Sveučilište u Zadru

Odjel za povijest

Diplomski jednopredmetni studij povijesti

Autor: Štefan Štivičić, univ. bacc. hist.

Mentor: dr. sc. Mladen Ančić

Zadar, 2015.

OTOMANSKO ŠIRENJE NA EUROPSKOM TLU DO

1593. GODINE

Uvod

Naslov ovoga rada identičan je nazivu kolegija na kojemu se uz aktivan rad studenata i

mentorsko savjetovanje i vođenje profesora obradila naslovna tema. Obrada se sastojala od

analize više članaka i dijelova monografija na temelju kojih se poticala i razvijala rasprava

usmjerena otkrivanju te shvaćanju historije kao kompleksnog posla čiji su produkt

historiografske ideje i teze. Jedan, vjerojatno i najvažniji, cilj koji se postigao na ovome

kolegiju je približavanje poslu analize i shvaćanja tih historiografskih ideja i teza koji su

objavili brojni povjesničari u određenom kontekstu ili teorijskom okviru. Osim toga, iznimno

je važno bilo uočiti srž određenog problema ili pak prijedlog koji se nudi kao rješenje, a

upravo je takva mogućnost prepoznavanja korak bliže učenju pravog povjesničarskog posla.

Na tragu toga prepoznavanja srži problema i osnovnih misli koje iznose brojni autori temelji

se i baza ovoga rada koja će se proširiti i nadograditi osobnim shvaćanjem tih problema i

misli te smještanjem istih u teorijski okvir koji čini osobno poznavanje faktografskih detalja.

Teorijski okvir, o kojemu će više riječi biti u izdvojenom podnaslovu, čini znanje stečeno o

temi ovoga kolegija u dosadašnjem obrazovanju te primjenu toga znanja u analizi sraza

izabranih radova povjesničara. Obrađeni tekstovi su istraživački i analitički radovi

povjesničara od kojih su neki svjetski poznati osmanolozi, ponajprije turskog povjesničara

1

Halila Inalcika. Osim toga, ovaj rad se temelji i na Inalcikovoj knjizi Osmansko carstvo:

klasično doba 1300.-1600. te na knjizi Josefa Matuza Osmansko carstvo.

Sam naslov u dovoljnoj mjeri i jasno određuje temu koja se primarno obrađuje,

odnosno na temelju koje se pokušavaju razviti teze za oblikovanje ovoga rada. Iako će o

konkretnim događajima i drugim činjenicama, koje se tiču osmanskog širenja na područje

Europe, biti više riječi u nastavku rada valja istaknuti kako se tijekom slušanja ovoga kolegija

obuhvatilo razdoblje od utemeljenja Osmanove dinastije pa do poznate sisačke bitke 1593.

godine. Ovo razdoblje nije određeno slučajno, određeno je jer se u istome slijedi stvaranje,

političko, gospodarsko i vojno jačanje te teritorijalna ekspanzija Osmanskog carstva, a potom

zalazi u razdoblje dekadencije nakon poraza kod Beča i na koncu Siska. Važnost sisačke bitke

utoliko je važnija kada se prepozna da se nakon nje osmansko ratovanje strateški mijenja iz

korijena, a mijenja se jer se posvećuje defenzivnom djelovanju i obrani onoga što će na koncu

postati Bolesnikom na Bosporu.

U nastavku ovoga rada, tj. u razradi teme, pristupiti će se analizirajući i

sistematizirajući znanja, ali i kritike naučene i zapažene tijekom slušanja kolegija. Također,

ovaj rad je više posvećen proučavanju i objašnjavanju historiografije, odnosno načina pisanja

povijesti iz pera nekoliko povjesničara bez obzira odakle dolaze i na koji način pristupaju

svom stručnom ili znanstvenom radu. I te razlike posebno će se obraditi, obzirom da su

evidentne i da se pojedini radovi u velikoj mjeri svojim pristupom i rezultatima razlikuju

međusobno. Traženjem uzroka i posljedica takvih razlika oblikuje se i ovaj rad, a na koncu će

prepoznavanje i predstavljanje istih činiti ovaj rad kvalitetnijim. Konkretan cilj ovoga rada je,

dakle, prikaz historiografskog diskursa koji se oblikovao, a i danas oblikuje, već spomenutim

različitim poimanjem povijesti koje uvelike ovisi, kako će se vidjeti u nastavku rada, o

gledištu pojedinog povjesničara.

„Mi i oni“

Nekoliko je važnih i na očigled prepoznatljivih čimbenika koji stvaraju okvir za

oblikovanje historiografskog djela ili historijskog znanja pojedinca. Ovdje će se izdvojiti tek

oni najuočljiviji i oni koji su važni za prikazivanje ideja i faktografskih podataka. Prvi

čimbenik je nesistematiziranost spoznaja i znanja o povijesti Osmanskog carstva te određenih

problema, koji čine predmet znanstveno-istraživačkog rada povjesničara, a takav „problem“ je

i osmansko širenje na područje Europe. Ipak, ta nesistematiziranost koja tvori heterogeni

2

sustav ili diskurs historiografskih postignuća potiče nove rasprave, potiče znanstveno-

istraživački rad i očekuje nove rezultate.

Drugi čimbenik koji se, vjerojatno, uoči najprije je potpuno osobnog karaktera, a

predstavlja ga opće znanje stečeno u određenom prostoru, a ponekada i vremenu. Konkretno,

u primjeru ovoga rada, pri tome se smatra s kojeg geografskog područja dolazi pojedini

povjesničar. Naime, primjetno je kako se međusobno korjenito razlikuje percepcija hrvatskih,

mađarskih, angloameričkih i drugih povjesničara. Pretpostavke, opće znanje koje se stječe u

određenoj geografskoj ili političkoj cjelini i razni drugi kriteriji određuju i uvjetuju različito

percipiranje jednog te istog problema stvarajući tako odnos „mi i oni“. Tko su to „mi“, a tko

„oni“ također ovisi o nizu kriterija i ne može se općenito uzeti kao trajno definiran odnos.

Ono što se primjećuje u obrađenim tekstovima je da, uglavnom, povjesničari koji dolaze iz

država u kojima nadmoćno prevladava kršćanstvo, a tijekom osmanskih širenja su bile pod

„upravom“ osmanskog sultana ili pod izravnom prijetnjom osmanske vojske, imaju

predodžbu da koristeći izraz „mi“ nasuprot „njima“ predstavljaju kontinuitet osmanske

prijetnje ili uprave koji su u vrijeme svoga trajanja i poslije njega oblikovali temelj općeg

znanja na određenom području i o određenoj temi. Primjetno je, također, da se takav temelj

općeg znanja mijenja s obzirom na prostorno udaljavanje od područja koja su bila pod bilo

kakvim oblikom prijetnje od Osmanlija.1 Da potonji primjer nije pravilo bez iznimaka

svjedoče uvodne riječi angloameričke povjesničarke sa Sveučilišta u Columbiji, New York,

Karen Barkey. Ona ističe i drugi uzrok oblikovanja odnosa „mi i oni“ koji se temelji na

događajima iz moderne (suvremene) povijesti. Naime, teroristički napad 11 rujna za koji su

optuženi radikalni islamisti, zaokružio je oblikovanje predodžbe „mi i oni“ sa

sjevernoameričkog gledišta.2 I to je još jedan slučaj koji je završio proces oblikovanja

kolektivnog nacionalnog identiteta u odnosu prema „njima“ koji su generaliziranjem postali

izolirani i homogena cjelina pod intenzivnom pažnjom. Dakako da to ne odgovara stvarnom

stanju, ponajprije iz razloga što islamski svijet nije nimalo homogen i ne bi ga se trebalo

drugačije interpretirati. Teroristički napad 11. rujna samo je završio proces koji je u drugoj

polovici 20. stoljeća započeo islamizacijom do tada sekulariziranih bliskoistočnih država.3

1 Ovakva teza je oblikovana na temelju objašnjavanja dr. sc. Mladena Ančića tijekom predavanja o različitim

percepcijama i odnosima povjesničara prema povijesti Osmanskog carstva i njihove ekspanzionističke politike.

Npr. o razlici percipiranja osmanske povijesti iz perspektive središta katoličanstva – Vatikana, Francuske koja je

vodeći se idejom „neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj“ surađivala sa sultanom, Sjedinjenih američkih

država ili pak Belgije. 2 K. Barkey, 2005, str. 5-6. 3 Ibid, str. 6.

3

Treći čimbenik usko je povezan s prethodno spomenutim, a utemeljen je na različitom

svjetonazoru stečenom ili naučenom pri obrazovanju i odgoju u drugačijem religijskom,

političkom, kulturnom i socijalnom okruženju. Također, to oblikuje i poseban pristup

historiografiji i uopće povjesničarskom poslu, jer se isti odvija i shvaća u kontekstu ideološki

sukobljenih načela. Isti princip se odnosi i na različit analitički pristup ratu. To je posebno

važan aspekt ove teme jer je ratovanje bilo instrumentom širenja Osmanskog carstva. O teoriji

srednjovjekovnog ratovanja koje su vodile osmanske vojne jedinice treba objasniti cijeli niz

odnosa ratne teorije4, strategije i ideologije. Koliko su ti odnosi isprepleteni svjedoče radovi

koji u istima vide jedan od primarnih uzroka i ideja ratničkih pohoda. O takvom uzročno-

posljedičnom odnosu, a u kontekstu osvajačkih pohoda Osmanlija, piše u svom radu John F.

Guilmartin, Jr., posebice kada ističe teorijsko obrazloženje pojma rata i kako suvremeni

Amerikanci i zapadni Europljani percipiraju osmansko ratovanje kao i moderne ratne sukobe

nacionalnih država.5

Obzirom na spomenute čimbenike ovaj rad će se držati okvira koji je oblikovan na

poznavanju činjenica i historiografskih radova, a s druge strane na temelju kritičke analize i s

posebnom pažnjom na navedeno. Također s ciljem izrade što stručnijeg rada u ovome će se

pokušati dosljedno izbjegavati „zamka“ koja je gore navedena, a podrazumijeva teorijski

odnos „mi i oni“, odnosno bolje rečeno „mi protiv njih“. S druge strane, kako teorijski

zaključci i teze ne bi ostali apstraktni iste će se potkrijepiti tvrdnjama relevantnih povjesničara

i faktografskim podatcima dostupnima u predmetnoj literaturi. Dakako, i u radu hrvatskih

historiografa ističe se, u pravilu, i naglašava odnos „nas“ kao opće prihvaćenih i poznatih

„branitelja“ kršćanstva u višestoljetnom ratovanju s osmanskim osvajačima koji nameću svoju

upravu i netolerantnu ideologiju. Ako se u obzir uzme sve do sada navedeno, primjećuje se

još jedna „zamka“ historiografije, a ta je da se određena povijesna tema interpretira s gledišta

„mi“. U tom slučaju „pogled“ povjesničara se zadržava na njemu bliskoj literaturi i

spoznajama koji odgovaraju tek jednoj dimenziji. Dimenzija koja se tako često izostavlja i

zaboravlja je ona kroz koju su radove stvorili ili stvaraju povjesničari predstavnici „njih“,

dakle oni koji su rođeni na području današnje Turske ili užeg područja nekadašnjeg

Osmanskog carstva. U daljnjem oblikovanju ovoga rada jednakom pažnjom će se koristiti sva

dostupna i predložena literatura bez obzira na potonje kriterije.

4 Na području engleskog govornog područja poznatije kao art of warfare, odnosno umijeće ratovanja. 5 J. F. Guilmartin, 1988, str. 721-722.

4

Obilježja upravnog sustava Osmanskog carstva

Shvaćanje oblika upravnog sustava Osmanskog carstva podrazumijeva podrobniju

analizu i osvrt na detalj, koji je ujedno predstavlja i problem, osnivanja i uspona Osmanove

dinastije. Iako lik i djelo Osman Gazija nije upitan, problem predstavlja način na koji je on

preuzeo upravnu odgovornost i ulogu vođe na sebe. Činjenica je da su uvjeti za postizanje

nezavisnog vodstva u seldžučkom perifernom području bili utvrđeni tradicijom, a

podrazumijevali su da „kandidat“ za nezavisnog vođu pobjedi u bar jednoj većoj bitci s

kršćanima te da od seldžučkog sultana primi naslov bega.6 I dok je taj dio provjerljiv, onaj

koji brojni povjesničari propituju je uzrok ili razlog isticanja Osmana kao vođe, a koji je do

tada bio pogranični ratnik i vođa jednog od mnogobrojnih plemena.7 Stanje napetosti i

učestalih sukoba između društveno i etnički različitih sjedilačkih maloazijskih plemena s

onima nomadskima je upravo temeljno za oblikovanje predodžbe o uvjetima uspona Osmana i

njegovih nasljednika. To je precizno i bez dodatnih dubioza predstavio Josef Matuz koji je

također prepoznao nastanak i razvoj jednoga „od patuljastih emirata (kneževina) koje su

nastale u toku postupnog raspadanje anadolske seldžučke države“.8 Detalj Osmanova uspona i

osnivanja dinastije na nešto drugačiji način tumači Cemal Kafadar predstavljajući Osmana

kao čovjeka koji se teorijom slučaja zatekao u pravome mjestu i u pravo vrijeme, odnosno u

trenutku kada maloazijskim prostorom koji je politički bio raslojen i sukobljen Osman se

pojavljuje kao unifikacijska ličnost koja na sebe i svoje pleme uspijeva preuzeti „teret“

svetoga rata za širenje i realizaciju ideje univerzalne vlasti islamskih vjernika.9 To razdoblje

stvaranja Osmanova autoriteta i praktične moći u tijesnoj je korelaciji s pojavom gaze, tj.

konstantnog ratovanja na pograničnom i prekograničnom području. Kolika je važnost uloge

gaze u tadašnjem islamskom društvu svjedoči i dodjeljivanje titule gazije uspješnim ratnim

vođama. Istom titulom je svoj uspon započeo i Osman gazi. O obliku gazi ratovanja, ulozi i

uopće ratnoj politici Osmanskog carstva više će riječi biti u nastavku.

Ovdje se valja prisjetiti načina na koji povjesničari prikazuju državno i društveno

uređenje Osmanskog carstva u razdoblju koje je predmetom proučavanja ovoga rada i

kolegija. Kako bi se predstavio društveni i upravni izgled osmanske države važno je

primijetiti i način poimanja države u osmanskom društvu tijekom razdoblja carstva. Taj način

je najpreciznije određen principom elest bezmi, principom koji proizlazi iz islamskog učenja

6 H. Inalcik, 2002, str. 67. 7 L. T. Darling, 2000, str. 157. 8 J. Matuz, 1992, str. 20. 9 C. Kafadar, 1996, str. 118-121.

5

isprepletenog sa starom tursko-ogulskom tradicijom.10 Upravo je islamsko učenje i tradicija

bila osnovna vrijednost u teorijskoj osnovi uspostave univerzalnog carstva koje je prema tome

trebalo širiti jedinu istinu, onu islamsku te obrazovati novo društvo pod upravom božjeg

izabranika na zemlji – sultana. Prvi koji se proglasio za sultana, nezavisnog islamskog

vladara, bio je Osmanov prvi nasljednik Orhan.11 Iako se njegovo samoproglašenje sultanom

smatra uzurpatorskim činom, ipak on postavlja temelje razvoju široke upravne mreže

postavljajući vezira za obavljanje državnih poslova koje sam vladar ne stigne. Pri tome treba

znati da je osmanska država tada u fazi naglog prostorno širenja. To je imalo i određene

praktične konzekvence, a najočitija je bila mnogobrojnost vojske koju je u fazama primirja12

trebalo „držati“ mirnom i suzdržanom od pobuna. Koliki je to bio posao dovoljno oslikava

karakterizacija tadašnjih vojnika. Naime, društvo koje raspolaže određenom vojnom silom za

tu istu vojsku mora izdvajati ogromne resurse upravo u vrijeme primirja koje osigurava

seljački i trgovački društveni sloj. Vojnik je u srednjovjekovnom svijetu definiran kao

parazitni čimbenik koristan tek u vrijeme rata kada zbog pljačkaških pohoda i ratnog plijena

sam „zarađuje“ svoj kruh, a u vrijeme primirja šteti državne resurse.

Navedena problematika rješavana je posebnim sustavom upravljanja i raspodjele

poljoprivrednih dobara. Naime, timarski sustav je u okviru prostiranja Osmanskog carstva

djelovao i više nego dobro te se stoljećima uspijevao održati. Timarski sustav polazi od još

jedne važne teorijske postavke islama, a ta tvrdi, odnosno, zapovijeda da je sva zemlja u

vlasništvu Boga, a njome kao njegov pomazanik upravlja sultan. To je i osnovna razlika od

europskog feudalizma u kojemu je vladar bio nominalni vlasnik zemljišta, a s vremenom je

sve više gubio stvarno vlasništvo nad posjedima u korist plemstva koje tijekom srednjeg

vijeka konstantno napreduje i teži osobnom prosperitetu. To je još jedna od razlika, naime,

dok se u europskim državama plemstvo izdvojilo kao poseban društveni sloj koji je sebi

osigurao realnu ulogu u društvu i gotovo presudnu ulogu u europskoj politici, u islamskom

svijetu plemstvo nikada nije postalo posebna i izdvojena kategorija upravo u skladu s učenjem

i vjerovanjem kako sva vlast i sva dobra pripadaju Bogu, pa slijedom sultanu koji

posredstvom Božje volje raspolaže svim ovozemaljskim pa i njihovim životima. Timarski

sustav vjerojatno najpreciznije, a jednostavno definira sljedeće: to je bio „… sustav

fragmentiranog posjedovanja gdje su država, spahija i seljak istovremeno imali pravo na istu

10 Historija Osmanske države i civilizacije, 2004, str. 161. 11 J. Matuz, 1992, str. 28. 12 U kontekstu osmanskih ratovanja trebalo bi se pridržavati pojma primirja s obzirom na činjenicu da se prema

njihovom shvaćanju, ali i praksi sultana mir nije sklapao jer je to bilo suprotno vjerskom učenju i obvezi.

6

zemlju.“13 Takav sustav svoje postojanje i svoju održivost treba zahvaliti izbjegavanju

privatnog vlasništva zemlje, izbjegavanju posredničkog prikupljanja poreza za potrebe spahija

te islamskom običajnom pravu i sultanovoj volji uređenoj u fermane. Timarski sustav s

pravom dobiva i sufiks spahijski jer je u praksi to i bio. Naime, spahija je bio smješten u

određenom selu gdje je imao pravo na određeni prihod sa posjeda toga sela, koji su nominalno

bili izvori njegova prihoda. Trošak spahije (srednjovjekovnog islamskog konjanika) usporediv

je sa vrijednostima europskih konjanika koji su imali ogromne troškove prehrane, treninga,

nabavke, izrade i popravka opreme, a k tome velike izdatke za prehranu i održavanje često i

nekoliko konja.

Timarski sustav uspješno se širio s politikom upravno-administrativnog širenja

carstva. U tom kontekstu važno je uočiti nastanak sandžaka i osmanskih vazalnih kneževina.

Kada je osmansko širenje uzelo maha osvojena područja nazivala su se sandžacima, a za

namjesnika u pojedinim sandžacima sultan je imenovao sandžakbega, u pravilu sinovima,

prema sposobnosti i karakteru područja kojime će u ime sultana upravljati i za sultanov račun

prikupljati porez.14 Brzo širenje osmanske vlasti na području jugoistočne Europe uzrokovalo

je velike administrativne reforme, a jedna od niza takvih je bila uspostava beglerbegluka15

Brze i nagle promjene u administrativno-upravnoj strukturi carstva rezultirala su još nekim

promjenama, pa su se tako već od prvoga razdoblja uspostave sandžaka uz sandžakbega

imenovali kadije, deftedari, upravitelji utvrda, itd. Deftedari, tj. rizničari i popisivači prihoda i

raspoloživih resursa, su ostavili neizostavnu i iznimno bogatu izvornu građu povjesničarima

koji upravo na temelju njihovih deftera (popisa) istražuju i rekonstruiraju gospodarski život

Osmanskog carstva.

Ipak kako se ne bi izgubila osnovna misao ovoga dijela rada treba se usredotočiti i na

primarno izvorište vlasti, tj. na sultana i njegov dvor. Opće je prihvaćen ideal prema kojemu

se u središtu vlasti pridržava propisa i pravila države, a kako se odmiče prema graničnom

području tako se više uočava anarhičnost i nepoštivanje središnje uprave. Taj ideal nije i ne

može biti ni pravilo, a kamoli definicija, to je najslikovitije objasniti kada se nakon sloma

određenog sustava uoči neizmjerna korumpiranost i disfunkcionalnost državne uprave u

najužoj okolini središta vlasti. S druge strane, da je u središtu vlasti stanje idealno onda ne bi

bilo potrebe za stvaranjem, odnosno utvrđivanjem saraja (sultanova dvora) kao zaštite od

sunarodnjaka, od naroda koji čini tu državu. Na koncu, postavlja se pitanje što je to državna

13 H. Inalcik, 2002, str. 137. 14 H. Inalcik, 1954, str. 108. 15 Prvoga u Rumeliji u vrijeme Murata I., a do sredine 15. st. postojala su ukupno tri beglerbegluka koja su

predstavljala jezgru carstva.

7

uprava i središnja vlast okupljena oko sultanova divana konkretno znala o događajima u

širokom području svoga carstva. Ipak, neizostavno je spomenuti i tu središnju upravu koja je

sadržana u praktičnom okviru saraja. Čitanjem prikaza izgleda saraja, rasporeda njegovih

odaja, uopće stvaranja prostora koji su predstavljali ono što u modernim državama čine

ministarstva, ulaganje neizmjerne energije u strukturiranje unutardvorske uprave čija se

razgranata struktura teško može objasniti u okviru ovakvoga preglednoga rada dovoljan je

razlog za propitivanje o postojanosti države u državi. Ovakva teza vodi se zaključcima i

objašnjenjima brojnih povjesničara koji su cijela djela posvetili upravo toj strukturi najbližeg

sultanovoga činovništva.16 Do sada spomenuta uprava i administracija Osmanskog carstva tek

je mali dio tog sustava, ali je u predstavljen u skladu s uvodno spomenutim okvirom te će se u

nastavku rada obraditi još neki dijelovi istoga ali u nešto drugačijem kontekstu, onome koji je

stvorio „mi i oni“ pogled.

Ideologija i rat

Odnos navedenih pojmova aktualan je i u današnjem svijetu, a treba ga potražiti i

objasniti u okviru srednjovjekovnog Osmanskog carstva. Najprije se treba prisjetiti već

spomenutog gazi oblika rata. Naime, gazi je sveti rat i obveza svakog Osmanlije da oružjem

brani islam od njemu nevjerničkih naroda. Ipak, praksa koju su provodile Osmanlije ne

odgovara takvom teorijskom tumačenju jer su njihovi pohodi osvajački i napadački, bar do

razdoblja kada je doseglo vrhunac svoje moći. Teorijski okvir koji podržava takav rat činila je

upravo ideološka misao satkana na temelju običajnog prava (šerijata), islamske tradicije i

sultanovih odluka. Kao potvrda takva razmišljanja svjedoči i osmansko poimanje svijeta koji

ga jednostavno dijeli na darülislam – svijet islama koji uživa mir Božjom voljom, te na drugi

dio darülharb – svijet nevjernika u stanju trajnog rata.17 Dakle poimanje koje oblikuje

ideološki sklop u osnovi ima pretpostavku i cilj da mora služiti vjeri i državi (koja bez vjere i

Boga nije ništa) u svakom potrebnom načinu i da je žrtva u ratu najviša čast i vrijednost koju

može postići. Naravno da je ovo opet jedan od idealnih pogleda, ali opravdano se postavlja

pitanje jesu li i u kolikoj mjeri sultan i središnja vlast sposobni kanalizirati svoju upravnu moć

i iskoristiti ideološku misao za realne ciljeve. Stoga je posve zanimljivo, ako ne i intrigantno,

kada neki povjesničari dovode pojam tolerancije u određenu korelaciju sa islamom i

Osmanskim carstvom. Konkretan je primjer tekst Karen Baker koja je prepoznala da islam u

16 Historija Osmanske države i civilizacije, 2004, str. 167-170.; H. Inalcik, 2002, str. 94-110. 17 J. F. Guilmartin, 1988, str. 725.

8

svojoj teorijskoj osnovi ima komponenti koje sadrže tolerantnost i čije izvorno učenje ne

poziva na mržnju, ali pri tome se zapostavlja prethodno spomenuti utjecaj društvenog

oblikovanja ideologijom kao instrumentom središnje vlasti.18 U kontekstu osmanskog

ratovanja moglo bi se proučavati neiscrpno mnogo aspekata, ali u okviru ovakvoga rada

dovoljno se pozvati na reprezentativne uzorke određenih problema.

Tako, kao što je i u historiografiji čest slučaj, ističe se i ovdje sultan i kalif Sulejman

Veličanstveni (ili Zakonodavac, kako je poznat u suvremenim osmanskim izvorima i drugim

tekstovima). Njegovi ratni uspjesi, jačanje carstva do vrhunca moći u njegovo vrijeme

postavljaju ga na pijedestal osmanske povijesti. Razlozi ratnih uspjeha su brojni, između

ostalog to je i odlično strukturiranje vojske, uređenje hijerarhije u ratu, a svakako je velika

uloga pripada i janjičarima te procesu devširme kojom su novačeni vojno sposobni kršćanski

mladići.19 Počevši od gazijskog ratovanja koje je bilo obilježeno iznenadnim napadima

brzopokretnih graničnih postrojbi20 ideja brzog prodora, pustošenja, zaplašivanja ostala je

trajno u strategiji i taktici osmanskog ratovanja. Na koncu konjanički odredi su uživali

određen ugled i beneficij u društvu, ali su isto tako nosili teret jurišnog ratovanja na bojnom

polju. O okviru ideološke pretpostavke islamske nadmoći nad ostalim svijetom svjedoči

zanimljiva činjenica o detalju narudžbe i izrade krune za Sulejmana Veličanstvenog. Kruna

koju je Ibrahim paša naručio kod venecijanskih majstora za Sulejmana Veličanstvenog bila je

više od simbola carske vlasti koju su sultani samouvjereno podrazumijevali od zauzimanja

Carigrada i preuzimanja središta Rimskog carstva, smatrajući se tako univerzalnim vladarom

na zemlji. Ta je kruna obilježavala nadmoć nad svime na zemlji pa i drugim vjerskim

autoritetima poput pape, jer je Sulejmanova kruna upravo iz tog razloga imala naručena čak

četiri „kata“ krune kako bi svojim izgledom slala poruku ogromne moći.21

Zaključak

O Osmanskom carstvu, o administrativno-upravnoj strukturi, o ideologiji i ostalim

problemima koje povjesničari prepoznaju obrađujući tu neiscrpnu tematiku dalo bi se pisati i

razmišljati u nedogled. Ipak ovaj rad se koncentrirao upravo na ono što je novo naučeno i

shvaćeno tijekom održanih predavanja. Baš kako je to i naglašeno na uvodnom predavanju,

stečeno je znanje o historiografskom pristupu, o povjesničarskom zanatu koji određenom

18 K. Barkey, 2005, str. 10-15. 19 M. I. Kunt, 1974, str. 233-235. 20 L. T. Darling, 2000, str. 144. 21 G. Necipoglu, 1989, str. 401-410.

9

problemu pristupa iz vrlo bliske perspektive i pokušava ponuditi potencijalna rješenja, koja su

daleko od konačnog, ali obogaćuju dotadašnji sadržaj. Ostalo znanje o određenim detaljima

kojima se povjesničari služe kao potkrijepnim primjerima, također je usvojeno kao sporedni

produkt tijekom obrade predmetne literature, predavanja profesora i rasprave potaknute među

studentima. I na koncu ovoga rada nebrojeno je puno pitanja ostalo otvoreno, veliki dio se

pojavio tijekom njegove izrade, ali isto tako određen dio je dobio svoja, vjerojatno,

privremena rješenja. Ta rješenja srž su ovoga rada i zapravo su kvalitetno novostečeno znanje

o dubljem poznavanju ne samo povijesti Osmanskog carstva, već o povijesti i o analizi

povijesti koja je predočena putem historiografskih djela.

Pošto je ovaj semestralni rad ocjenjivački smatram da treba istaknuti i osobnu ocjenu o

stečenom iskustvu i znanju. Najprije se potrebno obratiti po pitanju iskustva, a to je da sam

uočio u svom znanju i iskustvu ukorijenjeno „mi i oni“ poimanje, o kojemu je u tekstu i bilo

dosta riječi. Taj „problem“ uočen je već pri prvom susretu s uvodnim riječima H. Inalcika u

njegovoj knjizi, a potom i sa svakim novim tekstom koji je uslijedio. Naime, razlika koja se

uočava čitajući literaturu koja nije opterećena odnosom „mi i oni“ i za koju se može utvrditi

drugačiji pa možda čak i kvalitetniji rad poznatih osmanologa imala je efekt propitivanja i

iznenađenja, a potom postupne prilagodbe na drugačiji pogled i drugačiju interpretaciju.

10

Literatura

K. Barkey, 2005, Islam and Toleration: Studying the Ottoman Imperial Model,

International Journal of Politics, Culture and Society, br. 19., 2005, str. 5-19 (e-

izdanje).

L. T. Darling, 2000, Ottoman Holy War in the Comparative Context, Studia Islamica,

br. 91 (2000), str. 133-163 (e-izdanje).

J. F. Guilmartin, 1988, Ideology and Conflict: The Wars of the Ottoman Empire,

1453-1606, Journal of Interdisciplinary History, br. XVIII:4 (proljeće, 1988), str. 721-

747 (e-izdanje).

Historija Osmanske države i civilizacije, 2004, ur. Ekmeleddin Ihsanoglu, Sarajevo,

2004.

H. Inalcik, 1954, Methods of Conquest, Studia Islamica, br. 2 (1954), str. 103-129 (e-

izdanje).

H. Inalcik, 2002, Osmansko carstvo: klasično doba 1300.-1600., Zagreb, 2002.

C. Kafadar, 1996, Between Two Worlds, Berkeley / Los Angeles / London, 1996.

M. I. Kunt, 1974, Ethnic-regional (Cins) Solidarity in the Seventeenth-century

Ottoman Establishment, International Journal of Middle East Studyes, br. 5 (1974),

str. 233-239. (e-izdanje).

J. Matuz, 1992, Osmansko carstvo, Zagreb, 1992.

G. Necipoglu, 1989, Suleyman the Magnificent and the Representation od Power in

the Context of Ottoman – Hapsburg – Papal Rivalry, The Art Bulletin, vol. 71, br. 3

(1989), str. 401-427 (e-izdanje).