mali Lošinj): […] Svi doktori su bili

privatni, bio je Kleva. On je bio dosta star i on je znao

ići po kućama besplatno. On je bio isto privatno ma nije

nikome naplatil. Kod starih, isto, siromasi, bi išli

besplatno. To je bilo tako vrijeme, takvi ljudi. Sprovodi

su bili besplatni, od kuće sve do groba dole, bi dolazil

pop[…] Mi smo imali, kako sam ti reko, za pet godina još

živjeti, ali kako su nam ukrali sve to. A kad su ukrali

poslije onda smo bili gladni i čekali da dođu Nijemci. I

Nijemci su nam spasili od glada. Jer, odma Nijemci su nam

donijeli iz Trsta pun brod brašna, svašta. I onda su nam

počeli davat te točkove dijelit.

Maria Ban (Nerezine): […] Zdravstvo je bilo samo privatno.

Ko si išo kod doktora si platio ili niš. Ni bilo

socijalno. Dok si zdrav- zdrav, nije bilo ni penzije prema

tome socijalna služba nije bila u funkciji nikakvoj.

Školstvo – ko se mogo školovat se školovao, ko nije – ni

čut.

Antonio Corsano (Mali Lošinj): Škola je bila. Ja sam

završio to. Tu smo imali pomorsku, tehničku školu 4

godine, pomorsku 3. Onda smo imali avviamento al lavoro 3

godine i 5 godina elementare, osnovna škola[…] Imali smo

1-2 doktora, to je bilo dosta jer nije se smjelo biti

bolestan. Ali doktor je išao po svim otocima, u svako doba

dana i noći, doktor Kleva.

108

Zdravstvo i školstvo su i za vrijeme rata funkcionirali

zadovoljavajuće. Škola je još uvijek bila na talijanskom jeziku

sve do kraja rata, ali ljudi su već bili navikli na to nakon

više od 20 godina talijanske vlasti. U Istri su i za vrijeme

rata organizirani tečajevi kojima su se obrazovali učitelji i

učiteljice, a bilo je i škola na hrvatskom jeziku. No, u Istri

je postojao i prikladan kadar za to, dok na Lošinju gotovo

nitko nije govorio hrvatskim jezikom, a na tečajeve su krenuli

tek nakon rata. Zdravstvo je unatoč pomanjkanju opreme i

sanitetskog materijala funkcioniralo dovoljno za osnovne

potrebe stanovništva. Budući da Lošinj nije bio jako pogođen

oružanim sukobima, ni potreba za liječnicima i materijalom nije

bila velika. Tek je poslije rata izbila epidemija tuberkuloze,

naročito među djecom i mladima, zbog kronične neishranjenosti.

I.L. (Punta Križa): […] Poslije rata se pokazala velika,

od neishranjenosti, velika tuberkuloza. Jer pazi, ljudski

organizam mora uzimat toliko kalorije da bi preživio.

Činjenica da su liječnici besplatno pomagali ljudima i da su

u svako doba dana i noći putovali i na okolne otoke svjedoči o

snažnom osjećaju zajedništva koji je pomogao stanovništvu da

prevlada nedaće. Opskrba hranom i osnovnim potrepštinama,

međutim, bila je bolna točka sviju vlasti nakon kapitulacije

Italije. Racije su bile neredovite i siromašne, te su se

otočani morali oslanjati na vlastitu poljoprivrednu proizvodnju

i ribarenje da prežive. Za neke je to značilo suradnju sa

okupatorima, no budući da su na Lošinju stanovnici bili

109

indiferentni prema raznim ideologijama vlastodržaca, sa tim

nisu imali problema. Dapače, neki su stanovnici blisko

surađivali s vlastima, ne izazivajući pritom mržnju ili odmazdu

sumještana, kao što je to bio čest slučaj u Istri.

5. Oslobođenje Prije pitanja o samom oslobođenju, ispitano je mišljenje

stanovnika o dvogodišnjem djelovanju partizana u narodu. Budući

da kratkotrajnom partizanskom okupacijom otoka većina

stanovnika nije bila zadovoljna ili jednostavno nije znala o

kome se radi, očekivano je da neće biti oduševljeni njihovim

propagandnim radom kroz naredne godine. Većina ih pamti kao

vrlo siromašne naoružane ljude koji su se neprestano skrivali u

kućama mještana, te stoga ne čudi što ih Lošinjani nisu poimali

kao vojsku koja može preokrenuti rat ili barem ozbiljnije

zaprijetiti njemačkom garnizonu.

Ines Lettich Vidović (Veli Lošinj): Za vrijeme rata su nam

svi bili isti i ako se nismo dirali na njih nisu niti oni na

nas. Partizani su znali ići po kućama se skrivat ili pitati

jesti, ma i oni su bili sirotinja kako i mi.

Antonio Corsano (Mali Lošinj): […] Ništa nije bilo

pozitivno, kažem ti. To je bilo problemi sve do '60. i onda

je bilo bolje. Nismo imali ni dovoljno jesti, to smo znali

ić u Italiji pa iz Italije nosit hrane sa barkama.

Franjo Fatuta (Cres): Bilo je. Cresani su pokupili, pa jedan

brod od 5 vagona za partizane, a gladni su bili. Znaš, ulje

maslinovo, ono šta su oni imali i tako, a butegi su malo

imali.110

A.V. (Nerezine): […]A ja ne znam ća su ki oteli. Oni su sami

bili jedan protiv drugoga, partizani i četnici. To su bili

sve naši ljudi Hrvati, Jugoslaveni.

Antonio Lettich (Veli Lošinj): Ja ne znam šta. Djelovali su

tu, su dolazili, nisu ništa. Ubili su ovi 2 Nijemaca, ali

šta su pustili ovi partizani prvi, oni nisu nikako

djelovali. Osim ovo šta su pokrali ovim bogatašima, malo su

pokupili zlato i to.

Maria Anelich Stuparich (Sveti Jakov): […] To je bilo sve u

velikoj tajnosti, ali znalo se koja mreža postoji. A i oni

su imali, ti nazovi ih partizani odavde, je bila glavna

komanda oslobodilačka, je bila na Olibu.

I kod ove teme mišljenja su podijeljena iako prevladava

mišljenje da partizani nisu ništa učinili da pomognu narodu,

već je bilo suprotno – narod je štitio i uzdržavao partizanske

vojnike. Sa Lošinja je jako malo stanovništva otišlo u

partizane, nešto ih je više bilo sa Cresa, a i to je jedan od

razloga što Lošinjani nisu previše marili za njihove planove.

No, kada su ti isti partizani došli osloboditi otok od njemačke

okupacije, indiferentan narod ih je dočekao u slavljeničkom

raspoloženju. No, i u ovom slučaju posrijedi nije veselje zbog

dolaska partizana i socijalizma, već jednostavno veselje zbog

završetka rata. Ljudi su čekali kraj ratnih nedaća s nadom u

bolja vremena, te bi tada prihvatili bilo koju vlast.

I.L. (Punta Križa): Sa oduševljenjem. Onda je bilo…i

Lošinj je dočekal partizane[…] Jer ljudima je konačno…

svijet je objavil da rat je završio, e ljudi su odahnuli.

111

I onda su ovdje bili sa entuzijazmom. A pokle se živilo,

mogu ti reć, jako dobro. To će ti svako reć.

Ivan Lekić (Punta Križa): Dočekali su ih dobro, jer je rat

završio. Svi su mislili da će početi mir i sve da će

raditi. Ljudi su prihvatili svršetak rata, veselili se.

Kasnije su se i razočarali i otišli, ali to je drugo

razdoblje.

Francesco Fillinich (Mali Lošinj): Znaš, neki ljudi su

mislili da će bit to, da će bit tu socijalizam. Neki su

bili čak i sa partizanima dobri. Onda poslije, svi oni

ljudi koji su bili čak u partizanima, čak i onaj Oštroman

koji je ubijal, i on je pobjegal u Italiju posle.

Dinko Jurjako (Belej): A dosta u strahu. Oni su došli na

Koromačnju i govorili su da ne voliju Boga i ovo-ono, a

poslje smo se naučili. I onda su oni govorili da smo mi

Talijanci a mi nismo ništa.

Maria Ban (Nerezine): […] Mislim, narod ih je stvarno

vidio kao neki spas[…] Točno stvarno kao neko spašenje, da

je došao više kraj tome. Uklopilo se sve skupa dobro. Nije

bilo ni nekih, sa strane nove vlast,i ni maltretiranja

ljudi, niš.

Antonio Corsano (Mali Lošinj): Kad su došli partizani ono

pravo, bili smo dosta njih na pjaci. Trube, muzika,

plesovi, kolo, bile su fešte. Šta možeš ti bit zadovoljan,

samo što je rat završio, to je važno, a ko dođe dođe.

112

Narod, onaj mali narod nema nikakve koristi od nijedan ovi

narodi koji su bili.

Većina stanovnika Lošinja odahnula je zbog kraja rata, a

partizani su im obećavali da će im život biti mnogo bolji nego

prije. Neispunjena obećanja i strogoća vlasti nakon

konsolidacije bili su i glavni razlozi za masovna iseljavanja u

50-im godinama. Svi se sjećaju slavljeničkog ozračja, ali ne

zaboravljaju spomenuti brojne razočarane sumještane u narednim

godinama. No ipak, neposredno nakon oslobođenja otoka, počela

su raditi brodogradilišta, tvornice, u školama je uveden

hrvatski jezik, ponovno se slobodno ribarilo, te su stanovnici

imali mnogo razloga za zadovoljstvo novom vlašću. Napokon im je

vraćen normalan život koji su imali prije rata.

113

VI. Zaključak Nakon 23 godine fašističke vladavine na području Istre i

otoka Lošinja, 8. rujna 1943. dogodio se jedan od najvažnijih

događaja na tim prostorima, ali i općenito u Drugom svjetskom

ratu – kapitulacija Italije. Reakcija u Istri i dijelu

Dalmacije bila je silovita. Ugnjetavani Hrvati napadali su i

razoružavali talijanske postrojbe, te su oduzetom opremom

počeli stvarati ili pojačavati partizanske jedinice. U Istri je

u narednim danima izdan proglas kojim je stvorena osnova za

uključenje talijanskih posjeda na istočno-jadranskoj obali u

sastav Hrvatske. Uz taj povijesni dokument, zapamćena je ostala

još jedna specifičnost Istre – slučaj fojbi. Nekoliko stotina

ubijenih hrvatskih i talijanskih fašista postalo je predmet

pretjerivanja i optužbi za etničko čišćenje od strane

neofašista u Italiji. Razdor između talijanskog i hrvatskog

stanovništva, osim žrtvi odmazdi koje su završile u fojbama,

postojao je i među samim antifašistima i komunistima.

Talijanski antifašisti koji su imali velik utjecaj u istarskim

gradovima, imali su drugačiji plan za budućnost Istre od

pripadnika hrvatskog NOP-a koji su imali utjecaj među hrvatskim

seljacima. Oni su, naime, računali da će Istra sa otocima

ostati u poslijeratnoj talijanskoj državi na što su imali sva

prava. Prvenstveno zbog toga, talijanski su antifašisti

marginalizirani u djelovanju NOP-a kako brojem tako i

utjecajem. Nisu bili pozivani na sjednice, a u većim odborima

su imali uglavnom samo jedno ili nijedno mjesto. Komunistička

partija Hrvatske de facto je preuzela vodstvo nad cjelokupnim

114

NOP-om, te su u Istru stizali mnogobrojni politički radnici iz

ostatka Hrvatske da pomognu izoliranim i malobrojnim

partizanskim snagama. I samo vodstvo istarskog NOP-a priznalo

je da ih je kapitulacija Italije zatekla nespremne da obuzdaju

i upotrijebe reakciju naroda u vlastitu korist. Kada se stanje

malo smirilo, a pokret konsolidirao i počeo planirati daljnje

djelovanje, ponovno su zatečeni brzim napadom njemačkih snaga.

Nijemci su im prepriječili odstupnicu, te su istarski partizani

desetkovani i ponovno su bili na početku stvaranja pokreta.

Nijemci ipak nisu računali na pomoć hrvatskog naroda NOP-u zbog

koje se pokret održao i počeo rasti 1944. godine. Osnivanjem

Oblasnog narodnog odbora za Istru, početkom 1944. godine,

istarski NOP je organizacijski gledano dostigao svoj vrhunac i

dokazao istarskom narodu da ih niti Nijemci neće spriječiti da

osiguraju pobjedu i narodu osiguraju bolji život bez

fašističkih represalija.

Na otoku Lošinju, samo nekoliko desetaka kilometara južno,

stanje je bilo gotovo potpuna suprotnost onom u Istri. Većinsko

talijansko stanovništvo nije imalo nikakvu antifašističku

propagandu, nije govorilo hrvatskim jezikom, nije reagiralo na

kapitulaciju Italije kao niti na ijednu kasniju okupaciju od

strane različitih vlasti: četničke, partizanske i njemačke.

Ljudi su surađivali sa svim vlastima, a zbog toga nisu

pretrpjeli nikakvu odmazdu od sumještana ili narednih vlasti.

Jedini koji su stradali bili su malobrojni partizanski

odbornici jer su i partizanski vojnici bili uglavnom sa Krka.

Kada su na otoke počeli pristizati i politički radnici, našli

su se pred jezičnom barijerom zbog koje im je bilo gotovo

115

nemoguće djelovati. Lošinjani su bili nezainteresirani za NOP i

željeli su jedino da rat završi i da ih vlasti ostave da u miru

preživljavaju rat. Samo se šačica Lošinjana priključila

partizanskim jedinicama, a još i manje je bilo fašističkih

doušnika. Iz tog razloga, život je na Lošinju, osim perioda

savezničkih bombardiranja, izgledao gotovo isto kao u

međuratnom razdoblju. Partizansko djelovanje svedeno je na

apsolutni minimum, čak je i odbor nakon likvidacije njegovih

članova preseljen sa Lošinja na Olib. Jedino je njemačka

okupacija zbog velikog broja vojnika i količine ratne opreme,

dalo Lošinju izgled područja na kojem se odvijaju ratne

operacije. Istarsko gospodarstvo, koje je ovisilo o hrvatskim

selima, bilo je sustavno uništavano u međuraću, a u ratu je

potpuno propalo zbog čestih oružanih sukoba i likvidacija

hrvatskih seljaka. Na Lošinju, naprotiv, sela jedina nisu bila

pogođena ratnim zbivanjima i na selu se moglo preživjeti zbog

veće količine hrane nego što su je imali stanovnici gradova.

Novac je izgubio svaku vrijednost, te je hrana postala

svojevrsno sredstvo plaćanja na Lošinju. Za razliku od

istarskog NOP-a, na Lošinju pred kraj rata nije došlo do

jačanja pokreta i povećanja broja članova, kao ni do otvaranja

škola na hrvatskom jeziku.

Kraj rata i oslobođenje Istre i otoka Lošinja, bez obzira na

vrlo različito stanje na tim područjima, dočekano je sa

jednakim entuzijazmom i veseljem stanovništva. Partizanski

pokret našao se na pobjedničkoj strani, te su ga ljudi

prihvatili zbog njegovog neprestanog djelovanja u narodu i zbog

činjenice što su ga vodili sami ljudi iz naroda. Nakon rata i

116

stvaranja Federativne Narodne Republike Jugoslavije, otočani su

bili nezadovoljni novim zakonima, novim represivnim mjerama,

radnim akcijama i neimaštinom koja se nije popravila još

nekoliko desetljeća. Zbog toga je velik broj talijanskog

stanovništva odselio u Italiju ili udaljenije dijelove svijeta

poput Australije ili Sjedinjenih Američkih Država. U svojim

izjavama, gotovo svi Lošinjani uz radost zbog kraja rata

spominju i vlastito ili razočaranje sumještana životom na otoku

u FNRJ i brojna iseljenja. Velik broj iseljenika imala je i

Istra. Zanimljivo je primijetiti koliko je različita situacija

u zadnjim godinama rata i samom NOP-u bila u Istri i na otoku

Lošinju koji ima sličnu etničku strukturu i udaljen je samo 50

km od istarske obale. No, uzrok tih velikih razlika treba

tražiti prvenstveno u puno većem zajedništvu Hrvata i Talijana

na otocima, puno lakšoj i uspješnijoj talijanizaciji

stanovništva, te nedostatku adekvatnog djelovanja partizana ili

bilo kakve druge propagande. Lošinj je jednostavno ostao

izolirani mikrokozmos u kojem možemo paralelno promatrati

pojave koje su se događale u Istri, ali sa drukčijim osnovama i

rezultatima.

117

VII. Annex

1. Transkripti intervjua Ines Lettich Vidović, rođena 1929. godine, izjava dana 11.11. 2013.

1. Kakav je bio život na Lošinju u Kraljevini Italiji?

Bila je kriza kao i danas. Živjelo se teško, bilo je malo posla. Oni kojisu plovili imali su, a drugima je bilo teško. Veli Lošinj je bio podijeljenna 3 dijela: u jednom su živili Talijani, jedan je bio internazionale, a uzadnjem su živjeli Hrvati. Išli smo u školu, imali smo učiteljice i popoveTalijane koji su kasnije potjerani.

2. Kakva je bila reakcija stanovništva na četničku, partizansku i njemačkuokupaciju?

Svi su šutili, nitko nije smio ništa reći. Bili smo zatvoreni u kućama, akada su došli četnici nitko nije znao tko su oni. Do tada nismo nikada ničuli za četnike niti za partizane. Partizani su poslije ubili sve one jadnečetnike koji su bili u vili Mignon, 75 njih. Bacali su ih dole u bagno Rudyzavezanih ruku u more. Strašno je bilo, bojali smo se iz kuće izaći da inas ne ubiju. Jedan partizan se bio naljutio na jednu staricu jer im jeprigovorila za te četnike i onda je on počeo vikati : „kako to možešgovoriti, to su izdajice, to je neprijatelj!“ Tad smo prvi put čuli tko sute izdajice i neprijatelji a nama su svi bili isti.

3. Koja je vlast na Lošinju napravila najviše štete ili koristi za narod?

A šta da ti kažem, meni su svi bili isti. Svi su čekali da taj rat završi,a nikoga nije bilo briga jesu tu Nijemci, Talijani ili komunisti.

4. Kakvi su bili komentari na proglas o ujedinjenju otoka sa Hrvatskom injegovo provođenje nakon rata?

Svi su čekali da netko dođe, bilo tko. Čekali su da rat prestane i da sesmiri situacija. Oni koji su bili fašisti, njima sigurno nije bilo drago točuti, a druge nije bilo ni briga. Poslije kada su komunisti počeliprovoditi zakon onda su tek vidjeli da se tu ne može živiti, pa su počeliodlaziti. Oni su počeli uzimati ljude u radne akcije, ako si nešto rekaoodma se išlo u zatvor i zato je puno ljudi optiralo.

5. Jesu li strah i glasine o Nijemcima bili opravdani nakon njihova dolaskana otok?

Kada su došli Nijemci, bilo ih je puno i sa 3 tenkovi su došli dole narivu. Još se sjećam kako su se čule kolone da marširaju. Kucali su pokućama i tražili Gigija Letticha jer su čuli da je on partizan. Kad su ganašli upucali su ga ispred žene i tri male djece. U Malome Lošinju, tamo

118

ispred bolnice di je spomenik, je bilo 27 mrtvih. To su bili oni koji sudolazili na pojačanje jer su ih zvali partizani. 27 mladih od okolo i saKrka.

6. Jeste li tokom rata i nakon njega vi i vaša obitelj planirali trajnootići sa otoka i zašto?

Moj muž je htio otići u Ameriku jer su mu drugi govorili da svi idu. Nijebilo posla i on je već napravio opzion ali ja nisam htjela ići jer su mi tubili mama i tata i teško mi je bilo pustiti i njih i kuću. Tri brata od mogtate su živili u Americi još od prije rata ali moja familija je uvijekostala tu.

7. Na koje načine su ljudi prehranjivali obitelj tokom rata, koji suposlovi postojali i koliko su bili isplativi?

A oni koji su plovili su uvijek živili malo bolje, a drugi su imali maslineza prodat ili ulje napraviti, imali smo koze, ljudi su išli na ribe ili suminirali obalu sa Nijemcima. Puno njih je išlo okolo pa su mijenjali robu,tavaglie, košulje ili zlato za malo kukuruza ili brašna za kruh. Neki suživjeli od contrabanda pa su išli po šumama skrivati robu da im Nijemci nenađu. Bilo je teško ali smo se snašli jušto za preživit. Ja sam imala 3brata od moga tate u Americi i oni su nam znali slat pakete sa hranom, a danije bilo njih ko zna kako bismo. 8. Je li dvogodišnje postojanje narodne vlasti na otoku bilo pozitivno?

Za vrijeme rata su nam svi bili isti i ako se nismo dirali na njih nisuniti oni na nas. Partizani su znali ići po kućama se skrivat ili pitatijesti, ma i oni su bili sirotinja kako i mi.

9. Kako su i koliko učinkovito djelovale službe poput zdravstva, školstva iopskrbe?

Hranu smo dobivali na tessere, svaki je dobivao malo ulja, 10 deka brašna idruge stvari ali je bilo jedva za preživit. Opskrba nije bila nikakva imorali smo se okolo snać za malo ribe ili šaku kukuruza, a meso skoro nismoni vidjeli, jedino ako je neki susjed klao ovce ili koze pa su nam dalimalo. Škola je bila na talijanskom cijeli rat, ma najbolje je bilo uAustriji kad su nam dali da izaberemo ako ćemo u hrvatsku ili talijansku.Poslije su partizani potjerali i tih par učitelja. Doktora smo imali, aliga je trebalo platiti, a nitko nije imao novaca.

10. Na koji su način dočekani partizani 20.4.1945.?

Svi su šutili i bili u kućama zatvoreni. Došli su tu preko brda u jutro iusput su našli 2 Nijemca na cesti pa su ih mitraljirali. Mene je mamaposlala na rivu uzet malo ribe ili nešto ovako, ma kada sam ih vidjela nacesti mrtve sam se vratila doma.

Dinko Jurjako, rođen 1932. godine, izjava dana 29.10.2013.119

1. Kakav je bio život na Lošinju u Kraljevini Italiji?

Mi smo…najviše naših starih su uvijek spominjali Austro-Ugarsku, Austro-Ugarska da je bila najbolja. I nono moj i tata. A Italiju, mi smo imali igostionu i sve, a kada je došla Italija smo morali pustit jer niko ni znaogovorit talijanski kod nas na Beleju, u Lošinju i Osoru je drugo, i smomorali pustit. I dućan i mesnicu smo imali u kući ali ni znao talijanski ito je sve se moralo pustit. I mi kad smo hodali u školu smo vani moralipričat talijanski, a naši stari nisu znali i nisu voljeli Italiju jer nisuznali govoriti. A slušaj, ja sam hodao na školu, i nam je pomoglo ča su namdavali ručak u školi. Za djecu je bilo dobro, onda pokle je počelo rat. Mina selu smo dobro, mi smo radili, mi smo kopali i mi smo imali hrane dostajer ni bilo hrane za kupiti. Ovi iz Lošinja kad su došli 1943./1944. kad jepočelo bombardirat i mi smo im pomogli s hranom. Oni budeju došli namapomoć i kukuruz i ča smo imali sira. Mi u selu nismo loše jer smo radili.Kad je Italija pala '43. onda su došli partizani.

2. Kakva je bila reakcija stanovništva na četničku, partizansku i njemačkuokupaciju?

Svaki put kad su dolazili kod nas ljudi su bili mirni. Kako se mijenjalosve su bili dosta mirno i kod nas se ni dogodilo ništa jedino kad su došlipartizani '45. i onda su se u Osoru tukli i tako njih 13 koji su biliranjeni su ih ubili tamo kod crkve. Ja sam imal 10-12 godina i ja sam hodalna Koromačnu i kod jednih i kod drugih i sve je bilo dobro.

3. Koja je vlast na Lošinju napravila najviše štete ili koristi za narod?

Za mene je bila Italija dobra jer nam je pomagala kao djecu i na vrtić, mismo imali na Beleju vrtić, i u školi su nam davali hranu. Onda su došlipartizani pa su uzimali radna snaga i nije bilo baš najbolje i ljudi su'47.-'48. počeli bježat. Najgore je bilo posle '45. kad su došli partizanii su uzimali radna snaga. Radit za ništa i mladi ljudi su počeli hodat ća ipomalo smo ostali bez mladih ljudi.

4. Kakvi su bili komentari na proglas o ujedinjenju otoka sa Hrvatskom injegovo provođenje nakon rata?E tu je bilo, neki je bio za, neki je emigriral. Je bila optacija. Neki suhtjeli poć za Italiju a stari ljudi su ostali. Morali smo ostati raditdalje i tako.

5. Jesu li strah i glasine o Nijemcima bili opravdani nakon njihova dolaskana otok?

Slušaj, kod nas kad su oni došli, oni su prošli po Beleju i otišli zaLošinj. Nije niki bio u partizane i nisu nikog dirali. Straha je sigurnobilo. Mojih dva brata mlađih su trebali poć u partizani par dana prije.Tako su pobjegli u šumu i došli Nijemci i tako nas nisu. Ali u Orlec iStivan su uzeli puno mladih gore i tako ih je puno i umrlo.

120

6. Jeste li tokom rata i nakon njega vi i vaša obitelj planirali trajnootići sa otoka i zašto?

Kod mene je prvo otišal brat '47. Jer ovde mu se nije sviđalo pa je šal uItaliju i onda u Argentinu. Posle drugi brat je šal do Trsta a pokle '58.sam ja otišal jer malo sam bio plovil na Lošinjsku ali čim je brod trebaopoć u Italiju su me iskrcali jer su sumnjali da ću ja ostat tamo. Ja samnapravio pasoš i sam otišao u Italiju u logor i poslije sam otišal uAustraliju i onda sam se vratio posle 15 godina. Prije rata nisu planiraliotić ali su plovili pa su htjeli ostat drugdje. I tako smo otišli 2 brata,sestra i ja, a 7 nas je bilo.7. Na koje načine su ljudi prehranjivali obitelj tokom rata, koji suposlovi postojali i koliko su bili isplativi?

To su prehranjivali jer sve polje koje sad vidiš je sve šuma i to se sveradilo. I ovce se imalo i sir. Mi nismo imali ula ali smo imali sira ki jeimal većinom ovce bude uzel tovara i išel u Cres sa 20-50 kil sira i budepromenil za ula. I seklo se prodavalo se šuma, a za jesti i to mi nismoništa kupovali, jedino cukar, sol i petroliju a drugo smo sve imali svoje.

8. Je li dvogodišnje postojanje narodne vlasti na otoku bilo pozitivno?

Je jer ljudi su bili naučeni hodat u crkvu i tako ali onda je bilo da ideši u partiju i ovamo-onamo i dosta ljudi nije bilo baš najbolje. Jer kod nassvaki ide, 99% ide u crkvu, a malo su zabranjivali nekome i radi toga nekisu i otišli ća. Baš nije najbolje ali ako nisi otišal u partiju i ako nisikako oće oni, nije bilo baš najbolje.

9. Kako su i koliko učinkovito djelovale službe poput zdravstva, školstva iopskrbe?

Zdravstvo nije, ako je ki bil bolestan je došal u Lošinj, a školu smoimali. Škola je u vrijeme Italije bila dobra, a kada je došla Jugoslavijamalo smo šli u školu, ja sam bil 5. razred završil u talijanskoj, a onda supočeli malo da ćirilicu učiš ovo-ono a onda mi ki smo završili smonapustili tu školu jer nismo se baš slagali i tako. Opskrba slabo je bilo,mi smo na točkice, su davali hranu na točkice. Tako po čoveku na mesec sudavali malo brašna, sve malo. Da nismo sami radili nije bilo lako, ali ondasu svi ljudi radili i tako su imali.

10. Na koji su način dočekani partizani 20.4.1945.?

A dosta u strahu. Oni su došli na Koromačnju i govorili su da ne volijuBoga i ovo-ono, a poslje smo se naučili. I onda su oni govorili da smo miTalijanci a mi nismo ništa.

Maria Ban, rođena 1936. godine, izjava dana 22.10.2013.

1. Kakav je bio život na Lošinju u Kraljevini Italiji?

121

Jedan normalan život, radilo se je. Bilo je puno naroda odavdje, mještanaje bilo puno i se radilo. Radili su škverovi, ja sam rođena u Nerezine,radil je škver, ljudi su plovili, žene su kopale i živilo se dosta dobro.Do 1938. i onda je počelo zlo i sve manje posla, ljudi su počeli onda sabarkama i otić, pomalo su nestali brodovi. Nerezine je imalo, kada je bilaItalija, 43 broda koji su plovili najviše su iz Senja za Veneciju vozilidrva. Žene su doma radile kao poljoprivrednik. Imali su puno i živjeli suod toga.

2. Kakva je bila reakcija stanovništva na četničku, partizansku i njemačkuokupaciju?

To ti je bilo sve jedan miš-maš. To je više prije '38. prije rata sve tonije došlo ovamo nego '44. Onda je počelo tu te bombardiranje te reakcije.A reakcije su bile…onda su bili svi protiv toga. Svi su bili Talijani. Akad je došlo oslobođenje su svi bili Hrvati drugi dan. Neke osobe su jedandan bili crni a drugi dan crveni.

3. Koja je vlast na Lošinju napravila najviše štete ili koristi za narod?

Svi su napravili štetu. Ko je napravio koristi? Koja vlast? Nisu napravilinitko ništa jer nije tu bilo vremena, samo su se svađali ko i uvijek. Ništanisu napravili jer nisu znali ni šta će bit ni kako nego je bil cijelikaos. I onda se počelo poslije rata kad se počelo brat panistru za tekstilpravit. Koja je najjeftinija najnekvalitetnija. Poslije šta su napravili?Vodovod, da vodovod, i struju ajde. A drugo šta su napravili? Kao vlastnisu imali vremena, samo se prepirat i nisu znali ko će bit sutra i nisubili tako neka jako. Ovi su se bojali, dođe neko a oni su se bojali da jeEnglez, međutim on je bio Nijemac. Bile je velika nemoć ničega, napuštenokako ide ide.

4. Kakvi su bili komentari na proglas o ujedinjenju otoka sa Hrvatskom injegovo provođenje nakon rata?Nisu mogli ljudi ništa. Jedino su pravili demonstracije kad je bil Trsthrvatski pa pod Jugoslavijom. Onda su '53. Italija dobila nazad Trst igotovo. Narod je bil preslab za to, šta će?

5. Jesu li strah i glasine o Nijemcima bili opravdani nakon njihova dolaskana otok?Opravdan je bio, kako ne? Za jednoga su oni 10. Tu nema šta pričat. To jebila norma takva. Za jednoga 10, ko bilo da bilo, nije pitalo jesi ti naprimjer iz Zagreba, iz Hrvatske. 10 od njih i gotovo, da li žensko ilimuško, nisu gledali. Itekako je bilo strah. 6. Jeste li tokom rata i nakon njega vi i vaša obitelj planirali trajnootići sa otoka i zašto?

Jesmo. Otišli su poslije braća ma to nema veze. Moj otac je, onda se zvalooptirat. Pet puta su mu odbili. A zašto? Jer je imal 3 sina i kad su onidošli na punoljetnost onda su mu odobrili i onda je on reko ne. Ja sadaneću jer ja to radim za djecu a ne za sebe. I nije otišo nikuda. Htio je

122

otić radi djece, tu nije bilo života, nije se moglo živjet. Da je imal 3ženske možda bi dobil. Umret ću od glada al ću bit s djecom.

7. Na koje načine su ljudi prehranjivali obitelj tokom rata, koji suposlovi postojali i koliko su bili isplativi?

Bilo je onda isto bogatijih i siromahi. A siromahi su i onda bili dole.Kozu, par kokoši, vrtal, sve se kopalo, svaka mrvica. I to je raslo bezvodovoda. I duhan moj tata je sijal i prodaval i sol smo radili sami doma,kuhali more za sol i onda prodavali u Lošinju. I kod postolara da popravicipele, platili sa sol. Novaca ni bilo. Nerezine je bilo veliko mjesto.Bilo je postolari, šnajderi, zidari, moreplovci najviše i to…mislim sapoljem. Svaka kuća je imala, mi smo imali malo prema drugima. I vinograde ipolja sa žitom. Moj brat je za vreme rata, mi nismo imali žito, i onda kadbi ubrali on bi išo poslije toga tražit ako je šta ostalo. Mrvicu po mrvicui onda to na ruke samljet, po starinskom normalno, i onda to za kruh, akruha nije bilo. Neko ti je rađe dao komadić sira nego kruha jer ljudi nisudavali oni koji su imali, a sira su imali jer su imali ovce su imali isira, a kruh niko ti nije daval.

8. Je li dvogodišnje postojanje narodne vlasti na otoku bilo pozitivno?

A sad ću ti reć jednu glupost…bilo je pozitivno jer su rekli da se nećeplaćat porez pa su svi bili veseli, a danas je sve to okrenuto. Nije bilološe kao vlast, normalno svi problemi i to sve. kao vlast, funkcioniraloje, bilo je radne akcije, dobrovoljnog rad koliko ćeš. A za vrijeme ratavlasti nisu postojale. Ko je postojal? Postojala je mjesec dana neko jebio, nakon mjesec dana je bilo sasvim drugo.

9. Kako su i koliko učinkovito djelovale službe poput zdravstva, školstva iopskrbe?

Ulje na decilitar, opskrba je bila takva. Hrana je, mi smo u školi imaliručak, vrtić je bil besplatan. Bil je besplatan jer imal je sponzora. Biloje samo nisi mogal kupit. Nisi imal čim. Riži su bili za nedelju. Zdravstvoje bilo samo privatno. Ko si išo kod doktora si platio ili niš. Ni bilosocijalno. Dok si zdrav- zdrav, nije bilo ni penzije prema tome socijalnaslužba nije bila u funkciji nikakvoj. Školstvo – ko se mogo školovat seškolovao, ko nije – ni čut. Izašli su doktori ali ako je obitelj mogla, tosu mogli samo neki. To su mogli samo neki i uz velike muke. Za šparat dvijelire i pješke Nerezine – Lošinj, dečki. Jer nisu mogli ni dat više jer ondasu bile velike familije od 20 članova. To su bile velike familije koje suživjele od polja, al to nije novac, nije dolazil novac. Prema tome nijebilo: ja ću platit školovanje, a tu su se školovali u Lošinju. Jedino jebila pomorska, drugo ništa nije bilo. Kako je završio rat onda je počelo nahrvatskom. Bila je samo talijanska.

10. Na koji su način dočekani partizani 20.4.1945.?

123

Dobro. Mislim, narod ih je stvarno vidio kao neki spas. Jedna žena je bilaiz Bakra, živjela u Nrezine. Moja mama je znala hrvatski govorit jer jeišla u školu u Slavoniju. To je počelo ujutro, taj bum-bum zadnji. Bilo jemrtvih i ona je išla po vodu na pjacu i ona je njima: „Dobar dan“. A ko znaodkud su bili jadni ljudi. Mislim, nikakvu reakciju ovako da su imali.Točno stvarno kao neko spašenje, da je došao više kraj tome. Uklopilo sesve skupa dobro. Nije bilo ni nekih, sa strane nove vlast,i nimaltretiranja ljudi, niš. I onda su osnovali školu hrvatsku i talijansku.Moj brat je išao u Lošinj u talijansku školu 4 godine, onda su i toukinuli. Ali mislim, nije to Jugoslavija zabranila. Bilo je ko oće ić utalijansku ko u hrvatsku. Mislim, stvarno što se toga tiče ljudi su vidjelineko spašenje. A poslije normalno neki su otišli, onda kako i svugdje nekoje bio taj koji stvara paniku, jer svi nisu ni trebali otić, nebi biliumrli od glada.

Antonio Corsano, rođen 1928., izjava dana 18.10.2013.

1. Kakav je bio život na Lošinju u Kraljevini Italiji?

Tu život za vrijeme Italije je bio normalni život kao i svuda. Bili su isiromašni, a bili su i bogataši. Ko je radio, neka struka malo bolja živioje dobro, do rata. Najviše se kupilo kuće i sve. Većinom su bili pomorcijer za vrijeme Italije nije bila neka velika zarada, ali koji su radili suimali novaca. Pomorstvo je bilo uvijek ovdje i prije za vrijeme Austrije iza vrijeme Italije i tako to.

2. Kakva je bila reakcija stanovništva na četničku, partizansku i njemačkuokupaciju?

Četnici su ti došli tu zbog toga što su tražili azil za neko vreme. Jer oninisu znali da Talijani su napustili Lošinj. Oni su došli jer su bježali izJugoslavije. Došli su u Sveti Martin sa dva broda, našli prazno i zauzelisve položaje. Jer su bile caserme, bilo je puno i hrane, njima je to bilonajvažnije. I onda oni su bili tu mjesec dana, vidili su da nema nikog,zauzeli su i Tovar, ovo-ono i kad je bilo nakon mesec dana onda su došlipartizani. Partizani su bili u većini i ovih očistili. Partizani suuhvatili 175 četnika, vezali ruku za ruku sa žicom, prošli su pjacom, jasam ih vidio baš, i onda su ih bacali u more. Neke su ubili usput naValdarkama da izgleda malo bolje. Mi smo posle znali roniti i znalo se naćkomadi ruke jer oni koji su bačeni nisu bili ubijeni, bili su bačeni živi.I onda su se povukli da bi se oslobodili i onda bi mu pukla kost i uopće senisu spasili. Nije bilo komentara jer je bilo malo problema jer nije seznalo ko su, šta su? Mi nismo znali koji su partizani, koji su četnici,niko ovde. Koja je to vojska? Partizani su bili znaš kakvi, porazbijeni, toje baš iz šume došlo sigurno. Porazbijeni, poderani, bez čarape, bezcipele. Cipele vezane sa špagom jer nisu imali đonove, to je bila ko nekabanda. Svi su pitali kako ćemo sada? Koji su ti? Gdje ćemo ić? Jer mi zavreme rata nismo imali na kraj ni sa Talijanima baš puno hrane. I iza toga,kad su došli partizani, ali to se formiralo i prije, tu se formiralo jedanodbor, Odbor za doček i oslobođenje Lošinja. Tu je bilo i 2-3 Talijana, ovinaši Lošinjani. To je bio Martinolli, del Conte i te ulice su na njihovo

124

ime i oni su bili članovi na taj odbor. Onda je bio velike borbe u Osoru saNijemcima i ubijeno je oko 160-170 njih, ne zna se točno. Stalno su teralina juriš, a Nijemci su ih očistili. Ali Nijemci šta su radili: kad su došliovde na ribarnici i taj Martinolli i par njih sa Krka su strijeljali gorena Čikatu di je spomenik. Svi su streljani zbog toga što su bili članovitaj odbor. Ali kad su došli Nijemci, prvo vreme onda je bilo hrane dostajer oni su ipak donesli hrane i onda poslije su počeli bombardirat.

3. Koja je vlast na Lošinju napravila najviše štete ili koristi za narod?

Štete su napravili prvo vrijeme i partizani ovdje. Jer su nacionaliziralisve, nisu imali posla, nacionalizirali brodogradilište, neki metnuli uzatvor jer su imali bolje vile. Za vreme rata mi nismo imali baš nekobombardiranje. Malo je bilo ovi dva, Tonin Kampanela, 2 aviona koja bidolazila tu po noći i onda bi bombardirali. Ko je bombardiral se ne zna,ali računa se da su Englezi bombardirali ovde ko u Zadru za teranjeTalijana odavde. Rat je rat, ne znaš ko više razbije a ko pomogne.

4. Kakvi su bili komentari na proglas o ujedinjenju otoka sa Hrvatskom injegovo provođenje nakon rata?

To je bila priča za malu djecu. Jer mi smo trebali bit pod Italijom, iIstra i Lošinj, i to je trebalo biti referendum. I referendum Jugoslavijanije bila dozvolila i onda smo ostali pod Jugoslavijom. Znaš kako je bilo?Partizani ovo-ono a nije se znalo ko su i šta su partizani. Znalo se neštoza Tito ali partizani niko nije znao ko je. Ja sam posle saznao da su ovdebili 2, još '43. godine, znači prije završetak rata, koji su biliangažirani za propagandu Jugoslavije.

5. Jesu li strah i glasine o Nijemcima bili opravdani nakon njihova dolaskana otok?

Nijemci nisu dirali niko ovdje osim oni 2-3 koji su bili angažirani zadoček. Koji su umrli su umrli ili u rat. Još jedan je umro ovde kad sudošli Nijemci, njega malo se spominje, Bačvar, Mario Bačvar, to je nadimak.On je htio bježat ća kad su došli Nijemci jer je bio kao sa partizanima. IzSveti Martin je bježao sa neki veliki ribarski brod i kad je došo vaniNijemci su znali, došli su 2 aviona ne znam dali iz Pule ili iz Rijeke i suga potopili. Nijemci ko Nijemci su bili ali nisu ni zatvorili ni uzeli ća.Međutim partizani kako su došli odma su očistili.

6. Jeste li tokom rata i nakon njega vi i vaša obitelj planirali trajnootići sa otoka i zašto?

Brat. Meni je otišao brat ća u Italiji. Mi ostali ne, ja nisam imaonamjeru. Nema familije ako nije neko da je otišao ća, svaka familija imanekoga.

7. Na koje načine su ljudi prehranjivali obitelj tokom rata, koji suposlovi postojali i koliko su bili isplativi?

125

Neki su radili, neki su bili izbjeglice, pobjegli bi ća. Škveri su radilinešto, sa Nijemcima kad je bilo i sa Talijanima. Ne puno ali tu je bilopuno brodova ribarskih pa su znali doć u škveru. A inače mi smo živjeli naKoludarcu, neki su bili u Ćunski i tako, radi bombardiranje. A prehranapješke do Beleja, do Orleca tražiti malo kukuruz, malo žita, trave divlje.Ribe ko je imao, mi smo imali na Koludarcu jednu mrežu i onda na Čikatu kodovi bogataši promijenit za malo ulja, za brašno. I trave za krave smo bralii za jednu vreću pola litre mlijeka bi dobivao. I u vrtovima i svugdje. NaUnije ja sam išao tamo kopati, tako bi jeo.8. Je li dvogodišnje postojanje narodne vlasti na otoku bilo pozitivno?

Ovi Lusignani koji su bili na odbori su bili možda godinu. Onda su došliNijemci i onda iza Nijemce je bilo takozvano oslobođenje i oni su ostaliovdje. Ništa nije bilo pozitivno, kažem ti. To je bilo problemi sve do '60.i onda je bilo bolje. Nismo imali ni dovoljno jesti, to smo znali ić uItaliji pa iz Italije nosit hrane sa barkama.

9. Kako su i koliko učinkovito djelovale službe poput zdravstva, školstva iopskrbe?

Škola je bila. Ja sam završio to. Tu smo imali pomorsku, tehničku školu 4godine, pomorsku 3. Onda smo imali avviamento al lavoro 3 godine i 5 godinaelementare, osnovna škola. I '42. godine ja sam završio 3. razredavviamento al lavoro i već je bilo zakon da se ukida taj avviamento jervaljda država je čula da će bit nešto pa su dali. Ostala je pomorska alibila je pomorska znaš kako. Bilo je par ovi profesori koji nisu biliprofesori, samo da radi škola. Ali dosta njih je završilo to. I bila jepriznata pomorska škola i tehnička. U školi nije bilo hrvatski, avviamentoje imalo francuski, a pomorska je imala ja mislim engleski, ili pomorskaili tehnička. Imali smo 1-2 doktora, to je bilo dosta jer nije se smjelobiti bolestan. Ali doktor je išao po svim otocima, u svako doba dana inoći, doktor Kleva. Jer moj tata je vozio taj brod što je vozio taj doktor.Lošinj je u ono vrijeme imao 5-6 tisuća ljudi. A opskrba za vrijeme Italijeje bila dosta dobra. Posvuda su bile prodavaonice. A posle se zatvorilo, dokraja rata je nestalo jer nije bilo novaca, ljudi su malo kupovali i tako.

10. Na koji su način dočekani partizani 20.4.1945.?

Kad su došli partizani ono pravo, bili smo dosta njih na pjaci. Trube,muzika, plesovi, kolo, bile su fešte. Šta možeš ti bit zadovoljan, samo štoje rat završio, to je važno, a ko dođe dođe. Narod, onaj mali narod nemanikakve koristi od nijedan ovi narodi koji su bili.

Franjo Fatuta, rođen 1922., izjava dana 24.9.2013.

1. Kakav je bio život na Lošinju u Kraljevini Italiji?

Najprije su, recimo, učiteljice, profesori, popovi, tamo se govorilo prijehrvatski. I misa, sve. I u školi ti moraš govoriti samo talijanski. Ukinulisu hrvatski jezik. To je osnovno, to je bilo štetno. A zarobili su, odma sustavili u zatvor, učiteljice, neki fratar, neki pop, pokupili ih i uItaliji na logor, a neki su to vidjeli, pa su pobjegli. Tako da su ti ljudi

126

bili maltretirani. I onda su, naravno sve su zgoreli, i crkvene knjige kojesu bile na hrvatski, to je bilo strašno. A, čuj to je bilo za nas, recimoCresane koji smo imali puno vinograda. Mi smo imali od njih samo koristišta smo imali od njih mašine za špricanje i druge alati za poljoprivredu.To smo imali isto što su imeli Talijani, jer ove butege hrvatske su bilezatvorene i onda sve alate su bili talijanski, za poljoprivredu. Bar jebilo recimo jedan zanat koji su Cresani imeli, mi smo imeli 15, sada bismorekli, zadruga. To je bilo tako, malo više normalno. A sve drugo je bilotalijansko, govor…Mene jedna je pljunula, imal sam, koliko, 8 godina, alismo govorili kao djeca na ulici, govorili smo hrvatski, ki još ni znaltalijanski. I ova žena od predsjednika općine, oni commune su zvali,Commune di Cherso. Bilo nas je 5-6, znaš kako djeca, uvijek graja. „Quandosmetterete di parlare questa lingua sporca!?“

2. Kakva je bila reakcija stanovništva na četničku, partizansku i njemačkuokupaciju?

Reagirali su ljudi, ali ovi ki su reagirali i oni ki nisu, išli su uDachau. Oni su imali za masovno. Imeli su neke tvornice gdje suzapošljavali i gdje su masu ljudi uzimali i od Cresa i Lošinja i tako.Nijemci su došli i onda su oni prisvojili. Jer tu su bili u odborima, imelisu i stražu. Ovi šta su zarobili Talijane, uzeli su im oružje i formiralistražu. Nisu baš bili u jedinicama ali to je bila komanda. Formiral seodbor i onda formirali su, možda ih je bilo jedan stotina tih ljudi koji subranili Cres. To je bila kao prva akcija, a posle su zarobili, Nijemci kadsu došli, su zarobili odbor i 7 ovih Cresana koji su bili u odboru i ondakamo, u Trst u zatvor i onda su ih tamo objesili. Imena su na spomeniku uCresu, tamo su imena jedno 16 njih. To je bila ta strašna akcija. A uLošinju kad su došli onda su ovi koji su bili isto aktivisti i vodili doknisu došli Nijemci, onda su ih zatvorili u ribarnicu. Baš koliko, ja neznam. Ali sutradan su ih strijeljali 27 na Čikatu. Spomenik je još tamo.Neki su bježali, a neki su se borili. Onda su dolazili iz Krka, ali nejedinice, jedinice su došli za oslobođenje. Ali onda su došli ovi izviđači,partizani iz Krka. To su politički radnici, to nisu vojnici, ali su imelivojnici da njih brane. I istrani su imeli te grupe i onda su formirali tiodbori. Bilo je formirano 29 odbora, negdje sam ja zapisao.

3. Koja je vlast na Lošinju napravila najviše štete ili koristi za narod?

A ljudi su radili, morali su radit, morali su kopat. To su morali ljudidelat, ki su ostali. Teško je bilo. A četnici, oni su došli tek '43. I onisu hteli stvorit vlast, al nisu Cresani dali da budu četnici, i onda supobegli u Lošinj. Oni su svi htjeli, je li, da zauzmu vlast. Kad si zauzelvlast moreš sve delat, je li, ubijat ljude, nagrađivat. Maltretirali suneki. Jednog su, palina, zatvorili jer nije htio reći ki je partizan i ondasu ga stavili u zatvor. I on se bunio, bunio pa su ga ubili, s puškom su gaubili. Palin Bernardo.

4. Kakvi su bili komentari na proglas o ujedinjenju otoka sa Hrvatskom injegovo provođenje nakon rata?

127

Mi smo bili, koliko, Cres i Lošinj, 4 puta pod osvajačima. Ali nismo daliposle, nema toga. Hteli su Talijani u oktobru mesecu, nešto je bilo borbaza Trst. A ja sam se borio od Ulcinja do Trsta, sve otoke sam ja, al ne ovemale male, ali i male i onaj Lopud. I tako ima i malih otoka koje smooslobodili. Ja sam sve učestvoval, do Trsta. Mi smo prvi došli u Trst negoEnglezi. Ja sam gledal već u hotelu, mi smo spavali, a evo dolaze Englezi,a s njima su bili oni scozzesi. A oni ti imaju kao kotulici, i u vojsci onisu imali tako. A kaki je glad bil u Trstu. Lučki radnici su hodili u našacasa gdje sam ja bio u jedinici smo kuhali i za lučki radnici Trsta, a gdjeto piše.

5. Jesu li strah i glasine o Nijemcima bili opravdani nakon njihova dolaskana otok?

Ja sam bio na ratnom brodu. A znaš kako je strah, žene naročito 90% one suviše strašljive. Imali su straha, su ih hapsili, na ribarnici su ihzatvorili i onda posle jedan dio su šli na Čikat i su ih streljali, 27koliko su ih streljali. A ljudi strašljivi sakrivali su se i bježali. Evobrat od moje žene, Nijemci su ga zarobili u Cresu kad su došli. Oni su bilivojnici, jedna četa, i nije se vratio. I ne znaju tačno kade je, da li uDachau, da li… jer su bili više logora.

6. Jeste li tokom rata i nakon njega vi i vaša obitelj planirali trajnootići sa otoka i zašto?

Nismo planirali. Mi smo bili tu. Ja sam išo '42. u rat, su me pozvali iprije, do 20 godina biš morao bit slobodan. Poslije 20 su te mogli pozvatikad je mir, ali je bio rat i su pozivali u rat i mladići prije vremena,tako su i mene. I onda sam bil 10 dana u Puli i nakon toga, admiral jeodržal govor i ja i još jedan ovako lepi čovik viši od mene i kaže: „Questiragazzi vanno sulla nave piu bella del mondo!“ A lepi je bio brod, novi,krstarica lagana, 7 hiljada i toliko tona.

7. Na koje načine su ljudi prehranjivali obitelj tokom rata, koji suposlovi postojali i koliko su bili isplativi?

Onda je svaki posao bil isplativi jer nije bilo, malo je bilo robe, ljudinisu imali soli za kupit onda su sli po selima. Cresani su išli gore gdjesada ide autobus, na Merag. Tu su bili 4-5 kuća, Dragaši se zvalo. I tu suišli, tako moji su išli u Dragaši, neki u Orlec, neki u Stivan, shvaćaš? Ita sela su onda bili za vreme rata pune i tu su nam davali jesti i to jebila muka. A slabo su i onda bili isplativi ko i sada. Nisu sve školeradile, talijanske su bile. A kad su došli partizani su napravili jedanodjel je bil talijanski a drugi hrvatski, na početku, ne možeš odma sve.

8. Je li dvogodišnje postojanje narodne vlasti na otoku bilo pozitivno?

Bilo je. Cresani su pokupili, pa jedan brod od 5 vagona za partizane, agladni su bili. Znaš, ulje maslinovo, ono šta su oni imali i tako, a butegisu malo imali. Partizani su djelovali malo kad je kapitulirala Italija,inače vlast su imeli Talijani sve dok nije kapitulirala. Kad je

128

kapitulirala Italija onda su bili partizani i oni su čuvali. Ali kad sudošli Nijemci, njih je bilo malo i Nijemci su došli u velikom broju itenkovima i oni su bili jedan dio su bježali preko za Puntu Križa, pa su ihavioni, jednu barku potopili. Uglavnom skoro svaki nešto je imal nekoga upartizane. Samo ubijeni su u ratu iz Cresa, iz samog mesta, 47.

9. Kako su i koliko učinkovito djelovale službe poput zdravstva, školstva iopskrbe?

Su djelovale, ne kako kad je bio mir. Ali su dobro radili naši bolničari,doktori i tako. Ali neke doktore su bili internirali, pa su bili u logorimau Italiji. A kad su došli opet, ljudi su mislili, šta ćeš? Nijemci su,ovaj, fašisti su otišli, imali su vlast, a nisu mislili da će bit mir. Štaćeš znat šta će bit po selu. A oni koji su išli u partizane su im pisali.Ima jedna žena koja je nosila pisma od partizana. A bilo je strašno, ja samod broda pisal pisma al nisu dobivali jer je bila cenzura, ne smije se znatšta se dešavalo.

10. Na koji su način dočekani partizani 20.4.1945.?

Fešta je bila, razumeš. Kad su oslobodili partizani ove krajeve, to je bilafešta. Neki ni nanke išo jest jer su pjevali naše narodne pjesme na ulici,na rivi. Ali sada vidiš koliko ih je poginulo u Italiji na logorima.

A.V., rođena 1928., izjava dana 16.10.2013.

1. Kakav je bio život na Lošinju u Kraljevini Italiji?

Ja sam živjela na selu, tamo v Nerezinah. Nije bilo loše, mirno mjesto,puno ljudi su radili po kampanje. Mi smo hodili u školu, ja sam tamo školuosnovnu delala, bila je škola lijepa imala svaki svoj razred i učenici.Učitelji su bili, ništa specijalno, kako i ovde sada. Onda pod Italijom semoralo ić u škole. A ko nisu imali knjige su im dali, su pomagali, alisvaki je šal u škole.

2. Kakva je bila reakcija stanovništva na četničku, partizansku i njemačkuokupaciju?

A kako su reagirali, ko kako se snašao. Onda je bil jedan veliki ribalton,ja nanke sve ni neznan. To je bilo naglo, kod nas se samo od politikegovori. Mi nismo se nikad bavili s politikom, mi smo imali kampanje, smoradili cijeli rat, niki nan ni smetal. Tata je imel onda koliko, 35 godina,onda je išal u rat pa su ih bili poslali na one otoke kod Venecije kako dabraniju neznan od čega, malo vremena tako '42.-'43. Nismo bili ni zajednoga ni za drugoga ni za tretoga. Kad su bili došli, ma ono je bilozadnje vrijeme '43.-'44. kad su prije jedni hodili, pa drugi svi po mesecdan, onda su ljudi počeli bježat i to ti je to, kako i u Lošinju. Lošinj subombardirali '44. i onda su počeli po sele hodit ljudi bježati.

3. Koja je vlast na Lošinju napravila najviše štete ili koristi za narod?

129

Svi su imeli štete, onda su partizani imali koristi više nego štete. Išpijunirali su i sve, i nekih mladih su zeli gore u Lepoglavu u zatvor, suih strašili na svaki način. Ma mene lično nije bilo ništa. Strah je bil,dosta straha kad su oni prišli. Jer su sve kontrolirali, su sve držali ineki iz sela su bili.

4. Kakvi su bili komentari na proglas o ujedinjenju otoka sa Hrvatskom injegovo provođenje nakon rata?

Oni 2-3 koji su počeli, su počeli u hrvatsku školu ić, a se pomalo počelookretati. I crkve moliti i sve. A isto kako je bilo i prije kada su prišliTalijani. Nisu bili zadovoljni. Kad su šli ća nisu bili zadovoljni. Neki subili indiferentni, neki su se privikavali, mi smo se privikavali. Ili poćća od otoka, ili se svađati, niti korist kada moraš živjeti. Ono malokampanje ća si imel ti nisu uzimali. Neki su imali brodove, pa su zgubili,su ime zeli ma to nismo bili mi. Svega je bilo.

5. Jesu li strah i glasine o Nijemcima bili opravdani nakon njihova dolaskana otok?

Ma nisu bili dobri jer su strašili i zamjeravali su neki. Jer to je bilanjihova dužnost, su zamjeravali, ma s nekima su imali više nego s drugima.Neki su šli na pozicije, neki ovi Hrvati, partizani mlađi, i ki nisu bili upartizane su bili već stariji.

6. Jeste li tokom rata i nakon njega vi i vaša obitelj planirali trajnootići sa otoka i zašto?

Ne, nismo. Mi nismo planirali otići. Mi smo mogli živjeti na svojemu i smoostali tu. Moj tat je imel oko 40 godina i mi smo imeli od čega živjeti.Nama nije trebalo poć raditi ni ploviti, niš. Ostajali su dosta ljudi, mamladi su šli ća s vremenom. Oni mladi ki nisu ostali oni su malo privrženipartizanskom, su se malo uklopili šnjimi.

7. Na koje načine su ljudi prehranjivali obitelj tokom rata, koji suposlovi postojali i koliko su bili isplativi?

U Lošinj su hodili s kamionima na škver i onda su ih forsirali, ma to jebila jedna velika greška za moj pojam. Aš ja sam bila na škveru i svi smobili na škveru. Prije su nas da svi moramo poć raditi, a onda su nas, foršine forsirali ma ako nebi išal bi te zamjerili nešto. Onda je bila prišlaona ideja „tutti in industria.“ I onda su neki morali napisat da će poćstalno radit na škver. Ljudi iz sela nanke ne znaju niš, ma ča ću poć naškver nanke neznam delat. Onda napišite barem jednu godinu da ćete raditi.Svi su imeli, i neki iz Beleja, tamo i trsje i ovce i koze, svi su imalitamo neš. Onda su počeli ovam hodit i onda su ono tamo zapustili aš oni suprišli ovam raditi. Aš ni se moglo onda ovako, jer onda bi od ponedeljka dosubote bili ovde stajali na škveru. Čovjek dela ovde od vavik i onda ne,moraš poć u poduzeće, u industriju i onda ih je bilo forši i 500 ljudi naškveru, 400-500. Onda su Nerezinčani hodili doma jer nisu starali pa nisu

130

mogli. Onda se tamo zapustilo sve, kampanju, a moglo ju se lijepo držati,koga je volja stat tamo, a nisu mogli ovamo-tamo i ovamo-tamo hodit. Ondasu došla deca i onda su deca počela u školu hodit tu i onda su ostajali tui gotovo.

8. Je li dvogodišnje postojanje narodne vlasti na otoku bilo pozitivno?

Oni su se među sobom nešto, ma ja to ni ne znam, nisam čulak ako treba. Onisu se među sobom svađali. Rat je rat, pa to neki uveličava da su došliprije partizani pa da su šli ća pa su došli Nijemci pa ovo…A ja ne znam ćasu ki oteli. Oni su sami bili jedan protiv drugoga, partizani i četnici. Tosu bili sve naši ljudi Hrvati, Jugoslaveni. A Talijani su se pobrali, ma niih ni bilo, pravi Talijani ni ni bilo, 2 karabinjera. Onda nije po selutrebalo ni karabinjera ni milicija. Nije bilo toga nereda.

9. Kako su i koliko učinkovito djelovale službe poput zdravstva, školstva iopskrbe?

Učiteljica, ako je bila koja učiteljica talijanska, ona ni smjela delat,ako će delat škole onda se trebala naučit na hrvatski brzo, ali ne u crkvupoć. Onda su šle za činovnice, ne već učiteljice, ko je su delale podItalijom. Branili su crkvu. Oni samo ćakulaju, a neka dela ki će. Zdravstvoje bilo dobro. Imeli smo knjižicu i ako ti je trebalo... Onda je bilo manjebolesnih ljudi, ako ti je trebalo si šal u lekara i gotovo. Nije bilospecijalista, je bil jedan doktor i on je delal sve. Imeli smo knjižicu iako se dobro sjećam je bilo neplaćeno, da, neplaćeno je bilo. I onda je tobilo dosta godina. Opskrba je bila jako fina. Ja sam rodila Franka '56., toje bilo 10 godina posle rata, ili 12, pa još nisu bile nanke majice zaprodat, na kraju sam morala zašit. Nikakovo voće ni bilo, mlijeka n bilo,ni bilo ničega. A od kuda će prit? Oni ki su vako u gradu kada su nosile sasela mlijeka na pjacu. Neki od njih su imali, kako tvoji noni, dvije krave,ma to nije bilo za svih dovoljno. A opskrba će? Pašta, riži? Riži ne, rižisu bili talijanski. Mi smo prije imeli svega, svašta a onda odjednom nijebilo niš. Rat, a onda posle rata 10 godina je pomalo, pomalo prišlo, pa jebilo sve jedno. Kruh crni, škuri, pa nije bilo izbora, samo to, altro chesada. 10. Na koji su način dočekani partizani 20.4.1945.?

Ki ih je ni videl ni čul. Mene lično ni bilo briga. Tamo su neke kolodelali na pjaci, ma ja nisam bila u tom kolu. To je vreme prolazilo, oninisu niš govorili, ki su ća delali su delali sotto puzzo. Ki je bil šnjimi, ki nije bil š njimi. Vreme prolazilo tako, naučili smo se na školuhrvatsku, na crkvu hrvatsku.

G.N., rođena 1928., izjava dana 25.10.2013.

1. Kakav je bio život na Lošinju u Kraljevini Italiji?

131

Dobar. Bolje nego sada, sto posto bolje nego sada. Ja imam 7 razredaosnovne, i onda sam bila u školi u Zagrebu, knjigovodstveni tečaj. Zaradnika je bilo onda teško i sada teško, za običnog čovjeka.

2. Kakva je bila reakcija stanovništva na četničku, partizansku i njemačkuokupaciju?

Teško je bilo. Kad su došli partizani su se, ja sam u Beleju bila, onda suse oni u Koromačnu iskrcali i onda su nas cure uzeli dole da nosimo gorekana ramenu. Nikad nije bilo lako za radnika. Nismo znali ni jezik, teško jebilo. Radnik mora radit, pa bil koji bil, jesu bili Talijani ko je-je, akone radiš nema ništa.

3. Koja je vlast na Lošinju napravila najviše štete ili koristi za narod?

Za vrijeme Italije je bilo dobro, onda je došao rat pa su nam davalikartice, nikad nismo bili gladni.

Znači, Talijani su vam bili najbolja vlast?

I da i ne. Jer, kažem ti, ovi su me stipendirali i dom i sve gdje samradila.

Koja vam je onda bila najgora vlast?

A za radnika su sve najgore. Ne znam dal su bili oni gori ili ovi.

4. Kakvi su bili komentari na proglas o ujedinjenju otoka sa Hrvatskom injegovo provođenje nakon rata?

Ko je kako mislio. Mi smo bili jako zadovoljni. Mi po selima. Bolje je kadse ujedine. Šta nije bolje? Znaš šta se bilo desilo u Beleju? Sad ću ti japričat. Tamo ti je bila caserma od vojske. I dolazili su Talijani, bježalisu gore iz Hrvatske u Koromačno. I bio je tamo jedan komandant koji jezapalio tu casermu. Ma to ti je bilo…ma šteta to je bila jako velikacaserma. Onda su ga u zatvor stavili, njie smio zapalit casermu je li? Toje bio Talijan oženjen za našu Belejku.

5. Jesu li strah i glasine o Nijemcima bili opravdani nakon njihova dolaskana otok?

A znaš, ovaj, imali smo jako straha kad su oni došli u Belej i oni supokupili sav narod blizu crkve i da će ih odnijet ća. Jer da su nekiskrivali partizane, bilo je straha. Svi smo se njih bojali, oni su bilijako strogi, i zamisli kad ne znaš jezik. Ja sam poslije, ja sam radilagore u školi, onda nam je pokojna Ljerka predavala Njemački. Tako kad dođuNijemci kod mojega sina ja se ne bi zgubila. Ja sve razumijem, moguodgovarat nešto, ali sve razumijem.

6. Jeste li tokom rata i nakon njega vi i vaša obitelj planirali trajnootići sa otoka i zašto?

132

Ne. Jedna teta, tatina sestra, još je živa, ona je otišla ća jer nijevolila da bude tu kad su došli partizani. I onda je bila oženjena zajednoga tu iz Plata, poslije se oženila za jednog ja jako bogatog, jer jedobio na lutriji tiket od 20 eura je dobil 2000 eura.

7. Na koje načine su ljudi prehranjivali obitelj tokom rata, koji suposlovi postojali i koliko su bili isplativi?

Mi smo dobro jer smo imali zemje, pa smo sadili, svega smo imali. I žita ikukuruza, imali smo ovce, meso, svinju smo hranili, ali bilo je siromahakoji nisu imali ništa. Ljudi su sekli šumu, prodavali drva, neki su išliribovat u Koromačnu, da imaju ribe. Dobro su ljudi živjeli.

8. Je li dvogodišnje postojanje narodne vlasti na otoku bilo pozitivno?

Kako za koga. Dobro je bilo, koristilo je narodu.

9. Kako su i koliko učinkovito djelovale službe poput zdravstva, školstva iopskrbe?

Dobro, bolje nego sad. Sad nam zdravstvo ne valja. Sad ako ne daš manciu teni ne gledaju. Ne smiju uzimat, ali…Sve igra ulogu novac. U školi sam imalasve petice, i gore u Zagrebu isto sve petice, a šta mi to vrijedi? Ništa.Da neman ovo malo penzije talijanske, jako bi loše živjela. Opskrba je bilaloša, samo mi smo imali na zemlji svega, pa nama nije bilo loše. Ja samradila sa nonom u mesnici, nono mi je imal mesnicu, to je tata od mame.Običnim ljudima toliko mesa, a ono najbolje ala nosi Marcolongu, nosi popu,uvijek je tako bilo.

10. Na koji su način dočekani partizani 20.4.1945.?

Kad su došli u Koromačno, po noći, lupali na vrata, a onda mama i tat su imotvorili. Onda su gore spavali, dole spavali, davali smo im jest, nije imbilo lako. Jedan, znam da je reko: „imam doma pet djece, a ja sam tu, padaju plaću, ne daju plaću…“ Neko je volio, neko nije. Su volili da budeItalija. Više je bilo onih koji su volili da bude Italija, kako je biloprije.

M.M., rođen 1932., izjava dana 7.11.2013.

1. Kakav je bio život na Lošinju u Kraljevini Italiji?

Za vreme Italije je bilo, dobro je bilo za ko je bio malo bogatiji. Alivećina je bila…bila je kriza i onda još gore nego sada. Bilo je punonezaposlenih, ja znam da moj otac 2-3 mjeseca je radio, onda 3-4 mjesecadoma, nije bilo tako lako. Onda brzo je došo i taj Drugi svetski rat i ondaje bilo još gore posle. Mi smo bili u 4, ja i pokojni brat, a koji dan nisiimao skoro šta jest. U dućanu su ljudi kupovali, kako bi sada rekli, nakredit. U jednu teku bi nas tamo zapisala i kad je bila jedan cifra jerekla: „dosta, platite prije ovo i onda ćete opet dobiti napred“. Koji putnije bilo žlica šećera doma za nas djecu. Ja sam do petog razreda išo u

133

školu i onda je bio rat do '45. i onda posle sam nastavio opet natalijanski, nismo znali mi hrvatski, par riječi takoreć.

2. Kakva je bila reakcija stanovništva na četničku, partizansku i njemačkuokupaciju?

To je bilo '43. je bila Italija do septembra. Onda poslije 2 dana, 2 dananije niko bio, vojska je pobježala i poslije 2 dana su došli takozvaničetnici. I oni su bili jedno mjesec dana i onda poslije su došli partizanii onda opet poslije mjesec dana Nijemci. A čuj, ljudi se bojali, tu nisu,mislim, civile tolko, ono među vojska. Četnici sa partizanima, onda Nijemciprotiv partizana. Onda je počelo falit po dućanima robe, onda je bilo jakološe. Onda se dobivalo jedanput na mjesec nešto brašna, nešto ovako zahranu i gotovo, to je bilo sve. I onda je bilo čak i bombardiranja, ondasmo bili, ja sa familijom, mi smo bili u Velom Lošinju, neki su bili uĆunskom, neki u Nerezine, ne? Sve do Beleja su bili ljudi, izbjeglice, jersamo tu u Lošinju, interesantno, samo tu su bombardirali preko noći. Bidošo jedan avion i prve bombe su pale tu na Velu rivu, in Molo grande. Iodonda svaku noć ili svaku drugu-treću dolazil. Onda je bilo 2 puta isto samora, i to su tukli po noći. A posle, '44. pri kraju '44. onda su samovojne lokacije bombardirali, ne više po mjestu.

3. Koja je vlast na Lošinju napravila najviše štete ili koristi za narod?

Ni jedan ni druga ni treća nisu bili baš. Ali Talijani su bili tu baremmanje opasni, onda četnici, partizani i na kraju Nijemci. Nijemci su bilitu od novembra '43. pa do 20. aprila '45. I oni su bili 2 puta uzeli mladiza ić u Njemačku, navodno kao za radit, radne snage da je falilo. I onda sudolazili tu sa kamionom ukrcat i to je bilo ko se uspio sakrit negdje, alikoga su po cesti bili gdje pokupili, ajde. I onda od onih, neki su sevraćali, a neki su poginuli u Njemačkoj.

4. Kakvi su bili komentari na proglas o ujedinjenju otoka sa Hrvatskom injegovo provođenje nakon rata?

A čuj, onda je bilo dobro. Većina ljudi su bili primili zadovoljni, a to jebila manjina možda koji su išli ća ili optirali, njima nije bilo svejedno.

5. Jesu li strah i glasine o Nijemcima bili opravdani nakon njihova dolaskana otok?

A je, da, jer su oni dosta to, oni su bili i ubili onda di je spomenik gorena Čikatu, to je bilo prvi dan odma. Neki su htjeli bježati, su ih uhvatilii onda ajde, nosili pred večer, to je bilo ja mislim 13. novembra. I tamosu bili ubijeni, onda jedni su bili tu u kanalu koji su išli, bježali premaVelebitu i onda avion je mitraljirao na njih i onda je i tamo bilo nekolikopoginulih i ranjenih i tako.

6. Jeste li tokom rata i nakon njega vi i vaša obitelj planirali trajnootići sa otoka i zašto?

134

Ne, meni su bili ovi 2 strica su bili u partizani '43. Oni isto koji sunašli, uzeli, navodno kao dobrovoljci ali su na silu morali ić. Alipreživili su obadva i su se vratili. Mi smo ostali tu svi.

7. Na koje načine su ljudi prehranjivali obitelj tokom rata, koji suposlovi postojali i koliko su bili isplativi?

Ako su imali, ako je neko ko radio, ja sam išo sa tatom do Nerezine pješkeza nešto promijenit. Nešto robe za malo kukuruza, ili fažola, bilo šta.Zamjene, niko nije prodaval, neke robe tekstilne, konac, štogod si imao.Kome je trebalo tamo, ako su šta imali su dali. Nije se obrađivalo, maloovi stari koji su bili doma, a mladi su bili svi u vojsci. Nešto su radili,neke popravke u brodogradilištu, samo jedno brodogradilište nekad radinekad ne. Moj otac je bio zaposlen u tvornici sardina, ali nije radila zavrijeme rata. Ljudi su se snašli, bilo šta, ić pomoć nekome bilo šta raditza nešto, većinom za dobit nešto za jest.

8. Je li dvogodišnje postojanje narodne vlasti na otoku bilo pozitivno?

Ako je neko bio nešto pomiješao sa politikom, samo je znao nestat. Jer naprimjer, kad su bili partizani tu, ako je neko znao javit: „a ovaj tu jebio sa Talijanima, sa fašistima,“ onda taj je preko noći nestal. E sad dali su ga odma ubijali ili negde zatvorili…Po logorima su ljudi dostazavršili, i u Njemačkoj i po svuda. Kad je rat, svašta se dešava.

9. Kako su i koliko učinkovito djelovale službe poput zdravstva, školstva iopskrbe?

Za školu, mi smo znali kad je rat bio, 2-3 dana škole, pa onda 2-3 dana ne,jer je bilo i bombardiranje pa je bilo opasno. I si imo one knjige što sutrebale bit, to smo dobivali. Nije bilo redovna škola, ali je bila natalijanskom. A opskrba hranom, to je jako malo bilo svašta je falilo. Jaznam, evo, za vrijeme Nijemaca je bilo tu u općini, što bi rekli sad,gradonačelnik jedan baš tu iz Lošinja. Ali on je stvarno to, je dolazilojedan put ili dva puta mjesečno šta nam je trebalo. Brašno, možda malošećera, ako je bilo ulje, 3-4 stvari glavne, to si dobival koliko je bilopredviđeno, koliko su mogli dat. Ali je bilo dosta redovno to. RicardoMartinolich. Bil je jedan doktor, doktor Kleva stari. On je bio od općine,kao tu gradski liječnik i se išlo kod njega. On je održavao bolnicu i jeimao svoju privatnu ordinaciju, pa se znalo ili kod njega privatno ili ubolnicu. A čuj, je bilo valjda ono šta je njima trebalo. Znaš da sigurno jefalilo neke stvari, ali nije bilo lako nabavit.

10. Na koji su način dočekani partizani 20.4.1945.?

Onda jedva su čekali da oslobode od okupatora. Ljudi su dočekali, nudilinjima i piće. Oni su se dobro postavili. Nije bilo da je bilo opasno. Ionda odma se počelo, odma je počelo brodogradilište radit jedno i drugo,

135

tvornica sardine. Jer to je bilo u aprilu odma, taman kad počne bit ribe.Onda je bilo ribe jedno dve-tri godine zaredom. Jer, ono, cijeli rat senije lovilo, to se množila riba puno.

Antonio Lettich, rođen 1932., izjava dana 8.11.2013.

1. Kakav je bio život na Lošinju u Kraljevini Italiji?

Ah, bio sam mali, šta sam '32. godište. A bilo je znaš šta, jako siromašno.Ribari su bili ovi iz Ćoze došli iz Italije dole. Neki za vrijeme Austrije,a neki poslije za vrijeme Italije. A tu naši, moji isto tu, seljački seživjelo, plovili su većinom ovi naši, moj tata isto i moj stric. A ako nebi se bilo obrađivalo zemlju. Svaki je imao svoj komad, vinograde, masline,sadilo se po vrtovima, a onda je počeo odma brzo rat. A živjelo se, znaššta, nikako. Sada se živi dobro a prije onoga puta nije bilo toliko dobro.Jako jako siromašni, ovi, naročito ovi koji su se bavili poljoprivredom.Jedva su kopali malo da imaju par metara zemlje da nešto posadu, a onda suovi koji su plovili malo bolje živjeli. A ovi drugi su dnevnicu, nisu bilipoduzeće neke velike, samo par hoteli koji su, i to, za vrijeme Austrije jeto funkcioniralo dobroto sa hotelima. Ali poslije toga nije bilo bašnajbolje. Ali živilo se, kako i sada, neki je malo bogatiji pa živi dobro.Neki onoga puta su bili koji su imali prodavaone, stolari koji su imalineki zanat, oni su bili dobro, ajde, nije bilo loše baš da se moglo tužit.Ali siromasi su vijek bili, nisu bili baš najbolje živjeli.

2. Kakva je bila reakcija stanovništva na četničku, partizansku i njemačkuokupaciju?

Mi smo svi okupirani, jedni, drugi, treći, koji god je dolazil mi smo biliza ovi koji dođu. Najprije je bila Austrija, digli su Austriju: „ŽivjelaAustrija!“. Došla je Italija: „Viva Mussolini!“ Nismo se na nikoga dirali,tako niko nam nije ništa ni napravil, ali ipak bili su ovi koji su bilifašisti malo tvrdi, znaš, pa ako bi bilo nešto, jer tu se dosta govorilohrvatski. Gornji kraj, ovaj od Velikog Lošinja se govorilo hrvatskidijalekt, naš. Ovi stari su govorili hrvatski onda ovi ipak su bili malo,znaš, nije im odgovaralo. Ali prije je bilo isto, evo na primjer moja majkaje išla u hrvatsku školu, a moj tata, on je u talijansku. Ali bilo jeTalijani koji su govorili talijanski ali malo su, ipak jedan protiv drugogabili ,ali bili su toliko prijateljski, nije se svađalo: „Šta ti govorištalijanski ili šta ti govoriš hrvatski?“ Niko ti nije govorio ništa.

3. Koja je vlast na Lošinju napravila najviše štete ili koristi za narod?

Tu nije bilo baš, u Malom Lošinju su bombardirali, ali tu za vreme ratabilo je znaš šta. Došli su najprije, ja mislim ovi, ustaši, Hrvati, ustaši.I onda su malo, dok su došli, Talijani su pobjegli i onda su ovi ipaknekoliko uhvatili njih i tu na bagno Rudy ubili. Mislim, vezali sa žicom ionda pucali, mislim 8-10 Onda su došli, ovi, četnici sa bradine ovakve ionda su oni potjerali ove ustaše ća. Tamo isto je bilo nekoliko, ma tu ne uVelom Lošinju ne toliko, ništa. Jedino ovi u more su plivali, mi djeca smoišli vidit kako u more plivaju ti jadni mrtvi vezani sa žicom. Posle su

136

došli Nijemci. Nijemci isto tu nisu ništa napravili nego posle partizanikoji su dolazili po noći, oni su ipak gledali gdje mogu nekog nešto. DvaNijemaca su bila tu dole blizu Majke Božje, blizu Caritas, tamo gdje je sadCrveni križ. Oni su bili šetali okolo, stražarit i onda su došli partizani,jer oni su bili na Iloviku pa bi se iskrcali preko, pa su došli tu. Ali tunije, Gasparetto je imal gostionu jedan put i onda ipak je bilo tamo ijedan, ne znam koji je bio od partizani je došal njemu reć: „Znaš šta,večeras neka ti ne dođu Nijemci, potjeraj ih ća jer će doć partizani pa ćenjih ubit.“

4. Kakvi su bili komentari na proglas o ujedinjenju otoka sa Hrvatskom injegovo provođenje nakon rata?

Talijani su pobjegli ća, a mi smo ostali, neki je optiral. Moji nisu, mojtata kaže ja neću ić, ja ću ostat tu. Ali tata od moje žene je htjeloptirat, a nisu mu dali, neznam zašto. Jer da su oni Hrvati, da ne možu onidobit to. E onda su počeli bježat ovi mladi, ne? Neki je bio vesel da dođe,jer stalno su neko oslobođenje, bolje ćete živit pod Jugoslavijom, sad steslobodni. A svi gladni od rata, svi su se počeli veselit, svi su počeliplesat kolo dole po pjaci. Mislim, kad je bilo oslobođenje sve je biloveselo, svi se veselili od oslobođenja. Toliko koliko smo patili, a sadćemo dobro stat, su obećavali radnicima tvornice, ovo-ono svaki dan govori.Ali opet se pomalo pomalo smiri, a ovi koji su bili protiv su išli ća. Aoni koji su ostali oni su se veselili oslobođenje, ali onda su počeli dabudeš u partiju, da budeš ovo, da budeš ono.

5. Jesu li strah i glasine o Nijemcima bili opravdani nakon njihova dolaskana otok?

Kad su došli Nijemci, mi smo kao djeca skakali okolo njih jer su namdavali, u Mignonu su imali kuhinju pa su nam davali malo hrane. Onda bimoišli dole: „Bitte brot, bitte brot“, gladni bi kruh od poslije napravilidoma. A oni bijeli ovako, štruce kruha. Jedno vrijeme su dobro, dobro.Mislim, nisu se baš dirali na nikoga, jer još su bili ovi Ćezoti, Talijanisu bili, oni su bili zadovoljni s njima i dali su, ti kažem, mi ko djecasmo dobro bili, nisu se dirali na ništa. Ako ti ne napraviš nikome ništa,niko ti neće ništa ni napravit, ali ako ti na nekoga se diraš onda može seipak osjetiti, nešto napraviti. Mi smo ovdje bili dobro ,koji god jedolazil, a Nijemci kada su došli oni su imali, ti kažem, dobro jelo ikuhnje i kruha i svega. Mi gladni, 11 godina, bimo samo skakali okolo njihda nam daju nešto da jedemo.

6. Jeste li tokom rata i nakon njega vi i vaša obitelj planirali trajnootići sa otoka i zašto?

Ne, nisam ja planiral. A poslije rata, evo ti kažem, od žene oni su isto tonapravili, kako ovi tvoji tamo, ali nisu im dali njima. Jer da su oniHrvati, da imaju prezime hrvatsko i gotovo. Nisu zbilja, neki govore oni subili tako, da su morali napravit, promijenit ime, promijenit ovo,

137

promijenit ono. Pod Italijom ,neki kažu, ja ne znam, da su Talijani ipakpromjenjivali ime, neki je promijenil i prezime i ime. A pod Jugoslavijomoni su sami to radili. Ja sam oduvijek bio Lettich Antonio, svi dokumentiimam ,domovnicu, sve kako tu sam ti reko sa 2 -t i -ch. I na jedan putkažu ti si Letić Anton.

7. Na koje načine su ljudi prehranjivali obitelj tokom rata, koji suposlovi postojali i koliko su bili isplativi?

Jedva, davali su nam neke točkice, bimo bili dobili 10 deka šećera, 20 dekabrašna svaku sedmicu i to je bilo. A jedino mi koji smo imali malo vrtovemi smo sadili broskvu sa blitvom ,sa krumpirom, smo to jeli. Kopalo se i tose sađivalo i to se jelo. Ovi drugi bi bili s ribama, ovi Ćezoti su imalibragoci pa bi bili došli prodavat po kućama ii promijenit. Mi smo imaliulja, onda: „ na evo ti kilo ribe, daj mi malo ulja.“ Ali glad je bilo, jasam ipak bio gladan koliko puta. Da ti vidiš sad koliko kruha se baci. Bibile ove naše majke išle tamo po Orlecu, po Ustrine, oni su imali tamo maložita, znaš? Su sadili žito, kukuruz pa bi bile promijenile, ne za šoldi ne,nego tavaglie ili lancuni, plahte, šugamani. Bi bili dali kilo kukuruza zajedan šugaman i onda ta zrna vrti okolo na kamen šta se vrtilo, šta semljelo. Isto i žito. Onda je svaki imo kozu, malo koja kuća nije imalakozu. I onda smo imali mlijeka pa je bilo i onda kozlić ,jedan-dva. Nije seimalo frižidera, nije bilo ništa. Bi bilo kod susjeda na primjer: „Kad ćešubit kozlića? Ćeš dat meni jedan komad?“ I onda mi kad bi bili bi se bilouzvratilo. I tako se polako živilo, ali gladni smo bili. A kad nije bilomlijeka po zimi onda neki je imal krave, dosta ih je bilo. Ja se sjećam, jamislim da je bilo oko 70 i nekoliko krava u Velom Lošinju i onda je bilo:„Ajde daj mi.“ Ječma bimo bili sadili u vrtu i onda to bimo bili spržili imalo to kapnut, malo mlijeka unutra.

8. Je li dvogodišnje postojanje narodne vlasti na otoku bilo pozitivno?

Ja ne znam šta. Djelovali su tu, su dolazili, nisu ništa. Ubili su ovi 2Nijemaca, ali šta su pustili ovi partizani prvi, oni nisu nikako djelovali.Osim ovo šta su pokrali ovim bogatašima, malo su pokupili zlato i to. Štaja znam, nisu ništa napravili.

9. Kako su i koliko učinkovito djelovale službe poput zdravstva, školstva iopskrbe?

Opskrba, za vrijeme rata, jako slabo. Jer ono šta bi nam bili dali 10 deka,15 deka, to su išli u Trstu ili u rijeci uzimat, jedna barka je bila,Mabruk. Jedna koća. Oni su imali zadatak da idu i su imali neku zastavuspecijalnu da ne bi bombardirali Englezi, jer Nijemci su bili tu i onda bibili potopili s avionima. I onda oni su nam malo hrane nosili. I onda bimobili čekali:“Kad će doć Mabruk, kad će doć Mabruk?“ I on bi bio došao ionda drugi dan u dućan sa te točkice i onda sa jednu točkicu bi bio dobiomalo, 10 deka brašna, 10 deka šećera, malo ulja, dec ulja, malo riži,tjestenine, ali sve po 10-15 deka, možda. I onda to ti je bilo dok ne bidošo Mabruk drugi put. A to ti je bilo neki put je dolazil dva puta umjesec, neki put jedan, a neki put, dve puta je došao svaku sedmicu je bio.

138

Pa smo imali malo više robe. A posle kad su došli partizani onda smodobivali one paketiće iz Amerike, za vojsku, UNRA se zvalo, paketi UNRA.Unutra je bilo kutije sa mesom, sa slaninom, sa maslacem, neki maslac odkikiriki, maslac neki drugi. Svega je bilo malo, sardine, i onda bimo bilito dobili. Sad prema…to bi bio dobil, ti paketi su bili 3 vrste, 2-3. Menuprvi, menu drugi, menu treći. Onda ovaj šta je bio najbolje, to bi bilinajsiromašniji dobili, ko je bio gladan, imo puno djece. Ovi drugi, maloslabiji bi bili ovi drugi, a oni koji su imali malo više oni bi dobili ovajnajbrižni. Ali polako, polako se počelo bolje, ali dosta vremena posle rataje bilo isto, ne glad, ali nisi imal ništa. A školstvo je bilo, ove djeceje još bilo puno, prije nego su otišli ova djeca i mladi. Onda je bilodobro, bilo je tu, u Velikom Lošinju su imali školu, odma su došli Kinkela,maestra, bio je Ivo, on je učio hrvatski i do '52. je bio i talijanski ihrvatski. A za vrijeme rata školstvo je bilo talijanski sve, nije bilohrvatski ništa, kad su bili Nijemci. Ja sam išo u školu za vreme rata, jasam završio, onaj put je bilo 5 razreda i onda tu sam ja završio školu tu.Onda kad Nijemci su došli i ono kad se promijenilo ustaše, četnici i ondaipak još je bila talijanska škola. Do oslobođenja '45. Ali za vreme rata ješkola tu funkcioniralo i u Malom Lošinju isto, je bilo nautika. A zdravstvoje bilo kako je bilo, nikakovo. Ali ipak smo imali tu, doktora tuBrešan ,koji je ipak dolazil. U Malom Lošinju je bil doktor Kleva. Bili su2 doktora, i ako bi bilo trebalo nešto bi se bilo išlo u Trstu, znaš? Jasam imao jednu sestru koja je ipak umrla, 14 godina je imala, Kristina. Onaje 2 puta bila u Trstu na liječenje ali nije pomoglo ništa jer onoga putanisi imo, znaš, doktor bi bio došal tamo, nisi imo ništa. Nisi imao nilijekove, ona je na pluća se obolila, a sada ko dobi na pluća može živitsto godina. Onoga puta nije bilo ništa. Pa bi bila išla u Trst, parinjekcija bi ju bili podigli, pa bi došla doma i ništa. Onoga puta jakopuno djece su umirali mladi, koji bi bio izdržal oni su 90 godina izdržali.

10. Na koji su način dočekani partizani 20.4.1945.?

Neki se veselil, a neki su bili protiv. Ali većinom svi su bili zadovoljnijer, ti kažem, oni su odma obećali. I onda mi smo pjevali:“Živjela slobda,con la panza xvoda!.“ A veselili su se, ljudi su se veselili da su došlipartizani jer od ono glad šta je bilo, rat, samo da završi rat. Kako kad jeItalija kapitulirala, znaš šta, onda je izgledalo kako da je završio rat.Svi su vani na cesti, sva zvona, zvonili su 2 sata, 3 zvona, Kažu:“Gotovo,zavšrio rat“, a onda je tek počeo za Lošinj, jer do sada bili su tiTalijani, niko nije ratoval ništa, niko nije dolazil, e onda su došličetnici, ustaše i onda partizani.

Maria Anelich Stuparich, rođena 1935., izjava dana 3.11.2013.

1. Kakav je bio život na Lošinju u Kraljevini Italiji?

Ja ću ti malo reć o tome, jer ja sam za vrijeme Italije, ja sam ti rođena1935. A za vrijeme Italije sam ti živjela 4 godine u Francuskoj. Ovdje jebio fašizam, a to je bio režim koji nije baš…Na primjer, moj tata jeplovio, mi smo bile doma 3 kćeri sa mamom, onda smo ti…mi smo išle u školu.

139

I onda su preko ljeta fašisti organizirali kolonije takozvane za doći. Masi došo tamo onda, u Nerezine su to, a mi smo živjeli u Svetom Jakovu. Ondaako si išao na koloniju onda si imao doručak i ručak, a čuj, u ono doba,troje djece…nije bilo baš da su cvjetale ruže. Moja mama je išla da će meupisat na kolonije. A-a, ne može. A zašto ne može? Jer smo vas tražili dapromijenite ime od Anelich, na talijansko, da bude Anelli, a vi nistepotpisali, prema tome nema ništa. A moja mama nije mogla promijenit ime,tata je bio na brodu, ona se udala za njega, dobila njegovo prezime. Šta ćesada dok je on na brodu promijeniti ime, pa kad dođe doma šta će reć? To nemožeš samo tako. Ali fašista nije razumio. E onda ništa, došli smo doma,nisu nas upisali. Ali nakon 2-3 dana bilo je ovuda i Hrvata i sve, kad supitali ljude, nisu htjeli dat djecu na kolonije, pasu nas došli zvat, uzelisu nas na kolonije. To su bile sitnice, ali oni su gledali kako će na svakinačin ljudima promijeniti ime. Nije ti bilo baš tako svejedno. Samo što zavrijeme Italije je bila jedna stvar u redu po malim selima, ja govorim oSvetom Jakovu jer u Lošinju nisam bila, oni su imali organizaciju dobru.Jer Sveti Jakov je bio mali, onda su doveli učitelja koji je bio i svećenikpa onda je on služio i u školi i u crkvi. Gostioničar je imao i dućan,pekara je imala prodavaonu za hrane. A poslije je sve to išlo, su biladruga vremena. Ali su puno gledali, na primjer, nije bilo ovuda nijednogsela da nije imao učitelja, makar tako su oni sredili da bude učitelj-svećenik, da imaju učitelja. Ali nije bilo nepismenih. U Lošinju su potpunonepismeni samo Mimi i njegovi sestra i brat, ali ovde nije bilonepismenosti. Italija je puno to. Niti po selima, oni su jako pazili. Aliljudima je bilo teško jer su morali pjevati latinski i talijanski u crkvijer hrvatski nisu dozvolili, a ovim našim ljudima, domaćima je to biloteško. A onda zato se molilo kad su ljudi umrli, se molila krunica pokućama na hrvatskom. Za vrijeme Italije se ništa tu nije gradilo, oni suznali da nisu za dugo tu. Jedino što je trgovina cvala i veze su bilefantastične za vrijeme Italije. Ti si došal u dućan u jutro da oćeš kupiticipele. Dođeš kod prodavača kupit cipele:“A koji broj ti imaš? 42. A ne, tenemam u skladištu, čekaj, čekaj, imam ali žena zna gdje su. Dođi popodne paće bit.“ Popodne si došal, ma znaš otkud su došle cipele? Iz Trsta savionom, jer su imali vezu Trst-Pula-Lošinj-Zadar, svaki dan dva puta. Štagod je trebalo, sve je došlo ili iz Zadra, ili iz pule, ili iz Trsta. Poštada ne govorim. To je funkcioniralo, ne kako ovo sada. Po 5 dana donesepismo.

2. Kakva je bila reakcija stanovništva na četničku, partizansku i njemačkuokupaciju?

Ljudi bi se ujutro probudili, otvorili škure: „Che bandiera xe sul stollin?Tedescha? A ben.“ A znaš kako su reagirali? Tako da smo mi postali narodovce. Ko god nam je došo svi smo slušali, sagnuli leđa i neka tuku igotovo. To ti je i do danas. Vidiš koliko nepravilnosti ima, ali svi ljudišute jer se svi boje. Naši autohtoni ljudi, manje-više, 2-3 nešto kažu adrugi svi šute. Nijemci su puno ljudi odveli u logore i svašta, to da. Nemaneko da ćeš reć da je bila neka velika promjena, da su ljudi osjetilivelike razlike Sve skupa, kod ovih se živjelo malo ovako-malo onako alinije da si ti imao neku veliku, da možeš reć ovi su bili bolji, ovi su bililoši. Kad su bili Nijemci je bilo to bombardiranje problem, jer onda su svi

140

ljudi odselili iz Lošinja i tako. Živilo se po selima i to je bio načindrukčiji, a drugo…nije bilo nekih velikih razlika.

3. Koja je vlast na Lošinju napravila najviše štete ili koristi za narod?

Najviše koristi je napravila Jugoslavija, a najviše koristi je napravilastara Austrija, oni su sve rive napravili. Ali za vreme Italije ti se nijenapravilo ništa u Lošinju toliko. Ne možeš reć ova zgrada je napravljena,ni knjižnica, niti općina, ništa nije napravljeno za vrijeme Italije. To jesve od prije. A u vrijeme rata znaš šta je cvalo u Lošinju. Preprodaja.Išli su u Zadar, kupili su, sad ću ti reć glupost, ne znam šta, kukuruza.Onda su došli u Lošinj pa su ga prodavali po toliko. Onda u Lošinju sukupili ulje, pa su ga u Puli prodavali. Contrabando iera qua, nigdjetoliko. To je cvalo u Lošinju jako puno. A njemačka vlast je bila najgora,oni su i uzeli puno ljudi u rat i posvadili ono malo šta je bilo mirno joštu. Ono je bilo baš prolazno vrijeme ratovanja, gladi, straha koliko ćeš,bombardiranja, navečer nisi smio van. Bez struje smo bili od toliko satinavečer do jutra, o tekućoj vodi da se ne govori.

4. Kakvi su bili komentari na proglas o ujedinjenju otoka sa Hrvatskom injegovo provođenje nakon rata?

Komentari ovdje su bili prema tome koga pogleda su bili ljudi. Oni koji suse držali Talijani oni su plakali, oni koji su se držali Hrvati su seuzdigli u nadi da će bit bolje. A to se nadamo još i sada. Ovdje ti je bilopuno ljudi koji su bili Talijani, onda je bilo ki su bili Hrvati, a onda jebilo ki su bili Lošinjani, ni Talijani ni Hrvati. A i oni koji su se nekadaosjećali Talijani su i sada. Noi siamo Italiani, a Lošinjani su kako smo imi. Prema tome kako je kome pod kojim režimom bilo.

5. Jesu li strah i glasine o Nijemcima bili opravdani nakon njihova dolaskana otok?

Opravdan je bio, da, da, da, da. A slušaj, samim tim što su pozatvarali oneljude u ribarnicu, one tamo strijeljali, napunili Valdarke minama. Poslijetoga su par osoba je umrlo od tih mina. Jer oni kad su partizani došli, kadsu oslobodili Lošinj, onda su uzeli zarobljenike njemačke da očisteValdarke. Ali oni su očistili koliko su očistili, malo-malo pa su koju minupustili. I kad je tamo neko išo ili za koze ili će, i samo BUM! i skočio jeu zrak. Sad možeš hodat dio ćeš po Lošinju, ali onda ti nisu baš ljudihodali po šumi. Njih je bilo i strah da nije gdje drugdje neka mina, ateren je znaš kakav. U logoru je bilo puno ljudi odavdje. Jedanput su 15.8.sa zvučnicima po selima da se svi ljudi od toliko do toliko godina morajuobavezno javiti gdje su rekli oni. I ljudi su prestrašeni se javljali. Alioni koji su se javili su ih uzeli i odveli u logore sve. A neki su već bilipo svijetu plovili pa su znali šta delaju. Oni su sa barkama pobjegli uneku malu uvalicu ili pa su se sakrili par dana. 6. Jeste li tokom rata i nakon njega vi i vaša obitelj planirali trajnootići sa otoka i zašto?Ne. Mi smo prije rata živjeli u Francuskoj. I noćas je Francuska stupila urat sa Italijom, a ovdje je bila Italija. I onda su došli žandari i su

141

rekli mami u roku od 24 sata morate biti na granici sa Italijom jer vi stesada tu građani neprijateljske zemlje. Ili idete u roku 24 sata ćete biti,Ventimiglia je bila onda granica željeznička, ili ćemo vas sutra ujutro doćodvesti u logor. A moja mama je rekla:“Ja se vraćam doma, šta ću ja u tuđojzemlji ostati u nekakvom logoru, kako će nam bit?“ Tatina braća su plovilau Italiju i oni su automatski ostali, oni nisu pobjegli odavde jer su tamose našli.

7. Na koje načine su ljudi prehranjivali obitelj tokom rata, koji suposlovi postojali i koliko su bili isplativi?

To ti je bolno pitanje, jako teško. Znaš šta je pomoglo. Ja bin ti reklaako si donekle vjernik da nam je Bog pomogo. Za vrijeme rata kad je bilonajviše glada na svijetu, u Europi pogotovo, je nekoliko godina ovdje biloulja, maslina da su se grane lomile. I onda su naši ljudi sa ovim malimpasaricama, neko je imo motor, više ne nego na jedra, moj otac je išo najedra, uzeli 10 litara ulja. I otišli odavde u Istru, u Medulin ili štogod,di su najbrže našli, i tamo su ljudima…onda nije bilo maslinarstva u Istrikao sada, sada oni su veliki proizvođači, ali onda nije bilo. I oni su imza 10 litara ulja dali žita koliko su mogli nakrcati barku. Tako da su oniznali doć u Sveti Jakov ili Lošinj sa punom brakom žita i to nas jeprehranilo. Imali smo doma za mljet na ruke, onda smo delali lazanje, kruh,palentu i to nas je spasilo. I ribe. Onda su ti svi ljudi imali krave iimali smo koze. Onda smo ti imali palentu i mlijeko, brudet i palentu i stim smo se prehranili. A ko nije išo u istru, je bilo teško. A s drugestrane, kako su se Lošinjani, baš Lošinjani su se prehranili za vrijemerata najviše, jer je bilo u Lošinju i bogatih Lošinjana, nisu bili svisiromasi, bilo je više bogatih; oni su ti došli u sela di su ljudi imaližita i opet u ti reć, ulja, onda su ti znali prodavati dvije plahte zanešto što ti danas vrijedi jednu šalicu kave. Ma ne prodat, za promen, tosu govorili za promen. I to su ti bile nekoliko familija koje su se s timbavile. 8. Je li dvogodišnje postojanje narodne vlasti na otoku bilo pozitivno?

Da, da, da, da. To je bilo sve u velikoj tajnosti, ali znalo se koja mrežapostoji. A i oni su imali, ti nazovi ih partizani odavde, je bila glavnakomanda oslobodilačka, je bila na Olibu. Išli su ti odavdje do Kornupješke, onda su naložili vatru tamo, onda su ih iz Ilovika prebacili tamo,onda tamo vatru, onda su ih prebacili na Olib. Onda su oni davali tepodatke šta je trebalo i tako. A i od bombardiranja su se neki obogatili.Jer je pala bomba na kuću, srušila je recimo samo konobu, a kuhinja ostalacijela. A lopovi okolo su došli pa su pobrali sve.

9. Kako su i koliko učinkovito djelovale službe poput zdravstva, školstva iopskrbe?

Ovdje nije bilo nikad bez škole, uvijek je funkcioniralo. Samo '45. onda sudošle te učiteljice, naše domaće su išle par mjeseci na tečaj, onda su namone tobože predavale hrvatski, a znale su govoriti one hrvatski manje ondanego ja danas. Nisu znale niti izgovoriti ništa, ali dobili smo jedneknjižice, Zrno znanja su se zvale. A opskrba je bila za vrijeme Italije

142

nema problema. A posle je počelo pomalo, za vreme Njemačke je već biloproblem jer se onda zahuktao jako rat i onda je bilo problem donijetistvari. Zdravstvo je bilo primitivno, nije kao sada. Imali smo 2-3 doktora,pedijatar je bio u Lošinju i doktor Kleva, ali bolnica je radila uvijek. Idelale su ti se operacije: carski rez, slijepo crijevo, bruh i ove stvari.Ko je kad išo u Rijeku za te stvari, krajnike su operirali u Lošinju.

10. Na koji su način dočekani partizani 20.4.1945.?

Ja sam baš dočekala partizane. Jer sam bila u Svetom Jakovu, a partizani suti ovako došli. Mi smo ti po noći je bilo jako veliko, ja ću ti reć ponašem, kažin, jer su došli s one strane. Sa konjicom su došli tu partizani.Došli su ti partizani po noći, onako u zoru su dolazili i prolazili su krozsela, a svih je bilo strah. A ja sam bila mala, a bio je barba zio Milio ine znam ko je još bio, i onda su došli mojoj mami reć:“Maria, ćemo poslattvoju malu, neka ide ona.“ I oni su meni dali dva-tri cvjetića neka ih idemdočekat. I ja ispred škole, a imala sam vodene kozice. Ja sam ti išla i onisu bili svi sretni da ih je jedno dijete dočekalo u selu. Al onda kad suvidili da meni nisu napravili niš onda su svi nagrnuli na njih. I onda suse zadržali jedno dvije noći u Svetom Jakovu. I onda su nas najeli. Imalisu puno hrane iz Amerike, one konzerve, sir u konzervama, ono nešto a laNutella. Mamma mia kako smo mi to lizali, za vreme rata koji vrag je vidiočokoladu.

Francesco Fillinich, rođen 1929., izjava dana 18.9.2013.

1. Kakav je bio život na Lošinju u Kraljevini Italiji?

Dok su bili Talijani, ovde je bila zona franca u Lošinju. To bi bilaslobodna zona. Nisu se plaćali porezi, zapravo, porez se plaćao jedan put ugodini. I to sitnica. Moj otac je bio, na primjer, ribar ali imal jelicencu isto za kupit ribe i prodavat ribe. Ali na to se nije plaćalnikakav porez. Samo se plaćalo u ribarnici ono mjesto za vagu, nekolikocenti. Samo riba je onda bila jako jeftina onda je čovjek, za živit, moraodonijet punu barku ribe. Bilo je jeftino sve, ne? Porez se plaćal za kuću iza vrtove ali jedan put godišnje i to je bilo dosta jeftino. I to zavrijeme fašizam, onda je bio fašizam, nije bio komunizam. Samo sve je biloprivatno, ništa nije bilo državno. Neke stvari su bile općinske, kako naprimjer škola. Crkve su bile od Crkve, crkve su sve pripadale Vatikanu,kako i danas isto. Mi onda smo govorili samo jedan jezik, samo talijanski,a u Lošinju se govorio specijalni Lussignanski jezik, ne Lošinjanski. Nikadnismo bili Lošinj. To su nas zvali oni Loši, da smo mi loši, oni koji sudolazili iz Raba ovde kupovat. Pa čak i za vreme rata su dolazili kupovat.Za vreme rata su dolazili iz Raba ovdje kupovat udice jer oni nisu imali.Ovdje su zvali, tu je Italija. Onda su govorili:“Idemo u Italiju.“ Kako štosmo mi za vreme Jugoslavije išli kupovat u Trst. Oni su dolazili ovdje jerje bilo svega, šta je bilo u Trst je bilo i ovdje. I to je bilo svejeftino. Na primjer, vino je bilo okolo lire, kruh 50 centi, za jednu liru10 jaja biš dobio. A u Zadru je bilo ,već, 20 jaja bi dobio. Ovdje je bilomalo talijanske vojske, ovdje je bilo mornarica. Velika mornarica. Samo subili sve mornari koji su imali po 3 odijela. Uvijek su bili lijepo obučeni,imali su 2 bijela odijela, pa su imali i 2 crna odijela, kape bijele i crne

143

od mornarice. Pisalo je „Regia Marina“ jer oni su pripadali, neMussoliniju, oni su pripadali kralju. I to su bili ljudi koji nisu nikad nividili rat. A bili su čak i odavde, ja znam, Giuseppe Holjevina on je biotu. Valjda je imal neke privilegija, a nisu bili neki bogati ljudi. Oko 3-4je bilo, Silvio Nikolich je bio još, pa je bio Ettore, on je bio muzicista.

2. Kakva je bila reakcija stanovništva na četničku, partizansku i njemačkuokupaciju?

Ništa, naši ljudi su dobri, oni su svih primili. Kakve reakcije? Pa niječovjek glup da se ide borit protiv pušku. Svima je bilo isto, samo nama jebilo, mi smo mislili da su oni isto ko i mi. Ali oni su drukčije od nas.Oni kažu“Glavu damo a Trst ne damo.“

3. Koja je vlast na Lošinju napravila najviše štete ili koristi za narod?

Partizani su bili sirotinja, to su bili nepismeni ljudi. Oni nisu ništanapravili.

4. Kakvi su bili komentari na proglas o ujedinjenju otoka sa Hrvatskom injegovo provođenje nakon rata?

A ljudi su morali šutit, jer tamo je bilo ili život ili smrt.

5. Jesu li strah i glasine o Nijemcima bili opravdani nakon njihova dolaskana otok?

Nijemci su nam spasili život. Jer nam je prijetilo da mi umremo od gladi.Znaš u čemu je stvar. Kad su se iskrcali…kad je Italija napravilaarmistizio sa Englezima, onda ova mornarica koja je bila tu, oni su moralibit sa Englezima protiv Nijemaca. Odma Badoglio je dao naređenje, a kraljje odma bio pobjegal, odma se ukrcal sa Englezima i otišao u Englesku,čitava obitelj. Jer je znao šta mu čeka, jer još je bilo puno fašista tamo,bi ga mogli ubit. Kralj je pobjegal u Engleskoj i onda ovi, mornaricatalijanska koje je bila tu, oni su morali bit sa Englezima protiv Nijemaca.A sad ću ti pričat ovu priču. Kad su me pustili iz ribarnice, jer su mebili zatvorili, bio sam tu Za kantuni da ću bježati gore u brdo doma. I štame ne prati sa onom motorbiciklom jedan oficir Nijemac. Iza mene odma. Istane motor i on mi kaže:„Kommen, kommen!“ Ovako me zove. Ja sam se okrenuoi mi se počeo smijat. Kad sam vidio da on se meni malo smije, nisam htelbježat gore, sam mu se vratio. I sad, dođem blizu, a on je imal torba sageografsku kartu on je otvoril tu. I u tu torbicu nešto je imal unutra i onto da mene. Ja gledam šta mi da, pakovane su bile ovako sa prozirni papir,bile su ovake one keksi. Baš pravi keksi. Koje ja nisam vidio nekolikogodina, za vreme rata nije bilo, ne? Ovako je bio jedno 10 komada pakovano,a nisam mu reko ni hvala jer nisam znao. Ipak sam vidio dobar srce odNijemaca.

6. Jeste li tokom rata i nakon njega vi i vaša obitelj planirali trajnootići sa otoka i zašto?

144

Da, moj brat je planiral otić. Dva puta. Prvi put nije mu uspjelo, ali nijebio još…znaš zašto je planiral? Jer mi smo ostali bez kuće, anisu namhtjeli dat kuću. Dobivali su kuće ovi koji su dolazili iz vanka. A mikojima su srušili kuću, nismo mogli dobiti kuću. Smo stanovali u jednukuću, staru, u neki podrum bez vode, bez struje, bez ništa. Tražili smostan, nisu nam mogli dat. A tu u ove kuće su bili sve neki nepismeniBosanci došli, partizani, oni su svi dobivali te kuće. A mi smo molili,molili, samo smo dobili papir gdje piše da su nam rušili kuću i da će namdat, da će nam platiti ratne štete. A još do danas mi nisu dali niti dinarniti kune. Ako moj brat nije imal perspektive, nismo imali gdje spavat,nismo imali niti krevet, sve nam je bilo srušeno kompletno. Nisu nam daliništa. Nigdje niko nije radio. Moj otac je bio ribar i on je bio u ratu. Onje bio došao tu star već, bolestan, invalid. Teško nam je bilo. I moj bratda se spasi život htjeo je pobjeć kad je bio maloljetan još. A ništa, im senapunila barka puna vode, barka je bila na kraju još a on se bacil u more.I onda su ga uhvatili, onda je bio 15 dana tu u zatvor. Nakon dve godine,poslije kad je bio, isto mu je falilo nekoliko…možda godinu dana, isto jebio maloljetan. Onda je isto da će pobjeć ća, ne znam kako, su ga uhvatiligore na Čikatu, razumeš? I onda je bio na Sisak, tamo je bio u zatvorujednu-dve godine. I tamo kaže:“Di su me stavili, sa najgore bande.“ I ondaon po treći put je htio pobjeći i onda su ga ubili. Znaš oni što suubijali. Svi četiri koji su hteli pobjeć, ubili su ih u Liski. Čak su ubilionaj stari od 65 godina koji je njima dao barku. Kažu da je on znao da supobjegli, zašto nije prijavio, a možda stari nije ni znao. Tajno su ihubili, zatvorili u neku barku ispod, na 4 metra dubine, odma 100 metara odobale. Jedna mala uvalica je, možda par metara vanka, tu su ih potopili.Zatvorili na barku, pucali na njih i potopili barku.

7. Na koje načine su ljudi prehranjivali obitelj tokom rata, koji suposlovi postojali i koliko su bili isplativi?

Svi mladi su bili u vojsku. Čak nekoliko ljudi je bilo u Lošinju u vojsku.Svi su dobivali, moja mama je dobivala sussidio, za ono šta je moj otac biou vojsku i za svako dijete. Tako da za nas nije bilo problema. Mi smo dobroživili za vrijeme rata. A ko je radio. Bili su nekoliko stari ljudi koji suimali mirovine. A ljudi su se isto bavili…masline. Mi smo imali dva velikavrta.

8. Je li dvogodišnje postojanje narodne vlasti na otoku bilo pozitivno?

A šta, oni su bili sirotinja, siromasi. Bili su i nepismeni. Šta su onimogli napravit?

145

9. Kako su i koliko učinkovito djelovale službe poput zdravstva, školstva iopskrbe?

Tamo su bili…sve je bilo privatno. Bolnica isto je bila privatna i ona jespadala…sve su bile tamo časne sestre, razumeš? Svi doktori su biliprivatni, bio je Kleva. On je bio dosta star i on je znao ići po kućamabesplatno. On je bio isto privatno ma nije nikome naplatil. Kod starih,isto, siromasi, bi išli besplatno. To je bilo tako vrijeme, takvi ljudi.Sprovodi su bili besplatni, od kuće sve do groba dole, bi dolazil pop. Ucrkvi bi platil, znaš oni, centi crni od bakra, 5 centi-10 centi. Ono jebilo lemozina. Si dao koliko si imal. Za vrijeme rata smo imali bonove. Mismo imali, kako sam ti reko, za pet godina još živjeti, ali kako su namukrali sve to. A kad su ukrali poslije onda smo bili gladni i čekali dadođu Nijemci. I Nijemci su nam spasili od glada. Jer, odma Nijemci su namdonijeli iz Trsta pun brod brašna, svašta. I onda su nam počeli davat tetočkove dijelit.

10. Na koji su način dočekani partizani 20.4.1945.?

Znaš, neki ljudi su mislili da će bit to, da će bit tu socijalizam. Neki subili čak i sa partizanima dobri. Onda poslije, svi oni ljudi koji su biličak u partizanima, čak i onaj Oštroman koji je ubijal, i on je pobjegal uItaliju posle. Samo oni su ga dočekali kao bandit. Onda je pobjegao uFrancusku, pa Francuzi su ga vratili natrag. Znaš da ja sam otišal takomlad gore u Šamac-Sarajevo jer su nam obećavali kako će nam bit bolje. Znaššta se posle dogodilo? Svi komunisti, veliki komunisti koji su namobećavali da će nam biti dobro, oni su se obogatili. Obogatili su se, a mikoji smo radili tu na te pruge, mi smo ostali siromasi.

Ivan Lekić, rođen 1925., izjava dana 29.10.2013.

1. Kakav je bio život na Lošinju u Kraljevini Italiji?

Za vrijeme Italije ja sam išao u pomorsku školu 1938.g., prije toga samživio u Punta Križi, 1942. g. otok je bio talijanski i otok Krk i Rab i dioDalmacije. 1943.g. kapitulirala je Italija, Talijani su predali oružje.Imali smo brodogradilište, turizma nije bilo, živjelo se tako…teško,radnici su radili u brodogradilištu, u Punta Križi ljudi su sjekli šumu,bio je fašizam, Mussolini je vladao Italijom, bio je ovdje fašizam.Kapitulacija je došla septembra mjeseca, predali su oružje. Nekoliko dananakon kapitulacije došli su u Lošinj četnici. Nije lagano reći kako suživjeli, ovisi o teritoriju, nije bilo radnih mjesta u Punta Križi.

2. Kakva je bila reakcija stanovništva na četničku, partizansku i njemačkuokupaciju?

U rujnu mjesecu nakon kapitulacije došli su četnici, šef četnika je bioDraža Mihajlović. Došli su na Krk i tamo mobilizirali 40 do 50 dečki kojisu došli ovamo, bili su uglavnom vojnici i oficiri one stare jugoslavenskevojske koji su se borili sa Nijemcima protiv partizana, mi nismo znali što

146

su to četnici niti što su partizani, samo smo znali što su ribeli potalijanski. Ti četnici su bili u Lošinju niti mjesec dana, oni su imalinamjeru preko Lošinja otići u Italiju, htjeli su pobjeći sa Englezima,njihovi oficiri su se zvali vojvode. U Lošinju su uspostavili vlast, neštosu i radili u brodogradilištu, nakon mjesec dana oni su ostavili vlast. UIstri je bila konferencija za priključenje Istre domovini Hrvatskoj, dvečete partizanske su došle u Lošinj, da unište četnici, to su bili partizanis područja Rijeke. Jedno 150 četnika je pobjeglo, neki su ubijeni uLošinju, nakon toga okupirali su ovo područje partizani, je li to bilaokupacija ili oslobođenje? Nije u redu da su ubili zarobljenike, bila jejugoslavenska zastava, došli partizani i okupirali tvrđavu, po svimmjestima su odlazili, uspostavili neki vlast, a ljudi nisu znali ovdje štasu. Nakon toga, nakon 2 mjeseca, kako je narod živio, radio je kako i dosada. Onda su uspostavili vlast i bili su 2 mjeseca partizani, po mjestimasu uspostavili neki odbor, brodogradilište je radilo na isti način, svitalijanski vojnici su pobjegli ća, oko tisuću vojnika. I došli su Nijemci,ne znam datum i Nijemci su napali partizane, zarobili i ubili 33 kodbolnice gdje je spomenik, među njima je bilo i tri Lušinjana, po putu su ihubijali, koji su bježali, barku potopili koji su bježali prema Rabu.Nijemci su uspostavili vlast, formalno je bila Italija, zaposjeli su cijeliteritorij, i bili su tu sve do 1945.g. do aprila. Ljudi su radili upoljima, u brodogradilištu, snalazili se kako su mogli. Lošinj je imao oko5-6 tisuća stanovnika, zašto su bombardirali grad, to se ne zna. I zavrijeme Nijemaca živjeli su, odbori su bili sastavljeni od Lošinjana,Ricardo Martinolich je bio u odboru, u Nerezinama je otišlo 42 čovjeka uNjemačku. Ljudi su živjeli na isti način, bili su obrtnici, tišljeri,carpentieri, radnički poslovi, radili su u brodogradilištima u Lošinju,bila su 3 brodogradilišta, radilo se sve što je trebalo.

3. Koja je vlast na Lošinju napravila najviše štete ili koristi za narod?

Talijani su imali jedan organizirani sistem, bili su tu 20 godina nakonAustro-Ugarske, tko je bio hrvatski orijentiran bio je poslan u Italiju napopravak, orijentaciju. Četnici nisu uzimali ljude, samo su ih koristili zapekaru, za što im je bilo potrebno. Nije bilo lošinjskih policajaca, samosu ih zvali redari. Koliko ja znam u Malom Lošinju je ubijeno 2 ili 3čovjeka kad su došli partizani. U Nerezinama su kasnije bili ubijenadvojica ili trojica, ali kasnije. Teško je reći kada je bilo bolje, nijebilo neke razlike, četnika je ubijeno oko 150, ali to nisu bili ljudiodavdje, nego oni koji su došli izvana.

4. Kakvi su bili komentari na proglas o ujedinjenju otoka sa Hrvatskom injegovo provođenje nakon rata?Ljudi nisu znali koji su četnici ni koji su partizani, samo za vrijemepartizana je bilo više ljudi uključeno, tražili su posao, nisu bili nikadaovdje za politiku, vodili su računa da imaju posao, osiguraju familiju, iza vrijeme Nijemaca. Rat je bio, dolazili su Englezi i pucali na Lošinj.

5. Jesu li strah i glasine o Nijemcima bili opravdani nakon njihova dolaskana otok?

147

Bio je strah od četnika, naš je narod dobroćudan, bilo je strah od svih, odčetnika, najvećim dijelom od svih, i od partizana, vodili su računa o svomposlu. To je vrijeme bilo teško, bili su pametni ljudi, bilo je puno ovdjekapetana, obrtnika. Pojedinačno je bilo, nisu bili ljudi za to.

6. Jeste li tokom rata i nakon njega vi i vaša obitelj planirali trajnootići sa otoka i zašto?

Ja ne, nijedan član moje obitelji nije otišao, ja sam već imao 18 godina,morao sam poć u vojsku i nastavio školovanje. Poslije rata su išli, pa suse vraćali, to do 1945.g. Kasnije su ljudi bježali, ali to je bilo poslije.Ja sam maturirao u Puli, kada su bili partizani, ja sam bio u Punta Križi.Otišli su navigat i u Ameriku. Mi smo bili Hrvati, za vrijeme Talijana mojotac je plovio, išao je u Ameriku, ali se vratio. Neki su bili u logoru,ali ljudi do 1945. godine nisu išli, svi su bili Lošinjani za vrijeme rata.

7. Na koje načine su ljudi prehranjivali obitelj tokom rata, koji suposlovi postojali i koliko su bili isplativi?

Najviše radnika je radilo u brodogradilištu, mnogi su se bavili ribarstvom,išli na ribe, prodavali, plovili su, bili su mornari na brodovima,poljoprivreda, masline.

8. Je li dvogodišnje postojanje narodne vlasti na otoku bilo pozitivno?

Partizani su došli nakon što su talijani proglasili konferenciju, kasnijesu partizani potjerali Nijemce 1945. Pozitivan je utjecaj ostavilo kodljudi koji su bili prohrvatski orijentirani, uvjerenje je bilo da dolaziHrvatska. Partizani su surađivali sa Englezima, bilo je puno ljudi koji susurađivali sa partizanima, teško je reć u tom razdoblju, ljudi su htjeli dazavrši rat i da počnu normalno živjet. Iz talijanske vojske mnogo je ljudiišlo u partizane, a sa Nijemcima su išli prisilno. Jako malo Lošinjana jeotišlo u Njemačku, jer su ih upozorili da bježe.

9. Kako su i koliko učinkovito djelovale službe poput zdravstva, školstva iopskrbe?

Za vrijeme četnika škole su bile na talijanskom jeziku, jer nisu fašistidozvolili škole na hrvatskom. Do kraja rata nije bilo hrvatske škole. Zavrijeme četnika i Nijemaca i partizana je bila škola na talijanskom ipomorska škola isto. Bila je i osnovna i pomorska škola. Teška je bilaopskrba, bila je glad, ljudi su se snalazili kako su mogli i znali, ljudisu dolazili po selima i nosili zlato, i drugo da bi dobili malo žita ihrane. Imali smo zdravstvo i doktore.

10. Na koji su način dočekani partizani 20.4.1945.?

Dočekali su ih dobro, jer je rat završio. Svi su mislili da će početi mir isve da će raditi. Ljudi su prihvatili svršetak rata, veselili se. Kasnijesu se i razočarali i otišli, ali to je drugo razdoblje.

148

I.L., rođen 1926., izjava dana 5.11.2013.

1. Kakav je bio život na Lošinju u Kraljevini Italiji?

U ono vrijeme nije bio život zahtjevan ko što je danas. Jer, zapravo,nezaposlenost nije ni postajala onda. Koji nije radil u škveru, Lošinj jebil agrarni i industrijski, najviše je bila industrija. Brodogradilište jebila industrija, tvornica sardina je bila industrija, a industrija je biloi pomorstvo. A drugo je bil agrar. Treća zona takozvana, gore sve skupaLošinj… sve naokolo su bili seljaci takozvani. Koji su živjeli odpoljoprivrede. Seljak je uvijek bio seljak, živio je od šta mu je prirodadala. A plus toga, uz to je bilo, bilo je 10 familija koji su živjeli kaolučki radnici. Jer onda nije bilo ko sad, kamione…Brod je došo, seistovarivalo teret dan i noć, tako su imali zaposlenje oni onda. Nije bilovelikog skladišta onda. Kako bi reko, jedan život je bio…u početku razvoja.Prema tome nije bilo samo bolnica, naša bolnica je imala jednoga doktora ijednoga službenika. Poslije kad je došla Jugoslavija je bila Bedemka, subile dvije sestre. Lošinj je imal razvoj u brodogradnji, u pomorstvu. Jedandio Lošinjana su plovili, pretežno su moreplovci bili. I to su bilinajsretniji ki su moreplovci bili. Jedan dio je bio brodogradilište, aženska radna snaga je bila, po 200 zaposlenih, ženskih isključivo, utvornici sardina. A drugo su bili ovi, prije svega da je Lošinj imalsigurno 50-60 krava. Bilo je više tih familija: Bon, Rizzi, Oštromani,dobro. To je ono što ja znam kasnije, a prije kad je Italija, 1920. godine,posle Prvog svjetskog rata, je toga bilo i više. Za vrijeme Austro-Ugarske,Lošinj, Mali i Veliki, su imali oko 460 krava. Onda nije bilo pakovanjemlijeko nego se bilo…razumiš? Ovako se moglo reć: jedan dio zaposlen uindustriji, jedan drugi je bio građevinarstvo. Je bio Marcolongo, bilo jenekoliko građevinarski aktiv, privatno. Jer je to bilo razgranato, dosta jebilo razvijeno građevinarstvo. Treće je bilo tvornica sardina. A četvrto suimali muški krave i s time se dalo živjet, a drugi su imali poljoprivreduali se obrađivalo svaki kutak zemlje. Nije bilo dovoljno za živjet ali jenapravil ulje za sebe. Seljački život. Nije bilo turizma, turizma je biotek začetak. Italija je naj, naj, najmanje uložila u razvoj Lošinja, ko daje u prolazu.

2. Kakva je bila reakcija stanovništva na četničku, partizansku i njemačkuokupaciju?

Prije svega, ti moraš računat da je bila lošinjska administracija natalijanski još prije, za vreme Austro-Ugarske. Bila je i hrvatska škola.Austrija je vladala 100 godina. Kad je propala, kada je izgubila Prvisvjetski rat, 90% ljudi su plakali za to. Jer onda se zbilja živjelo izbilja je država, i dan-danas još, više ih nema starih preživjelih, aliAustrija je napravila sve što su napravili. Sve rive, nije Italijanapravila nijednu rivu, je grofulin na Punta Križi, zato sam rekao da jebilo razvijeno zidarstvo, građevinarstvo oću reć. Kad je Italijakapitulirala '43. godine onda je nastalo jedan vakuum da se nije znalo niko pije ni ko plaća. Najprije su došli četnici, pa su bili mene zatvorili.Oni su se znali obuć u civilu da ih ne uvatiju partizani. Tako su nekispasili glavu. Pa su došli partizani, pa su došli Švabi, do '43. Onda je

149

bila republika talijanska sa Badogliom, svi su vladali, niko nije znao,samo glad je bio. Svaki koji je došo do sad je bio jednoumni sistem. UItaliji je bil fašizam, nisi moga reć…čim si ti rekal neš u vezi safašizmom si šal na robiju. Pod komunizmom isto. Jednoumni sistem gdje nisimogal, mi mladi nismo znali ništa. Jer to je indoktrinirani čovjek. Evo,tek kad je došlo sada, dobro sad je anarhija, sad možeš reć svašta, a prijebi išao u zatvor. Živjeli smo pod jednim sistemom, posle Austrije,totalitarističkim sistemom, je bilo jednoumlje, ni se razvijalademokracija. A koliki su svršili nevini u zatvoru. Zato kažem, kad jekapitulirala Italija '43., 8. septembra, je bila neizvjesnost. Mi smomislili da je rat završio, a onda je rat tek počeo, onaj pravi krvavi rat.Ali smo čekali da će doć to konačno, kako su pripovjedali partizani, da ćedoć demokracija, da ćemo svi imat zlatne cipele, da ćemo imat jahte.Najedanput, došli su i opet drugi teror. Svi popovi u zatvor, a mi smo bilisvi, još danas smo, religiozni, ali onda je to bilo teško prihvatljivo,teške olovne godine su bile.

3. Koja je vlast na Lošinju napravila najviše štete ili koristi za narod?

Za vreme rata nika vlast ni bila korisna. Italija kao država nije napravilaništa. Italija je bila jedino dobra za ceste. Oni su održavali ceste.Najviše su napravili ovdje ipak komunisti, ali kad su se malo opametili.Oni su došli ovde '45. godine do '90. Dakle, to je bila jedna epoha. Prvih…od '45. do 70-ih su bile olovne godine. Kad su bježali naši, koliko su ih ipogubili, a pokle su ih tjerali da idu. A od '70. do '90. su napravilinajviše. Sve ove zgrade, 90%, nove, već kad su se malo civilizirali. Kad jeveć nestalo ono ratno, osjeta ratnička. A onda, za vreme rata je bilanjemačka okupacija, nije bila vlada. A oni nisu…ovdeka nije bilo Židova dasu oni uzeli u koncentracioni logor. Ovde nije bilo, pošto je Lošinj,Istra, Cres, civilizirani narod je bio oduvijek i nije bilo neke mržnje,osvete. Tako da ti kažem…za vreme rata se nije napravilo…mislim, napravilisu i Nijemci, su ih pobili ovdeka na…i moj stari pokojni Padovan je bil kadsu ih gore strijeljali 20 na Čikatu. Oni su dokazano napravili najvećizločin, Nijemci. Ali su napravili i partizani. '43. godine, onda nas supokupili sa sela, u miliciju, ili poć u miliciju ili osloboditi su. Onda suuzeli iz Nerezina podešta, tajnika, iz Veloga Lošinja…tobože banditi, njihsu likvidirali. A šta kažu Talijani za fojbe? Napravili su ih i Talijani,ne samo naši komunisti. Oni su počeli sa fojbama! Svaki kad je došal navlast, jednoumlje je napravil najveliki teror, zabil strah ljudima u kosti.Ko što kažu ovi: „Posvadi pa zavladaj,“ tako i ovi, e, pokaži zube…

4. Kakvi su bili komentari na proglas o ujedinjenju otoka sa Hrvatskom injegovo provođenje nakon rata?

Svi oni koji su rođeni ovde, pravi Lošinjani, sigurno je bil komentarnegativan jer jedna kultura koja se isticala stotina godine. Austrija, nijebila austrijska škola ovde, samo talijanska. Jedna kultura je bila…nijejednostavno izbrisati jedan osjećaj jedne kulture. Nisu prihvatili većinom,

150

zato su i bježali. Nema familije di nisu bježali. A čuj, ljudi su išli izrazloga što nisu pozdravili komunizam, drugi su išli trbuhom za kruhom, atreći, mladi, za boljim životom i avanture. Zato je bilo, pretežno je bilo…ignorirali su, kako bi rekal, nisu vidjeli u onoj vlasti demokraciju.5. Jesu li strah i glasine o Nijemcima bili opravdani nakon njihova dolaskana otok?

A čuj, mi smo u Nijemcu vidili veliku strahovladu. Jer Nijemac je biluvijek strog. Nije ni…on je bil ono, jednosmjeran i strog. Mi ovdeka, neznam koji su Nijemci donesli u logor, ne znam da li su u Lošinju nekinastradali ili nisu, ali ni su bili komunikativni. Ljudi su ih zaobilazili,jer, prije svega rat još nije bilo definirano, će ostat-neće ostat, oni subili okupatori. Oni su imali savez sa Italijom i bilo je tro…Italija, Japani Njemačka. Italija je kapitulirala, prekinula je, tkao da su Talijaniostali neprijatelji. A Nijemci, znaš, nisu bili komunikativni i nisu seljudi družili s njima za ništa.

6. Jeste li tokom rata i nakon njega vi i vaša obitelj planirali trajnootići sa otoka i zašto?

Iz moje familije niko nije bio ni u prvom svjetskom ratu, ni u Drugomsvjetskom ratu, moj tata nije služio vojsku, al ja sam služio 3 godineTitovu vojsku. Iz moje familije nije niko bježao, jedino sestra, ona seudala za Corsana, od Antonietta Corsana brat, Valter, onda je ona pobjegla.On je pobjegal, najprije su ga uhvatili pa je bil u zatvoru, drugi put jeuspio pobjeć i plovil je. I sad ovi koji su bili ovdje, šef policije, nisujoj htjeli dat pasoš da ide ća. Onda je on organizirali preko noći, jadna.Jedino ona je bježala prema mužu.

7. Na koje načine su ljudi prehranjivali obitelj tokom rata, koji suposlovi postojali i koliko su bili isplativi?

Bilo je puno ribara, oni su ribarili i ljeti. Linije su bile neke brodske,tako su radili lučki radnici. Do kapitulacije Italije je bilo sve normalno.Imali smo na tessere hrane, sve je bilo funkcioniralo, sve normalno. Ali zavrijeme okupacije njemačke, onda ti nije niko dal hrane. Zona gore kad jebila, sve obrađeno, i Ćunsko polje obrađeno, masline su imali, ribe suimali. Nije se živilo dobro, ali onda su bili švolare, najviše ih je bilo uPunta Križi, na Pogane jer su zbombardirali. I onda su hodili ljudima, ovikoji su išli u vojsci u ratu, onda ovi ki su ostali doma su išli drugimaobrađivat zemlju. Samo što je bila posljedica. Poslije rata se pokazalavelika, od neishranjenosti, velika tuberkuloza. Jer pazi, ljudski organizammora uzimat toliko kalorije da bi preživio. A mi smo zelje jeli, bez ovaj…samo loj, ni ulja nije bilo, ako nije rodila maslina nije bilo ulja. Negoživotinjski loj. I tako se živjelo. Živjelo se jer se preživljavalo. Nekije imal, naročito Lošinjani su bili štedljivi ljudi, i onda tu uštedupolako, polako. Šverc je vladao veliki sa hranom. Tako su išli svi sabarkama u Istru po hranu. Donesli bi po 200-300 kila pšenice. Samo Nijemcisu i dvojicu-trojicu ubili tamo. Mi smo obrađivali, mi smo imali za sebekrumpira, pa kukuruza, nijedna smokva nije propala, nijedna maslina nije

151

propala, ništa nije propalo, sve se to iskorištavalo. Preživjelo se tolikoda se životari.

8. Je li dvogodišnje postojanje narodne vlasti na otoku bilo pozitivno?

Hodili su po terenima, ja nisam vidio nikoga domaćih da je bilo, a bilo ihje, čuo sam da neki su bili, ipak pokle su glavu spasili. Svaki ima sistemsvoje i doušnike koji kolaboriraju sa vlasti. Samo od takvih uvijek sam jabježal. Takvi su ti ljudi napravili najviše koristi samo za sebe.

9. Kako su i koliko učinkovito djelovale službe poput zdravstva, školstva iopskrbe?

Za vrijeme rata škola je bila. Za vrijeme Italije je bilo potpuno normalno.Ja sam završio sa škola u Punta Križi, 5 razreda osnovne škole. A posle jebilo malo…a opet je radila bolnica za vrijeme Švaba koji su bili. Oni suimali za sebe posebnu bolnicu, oni nisu bili ko i partizani, nisu imali tubolnicu. A radile su te službe, samo kako bin ti reko…Ja u Lošinju ti nemogu baš reć. Ja na selu, u Punti Križa, tamo je bil pop sve. Opskrba nijebila nikakva. Zato ti kažem da je moj tata išo u Istru, da je moja matrekla koliko puta: „Kad bi vidila da se moj Ivan najede kruha onda biumrla.“ Mi smo bili gladni, jeli smo onu kašu, palentu. Ali imali smo 3-4koze, to nas je spasilo. Ali inače, niko nije dal hrane. Ali ljudi su imaliovaca, onda je bilo puno ovaca. Punta križu je pogodilo, jer najviše ljudisu se bavili sa šumom, a to je za vreme rata bilo blokirano. Niko ni jeumro od glada.

10. Na koji su način dočekani partizani 20.4.1945.?

Sa oduševljenjem. Onda je bilo…i Lošinj je dočekal partizane. Jer prijesvega, fašizam je propao, ali Nijemci se nisu pokazali jer sa Nijemcima sudošli i četnici, došli su i ustaše s njima. Ja se sjećam kad su u PuntuKriža, kad smo mi bježali jer su došli oni i pokupili iz Nerezina, njihjedno 10 iz Beleja i otkuda i poslali gore. Jedan moj vršnjak je gorepoginuo, mislim bil je na brodu kad su brod torpedirali, samo on jepoginuo, on se od straha bacil u more, brod je ostao a on je poginuo. Jerljudima je konačno…svijet je objavil da rat je završio, e ljudi suodahnuli. I onda su ovdje bili sa entuzijazmom. A pokle se živilo, mogu tireć, jako dobro. To će ti svako reć.

152

VIII. Arhivska građa Archivio della Comunità di Lussinpiccolo, Associazione

italiana dei Lussignani non più residenti a Lussino

Državni arhiv u Pazinu

Državni arhiv u Rijeci

Hrvatski državni arhiv

IX. Literatura

1. Monografije Apih, Elio. Italia, fascismo e antifascismo nella Venezia Giulia, 1918-

1943. Bari: Laterza, 1966.

Ballinger, Pamela. History in Exile. Memory and Identity at the

Borders of the Balkans. Princeton: Princeton University

Press, 2003.

Basta, Milan. Rat posle rata. Zagreb: Stvarnost, 1963.

Bertucelli, Lorenzo i Orlić, Mila (ur). Una storia

balcanica. Verona: Ombre corte, 2008.

Bolzoni, Adriano. Ustacha. Gli uomini di Ante Pavelic che sognaronouna Croazia libera. Rim: Settimo sigilo, 2000.

Bresciani, Marco i Orlić, Mila (ur). Il confine orientale e i

conflitti dell'alto Adriatico. Milano: Unicopli, 2011.

Brkljačić, Maja i Prlenda Sandra (prir.). Kultura pamćenja

i historija. Zagreb: Golden marketing – tehnička knjiga,

2006.

Crainz, Guido, Pupo, Raoul i Salvatici, Silvia (ur.).

Naufraghi della pace. Il 1945, i profughi e le memorie divise d'Europa.

Rim: Donzelli, 2008.

153

Črnja, Berto. Zbogom drugovi. Rijeka: Matica hrvatska

Rijeka, 1993.

Diminić, Dušan. Sjećanja: Život za ideju. Labin, Pula, Rijeka:

adamić, 2005.

Dota, Franko. Zaraćeno poraće: konfliktni i konkurentski narativi o

stradanju i iseljavanju Talijana Istre. Zagreb: Srednja Europa,

2010.

Drndić, Ljubo. Oružje i sloboda Istre. Zagreb: Školska

knjiga, 1978.

Dukovski, Darko. Rat i mir istarski: model povijesne prijelomnice(1943.-1955.). Pula: C.A.S.H., 2001.

Giron, Antun et al. Narodni heroji Jugoslavije. Knjiga druga.

Beograd: Mladost, 1975.

Giron, Antun. Zapadna Hrvatska u Drugom svjetskom ratu.

Rijeka: adamić, 2004.

Gobetti, Eric. L' occupazione allegra. Gli italiani in Jugoslavia (1941-

1943). Rim: Carocci, 2007.

Jelić, Ivan. Hrvatska u ratu i revoluciji 1941.-1945. Zagreb:

Školska knjiga, 1978.

Jelić-Butić, Fikreta. Četnici u Hrvatskoj 1941.-1945. Zagreb:

Globus, 1986.

Jelić-Butić, Fikreta. Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-

1945. Zagreb: Liber/Školska knjiga, 1977.

Kojić, Branko. Ekonomski razvitak Istre 1945.-1950. Pula, 1951.

Kovačić, Ivan. Kampor 1942.-1943. Hrvati, Slovenci i Židovi u

koncentracijskom logoru Kampor na otoku Rabu. Rijeka: adamić,

1998.

Manin, Mario. Istra na raskrižju: O povijesti migracija pučanstva Istre.

Zagreb: Profil multimedija, 2010.

154

Mazower, Mark. Mračni kontinent. Europsko dvadeseto stoljeće.

Zagreb: Prometej, 2004.

Michieli, Roberta i Zelco, Giuliano (ur.). Venezia Giulia.

La regione inventata. Udine: Kappa Vu, 2008.

Mikolić, Mario. Istra 1941.-1947. Zagreb: Barbat, 2003.

Nemec, Gloria. Nascita di una minoranza. Rovinj: Centro di

ricerche storiche - Rovigno, 2012.

Novak, Bogdan. Trieste 1941-1954: The Ethnic, Political, and

Ideological Struggle. Chicago: University of Chicago Press,

1970.

Oselladore, Tiziana (ur.). Straulino signore del mare. Trst:

Comunicarte Edizioni, 2009.

Pavličević, Dragutin. Povijest Hrvatske. Zagreb: Naklada

Pavičić, 1994.

Pirjevec, Jože. Foibe. Una storia d'Italia. Torino: Einaudi,

2009.

Radetić, Ernest. Istra pod Italijom 1918.-1943. Zagreb: autorova

naklada, 1944.

Scotti, Giacomo. Krik iz fojbe. Rijeka: adamić, 2008.

Stuhplfahrrer, Karl. Le zone d'operazione: Prealpi e Litorale

adriatico, 1943-1945. Gorica: Libreria Adamo, 1979.

Thompson, Paul. The Voice of the Past: Oral History. New York:

Oxford University Press, 2000.

Verginella, Marta. Granica drugih: pitanje Julijske krajine i

slovensko pamćenje. Zagreb: Srednja Europa, 2011.

Vukorep, Stanislav. Preživjeli svjedoče. Zagreb: Detecta,

2005.

155

Žic, Igor. Kratka povijest grada Rijeke. Treće izdanje. Rijeka:

adamić, 2001.

2. Znanstveni i novinski članci Antić, Vinko. „Sjedinjenje s domovinom otoka Cresa i

Lošinja,“ Otočki ljetopis 1 (1973.): 13-21. Barker, Elisabeth. „L'opzione istriana: obiettivi

politici e militari della Gran Bretagna in Adriatico(1943.-1944.),“ Qualestoria X/1 (1982.): 3-44.

Belci, Franco. „Katolička crkva i politikaodnarođivanja,“ Pazinski memorijal 9 (1979.): 201-210.

Bratulić, Vjekoslav. „Razvoj komunističkog pokreta uIstri, (1918.-1941.) u Sobolevski, Mihael (ur.) Savezkomunista Jugoslavije 1919.-1979., Istra-Hrvatsko primorje-Gorski kotar1919.-1979. (zbornik), posebno izdanje sv.10, 63-102.Rijeka: Centar za historiju radničkog pokreta i NORIstre, Hrvatskog Primorja i Gorskog Kotara Rijeka(dalje CHRP), 1980.

Cerovac, Ante. „Rujanski dani 1943.,“ Pazinski memorijal 2(1971.): 39-51.

Cramer Giovannini, Rita. „Doppo l'8 Settembre 1943,“LussinO 41 (2013.): 14-21.

Cvijović Javorina, Ivana. „Oralna historija: problemi,mogućnosti i primjena među povjesničarima,“ Radovi 44(2012.): 439-450.

Černi, Josip. „Formiranje mornarice NOVJ,“ Mornaričkiglasnik 5 (1963.): 554-557.

Dukovski, Darko. „Dva egzodusa: hrvatski (1919.-1941.)i talijanski (1943.-1955.),“ Adrias XV (2008.): 129-165.

Dukovski, Darko. „Egzodus talijanskog stanovništva izIstre 1945.-1956.,“ Časopis za suvremenu povijest, g. 23/3(2001.): 633-667.

Dukovski, Darko. „Istra s onu stranu zakona,“ Radovi 28(1995): 212-292.

156

Dukovski, Darko. „Model egzodusa: Istarski Il grandeesodo 1945.-1956. godine,“ Dijalog povjesničara-istoričara,Zagreb: Zaklada Friedrich Naumann (2003.): 307-326

Dukovski, Darko. „Odnos hrvatskih, slovenskih italijanskih komunista prema NOP-u i državno-pravnomstatusu Istre (1941. - 1945.),“ Časopis za suvremenu povijest2 (2009.): 417-446.

Giron, Antun i Strčić, Petar. „Riječka bitka i njenoznačenje za sjedinjenje Istre i Rijeke s FederalnomHrvatskom u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji,“Pazinski memorijal 14 (1985.): 35-62.

Giron, Antun. „Neki problemi razvoja NOP-a na područjusjeverozapadne Istre,“ problemi sjevernog Jadrana 5 (1985.):3-30.

Giron, Antun. „Prilog proučavanju NOB-a na otocimaCresu i lošinju,“ Otočki ljetopis 5 (1984.): 39-50.

Giron, Antun. „Rijeka u Drugom svjetskom ratu (sobzirom na međunarodne odnose),“ Rijeka 1 (1994.): 85-106.

Giron, Antun. „Zločin u Lipi 1944. godine,“ Pazinskimemorijal 7 (1977.): 17-25.

Giuricin, Luciano. „O Povijesti jednog iseljavanja bezustezanja,“ Dometi XIX/4 (1986.): 47-56.

Ivetić, Velimir. „Slučaj partizanskih zločina u logoruna Malom Lošinju 1943. godine,“ Vojno-historijski glasnik 1-2(2004.): 136-150.

Kalpić, Anđelko. „Pomorski desant na Lošinj,“ Otočkiljetopis 1 (1973.): 22-27.

Kalpić, Anđelko. „Vojno-politički značaj otoka Lošinjau Drugom svjetskom ratu,“ Otočki ljetopis 3 (1980.): 285-292.

Karabaić, Ljubo. „Kvarnerski otoci u NOR-u 1943.godine,“ Pazinski memorijal 4 (1976.): 183-191.

Kojić, Branko. „Nazadovanje lošinjskog turizma zavrijeme talijanske vladavine (1919-1941),“ Otočki ljetopis1(1973): 92-102.

157

Konjhodžić, Mahmud. „Zapisi sa sedam otoka,“ Otočki ljetopis1 (1973.): 28-51.

Leček, Suzana. „Usmena povijest – povijest ilietnologija?: mogućnosti suradnje

Mandić, Davor. „Narodnooslobodilački odbori 1943.godine u Istri,“ Pazinski memorijal 4 (1976.): 107-120.

Marković, Vladimir. „Prvo oslobođenje Cresa i Lošinja1943. godine (prema kazivanju Kazimira Jelovice, FranaŠirole i Josipa Lučića),“ Otočki ljetopis 2 (1975.): 110-114.

Mikolić, Mario. „NOP Istre (jesen 1943 – jesen 1944.godine),“ Pazinski memorijal 6 (1977.): 63-145.

Mikolić, Mario. „Tri pitanja iz NOP-a Istre 1943.godine,“ Pazinski memorijal 4 (1976.): 85-106.

Radossi, Giovanni. „Povijesno značenje osnivanjaTalijanske unije za Istru i Rijeku 1944.“ Pazinskimemorijal 13 (1984.): 385-396.

Sirotković, Hodimir. „Državno-pravno značenje odlukaOkružnog NOO-a za Istru, ZAVNOH-a i AVNOJ-a osjedinjenju Istre s Hrvatskom i Jugoslavijom,“ Pazinskimemorijal 12 (1983.): 21-28.

Strčić, Petar. „Referat dra Olega Mandića ZAVNOH-u oputovanju Istrom (na početku 1944.)“, Historijski zbornikXXI-XXII (1968.): 419-424.

Tomšić, Janez. „Konačno oslobođenje ostrva Cresa iLošinja,“ Otočki ljetopis 2(1975.): 135-138.

Vasiljević, Jovan. „Njemački desant na Cres i Lošinj unovembru 1943.,“ Mornarički glasnik 6 (1964.): 843-850.

Manlio Granbassi, „Il martirio di Lussino e di Cherso,“Il Piccolo, 13. studenog 1943.

Manlio Granbassi, „La fame sofferta nelle isole delCarnaro,“ Il Piccolo, 27. studenog 1943.

Manlio Granbassi, „Arrivo a Lussinpiccolo,“ Le ultimenotizie, 19. studenog 1943.

158

3. Internetski izvori Copeland, Vernon: Operation Antagonise, 11. rujna 2004.

http://www.bbc.co.uk/history/ww2peopleswar/stories/08/a

2992908.shtml

Državni zavod za statistiku: „Stanovništvo prema

starosti i spolu po naseljima, popis 2011.“

http://www.dzs.hr/

Eleršek, Leonard: Rat s Italijom nad Jadranom (II.

dio), listopad 2009.

http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/2632009/p

odlistak.asp

Lječilište Veli Lošinj: Povijest,

http://www.ljeciliste-veli-losinj.hr/povijest

159