PRAVO na - Slobodan Lang

PRAVOna

Osijek, 2011.

PRAVO NA DOM

2

PRAVO NA DOM(Prilog za proučavanje teme ove monografije)

Nakladnik:

Studio HS internet d.o.o. Osijek za:

Zajednica povratnika Hrvatske u suradnji s udrugom građana “Pravo na dom”

i Vladom Republike Hrvatske

Za nakladnika:Tibor Santo, Josip Kompanović,

Zvonimir Bilić

Uredništvo:

Branko Pek, prof. dr. sc. Slobodan Lang, Branko Čulo, Zvonimir Bilić, Josip Kompanović, Ivica Zec,

Frane Vrkljan, Ivan Mateša, Roko Periša, Đurđa Marton

Grafički urednik:Dejan Šolak

Lektura:Andreja Orić, prof

Recenzija:Prof. dr. sc. Anđelko Milardović

Dr. sc. Zlata Živaković-Kerže

Naslovna stranica:Đuro Jelečević

Grafička priprema i prijelom:Studio HS internet d.o.o. Osijek

Tisak:Gradska tiskara Osijek

Naklada:1000 primjeraka - Hrvatsko izdanje

Ova monografija izdana je uz potporuVlade Republike Hrvatske

iDONATORA:

Croatia osiguranje d.d.Euroherc osiguranje d.d.Glas Slavonije d.d. Osijek;

Grad Dubrovnik;Hypo Alpe Adria bank d.d. Osijek;Županija vukovarsko-srijemska;

Županija osječko-baranjska;Grad Vukovar;

Grad Beli Manastir:Gradska tiskara d.d. Osijek;

Vodovod. d.o.o. Osijek;Sportski objekti d.o.o. Osijek;

Niveta d.d. Osijek;Grad Orahovica;Općina Feričanci;

HGK, županijska komora Osijek;Remix d.o.o. Osijek;

ISBN:978-953-7630-37-9

CIP dostupan u: NACIONALNA I SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA ZAGREB

PRAVO NA DOM

Osijek, 2011.

PRIREDILI I UREDILI:

BRANKO PEKProf. dr. sc. SLOBODAN LANG

4

Posvećeno 20. obljetnici obrane od agresije na Republiku Hrvatsku, stradanju hrvatskih prognanika tijekom Domovinskoga rata,

obnovi i povratku prognanika u njihove domove te opstanku u nekadašnjim okupiranim područjima Republike Hrvatske

5

SADRŽAJ:

PREDGOVOR (Jadranka Kosor, predsjednica Vlade RH).............................................................................................8

SLOVO UREDNIKA I PRIREĐIVAČA..........................................................................................................................9

AGRESIJA NA REPUBLIKU HRVATSKU (Prof.dr.sc. Ante Nazor).................................................................. 12

PROGONSTVO .................................................................................................................................................................... 19

Prof. dr. sc. Dražen Živić (Hrvatski prognanici)............................................................................................................. 20

Dr.sc. Damir Zorić (Osnivanje i djelovanje Ureda za prognanike i izbjeglice)........................................................ 24

Prof..dr.sc. Adalbert Rebić (Kalvarija hrvatskih prognanika) ...................................................................................... 32

Područja odlaska hrvatskih prognanika..............................................................................................................................37

Povijesno organiziranje hrvatskih prognanika.................................................................................................................47

Prva konfrencija Zajednice prognanika Hrvatske ...........................................................................................................55

ULOGA MEĐUNARODNE ZAJEDNICE U RJEŠAVANJU KRIZE NA PODRUČJU BIVŠE JUGOSLAVIJE................ 59

Vance-ov plan ............................................................................................................................................................................61

Plan „Z-4“ ....................................................................................................................................................................................65

Badinterov Plan sukcesije bivše Jugoslavije......................................................................................................................69

Mirovna operacija Ujedinjenih naroda - UNPROFOR ......................................................................................................84

MEĐUNARODNI DOKUMENTI .................................................................................................................................87

Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 1037, 1043, 1079, 1120, 1146...........................................................................89

Uvod u UNTAES........................................................................................................................................................................ 97

Erdutski sporazum...................................................................................................................................................................99

Prijelazna uprava UN-a UNTAES ........................................................................................................................................102

Ukratko kronologija UNTAES-a ..........................................................................................................................................108

OBJAVLJENO U MEDIJIMA.......................................................................................................................................111

POVRATAK PROGNANIKA ......................................................................................................................................139

Ratne štete u RH.....................................................................................................................................................................141

Program povratka Vlade RH.............................................................................................................................................. 151

Uprava za područja posebne državne skrbi (Podaci o povratnicima)......................................................................159

OBNOVA ...............................................................................................................................................................................167

AKADEMICI, ENCIKLOPEDISTI, POVJESNIČARI I POLITIČARI ......................................................189

Mr.sc. Zdravko Mršić ............................................................................................................................................................191

Prof.dr.sc. Zlatko Kramarić .................................................................................................................................................204

Dr.sc. Inga Lisac (Hrvatska i Slovenija su još 7. rujna bile nezavisne....................................................................205

Prof.dr.sc. Slobodan Lang (Pravo na dom)......................................................................................................................209

6

Prof.dr. Hrvoje Kačić (Amnezija u Hrvata).......................................................................................................................213

Dr.sc. Inga Lisac (Obrana Dubrovnika 6. prosinca 1991.) .........................................................................................232

Prof.dr. Miroslav Tuđman (Vrijeme krivokletnika).......................................................................................................234

Dr. Payan Akhavan (Gotovina nije kriv)...........................................................................................................................239

Peter Galbraith (Tuđman je bio snažan vođa).................................................................................................................243

Bernard Kouchner i Margharita Boniver (Dubrovnik-grad mira)...............................................................................248

Jacques Paul Klein (Uspjeh prijelazne uprave)................................................................................................................249

POJEDINAČNI PRIMJERI I SVJEDOČANSTVA..............................................................................................253

Carl Gustav Strom (Kome koristi?)....................................................................................................................................255

Prof.dr.sc. Mate Granić (Prognanici).................................................................................................................................258

Prof.dr.sc. Peter Kuzmič (Moj razgovor s predsjednikom)..........................................................................................260

Prof.dr.sc. Peter Kuzmič (Preduvjet pomirbe) ...............................................................................................................261

Fra Zlatko Špehar (U Vukovaru nema mržnje).................................................................................................................263

Mirko Ivanušić, dr.vet.med. (Sisačko-moslavačka županija)........................................................................................264

HCR počeci organizacije razminiranja..............................................................................................................................276

Zatočeni i nestali u Domovinskom ratu ...........................................................................................................................289

Zvonimir Bilić, dipl.iur.(Uloga osječkih tvrtki u Domovinskom ratu)......................................................................290

Đurđa Marton (Tako daleko od doma svog).....................................................................................................................297

Dr. Slobodan Lang (hvala dobru i vjeri za slobodu)......................................................................................................301

Kathleen V. Wilkes (Glas iz Dubrovnika)..........................................................................................................................303

3Dr. Andro Vlahušić (Ljudi moraju znati...)......................................................................................................................305

Josip Kompanović, dipl.iur. (što nam je preostalo) ......................................................................................................307

Frane Vrkljan dipl.ing.građ. (Domovinski rat u Lici, Baniji i Kordunu).....................................................................312

Roko Periša, prof. (Sektor „Jug“ otišao je u povijest)............................................................................................................317

Stjepan Margaletić (Blokada-svehrvatski pokret) .........................................................................................................319

Dragutin Glasnović. dipl. oec. (Očekivali smo uređenu državu) ................................................................................320

Tomo Povreslo (naknada ratne štete – preduvjet gospodarskog oporavka) ........................................................322

Ivan Mateša, dipl.iur. (ZPH mora postojati)....................................................................................................................323

Prof.dr. Branimir Lukšić (20 godina od povijesnog prosvjeda u Splitu).................................................................325

Prof. Stjepan Lončar (20 godina boravka učenika u Kapošvaru)..............................................................................328

Stipan Kraljević (Ilok-najistočniji grad Hrvatske) .........................................................................................................335

Ivan Vrkić, dipl.iur. (O reintegraciji sasvim osobno)....................................................................................................341

Željko Sabo, dipl. teolog (Vukovar - prošlost i sadašnjost)........................................................................................344

Recenzija: prof.dr.sc. Anđelko Milardović ......................................................................................................................350

prof.dr.sc. Zlata Živaković-Kerže........................................................................................................................................353

Kalendar događanja ..............................................................................................................................................................354

Djela i književnost prognanika............................................................................................................................................356

Popis autora tekstova i fotografija objavljenih u monografiji...................................................................................358

7

1989

1991

1990

SFRJ Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, sastavljena od šest republika i dviju pokrajina, nalazila se pred raspadom.

Republika Hrvatska proglasila je samostalnost i za prvoga predsjednika izabrala

dr. sc . Franju Tuđmana.

Jugoslavenska narodna armija, potpomognuta srpskim i crnogorskim rezervistima te domaćim srpskim ekstremistima, okupirala je 1/3 teritorija Republike Hrvatske.

8

Monografija Pravo na dom podsjetnik je na doga-đaje koji su, u proteklih 20 godina, odredili po-vijest hrvatskoga naroda, obilježili mnoge živote, usmjerili budućnost. Bila su to teška, olovna ratna vremena, vremena patnje, stradanja, tuge, ali i po-nosa, hrabrosti i vjere u vlastitu snagu i sposob-nosti.

Tijekom agresije svoje domove je napustilo 550.000 prognanika. Način na koji su zbrinjavani prognanici i izbjeglice u Hrvatskoj, primjer je hu-manosti, zaštite dostojanstva i solidarnosti.

Iako istjerani iz svojih domova, prognanici nisu klonuli duhom, već su se, prkosno i odlučno, uhva-tili u koštac sa svim problemima vezanim za orga-nizaciju i uspostavu življenja u novim sredinama, čvrsto vjerujući u povratak.

U to sam se osvjedočila nebrojeno puta, kada sam razgovarala s prognanicima u njihovim naseljima, hotelima, prihvatnim centrima…

Vlada Republike Hrvatske je sve vrijeme posveći-vala posebnu brigu i skrb za prognanike, predla-gala je propise, njihove izmjene i dopune, donosila programe, mjere i akcije, pratila njihovu proved-bu, poticala aktivnosti i surađivala s brojnim do-maćim i stranim humanitarnim organizacijama i udrugama, s ciljem stvaranja uvjeta za što normal-nije življenje.

Prekretnica za budućnost prognanika bile su blistave pobjede u vojno-redarstvenim akcijama

JADRANKA KOSOR, dipl. iur.

„Bljesak“ i „Oluja“, te uspostava mirne reintegra-cije hrvatskoga Podunavlja, koje su omogućile po-vratak i novi početak u starome kraju.

Stvaranje uvjeta za održivi povratak tražilo je i još uvijek traži ulaganje znatnih sredstava.

U razdoblju od 1992. do 2010. godine, za progna-nike i izbjeglice iz Državnoga proračuna je utroše-no 36 milijardi kuna, što uključuje troškove skrbi, obnovu stambenog fonda, program stambenog zbrinjavanja, obnovu i izgradnju komunalne i so-cijalne infrastrukture na područjima povratka te troškove stambenoga zbrinjavanja na i izvan pod-ručja posebne državne skrbi.

Ova monografija vrlo zorno u riječi i slici bilježi vrijeme progona i vrijeme povratka. Pored krono-logije događaja, osobitu vrijednost daje joj prikaz međunarodnih dokumenata i prikaz uloge među-narodne zajednice u rješavanju krize na ovim pro-storima, kao i svjedočenja vodećih, domaćih i stra-nih aktera iz političkog, znanstvenog, kulturnog i vjerskog života toga vremena. Brojčani pokazatelji na najbolji način ilustriraju stanje i stradanja na ratom zahvaćenim područjima, kao i opseg njiho-ve obnove i povratka ljudi.

Hrvatska je, uz vrlo visoku cijenu, izborila svoj mir, slobodu, samostalnost i suverenitet, kao nuž-ne preduvjete za izgradnju stabilnog društva.

Danas je Hrvatska članica NATO saveza, završila je pregovore za ulazak u Europsku uniju i u tom ozračju očekuje postati njena 28 članica. Europ-ska budućnost Hrvatske jamstvo je njenog razvit-ka, mira, demokracije, vladavine prava i prosperi-teta svih njenih građana.

Monografijom Pravo na dom, Zajednica povrat-nika Hrvatske svjedoči o progonstvu i povratku, ostavljajući budućim generacijama istinu o tom teškom razdoblju hrvatske povijesti. I na tome, velika hvala.

JADRANKA KOSOR, dipl. iur.predsjednica Vlade Republike Hrvatske

Zagreb, 25. 8. 2011.

PREDGOVOR

9

SLOVO UREDNIKA I PRIREĐIVAČA

Oduzimanje prava na dom spada među najveće zlo-čine 20tog stoljeća. Nacistička Njemačka je provela zločin Holokausta i ukinula postojanje Židova kao na-roda u Europi. Od početka nacističke vlasti, 1933., u Njemačkoj je rasnim zakonima i poticanjem mržnje ostalih stanovnika, onemogućeno Židovima da održe svoje domove. Rijeke ljudi su se iseljavale, podnosili nepravde, bili izloženi nasilju i ubijanju s ciljem da u Njemačkoj više ne bude Židova. Progon se provodio i u, od nacista okupiranim, zemljama i njihovim save-znicima. Progona Židova nadilazi neposredne žrtve i simbol je oduzimanja doma svim ljudima.

Nakon II. svjetskog rata, došlo je u mnogim državama do osvete Nijemcima koji su u njima živjeli, oduzima-ni su im domovi a oni progonjeni u Njemačku. Provo-đena je kolektivna krivnja.

Za vrijeme hladnog rata mnogi stanovnici u SSSR-u i Istočnoj Europi, nisu željeli imati dom u uvjetima nepoštivanja ljudskih prava.

Kao dio Ujedinjenih Naroda osnovan je UNHCR za brigu o izbjeglicama, s ciljem da pomogne izbjeglim ljudima.

Međutim ovaj pristup obilježava, ono što zovemo „polutehnologijom“, koji je pomagao izbjeglima, ali nije sprječavao oduzimanje domova i progon. To nije dovoljno. Oduzimanje domova ljudima zato što su određene rase, vjere, nacionalnosti je organizirani zločin, čije počinitelje treba kazniti, ali izrazito ga je potrebno i spriječiti.

Kada je počela agresija na Hrvatsku, prepoznali smo da se nakon srpske okupacije provodi oduzimanje domova i istjerivanje ljudi s osvojenih područja, samo zato što su Hrvati. Za rata u Bosni i Hercegovini pro-gonilo se Hrvate i Bošnjake. Konačno je i 1999. na Kosovu iz svojih domova prognano 800 000 Alba-naca.

U pismu Predsjedniku Tuđmanu prvog rujna 1992. istakli smo da je „zajednički, opće nacionalni cilj vra-ćanje prognanika u njihove domove,“ ... „da je pravo Srba koji nisu sami sudjelovali u zločinu da ostanu ili se vrate u Hrvatsku“ ... te da zbog organiziranja i pro-vođenja povratka treba osnovati „stožer povratka“.

Na temelju stradanja u povijesti, Međunarodno usvo-jenih ljudskih prava, doprinosa znanja i dobra, u Hr-vatskoj smo prihvatili izazove dobra i pokrenuli orga-nizirano i zajednički ostvarivanje dobra, među kojima je vodeće mjesto imalo očuvanje i povratak u vlastite domove. Znali smo da je to moguće samo ako se sami prognanici opredijele za povratak kao temeljni cilj,

organiziraju i djeluju sve dok ne postanu povratnici i vrate se u svoje domove. Hrvatski prognanici su prvi na svijetu - iskazali i ostvarili pravo na dom. Ovaj re-zultat nadilazi nas i naš rad, jer poziva čovječanstvo da prihvati i pravo na dom svakog čovjeka i svih ljudi.

Stotine tisuća hrvatskih prognanika okupili su se i izdržali progonstvo, organizirali povratak, obnovili svoje domove i ostvarili pravo na dom. U tome nisu bili sami. Veliki broj dobrih ljudi diljem Domovine i izvan nje, čija imena su zapisana samo u povjesnici činjenja dobra, na različite načine pomagali su zbri-njavanju prognanoga puka i sudjelovali u obrani od agresije.

I međunarodna zajednica, iako u početku zbunjena, brojnim je svojim akcijama, odlukama i dokumenti-ma doprinijela rješavanju krize na prostorima bivše Jugoslavije. U ovoj knjizi objavljeni su samo oni doku-menti koji se odnose na Republiku Hrvatsku.

Sve nas je to potaklo da ostvarimo, prije nekoliko go-dina rođenu, zamisao navedeno ukoričiti kroz sjeća-nja sudionika tih zbivanja bez obzira na kojem su se poslu ili funkciji zatekli za trajanja agresije na Repu-bliku Hrvatsku i Domovinski rat te u vrijeme napor-nih nastojanja da se prognani i izbjegli vrate u ko-načnici nakon mirne reintegracije Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, u obnovljene domove. Njihova je vjera, volja i snaga za povratkom bila toliko silna, a pravo povratka neosporivo, da smo i napisane pri-loge objedinili u jednu cjelinu – knjigu – koju smo kao priređivači, urednici, ali i autori priloga nazvali PRAVO NA DOM.

Za objavljivanje ove monografije zahvalni smo mno-gima koji su dali svoj dragovoljni doprinos. Ponajprije riječ je o autorima, njih 46, kojima zahvaljujemo na poslanim prilozima.

No, nije nam pri uredničkom i priređivačkom poslu bilo lako i jednostavno. Svjesni smo da se moglo i više, da sigurno ima ispuštenih (neobrađenih) po-dručja, mjesta i zbivanja, trudili smo se obuhvatiti što više te da tekstove autora što skladnije „složimo u mozaičnu cjelinu“. To je tek početak, tj. prilog za daljnja istraživanja i pisanja na tu temu i poticaj za pripremu novoga proširenog izdanja. Pri „slaganju“ i objedinjavanju priloga zahvaljujemo na stručnoj po-moći i sugestijama recenzenata prof. dr. sc. Anđelku Milardoviću i prof. dr. sc. Zlati Živaković-Kerže.

Naša zahvalnost upućena je i svima koji su financijski pridonijeli pripremi i tiskanju ove monografije. Teško bi bilo zamisliti da se bez te njihove potpore ova mo-nografija pojavi među nama.

Urednici i priređivači:Branko Pek

Prof. dr. sc. Slobodan Lang

10

Prognanici u vlaku u Slavonskom Brodu 1991.

Prognanici iz Šibenika 1991.

Prognanici iz Petrinje - Dumače 1991.Prognanici iz Aljmaša i Erduta prevezeni su šlepovima rijekom Dravom u Osijek 1. kolovoza

1991.

Pripadnici agresorske vojske protjerali su sve vukovarce i razorili grad Vukovara '91.

Prognanici iz Iloka 1991.

11

AGRESIJANA REPUBLIKU HRVATSKU

12

Prikaz procesa osamostaljenjate okupacije i oslobađanja Republike

Hrvatske u Domovinskome ratu

Rušenje Berlinskoga zida u studenome 1989. simbolično je označilo početak novoga razdoblja europske povijesti, u kojemu je u veći-ni istočnoeuropskih država jednostra-nački, komunistički režim zamijenilo vi-šestranačje i demo-kracija. Taj je proces zahvatio i većinu republika bivše So-cijalističke Federa-

tivne Republike Jugoslavije (SFRJ), međutim ne i Socijalističku Republiku Srbiju. Njezini građani postali su taoci srpskih nacionalista, koji su sre-dinom 80-ih godina 20. stoljeća opet pokrenuli velikosrpski projekt iz 19. stoljeća, prema kojemu je zapadna granica srpske države - tzv. Velike Sr-bije - planirana duboko na hrvatskome teritoriju, na smjeru Virovitica - Pakrac - Karlovac - Ogulin - Karlobag. To je, otprilike, bila granica osmanskih osvajanja u Hrvatskoj od 15. do 17. stoljeća.

Medijska hajka radi stvaranja uvjeta za provedbu velikosrpskoga projekta pokrenuta je objavljiva-njem nacrta Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti u beogradskim Večernjim no-vostima 24. i 25. rujna 1986., u kojemu se ističe navodna ugroženost srpstva u Jugoslaviji. Srpski nacionalisti zapravo su težili što većoj centraliza-ciji države. Tražili su dominaciju Srbije u federaciji i potpuni utjecaj Beograda na događaje u socijali-stičkim autonomnim pokrajinama Vojvodini i Ko-sovu te u Socijalističkoj Republici Crnoj Gori.

Rezultat takve nacionalističke, odnosno veliko-srpske politike dijela srbijanskih političara bila je smjena političkoga vodstva u spomenutim konsti-tutivnim dijelovima SFRJ krajem 1988. i počet-kom 1989., a potom i promjena Ustava SR Srbije,

AGRESIJA NA REPUBLIKU HRVATSKU

Prof. dr. sc. ANTE NAZOR, ravnatelj Hrvatskog memorijalnog

dokumentacijskog centra Domovinskog rata

kojom je zapravo ukinuta autonomija pokrajina. Nametnuvši prosrpski orijentirane predstavnike Vojvodine, Kosova i Crne Gore u Predsjedništvo tadašnje države, koje je brojilo osam članova (6 predstavnika republika i 2 autonomnih pokrajina), srbijansko vodstvo osiguralo je uvjete za političku dominaciju Srbije nad ostalim jugoslavenskim re-publikama. Zbog toga je srbijanska politička elita pokušavala zaustaviti demokratske promjene u Jugoslaviji.

Zbog nametanja volje delegata iz Srbije i Crne Gore te ignoriranja i odbijanja svakog prijedloga delegata iz Slovenije, Kongres je 22. siječnja 1990.napustila slovenska, a potom i hrvatska delega-cija. To je označilo kraj postojanja monolitne, centralizirane partijske organizacije kakav je bio Savez komunista Jugoslavije te početak raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavi-je. U skladu s takvom velikosrpskom politikom iz Beograda već početkom 1990. u SR Hrvatskoj organizirani su mitinzi - tzv. događanja naroda - Srba iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, koji su zaoštrili srpsko-hrvatske političke odnose. Na mitinzima su dominirale slike novoga “svesrp-skog” vođe Slobodana Miloševića, zastave Srbije, Jugoslavije i Saveza komunista te velikosrpske i protuhrvatske parole. No ni takva agresivna sr-bijanska politika nije mogla zaustaviti proces de-mokratizacije u Sloveniji i Hrvatskoj. U travnju i početkom svibnja 1990. u Hrvatskoj su održani slobodni, višestranački izbori, na kojima je pobije-dila Hrvatska demokratska zajednica predvođena dr. Franjom Tuđmanom.

Prema nalogu srbijanskih političara (predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i predstavnika Srbi-je u Predsjedništvu SFRJ i njegova predsjednika Borisava Jovića) na rezultate izbora u Hrvatskoj vojne vlasti SFRJ reagirale su razoružanjem Hr-vatske. Ono je planirano i ubrzano ostvareno pri-je nego što je u Hrvatskoj, u skladu s rezultatima održanih izbora, došlo do primopredaje dužnosti i ustrojavanja nove vlasti. Razoružanje je ostvareno do 23. svibnja 1990. na temelju strogo povjerljive zapovijedi, koju je 14. svibnja 1990. protuzakoni-to (bez znanja i suglasnosti Predsjedništva SFRJ) potpisao načelnik Generalštaba oružanih snaga SFRJ general pukovnik Blagoje Adžić. U svome dnevniku Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz dnevni-ka (Beograd, 1995., str. 146) Borisav je Jović 17.

13

svibnja 1990. zapisao: “Praktično smo ih razoru-žali. Formalno, ovo je uradio načelnik Generalšta-ba, ali faktički po našem nalogu. Slovenci i Hrvati su oštro reagovali, ali nemaju kud.” Oduzeto nao-ružanje hrvatske Teritorijalne obrane (procjene se kreću od oko 80.000 do 200.000 “cijevi”) smješte-no je u skladišta Jugoslavenske narodne armije.1

Sabor Republike Hrvatske potom je na konstitui-rajućoj sjednici višestranačkoga sabora 30. svib-nja 1990. izabrao dr. sc. Franju Tuđmana za pred-sjednika Predsjedništva SRH, a 25. srpnja usvojeni su amandmani na Ustav SRH, kojima je iz naziva države uklonjen pridjev “socijalistička”, utvrđeni su novi (“povijesni”) grb i zastava te prihvaćeni primjereniji nazivi državnih dužnosti: predsjednik, Vlada RH, ministar i drugi (Narodne novine br. 31, 28. srpnja 1990.). Istoga dana na mitingu Srba u Srbu donesena je Deklaracija o suverenosti i auto-nomiji Srba u Hrvatskoj. Najavljeno je i održavanje “referenduma o srpskoj autonomiji” od 19. kolo-voza do 2. rujna 1990., koji nije bio utemeljen u republičkim i saveznim propisima.2

Zbog pojave naoružanih srpskih civila na odre-đenim punktovima (“straže”) i prijetnje da će naoružani civili osiguravati “sprovođenje tog re-ferenduma” Ministarstvo unutarnjih poslova RH izdalo je zapovijed o stavljanju pod kontrolu oruž-ja namijenjenoga rezervnome sastavu MUP-a RH u policijskim stanicama na području gdje je prije-tila oružana pobuna Srba. Noću 16./17. kolovoza 1990. dio toga naoružanja preuzele su specijalne jedinice MUP-a RH, nakon čega su se ispred poli-cijskih stanica u Kninu, Benkovcu, Obrovcu, Gra-čacu, Titovoj Korenici, Dvoru na Uni i Donjem Lap-cu počeli okupljati pobunjeni Srbi, a svi cestovni smjerovi na tom području blokirani su balvanima i kamenjem, uz nazočnost naoružanih osoba. Spo-menuti pokušaj hrvatske policije da noću 16./17. kolovoza 1990. premjesti oružje rezervnoga sa-stava policije iz pojedinih policijskih stanica u Lici i Dalmaciji te spriječi održavanje referenduma poslužio je političkome vodstvu pobunjenih Srba kao neposredan povod da putem Radio Knina pro-glasi “ratno stanje” i s naoružanim pobunjenicima 17. kolovoza zaposjedne prometnice na kninskom području.3 Pokušaj hrvatske policije da usposta-vi red i osigura mir na tom području spriječila je federalna vojska - Jugoslavenska narodna armija (JNA).

Tzv. balvan-revolucija bila je odgovor dijela Srba iz Hrvatske na demokratske procese u Hrvatskoj i može se shvatiti kao početak oružane pobune Srba u Hrvatskoj protiv hrvatske, demokratski izabrane vlasti. Krajnji cilj započete pobune bilo je pripajanje dijela teritorija Republike Hrvatske jedinstvenoj srpskoj državi, koja bi obuhvatila veći dio bivše Jugoslavije. Doduše, oružano djelovanje pobunjenih Srba tada je još bilo ograničeno na na-pade iz zasjeda i na terorističke akcije pojedinih skupina, među kojima su bili i teroristi ubačeni iz Srbije.

Posebno žestoki bili su sukobi hrvatske policije sa srpskim teroristima u Pakracu 2. ožujka 1991. i na Plitvicama na Uskrs 31. ožujka, kad je ubijen hrvatski policajac Josip Jović - prvi poginuli hrvat-ski branitelj u Domovinskome ratu, te 2. svibnja 1991., kada je iz zasjede ubijeno 12 hrvatskih po-licajaca u Borovu Selu (Slavonija), a jedan u Polači kod Zadra (Dalmacija).

Zbog takvog neprihvatljivoga stanja u državi i nametanja politike srbijanskoga vodstva, koje se očitovalo u samovoljnim i protuustavnim odluka-ma Predsjedništva i Skupštine SR Srbije, odnosno zbog pokušaja centralizacije i jačanja političkoga i gospodarskoga položaja Srbije na račun ostalih republika u federaciji, hrvatsko i slovensko vod-stvo predložilo je preustroj SFR Jugoslavije u kon-federalnu državu. Međutim, srpsko vodstvo odbi-lo je takav preustroj, pa su Hrvatska i Slovenija krenule u proces osamostaljenja. Nakon što je 22. prosinca 1990. proglasio novi - “božićni” Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56, 22. prosinca 1990.), Sabor RH je 25. lipnja 1991., na temelju rezultata referenduma održanoga 19. svibnja 1991., usvojio Deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, kao i Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti u RH (Narodne novine br. 31, 25. lipnja 1991.). Stupanje Deklaracije na snagu odgođeno je na tri mjeseca, kako bi se pregovori o mirnome rješenju jugoslavenske krize mogli nastaviti.

No upravo tada, u skladu s dogovorom srbijansko-ga političkoga vodstva i vodstva JNA, terorističke akcije srpskih ekstremista u Hrvatskoj prerasle su u otvorenu i nemilosrdnu agresiju JNA i srpskih paravojnih formacija na Republiku Hrvatsku. Srbi-janski predstavnik u Predsjedništvu SFRJ i tadaš-

14

nji vršitelj dužnosti predsjednika Predsjedništva SFRJ Borisav Jović u svojoj je knjizi Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz dnevnika (Beograd, 1995., str. 349)zapisao da su 5. srpnja 1991. on i predsjednik Srbije Slobodan Milošević saveznom sekretaru za narodnu obranu SFRJ (“ministru obrane”) Veljku Kadijeviću postavili niz zahtjeva vezanih za ulogu JNA, koje je on prihvatio bez pogovora: “Slobodan (Milošević) i ja (Borisav Jović) zakazali smo s Velj-kom Kadijevićem razgovor koji smatramo odluču-jućim ... Od Veljka odlučno tražimo sledeće:

... Glavne snage JNA koncentrisati na crti: Karlo-vac – Plitvice na zapadu; Baranja, Osijek, Vinkovci – Sava na istoku i Neretva na jugu. Na taj način pokriti sve teritorije gde žive Srbi do potpunog ra-spleta... Potpuno eliminisati Hrvate i Slovence iz vojske.”

Dokumenti JNA pokazuju da planovi njezinih stra-tega nisu bili ograničeni samo na “pokrivanje teri-torija na kojem žive Srbi”. Tako su, prema Direkti-vi Komande 1. vojne oblasti (JNA) za operaciju u Slavoniji od 19. rujna 1991., nakon ovladavanja istočnom i zapadnom Slavonijom jedinice JNA tre-bale biti “u gotovosti za produženje napada ka Va-raždinu i Koprivnici”. Za početak napada određen je 21. rujna, a njegovo ostvarenje planirano je u dvije etape, od po dva do tri, odnosno četiri do pet dana. U skladu sa spomenutim planom “ministar obrane” general Veljko Kadijević 21. rujna 1991. javno je izjavio da će JNA poduzeti odlučujuće ak-cije radi “sprečavanja građanskog rata”.

Time je pokazao da vodstvo Oružanih snaga SFRJ, suprotno Ustavu SFRJ, ne priznaje predsjednika Predsjedništva SFRJ ni vlast u Republici Hrvatskoj i praktično je objavio rat Hrvatskoj. Ignorirajući mirovne pregovore, odnosno pokušaje Vlade RH i međunarodne zajednice da krizu riješe mirnim putem, JNA i srpske paravojne postrojbe krenule su u opći napad na svim bojištima u Hrvatskoj s ciljem da za 20 dana slome obranu Republike Hr-vatske.

Prema zapovijedi načelnika Generalštaba JNA general pukovnika Blagoja Adžića od 12. listo-pada 1991. “svi oružani sastavi, bilo da se radi o JNA, TO ili dobrovoljcima” morali su djelovati “pod jedinstvenom komandom JNA”. Dakako, je-dinice JNA, mjesne srpske Teritorijalne obrane i

milicije pobunjenih Srba u Hrvatskoj (“Martićeva milicija”), kao i pridošle dragovoljačke postrojbe iz Srbije pod jedinstvenim zapovjedništvom JNA dje-lovale su i do tada, praktično od početka otvorene agresije na Hrvatsku. O silovitosti napada, podržanoga zrakoplovstvom JNA kojim je zapovijedao general Zvonko Jurjević, govori i procjena pojedinih inozemnih vojnih ana-litičara da hrvatski branitelji neće uspjeti izdržati “više od dva tjedna”.4

U svojoj knjizi Moje viđenje raspada (Beograd, 1993., str. 135) general Veljko Kadijević iznosi plan napada JNA na Hrvatsku u jesen 1991.:

- Potpuno blokirati Hrvatsku iz zraka i s mora;

- Smjerove napada glavnih snaga JNA što izravnije vezivati uz oslobađanje srpskih krajeva u Hrvat-skoj i garnizona JNA u dubini hrvatskoga teritorija. U tom cilju ispresijecati Hrvatsku na smjerovima: Gradiška – Virovitica, Bihać – Karlovac – Zagreb, Knin – Zadar, Mostar – Split. Najjačom grupaci-jom oklopnomehaniziranih snaga osloboditi istoč-nu Slavoniju, a zatim brzo nastaviti djelovanje na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti prema Zagrebu i Varaždinu, odnosno granici Slovenije. Istodobno jakim snagama iz ra-jona Herceg Novi – Trebinje blokirati Dubrovnik s kopna i izbiti u dolinu Neretve te na taj način zajednički djelovati sa snagama koje nastupaju u smjeru Mostar – Split;

- Nakon dostizanja određenih objekata, osigurati i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj, izvući preostale dijelove JNA iz Slovenije i nakon toga povući JNA iz Hrvatske;

- Za mobilizaciju, pripremu mobiliziranih ili do-mobiliziranih jedinica kao i njihovo dovođenje na planirane smjerove uporabe potrebno je 10 - 15 dana, ovisno o stupnju “borbene gotovosti” jedini-ce i njezine udaljenosti od smjera uporabe.

Napad zrakoplova JNA 7. listopada na Banske dvore - sjedište Vlade Republike Hrvatske, u sre-dištu Zagreba, glavnoga grada Hrvatske, poka-zuje da agresor nije birao sredstva za ostvarenje svoga cilja. Tim napadom jugoslavensko, odno-sno prosrpsko vodstvo JNA namjeravalo je ubiti predsjednika Republike Hrvatske Franju Tuđma-

15

na, predsjednika Predsjedništva SFRJ Stjepana Mesića i predsjednika Saveznoga izvršnoga vijeća SFRJ Antu Markovića, koji su u njoj upravo tada imali sastanak. Pokušaj takvog atentata pokazuje da velikosrpski stratezi nisu ni pomišljali na mirno rješenje jugoslavenske krize.

Predstavnici jugovojske - Informativna služba “Sa-veznog sekretarijata za narodnu odbranu” i “Infor-mativna služba Komande Ratnog vazduhoplovstva i protuvazdušne odbrane” – u svojim priopćenjima negirali su ulogu JNA u napadu na Banske dvo-re u Zagrebu, cinično sugerirajući da je “hrvatsko vrhovništvo insceniralo taj napad”.5 Pod dojmom toga događaja te slike razaranja i vijesti o broj-nim žrtvama koje su pristizale iz ostalih napad-nutih hrvatskih gradova i naselja, u okolnostima silovite agresije JNA na Republiku Hrvatsku Sabor Republike Hrvatske sljedećeg je dana, 8. listopada 1991., proglasio neovisnost Republike Hrvatske.

Naime, ustvrdivši da je istekla tromjesečna odgo-da Ustavne odluke od 25. lipnja 1991., saborski zastupnici donijeli su Odluku o odcjepljenju Repu-blike Hrvatske od SFRJ i njezinu osamostaljenju. Republika Hrvatska raskinula je sve državnoprav-ne veze na temelju kojih je zajedno s ostalim re-publikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ. Zbog opasnosti od napada zrakoplova JNA zasje-danje toga Sabora održano je u podrumu zgrade Ine u Šubićevoj ulici u Zagrebu (Narodne novine br. 53, 8. listopada 1991.).

Između ostaloga, u Zaključcima koje je Sabor Re-publike Hrvatske donio toga dana na zajedničkoj sjednici svih vijeća, posebno je istaknuto:

1. Republika Srbija i takozvana JNA izvršile su oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku. Re- publika Hrvatska prisiljena je braniti se od agresije svim raspoloživim sredstvima.

2. Tzv. JNA proglašava se agresorskom i okupa- torskom vojskom i mora bez odgađanja napustiti teritorij Republike Hrvatske koji je privremeno zaposjela.

3. Sabor Republike Hrvatske zahtijeva od bivše JNA da hrvatskim državljanima koji se nalaze na odsluženju vojnoga roka bez odgađanja omogući napuštanje armije i slobodan odlazak njihovim kućama.

4. Pozivaju se Republike Bosna i Hercegovina i Crna Gora da ne dopuste uporabu svoga dr- žavnoga teritorija za vođenje rata protiv Repu- blike Hrvatske.

Reagirajući na donesene odluke i zaključke Sabo-ra Republike Hrvatske, Europska je zajednica na Konferenciji o Jugoslaviji u Haagu 18. listopada 1991. predstavnicima bivših jugoslavenskih repu-blika izložila plan preustroja Jugoslavije u zajedni-cu suverenih država.

“Sporazum o općemu rješenju jugoslavenske kri-ze”, poznat kao “Carringtonov plan” predlagao je stvaranje “slobodnoga saveza suverenih i neo-visnih država sa sveobuhvatnim sporazumima o kontrolnim mehanizmima za zaštitu ljudskih prava i sa specijalnim statusom za određene skupine” te predviđao “priznanje republika, koje to žele, unu-tar postojećih granica”. Predloženi plan prihvatile su sve jugoslavenske republike osim Srbije.

No potom je pod pritiskom srbijanskih/srpskih političara i Crna Gora povukla svoj pristanak na plan, iako ga je njezin predsjednik Momir Bulato-vić u prvi tren prihvatio.6 Zbog toga je i predstav-nik Tužiteljstva na Međunarodnome kaznenome sudu za područje bivše Jugoslavije u Haagu Geo-ffrey Nice ustvrdio da bi, da je Srbija 18. listopada 1991. prihvatila “Carringtonov plan” i da su sve strane prišle stvaranju konfederacije uz posebna prava za Srbe u Hrvatskoj, rat (već tada, op. a.) za-vršio, a tisuće života bile spašene.7 Tako je isklju-čivost srbijanskoga političkoga vodstva i vojnoga vrha JNA zapečatila sudbinu Jugoslavije i njezin krvavi raspad učinila neizbježnim. Hrvatska je na-kon toga ubrzala postupak za svoje međunarodnopriznanje, temeljeći ga, između ostaloga, i na odredbama do tada važećega jugoslavenskoga ustava - Ustava SFRJ iz 1974., koji je afirmirao dr-žavnost republika, odnosno Ustava SRH iz 1974., u kojem je istaknuto da je “hrvatski narod uspo-stavio svoju državu SR Hrvatsku na temelju prava na samoodređenje, uključujući i pravo na odcje-pljenje”.

Do kraja 1991. JNA, pod čijim su zapovjedništvom bile i oružane formacije pobunjenih Srba iz Hrvat-ske i srpski dragovoljci iz Srbije i BiH, okupirala je gotovo trećinu teritorija Hrvatske. Pritom su srp-ski ekstremisti počinili brojna ubojstva i zločine nad Hrvatima i ostalim nesrpskim stanovništvom,

16

ali i nad Srbima koji nisu prihvatili velikosrpsku politiku. Na okupiranome teritoriju Republike Hrvatske pobunjeni su Srbi 19. prosinca 1991. proglasili “Republiku Srpsku Krajinu” sa sjedištem u Kninu. S područja koje su nadzirali srpski po-bunjenici protjerano je gotovo cjelokupno nesrp-sko stanovništvo, a njegova je imovina uništena ili opljačkana.

U idućemu razdoblju, nakon međunarodnoga pri-znanja RH 15. siječnja 1992. i primanja RH u Or-ganizaciju ujedinjenih naroda 22. svibnja 1992., Vlada RH uz pomoć europske i svjetske diploma-cije pokušavala je mirnim putem reintegrirati oku-pirane dijelove svoga teritorija. No, vodstvo pobu-njenih Srba u Hrvatskoj, oslanjajući se na pomoć Srbije i SR Jugoslavije, odbilo je svaki mirovni pri-jedlog koji je predviđao povratak okupiranoga te-ritorija u hrvatski državnopravni poredak, unatoč tome što je i u rezolucijama OUN-a bilo jasno na-značeno da je taj teritorij “privremeno okupiran, a integralan dio Republike Hrvatske”.9 U namjeri da stvore novu srpsku državu i da je pripoje Srbiji, pobunjeni Srbi u Hrvatskoj nisu bili spremni pri-hvatiti ni jednu drugu političku opciju, posebice ne suživot s Hrvatima u istoj državi.

Hrvatska je, da bi oslobodila okupirane dijelove svoga teritorija i spriječila daljnje napade pobu-njenih Srba, morala poduzeti ograničene vojne akcije.

U travnju 1992. Hrvatska vojska zaustavila je prodor srpskih postrojba iz Bosne i Hercegovi-ne prema obali Jadranskoga mora, čiji je cilj bio potpuna okupacija najjužnijega dijela Hrvatske. Hrvatski vojnici potom su deblokirali Dubrovnik - grad-spomenik zaštićen poveljom UNESCO-a, koji je topništvo JNA gađalo s okolnih brda - i do kraja listopada 1992. oslobodili okupirani teritorij na jugu Hrvatske. U siječnju 1993. Hrvatska voj-ska i postrojbe MUP-a RH oslobodile su okolicu Zadra i postavljanjem pontonskoga mosta preko Masleničkoga ždrila omogućili cestovnu poveza-nost između sjevera i juga Hrvatske, a oslobađa-njem hidroelektrane “Peruča” nedaleko od Sinja normalniju opskrbu Dalmacije električnom ener-gijom.

U rujnu 1993. hrvatski vojnici i policajci oslobodili su prostor tzv. Medačkoga džepa, iz kojega su po-

bunjeni Srbi napadali i razarali grad Gospić. Uspr-kos vojnim porazima, vodstvo pobunjenih Srba početkom 1995. nije prihvatilo ni prijedlog pred-stavnika SAD-a, Rusije, Njemačke i Velike Britanije (Plan “Z-4”) o političkome rješenju krize u Hrvat-skoj, koji je predvidio iznimno široku autonomiju Srba u dijelovima Republike Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom (u tzv. UNPA-područjima “Sjever” i “Jug”, na području Gline i Knina).

Zbog toga su hrvatske oružane snage poduzele novu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju - “Bljesak” i od 1. do 4. svibnja 1995. oslobodile okupirani teritorij zapadne Slavonije. Za odmazdu pobunjeni su Srbi 2. i 3. svibnja raketirali Zagreb i druge hrvatske gradove. U kukavičkome i tero-rističkome napadu na Zagreb ubijeno je sedam, a ranjeno je više od stotinu građana. Pogođene su dječja bolnica, gimnazija u Križanićevoj, kulturne ustanove i druge zgrade.

Kao i do tada vodstvo pobunjenih Srba nastavi-lo je provoditi isključivu politiku s namjerom da preostali okupirani teritorij Republike Hrvatske izdvoji i zajedno s dijelovima Bosne i Hercegovine pod srpskom kontrolom pripoji planiranoj jedin-stvenoj srpskoj državi. Kad je pripremom nacrta “Ustava Ujedinjene Republike Srpske” taj proces u srpnju 1995. dosegao vrhunac, postalo je jasno da se problem okupiranoga teritorija RH može riješiti samo vojnim putem. Završnu, oslobodilačku voj-no-redarstvenu operaciju, nazvanu “Oluja”, Hrvat-ska je provela od 4. do 8. kolovoza 1995. godine. Hrvatske postrojbe oslobodile su okupirani terito-rij Republike Hrvatske u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu (ukupno oko 10.500 km²) i izbile na državnu granicu RH te omogućile Armi-ji Bosne i Hercegovine da razbije srpsku opsadu Bihaća.

Time je spriječena nova humanitarna katastrofa u Bosni i Hercegovini i masakr poput onoga u Sre-brenici, kad su u srpnju 1995. pripadnici srpskih postrojbi ubili više od 8.000 Bošnjaka - muslima-na. Pod srpskom okupacijom u Hrvatskoj tada je ostao još samo teritorij na istoku, odnosno tzv. UN-sektor “Istok”, koji je obuhvaćao Baranju te dio istočne Slavonije i zapadnoga Srijema (oko 4,5 % od ukupnoga teritorija Republike Hrvatske).

Uz oslobađanje vlastitoga teritorija Hrvatska je

17

uvelike pridonijela i oslobađanju dijela okupi-ranoga teritorija Bosne i Hercegovine. Tako su, na temelju sporazuma između predsjednika RH i BiH (Splitska deklaracija, 22. srpnja 1995.) i u koordinaciji s Armijom BiH, hrvatske snage (Hr-vatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane) krajem srpnja 1995. oslobodile oko 1.600 km² (operaci-ja “Ljeto ‘95.”), u rujnu oko 2.500 km² (operaci-ja “Maestral”), a u listopadu 1995. oko 800 km² (operacija “Južni potez”) teritorija u jugozapadnim i zapadnim dijelovima BiH, koji je bio pod okupaci-jom srpskih postrojba. To je omogućilo potpisiva-nje Daytonskoga sporazuma u studenome 1995. godine, odnosno prestanak rata u Hrvatskoj i Bo-sni i Hercegovini, koji je započeo agresijom JNA i srpskih paravojnih postrojba 1991. godine.

Naime, uvidjevši pogubnost svoje dotadašnje poli-tike i odlučnost Hrvata da vojnim putem oslobode sve okupirane dijelove svoje države, vodstvo po-bunjenih Srba na preostalome dijelu okupiranoga teritorija RH tek je nakon “Oluje” i poraza Vojske Republike Srpske u BiH pristalo na ponuđene pri-jedloge i mirno rješenje sukoba. Tako su u nedje-lju, 12. studenoga 1995. predstavnici pobunjenih Srba iz istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema u Erdutu potpisali “Temeljni sporazum o mirnoj reintegraciji toga područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske”. Istoga dana sporazum je u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu potpisao i predstavnik Vlade RH Hrvoje Šarinić.12

Spomenuti (“Erdutski”) sporazum, koji je zbog niza ustupaka pobunjenim Srbima izazvao ne-zadovoljstvo prognanih Hrvata s toga područja, potvrdio je dosljednost hrvatske politike u nasto-janju da, čak i uz bolne kompromise, probleme s pobunjenim Srbima rješava pregovorima i mirnim putem. Sporazum o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema u sastav Republike Hrvatske potvrdilo je 23. studenoga 1995. i Vijeće sigurnosti UN-a (Rezolucija 1023). Razdoblje spomenute mirovne operacije, za čije je ostvarenje Vijeće sigurnosti UN-a (Rezolucija 1037 od 15. siječnja 1996.) ustanovilo posebnu “Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji” (UN Transitional Authority in Eastern Slavonia, odno-sno UNTAES), završilo je 15. siječnja 1998., kada je hrvatsko Podunavlje (odnosno istočna Slavoni-ja, Baranja i zapadni Srijem) konačno vraćeno u sastav Republike Hrvatske. Time je hrvatska vlast, ako se izuzmu sporovi sa susjednim državama oko

pojedinih graničnih točaka, u cijelosti uspostavila nadzor nad međunarodno priznatim granicama Republike Hrvatske.

Prof. dr. sc. ANTE NAZOR_________________________________1 O. Žunec, Rat u Hrvatskoj, Polemos 1, Zagreb, 1998., 66; M. Špegelj, Sjećanja vojnika, Zagreb, 2001., 287, tab. III.

2 Arhiv Ustavnog suda RH /pravna dokumentacija vezana uz spis broj: U-VI-295/1991 od 2. listopada 1992. (dalje: Arhiv Us RH).

3 HR – HMDCDR, Dossier Knin, 81-86.

4 A. Tus, „Rat u Sloveniji i Hrvatskoj do Sarajevskog primirja“, Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991.-1995., Zagreb-Sa-rajevo, 1999., 78.

5 Zbornik dokumenata iz oblasti odbrane i bezbednosti Jugo-slavije 1990-1991. godine (pripremili: prof. dr. Slavoljub Šušić, general pukovnik u penziji; Zlatoje Terzić general potpukov-nik; dr. Nikola Petrović, pukovnik), Vojnoizdavački zavod, Beo-grad, 2002., 457-458.

6 Momir Bulatović, Pravila ćutanja, Beograd, 2004., 64-74.

7 O. Žunec, Goli život – socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, I-II, Zagreb, 2007., 172-174, bilj. 274,277.

8 Ustav SFR Jugoslavije – Ustav SR Hrvatske, ekspoze Jakova Blaževića, Zagreb, 1974., 224.

9 Primjerice, u Rezolucijama 820, 847, 871 donesenim 17. travnja, 30. lipnja i 4. listopada 1993., u Rezolucijama 908, 947, 958 donesenim 31. ožujka, 30. rujna i 19. studenoga 1994., Rezolucijama 981 i 994 donesenim 31. ožujka i 17. svibnja 1995.; vidi: Specijalna policija MUP-a RH u oslobodi-lačkoj operaciji „Oluja“ 1995. (prilozi), Zagreb, kolovoz 2008., str. 78-96; http://www.un.org/documents/.

10 D. Marijan, Oluja, Zagreb, rujan 2007., str. 379-399.

11 Damir Luka Saftić, „Kod Šoštarićeve prvi trg civilnim žrtva-ma“, Večernji list, 8. 3. 2007., 26.

12 Hrvoje Šarinić, Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Mi-loševićem 1993-95 (98), Zagreb, 1999., str. 311.

Tzv. “Balvan revolucija” započela je rušenjem balvana na ceste i zaprje-čavanjem prometa. Prvi su balvan pobunjeni Srbi postavili u selu Berak

u tadašnjoj općini Vukovar 4. 4. 1990. godine

18

Granatiranje Hrvatskih gradova i sela od krajnjeg juga do istoka zemlje. Na slici: DUBROVNIK - MILO neposredno nakon granatiranja srpsko-crnogorskog dalekometnog topništva, 1991.

VUKOVAR 1991.; gori uništeni tenk agresorske JNA

PROGONSTVOSTRADANJA HRVATSKIH PROGNANIKA

20

HRVATSKI PROGNANICI

Ugledni, a danas po-kojni njemački (bavarski) političar Franc Josef Strauss jed-nom je prigodom rekao da nije dovolj-no samo imati pravo nego je u to nužno uvjeriti i svijet, a ako to sami ne učinimo, onda će to učiniti netko drugi, i to vje-rojatno pogrješno,

iskrivljeno, a možda i zlonamjerno. Upravo

na tom tragu valja promišljati nedavnu hrvatsku prošlost, koju su obilježili raspad Jugoslavije, osa-mostaljenje Hrvatske i srbijanska oružana agresija na našu domovinu. Istina o tim događajima i sudi-onicima u njima samo je jedna.

No, jesmo li kao pojedinci i društvo učinili sve da se ona probije u javnost i do svih relevantnih do-maćih i međunarodnih organizacija i institucija? I jesmo li, kao prvi korak na tom putu, objektivno istražili i vrjednovali protekla zbivanja? Jer, po-sljednja su dva desetljeća obilovala složenim po-vijesno-političkim i društvenim promjenama koje su uvelike oblikovale novu geopolitičku realnost i međunarodnopolitičke odnose na srednjoeu-ropskome, podunavskome, mediteranskome, bal-kanskome i jugoistočnoeuropskome prostoru. Hr-vatska je bila aktivan sudionik u tim procesima i uopće nije svejedno kakvo će mjesto u interpreta-ciji tih zbivanja zauzeti.

Danas smo, možda više nego ikada, suočeni s opa-snošću da nam povijest “kroje” različiti međuna-rodni tribunali u najmanju ruku upitne motivacije, vjerodostojnosti i osobito pravednosti. Tim je veća i naša odgovornost da se istina o hrvatskome putu k samostalnosti i ratu koji je vođen protiv nje kako bi se ona na njemu zaustavila temelji na činjenica-ma koje trebaju proizaći iz relevantnih i vjerodo-stojnih izvora te objektivnih znanstvenih istraživa-nja. Kao pojedinci i kao društvo suodgovorni smo prema današnjim i osobito budućim naraštajima da sami istražimo i napišemo povijest Hrvatsko-

ga domovinskoga i obrambenoga rata kao neza-obilaznoj i ključnoj odrednici procesa hrvatskoga političkoga i nacionalnoga osamostaljivanja. Dio su toga i složene posljedice srbijanske oružane agresije u domeni prisilnih ratnih migracija – pro-gonstva i izbjeglištva.

Kraejm 1991. godine iz svojih je domova i naselja protjerano više od 700 tisuća osoba, od kojih je oko 550 tisuća privremeni smještaj našlo na slo-bodnim područjima Hrvatske, a približno 150 ti-suća u inozemstvu (Mađarskoj, Austriji, Sloveniji, Njemačkoj i drugim zapadnoeuropskim, pa i pre-komorskim državama). Gotovo 15 % stanovništva Hrvatske našlo se tada u progonstvu, pa s punim pravom možemo govoriti o progonstvu kao naci-onalnome egzodusu te migracijskome, demograf-skome, političkome, sociološkome, psihološkome, žrtvoslovnome, humanitarnome i ekonomskome fenomenu koji je iz dubine potresao i protresao Hrvatsku, a njegove posljedice baštinimo i danas, i to ne samo kao pojedinci koji su na različite nači-ne bili dijelom prognaničkih struja nego i kao za-jednica, kao hrvatsko društvo koje je u mjesecima neravnopravne borbe s c.

Jedan od temeljnih dokumenata velikosrpske po-litike su i “Načertanije” Ilije Garašanina iz 1844. godine. Taj je dokument postao programom služ-bene srpske vanjske politike u idućim desetljeći-ma. Otvoreni poziv na sukob s Hrvatima uputio je 1902. godine srpski pravnik i političar Nikola Stojanović. On je u svojemu poznatome tekstu “Do istrage naše ili vaše”, koji je, što je osobito zani-mljivo, objavljen u zagrebačkome listu “Srbobran”, zanijekao Hrvatima narodnost, nacionalnu osobi-tost, državotvornost, kulturnu baštinu i jezik te je pozvao Srbe na borbu protiv zaostalih elemenata hrvatstva u kojoj će, kako kaže, Hrvati “podleći”. Valjda najjasniju poruku u tom smislu izrekao je 1991. godine u baranjskome selu Jagodnjaku srp-ski političar Milan Paroški javnim pozivom tamoš-njim Srbima da “sve one koji kažu da to nije srpska zemlja mogu da ubiju ko kera pored tarabe”.

Politička, etnička i granična pitanja stvaranja Ve-like Srbije dao je u svojemu spisu “Homogena Sr-bija” iz 1941. godine četnički ideolog Stevan Mo-ljević. On se zalaže, među ostalim, i za “humano preseljenje stanovništva“ te za uspostavu potpune

Prof. dr. sc. DRAŽEN ŽIVIĆ

21

hegemonije Srbije i Srba nad svim nesrpskim na-rodima i “nesrpskim zemljama” u Jugoslaviji.

Godine 1986. u najširoj se jugoslavenskoj javnosti pojavio “Memorandum” Srpske akademije nauka i umetnosti. Riječ je o navodno nedovršenome dokumentu (objavile su ga u dva nastavka beo-gradske Večernje novosti) koji je bio ideološkim temeljem velikosrpskoj politici Slobodana Miloše-vića, prema kojoj “svi Srbi moraju živeti u istoj dr-žavi”. “Memorandum” je “probudio” srpski veliko-nacionalizam te je, što je osobito važno, potanko razradio mehanizme korjenite ustavne, političke i ekonomske reforme Jugoslavije, koja je prema njihovu tumačenju bila prijeko potrebna jer su Srbi kao narod bili ugroženi, a Srbija kao jedna od jugoslavenskih saveznih republika u izrazito nepovoljnome političkome i ekonomskome polo-žaju. Izlaz iz te situacije srpski su akademici vidjeli u potpunoj centralizaciji jugoslavenskoga politič-koga, društvenoga i ekonomskoga sustava, što ne znači ništa drugo do unitarizaciju zajedničke jugo-slavenske državne zajednice na velikosrpskim te-meljima. Kako bi i moglo biti drugačije podsjetimo li se na razinu srbizacije jugoslavenskih upravljač-kih, represivnih i vojnih struktura. Ako bi raspad Jugoslavije bio neizbježan, srpski su akademici predvidjeli scenarij osamostaljivanja Srbije, ali bi u tu srpsku državu priključili sve jugoslavenske prostore na kojima Srbi žive, pa makar i u manjini. Zapadne granice takve srpske države najprecizni-je je iscrtao srpski političar, četnički vojvoda i haš-ki optuženik Vojislav Šešelj (Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag).

Hrvatska se, tako, početkom 1990-ih godina naš-la na putu najvećega i najrazornijega udara veli-kosrpske hegemonističke politike u 20. stoljeću. Uništiti povijesnu, sakralnu i kulturnu baštinu hrvatskoga naroda te protjerati hrvatskoga čo-vjeka s njegovih stoljetnih ognjišta bili su osnovni provedbeni programi suvremene srpske državne i nacionalne politike. O tome svjedoče i srušene crkve, škole, bolnice i knjižnice diljem Hrvatske, a osobito osnivanje srpskih koncentracijskih logora (u Hrvatskoj, Crnoj Gori i, ponajviše, u samoj Sr-biji), masovne i pojedinačne likvidacije, silovanja, pljačke... U srbijanskoj oružanoj agresiji poginulo je više od 22 tisuće stanovnika Republike Hrvat-ske, a samo izravne materijalne ratne štete dose-

gnule su 40 milijarda američkih dolara.

Etničko je čišćenje bilo jedno od najvažnijih sred-stava u postizanju ciljeva velikosrpske politike i sr-bijanske oružane agresije na Republiku Hrvatsku. “Mi ne želimo nikog drugog na našem teritoriju i borit ćemo se za naše prave granice. Hrvati se moraju ili iseliti ili umrijeti”, izjavio je jednom pri-godom Vojislav Šešelj i tako, nažalost, na najbolji mogući način pokazao što će se s Hrvatima i dru-gim nesrpskim stanovništvom događati na okupi-ranome području Hrvatske. Etničkim čišćenjem, posljedica kojega su brojne prognaničke kolone, agresor je nastojao učvrstiti srpsku većinu ondje gdje ju je prije rata imao (dijelovi zapadne Slavoni-je, Banovine, Korduna, istočne Like i sjevernodal-matinskoga zaleđa), ali i uspostaviti ondje gdje je 1991. godine bio u manjini (dubrovačko područ-je, virovitički, daruvarski, drniški, šibenski i sinjski kraj, hrvatsko Podunavlje). Drugim riječima, pro-tjerivanjem nesrpskoga stanovništva utvrdila bi se ne samo prostorna nego i svojevrsna demografska okupacija dijelova hrvatskoga državnoga teritori-ja, što bi samo po sebi, vjerovali su agresori, dove-lo do njihova “prisajedinjenja” matici Srbiji.

Tako su prvi prognanici iz okupiranih hrvatskih naselja (do kraja 1991. godine bilo ih je više od tisuću) na slobodna područja države počeli stizati već u ljeto 1991. godine, prvo iz Like i sjeverne Dalmacije, a potom iz Slavonije. U srpnju 1991. godine bilo je registrirano već oko 30 tisuća pro-gnanih osoba. U vrhuncu prognaničkoga vala, koji se zbio nakon okupacije Vukovara i vukovarskoga kraja, svaki se deseti Hrvat u Republici Hrvatskoj nalazio u nekoj od brojnih i tužnih prognaničkih kolona.

Danas već pomalo blijede sjećanja na prve hrvat-ske prognanike, koji su, spašavajući goli život, na-puštali svoje trudom i mukom izgrađivane domo-ve i imanja te s vrećicom u ruci ili bez nje, u većim ili manjim skupinama, stizali u neokupirana hrvat-ska naselja. Magla nametnutoga povijesnog zabo-rava sve više zastire brojne i duge prognaničke kolone koje su se prije samo dva desetljeća pruža-le od hrvatskoga istoka prema zapadu ili od hrvat-skoga juga prema sjeveru naše domovine. Cijela je Hrvatska bila “premrežena” progonstvom; samo su protjerani Vukovarci bili privremeno smješteni

22

u više od 550 naselja diljem naše domovine, od hotela i baraka pa do privatnoga smještaja. Danas se tih slika sjećaju valjda samo oni koji se na njima i nalaze – bivši prognanici, danas povratnici, kao i oni, poznati i manje poznati, koji su im nesebično u toj prognaničkoj muci pomagali.

Hrvatski su prognanici bili dostojanstveni u svoje-mu trpljenju, daleko izvan svojih kuća i uspomena, razumljivo nešto manje strpljivi očekujući povra-tak, ali zato izvanredno hrabri u procesu povratka, koji je vrlo često značio dolazak na zgarišta i ruše-vine, dolazak među one koji su ubijali i protjerivali ili čak dolazak pred dom u kojemu je netko drugi živio, a nije ga htio napustiti.

Iako u cjelini jedinstvena, ipak je priča svakog pro-gnanika različita. Svatko je svoju tešku sudbinu doživio na svoj način, prilagodivši se, manje ili više uspješno, prognaničkome, a poslije i povratničko-me životu. Nije jednostavno bilo biti prognanikom u vlastitoj domovini, a svijet vas u toj “neprirod-noj” situaciji ne prepoznaje niti razumije. Nije bilo lako ni jednostavno zamijeniti mirnodopski život u svojemu zavičaju, gradu ili selu s progonstvom u nekom drugom kraju, među nekim novim, do tada nepoznatim ljudima. Trebalo je organizirati novi život, početi ispočetka, često bez osnovnih egzistencijalnih mogućnosti. Vrijedni su se ljudi, ljudi koji su obrađivali zemlju ili radili u tvornica-ma, gotovo preko noći našli u malim i skučenim hotelskim sobama, u kojima im se život sveo na iščekivanje ručka, večere, dnevnika i spavanja. No, većina se nije predala sudbini. Pripreme za povra-tak počele su čim se u progonstvo došlo. Nitko nije želio priznati da je život u progonstvu trajna i konačna opcija. I sva sreća da je bilo tako, jer bi onda ionako težak povratak bio još mukotrpniji, a život u progonstvu još nepodnošljiviji.

Hrvatski su prognanici hrabro zakoračili u svoj prognanički život, često okružen nerazumijeva-njem onih koji su imali sreću da ih taj kalež tr-pljenja mimoiđe. Bili su, više nego što se i moglo očekivati, strpljivi i razumni. Svoja su često oprav-dana nezadovoljstva pokazivali rijetko, a i onda kada su to činili, mislili su na ukupne hrvatske pri-like i neprilike. Nikada nisu tražili više od onoga što im pripada ili što im hrvatsko društvo može dati. Bili su zahvalni svima koji su im pomagali, koji su se trudili da im život i u progonstvu bude

dostojan čovjeka. No nisu šutjeli kada ih se po-kušavalo marginalizirati ili s njima u dnevnopo-litičke svrhe manipulirati. Znali su da jedino kao čvrsta prognanička zajednica mogu artikulirati i u javnost prenijeti svoje stavove. Zato su i mogli onako snažno i dostojanstveno 1994. godine blo-kirati UNPROFOR i tako hrvatskoj i međunarodnoj zajednici poručiti da je dosta igre s ljudskim sud-binama i da će hrvatski prognanici, ako odgovorni ne učine ništa, sami uzeti stvari u svoje ruke, a pola milijuna onih koji su prošli kroz prognanički križni put nije bilo malo. To je bila brojka koju su respektirali i moćnici s “East Rivera” (UN). Ni tada nisu tražili ni više ni manje od onoga što im je točka 20. Vanceova plana pružala: “U skladu s op-ćeprihvaćenim međunarodnim načelima, politika je Ujedinjenih naroda omogućiti povratak kućama svim osobama koje se nalaze u izbjeglištvu zbog izbijanja sukoba, a koje se žele vratiti.”

Ne zaboravimo da je Vanceov plan bio osnovom mirovne operacije UN-a u Hrvatskoj (UNPROFOR, poslije UNCRO) od 1992. do 1995. godine. Jedan od zadataka UNPROFOR-a, podsjetio je na to glav-ni tajnik UN-a u svojemu Izvješću Vijeću sigurno-sti od 23. ožujka 1994. godine, jest “omogućiti povratak raseljenih osoba njihovim domovima u UNPA-zonama u mjestima sigurnosti.”

Nažalost, mirovna misija UN-a nije stvorila uvjete niti je omogućila povratak ijednome hrvatskome prognaniku. Pače, s okupiranih su područja Hrvati protjerivani i u vrijeme kada su ona bila pod zašti-tom UN-a. Tek su oslobodilačkim vojno-redarstve-nim operacijama “Bljesak” i “Oluja” 1995. godine te mirovnim misijom UNTAES-a u razdoblju od siječnja 1996. do siječnja 1998. godine stvoreni povoljni opći sigurnosni, politički i dijelom eko-nomski uvjeti za povratak prognanika u njihova naselja prijeratnoga prebivališta.

Drugo je i bitno složenije pitanje je li proces po-vratka osmišljen tako da poluči pozitivne rezul-tate ili je riječ bila o stihijskome procesu, koji je uzrokovao samo nove probleme, nesnalaženje i frustracije? Drugim riječima, jesu li se hrvatski prognanici svojim domovima vratili kao pobjedni-ci ili kao potencijalni socijalni slučajevi?

Smije li, na temelju rečenoga, hrvatsko društvo dopustiti da se prognanička priča zaboravi? Imaju

23

li pravo naša djeca odrastati bez spoznaje što su njihovi roditelji i bližnji prolazili u godinama kada je Hrvatska stasala i branila se kao neovisna drža-va? Ima li ikakvih razloga da se prognanici i drugi put prognaju: prvo od JNA i Srba 1991. godine i poslije iz svojih domova, a danas od nas samih iz vlastitih sjećanja? To više jer epilog prognaničke priče još uvijek nije napisan, ne samo zato što se svi prognani još uvijek nisu vratili u svoja prijerat-na prebivališta, niti je proces povratka u svim svo-jim aspektima bio uspješan nego i zbog činjenice da je progonstvo duboko u temeljima stvaranja današnje hrvatske države, čega – čini mi se – mno-gi još uvijek nisu svjesni.

Osim toga, prognanička priča traži da joj se pri-đe iz različitih kutova, ona nije crno-bijela niti su sve njezine dimenzije do kraja rasvijetljene. Stoga i ova publikacija čini hvalevrijedan pokušaj da se široj javnosti približe poznate, ali i manje poznate činjenice, događaji i akteri koji su obilježili život i rad prognanika u teškim danima srbijanske agre-

sije i okupacije, ali i u povratničkim godinama.

Proteklih su godina o progonstvu i povratku na-pisane stotine stranica znanstvenih i stručnih ra-sprava te novinskih članaka, održano je mnoštvo javnih manifestacija s temom prognaničkoga i po-vratničkoga života, a snimljeni su i neki dokumen-tarni i igrani filmovi. Ali tu knjigu nedavne hrvat-ske povijesti još uvijek nismo zatvorili; još uvijek u nju nismo sve zapisali. Ona je i dalje otvorena svi-ma koji mogu, znaju i žele dodati svoju prognanič-ku i povratničku “priču”, svoj pogled na te dane, mjesece i godine. “Kronika” prognaničkoga i po-vratničkoga života još ima praznih ili nedovoljno poznatih mjesta. Popunimo je zajedno. Zajednica povratnika Hrvatske i u ovoj monografiji pokazala nam je kako se to može učiniti.

Prof. dr. sc. DRAŽEN ŽIVIĆInstitut društvenih znanosti “Ivo Pilar”

voditelj Centra u Vukovaru

Vukovar danas - Grad se i nadalje obnavlja a život se normalizira.

24

OSNIVANJE I DJELOVANJE UREDA ZA PROGNANIKE I IZBJEGLICE

(Sjećanja)

Drago mi je što s ovih nekoliko reče-nica, barem u pri-sjećanjima mogu opet biti dio velike obitelji prognanika i izbjeglica, velikih žrtava i stradalnika ali – svojim povrat-kom – i pobjednika Domovinskoga rata. U raznim dosadaš-njim prigodama opi-sana su mnoga pro-gnanička poglavlja i epizode kako na

nacionalnoj razini tako i one lokalnoga karaktera. Malo manje se pisalo o djelovanju Ureda za pro-gnanike i izbjeglice pri Vladi RH. Normalno, reklo bi se, o tijelu državne uprave nije potrebno pisati sjećanja i povijesne prikaze. Uprava radi svoj či-novnički posao, podložna je ocjenama nadležnih, u konačnici i ocjenama javnosti, namještenici i dužnosnici za svoj rad dobivaju plaću, oni najbolji ili snalažljiviji odlikovani su. Pa što bi se onda ima-la pisati i njihova povijest! Doista o administraci-ji je neatraktivno pisati. No Ured za prognanike i izbjeglice prvih godina svojega postojanja nije djelovao kao klasično tijelo državne administraci-je. Prije bi se moglo reći da je Ured djelovao kao velika humanitarna organizacija. O tom djelova-nju znade se relativno dosta, poznati su brojevi, količine, mjesta, vrijeme događaja. Manje je me-đutim prikazivano ono što je stajalo iza svih tih brojčanih i drugih pokazatelja – ljudi sa svojim sudbinama, stradanjima, strahovima, nadanjima, tugama, kadšto i veseljem, željom za okupljanjem i povratkom. Napisano je nekoliko (dobrih i zani-mljivih) knjiga, dokumentarne građe i raščlambi s psihološkog, etnološkog, sociološkog, povijesnoga pa čak i teološkoga motrišta. Ipak, nedostaju opi-si osobno doživljenoga progonstva, iskazi patnje i čežnje za povratkom i obnovom. Tu prazninu ispu-njaju izdanja poput ovoga a ovo, svojom obuhvat-nošću, naročito. Dakako, prava slika o hrvatskim prognanicima, primjerice o doživljaju progonstva

jedne djevojčice iz Vukovara, tako jednostavno i uvjerljivo opisana, u autobiografskom romanu „Hotel Zagorje“, Ivane Simi Bodrožić, pokazuje da prognanici nikako nisu mogli biti prihvaćeni samo kao goli objekt rada državne administracije nad-ležne za skrb o prognanicima. Nažalost, ponekad je bilo i tako, vidi se to i iz tog gorko duhovitog romana. Bilo je prilika kada se nismo razumjeli. Nekada nije trebala pogreška u postupanju – s du-hovno ranjenim ljudima nekada se i uz najbolje namjere, teško razumjeti.

Kako vrijeme više odlazi tako i sjećanja, kadšto ona sitna i jednostavna, postaju sve važnija. Na nji-ma se gradi identitet. Sjećanja su temelj pripada-nja. Stoga je sjećanje važno, koliko ono zajedničko toliko i ono osobno. Baš zato, u ovih nekoliko re-daka prisjetio bih se onoga razdoblja prije samoga nastanka Ureda za prognanike i izbjeglice, prilika koje su nas okruživale i silile na novu organizaciju, naročito na ljude uz čiju pomoć i suradnju smo odgovarali na izazove. O tome se, rekoh, manje pisalo i ovo je prilika i mjesto da se i ta dionica uvrsti u tu veliku povjesnicu hrvatskih prognanika i povratnika.

Dr.sc.. DAMIR ZORIĆprvi glavni tajnik Ureda za

prognanike i izbjeglice Vlade RH

Predsjednik Tuđman odredio je da civilni dio pregovora s predstavni-cima tadašnje Pete vojne oblasti Jugoslavenske armije vodi uglavnom

dr. sc. MATE GRANIĆ a vojni dio general IMRA AGOTIĆ.

Prve su prognaničke teme stavljane na stol u sje-dište nekadašnje promatračke misije Europske zajednice u zagrebačkome Hotelu I.

Prve pobune, nakon lipanjske (1991.) odluke Sa-bora o osamostaljenju Hrvatske, praćene su i iz-gonom iz pojedinih sela koja su zauzimale paravoj-ne postrojbe pobunjenika. Civilni dio pregovora s predstavnicima tadašnje Pete vojne oblasti Jugo-slavenske armije vodio je uglavnom Mate Granić

25

a vojni dio general Imra Agotić. Kada bi se razmi-jenili prijedlozi sporazuma trebalo je obaviti kurir-ski posao, nositi prijedloge hrvatske Vlade (Franje Gregurića) zapovjedniku Jugo vojske generalu Andriji Rašeti. Taj dio posla obavljali smo, u niz navrata, tadašnji savjetnik u kabinetu predsjedni-ka Vlade Tomislav Karamarko i ja. Moram priznati da je bio mučan osjećaj ući u te prostore čija je unutrašnjost bila ojačana vrećama pijeska, poneg-dje daskama. Rašeta bi komentirao pojedine javne događaje, naročito ga je bila pogodila atmosfera na velikom prosvjednom skupu pred zgradom za-povjedništva vojske na kojemu je Gotovac održao svoj čuveni govor. Nekada smo slušali zajedljive komentare na karijeru pojedinih časnika koji su iz bivše vojske prešli u Hrvatsku vojsku. Rijetko se međutim događalo da bi pripremljeni spora-zum bio potpisan već prvoga dana. Dobili bismo niz primjedbi na tekst i nosili to natrag na Markov trg. Ipak, valja priznati, jugoslavenski general bio je pristojan. Svi ostali mrki i šutljivi.

rozapadu Hrvatske. Usput su naročito zagledali mostove, pod neke zalazili ocjenjujući njihovu no-sivost. Od mene su tražili da im uspostavim vezu s lokalnim zapovjednikom policije. Pitanja pro-gonstva Hrvata iz sela u okolici Knina ostala su po strani. Oni su očito procjenjivali da će uskoro kolone prognanika krenuti od Zagreba prema sje-verozapadnim granicama Hrvatske i razgledali su prometnice u tom smjeru.

S početkom agresije i sve izraženijim djelovanjem vojnih i paravojnih snaga, u Hrvatskoj se počet-kom ljeta bilježe prve masovne izbjegličke kolone. U javnosti se o prvim prognaničkim skupinama doznaje u lipnju 1991. kada su napadnuta pojedi-na sela u hrvatskom Pounju. Masakri civila pokre-nuli su kolone. Hrvatska je odgovarala solidarno-šću. Želja za pomoći bila je velika. No organizacije nije bilo. Vrlo brzo, zbog sve većeg pritiska, u mi-nistarstvu nadležnom za socijalu skrb pokušava se stvoriti jedinica koja bi koordinirala humanitarno djelovanje niza nevladinih udruga. Osnovana su i dva fonda za prikupljanje i raspodjelu novčanih sredstava za pripomoć prognanicima i stradalni-cima rata. Osim naših građana, više od 90% sred-stava u fondove je davala naša Vlada. Ali pomagali su i brojni pojedinci. Tih dana u Zagrebu živjeli su poslovni ljudi Colin Reeve i njegova supruga Danielle. Nisu žalili vlastitih sredstava da pomo-gnu, naročito prognaničkoj djeci i ženama, osobi-to starijima. I koliko takvih velikodušnih ljudi je pomagalo. Tko od nas se ne sjeća barem nekoga?

Tako nastaju začeci budućega Ureda za progna-nike i izbjeglice. Njegovu jezgru isprva je činila udruga „Lanac solidarnosti“ koji se aktivira u Ure-du za izbjeglice. Kada sam prvi puta, ne znam više zbog kojega posla, posjetio to ministarstvo, otkrio sam da je jedna od najagilnijih volontera u udruzi „Lanac solidarnosti“ moja nekadašnja školska ko-legica Sanja Jambrešić. Ministarstvo je formiralo Ured za izbjeglice nastojeći inkorporirati djelat-nost „Lanca solidarnosti“. Zapreka za uspostavlja-nje profesionalne organizacije bila je u nedostat-ku sredstava. Ubrzo je Vlada odlučila oformiti svoj specijalizirani ured s time da se preuzmu iskustva i ljudstvo Ureda koji je djelovao u Ministarstvu. Zadaću je dobio ured potpredsjednika Vlade Mate Granića. U timu tek nekoliko, pridružila nam se doktorica Mirjana Kujundžić, potom Granićeva administrativna suradnica u bolničkoj ustanovi Arijana Krhen. Iskusna tajnica Jasenka, koja je ra-

General ANDRIJA RAŠETA VLADO GOTOVAC

Jedne je prigode bilo dogovoreno da se uz posre-dovanje Misije EZ izvidi stanje u nekim selima na tada već debelo odsječenim područjima. Vodite-ljica našega ureda za vezu Ljerka Mintas Hodak pitala me imam li želju poći s međunarodnim pro-matračima. Kad mi je navela da će se ići helikopte-rom i da je vjerojatno da će će se posjetiti i Knin, shvatio sam da me zapravo pitala imam li, osim želje, i hrabrost ići u tu misiju. Naravno da sam ujutro bio pred hotelom. Helikopter je otkazan, rečeno je da idemo vozilima. Ne malo sam se me-đutim iznenadio kada smo, nakon izlaska iz hotel-skoga parkinga, umjesto obližnje autoceste prema Karlovcu, okrenuli prema istoku Zagreba, posve u suprotnom pravcu. Promatrači ili „sladoledari“ kako smo ih zbog njihovih bijelih odora ubrzo po dolasku prozvali, željeli su vidjeti Sv. Ivan Zelinu i neka mjesta uz cestu prema Varaždinu i sjeve-

26

dila i u prijašnjim vremenima u sabornici, često je znala više nego mi koji smo bili novi u ovim poslo-vima i ustanovama.

Granićev plan je bio da se na čelo ureda postavi iskusna osoba s ugledom. Prva je želja bio ugledni bibličar Adalbert Rebić. Mislili smo da bi s njim kao svećenikom na čelu, Ured imao i kredibilitet i povjerenje kod donatora. Naravno dobri odnosi s Caritasom, koji je već tada bio odlično organi-ziran i izvanrtedno mnogo pomagao ratnim stra-dalnicima, za nas su bili životno važni. No Rebić nije odmah jednostavno pristao na funkciju. Bio je

spreman pomagati ali prihvatiti funkciju mo-gao je tek nakon pro-mišljanja i, naravno, odobrenja svojih na-dređenih na zagrebač-kome Kaptolu. Uskoro smo dobili vijest da će Rebić biti predstojnik ureda. To je bilo sve što je u jesen 1991. imao budući Ured: predstojnik.

Trebalo je naći odgovarajući prostor, pronaći ljude i uspostaviti organizaciju. Ta je zadaća, po Grani-ćevu prijedlogu, dopala mene. Odmah sam prihva-ćen i imenovan. Neki prostori koje smo pokušali dobiti za Ured, iako u državnome vlasništvu, ostali su nam nedostižni.

Kada se nakon par dana potrage pojavila informa-cija da Teritorijalna obrana Grada Zagreba iseljava iz svojega stožera u tadašnjoj ulici Braće Oreški na zagrebačkome Černomercu, već smo bili tamo. Oni su izlazili a mi smo ulazili. Prozori su bili obloženi vrećama pijeska, na zidovima vojne spe-cijalne karte zagrebačkoga područja te koje-kave telefonske linije i žice, uglavnom potrgane. Pred-stojnik Rebić i ja kao glavni tajnik bili smo jedini profesionalci u Uredu. Došla je i skupina iz „Lan-ca solidarnosti“, imali smo niz volontera ali zbog nedostatka sredstava nismo imali načina kako ih trajnije i profesionalno angažirati . Pribjegli smo tadašnjem zakonu o vojnoj obvezi. Kada su naime vojni obveznici pozivani na vojne vježbe njihove su tvrtke bile dužne do nekoga roka davati plaću tako mobiliziranim osobama. Od generala Zvoni-mira Červenka dobili smo obećanje da će biti podi-

Prof.dr.sc. ADALBERT REBIĆ

gnuti u službu svi ljudi koje odaberemo. Tako je i bilo. Tako su mobilizirani Lovre Pejković, Spomen-ka Cek, Darko Čepek, dr Tanja Vucelić i niz drugih. Iz Sanitetskoga stožera pridružile su nam se Sonja Klingor i Kristina Kutleša i još nekoliko drugih. Mariju Vučić smo izvlačili iz Banjaluke pa smo je ostavili odmah da radi u Uredu. Oko uređenja Ure-da raspolagali smo minimalnim sredstvima. Nije bilo prilično uređivati kancelarije pored tolikih humanitarnih potreba. Pomogla nam je građevin-ska tvrtka „Tempo“ i njihova tadašnja arhitektica Dušanka Šimunović kao i još neke manje firme. Mnogo važnije od samih uredskih prostorija bilo nam je organiziranje dovoljno velikoga i sigurno-ga skladišta koje smo organizirali u paviljonima Zagrebačkoga velesajma. Nakon pada Vukovara, kada smo prihvatili prve prognanike iz Podunav-lja, u Ured smo namjestili niz ljudi iz Vukovara: Josipa Esterajhera, Alenku Mirković, Lavoslava Bosanca, Mirjanu Kuveždić. Imali smo okosnicu Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske. Zbog ozbiljinosti stanja i odgovornosti povjerenoga posla koji je Uredu povjeren, Vlada Hrvoja Šarinića u Proračun za 1992. uvrstila je i Ured. Naša djelatnost uređena je i zakonski. Skrb o prognanicima a sve više i više i o izbjeglicama koje su pristizale iz Bosne i Hercegovine te iz Srbi-je (Hrvati iz Vojvodine i s Kosova) Vlada i Ured na-stojali su sve internacionalizirati. Danas to može izgledati nevjerojatno ali tada smo imali tek jedno vozilo. Predstojnik Ureda, dakle čelnik središnjeg tijela državne uprave, koristio je svoje vlastito vozilo. Službeno, polovno vozilo, došlo je kasnije kao donacija iz Njemačke. Iz Švicarske smo kasni-je uspjeli dobiti i jedan kombi s natpisom „Dona-cija HDZ i Rotary club Buchs“. Računalnu opremu slao nam je fra Karlo Lovrić također iz Švicarske. Teritorijalnih jedinica nismo imali. Taj je problem riješen tako da je općinskim centrima za socijalni

JOSIP ESTERAJHER, IVAN VRKIĆ i MIRKO TANKOSIĆ primili grofa OTTA von HABSBURGA u Osijeku, 1991.

27

rad uredbom Vlade naloženo da dio svojega po-sla posvete prognaničkim problemima. Centri su to zapravo već i obavljali ali su sada dobili i for-malnu ovlast. Od njih smo, ovisno od broja pro-gnanika a potom i izbjeglica iz BiH na pojedinom području osnivali regionalne urede za prognanike i izbjeglice. Pavo Handabaka je vodio Dubrovnik, Zora Barnjak i Kaja Bakalić Makarsku, Lena Elek Split. Neda Klarić Šibenik. Sonja Lovrečić je bila u Puli a Jasna Mihalinčić, nekada moja srednjoškol-ska nastavnica, vodila je ured u Opatiji. Jasenka Rukavina Miholić je vodila najveći regionalni ured u Zagrebu, Jasna Zdravčević također veliki ured u Osijeku, koji je ubrzo preuzela Nada Arbanas. Bilo je još niz drugih ureda, čija je važnost bila veća ili manja ovisno o kretanju, broju i pravcu prihvata i smještaja.

Uvijek smo isticali načelo – smještaj što je bliže kući. Tako su naši značajni uredi bili onaj u Sisku te Vinkovcima kojega je vodio Ante Drmić, moj kolega sa studija. Ured u Brodu vodio je Josip Krajnović. U Zagrebu smo, najprije zahvaljujući dr. Slobodanu Langu, Branku Čuli i Josipu Este-rajheru uspostavili dobru bazu podataka i sustav informiranja. Već potkraj godine u Zagreb je sti-gao predstavnik UNHCR Jose Maria Mendiluce. Njegov ured bio je smješten povrh našega u pri-zemlju. Mendiluce je ipak bio čovjek koji je do-šao, kako je on mislio i kakav mu je bio mandat, u kontekst jugoslavnskog građanskog konflikta. Taj španjolski internacionalac kasnije se okušavao

na europskim izbornim listama socijalista. Čuli smo da je Bask no nije podnosio pomisao na secesiju, bio je privržen državnome unitarizmu. Bogme, ni mi tada nismo imali razumijevanja za neke njegove ideje. No, Mendiluce je bio otvo-ren, temperamentan čovjek i o svemu smo mogli živo raspravljati. Dobro smo surađivali.

Uloga UNHCR-a u Hrvatskoj, od prvoga dana do konca, bila je pozitivna i izuzetno korisna. Mi-slim da su i oni tako ocjenjivali svoju suradnju s nama. Visoka povjerenica gđa Sadako Ogata to je više puta isticala. Suradnju i djelovanje UNHCR

posebno je unaprijedio, Mendiluceov nasljednik Jean Claude Concolato, sada ne više šef misije za republike bivše države, nego šef misije UNHCR za Republiku Hrvatsku. Nakon njegova prvoga,

može se reći doista ratno-ga mandata u Hrvatskoj, djelovao je u nekoliko drugih zemalja na istim poslovima. No, kako mu to omogućuju pravila UN-a posljednji je man-dat prije umirovljenja mogao birati. Izabrao je opet Hrvatsku u kojoj se, nakon umirovljenja traj-no nastanio. Concolato je oformio ozbiljan ured, s organiziranom logisti-kom.

Imao sam sreću surađivati i s J. J. Moucheom, još jednim Francuzom na čelu UNHCR-ove misije u Hrvatskoj. Iako je bio suzdržaniji od Concolata, i s njim smo, i pored povremenih rasprava i nesugla-sica, ipak dobro surađivali. Od svih međunarod-nih humanitarnih organizacija, a doista su brojne tada djelovale u Hrvatskoj i susjednim zemljama, djelatnost UNHCR bila je najraširenija i najopsež-nija. Jezikom TV sapunica moglo bi se kazati da je UNHCR odigrao serijsku ulogu. Svi ostali, pri-mjerice Međunarodna organizacija za migracije (IOM), Međunarodno povjerenstvo i Federacija Crvenog križa (ICRC i IFRC) i drugi, igrali su ko-liko god značajne, ali ipak manje ili više epizodne uloge. UNHCR je bio okvir i krov brojnim drugim organizacijama, vjerodostojan izvjestitelj i tumač o stradanjima ali i o pomoći prognanicima i izbje-glicama u Hrvatskoj.

Ubrzo po izbijanju izbje-gličke krize oformio se u Zagrebu i Njemački hu-manitarni ured na čelu s kasnije međunarodno uglednim diplomatom Michaelom Steinerom. Dio suradnika u tom ure-du, koji je zaista puno pomagao ne samo hr-vatskim prognanicima, izbjeglicama iz BiH nego i srpskom stanovništvu

JOSE MARIA MENDILUCE,predstavnik UNHCR-a

u Hrvatskoj 1991.

JEAN CLAUDE CONCOLATO naslijedio je Mendiluce-a na

mjestu šefa misije UNHCR-a u Hrvatskoj 1991.

MICHAEL STEINERšef humanitarnog ureda u

Zagrebu 1991.

28

na okupiranome području, kao uostalom i UNHCR i Međunarodni crveni križ, kasnije sam susretao na međunarodnim konferencijama – radili su na važnim položajima u uredu njemačkoga kancelara Schrödera.

Veliku smo pomoć primili i od tadašnjeg pred-stavništva Europske zajednice u Zagrebu koje je oformilo svoj humanitarni ured – ECHO. Isprva ga je vodio Fulvio Paolini. Na njegov poziv doktori-ca Kujundžić i ja, u ime Ureda i naše Vlade izra-dili smo potpuni i dobro dokumentirani pregled potreba za hranom, te kanale podjele i nadzora. Dr. Granić me poslao u Brisel kako bih predstav-nicima Europske komisije obrazložio naš zahtjev. No, po izlasku iz zrakoplova (a tada se polijetalo uglavnom iz Beča ili Graza) zadržale su me, zajed-no s desetak afričkih putnika, belgijske granične vlasti. U pretrpanoj prostoriji za zadržavanje azi-lanata pokazao sam policajcima dopis faksiran iz ureda Europske zajednice kojim me se poziva na razgovor. Teško su međutim razumjeli da je poziv upućen Vladi Republike Hrvatske a ja sam doputo-vao s još uvijek važećim jugoslavenskim pasošem. Uskoro se ipak pojavio gospodin Kokot, koji nam je tada pomagao u Briselu, pojasnio stvari. Nakon nekoliko telefonskih poziva ipak sam krenuo na razgovore koji su okončani uspješno. Naša je Vla-da potom potpisala Memorandum s Europskom zajednicom temeljem kojega nam je odobreno 15 tisuća tona pomoći.

Uoči Božića 1992. kada smo već na veliko uspo-stavili distribuciju hrane iz kontingenta ECHO. Za-jedno s Paulinijem i njegovim asistentom Polom Van der Staatom putovao sam s konvojem u Novu Gradišku. Po odobrenju snaga UN, sukladno ne-kom privremenom protokolu koji je omogućavao dnevni promet auto-cestom vozilima međunarod-nih snaga, prošli smo okupirani dio auto-ceste kod Okučana. Nakon što smo predali zalihe istim pu-tem krenuli smo prema Zagrebu. UN-ovi vojnici na punktu razdvajanja salutirali su putnicima u vo-zilu s diplomatskim oznakama tadašnje Europske zajednice. No, na punktu „SAO zapadna Slavonija“ zaustavljeni smo. Nakon 5 poslije podne više na-vodno ni vozila međunarodnih snaga nisu smjela prometovati tim dijelom auto-ceste. „Krajinski ca-rinici“ naredili su da uz njihova pratitelja koji nam se ugurao u vozilo, idemo u njihovu policijsku po-staju smještenu u zgradi željezničkog kolodvora u Okučanima.

Ubrzo su ondje stigli i predstavnici UNPROFOR-a, čini mi se kanadski policajci, koji su od srpskih vlasti nastojali ishoditi naše puštanje prema Nov-skoj. Paolini je govorio da smo sva trojica, dakle i ja, ono što su bili samo njih dvojica. Rekao sam da se zovem Walter Burzigotti, čovjek je radio za humanitarni ured Talijanske ambasade u Zagrebu s kojim smo također dobro surađivali. I oni su mnogo pomogli u počecima Ureda a svojim ime-nom Walter mi je možda presudno pomogao da spasim živu glavu. Opredijelio sam se za talijansku varijantu svog „identiteta“ kako bih s Paolinijem mogao bolje komunicirati a prema istražitelju biti što vjerodostojniji. Dodao sam svoj datum rođe-nja a kao mjesto rođenja naveo sam Urbino, re-nesansni talijanski grad kojega sam kao student dobro upoznao. Za slučaj komplikacija naime želio sam biti siguran da dobro vladam svojim podaci-ma. Plavokosi „policijski dužnosnik“ iznio nam je i kritiku kako se pomoć dostavlja samo hrvatskoj strani, da se i njihova vlada obraća za pomoć ali da „ustaška pošta“ ne prihvaća niti krajinske poštan-ske marke. A oni, eto, nas moraju propuštati „pre-ko svoje države“ i bez valjanih putnih isprava. Od skrbnog „dužnosnika“ uzeli smo adresu „oblasnog crvenog krsta“ uz obećanje da ćemo im dostaviti pomoć. Iako obećanja, naročito ona ljudima u po-trebi, ne volim ostavljati neispunjena, ovo bogme nisam održao. Jer, sva sreća UNPROFOR-ovi poli-cajci izvukli su nas u svoju bazu.

Za razliku od Okučana koji su te a valjda i mnogih drugih noći bili posve u mraku, UN-ova baza sja-la je doista kao predbožićni Betlehem. Tu su nam dali pratnju starom cestom prema Novskoj. Paoli-ni je od UN-ovaca dobio nekoliko kutija Marlbora uz savjet da ih na krajinskom punktu poklonimo i svakako pohvalimo nogometni klub Crvena zvez-da. Iako sam okorjeli dinamovac, izrazio sam div-ljenje pred ostakljenim posterom zvezdine mom-čadi, iznad kojega je ćirilicom pisalo „Evropski šampion 1990“, obješenim na „graničnu baraku“. Dok je Paolini poklanjao cigarete ja sam rekao ,,o. stela rosa, molto bene“ gledajući poster s kojega mi se smješkalo i nekoliko bivših ili budućih hr-vatskih nogometnih zvijezda, koji su do ‘91. još igrali u tom beogradskom klubu. Prošli smo, ali na UNPROFOR-ovu kontrolnom punktu, Jordanci su nas htjeli vratiti natrag. Nisu dopuštali noćne prelaske. Ipak zapovjednik policije s naše strane g. Šimunović, bio je rezolutan i prešli smo. Tek u

29

misiju u Beograd zbog dogovora oko distribu-cije. Hrvatska je bila nepriznata, Beograd je bio glavni grad a međunarodne organizacije još nisu bile pripravne priznati ili prepoznati realnost. Ali sama činjenica da su odgovorili bio je znak da će s vremenom prihvatiti i novu realnost. Ubrzo jesu. Daleko od toga da se UN-ova humanitarna admi-nistracija pokrenula zbog dirljivog nastojanja sta-rijeg zagrepčanina ili naših naivnih dopisa. Ali je naš duh ustrajnosti i spremnosti na svaku žrtvu bio hranjen takvim ili sličnim zgodama.

Dramatičan razvitak događaja, sve izraženiji broj ljudi pogođen agresijom i protjerivanjem prisilile su i međunarodne organizacije da u Zagreb po-šalju svoje predstavnike. Ja sam siguran sam da su i naš neznani prijatelj a i njegov nećak također doprinijeli tomu. Svaka počast tom starijem gos-podinu, kojega više nikada nisam vidio, on sasvim sigurno već dugo nije na životu jer je već onda bio u prilično visokoj životnoj dobi. Mnogo godi-na kasnije, na jednome međunarodnome skupu upoznao sam jednoga djelatnika UN-a koji se zove Jorge Czieniewicz. Malo smo razgovarali, spome-nuo je djeda u Zagrebu. Hispansko ime, poljsko prezime – pa to je taj nećak!

Uvijek je lijepo sjetiti se naših savjetnika o među-narodnom humanitarnom problemu, neznanoga gospodina, jedne jesenske večeri 1991. na ula-zu u Sabor. Zapravo tih dana mnogo je neznanih ljudi, na različite načine, svatko koliko je mogao, pomagalo da se ublaže posljedice ratnih razaranja i protjerivanja ljudi s okupiranih područja. Na toj snazi, mnogo više nego na autoritetu javne upra-ve, djelovao je Ured za prognanike i izbjeglice, od prvih svojih dana, već od ljeta ‘91. Ta nam je snaga volje naroda bila važnija od snage vladinih uredbi sa zakonskom snagom, naročito od listopa-da, studenoga i prosinca, nakon pada Podunavlja, kada su Hrvatsku preplavile kolone tisuća progna-nika. Uskoro, kako se agresija nakon sarajevskog primirja 3. siječnja 1992. iz BiH počele su stizati i rijeke izbjeglica. Jedan je pravac bio prema jugu, u Makarsku i Split a drugi na sjever, preko Broda, kasnije i Davora prema Zagrebu. Naši su kapa-citeti bili prekrcani, njih više nije bilo, postojeći su postajali neuvjetni naročito za trajniji smještaj za hladna vremena. Pokušavali smo stvoriti nove kapacitete. Oformili smo posebni odjel koji je s njemačkom organizacijom GTZ ubrzano gradio i adaptirao prognaička naselja. Adaptirali smo vojni poligon Gašinci kod Đakova, sagradili Čepin kod

Novskoj, na sigurnom, preplavio me istinski strah.Prvih mjeseci malo sam znao o međunarodnome pravu i organizacijama koje su radile u ovome po-dručju. „Škola“ je započela negdje u rujnu 1991. kasno navečer u mom tadašnjem uredu u zgradi Sabora, gdje je radila i Vlada. Stariji gospodin, ko-jemu ni danas ne znam imena, tražio je razgovor s potpredsjednikom Vlade nadležnim za socijalnu politiku dr-om Matom Granićem, kojemu sam tada bio savjetnik. Budući sam bio sam u uredu predlo-žio sam da kaže meni a ja ću prenijeti. Razgovarali smo u južnom ulaznom holu zgrade Sabora. Re-kao mi je kako griješimo što se više ne okrenemo međunarodnoj zajednici u traženju pomoći, stalno inzistirajući na povjerljivosti jer, kako je govorio nije želio ugroziti položaj svojega nećaka koji je djelatnik UN-ove organizacije zadužene za izbje-glice. Rekao je da se radi o sinu njegove sestre koja je udata za Poljaka, s kojim je nakon Drugo-ga rata izbjegla u Argentinu. On će se pobrinuti da naši dopisi, iz još nepriznate zemlje, dođu na odgovarajuća mjesta ali da moraju biti naslovlje-na na određene osobe i ustanove u Ženevi, te na način prema predlošku koji mi je te večeri dao. Meni su te formulacije, djelovale kao kombinacija arhaičnog i birokratskog komuniciranja. Mi smo do tada pisali emotivne rodoljubne dopise. Ipak odlučili smo pokušati.

Prve dopise za dr-a Granića, sastavili smo Mirjana Kujundžić, Arijana Krhen i ja, nastojeći biti što su-kladniji predloženoj normi diplomatskoga komu-niciranja o humanitarnom problemu. Više nismo, kao do tada, govorili o izbjeglicama (refugees) jer oni su stranci na teritoriji drugih država, nego o interno raseljenom stanovništvu (displaced per-sons) odnosno o prognanicima, kako je prof. Rebić predložio da prevodimo taj međunarodno-pravni pojam. Iz UN-ovih konvencija progovarao je jezik međunarodnoga prava, iz profesora Rebića biblij-ski jezik koji je govorio o sudbini tih ljudi. Obra-ćali smo se zbog teškoga humanitarnoga stanja u Hrvatskoj tražeći da se prema Zagrebu usmje-re zalihe hrane, humanitarnih potrepština kao i stručnjake koji rade na zbrinjavanju. Osim pisma poslali smo precizne i statističke pokazatelje pre-ma njihovim uobičajenim pokazateljima i nazivlju.

I doista, za koji dan iz Ženeve dobivamo odgovor od UNHCR-a. Obavijest je glasila da je UNHCR za humanitarnu krizu u Jugoslaviji pripremio odgo-varajuću pomoć, da na Hrvatsku otpada propor-cionalni postotni dio te da se javimo u njihovu

30

će i kako ići kući kada je Vukovar okupiran on joj je tvrdo odgovorio: „Vu-kovar je Hrvatska“.

Mnogo toga ostalog, što se tiče Ureda, prognani-ka i izbjeglica, spada u manje ili više poznatu, javnu, statističku ili ad-ministrativnu povijest. O tomu svatko ima svo-jih saznanja, svojih isti-na i tumačenja. U tom

pogledu povijest Ureda, kada bi se dala ispisati bila bi opsežna, slojevita i vrlo bogata. Ali ni jedna povijest ne može ispričati niti protumačiti ono što smo tih dana nosili u srcu, što nas je pokretalo i davalo snage da izdržimo. Samo ljudsko razumi-jevanje može objasniti ponos i sreću da smo, sv i zajedno mogli, sudjelovati i pomagati u tim vre-menima velike nesreće. Valjalo je stoga podijeliti ovaj niz prisjećanja na pretpovijesno vrijeme Ure-da i s onima koji su zabilježeni u njegovoj povijesti i s onima koje sam ja propustio ili zaboravio spo-menuti. Srce ih se sjeća i pamti ih. A dok je srca …

Sjećanje pripremio:

Dr. sc.. DAMIR ZORIĆ,prvi glavni tajnik Ureda za prognanike

i izbjeglice Vlade RH

Osijeka, Rokovce kod Vinkovaca, Gazu kod Kar-lovca, Kosnicu kod velike Gorice, Malu Goricu kod Petrinje i brojne druge. Osposobljavali brojne ba-rakaške objekte (TTS u Splitu, Špansko u Zagrebu) i vojarne (npr u Varaždinu, Puli, Klani kod Rijeke) kamp naselja, primjerice ono u Stobreču za što smo iz Slovenije dobili stotinu posve novih kamp kućica. Kasnije su te kućice odigrale još jednu ulo-gu hitne pomoći stradalnicima. Kada se u potre-su, četiri, pet godina kasnije razrušio Ston, istoga dana najugroženijim obiteljima Vlada Zlatka Ma-teše uputila je kamp prikolice za smještaj.

Smještaj, prehrana, higijena, socijalna skrb, ško-lovanje djece, problemi su s kojima smo svakod-nevno živjeli. Ključno je bilo pronaći kapacitet, osposobiti ga za uvjetan boravak veće skupine lju-di. Stoga su prvi udari mase stradalnika rješavani smještajem u sportske dvorane. Takav smo smje-štaj zvali privremenim ili tranzitnim. Zagrebačke i splitske sportske dvorane bile su krcate tjednima, mjesecima. Jedni su izlazili, drugi su dolazili.

Jednoga zimskog dana, početkom 1992. u Zagreb je doputovao tadašnji američki veleposlanik u Beogradu Waren Zimermann. Amerika nas tada još, za razliku od većine drugih zemalja i članica Europske zajednice još nije bila priznala. Iskusni ambasador hodao je između redova prizemnih prostirki koje su služile kao ležajevi, zapravo ku-ćišta čitavih obitelji. Shvatili smo da on donekle razumije jezik. Kada ga je jedna starica pitala kada

WAREN ZIMERMANN, američkiveleposlanik, 1991.

Obilježavanje 9. obljetnice osnivanja vladinog Ureda za prognanike i izbjeglice 22. 12. 1999. - Na slici: dr. MATE GRANIĆ, potpredsjednik Vlade RH (u sredini), predstojnici vladinog Ureda dr. ADALBERT REBIĆ (treći s desna), mr. DAMIR ZORIĆ,(prvi

s lijeva) mr. LOVRE PEJKOVIĆ te šefovi odjela vladinog Ureda i predstojnici Regionalnih ureda za prognanike i izbjeglice

31

Rijeke Dunav i Drava bile su jedini putkojim su prognanici iz Aljmaša spasili žive glave

Među prognanicima iz Aljmaša bili su žene, djeca i starci. Mlađi ljudi ostali su braniti svoje selo

Srpski rezervisti s petokrakom zvijezdom na kapama, nekadašnjim partizanskim simbolom, progone preživjele

stanovnike Vukovara

Aktivisti Crvenog križa i medicinsko osoblje dočekalo je i zbrinulo prognanike iz Aljmaša

Malobrojni prognanici iz Aljmaša i Erduta uspjeli su se ces-tom u vozilima hitne pomoći probiti do Osijeka, 1. 8. 91.

Razmjena zarobljenika 1992. u Nemetinu

1. 8. 1991. dolazak prognanika iz Erduta i Aljmaša Dunavom i Dravom u Osijek

32

KALVARIJA HRVATSKIH PROGNANIKA 1991. - 1996.

Već početkom svibnja 1991. godine, kada su uočeni učestali sluča-jevi prisilnoga iselja-vanja građana Republi-ke Hrvatske iz tzv. kri-znih područja (Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac i drugi), orga-nizirane su aktivnosti u svrhu njihova zbri-njavanja, prvenstveno u sklopu djelatnosti socijalne skrbi, Cari-

tasa Biskupske konferencije i Crvenoga križa Hr-vatske. Odlukom o osnivanju Republičkoga centra za zbrinjavanje i pomoć izbjeglicama pri Ministar-stvu rada i socijalne skrbi 23. srpnja 1991. us-postavljena je posebna organizacija koju su činili predstavnici mjerodavnih ministarstava, Caritasa Biskupske konferencije, Crvenoga križa Hrvatske i drugih.Radi organiziranja i koordiniranja aktiv-nosti u svezi sa zbrinjavanjem i pomoći sve veće-mu broju prognanika i izbjeglica, Vlada Republike Hrvatske donijela je 30. kolovoza 1991. godine Uredbu o osnivanju Ureda za izbjeglice Republi-ke Hrvatske u sklopu Ministarstva rada, socijal-ne skrbi i obitelji. U svrhu neposrednoga i ope-rativnoga organiziranja i provođenja aktivnosti prihvata i zbrinjavanja izbjeglica osnovano je 16 regionalnih ureda, dok su centri za socijalni rad bili osnovne organizacije za priznavanje statusa i pružanje pomoći prognanim osobama.

Golemo povećanje broja prognanika i izbjeglica (od 9.638 osoba na dan 1. kolovoza 1991. do pre-ko 536.000 na dan 22. studenoga 1991.) poveća-lo je i probleme vezane uz njihovo zbrinjavanje te je Vlada Republike Hrvatske 22. studenoga 1991. godine, na prijedlog Ministarstva rada, socijalne skrbi i obitelji, donijela Uredbu o statusu progna-nika i izbjeglica i Uredbu o Uredu za prognanike i izbjeglice koji se osniva kao posebno tijelo pri Vladi Republike Hrvatske.

Na području Republike Hrvatske prognanici su smješteni u ustanove socijalne skrbi, prosvjetne ustanove internatskoga tipa, barake građevnih poduzeća za smještaj radnika, odmarališta, hotele

Prof. dr. sc. ADALBERT REBIĆ, prvi predstojnik Vladinog ureda za

prognanike i izbjeglice 1991. Svaka je majka, osim prognaničkre kalvarije, bila zabrinuta i za svoje sinove i muževe koji su mahom bili na prvim crtama bojišnica

Posljedice agresije na Republiku Hrvatsku najviše su osjetila djeca prognanici

33

i druge hotelsko-turističke građevine te u brojnim obiteljima koje su iskazale najviši stupanj huma-nosti i solidarnosti prihvativši većinu prognanika u svoje domove. Nekoliko puta, za najžešćih na-pada na Ilok, Vukovar, Vinkovce i Osijek, bili smo suočeni s dolaskom više tisuća prognanika u grad Zagreb tijekom samo jednoga dana.

Prognanika smještenih u Republici Hrvatskoj i izbjeglica smještenih u inozemstvu na dan 17. si-ječnja 1992. godine bilo je više od 718.000, što je više od 15 % sveukupnoga pučanstva Republi-ke Hrvatske prema Popisu stanovništva iz 1991. godine. Važno je napomenuti da je stav Vlade Republike Hrvatske bio da se što je moguće više ljudi zbrine unutar Republike Hrvatske te je više puta bio spriječen odlazak prognanika u inozem-stvo kako bi i njihov povratak bilo moguće što prije organizirati. Prema podatcima od 22. travnja 1992. godine registrirano je 247.278 prognanika smještenih na području 16 regionalnih ureda za prognanike i izbjeglice u Republici Hrvatskoj. Pro-cjenjuje se da je još oko 200.000 naših građana izbjeglo izvan Republike Hrvatske, tako da broj ra-seljenih osoba trenutno doseže pola milijuna ljudi. Izbjeglica iz drugih republika bivše Jugoslavije smještenih u Republici Hrvatskoj na dan 21. trav-nja bilo je 146.714, a zbog eskalacije ratnih zbi-vanja u Bosni i Hercegovini do 30. travnja 1992. registrirane su 219.582 izbjeglice iz Bosne i Her-cegovine.

Nakon akcije “Oluja” tridesetak tisuća ljudi vratilo se u svoja naselja, premda dio njih još uvijek za-država prognanički status. Obnovom se stvaraju uvjeti za povratak ostalih, no još je uvijek preosta-lo oko 90.000 prognanika iz hrvatskoga Podunav-lja smještenih većim dijelom u Hrvatskoj te u za-padnim zemljama. Prema Temeljnome sporazumu o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema potpisanome 12. 11. 1995. godine stvo-reni su preduvjeti za povratak prognanika u spo-menuta područja tijekom prijelaznoga razdoblja i provedbe mirne reintegracije tog prostora.

SKRB O PROGNANICIMA

Radi skrbi za velik broj prognanika i izbjeglica Vlada Republike Hrvatske utemeljila je, 22. stude-noga 1991. godine, Ured za prognanike i izbjegli-ce. Njegova je glavna zadaća smještaj prognanih i izbjeglih (organizirano i privatno), pružanje hu-manitarne pomoći, osiguravanje svih prava pro-

gnanika i izbjeglica i podmirivanje svih njihovih potreba. Skrb o prognanicima temeljila se najpri-je na Uredbi o statusu prognanika i izbjeglica iz 1991., a potom na Zakonu o statusu prognanika i izbjeglica od 18. listopada 1993. Posebna pra-va prognanika proizlaze iz prognaničkoga statusa (Zakon o statusu prognanika i izbjeglica, članak 13., NN br. 96. od 25. 10. 1993.):

1) nužan smještaj 2) prehrana 3) novčana naknada (ovisno o vrsti smještaja i vlastitih novčanih primanja) 4) pomoć u socijalnoj adaptaciji i psihološka pomoć 5) školovanje djece 6) zdravstvena zaštita 7) humanitarna pomoć 8) pomoć za podmirivanje drugih nužnih ži votnih potreba.

Prema podatcima Vladina Ureda za prognanike i izbjeglice iz studenoga 1995. godine od ukupno 198.181 prognanika 147.215 smješteno je pri-vatno, a 50.966 u organiziranome je smještaju, od toga 21.566 u višoj kategoriji smještaja - u hotelima, apartmanskim i turističkim naseljima, a 29.400 u nižoj kategoriji smještaja - u odmara-lištima, obnovljenim građevinama, prognaničkim naseljima i radničkim nastambama. Za smještaj i prehranu u višoj kategoriji organiziranoga smje-štaja Vlada preko Fonda “Kralj Zvonimir” plaća dnevno 25 kuna po prognaniku, a za smještaj u nižoj kategoriji 22,5 kuna. Za većinu se priprema-ju tri obroka dnevno, a u iznimnim slučajevima, kada prognanici i izbjeglice sami sebi pripremaju hranu, dobivaju i humanitarne pakete. Prognanici u privatnome smještaju primaju mjesečno 150 kn po članu obitelji za režijske troškove te još 100 kn džeparca ako nemaju drugih prihoda ili su ti pri-hodi po članu obitelji ispod 100 kn. Taj se novac osigurava iz državnoga proračuna.

Za skrb o prognanicima i izbjeglicama Hrvatska je ukupno, od 1991. godine do studenoga 1995., izdvojila više od 7.411.800.000,00 kn (2 milijarde DEM). Tijekom tog razdoblja ukupna međunarod-na financijska pomoć u skrbi za prognane i izbje-gle iznosila je oko 594.796.950,000 kn (160,5 milijuna DEM), koje su donirali Visoko povjeren-stvo UN-a za izbjeglice, Europska unija, IGATHA - Međunarodna federacija crvenoga križa i drugi donatori.

34

mostalnosti i suverenosti 25. lipnja 1991. godine. U isto je vrijeme i Republika Slovenija proglasila svoju samostalnost i suverenost. Kao reakcija zbio se sedmodnevni rat u Sloveniji, nakon čega poči-nje srpska agresija na Republiku Hrvatsku. Bez obzira na Brijunsku deklaraciju, u sljedećem raz-doblju, koje se može okarakterizirati kao jedno od najtežih razdoblja novije hrvatske povijesti, vojna agresija na Republiku Hrvatsku eskalira. Hrvatska je napadnuta iz zraka, s kopna i mora, izvana i iznutra, Hrvatska trpi goleme ljudske i materijal-ne štete. Reakcija međunarodne zajednice spora je i neprikladna, a ostale republike iz sastava biv-

Prema podatcima Ureda za prognanike i izbjeglice od 2. studenoga 1995. godine od ukupnoga broja registriranih prognanika Hrvata je 93,65 %, Srba je 2,46 % te pripadnika drugih nacionalnih ma-njina 3,89 %. Među prognanicima žena je 52,5%, a muškaraca 47,5 %. Prognaničku populaciju s 24,4% čine djeca do 18 godina, 52,92 % osobe su zrele dobi od 18 do 59 godina, a 22,65 % je osoba s više od 59 godina. Zamjetan je veći udio starije populacije iznad 59 godina. Prognanička obitelj u prosjeku ima 2,42 člana. Vrlo je visok udio jedno-članih obitelji, tj. samaca, čak 36,11 %.

Konačna svrha organizirane brige za prognanike i izbjeglice bit će postignuta kada se svi prognanici i izbjeglice vrate na svoja ognjišta te nastave život u svome ljudskome dostojanstvu, blagostanju i su-djeluju u budućoj izgradnji Lijepe Naše.

GENEZA AGRESIJE NA REPUBLIKU HRVATSKU

Na prvim slobodnim izborima 1990. građani Re-publike Hrvatske pokazili su da su za višestranač-ku parlamentarnu demokraciju, moderno tržišno gospodarstvo, poštivanje ljudskih prava i sloboda, uključujući prava manjina i pravnu i socijalnu dr-žavu u okvirima samostalne i suverene Hrvatske. Bez razumijevanja i podrške međunarodne zajed-nice, kao i potpore većine republika, bili smo iz-vrgnuti najprije političkim i gospodarskim, a po-tom i oružanim pritiscima kako bismo pristali na podređen položaj, bez obzira na oblik zajedničke države.

Glavne svjetske vojne i političke snage zagovara-le su održanje Jugoslavije pozivajući se na načela legitimnosti, a protivile se procesu razdruživanja, koji je ocjenjivan čistim secesionizmom. U takvim okolnostima predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman predložio je u ime Hrvatske nacrt saveza suverenih država na tlu Jugoslavije. Međutim, svi prijedlozi koji su u bilo kojemu segmentu ugro-žavali povlastice Srbije i bivše JNA, ali isto tako i nerazvijenih republika, bili su mahom odbijani. Shvativši da povlašteni položaj više neće moći održati, Srbija je odlučila svoje hegemonističke ci-ljeve u konačnoj varijanti ostvariti silom.

Referendumom od 19. svibnja 1991. godine hr-vatsko je izborno političko tijelo jasno ponovilo da je za samostalnost i suverenost Republike Hrvat-ske uz mogućnost dogovora o određenome obliku zajednice. To je okrunjeno odlukama Sabora o sa-

Papa IVAN PAVAO II u ime VATIKANA prvi je priznao samostalnu i nezavisnu Republiku Hrvatsku

še Jugoslavije (osim agresora Srbije i Crne Gore) pasivno promatraju što se događa i čekaju ishod rata. Međutim, Hrvatska odgovara hrabro i odluč-no; braneći živote i opstojnost naroda, ujedinjuje se Hrvatska u domovini i Hrvatska u dijaspori. Bez obzira na iznimno dramatične trenutke u obrani Republike, nije se gubilo povjerenje u sna-ge demokracije, slobodu, uvažavanje prava dru-gih i osobne ili grupne inicijative kao odgovore na nezapamćenu brutalnost, iracionalnu mržnju i destruktivnost naših neprijatelja. Hrvatska je do-

35

Od ukupno obradivih površina oko 1/4 ili 500.000 ha nalazi se u ratnim područjima, izvan kontrole hrvatskih vlasti. Na njima nije obavljena jesenska žetva ni sjetva, a neizvjesna je i proljetna sjetva. U Slavoniji i Baranji opljačkano je 186.000 tona pšenice, 181.000 tona kukuruza i 23.000 tona šećerne repe. Uništeno je ili otuđeno preko 120.000 goveda, 145.000 svinja, 250.000 ovaca, oko 14.000 konja i oko 2,5 milijuna peradi. U Sr-biju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu odvezeno je oko 17.000 traktora i veliki broj kombajna i druge poljoprivredne mehanizacije. Oko 38 % šumskih površina okupirano je. Štete na prometnicama, mostovima, prometnim građevinama, prijevoznim sredstvima i sredstvima veze procjenjuju se na 1,4 mlrd $, uz još oko 0,5 mlrd $ neizravne štete.

Usporedno s masovnim razaranjem i uništava-njem gospodarskih, povijesnih, prosvjetno - kul-turnih, zdravstvenih, sakralnih i drugih građevina uvelike su se povećavali javni izdatci za zbrinjava-nje prognanika i saniranje posljedica rata.

Pripremio:Prof. dr. sc. ADALBERT REBIĆ

Nacionalni park Kopački rit u Baranji bio je pod srpskom okupacijom sve do završetka mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja 1998. godine do kada je sustavno pljačkano njegovo prirodno bogatstvo.

Ratom nametnutim Republici Hrvatskoj uzrokovana su najveća dosad zabilježena razaranja u hrvatskoj povijesti. Uništeno je preko 300 crkava,

200 spomenika najviše kategorije, stotine škola i vrtića

Usporedno s masovnim razaranjem i uništavanjem gospodarskih, povijesnih, prosvjetno-kulturnih, zdravstvenih, sakralnih i drugih građevina uvelike su se povećavali javni izdatci za zbrinjavanje prognanika i saniranje posljedica rata.

(Na slici: Vukovarski prognanici napuštaju svoj razrušeni grad 18.11.1991.

kazala da se i u ratnome vihoru mogu razvijati po-zitivne društvene i osobne vrijednosti i time sebi postavila izvanredno visoke poratne kriterije i ci-ljeve koje će zadovoljiti i dostići i tako stati ravno-pravno uz bok zemljama gospodarski razvijenoga i politički slobodnoga svijeta. Ratom nametnutim Republici Hrvatskoj uzrokova-na su najveća dosad zabilježena razaranja u hrvat-skoj povijesti. Poginulo je gotovo 5.000 ljudi, oko 6.000 ljudi vodi se kao nestali, oko 3.100 zaro-bljenih je u logorima Srbije i Bosne i Hercegovine, oko 20.000 ljudi do sada je ranjeno, razoreno je ili teško oštećeno 37 % privrednoga potencijala, porušeno je 9 velikih bolnica te na desetke manjih zdravstvenih građevina, uništeno je preko 300 crkava, 200 spomenika najviše kategorije, stotine škola i vrtića. Ukupne izravne štete procjenjuju se na oko 21 milijardu $, što je oko 500 dolara po stanovniku. U 1991. godini društveni proizvod smanjen je na procijenjenih 23,4 %, industrijska proizvodnja za 29 %, građevna djelatnost za 32 %, trgovina na malo za 21 %, isplate za investicije za 40 % i zaposlenost za 13 %.

36

Žestoko bombardiranje povijesne jezgre grada Dubrovnika 1991.

SARVAŠ, crkva Sv. Ivana krstitelja nakon raketiranja avionima JNA 1991.

Uništen samostan i crkva Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru 1991. - danas je obnovljena

SUNJA, posljedice višednevnog neprijateljskog bombardiranja ZADAR 1991. srpsko topništvo granatiralo je samo središte grada

PODRUČJA ODLASKAHRVATSKIH PROGNANIKA

PODACI, ZEMLJOVIDI I GRAFIČKI PRIKAZIMINISTARSTVA OBNOVE REPUBLIKE HRVATSKE

38

MINISTARSTVO REGIONALNOG RAZVOJA

Uprava za PPDS

Rezultati popisa prognanika i povratnika

ŠUMARSTVA I VODNOG GOSPODARSTVA

SLUŽBENI PODACI UPRAVE ZA PPDS

Kretanje prognanika, povratnika i izbjeglica

u RH od 1991. - 1996. godine

....Ovu prigodu koristim zahvaliti Vam na držanju svih tih

godina tijekom teškog progonstva kada ste bili rasuti

diljem Hrvatske, kad ste bili u inozemstvu. Ja sam i jučer

na sjednici Vlade RH spomenula podatak samo o

Vukovarcima. Više od 560 mjesta u Hrvatskoj i u svijetu -

to su bile destinacije na kojima su bili Vukovarci kao

prognanici. Te podatke, dame i gospodo, ne smijemo niti

možemo zaboraviti. Podatke da ste bili u športskim

dvoranama, da ste bili u hotelima, da ste bili u barakama i

naravno podatak da ste Hrvatski branitelji, da su sve vaše

obitelji braniteljske obitelji. O tome naravno kao

ministrica hrvatskih branitelja, vodim posebnu

pozornost....(Iz govora sadašnje predsjednice Vlade RH, a tadašnje

ministrice obitelji i branitelja gospo e Jadrankeđ Kosor)

Izvor: Knjiga Branko Pek - "Nakon povratka" str, 318.

Nakon što su došli u Dubrovnik, prognanici se tretiraju kaoresurs, pa je tu početkom mjeseca studenog 1991. počeoprvi popis prognanika u Hrvatskoj. Podacima dobivenimatim popisom koristilo se u poboljšanju kvalitete životasamih prognanika i radi lakšeg organiziranja života uopkoljenom gradu, (više o tome u knjizi Dubrovačkiprognanici A.D. 1991. autora Andre Vlahušića i suradnikaiz Konvoja Libertas). Popis su napravili Ured za informatikui DERC, a poslije je on poslužio kao model za popisprognanika i izbjeglica koji se provodio u RepubliciHrvatskoj. Svi prognanici smješteni u Dubrovniku bili suobuhvaćeni popisom, a dobiveni su i podaci o članovimanjihovih obitelji koji su napustili Dubrovnik.

SRĐ - Dubrovnik, 31.12.1991.Dr. Jure Burić - povjerenik Vlade RH za Dubrovnik i dr. Andro Vlahušić

Tablica br. 1

39

OPIS TABLICE I GRAFIKONA

Tablica i grafikon prikazuju kretanje prognanika,

povratnika i izbjeglica kroz 5 godina. Posebno iz

grafikona zorno se vidi kako se kretalo opterećenje

Republike Hrvatske ovim problemom. Značajni

skokovi pokazuju se posebno u 4. mjesecu 1992.

god. kada su obrađeni rezultati Popisa prognanika

RH s kojima se značajno smanjio broj prognanika sa

354.627 na 247.278. Drugi veliki pad broja

prognanika je u 7. mjesecu 1994. god. kada je

provedena preregistracija prognanika te je broj

prognanika od 247.480 smanjen na 190.816.

Dubrovnik, 31.12.1991. ured Konvoja Libertas na StradunuŠiroka ulica - prvi popis prognanika je završen

Najveće opterećenje izbjeglicama i prognanicima12. mjesec 1992. god. ukupno 663,493

U istom mjesecu značajno je primjetiti da je počeo i

ozbiljniji povratak prognanika (6.054). To je

ujedno i mjesec početka veličanstvene akcije

"Blokada" koja je provedena u 7. i 8. mjesecu

1994. god.

Kao

đani napu

što je vidljivo iz grafikona, u vrijeme najve

žno je

napomenuti da su mnogi gra štali svoje

domove iz straha iako njihovi gradovi i naselja nisu

bili u neposrednoj ratnoj opasnosti. To se osobito

potvrdilonakon granatiranja Grada Zagreba, kada

su mnogi zagrep život,

napustili svoj grad i otišli žave.

No oni su se vrlo brzo vratili u svoje domove.

Upravo radi toga podaci o broju prognanika su se

neprestano mijenjali, ovisno u kojem trenutku su

ažurirani, tako da i podaci u ovoj monografiji mogu

zbunjivati

će

prognaničke krize, broj prognanih i izbjeglih osoba

koji su se u jednom trenutku smjestili u Republici

Hrvatskoj, popeo se na 663.493. Va

čani u strahu za goli

čak i u susjedne dr

čitatelja. Stoga u analizi objavljenih

podataka treba i tu činjenicu uzeti u obzir.

Grafikon br. 1

40

Naziv županije Naziv općine Broj prognanika

ZAGREBAČKA JASTREBARSKO 33ZAGREBAČKA VELIKA GORICA - ZAGREB 45

78SISAČKO-MOSLAVAČKA DVOR 1.058SISAČKO-MOSLAVAČKA GLINA 6.941SISAČKO-MOSLAVAČKA KOSTAJNICA 3.673SISAČKO-MOSLAVAČKA NOVSKA 4.419SISAČKO-MOSLAVAČKA PETRINJA 13.594SISAČKO-MOSLAVAČKA SISAK 1.375SISAČKO-MOSLAVAČKA GVOZD 3.469

34.529KARLOVAČKA DUGA RESA 868KARLOVAČKA KARLOVAC 6.166KARLOVAČKA OGULIN 935KARLOVAČKA SLUNJ 10.071KARLOVAČKA VOJNIĆ 96

18.136BJELOVARSKO-BILOGORSKA DARUVAR 24BJELOVARSKO-BILOGORSKA GRUBIŠNO POLJE 5

29LIČKO-SENJSKA GOSPIĆ 1.397LIČKO-SENJSKA OTOČAC 555LIČKO-SENJSKA KORENICA 1.544

3.496VIROVITIČKO-PODRAVSKA ORAHOVICA 24VIROVITIČKO-PODRAVSKA SLATINA 12

36POŽEŠKO-SLAVONSKA PAKRAC 6.053POŽEŠKO-SLAVONSKA POŽEGA 28

6.081BRODSKO-POSAVSKA NOVA GRADIŠKA 3.303BRODSKO-POSAVSKA SLAVONSKI BROD 333

3.636ZADARSKA BENKOVAC 9.173ZADARSKA BIOGRAD NA MORU 725ZADARSKA DONJI LAPAC 24ZADARSKA GRAČAC 1.121ZADARSKA OBROVAC 3.769ZADARSKA ZADAR 11.594

26.406OSJEČKO-BARANJSKA BELI MANASTIR 20.942OSJEČKO-BARANJSKA ĐAKOVO 6OSJEČKO-BARANJSKA OSIJEK 12.584OSJEČKO-BARANJSKA VALPOVO 5

33.537ŠIBENSKO-KNINSKA DRNIŠ 11.365ŠIBENSKO-KNINSKA KNIN 3.116ŠIBENSKO-KNINSKA ŠIBENIK 5.583

20.064VUKOVARSKO-SRIJEMSKA VINKOVCI 16.228VUKOVARSKO-SRIJEMSKA VUKOVAR 35.731VUKOVARSKO-SRIJEMSKA ŽUPANJA 129

52.088SPLITSKO-DALMATINSKA IMOTSKI 1SPLITSKO-DALMATINSKA SINJ 5.494SPLITSKO-DALMATINSKA SPLIT 1SPLITSKO-DALMATINSKA SOLIN 2

5.498ISTARSKA POREČ 3

3DUBROVAČKO-NERETVANSKA DUBROVNIK 5.965

5.965MEĐIMURSKA ČAKOVEC 2

2GRAD ZAGREB MAKSIMIR - ZAGREB 1GRAD ZAGREB NOVI ZAGREB 1

2NEPOZNATA ŽUPANIJA NEPOZNATA OPĆINA 362

362

209.948

Ukupno Grad Zagreb

Ukupno nepoznata županija

SVEUKUPNO

Ukupno Splitsko-dalmatinska županija

Ukupno Istarska županija

Ukupno Dubrovačko-neretvanska županija

Ukupno Međimurska županija

Ukupno Zadarska županija

Ukupno Osječko-baranjska županija

Ukupno Šibensko-kninska županija

Ukupno Vukovarsko-srijemska županija

Ukupno Ličko-senjska županija

Ukupno Virovitičko-podravska županija

Ukupno Požeško-Slavonska županija

Ukupno Brodsko-posavska županija

Ukupno Zagrebačka županija

Ukupno Sisačko-moslovačka županija

Ukupno Karlovačka županija

Ukupno Bjelovarsko-bilogorska županija

Tablica prikazuje broj prognanika

po općinama progona, a rezultat je

provedenog popisa prognanika u RH

1992. godine . U sumarnim

redovima iskazan je broj prognanika

po županijama iz kojeg je vidljivo da

je 25% prognanika iz Vukovarsko-

srijemske županije (52,088 osoba).

Grafikoni zorno prikazuju broj

prognanika po općinama u

apsolutnom iznosu i postotku.

OPIS TABLICE I GRAFIKONA

Vukovar, 18.11.1991.g.

Izgon vukovarskih prognanika

Dubrovnik, 06.12.1991.g. STRADUN

Dubrovački prognanici u redu za vodu

Tablica br. 2

41

PROGNANICI PO OPĆINAMA PROGONA - UKUPNO 209,948

1

1

1

1

2

2

3

5

5

6

12

24

24

24

28

33

45

96

129

333

362

555

725

868

935

1.058

1.121

1.375

1.397

1.544

3.303

3.469

3.673

3.769

4.419

5.494

5.583

5.965

6.053

6.166

6.941

9.173

10.071

11.365

11.594

12.584

13.594

16.228

20.942

3.116

35.731

0 5.000 10.000 15.000 20.000 25.000 30.000 35.000 40.000

IMOTSKI

SPLIT

MAKSIMIR - ZAGREB

NOVI ZAGREB

SOLIN

ČAKOVEC

POREČ

GRUBIŠNO POLJE

VALPOVO

ÐAKOVO

SLATINA

DARUVAR

ORAHOVICA

DONJI LAPAC

POŽEGA

JASTREBARSKO

VELIKA GORICA - ZAGREB

VOJNIĆ

ŽUPANJA

SLAVONSKI BROD

NEPOZNATA OP INAĆ

OTO ACČ

BIOGRAD NA MORU

DUGA RESA

OGULIN

DVOR

GRA ACČ

SISAK

GOSPIĆ

KORENICA

KNIN

NOVA GRADIŠKA

GVOZD

KOSTAJNICA

OBROVAC

NOVSKA

SINJ

ŠIBENIK

DUBROVNIK

PAKRAC

KARLOVAC

GLINA

BENKOVAC

SLUNJ

DRNIŠ

ZADAR

OSIJEK

PETRINJA

VINKOVCI

BELI MANASTIR

VUKOVAR

9,97%

7,73%

6,47%

5,99%

5,52%

5,41%

4,80%

4,37%

3,31%

2,94%

2,88%

2,84%

2,66%

2,62%

2,10%

1,80%

1,75%

1,65%

1,57%

17,02%

1,48%

0,00%

2,00%

4,00%

6,00%

8,00%

10,00%

12,00%

14,00%

16,00%

18,00%

VUKOVAR

BELI MANASTIR

VINKOVCI

PETRINJA

OSIJEK

ZADAR

DRNIŠ

SLUNJ

BENKOVAC

GLINA

KARLOVAC

PAKRAC

DUBROVNIK

ŠIBENIK

SINJ

NOVSKA

OBROVAC

KOSTAJNICA

GVOZD

NOVA GRADIŠKA

KNIN

% PROGNANIKA PO OPĆINAMA PROGONA

Grafikon br. 2

42

SVEUKUPNO 209.948 100,00%

2

2

3

29

36

78

362

3.496

3.636

5.498

5.965

6.081

18.136

20.064

26.406

33.537

34.529

52.088

0 10.000 20.000 30.000 40.000 50.000 60.000

ME IMURSK A

GRAD ZAGREB

ISTARSKA

BJELOVARSKO-BILOGORSKA

VIROVITIČKO-PODRAVSKA

ZAGREBAČKA

NEPOZNATO

LIČKO-SENJSKA

BRODSKO-POSAVSKA

SPLITSKO-DALMATINSKA

DUBROVAČKO-NERETVANSKA

POŽEŠKO-SLAVONSKA

KARLOVAČKA

ŠIBENSKO-KNINSKA

ZADARSKA

OSJEČKO-BARANJSKA

SISAČKO-MOSLOVAČKA

VUKOVARSKO-SRIJEMSKA

PROGNANICI PO ŽUPANIJAMA PROGONA - UKUPNO 209,948

8,64%

9,56%

12,58%

15,97%

16,45%

24,81%

0,00% 5,00% 10,00% 15,00% 20,00% 25,00% 30,00%

KARLOVAČKA

ŠIBENSKO-KNINSKA

ZADARSKA

OSJEČKO-

BARANJSKA

SISAČKO-

MOSLOVAČKA

VUKOVARSKO-

SRIJEMSKA

% PROGNANIKA PO ŽUPANIJAMA PROGONA

ŽUPANIJE SA VIŠE OD 10000 PROGNANIKA

Tablica prikazuje broj prognanika u RH u

apsolutnom iznosu i postotku po županijama.

Grafikoni prikazuju podatke iz tablica iz kojih je

vidljivo opterećenje pojedinih županija

problemom progonstva - posebno onih sa

10,000 osoba.

OPIS TABLICE I GRAFIKONA Naziv županije PrognanikaVUKOVARSKO-SRIJEMSKA 52.088 24,8100%

SISAČKO-MOSLOVAČKA 34.529 16,4465%OSJEČKO-BARANJSKA 33.537 15,9740%ZADARSKA 26.406 12,5774%ŠIBENSKO-KNINSKA 20.064 9,5567%KARLOVAČKA 18.136 8,6383%POŽEŠKO-SLAVONSKA 6.081 2,8964%DUBROVAČKO-NERETVANSKA 5.965 2,8412%SPLITSKO-DALMATINSKA 5.498 2,6187%BRODSKO-POSAVSKA 3.636 1,7319%LIČKO-SENJSKA 3.496 1,6652%NEPOZNATO 362 0,1724%ZAGREBAČKA 78 0,0372%VIROVITIČKO-PODRAVSKA 36 0,0171%BJELOVARSKO-BILOGORSKA 29 0,0138%ISTARSKA 3 0,0014%MEĐIMURSKA 2 0,0010%GRAD ZAGREB 2 0,0010%

Postotak

Tablica br. 3

Grafikon br. 3

43

Na temelju iskustva popisa prognanika u

okupiranom Dubrovniku 1991. godine u

uredu za prognanike i izjeglice Vlade RH

započelo se s pripremama za popis

prognanika na području cijele Republike

Hrvatske. U tu svrhu izrađen je KARTON

PROGNANIKA (slika lijevo) u mjesecu

veljači 1992. godine koji sadrži sve

važne podatke o prognanoj osobi i

prognanim obiteljima. Tijekom ožujka i

travnja 1992. godine izvršen je fizički

popis prognanika na cijelom području

Republike Hrvatske putem Centara za

socijalni rad. Tijekom travnja mjeseca

1992. godine izvršen je unos podataka s

prikupljenih i popunjenih kartona

prognanika u bazu podataka. Ovom

prilikom zahvaljujemo UNHCR-u (Jean

Calude Conculato) koji je donirao 150

ra koja su bila raspoređena po

centrima za socijalni rad. Informatički

odjel Ureda za prognanike i izbjeglice

Vlade RH krajem travnja mjeseca završio

je ovaj opsežan i složen posao.

ve

. .

.

. Uz ovaj izuzetan rezultat Centri za socijalni rad

diljem Hrvatske dobili su precizne podatke o broju prognanih osoba smje

čunala

če precizne

evidencije prognanika ć je uvo

či da je broj

prognanika smanjen za 109 349 osoba

čju

ćilo uspje

Rezultat je

bio izuzetan, ne samo što se ti

đenjem

reda u evidencije smanjen broj

prognanika sa 356 627 na 247 278

prognanih osoba što zna

što iznosi 31% od ukupnog broja do tada evidentiranih prognanih osoba

štenih na njihovom podru što im je u mnogome

omogu šniji rad i brigu za prognane osobe.

POPIS PROGNANIKAUred za prognanike iizbjeglice Vlade RH

Ilok, proljeće 1998. Djelatnici Vadinog ureda za prognanike i izbjeglice na radnom sastanku

44

Pro

gn

anic

iiz

op

ćin

a

OPĆINABOGDANOVCI

OPĆINABOROVO

GRAD ILOK

OPĆINA LOVAS

OPĆINAMARKUŠICA

OPĆINANEGOSLAVCI

OPĆINANIJEMCI

OPĆINANUŠTAR

OPĆINA STARIJANKOVCI

OPĆINATOMPOJEVCI

OPĆINATORDINCI

OPĆINATOVARNIK

OPĆINATRPINJA

GRADVINKOVCI

GRADVUKOVAR

UKUPNO

BJE

LO

VA

R1

46

49

00

24

46

13

02

01

10

22

83

84

BR

AČ

07

01

00

10

13

16

04

81

10

5B

UJE

91

22

30

00

49

13

44

20

17

21

61

68

28

46

66

BU

ZE

T0

00

00

01

00

00

00

01

2C

RIK

VE

NIC

A1

28

17

50

20

25

22

23

70

25

01

91

68

81

07

0Č

AK

OV

EC

22

15

18

00

03

06

41

311

01

51

87

31

2Č

AZ

MA

01

00

00

18

05

00

30

13

15

9D

AR

UV

AR

34

00

00

30

10

02

03

14

30

DE

LN

ICE

21

08

00

00

10

55

00

00

12

88

DO

NJA

ST

UB

ICA

21

34

00

06

119

72

20

12

99

19

4D

ON

JIM

IHO

LJA

C6

01

75

13

00

36

18

13

03

82

02

57

50

4D

UB

RO

VN

IK0

09

00

00

20

00

00

01

93

0D

UG

AR

ES

A0

00

00

00

00

00

00

21

61

8D

UG

OS

EL

O0

03

15

00

10

29

45

02

62

42

98

25

2Đ

AK

OV

O11

11

07

411

25

05

73

37

16

71

69

57

25

28

11

95

14

56

GA

RE

ŠN

ICA

80

62

00

50

00

61

00

41

69

GO

SP

IĆ0

00

00

00

10

00

00

01

21

3H

VA

R5

61

32

30

03

50

12

08

00

15

52

30

IMO

TS

KI

00

80

00

08

19

12

52

00

32

95

IVA

NE

C0

00

00

03

31

30

02

03

59

10

1IV

AN

IĆ-G

RA

D0

14

00

00

43

13

75

12

45

11

91

59

JAS

TR

EB

AR

SK

O5

02

90

00

80

02

10

04

16

37

12

0K

AR

LO

VA

C0

55

70

02

00

10

50

31

74

5K

LA

NJE

C2

24

91

20

02

05

11

00

14

03

14

78

60

6K

OP

RIV

NIC

A1

70

16

00

01

911

86

21

21

26

20

93

27

KO

RČ

UL

A0

30

10

03

00

00

00

51

52

7K

RA

PIN

A0

05

00

00

00

00

00

08

13

KR

IŽE

VC

I2

80

06

00

20

00

90

50

78

11

56

KR

K4

52

72

12

20

04

10

66

45

31

01

87

67

4K

UT

INA

11

31

00

02

24

16

07

01

71

01

17

3L

AB

IN4

56

18

80

03

32

03

42

41

29

24

22

05

46

7L

UD

BR

EG

31

44

20

04

24

00

04

03

89

3M

AK

AR

SK

A2

01

49

30

00

14

10

01

90

22

39

04

92

NA

ŠIC

E0

33

11

40

02

51

71

86

16

40

40

12

73

01

NO

VA

GR

AD

IŠK

A0

13

00

00

34

68

01

30

911

67

NO

VI

MA

RO

F0

02

40

00

42

41

14

00

42

73

OG

UL

IN0

525

00

03

00

10

03

315

55

OM

IŠ0

23

14

00

013

61

20

04

207

252

OPA

TIJ

A100

9974

168

00

34

15

28

59

3180

8193

837

2608

OR

AH

OV

ICA

011

00

10

07

00

00

010

231

OS

IJE

K20

20

198

42

24

086

27

49

26

440

41

106

40

499

1618

OZ

AL

J0

01

30

00

012

12

00

00

17

45

Pro

gnan

ici

uop

ćini

smje

štaj

a

EVIDENCIJA PROGNANIKA VUKOVARSKO - SRIJEMSKE ŽUPANIJE • OPĆINA PROGONA - OPĆINA SMJEŠTAJA•

45

Tab

lica

br.

4p

rik

azu

jeb

roj

pro

gn

an

iho

sob

aiz

op

ćin

ap

rog

on

asm

ješt

en

ihp

oo

pći

nam

an

ap

rost

oru

RH

PAG

00

00

00

07

01

00

01

40

49

PAZ

IN0

00

00

00

00

00

00

719

26

PO

DR

AV

SK

AS

LA

TIN

A0

13

62

19

00

113

02

41

020

39

174

RA

B3

01

10

011

04

00

00

1112

43

RIJ

EK

A4

19

15

36

00

23

19

26

77

10

6131

301

604

ZA

GR

EB

-SA

MO

BO

R36

877

12

00

21

16

26

20

144

3125

183

572

SE

NJ

70

60

00

20

02

07

00

62

86

ZA

GR

EB

-SE

SV

ET

E15

4122

70

149

52

38

1115

25

2206

158

705

SIS

AK

02

311

10

73

23

019

09

21

81

SL

AV

ON

SK

AP

OŽ

EG

A0

019

40

09

72

44

29

020

69

167

SL

AV

ON

SK

IB

RO

D36

17

25

18

20

486

242

116

18

152

83

0270

286

1967

SP

LIT

99

27

18

00

15

22

1111

55

07

408

547

ŠIB

EN

IK1

015

79

00

23

756

020

020

156

359

TR

OG

IR10

233

50

00

411

52

10

13

154

240

VA

LP

OV

O0

134

20

09

29

020

19

00

54

150

VA

RA

ŽD

IN1

827

30

019

25

15

10

19

511

182

316

ZA

GR

EB

-V.G

OR

ICA

15

581

12

10

73

12

15

18

437

011

9227

619

VIN

KO

VC

I353

20

516

110

60

02764

3956

2339

378

1088

732

35

1431

988

14770

VIR

OV

ITIC

A8

019

90

035

618

84

18

034

93

252

VIS

00

00

00

00

00

00

00

1111

VR

BO

VE

C16

013

40

04

40

03

040

028

47

195

VR

BO

VS

KO

00

00

00

00

05

00

06

718

VR

GIN

MO

ST

01

00

00

00

01

00

00

12

14

VR

GO

RA

C0

00

00

00

00

00

00

00

0V

UK

OV

AR

00

00

00

00

00

00

00

44

ZA

BO

K0

77

50

019

70

10

40

739

96

ZA

DA

R7

10

00

00

00

00

00

022

30

ZA

GR

EB

-CE

NT

AR

24

24

64

30

030

15

30

15

540

5257

600

1112

ZA

GR

EB

-ČR

NO

ME

RE

C9

642

60

067

30

17

18

134

9223

563

1025

ZA

GR

EB

-DU

BR

AV

A11

211

77

21

109

86

38

32

853

1296

342

1105

ZA

GR

EB

-MA

KS

IMIR

34

465

18

30

38

30

33

16

440

2274

399

960

ZA

GR

EB

-ME

DV

EŠ

ČA

K15

822

20

022

26

22

55

31

181

174

486

ZA

GR

EB

-NO

VI

23

8109

32

00

179

59

56

62

456

12

427

605

1632

ZA

GR

EB

-PE

ŠČ

EN

ICA

19

740

90

072

45

19

15

1120

4230

281

772

ZA

GR

EB

-SU

SE

DG

RA

D20

23

95

14

01

54

48

70

52

635

10

260

711

1399

ZA

GR

EB

-TR

EŠ

NJE

VK

A56

27

100

40

10

126

90

50

17

1149

6701

1095

2369

ZA

GR

EB

-TR

NJE

811

78

26

30

57

52

23

29

252

6231

752

1330

ZA

GR

EB

-ZA

PR

EŠ

IĆ59

064

10

00

40

31

36

23

055

0122

214

654

SV

ET

IIV

AN

ZE

LIN

A5

338

00

015

217

00

16

021

36

153

ZL

AT

AR

-BIS

TR

ICA

01

00

00

134

00

70

22

042

107

ŽU

PAN

JA12

22

19

10

00

473

32

203

710

56

420

205

1073

CR

ES

-LO

ŠIN

J16

68

60

014

10

50

4106

038

322

535

PR

EG

RA

DA

00

02

00

013

00

00

00

419

KA

ŠT

EL

A0

75

00

08

49

00

20

192

128

SO

LIN

06

30

00

06

01

00

00

41

57

UK

UP

NO

1360

467

4221

1060

125

35464

5676

3744

1205

2003

2407

284

6949

16123

51091

46

REPUBLIČKI FOND „ KRALJ ZVONIMIR“ Vlada Republike Hrvatske je organizirano i sustavno pro-vodila brigu i skrb za progna-nike i izbjeglice, useljenike i povratnike, od prvih dana ratnih okolnosti, kroz organi-ziranje i financiranje smješta-ja i prehrane u organiziranim kapacitetima, hotelima, odma-ralištima a kasnije u izgrađe-nim prognaničkim naseljima, te kroz financiranje privatnog smještaja za sve korisnike koji su samostalno organizirali ži-

vot ili pronašli smještaj kod udomitelja.

Za potrebe organiziranog upravljanja i organizira-nja pomoći, te financiranja iz proračunskih sredstava, 1991. godine osnovan je Ured za prognanike i izbjegli-ce pri Ministarstvu rada i socijalne skrbi, a 13. siječnja 1992. godine, Vlada RH je temeljem članka 23. stavka 2. Zakona o Vladi RH (N.N.broj 41/90, 8/91, 14/91, 53A/91), donijela Odluku o Republičkom fondu „Kralj Zvonimir“ koji djeluje u sastavu Ureda za prognanike i izbjeglice pri Vladi Republike Hrvatske, a u svrhu pru-žanja pomoći prognanicima i izbjeglicama.

Odlukom je određeno da se sredstva Fonda osiguravaju iz Proračuna Republike Hrvatske, putem dobrovoljnih kunskih i deviznih priloga građana, poduzeća i drugih pravnih i fizičkih osoba iz zemlje i inozemstva, te iz drugih izvora; da se sredstva Fonda, kunska i devizna drže na posebnom kunskom i deviznom računu. Sred-stvima Fonda se raspolaže temeljem Pravilnika koji donosi Upravni odbor Fonda uz suglasnost Vlade RH. Na primanja iz sredstava Fonda ne plaćaju se porezi i doprinosi. Primanja iz Odluke ne utječu na ostvariva-nje drugih socijalnih prava. Odluke se donose većinom glasova. Rad Fonda je javan. Rad Fonda nadzire Vlada Republike Hrvatske.

Pravilnikom Fonda donesenim na prijedlog Upravnog odbora, a usvojenim od strane Vlade RH, utvrđeni su kriteriji za dodjelu sredstava Fonda, vrsta, i visina po-moći koja se može dodijeliti, te vrste troškova koji se podmiruju korisnicima. Sredstvima Fonda podmiruju se troškovi nužnog smještaja i prehrane, pomoć u so-cijalnoj i psihološkoj adaptaciji, troškovi drugih nužnih životnih potreba, prijevozni, pogrebni troškovi, troškovi ekshumacija, troškovi pripreme objekata za smještaj, troškovi transporta, evidencije i distribucije humanitar-ne pomoći, troškovi evidencije prognanika i drugi troš-kovi po odluci Upravnog odbora .

Navedeni troškovi se podmiruju sukladno odredbama Zakona o statusu prognanika i izbjeglica (N.N. 96/93, 39/95), Odluke o Republičkom fondu „Kralj Zvonimir“ i nizom Odluka Vlade Republike Hrvatske kojima su ure-đena relevantna pitanja iz ove domene kao što su cijene usluga za organizirani smještaj, visina novčanih nakna-da i druge jednako važne Odluke temeljem kojih su se osiguravala sredstva za pomoć ugroženom stanovniš-tvu. Vlada Republike Hrvatske je poklonila povjerenje

gospodinu prof. dr. sc. Adalbertu Rebiću imenujući ga za prvog Predstojnika Ureda za prognanike i izbje-glice. On je obnašao ovu izuzetnu, tešku i odgovornu dužnost do 1995. godine. U navedenom periodu, Ured je provodio organiziranu skrb za cca 450.000 osoba u statusu prognanika, izbjeglica, useljenika i povratni-ka u oko 750 mobiliziranih objekata na području RH, i aktivirao dvanaest prognaničkih naselja na području sedam slobodnih Županija s kapacitetom za smještaj od cca 16.000 osoba. U ovom bremenitom periodu troš-kovi su dosegnuli cca 4,5 milijarde kuna. U periodu od 1996. do 1999. dužnost Predstojnika Vladinog Ureda za prognanike obnašali su gospodin dr. sc. Damir Zorić i gospodin mr. sc. Lovre Pejković.

Upravni odbor je imenovala Vlada RH a sačinjavali su ga Predstojnik Ureda, Glavni tajnik Ureda, Potpredsjed-nik Vlade Republike Hrvatske, Ministar finacija, Mini-star rada i socijalne skrbi, dva saborska zastupnika, i predstavnik Caritasa. Upravni odbor se sastajao obve-zno jednom mjesečno i predlagao i usvajao sve bitne odluke vezane za financiranje i rad Republičkog fonda Kralj Zvonimir i o Zaključcima izvješćivao Vladu RH.

95% sredstva za financiranje troškova organizirane skr-bi prognanika i izbjeglica osigurala je Republika Hrvat-ska iz sredstava proračuna, a 5% je osigurano iz dona-cijskih izvora. Najveći postotak donacijskih sredstava se odnosi na UNHCR., koji je osigurao strogo namjenska programska sredstva kao pomoć za organiziranu skrb za izbjeglice. Drugi donatori, Nizozemski crveni križ, Njemačka vlada, UNHCR, Danski crveni križ, Japanska vlada, Švedski crveni križ, Norveška vlada, North We-stfalen su participirali kroz izgradnju 12 Prognaničkih naselja u ukupnoj vrijednosti od 43.238.893,-USD

Prognanička naselja na skrbi ovoga Ureda bila su:

1. Naselje prijateljstva Čepin, 2. Izbjeglički centar Gašinci, 3. Prognaničko naselje Blace Rokovci, 4. Prognaničko naselje Gaza Karlovac 5. Prognaničko naselje Kutina 6. Prognaničko naselje Lipovljani 7. Prognaničko naselje Mala Gorica, 8. Prognaničko naselje Dumače 9. Prognaničko naselje Šašina Greda 10. Prognaničko naselje Pisarovina 11. Prognaničko naselje Kovačevac 12. Prognaničko naselje Topolik Lipik

Prognanička naselja su izgrađena u periodu 1992. do 1994. godine i sastoje se od 1.663 objekta.

Ured za prognanike i izbjeglice Republički Fond „ Kralj Zvonimir, djelovao je samostalno od osnutka 1991. godine do 31. 05. 1999. godine, kada su Uredbom Vlade RH o prestanku rada Ureda, aktivnosti Ureda preesene u nadležnost Ministarstva razvitka, useljeniš-tva i obnove. Ured za prognanike i izbjeglice je postao Uprava toga Ministarstva.

Voditelj financijskog poslovanja Republičkog Fonda “Kralj Zvonimir” i načelnik odjela

IVANKA IVANIĆ, dipl, oecc

IVANKA IVANIĆ, dipl. oecc.

POVIJESNO ORGANIZIRANJEHRVATSKIH PROGNANIKA

48

Prognanici, gdje su god bili smješteni, ultimativno su zahtijevali povratak kućama

Pokušaj povratka prognanika u Antunovac30. 9. 1993. - zaokružen ruski pukovnik VIKTOR LOGINOV

Humanitarna pomoć za hrvatske prognanike

Prognanici iz Iloka u koloni napuštaju svoj grad

Konvoj “Libertas” donosi potrebnu pomoć u opkoljeni Dubrovnik 1992.

Roditelji zatočenih i nestalih hrvatskih braniteljatraže svoje najmilije i sudjeluju u blokadi UNPROFOR-a 1994.

Najveći su stradalnici među prognanicima djeca odrastala u progonstvu

49

Predsjednik Zajednice prognanika Hrvatske MATO ŠIMIĆ (slika lijevo)i predsjednik Zajednice prognanika općine Osijek ANTE KUNA (u sredini) i KATICA KRSTIĆ (čita) na prosvjednome skupu u Osijeku1993.

Prognanici su uporno organizirali prosvjede i zahtijevali od UNPROFOR-a da omogući njihov povratak kućama

MATO ŠIMIĆ, ANTE KUNA, BRANIMIR GLAVAŠ i dr. sc. MATE GRANIĆ, potpredsjednik vlade RH na I. konferenciji ZPH

Radno predsjedništvo I. konferencije ZPH održane u Osijeku 19. 3. 1993.

Nakon spontanih prosvjeda prognanici su se već 1991. godine počeli organizirati, 1992. osnovali su Zajednicu prognanika općine Osijek, a 19. 3. 1993. osnovana je Zajednica prognanika Hrvatske, također u Osijeku.

50

Djeca povratnici na zgarištu

Prosvjed prognanika protiv neučinkovitosti UN-a

51

ORGANIZIRANJE PROGNANIKAU HRVATSKOJ

Gledajući iz perspek-tive 1990. godine, valja se prisjetiti da je deset godina pri-je umro Josip Broz Tito, prvi i posljednji predsjednik Socija-lističke Federativne Republike Jugosla-vije (SFRJ), zajednič-ke države različitih naroda i narodnosti. U sastavu SFRJ, jed-nopartijske države na čelu sa Savezom

komunista Jugoslavije (SKJ), bilo je šest republika i dvije pokrajine. Umjesto izbora novoga predsjed-nika Republike stvoreno je kolektivno političko tijelo - Predsjedništvo SFRJ, koje je činio po jedan predstavnik svake republike i pokrajine. Predsjed-nik Predsjedništva svake godine bio je iz druge republike.

Krajem 1989. godine u Hrvatskoj se počela buditi svijest o potrebi stvaranja novoga poretka. Demo-kratske su promjene donijele i višestranačje. Osni-vanjem Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) stvorena je politička snaga koja je uspjela ujedi-niti sve Hrvate u Hrvatskoj i dijaspori i pomiriti sve struje unutar hrvatskoga naroda (partizane, domobrane, ustaše, pripadnike Hrvatskoga prolje-ća i dr.) s jedinstvenim ciljem - osamostaljivanje hrvatske države u okviru konfederacije ili Hrvat-ska kao samostalna, suverena i neovisna država. I ostale stranke koje se u to vrijeme osnivaju u Hrvatskoj svojim su političkim programima zago-varale takav cilj.

Treba napomenuti da su na svim važnijim polo-žajima u politici i gospodarstvu u gotovo svim republikama bivše Jugoslavije bili Srbi. Stoga su u Predsjedništvu SFRJ i Generalštabu Jugoslaven-ske narodne armije (JNA), čiji je kadar također u velikoj većini bio srpski, planirali vojni udar pod izlikom očuvanja teritorijalne cjelovitosti SFRJ. Za pokretanje vojne akcije trebala je odluka Pred-sjedništva SFRJ, koje je po Ustavu bilo kolektivno vrhovno zapovjedništvo JNA. Međutim, upravo u

to vrijeme jednogodišnje predsjedanje Predsjed-ništvom SFRJ trebao je preuzeti član Predsjedniš-tva iz Hrvatske - Stjepan Mesić. U Beogradu je bilo velikih opiranja tomu da Hrvat postane predsje-datelj, no Stjepan Mesić ipak je preuzeo funkciju predsjednika Predsjedništva SFRJ, pa je odluka o vojnoj invaziji na Hrvatsku, ali i Sloveniju, koja je također težila samostalnosti, spriječena. Kada nisu uspjeli na takav način, zagovaratelji ideje stvara-nja tzv. Velike Srbije u Hrvatskoj počeli su buniti srpski narod, najprije mitinzima predvođenim srp-skim ekstremistima iz Hrvatske i Srbije, a poslije tzv. balvan-revolucijom.

Prvi je balvan postavljen na cesti u selu Berak u općini Vukovar 4. travnja 1990. godine, a zatim u Kninu 17. kolovoza 1990. Dogodio se prvi oru-žani sukob nazvan “krvavi Uskrs” 31. 3. 1991. godine na Plitvicama, kada je ubijen prvi hrvat-ski policajac. Bio je to povod za intervenciju JNA, “narodne armije”, koja se postavila između dviju sukobljenih strana radi “sprečavanja sukoba”. Ofi-cirima JNA odmah su se pridružili domaći srpski ekstremisti i rezervisti iz Srbije i Crne Gore. Istina, JNA je najprije napala Sloveniju, ali je taj rat trajao kratko, od 27. lipnja do 7. srpnja 1991. godine, kada je JNA napustila Sloveniju.

Prebacivanjem cjelokupne vojne tehnike iz Slove-nije u Hrvatsku započela je okupacija hrvatskoga teritorija. S jedne su strane bili srpski ekstremisti potpomognuti JNA, koja je tada slovila kao treća vojna sila u Europi, te vojni rezervisti iz Srbije i Crne Gore, dok je s druge strane ostao potpuno nenaoružan hrvatski narod. Hrvatsko je vrhovniš-tvo pod svaku cijenu željelo izbjeći sukob nudeći u pregovorima šestorice predsjednika konfederal-ni ustroj nove države. Srpska je strana, na čelu sa Slobodanom Miloševićem, već imala pripremljen plan stvaranja tzv. Velike Srbije vojnim poroblja-vanjem teritorija Bosne i Hercegovine i Hrvatske, pa ništa od ponuđenoga nisu prihvatili.

Prvim granatiranjem hrvatskih sela i gradova, od Dubrovnika do Vukovara, krenula je rijeka pro-gnanika u hrvatske krajeve u kojima nije bilo rat-nih djelovanja. Bježali su svi koji su se našli ispred topovskih i tenkovskih cijevi: Hrvati, Mađari, Ru-sini, Ukrajinci, Slovaci, Česi, Nijemci, Austrijanci, Albanci, Bošnjaci, pa i Srbi koji su odlučili ostati živjeti u Hrvatskoj, kakva god ona sutra bila.

BRANKO PEK

52

Hrvatski crveni križ zabilježio je u najtežim dani-ma 1991. godine preko 525.000 prognanika. Bili su to teški dani. Jugoslavija se raspala. Slovenija i Hrvatska proglasile su samostalnost. Svijet se tada oštro opirao stvaranju novih država. Sustav vlasti nije funkcionirao, a nije ni mogao, jer su postojala tijela u općinama, gradovima i mjesnim zajednica-ma koja su pripadala sada već nepostojećoj državi, SFRJ.

Nova hrvatska država u tako kratko vrijeme nije uspjela preuzeti kontrolu nad svim tim tijelima. Prognanici su svakodnevno u velikome broju sti-zali u slobodne dijelove Hrvatske - od Istre, Va-raždina i Zagreba do Osijeka. Negdje ih se moralo zbrinuti jer su iza sebe ostavili sve što su cijeli život stvarali, a sada su se našli na ulici. Činilo se tada sve što se moglo. Osnovani su krizni stožeri pri mjesnim zajednicama i općinama te vojno-stam-bene komisije koje su na sebe preuzele odgovor-nost zbrinjavanja prognanika. Zbog istodobnoga odlaska brojnih stanovnika srpske nacionalnosti iz slobodnoga dijela Hrvatske, što zbog odluke da se svrstaju uz agresorsku stranu, što zbog straha od rata, ostao je prazan veliki broj stanova i kuća, u koje su privremeno bili smješteni prognanici. Svi smo se nadali da će se svatko brzo vratiti svojoj kući. Nažalost, naše se nade nisu ostvarile. Dapa-če, što je vrijeme više prolazilo, svima je bilo sve jasnije da od brzoga povratka kućama neće biti ništa.

OSNIVANJE ZAJEDNICE PROGNANIKA

Svjesni te činjenice, prognanici općine Osijek u rano proljeće 1992. godine počeli su se organi-zirati uz pomoć predstavnika tadašnjih mjesnih zajednica u progonstvu, a 14. rujna 1992. godi-ne osnivaju Zajednicu prognanika općine Osijek

MATO ŠIMIĆ, prvi predsjednik Zajednice prognanika Hrvatske 1993. - 2000. godine

kao udrugu koja će zastupati te najveće stradal-nike Domovinskoga rata i boriti se za njihov do-stojanstven život u progonstvu, za obnovu kuća, povratak i naknadu ratne štete kao konačni cilj. Veliki broj prognanika bio je u Hrvatskoj vojsci, a njihove obitelji bile su smještene u tuđim kućama i stanovima.

Već 19. ožujka 1993. godine u Osijeku je osno-vana Zajednica prognanika Hrvatske. ZPH je bila organizirana kao krovna udruga s 14 podružnica osnovanih po županijama u kojima su bili smje-šteni prognanici, odnosno koja su pretrpjela ratna razaranja. Bile su to:

1. Podružnica Osječko-baranjske županije 2. Podružnica Vukovarsko-srijemske županije 3. Podružnica Sisačko-moslavačke županije 4. Podružnica Zagrebačke županije i Grada Zagreba 5. Podružnica Varaždinske županije 6. Podružnica Karlovačke županbije 7. Podružnica Primorsko-goranske županije 8. Podružnica Ličko-senjske županije 9. Podružnica Istarske županije 10. Podružnica Zadarsko-kninske županije 11. Podružnica Šibenske županije 12. Podružnica Splitsko-dalmatinske županije 13. Podružnica Brodsko-posavske županije 14. Podružnica Požeško-slavonske županije.

ZPH je osnovana kao nevladina, nestranačka, ne-politička i neprofitna udruga. Takvo organizira-nje prognanika do tada nije bilo poznato nigdje u svijetu, pa smo svoj put morali utirati sami. Vrlo se brzo pokazala opravdanost takvoga organizi-ranja prognanika. ZPH se u svojemu djelovanju oslanjao na Vladin ured za prognanike i izbjeglice uz pomoć kojega su se hrvatskim prognanicima osiguravala brojna prava: plaćanje udomiteljima za smještaj, redoviti mjesečni džeparac od 150,00 kuna po prognaniku te 250,00 kuna za one pro-gnanike koji su bili u Hrvatskoj vojsci, besplatan prijevoz, potpuno besplatno stanovanje i prehrana u organiziranome smještaju, odmaralištima, ho-telima, prognaničkim naseljima i sl. Prognanički

53

karton bio je vrlo važan dokument na temelju ko-jega je svaki prognanik ostvarivao sva prava koja je nosio status prognanika. Vladin ured otvorio je regionalne urede za prognanike i izbjeglice, koji su imali veoma važnu ulogu u vođenju svih evi-dencija o prognanicima i preko kojih je ZPH iska-zivao interese i potrebe prognanika, osobito pre-ma međunarodnim institucijama. Treba istaknuti i brojna tadašnja poduzeća pa i pojedince u zemlji i inozemstvu koji su svojim donacijama pomagali prognanicima i podupirali rad ZPH.

POVIJESNE AKCIJE PROGNANIKA

S ponosom se sjećamo da je ZPH stao na čelo oko 4.500 prognanika koji su se 30. rujna 1993. go-dine pokušali vratiti u selo Antunovac. To je bio prvi sukob s međunarodnom zajednicom, odno-

Povijesni pokušaj povratka prognanika u selo Antunovac 30. rujna 1993.

sno vojnim snagama UN-a koje su usmjerile svoje “mirovne” topovske cijevi na goloruke prognanike ne dopuštajući im ulazak u Antunovac. Akcija koja je paralizirala sve snage UNPROFOR-a u Hrvatskoj bila je blokada UNPROFOR-a koju je

1. 7. 1994. prognanici diljem Hrvatske blokirali su UNPROFOR

Prognanici prekinuli lanac šverca nafte u UNPA-zoni

ZPH organizirao 1. srpnja 1994. godine na svim UNPROFOR-ovim punktovima. Vijeće sigurnosti UN-a bilo je šokirano činjenicom da je 150.000 golorukih prognanika blokiralo njihove vojne snage te je zatražilo od Vlade RH hitnu obustavu blokade. U pregovorima između ZPH i Vlade RH, nakon postignuća temeljnoga cilja - internaciona-lizacije prognaničkoga pitanja, postupno smo po-puštali blokadu oslobađajući pojedine punktove, ali uz uvjet da ih preuzima hrvatska policija. Bio je to tada veliki, prije svega moralni, ali i politički uspjeh Vlade RH, kojemu je pridonio ZPH. Bloka-da je najduže trajala u Osijeku – 49 dana na pun-ktovima u Bilju i Nemetinu, pokazavši neuništivu odlučnost prognanika da se vrate svojim kućama. Danas čvrsto vjerujemo da je upravo blokada UNPROFOR-a uvelike utjecala na vojni i politički vrh RH da pokrene vojno-redarstvene akcije 1. svibnja i 5. kolovoza 1995. godine za oslobađanje okupiranoga hrvatskoga teritorija.

Nakon oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija “Bljesak” i “Oluja” stvoreni su uvjeti za povratak

Hrvatska vlada započela je organiziranu obnovu kuća

54

velikoga broja prognanika njihovim kućama u sektorima “Zapad”, “Sjever” i “Jug”. No, prvi su se povratnici suočili sa okrutnom zbiljom – nisu se imali kamo vratiti. ZPH je shvatila kako najprije treba obnoviti oštećene, odnosno na mjestu poru-šenih izgraditi nove kuće i stanove, a tek potom organizirati povratak prognanika. Stoga ZPH po-tiče osnivanje Ministarstva obnove pri Vladi RH i donošenje Zakona o obnovi.

Već su se tijekom rata obnavljale oštećene kuće, a sveobuhvatna obnova započela je 1996. godine, pa su se prognanici počeli vraćati u obnovljene i novoizgrađene kuće. Međutim, ubrzo se spoznalo kako obnova kuća nije dovoljna za opstanak ljudi u područjima povratka. Moralo se obnavljati i gos-podarstvo, koje će omogućiti otvaranje novih rad-nih mjesta za povratnike. Osim toga, ostalo je neri-ješeno pitanje oslobađanja još uvijek okupiranoga

U obnovu obiteljskih kuća i stanova hrvatska država uložila je preko 37 milijarda kuna iz državnoga proračuna

IVAN VRKIĆ i General J. P. KLEIN s hrvatskim novinarima 1997.

hrvatskoga Podunavlja, koje je bilo pod nadzorom UNCRO-a, odnosno UNTAES-a – međunarodnih vojnih i policijskih snaga. Hrvatski je državni vrh odlučio taj dio teritorija uključiti u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske mirnim putem.

Ujedinjeni narodi poslali su za prijelaznoga upra-vitelja u hrvatsko Podunavlje američkoga genera-la Jacquesa Paula Kleina, čiji je mandat trajao od 15. siječnja 1996. do 15. siječnja 1998. godine. Pod njegovom upravom 1997. godine organizi-rani su višestranački izbori u skladu s hrvatskim izbornim zakonom. Hrvatska je 15. siječnja 1998. godine preuzela kontrolu nad tim teritorijem, a međunarodne vojne i policijske snage, uz veliku vojnu svečanost u osječkoj Zračnoj luci “Klisa”, napustile su Republiku Hrvatsku. Od tada je i u tom dijelu Republike Hrvatske započela obnova i povratak prognanika njihovim kućama.

Zajednica prognanika tada mijenja svoj naziv u Zajednicu povratnika Hrvatske.

U nepunih šest godina vratilo se oko 95 % progna-nika. ZPH to ocjenjuje svojim velikim uspjehom jer nigdje u svijetu nije zabilježen toliki postotak povratka prognanika ni takav oblik i opseg orga-nizirane obnove iz sredstava državnoga proraču-na ratom stradale države.

Sada nam ostaje borba za obnovu gospodarstva i otvaranje novih radnih mjesta kako bi povratnici opstali u područjima povratka.

Danas, 20 godina poslije, u ovoj publikaciji že-limo jasno reći VELIKO HVALA svima koji su na bilo koji način sudjelovali u zbrinjavanju prognanika i pomagali da im prognanički dani budu što lakši.

Branko Pek,tajnik Zajednice povratnika Hrvatske

Prijelazni upravitelj general JACQUES PAUL KLEIN prije odlas-ka na novu dužnost u Bosnu i Hercegovinu 1997.

55

“Štovane gospođe i gospodo, drage prognanice i prognanici, dragi gosti! Čast mi je i zadovoljstvo da vas mogu pozdraviti u ime predsjednika naše države dr. Franje Tuđmana, u ime naše Vlade i u svoje osobno ime, u Osijeku, gradu patniku, gradu simbolu stradanja, ali i gradu simbolu otpora, sim-bolu obnove i simbolu povratka.

Ovaj rat je posljedica jedne sulude ideje, ideje ve-like Srbije, ideje koja je živjela na ovim prostori-ma preko 130 godina, koja se je u svojoj završnoj fazi počela prije pet godina ostvarivati, konačno ratom, kada se nije uspjelo političkim sredstvima od prije dvije godine.

Hrvatska je od početka željela mirno rješenje, spo-razum, poštivanje prava svih, ali i svog prava na suverenu, samostalnu državu, državu u kojoj će biti poštivana sva ljudska, manjinska i etnička pra-va. Međutim, nije se uspjelo dogovoriti. Agresor je započeo rat. Žrtve su strašne. Prognanici su jedna od najvećih žrtava ovoga rata.

Ali prije nego što počnem govoriti o prognaničkoj kalvariji, ne smije se zaboraviti 6.500 identificira-no poginulih, 14.000 nasilno odvedenih i nesta-lih osoba, za koje sigurno znamo da su brojni od njih ubijeni, poginuli. Imamo podatke, koje smo prikazali cijelom svijetu, da postoji 11 masovnih grobnica samo u istočnom sektoru. Neke od tih su i potvrđene komisijama Ujedinjenih naroda. Pre-ma tome, kada govorimo o žrtvama, onda su oni

PRVA KONFERENCIJA ZAJEDNICE PROGNANIKA HRVATSKE

najveće žrtve i traženje nestalih i nasilno odvede-nih mora biti naša trajna briga. Mi trebamo ovdje spomenuti i 24.000 ranjenih osoba, od kojih naj-manje 12 do 16.000 možemo očekivati invalida Domovinskog rata.

Brojne su civilne žrtve rata, djeca žrtve rata. Na ovim prostorima su se dogodila i prva silovanja, protjerivanja, a najveći broj žrtava rata je upravo među prognanicima. Prvi prognanici su se javi-li već u petom mjesecu 1991. godine iz okolice Knina. Kada sam stupio na dužnost potpredsjed-nika hrvatske Vlade imali smo 9.000 prognanika. Taj broj je rastao kako je rasla agresija na Hrvat-sku. Ukupno je tijekom cijelog rata u Hrvatskoj 718.000 ljudi napustilo svoja ognjišta, hrvatskog i nesprskog pučanstva. Naravno, ne nikad u istom trenutku. Najveći zabilježen broj u jednom tre-nutku bio je oko 400.000 prognanika i 230.000 izbjeglica. Broj izbjeglica srpskog pučanstva toč-no ne znamo, pa se služimo podatcima Visokog komesarijata za izbjeglice. Povijesno niti jedna zemlja nije imala u postotku pučanstva veći broj izbjeglica i prognanika.

Izaslanici, predstavnici vjerskih zajednica i saborski zastupnici na I. konferenciji ZPH u Osijeku 19. 3. 1993.

Na sve to skupa iz Vojvodine i sa Kosova je došlo još preko 31.000 Hrvata, koji su protjerani, koji su izbjegli, što povećava prognaničku kalvariju. Osim toga, Hrvatska je primila u ovom trenutku oko 360.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, a kroz Hrvatsku u treće zemlje je prešlo preko 550.000 izbjeglica. Naravno da su naše obaveze različite. Obaveze prema izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine su dio međunarodnog humanitarnog prava, međunarodnih konvencija i, naravno, mo-

Prof. dr. sc. MATE GRANIĆ

Govor tadašnjeg pot-predsjednika Vlade Republike Hrvatske dr. sc. Mate Granića, na I. konferenciji Za-jednice prognanika Hrvatske, održane 19. ožujka 1993. u Osijeku

56

gućnosti Republike Hrvatske, nacionalne sigurno-sti, a mi smo učinili više, daleko više nego što smo mogli i daleko više nego gotovo bilo koja zemlja u Europi.

Ja sam kazao da je prognanička kalvarija u prvoj fazi rata bila jedan od najvećih problema Republi-ke Hrvatske u pogledu traženja smještaja za ljude. U četiri navrata je u Zagreb došlo preko 10.000 prognanika, a 6 puta preko 5.000. Osijek i Vin-kovci bi mogli puno toga ispričati što se je doga-đalo.

Kasnije je trebalo organizirati međunarodnu hu-manitarnu pomoć, trebalo je organizirati zdrav-stvenu zaštitu, psihološku zaštitu, trebalo je postići

da ne dođe do socijalne i gospodarske destabili-zacije Hrvatske. Ne zaboravite da rat zaustavlja brojne procese. Rat zaustavlja sasvim sigurno investiranja. Rat zaustavlja turističku sezonu. Rat

Radno predsjedništvo I. konferencije ZPH -Marija Alikavazović i dr. Miroslav Holoker

zaustavlja stvaranje novca, kvalitetno zapošljava-nje. Naravno, čekali smo i u to vrijeme da se uklju-či međunarodna zajednica, da se rat zaustavi. Mi smo pregovarali s tzv. Jugoslavenskom armijom o odlasku iz Hrvatske i potpisali sporazum o odla-sku. Mi smo pregovarali s Ujedinjenim narodima kako zaustaviti rat, kako zaustaviti razaranja, kako zaustaviti nove žrtve i kako vratiti prognanike.

Dogovor o Vanceovu planu je bio dogovor kada je postojala Jugoslavija, kada Hrvatska nije bila priznata država. Taj sporazum je u tom trenutku imao mnoge kvalitetne stvari, ali i brojne nedo-rečenosti koje se nije moglo u tom trenutku po-stići. Vanceov plan je uspio u I. fazi odlaska teške artiljerije i poznato je da su brojni agresori samo “presvukli dres” i da je kvaliteta razoružanja bila izrazito različita prema pojedinim sektorima. Me-

I. konferenciji ZPH nazočili su i časnici civilne policije UNPROFOR-a

đutim, ono u čemu nije uspio Vanceov plan i u čemu nije uspio UNPROFOR i ne samo Vanceov plan, nego i naknadno rezolucije Vijeća sigurno-sti, to je bila kontrola granica, to je bilo razoru-žanje svih i regularnih formacija, posebno srpske specijalne policije i, naravno, niti jedan Hrvat nije vraćen, a gotovo je 5.000 Hrvata i nesprskog pu-čanstva protjerano u tom trenutku u tijeku man-data UNPROFOR-a i preko 600 je ubijeno. Narav-no, mandat UNPROFOR-a, znači, nije bio dovoljan, poglavito zato što nije imao niti ovlasti, dodatne ovlasti primjene sile. On je bio u okviru Poglavlja VI. Povelje Ujedinjenih naroda.

U ovom trenutku se vode brojni pregovori, vode se pregovori u Ženevi, vode se pregovori u New

Odjel civilnih poslova UN-a na I. konferenciji ZPH predstavl-jala je BLONDINA F. NEGGA

57

Yorku, Strassbourgu, Bruxellesu, vode se prego-vori o ugovoru s Europskom zajednicom koji bi omogućio 250 milijuna dolara pomoći Republici Hrvatskoj. Vode se pregovori o ulasku u Vijeće Eu-rope, vode se pregovori u New Yorku o završetku rata u Bosni i Hercegovini.

Ne zaboravite, puna turistička sezona na cijelom području nije moguća bez zaustavljanja toga rata, a niti potpuno smirenje situacije u Republici Hr-vatskoj. Vode se pregovori o produženju manda-ta UNPROFOR-a kao preduvjet za osnaženje svih dosadašnjih rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinje-nih naroda, poglavito što se tiče kontrole granica, razoružanja, povratka prognanika, uspostavljanja komunikacija, organiziranja slobodnih izbora i da se preciziraju datumi, a to je ključno što je nedo-stajalo.

Druga ključna stvar je da se dodatno naoruža UNPROFOR, ako nije moguće u okviru Poglavlja VII., onda u okviru Poglavlja VI., ali dodatno na-oruža da može provesti sve ove rezolucije Vijeća sigurnosti. Bez tih preduvjeta Hrvatska neće pri-stati na produženje mandata UNPROFOR-a iako mi želimo produženje, mi želimo mirno rješenje i sve ćemo učiniti da dođe do mirnog rješenja i to je stav Republike Hrvatske. Nama ne trebaju nove žrtve, mi smo i te kako skupo platili jednu ludu ideju, ideju “Velike Srbije” i želimo da međunarod-na zajednica upotrijebi svu svoju snagu za mirni povratak prognanika, ali ne samo povratak, nego i uspostavljanje svih prava, ljudskih prava, među-narodnog humanitarnog prava, kvalitete života, a stav hrvatske Vlade je da se dodatnim poticajnim mjerama mora ogranizirati povratak.

Nije sve isto; živjeti u području istočne Slavonije ili živjeti na bilo kojem drugom mjestu Hrvatske koje nije pretrpjelo ratna razaranja. Nije svejedno živjeti u Kninu i živjeti u Istri, ali s druge strane mi trebamo do povratka učiniti sve da oživi gospo-darstvo. Mi smo sada predložili Socijalni program, ali Socijalni program je interventni program, pro-gram pomoći onima koji su najviše ugroženi, ali nema nikakvog napretka bez oživljavanja gospo-darstva, poduzetništva, produktivnog zapošljava-nja. To je isto tako vrlo bitno u ovom trenutku da znamo i da racionalno postupamo.

Znači, za povratak, osim sigurnosnih mjera, su po-

trebne i značajne poticajne mjere države, i to je nešto o čemu trebamo razgovarati tijekom ovog sastanka. Vaš napor od samog početka je izuzet-no značajan. Vi ste vrlo dobro definirali svoje za-htjeve, oni su vrlo precizni prema Vladi i prema našem predsjedniku i prema međunarodnoj zajed-nici. Oni su realni, oni su objektivni i sasvim si-gurno će pojačati u ovom trenutku pregovaračku poziciju Republike Hrvatske. Ja vam u ime Vlade Republike Hrvatske mogu obećati da ćemo i dalje kontinuirano brinuti o kvaliteti smještaja, dosto-janstvenog smještaja i da ćemo bilo kakve odluke donositi u dogovoru s vama, u dogovoru s vašim povjerenicima, ali ćemo zato moliti i vašu pomoć u provođenju svih odluka. Nas očekuje zajedno da dovršimo planove povratka. Osijek i Vinkovci bi trebali biti simboli gradova kroz koje će teći rijeke povratka. Ali ja u ovom trenutku trebam naglasiti da se zaboravlja da se je 2/3 ljudi vratilo, da ima-mo sjajnih primjera organiziranja povratka, jedan od njih je Dubrovnik, dubrovačko područje i sjaj-nih primjera međunarodne pomoći, pomoći me-đunarodne zajednice i dobre organizacije lokalne vlasti i Vlade Republike Hrvatske. Mi smo tijekom ovog razdoblja dobili značajnu međunarodnu hu-manitarnu pomoć u hrani, odjeći, lijekovima i dru-gom materijalu, ali nedovoljnu financijsku pomoć.

Ovoga trenutka ukupni troškovi zbrinjavanja izbjeglica i prognanika u Hrvatskoj samo za proš-lu godinu su bili 1.362.000.000 dolara, od čega samo za izbjeglice 660 milijuna dolara, i to su pro-gnanički troškovi, to nisu nikakve gospodarske ci-jene, tu nisu ubačeni nikakvi indirektni troškovi, to i daleko snažnije gospodarske zemlje ne bi mo-gle izdržati. Mi smo opstali, sačuvali smo dosto-janstvo, međutim dug zdravstva je gotovo 70 mi-lijuna dolara u ovom trenutku. Samo za izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, samo za školski sustav u prošloj godini utrošeno je 26 milijuna dolara. Eu-ropska zajednica je donijela odluku za ukupno do sada 22,5 milijuna ekija, 7,5 je do sada isplaćeno, Visoki komesarijat je ukupno dao oko 11 milijuna dolara. Mi očekujemo daleko snažniju financijsku podršku, jer bez te financijske podrške Hrvatska neće moći izdržati ovo prijelazno razdoblje bez ve-ćih socijalnih napetosti.

Dosadašnja humanitarna pomoć je samo za lije-kove, hranu, za odjeću, gotovo 250 tisuća tona i mi se zahvaljujemo svim humanitarnim organiza-

58

cijama Europskog projekta, vrlo kvalitetnog i sada najznačajnijim do Visokog komesarijata, Među-narodnog komiteta Crvenog križa, Međunarodne federacije Crvenog križa, Caritasa, Malteških vite-zova, Njemačkog ureda za humanitarnu pomoć i svih drugih. Vrlo značajni su bili gradovi prijatelji - za Osijek Pforzheim, međutim mi molimo da se ta pomoć nastavi, ali isto tako želimo da se vrlo jasno odredi međunarodna zajednica prema Hrvatskoj u ovom trenutku.

Rezolucija Ujedinjenih naroda je dovela do po-moći zbrinjavanja izbjeglica i pomoći obnove. Mi pozivamo sve europske zemlje, sve prijateljske zemlje i sve zemlje uključujući, naravno, SAD da nam pomognu baš u ovom trenutku. Hrvatska je u ovom trenutku razrušena, glavne komunikacije su prekinute, Hrvatska sada treba pomoć.

Hrvatska je izgledna zemlja. Hrvatska će sigurno

biti poslije vašeg povratka, nakon procesa obno-ve i bogata zemlja. Hrvatska se želi uključiti u sve europske integracije, Hrvatska želi prihvaćati sve europske standarde, Hrvatska želi raditi, Hrvatska želi biti dio Europe, onaj dio kojemu i civilizacijski pripadamo. Mi ćemo učiniti sve da to bude i nitko nas neće na tom putu zaustaviti, samo puno će jeftiniji put biti ako se mirnim rješenjem osigura vaš povratak, obnova i pomoć u ovom trenutku Republici Hrvatskoj.

Ja vam čvrsto obećavam da ćete imati punu po-dršku i Vlade i predsjednika Republike Hrvatske.”

Dr. sc. Mate Granić,potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske

na I. konferenciji ZPH u Osijeku 19. 3. 1993.

Branitelji iz cijele Hrvatske zajedno s prognanicima branili su Dubrovnik od srpsko-crnogorskoga agresora i okupatora. Tvrđava Imperijal na Srđu

ULOGA MEĐUNARODNE ZAJEDNICEU RJEŠAVANJU KRIZE

NA PODRUČJU BIVŠE JUGOSLAVIJE

60

U V O D

Ujedinjeni narodi prvi put su počeli razmatrati stanje u bivšoj Jugoslaviji, 25. rujna 1991. kada je Vijeće sigurnosti u rezoluciji 713 (1991.), izra-zilo zabrinutost borbama u toj zemlji i nametnulo opći i potpuni embargo na uvoz oružja tadašnjoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Nakon referenduma u svibnju 1991., Hrvatska je proglasila neovisnost od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u lipnju 1991. godine. To je dovelo do porasta napetosti u Hrvatskoj. Srpsko stanovništvo, podržano od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA), pobunilo se protivi Hrvat-ske neovisnosti. Uskoro je izbio oružani sukob.

Nakon proglašenja Hrvatske nezavisnosti od So-

cijalističke Federativne Republike Jugoslavije 25. lipnja 1991. godine, srpske snage zauzele su oko 30 % hrvatskog teritorija, uključujući i područje istočne Slavonije koji je poznat i kao Sektor Istok. Nakon glavnih vojnih ofenziva u svibnju i kolovo-zu 1995. Hrvatska oslobađa najveći dio okupira-noga teritorija.

Međutim, Sektor istok i dalje je pod srpskom kon-trolom.

Dana 21. veljače 1992. Vijeće sigurnosti je formi-ralo zaštitne snage Ujedinjenih naroda (UNPRO-FOR) za rješavanje krize u Jugoslaviji u okviru konferencije Europske zajednice o Jugoslaviji. Za-štitne snage UN-a su trebale djelovati na stvaranju uvjeta za mir i sigurnost u regiji. UNPROFOR-ov mandat je naknadno proširen od strane Vijeća si-gurnosti na 1993. i 1994. godinu

Lord David Owen i Cyrus Vance

IZVOR: http://www.un.org/en/peacekeeping/missions/past/unprofor.htm

61

VANCEOV PLANStudeni/prosinac 1991.

Zadaća je Ujedinjenih naroda da svim raseljenim osobama omogući povratak kućama. Nacrt djelo-vanja mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u Jugo-slaviji u skladu je s razgovorima što ih je vodio gosp. Cyrus R. Vance, osobni izaslanik glavnoga tajnika, i Marrack Goulding, glavni podtajnik za posebne političke poslove.

OPĆA NAČELA

1. Operacija mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u Jugoslaviji bila bi privremena mjera sa svrhom stvaranja uvjeta za mir i sigurnost potrebnih za pregovore o općemu rješavanju jugoslavenske kri-ze. Ona ne bi prejudicirala ishod takvih pregovora.

2. Operaciju bi organiziralo Vijeće sigumosti Ujedi-njenih naroda prema preporuci glavnoga tajnika. Prije davanja takve preporuke glavni tajnik morao bi imati nedvojbenu spoznaju da se sve strane u sukobu pridržavaju sporazuma, uključujući i be-zuvjetni prekid vatre, postignutoga u Ženevi dana 23. studenoga 1991. Također bi trebao primiti, po svome osobnome izaslaniku, kategoričke potvrde da su sve sukobljene strane prihvatile nacrt što

Cyrus R. Vance

ga namjerava preporučiti Vijeće sigurnosti, da će pružiti svu potrebnu pomoć i suradnju kako bi omogućile da mirovna operacija ispuni svoj cilj.

3. Vojno i policijsko osoblje potrebno za operaciju osigurale bi, na dobrovoljnoj osnovi i na traženje glavnoga tajnika, vlade država članica Ujedinjenih naroda. Države koje bi sudjelovale u operaciji odo-brilo bi Vijeće sigurnosti po preporuci glavnoga tajnika nakon savjetovanja sa stranama uključe-nim u jugoslavenski sukob.

4. Svi članovi mirovne operacije bili bi pod opera-tivnim zapovjedništvom glavnoga tajnika i ne bi im bilo dopušteno primati operativne zapovijedi nacionalnih vlasti. Oni bi morali biti potpuno ne-pristrani u odnosu prema svim sukobljenim stra-nama. Osoblje koje bude naoružano imat će stalnu zapovijed da se koristi silom što je moguće manje i u normalnim okolnostima samo u samoobrani.

5. U skladu sa svojom uobičajenom praksom, Vi-jeće sigurnosti vjerojatno bi prvo organiziralo še-stomjesečnu operaciju. Ovisno o pristanku Vijeća, operacija bi trajala sve dok se ne postigne spora-zum o rješenju sukoba. Glavni tajnik podnosio bi redovita izvješća Vijeću sigumosti, u normalnim okolnostima svakih šest mjeseci. Ta bi izvješća sadržavala njegove preporuke o produženju man-data operacije.

6. Operaciju bi zajednički financirale države čla-nice Ujedinjenih naroda. Od jugoslavenskih tijela vlasti očekivalo bi se, međutim, da Ujedinjenim narodima osiguraju besplatno što je više mogu-će potrebnih smještajnih kapaciteta i potrepština kao što su hrana i gorivo, nužnih za provedbu ope-racije. Također će se od njih zahtijevati da s Uje-dinjenim narodima sklope sporazum o povlastica-ma, imunitetu i uslugama koje će biti potrebne za operaciju i njezine članove kako bi mogli obnašati svoje funkcije, posebice o slobodi kretanja i komu-nikacijama.

OSNOVNI NACRT

7. Jedinice i policijski promatrači Ujedinjenih naroda bili bi raspoređeni u raznim područjima u Hrvatskoj, koja bi bila označena kao “područja pod zaštitom Ujedinjenih naroda” (dalje u tekstu

62

UNPA-zone, engleski: United Nations Protected Areas). Ta bi područja bila demilitarizirana: sve bi se naoružane snage u njima povukle ili bi bile ras-puštene. Uloga jedinica Ujedinjenih naroda bila bi osigurati da ta područja ostanu demilitarizirana i da sve osobe koje u njima žive budu zaštićene od oružanoga napada. Uloga policijskih promatrača Ujedinjenih naroda bila bi osigurati da snage mje-sne policije obnašaju svoju dužnost ne diskrimina-jući osobe prema nacionalnosti i ne kršeći ljudska prava.

Usporedno s dolaskom snaga Ujedinjenih naroda u UNPA-zone sve snage JNA koje se nalaze na dru-gim područjima Hrvatske povukle bi se izvan te republike. Snage Ujedinjenih naroda također bi, po potrebi, pomagale humanitarnim agencijama Ujedinjenih naroda pri vraćanju svih izbjeglica koje to žele u njihove domove u UNPA-zonama.

Područja pod zaštitomUjedinjenih naroda

8. UNPA-zone bila bi ona područja u Hrvatskoj u kojima su, prema mišljenju glavnoga tajnika, potrebne posebne mjere za osiguranje trajnoga prijekida vatre u prijelaznome razdoblju. To bi bila područja u kojima Srbi čine većinu ili znatnu manjinu stanovništva i gdje je napetost među gru-pama stanovništva uzrokovala oružane sukobe u posljednje vrijeme. Kao što je već rečeno, posebne mjere u tim područjima bile bi privremene i ne bi prejudicirale ishod političkih pregovora za sveo-buhvatno rješavanje jugoslavenske krize.

9. Postojale bi tri UNPA-zone: istočna Slavonija, zapadna Slavonija i Krajina. One bi obuhvaćale sljedeće općine ili dijelove općina:

Istočna Slavonija i Baranja:

Beli Manastir, dijelovi istočno od grada Osijeka, Vukovar, neka sela na krajnjemu istočnome dijelu Vinkovaca (Sektor “E”).

Zapadna Slavonija:

Grubišno Polje, Daruvar, Pakrac, zapadni dijelo-vi Nove Gradiške, istočni dijelovi Novske (Sektor “W”).

Krajina:

Kostajnica, Petrinja, Dvor, Glina, Vrginmost, Voj-nić, Slunj, (Sektor “N”), Titova Korenica, Donji La-pac, Gračac, Obrovac, Benkovac, Knin (Sektor “S”).

Prije slanja mirovnih snaga skupina članova mi-rovnih snaga odredila bi točne granice UNPA-zo-na nakon savjetovanja s lokalnim čelnicima.

DJELOVANJE I ZADAĆE SNAGA UJEDINJENIH NARODA

10. Zadaća zaštite stanovništva u UNPA-zonama bila bi podijeljena između pješačkih jedinica Uje-dinjenih naroda i njezinih civilnih policijskih pro-matrača (police monitors). Pješaštvo bi jamčilo demilitarizaciju UNPA-zona. Policijski promatrači jamčili bi da lokalna policija obnaša svoje dužnosti potpuno poštujući ljudska prava svih stanovnika UNPA-zona, bez diskriminacije na osnovi nacio-nalnosti.

11. Pješačke jedinice bile bi raspoređene na cijelo-me području UNPA-zona. Imale bi lako naoružanje, ali bi se koristile oklopnim vozilima za transport osoblja i helikopterima. Kontrolirale bi prilaze UNPA-zonama tako da uspostave kontrolna mje-sta na svim cestama i glavnim putovima koji vode u njih i na svim važnim čvorištima unutar njih. Na svim tim kontrolnim mjestima one bi zaustavljale i, ako je to potrebno, pregledavale vozila i osobe da ni jedna vojna ili naoružana formacija ne uđe na ta područja te da se ne unosi oružje, streljivo, eksplozivi ili druga vojna oprema. One bi ophod-nju obavljale pješice, vozilima i helikopterima po cijeloj UNPA-zoni. Također bi ispitivale sve prituž-be o kršenju demilitariziranoga statusa UNPA-zo-ne. Svako kršenje razmotrilo bi se sa stranom koja ga je počinila i o tome bi se obavijestilo, ako je potrebno, glavnoga tajnika Vijeća sigurnosti.

Ako se pojave ozbiljne međunacionalne napetosti u UNPA-zonama, snage Ujedinjenih naroda stale bi između dviju strana da spriječe sukobe.

12. I civilni policijski promatrači bili bi raspoređe-ni u svim UNPA-zonama. Bili bi nenaoružani. Ne bi imali izvršnu funkciju u održavanju javnoga reda,

63

ali bi pozorno pratili rad lokalnih policijskih sna-ga. U tu bi svrhu bili smješteni uz sjedišta policije u svakoj regiji i općini i pratili bi lokalnu polici-ju tijekom njihovih ophodnja i obnašanja drugih dužnosti. Istraživali bi sve pritužbe o diskriminaci-ji ili kršenju ljudskih prava i izvještavali bi glavno-ga zapovjednika mirovnih snaga o svakom potvr-đenom slučaju diskriminacije ili kršenja ljudskih prava. Imali bi slobodan i neodgodiv pristup svim prostorijama i građevinama koji pripadaju ili su pod upravom lokalnih policijskih snaga.

13. Snage Ujedinjenih naroda uključivale bi i voj-ne promatrače. Oni bi bili nenaoružani, što je u skladu s uobičajenom praksom Ujedinjenih naro-da. Na početku bi boravili u UNPA-zonama radi provjere demilitarizacije tih zona.

Čim demilitarizacija bude postignuta, vojni bi pro-matrači prešli u dijelove Bosne i Hercegovine koji graniče s Hrvatskom.

Njihova bi zadaća ondje bila ophodnja cijeloga po-dručja, kontakt s lokalnim vlastima i upozorenje zapovjednika snaga Ujedinjenih naroda ako bi sta-nje međunacionalne napetosti prijetilo da ugrozi mir što su ga postigle snage Ujedinjenih naroda u UNPA-zoni. Njihove usluge bile bi na raspolaga-nju u rješavanju poteškoća i ispitivanju tvrdnji o međunacionalnoj napetosti ili napadu jedne naci-onalne skupine na drugu.

Točan razmještaj vojnih promatrača odredila bi prethodnica snaga Ujedinjenh naroda nakon sa-vjetovanja s lokalnim vlastima. Manja skupina voj-nih promatrača nalazila bi se i u Dubrovniku.

14. Vojno i policijsko osoblje snaga Ujedinjenih naroda došlo bi u Jugoslaviju što je prije moguće pošto Vijeće sigurnosti odluči uspostaviti mirovne snage. Ono bi stiglo istodobno u sve tri UNPA-zo-ne.

Mirovne bi snage preuzimale odgovornost za za-štitu tih područja, a taj bi proces tekao usporedno s procesom demilitarizacije. Za to bi bila potrebna čvrsta koordinacija sa zapovjednicima snaga koje se trenutačno nalaze u UNPA-zonama. U dogovoru s njima sastavio bi se raspored dolaska mirovnih snaga i demilitarizacije tih područja.

DEMILITARIZACIJA UNPA-ZONA

15. Na temelju dogovorenih rasporeda UNPA-zo-ne demilitarizirale bi se što prije, i to na sljedeći način:

(a) Sve jedinice i osoblje Jugoslavenske narodne armije (JNA) i hrvatske Narodne garde, jedinice teritorijalne obrane ili osoblje koje nema sjedište u UNPA-zoni povukli bi se iz tih područja.

(b) Sve jedinice teritorijalne obrane i osoblje sa sjedištem u UNPA-zoni bili bi raspušteni i demo-bilizirani. Raspuštanje bi uključivalo i privremeno raspuštanje struktura zapovjedništva tih jedinica. Demobilizacija bi značila da to osoblje više ne bi nosilo uniforme i oružje, iako bi i dalje primalo plaću od lokalnih vlasti.

(c) Oružje jedinica teritorijalne obrane i osoblja sa sjedištem u UNPA-zoni bilo bi izručeno JNA ili hrvatskoj Narodnoj gardi, već prema slučaju, pri-je no što se te jedinice povuku iz UNPA-zone. Al-ternativa je da se ono preda snagama Ujedinjenih naroda na čuvanje tijekom prijelaznoga razdoblja, ako bi te jedinice takvo rješenje smatrale prihvat-ljivim.

(d) Sve paravojne i regularne ili dobrovoljačke je-dinice ili osoblje povukli bi se iz UNPA-zona ili bi, ako im je ondje stalno mjesto boravka, bile raspu-štene i demobilizirane.

16. Svaka bi jedinica, prije no što se povuče ili bude raspuštena, bila obvezna ukloniti sve mine koje je postavila za boravka u UNPA-zoni.

17. Primjenu svih točaka sporazuma o demilitarizaciji nadzirale bi snage Ujedinjenih naroda.

PREMJEŠTANJE JUGOSLAVENSKE NARODNE ARMIJE

18. Snage Ujedinjenih naroda u UNPA-zonama preuzimale bi zadaće zaštite, a usporedno s tim sve jedinice JNA koje se nalaze drugdje u Hrvat-skoj bile bi premještene na područja izvan te re-publike. Raspored premještanja utvrdili bi zajedno šef snaga Ujedinjenih naroda i savezni sekretar za

64

narodnu obranu Socijalističke Federativne Repu-blike Jugoslavije. Sve srpske teritorijalne, paravoj-ne, iregularne i dobrovoljačke jedinice (osim onih koje su raspuštene i demobilizirane u UNPA-zona-ma) također bi se povukle iz Hrvatske. To povla-čenje nadzirali bi vojni promatrači snaga Ujedinje-nih naroda.

LOKALNE POLICIJSKE SNAGE

19. Održavanje javnoga reda u UNPA-zonama bila bi odgovornost jedinica lokalne policije, čiji bi pri-padnici nosili samo bočno oružje. Svu bi lokalnu policiju činilo stanovništvo UNPA-zona u omjeru koji bi bio u skladu s nacionalnom strukturom sta-novništva kakva je bila prije izbijanja sukoba. Lo-kalna bi policija bila odgovorna dosadašnjim op-ćinskim vijećnicima u UNPA-zoni. Sve dosadašnje regionalne policijske strukture ostale bi na svojoj dužnosti poštujući spomenuto načelo nacionalno-ga sastava lokalne policije.

POVRATAK RASELJENIH OSOBAU NJIHOVE DOMOVE

20. U skladu s općeprihvaćenim međunarodnim načelima zadaća je Ujedinjenih naroda omogućiti povratak kućama svim osobama koje su raselje-ne zbog sadašnjih prilika, a žele se vratiti. Vodeću ulogu u tom poslu imaju humanitarne agencije Ujedinjenih naroda. Ako se pošalju mirovne snage

Generalna skupština Vijeća sigurnosti UN-a

UN-a u Jugoslaviju, one bi preuzele svu potrebnu pomoć u tim nastojanjima u UNPA-zonama. Po-licijski promatrači Ujedinjenih naroda imali bi u svezi s tim osobito važnu ulogu.

USTROJ SNAGA UJEDINJENIH NARODA

21. Organizira li se mirovna operacija sa spome-nutim zadaćama, bila bi pod zapovjedništvom šefa misije, koji bi primao upute glavnoga tajnika Uje-dinjenih naroda i redovito ga izvještavao o tijeku operacije. Kao što je već rečeno, glavni bi tajnik redovito podnosio izvješća Vijeću sigurnosti, čije bi direktive slijedio ako bi se pojavile kakve poteš-koće tijekom mandata mirovnih snaga.

Pod zapovjedništvom šefa misije bio bi zapovjed-nik snaga u rangu general majora, koji bi zapovi-jedao vojnim jedinicama, i načelnik policije, koji bi zapovijedao civilnim policijskim promatračima. Sjedište snaga bilo bi u Banjoj Luci, s regionalnim uredima u Beogradu i Zagrebu.

22. Za ispunjenje spomenutih zadaća snage bi tre-bale imati otprilike 10 pješačkih bataljuna, 100 vojnih promatrača i 500 policijskih promatrača, uz posebno civilno i vojno pomoćno osoblje. To bi značilo slanje nešto više od 10.000 osoba.

IZVOR: http://sca.lib.liv.ac.uk/collections/owen/boda/vanc1.pdf

65

PLAN “Z–4”

“Plan Z-4 predviđao je reintegraciju okupiranih područja u sastav Republike Hrvatske s time da bi ta područja osim Slavonije, Baranje i zapad-nog Srijema uživala vrlo visoku autonomiju, a to bi se područje zvalo Srpska Krajina.[3] Iz Plana Z-4 proizlazilo je da bi Srpska Krajina bila gotovo potpuno samostalan entitet u sklopu Republike Hrvatske, ali bez međunarodnog subjektiviteta, odnosno “država u državi”.

Prema Planu Z-4 autonomna Srpska Krajina imala bi zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu i su-dove. Imala bi policiju, ali ne i vojsku. Također bi postojao i Poseban ustavni sud. Krajina bi uživala potpunu autonomiju na područjima gospodarstva, socijalne politike, kulture, oporezivanja, turizma, energetike, zaštite okoliša itd., dok bi u nadležno-sti hrvatske Vlade ostali vanjski poslovi, obrana, državljanstvo, međunarodna trgovina, financije itd. Krajina bi imala svoju posebnu novčanu jedi-nicu, njezini stanovnici imali bi pravo na dvojno državljanstvo (hrvatsko i SRJ), a imala bi i moguć-nost održavanja međunarodnih veza i sklapanja međunarodnih ugovora (osobito sa SRJ i Repu-blikom Srpskom na području obrazovanja, kul-ture i turizma). Stanovnici Krajine sudjelovali bi na izborima za Predsjednika Republike Hrvatske i Hrvatski sabor, u kojemu bi imali svoje predstav-nike, a mogli bi biti ministri, suci i drugi državni dužnosnici.

Glavni tvorac i najdosljedniji zagovornik plana Z-4 bio je američki veleposlanik Peter Galbraith. Pre-ma Davidu Owenu osnova plana Z-4 postavljena je već u Ženevi sredinom 1994. nacrtom prema kome se osiguravao “najveći mogući stupanj auto-nomije Krajini te postupna predaja vlasti od stra-ne Srba hrvatskim vlastima, najprije u zapadnoj Slavoniji, a zatim i u istočnoj Slavoniji nakon upra-ve UN-a za područje UNPA sektora Istok.

O Planu Z-4 nije se ni pregovaralo. Hrvatska je na-čelno prihvatila plan kao polazište za pregovore s krajinskim Srbima, dok istodobno kninsko ruko-vodstvo nije ni željelo primiti plan od 53 stranice i nekoliko aneksa, a srbijanski predsjednik Milo-šević nije čak želio ni primiti četvoricu velepo-slanika.[6] U slučaju Miloševića, primjena načela

plana Z-4 zasigurno bi rezultirala preispitivanjem statusa Kosova (Vojvodine, a možda i Sandžaka), odnosno mogućom restauracijom autonomnih pokrajina i težnji k nezavisnosti (Kosovo), što bi neminovno vodilo detronizaciji srpskoga vođe.

Ključne točke o kojima se i danas glođu velikosrp-ske interpretacije RSK bile su Vanceov plan i Plan Z-4. Velikosrbima u Hrvatskoj, unatoč terorizmu, zločinima i etničkom čišćenju, međunarodna je za-jednica ponudila nekoliko izlaza. Na početku listo-pada 1991. odbili su »specijalni status«. Vanceov plan iz studenoga 1991. također. A to što su odbili čak i Plan Z-4, državu u državi, u zamjenu za odla-zak u »otadžbinu « – to je već onkraj pameti čak i za perfidiju SAD, Velike Britanije, Francuske i Ru-sije (Galbraith, Ahrens, Aide i Keresteđijanc), koje su se poklonile teroristima u Kninu i ponudile im zajednicu Hrvatske i RSK, mješavinu kakve nema nigdje u svijetu.

Plan Z-4 preuzeo je na sebe brisanje etničkog či-šćenja i genocida u okupiranom dijelu Hrvatske, legalizaciju velikosrpskog terorizma kao sredstva za ostvarenje političkih ciljeva, mrvljenje među-narodno priznate države Hrvatske – članice UN-a. Plan je nudio Srbima mogućnost formiranja male velike Srbije u 21. stoljeću. Hrvatska je trebala pri-znati RSK! On je istodobno uzimao od Hrvatske doslovno sve – u konačnici pravo na nacionalnu državu. Istodobno je velikosrbima u BiH međuna-rodna zajednica tada nudila 53 posto etnički oči-šćenog prostora.

Tuđman znao s kim ima posla

Plan Z-4 bio je i ostao suprotan svim civilizacij-skim dostignućima, međunarodnom pravu i već prihvaćenim sporazumima, deklaracijama i rezo-lucijama. Zbog svih tih razloga najvažnija držav-nička odluka dr. Franje Tuđmana, ali i najvažnija odluka koja je osigurala stvaranje samostalne i suverene hrvatske države i dovela do kraja rata i spasila opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, bila je Tuđmanova politika stvaranja moćne hr-vatske vojske i njegova odluka da kombiniranjem pregovora i vojne sile oslobodi Hrvatsku, uspo-stavi njezinu teritorijalnu cjelovitost i pomogne Hrvatima i Muslimanima, da se uspostavi vojna ravnoteža u Bosni i Hercegovini i agresor natjera na kraj rata.

66

Tuđman je znao s kim ima posla na Balkanu, u Europi i u tzv. međunarodnoj zajednici i kako s njima treba igrati ako se žele zaštititi nacionalni interesi hrvatskog naroda. Zato ga danas razapi-nju zajedno s hrvatskim pobjedničkim generalima i hrvatskim braniteljima u cjelini. »Moćna Hrvat-ska vojska«, godine 1995. regionalna sila, danas je u permanentnom preustroju, razapeta između Haaga, PTSP-a i palachovskih samospaljivanja.”

(Dr. Zdravko Tomac, “Predsjednik”, Slovo M, Zagreb, 2004.).

REAKCIJE SRBIJE I PREDSTAVNIKA tzv. “KRAJINE” NA PLAN “Z-4”(preneseno iz njihova tiska)

“Tražiti kažnjavanje Hrvatske za ovu agresiju”

“Stav vlade u vezi prijedloga dogovora o primje-ni rezolucije 802 (1993.) Savjeta bezbjednosti: S obzirom da je naša delegacija pravilno postupi-la izjavom da nije nadležna da potpiše ugovor s ponuđenim sadržajem, Vlada predlaže da Skup-ština... odbaci ovaj predlog ko-predsednika Ven-sa i Ovena. Ovo zato, što se u dodatku Ugovora... zahtjeva da se Republika Srpska Krajina odrekne dijela svoje teritorije, trenutno okupirane od stra-ne Hrvatske vojske... ako bismo pristali na ovaj predlog ko-predsjednika, bio bi to presedan, ko-riščen i prilikom i budućih agresija Republike Hrvatske na RSK... (Vlada) vjeruje da ih treba na-staviti (pregovore, op. a.) ali samo u uslovima ako ko-predsjednici ravnopravno tretiraju obe strane u sukobu, a samim tim pristanu na iznalaženje rje-šenja za bezuslovno povlačenje hrvatske okupa-cione vojske i vraćanje suvereniteta RSK na sada, okupiranoj teritoriji... Vlada će u vezi sa budućim pregovorima, obavezno, tražiti kažnjavanje Hrvat-ske za ovu agresiju, osudu za genocid i nadoknadu ratne štete, takođe će zahtjevati puno učešće na međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji u svim grupama, kao država nastala raspadom SFR Jugoslavije.”

Taj je citat tipičan za pregovaračke pozicije RSK. Vlada RSK 30. ožujka 1995. na izvanrednoj je sjednici definirala svoja polazišta glede “nacr-ta Rezolucije Savjeta bezbjednosti UN kojega je Savjetu bezbjednosti predložila kontakt grupa”. Iz osam točaka izdvajamo: “Žrtva koju je narod

Srpske Krajine podnio za realizaciju dosadašnjeg mandata zaštitnih snaga UN je odlazak vojske i institucija države Jugoslavije... i prepuštanje svoje bezbjednosti u nadležnost UN u okviru zone pod zaštitom UN... ne postoji niti jedan razlog da se okonča dosadašnji mandat zaštitnih snaga... da se dosadašnji mandat produži.”

Započinju pilatovsko pranje ruku

“Prijedlog da operacija UN... bude privremeni aranžman za stvaranje uslova koji će dovesti do sporazumnog rješenja, a koje će biti u skladu sa teritorijalnim integritetom Republike Hrvatske, ukoliko se odnosi na teritoriju Republike Srpske Krajine je apsolutno neprihvatljiv. RSK suvere-na država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive nije u sastavu nikakve države Hrvatske, te neće prihvatiti nikakav aranžman UN koji bi je mimo njene volje doveo u takav položaj.”

O tim stavovima Mikelićeva je vlada izvijestila “Savet bezbednosti”. Od njih ne odustaje ni danas, kad je više-manje “u prognaništvu”. O njima Mile Dakić godine 2002. piše: “

Srbi Krajine su imali svoju, međunarodno nepri-znatu, republiku, pod međunarodnom zaštitom, sa svim obilježjima države...Krajiški političari nisu shvatili vrijeme i tokove svjetske politike. Oni su odbijali svaku raspravu o istorijskom realizmu (pod utjecajem i nalozima Beograda)... nije pro-duktivno, u ime pravde i pravičnosti epski žrtvo-vati svoj narod. To nepobitno potvrđuju svesrp-ske nesreće u 20. vijeku, koje su uzrokovale da je ubijeno dva puta više Srba, nego što ih danas ima među živima (“nebeska Srbija”, op. a.)... Vlasti RH su više puta izvršile grubo etničko čišćenje... te djelomično etničko čišćenje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema 1997. i 1998. (mirna reintegracija – op. a.), što je tipičan oblik grubog kršenja ljudskih prava i sprovođenja genocida. U posljednjem četverogodišnjem ratu, prema poda-cima Veritasa poginulo je 6192 Krajišnika” itd., itd.

Kad je posrijedi velikosrpska politika, uvijek dobro dođe povijesni podsjetnik: “Gde su, dođe li do deo-ba i razlaza, zapadne granice Srbije”, pitao se Vuk Drašković, danas “mirotvorac”, u Glasu crkve br. 4

67

godine 1988. i odmah ponudio odgovor: “One su tamo gde su srpske jame i grobovi.” Godine 1993., tijekom predizborne kampanje, Milošević, Draško-vić i Arkan započinju pilatovsko pranje ruku – “za sva zlodela su optuživali Šešeljeve dobrovoljce, tj. pripadnike Srpskog četničkog pokreta.”

Prihvaćanje Z-4 bio bi uvod u novu agresiju na Hrvatsku

Šešelj im je odgovorio da su “policijske jedinice iz Srbije učestvovale aktivno u ratnim dejstvima i da su one najviše pljačkale... Konvoji šlepera sa ratnim plenom slivali su se preko Dunava, Save i Drine u Srbiju, unovčavali švercerskim kanalima, a krvavi profit sklanjan je u strane banke. Poseb-no su ‘crvene beretke’, specijalne jedinice Službe državne bezbednosti Srbije, zverski pljačkale i oti-male sve što im je bilo na dohvat ruke.” “Krvavim profitom” 2005. plaća se “dragovoljna” predaja u Haagu optuženih Srba. Srbija kupuje vodeću ulo-gu na Balkanu. Od agresora postala je politička “regionalna sila”!

Zašto u RSK nije prihvaćen Z-4?Mile Dakić:

“Do pravovremenog prihvatanja Plana Z-4 nije došlo, ali ne krivicom srpskog naroda Krajine. Marionetskom dijelu čelnog rukovodstva RSK je zabranjeno iz Beograda da raspravlja u Skupštini RSK o Planu. Tko danas treba osigurati velikosr-bima uvjete za novo “pravovremeno prihvatanje Plana Z-4”?!

“Bez obzira na uskladbe s velikosrpskim ciljevima balkanskih politika velikih sila iza Z-4, Haaškog suda i EU, kakve su vladale i početkom velikosrp-ske agresije, Hrvatska ga nikad i ni za koji “strateš-ki cilj” ne smije prihvatiti ni u modificiranom obli-ku. Prihvaćanje Z-4 bio bi uvod u novu agresiju na Hrvatsku, tj. u drugi obrambeni domovinski rat.

Plan Z-4 (skraćeno od Zagreb 4) je naziv mirov-nog sporazuma koji je predložen radi okončanja rata u Hrvatskoj i reintegracije samoproglašene Republike Srpske Krajine u Republiku Hrvatsku. Predlog je pripremila grupa Zagreb 4, poznata kao mini-kontakt grupa, koju su činile SAD, Ru-sija i Evropska Unija (preko Francuske i Nemač-ke). Njihov plan je predat hrvatskim i krajiškim

vlastima u januaru 1995. godine, ali nikada nije primenjen zbog protivljenja hrvatskih i krajiških vlasti, kao i zvog operacije Oluja koja je usledila u avgustu iste godine.

Bitne tačke plana

Plan je predlagao reintegraciju Srpske Krajine u hrvatski državni sastav putem davanja široke au-tonomije većini srpskih teritorija. Takođe, plan je pozivao na povratak hrvatskih izbeglica u opštine koje su držali Srbi. Plan je zahtevao da se produži mandat UNPROFOR-a kako bi omogućio primenu sporazuma, i amandmane na hrvatski ustav, kojima bi se omogućila autonomija. Plan je uključivao sle-deće aspekte autonomije za Srbe:

• potpunu monetarnu nezavisnost, koja bi uključivala fiskalnu politiku i zasebnu monetu;

• Krajina bi bila zona slobodne trgovine bez ca rina, čime bi se ohrabrio ekonomski rast;

• elementi državnosti bi uključivali grb, zastavu, himnu i policiju;

• 11 opština u kojima su Srbi imali većinu pre ma poslednjem jugoslovenskom popisu iz 1981. godine imale bi poseban status i činile bi “Srpsku Krajinu”;

• Istočna Slavonija, Zapadni Srem i Baranja ne bi bili uključeni u autonomnu Krajinu, ali bi imali odvojene procese reintegracije uz prisus tvo međunarodnih mirovnih snaga;

• Ustav i zakoni Republike Hrvatske bi važili na teritoriji Krajine, ali bi prethodno morali biti odobreni od predstavnika Krajine;

• Krajina bi imala izbore za predsednika Krajine;

• Krajina bi bila demilitarizovana a hrvatska vojska bi mogla ući samo na poziv predsed nika Krajine;

• Ni jedan zvaničnik Krajine ne bi bio odgovoran nijednom zvaničniku Hrvatske.”

Izvor:VJESNIK, Podlistak, 16 i 17. travnja 2005.,

68

Zemljovid država koje čine Europski kontinent do 1990 godine. Među europskim državama je i bivša Jugoslavija sastavljena od šest republika i dvije autonomne

pokrajine: Vojvodina i Kosovo

Druga Jugoslavija, koja je postala državom 29. 11. 1943. godine, raspala se na na šest samostalnih Republika i to: - Republika Slovenija, - Republika Hrvatska, - Republika Bosna i Hercegovina, - Republika Srbija, - Republika Crna Gora, - Republika Makedonija koja se spori s Grčkom oko imena, te - Kosovo, koje je bilo u sastavu Republike Srbije i za sada je još neriješenoga statusa.

69

BADINTEROV PLAN SUKCESIJE BIVŠE JUGOSLAVIJE

ROBERT BADINTER, predsjednik Povjerenstva za sukcesiju bivše Jugoslavije 1991.

Badinterovo povjerenstvo osnovano je u povodu Konferencije o bivšoj Jugoslaviji u Hagu 1991. go-dine i njegova arbitraža ima snagu međunarodne presude. To međunarodno arbitražno povjeren-stvo, kolokvijalno nazvano Badinterovo, dobilo je ime po njezinu predsjedatelju, Robertu Badin-teru. Članovi Badinterova povjerenstva bili su svi predsjednici ustavnih sudova država osnivača Eu-ropske unije. Riječ je o uglednim pravnim struč-njacima koji su stvorili sveobuhvatan dokument sastavljen od 10 mišljenja.

Članovi Badinterova povjerenstva:

• Robert Badinter, predsjednik Ustavnoga suda Francuske,• Roman Herzog, predsjednik Saveznoga ustav noga suda Njemačke,• Aldo Corasaniti, predsjednik Ustavnoga suda Italije,• Francisco Tomás y Valiente, predsjednik Ustavnoga suda Španjolske,• Irene Petry, predsjednica Ustavnoga suda Bel gije.

Mišljenje br. 1 10. prosinca 1991.

Predsjednik Arbitražnoga povjerenstva primio je pismo lorda Carringtona, predsjednika Konferen-

cije o Jugoslaviji, 20. studenoga 1991. godine:“Suočili smo se s krupnim pravnim pitanjem. Sr-bija smatra da su republike koje su proglasile ili će proglasiti vlastitu neovisnost i suverenitet na-pustile ili će uskoro napustiti SFRJ, koja će unatoč tome nastaviti postojati. Ostale republike, nasu-prot tome, smatraju da nije riječ o odcjepljenju, nego dezintegraciji i prestanku (postojanja) SFRJ kao rezultatu istodobne namjere određenoga broja republika. One smatraju da šest republika trebaju biti ravnopravne sljednice SFRJ bez prava bilo koje od njih ili skupine (republika) na polaga-nje prava njezina sljednika. Želio bih da Arbitraž-no povjerenstvo razmotri slučaj i utvrdi mišljenje ili preporuku koja se može smatrati korisnom.”

Arbitražno povjerenstvo visoko je cijenilo bilješke i dokumente koje su dostavile republika Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Slovenija, Srbija i kolektivno Predsjedništvo SFRJ.

1. POVJERENSTVO SMATRA:

a. Da odgovor na pitanje treba biti utemeljen na načelima javnoga međunarodnoga prava koje služi za definiranje uvjeta pod kojima se kon stitituira država; da je glede postojanja ili nastanka države priznavanje od drugih država posve deklarativne naravi;

b. Da se država definira kao zajednica koja sadrži teritorij i stanovništvo podređeno organ iziranoj političkoj vlasti; da je takva država su verena;

c. Da su zbog primjene tih kriterija oblik i unu tarnja politička organizacija i ustavne odredbe potpune činjenice, iako je to potrebno razmo triti unutar poretka koji određuje vrstu vlasti nad stanovništvom i teritorijem;

d. Da u slučaju federativnoga tipa države, koja sadrži zajednice koje imaju određeni stu panj autonomije i povrh toga obnašaju vlast u zajedničkim federativnim institucijama, pos tojanje države nameće činjenicu da federalna tijela čine sve dijelove federacije i obnašaju vlast;

e. Da, u skladu s prihvaćenom definicijom u međunarodnome pravu, izjavljivanje “državne

70

sukcesije” znači zamjenu jedne države drugom u preuzimanju odgovornosti za međunarodne odnose u povodu tog teritorija. To se zbiva ako se promijeni teritorij države. Fenomen sukcesi je države reguliran je načelima međunarodnoga prava, na temelju kojega su ustanovljene Bečke konvencije 23. kolovoza 1978. i 8. travnja 1983. U skladu s tim načelima rezultat suk cesije mora biti pravičan: dotične su države slo bodne ustanoviti pravila i uvjete dogovora. Štoviše, neporecive norme općega među- narodnoga prava i, osobito, poštivanje te meljnih ljudskih prava i prava naroda i man jina obvezuju sve strane u sukcesiji.

2. ARBITRAŽNO POVJERENSTVO UTVRĐUJE DA:

a. Iako je SFRJ do sada zadržala svoj međuna rodni subjektivitet, osobito u međunarodnim organizacijama, republike su izjavile želju za neovisnošću:

— Slovenija referendumom u prosincu 1990. go dine, nakon toga Deklaracijom o neovisnosti od 25. lipnja 1991. godine, koja je suspen dirana na tri mjeseca, pa potvrđena 8. listopa da 1991.;

— Hrvatska referendumom održanim u svibnju 1991., nakon toga Deklaracijom o neovisnosti od 25. lipnja 1991., koja je suspendirana na tri mjeseca, pa potvrđena 8. listopada 1991.;

— Makedonija, referendumom održanim u rujnu 1991. za suverenu i neovisnu Makedoniju u okviru asocijacije jugoslavenskih država;

— BiH rezolucijom o suverenosti prihvaćenoj u parlamentu 14. listopada 1991., čiju valjanost osporava srpska zajednica u BiH.

b. Sastav i rad temeljnih tijela federacije, bilo da je to savezno Predsjedništvo, Savezno vijeće, Vijeće republika i pokrajina, SIV, Ustavni sud ili savezna armija, više ne dosežu kriterije su djelovanja i predstavljanja svojstvene federal noj državi;

c. Pribjegavanje sili izazvalo je vojni sukob izme đu različitih dijelova federacije, što je uzroko valo smrt tisuća ljudi i golema razaranja u samo nekoliko mjeseci. Vlasti federacije i re

publika pokazale su se nemoćnima osigurati poštivanje, jednoga za drugim, dogovora o prijekidu vatre zaključenih pod okriljem EZ-a ili OUN-a.

3. U SKLADU S TIME ARBITRAŽNO POVJEREN STVO SMATRA:

— SFRJ je u procesu raspada;

— Na republikama je da riješe probleme državne sukcesije koji mogu proizići iz tog procesa u skladu s načelima i pravilima međunarodnoga prava, a posebnu pozornost treba posvetiti ljudskim pravima i pravima naroda i manjina;

— Na onim je republikama koje to žele da za jednički djeluju stvarajući nove asocijacije koje bi imale demokratske institucije po njiho vu izboru.

Mišljenje br. 2 11. siječnja 1992.

Pravo na samoodređenje

Predsjednik Arbitražnoga povjerenstva 20. stude-noga 1991. godine primio je pismo predsjedatelja Konferencije za mir u Jugoslaviji lorda Carringto-na, koji se obraća Povjerenstvu za mišljenje o slje-dećem pitanju Republike Srbije:

“Ima li srpsko stanovništvo iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao konstitutivan narod Jugoslavije pravo na samoodređenje?”

Povjerenstvo se upoznalo s promemorijama, pri-mjedbama i dokumentima koje su im dostavile republike Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Make-donija, Crna Gora, Slovenija, Srbija, Predsjedništvo SFRJ, “Skupština srpskog naroda iz Bosne i Her-cegovine”.

1. Povjerenstvo smatra da u trenutačnoj fazi ra zvoja međunarodno pravo ne precizira sve po sljedice prava na samoodređenje.

Ipak je utvrđeno da, ma kakve bile okolnosti, pra-vo na samoodređenje ne može dovesti do promje-na granica koje postoje u trenutku neovisnosti (uti possidetis juris), osim ako se zainteresirane drža-ve dogovore suprotno.

71

2. Ako u okviru jedne države postoji jedna ili više konstitutivnih skupina, jedna ili više etničkih, vjerskih, jezičkih zajednica, te skupine imaju, u skladu s međunarodnim pravom, pravo na priznavanje svoga identiteta.

Kako je Povjerenstvo istaknulo u svojemu Mišlje-nju br. 1 od 29. studenoga 1991. godine, koje je objavljeno 7. prosinca 1991., u skladu s normama koje su imperativi općega međunarodnoga prava države su dužne osigurati poštivanje prava manji-na. Taj se zahtjev postavlja svim republikama u svezi s manjinama na njihovu teritoriju. Stoga srp-sko stanovništvo iz Bosne i Hercegovine i Hrvat-ske treba imati sva prava koja su prema važećim međunarodnim konvencijama priznata manjina-ma i nacionalna međunarodna jamstva u skladu s načelima međunarodnoga prava i odredbama Poglavlja II. Nacrta konvencije usvojene 4. stude-noga 1991., koju su prihvatile sve republike.

3. Osim toga, članak 1. oba međunarodna spo razuma o pravima čovjeka iz 1966. godine utvrđuje da je pravo na samoodređenje načelo kojim se štite ljudska prava. Na temelju tog prava svako ljudsko biće može zahtijevati da izrazi svoju pripadnost etničkoj, vjerskoj ili je zičnoj zajednici po svome izboru.

Prema mišljenju Povjerenstva jedna od posljedica toga načela mogla bi biti da — na temelju spora-zuma između republika — pripadnicima srpskoga naroda u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, ako to žele, može biti priznata nacionalnost po njihovu izboru sa svim pravima i svim obvezama koje iz toga proizlaze kada je riječ o svim zainteresiranim državama.

4. U skladu s tim Arbitražno povjerenstvo sma tra: — Da srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovi ni i Hrvatskoj ima sva prava priznata manjina ma i etničkim skupinama međunarodnim pra vom i odredbama Nacrta konvencije Konfe rencije za mir u Jugoslaviji od 4. studenoga 1991. godine, na čiju su se primjenu obvezale republike Bosna i Hercegovina i Hrvatska.

— Da te republike moraju osigurati pripadnici ma tih manjina i tih etničkih skupina sva ljud ska prava i temeljne slobode priznate među

narodnim pravom, uključujući i, ako se pokaže potrebnim, pravo na nacionalno opredjeljenje.

Mišljenje br. 3 11. siječnja 1992.

Unutarnje granice

Predsjednik Arbitražnoga povjerenstva 20. stude-noga 1991. godine primio je pismo kojim se pred-sjedatelj Konferencije za mir u Jugoslaviji obraća Povjerenstvu za mišljenje o pitanju koje je posta-vila Republika Srbija:

“Mogu li se prema međunarodnome javnome pra-vu unutarnje crte razgraničenja između Hrvatske i Srbije s jedne strane i Srbije i Bosne i Hercegovine s druge strane smatrati granicama?”

Povjerenstvo se upoznalo s promemorijama, pri-mjedbama i dokumentima koje su mu uputile re-publike Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedo-nija, Crma Gora, Slovenija, Srbija, Predsjedništvo SFRJ i “Skupština srpskog naroda Bosne i Herce-govine”.

1. Povjerenstvo je u svome Mišljenju br. 1 od 29. studenoga 1991. godine, koje je objav ljeno 7. prosinca, utvrdilo da se Socijalistička Fed erativna Republika Jugoslavija nalazi u proce su raspada. U skladu s tim, uzimajući u obzir činjenicu da su republike Hrvatska i Bosna i Hercegovina, između ostalih, zatražile među narodno priznanje kao neovisne države, Po vjerenstvo je svjesno da se odgovor na pitanje koje je postavljeno mora naći u kontekstu ne jasne i nestabilne situacije i smatra da se mora temeljiti na načelima i pravilima međunarod noga javnoga prava.

2. U skladu s tim Povjerenstvo smatra da će se, čim posljedica procesa u SFRJ bude stvaranje jedne ili više neovisnih država, problemi gra nica, osobito oni u svezi s republikama na koje se odnosi postavljeno pitanje, morati rješavati prema sljedećim kriterijima:

Prvo — vanjske će se granice morati poštivati u svim slučajevima u skladu s načelom na koje se podsjeća u Povelji UN-a, Deklaracija o načelima

72

međunarodnoga prava o odnosu prijateljstva i su-radnje između država, u skladu s Poveljom UN-a, Rezolucija 2625 (XXV) Opće skupštine UN-a, i u skladu sa Završnim aktom iz Helsinkija, kojim se inspirira članak 11. Bečke konvencije od 23. ko-lovoza 1978. godine o sukcesiji država na planu ugovora.

Drugo — crte razgraničenja između Hrvatske i Srbije ili između Srbije i Bosne i Hercegovine ili, eventualno, između drugih susjednih neovisnih država moći će se mijenjati samo slobodnim i me-đusobnim dogovorom.

Treće — ako se ne dogovori suprotno, prijašnje granice poprimaju svojstvo granica koje štiti me-đunarodno pravo. To je zaključak na koji navodi načelo poštivanja teritorijalnoga “status quo” i osobito načelo “uti posidetis juris qui“ — iako pr-vobitno priznato prilikom rješavanja problema de-kolonizacije u Americi i Africi, danas je načelo koje ima opće svojstvo, kako je priopćio Međunarodni sud pravde (pitanje pograničnoga spora Burkina Faso — Republika Mali koje miruje od 22. pro-sinca 1986. godine, zbornik 1986, paragraf 20, stranica 565):

“To načelo, međutim, nema svojstvo posebnoga propisa koji je neodvojiv od sustava utvrđenoga međunarodnim pravom. To je opće načelo koje je logično povezano s pojavom stjecanja neovisnosti u kojoj se manifestira. Njegov je očigledan cilj da se ‘spriječi da bratoubilačke borbe dovedu u opa-snost neovisnost i stabilnost novih država’...”

To je načelo utoliko lakše primijeniti između re-publika što je — na temelju alineje 2. i 4. članka 5. Ustava SFRJ — odlučeno da se konzistentnost teritorija i republičke granice ne mogu mijenjati bez njihova pristanka.

Mišljenje broj 5 11. siječnja 1992.

Uvjeti za priznanje Hrvatske

U pismu od 19. prosinca 1991. godine, upućeno-me predsjedniku Ministarskoga vijeća Europske zajednice, predsjednik Republike Hrvatske zatra-žio je da tu republiku priznaju države članice Eu-

ropske zajednice.

Arbitražno povjerenstvo razmatrilo je taj zahtjev primjenjujući odredbe Deklaracije o Jugoslaviji i Smjernice o priznavanju novih država u istočnoj Europi i Sovjetskome Savezu, koje je Ministarsko vijeće Europske zajednice usvojilo 16. prosinca 1991. godine, i proceduralna pravila koje je Po-vjerenstvo radi toga usvojilo 22. prosinca 1991. godine.

Razmatrajući taj zahtjev, Povjerenstvo je proučilo sljedeće dokumente koje je uputila Republika Hr-vatska:

— Odgovore na upitnik Povjerenstva upućen zainteresiranim republikama 24. prosinca 1991. godine,

— Dokument poslan uz zahtjev za priznavanje od 19. prosinca 1991. godine pod uvjetom “od govori na Deklaraciju o Jugoslaviji i na Dekla raciju o smjernicama za priznavanje novih dr žava u istočnoj Europi i Sovjetskome Savezu”,

— Ustav Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. godine,

— Izvještaj o rezultatima referenduma održano ga 19. svibnja 1991. godine,

— Ustavnu odluku o suverenosti i neovisnosti Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991., po tvrđenu člankom 140. paragrafa 1. njezina Ustava,

— Deklaraciju o uspostavi suverenosti i neovi snosti Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991. godine,

— Ustavni zakon o ljudskim pravima i sloboda ma i pravima nacionalnih i etničkih zajednica, kao i manjina u Republici Hrvatskoj od 4. pro sinca 1991. godine,

— Odluku parlamenta od 28. prosinca 1991. ko jom se podržava zahtjev za priznavanje Repu blike Hrvatske koji je iznio Predsjednik Repu blike Hrvatske,

— Telefaks koji je Predsjednik Republike Hrvat ske poslao 11. siječnja 1992. godine kao od govor na zahtjev za dodatne informacije koji je

73

postavilo Povjerenstvo 10. siječnja 1992. go dine.

Na temelju informacija kojima raspolaže, pošto je saslušan izvjestitelj, Arbitražno povjerenstvo daje sljedeće mišljenje:

1. U odgovorima na upitnik Povjerenstva pred sjednik Republike Hrvatske potvrdno odgova ra na postavljena pitanja u vezi sa:

a) Smjernicama za priznavanje novih država u istočnoj Europi i Sovjetskome savezu, koje je ta republika prihvatila,

b) Potporom naporima u korist mira koji ulažu glavni tajnik i Vijeće sigurnosti UN-a te Mirov na konferencija o Jugoslaviji.

2. Povjerenstvo je 10. siječnja 1992. godine za tražilo od Republike Hrvatske potvrdu da pri hvaća sve odredbe Nacrta konvencije Mirovne konferencije od 4. studenoga 1991. godine, osobito odredbe poglavlja II., članak 2.c (“po seban status”).

Povjerenstvo konstatira da u odgovoru od 11. si-ječnja 1992. godine Predsjednik Republike Hrvat-ske potvrđuje da je sve odredbe sadržane u Nacrtu konvencije Mirovne konferencije o Jugoslaviji Re-publika Hrvatska prihvatila u načelu 5. studenoga 1991. godine i da su one potvrđene Ustavnim za-konom od 4. prosinca 1991. godine.

3. U skladu s tim Arbitražno povjerenstvo smatra da:

— Ustavni zakon od 4. prosinca 1991. godine ne pokriva potpuno sve odredbe Nacrta konven cije od 4. studenoga 1991. godine, osobito one sadržane u poglavlju II., članak 2.c, pod naslovom “posebni status”,

— Stoga vlasti Republike Hrvatske trebaju do puniti Ustavni zakon od 4. prosinca 1991. go dine kako bi zadovoljile spomenute odredbe Nacrta sporazuma,

— Uz tu iznimku Republika Hrvatska ispunjava potrebne uvjete za priznavanje od zemalja čla nica Europske zajednice u skladu s Deklara cijom o Jugoslaviji i Smjernicama za priznava

nje novih država u istočnoj Europi i Sovjetsko me Savezu, koje je Ministarsko vijeće Europ ske zajednice usvojilo 16. prosinca 1991. go dine.

Mišljenje broj 8 4. srpnja 1992.

Okončan raspad SFRJ

Predsjednik Arbitražnoga povjerenstva 18. svib-nja 1992. godine primio je pismo lorda Carringto-na, predsjedatelja Mirovne konferencije o Jugo-slaviji, u kojemu se Povjerenstvo upoznaje s trima pitanjima na koja su dani odgovori objavljeni u odluci koju je toga dana donijelo Arbitražno po-vjerenstvo.

Prema mišljenju ovoga povjerenstva odgovori na pitanja broj 1 i 3 ovise o odgovoru na pitanje broj 2. Samim tim Povjerenstvo će odgovoriti prvim mišljenjem na pitanje broj 2. Pitanja broj 1 i 3 bit će predmet Mišljenja broj 10 i 9.

Pitanje broj 2 formulirano je na sljedeći način:

“U svome Mišljenju broj 1 od 29. studenoga 1991. godine Arbitražno povjerenstvo priopćilo je da smatra kako je SFRJ u procesu raspada. Može li se danas smatrati da je taj proces završen?”

Povjerenstvo je upoznato s napomenama, pri-mjedbama i dokumentima koje su joj dostavile republike Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Make-donija, Crna Gora, Srbija i Slovenija.

Povjerenstvo je utvrdilo, odlukom koja je donese-na toga dana, da je u tom slučaju kompetentno.

1. U svome Mišljenju broj 1 od 29. studenoga 1991. godine Arbitražno je povjerenstvo kon statiralo:

— pitanje postojanja ili nepostojanja neke države treba se razmatrati ovisno o univerzalno priznatim načelima međunarodnoga prava koja određuju konstitutivne elemente države;

— SFRJ je sačuvala svoj međunarodni perso nalitet, ali je želja za neovisnošću izražena re

74

ferendumom u republikama Sloveniji, Hrvat skoj i Makedoniji i odlukom o suverenitetu u Bosni i Hercegovini;

— stajalište i funkcioniranje bitnih tijela federa cije više nisu zadovoljavali zahtjeve participa cije i reprezentativnosti jedne savezne države;

— pribjegavanje sili u odnosima između različi tih elemenata federacije pokazalo je njezinu nemoć;

— SFRJ se angažirala u procesu raspadanja, ali republike su te koje bi trebale, u konkretnome slučaju, iskazati želju za stvaranjem nove aso cijacije s demokratskim institucijama po svo me izboru;

— postojanje ili nestanak jedne države u svakom je slučaju pitanje de facto.

2. Raspad jedne države povlači za sobom okon čanje njezina pravnoga pensonaliteta i dubo ko narušava funkcioniranje međunarodnoga prava. Stoga se tome mora prići s najvećim mogućim oprezom.

Povjerenstvo smatra da je postojanje jedne save-zne države, koja se sastoji od više različitih fede-rativnih cjelina, ozbiljno ugroženo kada se većina tih entiteta, koji obuhvaćaju veći dio teritorija i stanovništva federacije, pretvori u suverene drža-ve, tako da se savezna vlast u njima više ne može primjenjivati. Isto tako, ako priznavanje jedne države od drugih država ima samo deklarativnu vrijednost, ono, kao i članstvo u međunarodnim organizacijama, svjedoči o odluci tih država da na taj način priznat politički entitet priznaju kao re-alnost i povjeravaju mu određena prava i obveze u domeni međunarodnoga prava.

3. Arbitražno povjerenstvo konstatira da je na kon njezina Mišljenja broj 1:

— referendum predložen u njezinu Mišljenju broj 4 održan u Bosni i Hercegovini 29. velja če i 1. ožujka 1992. i da se stanovništvo u velikoj većini izjasnilo za neovisnost te repu blike;

— Srbija i Crna Gora, kao ravnopravne republike, osnovale su novu državu pod imenom Savezna Republika Jugoslavija (SRJ), usvojivši novi

ustav 27. travnja 1992. godine;

— većina novih država, stvorenih od nekadašnjih jugoslavenskih republika, pristupila je uzaja mnome priznavanju neovisnosti i samim su tim potvrdile da je okončana svaka savezna državna vlast na teritoriju novoosnovanih dr žava;

— zajednička savezna tijela, u okviru kojih su zastupljene sve jugoslavenske republike, više ne postoje i od tada ni jedno tijelo te vrste više ne funkcionira;

— bivši nacionalni teritorij i stanovništvo federa cije SFRJ pripada ubuduće potpuno pod suve renu vlast novih država;

— Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju pri znale su sve države članice Europske zajedni ce, kao i brojne druge države, a primljene su i u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992. godine;

— Rezolucije 752 i 757 (1992) Vijeća sigurno sti Ujedinjenih naroda više puta spominju “bivšu SFRJ”;

— štoviše, Rezolucija 757 (1992) konstatira da afirmacija SRJ (Srbija i Crna Gora), po kojoj ona automatski osigurava kontinuitet neka dašnje SFRJ, nije općeprihvaćena;

— Deklaracija koju je 27. lipnja 1992. godine u Lisabonu usvojio Europsko vijeće odnosi se izričito na “bivšu Jugoslaviju”.

4. Zbog svega toga Arbitražno povjerenstvo smatra:— da je proces raspadanja SFRJ, spomenut u Upozorenju broj 1 od 29. studenoga 1991. go dine, došao do kraja, pa treba konstatirati da SFRJ više ne postoji.

Mišljenje broj 9 4. srpnja 1992.

Pitanje sukcesije SFRJ

Predsjednik Arbitražnoga povjerenstva 18. svib-nja 1992. godine primio je pismo lorda Cartin-gtona, predsjedatelja Mirovne konferencije o

75

Jugoslaviji, koji od Povjerenstva traži mišljenje o sljedećem pitanju:

“Ako je odgovar pozitivan (Je li dovršeno raspa-danje SFRJ?), na temelju čega i u skladu s kojim modalitetima treba rješavati probleme naslijeđa različitih država proisteklih iz SFRJ?”

Povjerenstvo je upoznato s napomenama, pri-mjedbama i dokumentima koje su joj dostavile republike Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Make-donija, Crna Gora, Srbija i Slovenija. Povjerenstvo je konstatiralo da je u tom slučaju mjerodavno.

1 Kao što je konstatiralo Arbitražno povjeren stvo u svome Mišljenju broj 8, odgovor na pi tanje koje se razmatra ovisi o odgovoru na pi tanje broj 2 koje je postavio predsjedatelj Kon ferencije.

U svome Mišljenju broj 8 Arbitražno je povjeren-stvo zaključilo da je proces raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) završen i da ta država više ne postoji.

Na teritoriju nekadašnje SFRJ stvorene su nove dr-žave i one su je zamijenile. One su države sljednice nekadašnje SFRJ.

2. Kao što podsjeća Arbitražno povjerenstvo u svome Mišljenju broj 1, fenomen naslijeđa dr žava reguliran je načelima međunarodnoga prava na kojima se zasnivaju Bečke konven cije od 23. kolovoza 1978. i od 8. travnja 1983. godine, koje su sve republike prihvatile kao temelj za rasprave o naslijeđu država u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji.

U svezi s tim pitanjem treba prije svega znati to da usvojeno rješenje mora biti pravičan ishod, a zainteresirane države trebaju odrediti modalitete sporazumom i uz poštivanje normi međunarod-noga prava, a posebno temeljnih ljudskih prava i prava naroda i manjina.

3. U Deklaraciji o nekadašnjoj Jugoslaviji, usvo jenoj 27. srpnja 1992. godine u Lisabonu, Eu ropsko vijeće ističe da “Zajednica i njezine ze mlje članice neće priznati novi federativni entitet koji se sastoji od Srbije i Crne Gore kao državu sljednicu nekadašnje Jugoslavije sve dok mjerodavne međunarodne institucije ne budu donijele odluku. One zahtijevaju sus

pendiranje sudjelovanja jugoslavenske dele gacije u radu KESS-a i drugih međunarodnih tijela i organizacija.” Europsko je vijeće na taj način izrazilo stav da SRJ (Srbija i Crna Gora) nemaju pravo smatrati se jedinim sljednikom SFRJ.

4. Zbog svega toga Arbitražno povjerenstvo smatra:

— da se države sljednice SFRJ trebaju složiti i sporazumom riješiti sva pitanja vezana za na slijeđe;

— da u pregovorima o tom pitanju te države tre baju postići pravedan ishod polazeći od načela na kojima se zasnivaju Bečke konvencije iz 1978. i 1983. i od odgovarajućih pravila obi čajnoga međunarodnoga prava;

— da, između ostaloga, treba potpuno poštovati načelo jednakosti prava i dužnosti u odnosu prema međunarodnome pravu;

— da treba okončati status članstva SFRJ u me đunarodnim organizacijama u skladu s njiho vim statutima i da nijedna od zemalja sljednica ne može za sebe tražiti pravo koje je do tada imala SFRJ kao članica;

— da se imovina SFRJ, koja se nalazi u trećim ze mljama, mora podijeliti među zemljama sljed nicama u odgovarajućim udjelima;— da se, isto tako, ravnopravno moraju podijeliti potraživanja i dugovi SFRJ među zemljama sljednicama;

— da zainteresirane države trebaju riješiti sva sporna pitanja vezana uz naslijeđe SFRJ koja nisu mogla biti riješena sporazumom isključi vo miroljubivim putem u skladu s načelima Povelje Ujedinjenih naroda;

— i da, prije svega, moraju tražiti rješenje ispiti vanjem, posredovanjem, mjerenjem, arbitra žom ili sudskim rješenjima; ali,

— da se, budući da mu nijedno specifično pita nje nije bilo postavljeno, Povjerenstvo ne mora na ovom stupnju izjašnjavati o teškoćama koje bi se mogle pojaviti u svezi s konkretnim pro blemima vezanim za naslijeđe bivše Jugoslavi je.

76

Mišljenje broj 104. srpnja 1992.

SR Jugoslavija nije isključiva sljednica SFR Jugoslavije

Predsjednik Arbitražnoga povjerenstva 18. svib-nja 1992. primio je pismo lorda Carringtona, predsjedatelja Mirovne konferencije o Jugoslaviji, koji od Povjerenstva traži mišljenje o sljedećem pitanju:

“S obzirom na međunarodno pravo, nije li Save-zna Republika Jugoslavija nova država koja traži priznanje zemalja članica Europske zajednice u skladu s Deklaracijom o Jugoslaviji i Deklaraci-jom o smjernicama o priznavanju novih država u istočnoj Europi i Sovjetskome Savezu, koje je Mi-nistarsko vijeće Europske zajednice usvojio 16. prosinca 1991.?”

Povjerenstvo je upoznato s napomenama, primjed-bama i dokumentima koje su dostavile republike Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Srbija i Slovenija. Povjerenstvo je konstatira-lo da je u tom slučaju mjerodavno.

1. Kao što je Arbitražno povjerenstvo istaknulo u svojemu Mišljenju broj 8, odgovor na pitanje koje se razmatra u potpunosti ovisi o odgo voru koji je dan na pitanje broj 2, koje je po stavio predsjedatelj Konferencije.

U svojemu Mišljenju broj 8 Povjerenstvo je zaklju-čilo da je okončan proces raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) i da ni jedan entitet proistekao iz tog raspada ne može polagati pravo na isključivoga sljednika SFRJ.

2. Dana 27. travnja 1992. Crna Gora i Srbija od lučile su konsitituirati novi entitet nazvan “Sa vezna Republika Jugoslavija” i usvojiti ustav.

Artbitražnome povjerenstvu čini se da, u okviru konstituiranih administrativnih granica Crne Gore i Srbije unutar SFRJ, taj novi entitet odgovara kri-terijima države na temelju javnoga međunarodno-ga prava koji su spomenuti u Mišljenju broj 1 od 29. studenoga 1991. Međutim, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda ustvrdilo je u svojoj Rezoluciji

757 (1992) da “tvrdnja SRJ (Srbije i Crne Gore) prema kojoj ona automatski osigurava kontinuitet bivše SFRJ nije općeprihvaćena”. Zapravo je riječ o novoj državi koja ne bi mogla biti sljednica spo-menute, na što ukazuje Arbitražno povjerenstvo u svome Mišljenju broj 9.

3. Iz toga proizlazi da SRJ (Srbija i Grna Gora) sa mim tim ne uživa priznanje koje je, u posve drugačijim okolnostima, imala SFRJ. Stoga u tom slučaju postoje razlozi za priznavanje te države od drugih zemalja.

4. Valja, međutim, konstatirati u svezi s tim da, na što je ukazalo Povjerenstvo u svome Mi šljenju broj 1, iako priznanje nije konstitutivni element države i ima čisto deklarativno zna čenje, ono je, nasuprot tome, diskrecijeski čin koji druge države mogu izvršiti kada se za to opredijele, u obliku za koji se slobodno odluče, uz jedinu obvezu da poštuju imperativne nor me općega međunarodnoga prava, posebno one kojima se zabranjuje pribjegavanje sili u odnosima s drugim državama u kojima se etničkim, vjerskim ili jezičnim manjinama jam če prava.

Među ostalim, Zajednica i njezine zemlje članice u Deklaraciji o Jugoslaviji od 16. prosinca 1991. i u Smjernicama o priznavanju novih država u istočnoj Europi i u Sovjetskome Savezu usvojenim istoga dana nabrojile su uvjete o kojima ovisi pri-znavanje jugoslavenskih republika.

5. Prema tome, Arbitražno povjerenstvo smatra:— SRJ (Srbija i Crna Gora) nova je država koja se ne bi mogla smatrati isključivom sljednicom SFRJ;

— njezino eventualno priznavanje od zemalja članica ovisi o tome prihvaća li ta država uvje te koji su za takav čin predviđeni općim među narodnim pravom, kao i Deklaracijom i Smjer nicama od 16. prosinca 1991. godine.

Najbitnija stajališta

Najbitnija pravna stajališta izložena u mišljenjima Arbitražnoga povjerenstva jesu:

77

Državno područje

• Državno je područje ili državni teritorij uku pnost prostora (jedinstvenoga ili u više među sobno odvojenih dijelova, kao npr. eksklave) koji potpadaju pod suverenitet jedne države. U državno područje ubrajaju se kopno, rijeke, jezera, unutarnje morske vode i teritorijalno more te zračni prostor iznad njih, kao i pod zemlje i podmorje. Teritorijalna država u tom prostoru ima isključivu vlast i na njemu vrijedi njezin pravni poredak (ograničen međunarod nim pravom i eventualnim pravima trećih dr žava).

• pitanje sukcesije država treba rješavati na te melju načela međunarodnoga prava te na te melju pravičnosti, uzimajući u obzir da su sve države kojih se to tiče vezane kogentnim nor mama općega međunarodnoga prava, posebi ce onima o poštovanju temeljnih prava čovje ka, prava naroda i prava nacionalnih manjina (Mišljenje broj 1 i 9);

• SFRJ se raspala i više ne postoji kao država (Mišljenje broj 8);• nijedna država sljednica sama nema pravo na staviti članstvo SFRJ u međunarodnim organi zacijama (Mišljenje broj 9);

• SR Jugoslavija nova je država koja se ne može smatrati sljednicom SFRJ (Mišljenje broj 10);

• granice između bivših federalnih jedinica sma traju se državnim granicama sljednica i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazu mom - načelo uti possidetis (Mišljenje broj 3);

• dan je sukcesije za Hrvatsku i Sloveniju 8. listopada 1991., za Makedoniju 17. studenoga 1991., za BiH 6. ožujka 1992., a za SR Jugosla viju (Srbiju i Crnu Goru) 27. travnja 1992. (Mi šljenje broj 1).

Pitanje sukcesije država

Sukcesija država u međunarodnome pravu prema definiciji iz Bečke konvencije o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora označava zamjenu

jedne države drugom u pogledu odgovornosti za međunarodne odnose nekog područja.[1] Riječ je o problemu preuzimanja prava i obveza države prethodnice na državu sljednicu glede niza pitanja vezanih za to područje, a posljedica su osnivanja ili proširenja vlasti, odnosno uspostave suvereno-sti te države koje je dotad pripadalo drugoj drža-vi. [2]

Sukcesija može biti djelomična (kada prethodnica i sljednica zadržavaju svoj identitet) ili potpuna (nastaje država sljednica, nestaje država prethod-nica ili se prethodnica raspada i nastaju nove dr-žave sljednice).

Države, laički rečeno, “umiru” i “nastaju”. Prema nekim teoretičarima postoje tri načina nastanka države:

1. Prisilom - kada vlast u državi koja je samovolj no prihvaćena počinje činiti moć nad stanov ništvom i teritorijem bez obzira na njihovu privolu, a za to je potreban aparat prisile koji će držati pod kontrolom stanovništvo i terito rij.

2. Društvenim ugovorom - ljudi dobrovoljno pot pisuju društveni ugovor kako više ne bi bili u “prirodnome stanju”, stanju “homo homini lu pus” (po Thomasu Hobbesu) ili stanju gdje postoje prirodna prava, ali često pojedinci krše ta prava (pravo na život, slobodu i pri vatno vlasništvo - John Locke), što opet uzro kuje rat. U tom stanju čovjek ima pravo brani ti svoja prirodna prava, a ugovorom prebacuje to pravo na državu, odnosno vlast koja će onda aparatom prisile osigurati pravni pore dak. Hobbes se zalaže za apsolutnu monarhiju, a Locke za ustavnu monarhiju (kao i Aristo tel). Postoji i Rousseauov društevni ugovor koji se uglavnom temelji na Lockeovu, samo što Rousseau ne priznaje privratno vlasništvo.

3. Klasne prevlasti - država je samo sredstvo vladanja vladajućoj klasi (to je ona klasa koja ima moć nad resursima i sredstvima za proi zvodnju)te ona izražava volju i interese te kla se (a ne volju naroda ili “opću volju” naroda kod Rousseaua). Nositelji su te ideje Karl Marx i Friedrich Engels - zato oni zagovaraju revolu

78

ciju kojom se stvara besklasno društvo, tj. ko munizam. Da bi neka država bila suverena, prema međunarodnome pravu, treba stvarno, faktično imati kontrolu nad svojim teritorijem, odnosno unutar granica, te imati aparat prisile kojim bi održavala postojeći pravni i politički poredak.

Identitet države identificira se državnim područ-jem, stanovništvom i njezin unutarnjim uređenjem (organizacijom). Identitet države mijenja se i gubi, ali samo s pravnoga aspekta, isto kao i sukcesija - samo pravne promjene u državi utječu na njih, ali nikakve političke ili faktične. Svaki put kada se mijenja identitet (ili čak i kod cesije) moraju se odrediti ugovorene obveze, status građana i njiho-va prava. A to je područje sukcesije država.

Za sukcesiju država najbitnije su promjene u dr-žavnome području. Postoji nekoliko slučajeva u kojima dolazi do sukcesije:

• Pripajanje - obostrani akt kojim se država do brovoljno pripaja drugoj državi. Pripajanjem se gubi identitet zemlje prethodnice.

• Aneksija - jednostrani akt kojim neka država na silu pripaja drugu državu, primjer je za to kada je Njemačka 1938. godine anektirala Au striju (Anschluss) ili kada je Rusija 1940. go dine anektirala neovisne baltičke države (Li tvu, Latviju i Estoniju). Postoji tzv. djelomična aneksija, no akt aneksije mora biti međuna rodno priznat, inače nema pravnoga učinka. Tako je Italija za Drugoga svjetskoga rata pri pojila dijelove dalmatinske obale, koje je po slije morala vratiti. Aneksijom se gubi identitet zemlje prethodnice.

• Ujedinjenje - dvije ili više država ujedine se u jednu novu (sljednicu), pri čemu države pret hodnice gube identitet, a sljednica dobica novi identitet. Tako se Pruska 1871. ujedinila s nje mačkim samostalnim kneževinama u Njemač ko Carstvo te je od konfederacije nastala fede racija. 1918. godine tako se i Država SHS uje dinila sa Srbijom i Crnom Gorom.

• Ustup ili cesija - ustupanje dijela teritorija države prethodnice državi sljednici pri čemu se ne mijenja identitet ni jedne od država. Do

cesije dolazi uglavnom zbog ratnih zbivanja, a ustupanje se ostvaruje činom potpisivanja mira, koji je samo dokaz o faktičnome stanju, odnosno okupaciji. Tako je Italija 1948. godi ne mirom u Parizu morala vratiti Jugoslaviji dijelove Dalmacije (Zadar, Rijeku) te Istru (sje verna granica utvrđena tek Sporazumom u Osimu 1975. godine) te otoke (Palagružu, Lo šinj, Lastovo i Cres). Tako je i Otomansko Car stvo 1913. godine vratilo svoje teritorije na Balkanu balkanskim država nakon Prvoga bal kanskoga rata.

• Podjela - državu prethodnicu dijele države sljednice. Tako je Poljska 1797. bila podijelje na od Austrije, Pruske i Rusije. Identitet sljed nice ostaje, dok prethodnice nestaje.

• Secesija ili odvajanje - od jedne države pret hodnice odvajaju se države sljednice, tako ostaje identitet prethodnice, a stvara se iden titet sljednice. Primjer su za to Norveška koja se odvojila od Švedske, Bangladeš od Pakista na ili Singapur od Malezijske Federacije. Sece sija se danas temelji na pravu naroda na samo određenje.

• Raspad ili disolucija - identitet države pret hodnice gubi se i nastaju novi identiteti država sljednica. Države sljednice preuzimaju ugo vorene obveze i prava države prethodnice. Za to su primjer Jugoslavija i SSSR 1991. godine te raspad Austro-Ugarske ili Otomanskoga Carstva nakon Prvoga svjetskoga rata (raspao se na Tursku, Hadžiz (Saudijska Arabija), Je men i države koje su stavljenje pod upravu Lige naroda - Irak, Palestina, Transjordanija, Sirija i Libanon).

• Novonastala neovisna država znači državu sljednicu čije je područje, neposredno prije dana sukcesije država, bilo ovisno područje za čije je međunarodne odnose bila odgovorna država prethodnica.

Razlika između disolucije i secesije vidljiva je samo s političkoga aspekta. Tako su devedesetih Srbija i Crna Gora tvrdile da je došlo do sececije, što nije bilo točno, jer su željele ostati sljednice Jugoslavi-je. Naravno, bila je riječ o raspadu.

79

SUKCESIJA BIVŠE SFRJ

SPORAZUM o sukcesiji bivše SFRJ službeno je stupio na snagu 3. lipnja 2004., čime je okončan mukotrpan proces koji je više od 10 godina op-terećivao odnose između zemalja koje su nekad živjele zajedno u bivšoj državi.

Sporazum o sukcesiji bivše Jugoslavije potpisan je 29. lipnja 2001. u Beču nakon pregovora koji su službeno trajali 10 godina, ali su zapravo osam godina bili na mrtvoj točki zbog opstrukcije pre-govora za trajanja režima Slobodana Miloševića, koji je tvrdio da je SRJ jedina sljednica bivše dr-žave.

Pregovori su nastavljeni nakon Miloševićeva pada, a sporazum je dogovoren i parafiran na ma-ratonskim desetodnevnim pregovorima u svibnju 2001. godine, također u Beču.

Kao model raspodjele poslužio je ključ Međuna-rodnoga monetarnoga fonda (MMF-a), u skladu s kojim su podijeljeni i dugovi bivše Jugoslavije i prema kojemu je SRJ dobila dio od otprilike 36,5 posto ukupne imovine, Hrvatska 28,5 posto, Slo-venija 16,4 posto, BiH 13,2 posto i Makedonija 5,4 posto.

Sklapanjem sporazuma bila je dovršena prva faza, a druga je predviđala ostvarenje dogovorenoga uz istodobno ratificiranje sporazuma u parlamenti-ma zemalja potpisnica.

Iako je ta druga faza trebala biti kraća i jednostav-nija jer su sve zemlje ustanovile zajedničke odbore za podjelu različitih sadržaja obuhvaćenih sukce-sijom, poput diplomatskih i konzularnih predstav-ništava, financija, arhiva ili umjetnina, pojavili su se neočekivani problemi, zbog kojih su između potpisivanja sporazuma i njegova stupanja na sna-gu protekle gotovo pune tri godine.

Najveći je problem nastao kad se ustanovilo da je od deviznoga depozita od 650 milijuna američkih dolara, kojim je krajem 1990. godine raspolagala Narodna banka Jugoslavije, na računu Središnje banke SRJ, odnosno mješovitih banaka koje su fi-gurirale kao nasljednici, ostalo tek oko 50 miliju-na dolara.

Jugoslavenske vlasti tvrdile su da ni same ne znaju kamo je novac nestao i uporno nisu pružale nika-kav vjerodostojni odgovor, zbog čega je Hrvatska, iako je bila među zemljama koje su prednjačile u procesu postizanja sporazuma o sukcesiji, odluči-la ne ratificirati sporazum sve dok se ne otkrije istina oko nestaloga novca.

Bivša hrvatska Vlada toga se obećanja držala do kraja mandata, no Vlada premijera Sanadera u ve-ljači je odlučila po hitnome postupku uputiti Sabo-ru prijedlog ratifikacije sporazuma.

“Mi nekim ugovorom možemo biti zadovoljni ili ne, ali je činjenica da ga je potpisao (bivši) hrvat-ski ministar vanjskih poslova (Tonino Picula)”, objasnio je u veljači odluku o upućivanju prijedlo-ga za ratifikaciju sporazuma premijer Ivo Sanader.

Hrvatska će time doći u posjed određene imovine, a još jedno poglavlje u svezi s bivšom SFRJ odlazi u povijest, rekao je tad Sanader, obećavši u ime Vlade kako će Hrvatska i dalje inzistirati na utvrđi-vanju istine oko nestalih 589 milijuna dolara.

Stupanjem na snagu Sporazuma o sukcesiji bivše SFRJ počinje vrijediti i sedam njegovih aneksa i tri dodatka koji reguliraju raspodjelu pokretne i ne-pokretne imovine nekadašnje zajedničke države.

SPORAZUM O SUKCESIJI BIVŠE SFRJ

Sporazum o pitanjima sukcesije (sporazum) za-ključen je nakon višegodišnjih pregovora i njime je riješeno pitanje nasljedstva imovine bivše SFRJ. Ravnopravne su države sljednice BiH, Savezna Re-publika Jugoslavija, Republika Hrvatska, Republi-ka Makedonija i Republika Slovenija.

Pitanja koja se odnose na nasljedstvo svrstana su i regulirana u ukupno sedam aneksa sporazumu. Riječ je o Pokretnoj i nepokretnoj državnoj imo-vini (Aneks A); Diplomatskoj i konzularnoj imo-vini (Aneks B); Financijskim potraživanjima i du-govanjima (Aneks C); Arhivskoj građi (Aneks D); Mirovinama (Aneks E); Ostalim pravima, koristi-ma i dugovanjima (Aneks F); i Privatnoj imovini i stečenim pravima (Aneks G). Obveza je država da sporazum primjenjuju u dobroj vjeri, u duhu Pove-lje Ujedinjenih naroda i u skladu s međunarodnim

80

pravom.

Posebno je važna obveza država potpisnica da na temelju reciprociteta poduzmu sve potrebne mje-re da odredbe sporazuma primjenjuju njihovi su-dovi, upravna tijela i da ostale države sljednice ili njihovi državljani imaju slobodan pristup sudovi-ma ili upravnim tijelima svake države ugovornice. Glede toga, prema ukazanoj potrebi, obveza je da se usklade domaći zakoni svake potpisnice.

Sporazumom je ustanovljeno Stalno zajedničko povjerenstvo u kojemu su predstavnici svake dr-žave sljednice. Sporazum govori o “višim pred-stavnicima” svake države, kojima mogu pomagati stručnjaci. Temeljni je mandat tog povjerenstva praćenje učinkovite primjene sporazuma. Povje-renstvo je institucionalizirani forum za rasprav-ljanje svih eventualno spornih pitanja. Ono uvijek može dati prikladne preporuke vladama država sljednica. Povjerenstvo je predviđeno kao tijelo za rješavanje sporova. Ipak, ako u primjeni spo-razuma neka pitanja ne mogu biti riješena dijalo-gom među pojedinim zainteresiranim državama, one mogu uputiti predmet neovisnoj osobi koju same izaberu da bi se postigla brza i autoritativna odluka koja će se poštovati i koja može odrediti konkretne rokove za radnje koje treba poduzeti.

Sporazum predviđa poseban način rješavanja spo-rova uz pomoć stručnjaka koji nije državljanin ni jedne potpisnice sporazuma. Tog stručnjaka države određuju sporazumno. Ako se sporazum ne može postići, stručnjaka određuje predsjednik Suda za pomirenje i arbitražu OESS-a. Imenovani stručnjak donosi samo obvezujuće stručno rješe-nje oko tumačenja termina korištenih u sporazu-mu i ne može imati mandat utvrđivati praktičnu primjenu sporazuma ili njegova pojedinoga dijela.

Države sljednice obvezale su se sporazumom (čl. 4.) da će na vrijeme poduzeti prijeko potrebne mjere radi sprječavanja gubitka, oštećenja ili uni-štenja državnoga arhiva, državne imovine i ka-pitala bivše SFRJ. Prilikom ratifikacije države ne smiju biti suzdržane prema pojedinim dijelovima sporazuma (čl. 10.). Depozitar je sporazuma glav-ni tajnik UN-a, kojemu sporazum dostavlja visoki predstavnik, a on osigurava njegovu registraciju u skladu s Poveljom UN-a.

Pokretna i nepokretna državna imovina

Nepokretna državna imovina bivše SFRJ unutar teritorija bivše države pripada onoj novonastaloj državi na čijem se teritoriju nalazila u trenutku kada je ta država proglasila neovisnost. Istovrstan je kriterij i za vidljivu pokretnu imovinu. Iznimka je predviđena za vidljivu pokretnu imovinu neo-bično važnu za kulturnu baštinu jedne od država sljednica, ako potječe s teritorija te države. Ta imo-vina mogu biti umjetnička djela, rukopisi, knjige, znanstvene zbirke i važne zbirke knjiga, arhivska građa i ostali predmeti koji imaju umjetničku, po-vijesnu ili arheološku važnost za određenu državu. Takvu imovinu dotična zainteresirana država tre-ba označiti što prije, ali ne kasnije od dvije godine računajući od dana stupanja sporazuma na snagu. Osim toga, vidljiva pokretna vojna imovina bivše SFRJ bit će predmet posebnih sporazuma među dotičnim državama i na nju se ne primjenjuje kriterij mjesta na kojemu se nalazila u trenutku proglašenja neovisnosti. Ipak, ako je vidljiva po-kretna i nepokretna vojna imovina upotrijebljena u civilne svrhe, pripada državi na čijemu se teri-toriju nalazila u trenutku proglašenja njezine ne-ovisnosti. Kao datum stjecanja prava na pokretnoj i nepokretnoj imovini smatra se dan proglašenja neovisnosti države sljednice.

Postoji i mogućnost da određena država sljednica stavi prigovor zbog uvelike neravnopravne ras-podjele državne imovine bivše SFRJ i iznese ga Zajedničkome povjerenstvu, koje može poduzeti takvu radnju koju u određenim okolnostima sma-tra primjerenom. Tada se traži jednoglasna odluka predstavnika svih država sljednica.

Diplomatska i konzularna imovina

Aneks B u posebnome dodatku sadrži popis ne-pokretne diplomatske i konzularne imovine biv-še SFRJ u svim državama svijeta po zemljopisnim regijama, s procjenom vrijednosti građevina, vr-stom, površinom, pravnim statusom. Prema spo-razumu države sljednice poimence su preuzele nekretnine tako što je BiH pripalo Veleposlanstvo u Londonu, Hrvatskoj Veleposlanstvo u Parizu, Makedoniji Generalni konzulat u Parizu, Sloveniji Veleposlanstvo u Washingtonu, a SRJ Rezidencija u Parizu. Taj je dio definiran kao privremena i dje-lomična raspodjela sa šestomjesečnim rokom za

81

preuzimanje u posjed računajući od dana potpisi-vanja sporazuma.

Sporazum sadrži omjere vrijednosti za raspodjelu imovine svakoj državi sljednici, pri čemu su BiH i Makedonija dobile veći udio nego što bi im pri-pao po kriteriju Međunarodnoga monetarnoga fonda ili nekom drugom poželjnijem kriteriju. Ti su omjeri vrijednosti: za BiH 15 %, za Hrvatsku 23,5 %, za Makedoniju 8 %, za Sloveniju 14 % i SRJ 39,5 %.

Raspodjela nepokretne imovine obavit će se na te-melju posebnoga sporazuma između pet država. Ako se on ne postigne, države sljednice utvrdit će postupke po kojima će bilo koja imovina koju oda-bere samo jedna država pripasti toj državi. Kada su dvije ili više država odabrale istu imovinu, te će se države dogovoriti o tome kojoj će od njih pripasti ta imovina. Razumljivo, uz poštivanje spo-razumom utvrđenih, odnosno spomenutih omjera vrijednosti za svaku državu sljednicu. Pokretna državna imovina koja čini sadržaj diplomatske i konzularne imovine pripast će onoj državi sljedni-ci koja stekne dotičnu diplomatsku ili konzularnu imovinu. Ako je riječ o pokretnoj imovini veoma važnoj za kulturnu baštinu jedne države, ona će pripasti toj državi.

Financijska potraživanja i dugovanja

Financijska potraživanja bivše SFRJ obuhvaćaju sva potraživanja kao što su gotovina, zlato i osta-li plemeniti metali, depozitni računi i vrijednosni papiri. Sporazum sadrži ukupne vrijednosti potra-živanja po vrstama koje su bile poznate u trenutku njegova potpisivanja.

Financijska dugovanja obuhvaćaju dugove bivše SFRJ, dugove za koje jamči bivša SFRJ i financij-ska potraživanja od bivše SFRJ. Glavni dio po-traživanja i dugovanja bivše SFRJ u praksi je već raspodijeljen na temelju sporazuma između drža-va sljednica ili sporazuma između njih i dotičnih međunarodnih financijskih institucija. Raspoloži-va inozemna financijska potraživanja bit će raspo-dijeljena prema sljedećim omjerima: BiH 15,50 %, Hrvatska 23 %, Makedonija 7,50 %, Slovenija 16 % i SRJ 38 %. Prema istom bi se omjeru raspodi-jelila eventualno novopronađena sredstva u roku sljedećih 5 godina. Sporazum jamči monetarnu neovisnost država sljednica, koja uključuje i pra-

vo na novu vlastitu valutu, bez pokretanja ikakvih sporova ili žalbi u svezi s tim.

Arhivska građa

Pod “arhivskom građom bivše SFRJ” u smislu spo-razuma podrazumijevaju se svi dokumenti, bez obzira na datum, vrstu ili mjesto gdje su smješte-ni, koje je sastavila ili primila bivša SFRJ (uključu-jući sve državne strukture počevši od 1. prosinca 1918. godine) u obavljanju svojih funkcija i koji su 30. lipnja 1991. godine pripadali bivšoj SFRJ u skladu sa Saveznim zakonom o reguliranju sa-vezne arhive. Istovrstan je kriterij predviđen za “republičku ili drugu arhivu”. Dokumenti uključu-ju filmove, audio i videokasete i ostale zapise, sve vrste kompjutorskih zapisa, uključujući materijale koji su dio kulturne baštine. Premještena arhiva, u skladu s međunarodnim načelima podrijetla, pripada državi sljednici u kojoj se nalazila prije premiještanja. Arhivu vraća na njezinu pravu lo-kaciju, što je prije moguće, država koja je trenutno kontrolira.

U skladu s načelom funkcionalne relevantnosti dio državne arhive bivše SFRJ nužan za upravlja-nje teritorijem jedne ili više država pripada tim državama, neovisno o tome gdje je arhiva stvarno smještena. Tako su dokumenti vezani za Osimski sporazum iz 1975. prema Sporazumu o sukcesiji odmah stavljeni na raspolaganje Sloveniji i Hrvat-skoj. Ako dvije ili više država polažu pravo na istu građu, dogovorit će se kojoj će pripasti izvornik, a kojoj kopija.

Sporazum jamči slobodan pristup arhivu bivše SFRJ, kao i arhivima bivših republika, datiranih 30. lipnja 1991. godine i prije, predstavnicima svih država sljednica, do potpune realizacije spo-razuma. Trenutačni vlasnik izvorne građe bilo koje arhive koja se treba prebaciti u skladu sa sporazumom može načiniti kopije. Troškovi kopi-ranja predmet su posebnih sporazuma, uz uvjet da troškove prijevoza podmiruje novi primatelj.

Mirovine

Obveznik je isplate mirovina država potpisnica, odnosno bivša republika bivše SFRJ koja je i prije rata financirala isplatu zakonski stečene mirovi-ne određenoj osobi. Drugim riječima, na teritoriju one republike bivše SFRJ na kojemu je građanin

82

umirovljen ta današnja neovisna država ima ob-vezu financirati isplatu mirovine korisnicima. Pot-pisnice sporazuma obvezale su se redovito ispla-ćivati mirovine prema spomenutome kriteriju bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto sta-novanja i domicil korisnika mirovine. Kada je riječ o korisnicima mirovine koji su bili državni ili vojni službenici bivše SFRJ, osnovno je pravilo da je ob-veznik isplate mirovine država potpisnica čiji su oni državljani. Za tu kategoriju korisnika mirovi-ne nije važno jesu li korisnici mirovina istodobno i domicilni u državi čiji su građani, pod uvjetom da su njihove mirovine financirane iz prijašnjega saveznoga proračuna ili drugih saveznih izvora bivše SFRJ. Ako su spomenuti korisnici mirovina eventualno građani (državljani) više novonastalih država, obveznik isplate mirovine bit će ona dr-žava u kojoj je korisnik domicilna osoba. Ako ko-risnik mirovine nije domicilna osoba ni u jednoj od država čiji je građanin (državljanin), mirovinu isplaćuje država na čijem je teritoriju ta osoba imala mjesto boravka 1. lipnja 1991. godine.

Prema odredbama sporazuma (čl. 3. Aneksa E) dr-žave će, ako se pokaže potreba, zaključiti bilateral-ne sporazume za osiguranje plaćanja mirovina dr-žavnim ili vojnim službenicima bivše SFRJ koji se nalaze u drugoj državi od one koja plaća mirovine tim osobama. Takav sporazum može uključiti pi-tanja prebacivanja sredstava nužnih za osiguranje plaćanja tih mirovina, odnosno za plaćanje mirovi-na proporcionalno plaćanju doprinosa. Moguće je i zaključivanje privremenih sporazuma o tim pita-njima. Bilateralani sporazum može riješiti i pitanje uzajamnih žalbi mirovinskih fondova država u od-nosu prema plaćanjima mirovina koja su učinjena u razdoblju prije stupanja na snagu sporazuma.

Ostala prava, koristi i dugovanja

Sva prava i koristi koje su pripadale bivšoj SFRJ, a koje nisu direktno obuhvaćene sporazumom podi-jelit će se između država sljednica prema omjeru za podjelu potraživanja, o čemu je već bilo riječi. To mogu biti patenti, zaštitni znakovi, autorska prava, dugovanja bivšoj SFRJ. Sporazum posebno predviđa da će sve žalbe protiv bivše SFRJ razmo-triti Zajedničko stalno povjerenstvo. Postoji obve-za da države sljednice izvijeste jedna drugu o svim postojećim žalbama protiv bivše SFRJ.

Privatna imovina i stečena prava

Sporazum jamči stečena prava građana i pravnih osoba u svezi s privatnom imovinom. Države su se obvezale da pravo imovine priznaju, zaštite i vrate. Pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi sljednici, a koju su građani imali na dan 31. prosinca 1990. godine, jamči se spora-zumom bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili domicil vlasnika. To se pravo jamči u skladu s uspostavljenim i priznatim stan-dardima i normama međunarodnoga prava. Pravo vlasništva priznato je i svim osobama koje nakon 31. prosinca 1990. godine steknu državljanstvo ili uspostave mjesto boravka ili domicil u drugoj državi koja nije država sljednica bivše SFRJ. To je vrlo važna odredba za osobe koje se nalaze izvan svoje države i bivše SFRJ koje eventualno odluče uzeti drugo državljanstvo. Uzimanjem državljan-stva treće države ni na koji način ne može biti ugroženo njihovo pravo vlasništva na teritoriju bivše SFRJ koje su imali do 31. prosinca 1990. godine. Ako nositelji prava vlasništva iz bilo ko-jih razloga nisu u stanju ostvariti pravo vlasništva, imaju pravo na naknadu štete u skladu s normama građanskoga i međunarodnoga prava (čl. 2. Anek-sa G). Sporazum država sljednica izričito regulira da je nepotreban i nevaljan svaki tobožnji prijenos prava na pokretnu ili nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. prosinca 1990. godine i zaključen pod prisilom. S druge strane sporazum predviđa obve-zu poštivanja ugovora bez diskriminacije zaklju-čenih između građana ili drugih pravnih osoba, uključujući i državna poduzeća, bivše SFRJ nakon 31. prosinca 1990. godine. Države sljednice osi-gurat će ispunjenje obveza po tim sporazumima kada je njihovo ispunjenje bilo spriječeno raspa-dom bivše SFRJ.

Sporazum posebno jamči uživanje stanarskih pra-va građana. Države sljednice obvezale su se da će se svoje, domaće zakonodavstvo glede stanarsko-ga prava (prava stanovanja) jednako primjenjivati na osobe koje su bile državljani bivše SFRJ i koje su imale takvo pravo bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, jezik, vjera, po-litička ili druga mišljenja, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovina, rođenje ili neki drugi status. Može se uo-čiti da ta odredba nije tako jasna i nedvosmislena

83

kao u slučaju privatne imovine. Naime, kod privat-ne se imovine izričito jamči “...priznavanje, zaštita i vraćanje...”, dok se kod stanarskoga prava dosta općenito govori o osobama koje su “... imala takva prava...” u kontekstu nediskriminirajuće primjene internih zakona svake države sljednice glede pra-va stanovanja.

Sporazum građanima i drugim pravnim osobama bivše SFRJ jamči i zaštitu drugih stečenih prava kao što su intelektualna prava, uključujući i pa-tente, zaštitne znakove, geografske oznake podri-jetla, autorska prava i ostala srodna prava (čl. 3. Aneksa G). U svezi sa zaštitom privatne imovine i drugim pravima sporazum jamči pravo pristupa građana i pravnih osoba sudovima, upravnim ti-jelima i agencijama svake države ugovornice. To znači da neće biti traženo predujmljivanje sudskih ili drugih troškova (cautio iudicatum solvi) ako tu-žitelj, odnosno pokretač postupka nije državljanin države pred čijim tijelima traži zaštitu. Istina, ta će se obveza ispunjavati pod uvjetima reciprociteta. Međutim, i bez uvjeta reciprociteta neće se preju-dicirati jamstva nediskriminacije u odnosu prema privatnome vlasništvu i drugim stečenim pravima koja postoje u domaćem zakonodavstvu država

sljednica. I u svezi s pitanjima privatne imovine i drugih stečenih prava ostavljena je mogućnost drugih mjera kao što su zaključivanje bilateralnih sporazuma i izvještavanje sudova i drugih mjero-davnih tijela vlasti.

Važno je istaknuti da, u načelu, ostvarivanje ijed-noga prava građana glede privatne imovine, sta-narskih prava ili drugih stečenih prava nije uvje-tovano zaključivanjem bilateralnih sporazuma između država sljednica.

Na ime povrata stanarskih prava hrvatskim građanima, uglavnom srpske nacionalnosti, hrvatska Vlada dodjeljuje stanove u novosagrađenim stambenim zgradama, Vukovar danas

IZVORI: Odjel za informiranje javnosti UN-awww.hr.wikipedija.org. 20.1.2011.

Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o krizi u bivšoj Jugoslaviji (i drugi dokumenti),

“Međunarodna politika”, Pravni fakultet i Fakultet političkih nauka, Beograd,1994.

Bečka konvencija o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora

Andrassy - Bakotić - Vukas, str. 261.Andrassy - Bakotić - Vukas, Međunarodno pravo 1., Zagreb

1998Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža,

Zagreb, 2006. Duško Vrban, Država i pravo, Golden marketing, Zagreb 2003.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Sukcesija_država [http://www.ejil.org/journal/Vol3/No1/art13.html

Tekst Mišljenja 1-3][http://www.ejil.org/journal/Vol4/No1/art8.html

Tekst Mišljenja 4-10]http://www.un.org/documents/

84

MIROVNA OPERACIJA UJEDINJENIH NARODA

UNPROFOR

Produžetak rata u Republici Hrvatskoj značio bi nove tisuće ranjenih i poginulih, povećanje broja prognanih i izbjeglih te nova razaranja infrastruk-turnih i civilnih građevina. Stoga je Republika Hr-vatska inicirala i svestrano podržavala internacio-nalizaciju jugoslavenske krize, što je proizašlo iz želje i odlučnoga izbora da se razdruživanje od Ju-goslavije i rješenje spornih političkih pitanja obavi mirnim putem, na temelju dogovora.

Temeljni su ciljevi operacije UNPROFOR-a: • zaštita granica,• povratak prognanika i izbjeglica,• povlačenje tzv. Jugoslavenske armije i demili tarizacija četničkih i drugih naoružanih for macija s okupiranih područja.

Ostala pitanja važna za buduću organizaciju ope-racije UNPROFOR-a:

• uspostaviti pravni poredak na područjima pod zaštitom mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPA),

• pitanje granica područja pod zaštitom mi rovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPA-zone)• troškovi mirovne operacije.

Spomenuta pitanja rješavat će se operacionaliza-cijom mirovnoga plana, budućim rezolucijama Vi-jeća sigurnosti, sporazumima glavnoga zapovjed-nika snaga Ujedinjenih naroda i vlasti Republike Hrvatske - u skladu s duhom i planom mirovne operacije i političkim rješenjem u okviru Mirovne konferencije u Bruxellesu.

Glavni je zadatak mirovne operacije Ujedinjenih naroda povratak prognanika i izbjeglica u njihove domove. Za povratak prognanika potrebno je osi-gurati njihovu učinkovitu pravnu i fizičku zaštitu uz pomoć civilne ili vojne sastavnice UNPROFOR-a. Političko rješenje krize tražit će se na Mirovnoj konferenciji u Bruxellesu, dok je zadatak upućiva-nja mirovnih snaga Ujedinjenih naroda uspostava mira, život u sigurnosti te obnavljanje gospodar-stva na privremeno okupiranim područjima u Re-

publici Hrvatskoj.

Stabiliziranjem prilika i djelovanjem mirovnih snaga Ujedinjenih naroda stvorit će se prijeko potrebni minimalni, ali temeljni uvjeti za početak procesa opsežnoga i potpunoga povratka progna-nih i izbjeglih osoba te početak razvitka i obnove.

U tijeku je dolazak jedinica i bataljuna UNPRO-FOR-a. Do sada je došlo oko 8.000 vojnika. Dola-zak ostalih očekuje se do 15. svibnja 1992., a po-licijski bi promatrači trebali stići do kraja svibnja. Proces povlačenja tzv. Jugoslavenske armije, razo-ružanja četničkih i drugih naoružanih formacija i demilitarizacije UNPA-zona trebao bi biti završen do druge polovice lipnja, što je preduvjet stvara-nja sigurnosnih uvjeta za povratak prognanika u UNPA-zone, odakle je i najveći broj osoba nasil-no iseljen (75 % od ukupnoga broja prognanika i izbjeglica).

Tijekom prve faze dolaska snaga UNPROFOR-a bilo je više provokacija, pogotovo na području općine Osijek i Vinkovci. Ciljevi su takvih provo-kacija:

1. destabilizacija hrvatske vlasti,2. stvaranje nepovjerenja u UNPROFOR,3. izazivanje reakcije Hrvatske vojske,4. etničko čišćenje određenog područja radi onemogućavanja povratka prognanika.

UNPROFOR i Europska promatračka misija više su puta upozoreni usmeno i pismeno da je, zbog spomenutoga, to najteže razdoblje te da je potreb-na osobita pozornost. Svjesni smo da UNPROFOR nema vojne mogućnosti spriječiti takve provoka-cije, ali smatramo da se prema onima koji krše te-meljna ljudska prava mora postaviti mnogo ener-gičnije i diplomatski.

Intenzivno će se pratiti rad svih postrojba UNPRO-FOR-a, posebno rad svih zapovjednika. Uspjeh operacije UNPROFOR-a mjerit će se u skladu s ostvarenim sigurnim povratkom prognanika i izbjeglica.

31. ožujka 1995. Vijeće sigurnosti zamjenjuje UNPROFOR UNCRO-om.

Dana 31. ožujka 1995. Vijeće sigurnosti zamjenju-je UNPROFOR trima odvojenim misijama:

85

Visoki povjerenik UN-a za bivšu Jugoslaviju YASUSHI AKASHI u mirovnoj misiji u Hrvatskoj

• Operacija obnove povjerenja u Hrvatskoj (UN CRO);

• UNPROFOR za Bosnu i Hercegovinu;

• Preventivne snage UNPREDEP-a za Bivšu Ju goslavensku Republiku Makedoniju (FYROM).

Te tri misije djeluju pod jednim zapovjedništvom mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPF) sa sje-dištem u Zagrebu.

IZVOR: http://www.un.org/en/peacekeeping/missions/past/unprofor.htm

Philip Corvin (lijevo) i bojnik Gascard u Uredu za vezu UN-a u Osijeku, 1993.

Vojna baza UNPROFOR-a u Hrvatskoj 1993.

Doček zapovjednika vojnih snaga UNPROFOR-a SATISHA NAMBIARA u Osijeku, 1992.

Na slici: General LUCIĆ, IVICA ZEC, ZVONKO VALENTEKOVIĆ, JOS PAEPEN, - , VIKTOR HROMČENKO i SATISH NAMBIAR

86

Snage UNPROFOR-a došle su u Hrvatsku početkom 1992. i rasporedile se u sektorima “Jug”, “Sjever”, “Zapad” i “Istok”

U studenome 1991. godine visoki predstavnik UN-a CYRUS VANCE posjetio je Vukovar i Osijek

Okupirani dijelovi Republike Hrvatske 1991.

Ratom stradala područja u istočnoj Hrvatskoj posjetili su Eu-ropski promatrači i francuski diplomat BERNARD KOUSHNER

CYRUS VANCE osobno se uvjerio u zlodjela jugovojske i oficira JNA ratnoga zločinca VESELINA ŠLJIVANČANINA u Vukovaru

1991.

Sva četiri sektora UNPA-zona zauzimaju 1/3 teritorijaRepublike Hrvatske UNPA-zona sektor “Zapad” s prikazom oslobađajućih akcija

MEĐUNARODNIDOKUMENTI

88

ZAŠTITNI ZNAK UJEDINJENIH NARODA

89

REZOLUCIJE VIJEĆA SIGURNOSTI UN-a O REPUBLICI HRVATSKOJ

REZOLUCIJA 103715. siječnja 1996.

Vijeće sigurnosti

Podsjećajući na svoje prijašnje relevantne rezolu-cije, posebice 1023 od 22. studenoga i 1025 od 30. studenoga 1995. godine;

Ponovno ističući svoju potporu neovisnosti, suve-renitetu i teritorijalnoj cjelovitosti Republike Hr-vatske, napominjući, s tim u svezi, da su područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema sa-stavni dijelovi Republike Hrvatske;

Ističući važnost koju pridaje punome poštivanju ljudskih prava i temeljnih sloboda na tim područ-jima;

Izražavajući svoju potporu Temeljnome sporazu-mu o području istočne Slavonije, Baranje i zapad-noga Srijema potpisanom 12. studenoga 1995. između Vlade Republike Hrvatske i lokalne srpske zajednice (u daljnjem tekstu: Temeljni sporazum);

Nakon što je raspravljalo o Izvješću glavnoga taj-nika od 13. prosinca 1995.;

Ističući važnost koju pridaje međusobnome pri-znanju država sljednica bivše SFRJ unutar njiho-vih međunarodno priznatih granica;

Želeći podržati strane u njihovim naporima za po-stizanje miroga rješenja sporova te time pridonije-ti postizanju mira u cijeloj regiji;

Ističući da su države članice dužne ispuniti sve svoje obveze u svezi s mirovnim operacijama UN-a u bivšoj Jugoslaviji, ocjenjujući da su prilike u Hr-vatskoj i nadalje prijetnja međunarodnome miru i sigurnosti;

Odlučno osigurati slobodu kretanja i sigurnost osoblja mirovnih operacija UN-a u Republici Hr-vatskoj, koje u tim krajevima djeluju u skladu s Poglavljem VII. Povelje UN-a:

1. Odlučuje uspostaviti, na početno 12-mjesečno razdoblje, operaciju očuvanja mira (peace keeping) UN-a za područje na koje se odnosi Temeljni sporazum, s vojnom i civilnom sas tavnicom, pod nazivom Privremena uprava UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES).

2. Traži od glavnoga tajnika da, nakon dogovora sa stranama i Vijećem sigurnosti, imenuje pri jelaznoga upravitelja, kojemu će biti pov jerene ovlasti da zapovijeda civilnom i vojnom sastavnicom UNTAES-a i koji će obnašati dužnosti povjerene Prijelaznoj upravi iz Te meljnoga sporazuma.

3. Odlučuje da se to područje, kako je predviđeno Temeljnim sporazumom, demilitarizira u roku 30 dana od dana kad glavni tajnik izvijesti Vijeće, na temelju procjene prijelaznoga upravitelja, da je vojna sastavnica UNTAES-a raspoređena i spremna ostvariti svoju misiju.

4. Traži od glavnoga tajnika da svakog mjeseca izvješćuje Vijeće o aktivnostima koje UNTAES poduzima kako bi strane ostvarile Temeljni sporazum, a prvo takvo izvješće treba pod nijeti najkasnije tjedan dana nakon datuma do kojega je predviđena demilitarizacija u skladu s člankom 3.

5. Odlučno upozorava strane da se suzdrže od svih jednostranih akcija koje bi mogle ugroziti ostvarenje Temeljnoga sporazuma i potiče ih da nastave graditi međusobno povjerenje.

6. Odlučuje ocijeniti jesu li strane pokazale volju za primjenu Temeljnoga sporazuma ne kasnije od 14 dana nakon datuma do kojega je predviđena demilitarizacija u skladu s člankom 3., uzimajući pritom u obzir djelovanje strana i informacije koje će Vijeću dostaviti glavni ta jnik.

7. Poziva strane da se potpuno pridržavaju ob veza preuzetih Temeljnim sporazumom i surađuju s UNTAES-om.

8. Odlučuje razmotriti mandat UNTAES-a ako u bilo kojem trenutku primi izvješće glavnoga tajnika o tome da su strane uvelike odstupile

90

od obveza preuzetih Temeljnim sporazumom.9. Traži od glavnoga tajnika da najkasnije do 15. prosinca 1996. izvijesti Vijeće sigurnosti UN-a o primjeni Temeljnoga sporazuma te s tim u svezi izražava spremnost da razmotri situaciju i poduzme prikladne mjere.

10. Odlučuje da će vojnom sastavnicom UNTAES- a početno biti obuhvaćeno do 5.000 vojnika sa sljedećim mandatom:

a) Nadzirati i omogućiti demilitarizaciju obaju strana na osnovi Temeljnoga sporazuma i u skladu s rokovima i postupcima koje odredi UNTAES.

b) Nadzirati dragovoljan i siguran povratak iz bjeglica i raseljenih osoba njihovim domovima u suradnji s UNHCR-om i u skladu s načelima Temeljnoga sporazuma.

c) Svojom nazočnošću pridonijeti očuvanju mira i sigurnosti u regiji i

d) Na drugi način pomoći ostvarenje Temeljnoga sporazuma.

11. Odlučuje da će, u skladu s ciljevima i zadaćama spomenutim u člancima 12. - 17. Izvješća glavnoga tajnika od 13. prosinca 1995., civ ilna sastavnica UNTAES-a imati sljedeći man dat:

a) Uspostaviti privremene policijske snage, odrediti njihov sastav i veličinu, razviti pro gram osposobljavanja i nadzirati nje govu primjenu te nadgledati postupak prema počiniteljima kaznenih djela i zatvorski sus tav što je prije moguće u skladu s člankom 16.(a) Izvješća glavnoga tajnika.

b) Obavljati zadaće u svezi s civilnom upravom u skladu s člankom 16.(b) Izvješća glavnoga ta jnika.

c) Obavljati zadaće u svezi s funkcioniranjem javnih službi u skladu s člankom 16.(c) Izvješća glavnoga tajnika.

d) Omogućiti povratak izbjeglica u skladu s člankom 16.(e) Izvješća glavnoga tajnika.

e) Organizirati izbore, pomoći u njihovu os tvarenju i potvrditi rezultate u skladu s člankom 16.(g) Izvješća glavnoga tajnika i člankom 12. Temeljnoga sporazuma.

f) Obavljati i druge zadaće opisane u Izvješću glavnoga tajnika, uključujući pomoć u koordi naciji planova razvoja i gospodarske obnove regije i onih koji su opisani u članku 12. ove rezolucije.

12. Odlučuje da će UNTAES također nadzirati pridržavaju li se strane obveza iz Temeljnoga sporazuma glede poštivanja najviših stand arda ljudskih prava i temeljnih sloboda, stva rati ozračje povjerenja među lokalnim stanov nicima neovisno o njihovu etničkome podri jetlu te nadzirati i omogućiti uklanjanje mina na području regije i održavati javne službe ak tivnima.

13. Poziva Vladu RH da UNTAES i Ured za vezu UN-a u Zagrebu uključi u pojam “mirovne sna ge i operacije UN-a u Hrvatskoj” u skladu sa Sporazumom o statusu snaga zaključenim s UN-om i zatraži od glavnoga tajnika da žurno, a ne kasnije od datuma određenoga u članku 3., potvrdi je li to učinjeno.

14. Odlučuje da države članice, djelujući pojedi načno, u regionalnim organizacijama ili spo razumno, mogu, na zahtjev UNTAES-a i na te melju postupaka propisanih od UN-a, poduzi mati sve potrebne mjere, uključujući i blisku zračnu potporu u obrani UNTAES-a ili, ako je potrebno, pomoći povlačenje UNTAES-a.

15. Traži da UNTAES i Međunarodne provedbene snage (IFOR) uspostavljene Rezolucijom Vije ća sigurnosti 1031 od 15. prosinca 1995. na prikladan način surađuju međusobno, ali i s visokim predstavnikom.

16. Poziva strane potpisnice Temeljnoga sporazu ma da surađuju sa svim agencijama i orga nizacijama koje pomažu u aktivnostima u sve zi s provedbom Temeljnoga sporazuma u skla du s mandatom UNTAES-a.

17. Traži od svih međunarodnih organizacija i agencija koje djeluju u regiji da blisko surađu

91

ju s UNTAES-om.

18 Poziva države i međunarodne financijske in stitucije da pomognu i surađuju u nastojanji ma poticanja razvoja i gospodarske obnove re gije. 19. Ističe vezu između ispunjavanja obveza koje su strane preuzele Temeljnima sporazumom i spremnosti međunarodne zajednice da stavi na raspolaganje financijska sredstva za obno vu i razvoj.

20. Potvrđuje da sve države trebaju čvrsto surađi vati s Međunarodnim sudom za bivšu Jugo slavlju i njegovim tijelima u skladu s odredba ma Rezolucije 827 od 25. svibnja 1993. godi ne i Statutom Međunarodnoga suda te pošti vati zahtjeve za pružanje pomoći ili naloge Sudbenoga vijeća u skladu s člankom 29. Sta tuta.

21. Ističe da će UNTAES, obavljajući svoj mandat, surađivati s Međunarodnim sudom te će osi gurati zaštitu mjesta što ih odredi tužitelj i osoba koje obavljaju istražne radnje za Među narodni sud.

22. Traži od glavnoga tajnika da što prije podne se Vijeću na razmatranje izvješće o mogućno stima zemlje domaćina da sudjeluje u podmiri vanju određenoga dijela troškova operacije.

23. Odlučuje i dalje aktivno pratiti situaciju.

REZOLUCIJA 1043 (1996)

Usvojena na 3626. sastanku Vijeća sigurnosti 31. siječnja 1996.

Vijeće sigurnosti,

Pozivajući se na svoju Rezoluciju 1037 (1996) od 15. siječnja 1996. o osnivanju Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES),

Razmotrivši i uzevši u obzir Izvješće glavnoga tajnika u pismu od 26. siječnja 1996. upućenom predsjedniku Vijeća sigurnosti (S/1996/66),

1. U skladu s odredbama Rezolucije 1037 (1996) odlučuje odobriti razmještaj 100 vojnih promatra-ča kao dio UNTAES-a na 6-mjesečno razdoblje;

2. Odlučuje i dalje pratiti situaciju.


Usvojena na 3712. sastanku Vijeća sigurnosti 15. studenoga 1996.

Vijeće sigurnosti,

Podsjećajući na relevantne rezolucije o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema Republike Hrvatske, a posebno Rezoluciju 1023 (1995) od 22. studenoga 1995., 1025 (1995) od 30. studenoga 1995., 1037 (1996) od 15. siječnja 1996., 1043 (1996) od 31. siječnja 1996. i 1069 (1996) od 30. srpnja 1996.,

Potvrđujući još jednom svoju potporu neovisnosti, suverenitetu i teritorijalnome integritetu Republi-ke Hrvatske, ističući u svezi s tim da je teritorij istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema sa-stavni dio Republike Hrvatske,

Pozdravljajući uspjeh Prijelazne uprave Ujedinje-nih naroda u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadno-me Srijemu (UNTAES) koji je olakšao miran povra-tak područja pod nadzor Republike Hrvatske,

Podsjećajući da su Temeljnim sporazumom o po-dručju istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Sri-jema (S/1995/951), potpisanim 12. studenoga 1995., Vlada Republike Hrvatska i lokalna srpska zajednica (Temeljni sporazum) zatražile od Vijeća sigurnosti uspostavu Prijelazne uprave tijekom prijelaznoga razdoblja,

Prisjećajući se također da je Temeljni sporazum prihvaćen pod uvjetom da se prijelazno 12-mje-sečno razdoblje može produžiti najviše za još jed-no razdoblje istoga trajanja ako to zatraži jedna od strana, potvrđujući da je lokalna srpska zajed-nica zatražila da se prijelazno razdoblje produži za dvanaest mjeseci, kao što je spomenuo glavni tajnik u svome Izvješću od 28. kolovoza 1996. (S/1996/705),

92

Pozdravljajući Izvješće tajnika od 26. listopada 1996. (S/1996/883) te ističući osobito preporu-ke glavnoga tajnika da se mandat UNTAES-a pro-duži za šest mjeseci, do 15. srpnja 1997., kako bi se izbjeglo proširenje ranoga razdoblja pritiska i političkih previranja, Vijeće uzima u obzir da u ovome trenutku postoji potreba za dodatnih šest mjeseci prisutnosti Ujedinjenih naroda,

Utvrđuje da je situacija u Hrvatskoj i dalje prijet-nja međunarodnome miru i sigurnosti,

Odlučna zajamčiti sigurnost i slobodu kretanja osoblju Ujedinjenih naroda u mirovnim operaci-jama u Republici Hrvatskoj, koje ondje djeluje na temelju Poglavlja VII. Povelje Ujedinjenih naroda:

1. Izražava svoju punu potporu UNTAES-u i po ziva Vladu Republike Hrvatske i lokalnu srp sku zajednicu da potpuno surađuju s UNTAES- om i ispune obveze u skladu s Temeljnim spo razumom i relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti;

2 Poziva Vladu Republike Hrvatske i lokalnu srpsku zajednicu da surađuju s UNTAES-a i da učine sve kako bi omogućili održavanje lokal nih izbora u regiji u skladu s Temeljnim spora zumom, za organizaciju kojih je odgovoran UNTAES;

3. Reafirmira važnost pune suradnje strana i is punjavanja obveza iz Temeljoga sporazuma o poštivanju najviših standarda ljudskih prava i temeljnih sloboda, promicanja ozračja po vjerenja među lokalnim stanovništvom bez obzira na njihovo etničko podrijetlo te u tom kontekstu poziva Vladu Republike Hrvatske da poduzme sve kako bi se osiguralo poštiva nje prava nacionalnih manjina;

4. Nadalje, poziva Republiku Hrvatsku i lokalnu srpsku zajednicu da izbjegavaju sve radnje koje bi mogle onemogućiti povratak izbjeglica i raseljenih osoba u njihove domove i potvr đuje pravo svih osoba podrijetlom iz Republi ke Hrvatske da se vrate u svoje domove diljem Republike Hrvatske;

5. Ističe kako Republika Hrvatska i lokalna srp ska zajednica u suradnji s UNTAES-om moraju

omogućiti učinkovito djelovanje prijelaznih policijskih snaga u skladu s njihovim manda tom;

6. Zahtijeva od glavnoga tajnika da Vijeće pot puno informira o zbivanjima i izvijesti ga o stanju u regiji do 15. veljače 1997. i ponovno 1. srpnja 1997.;

7. Odlučuje zadržati prisutnost Ujedinjenih naro da u regiji do kraja prijelaznoga razdoblja u skladu s Temeljnim sporazumom, i to:

(A) Odlučuje o proširenju mandata UNTAES-a do 15. srpnja 1997. i

(B) Zahtijeva da glavni tajnik u najkraćem mogu ćem roku nakon uspješnoga održavanja izbo ra, ali ne kasnije od izvješća 1. srpnja 1997., preporuči Vijeću daljnju prisutnost Ujedinje nih naroda, možda reorganiziranjem UNTA ES-a za idućih šest mjeseci, počevši od 16. srp nja 1997.;



Usvojena na 3800. sastanku Vijeća sigurnosti 14. srpnja 1997.

Vijeće sigurnosti,

Pozivajući se na sve relevantne rezolucije o po-dručju istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema Republike Hrvatske, a posebno Rezolu-ciju 1023 (1995) od 22. studenoga 1995., 1025 (1995) od 30. studenoga 1995., 1037 (1996) od 15. siječnja 1996., 1043 (1996) od 31. siječnja 1996., 1069 (1996) od 30. srpnja 1996. i 1079 (1996) od 15. studenoga 1996.,

Potvrđujući još jednom svoju potporu neovisnosti, suverenitetu i teritorijalnome integritetu Republi-ke Hrvatske, ističući u svezi s tim da je područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema sa-stavni dio Republike Hrvatske,

Izražavajući svoju zahvalnost za velika postignuća Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda u procesu

93

mirne reintegracije područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema (UNTAES) u sastav Republike Hrvatske, iskazuje duboku zahvalnost vojnome i civilnome osoblju UNTAES-a za njihov izvanredan prinos misiji UNTAES-a te prijelazno-me upravitelju gospodinu Jacquesu Paulu Kleinu za njegovo vodstvo i predanost,

Pozivajući se na Temeljni sporazum o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema (S/1995/951), potpisan 12. studenoga 1995. iz-među Vlade Republike Hrvatske i lokalne srpske zajednice (Temeljni sporazum), koji promiče me-đusobno povjerenje i sigurnost svih stanovnika u regiji,

Ističući važnost obveze Vlade Republike Hrvatske da učini sve kako bi omogućila svim izbjeglicama i raseljenim osobama siguran povratak u njihove domove diljem Republike Hrvatske te dodatno ističući važnost dvosmjernoga povratka svih rase-ljenih osoba u Republici Hrvatskoj,

Pozdravljajući Sporazum Zajedničke radne skupine o operativnim postupcima povratka (S/1997/341, Aneks), napominje kako sa zabri-nutošću primjećuje da nisu stvoreni uvjeti nužni za povratak raseljenih osoba iz istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema u bivša zaštićena po-dručja UN-a te povratak nemaloga broja raselje-nih osoba u istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem iz drugih krajeva Hrvatske,

Izražavajući ozbiljnu zabrinutost zbog toga što nisu poboljšana ljudska prava, uključujući pra-va osoba koje pripadaju manjinama u Hrvatskoj, posebno u bivšim zaštićenim područjima UN-a, i žaljenje zbog nedavnih incidentata etnički mo-tiviranoga nasilja u Hrvatskoj Kostajnici i sličnih incidenata,

Ponovivši svoju zabrinutost zbog neuspjeha Vlade Republike Hrvatske da potpuno surađuje s Me-đunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju, u tom kontekstu podsjeća na obvezu država u regiji da predaju sve optužene osobe Sudu,

Ponovivši također svoju zabrinutost zbog neiz-vjesnosti primjene Zakona o općemu oprostu, što onemogućuje izgradnju povjerenja među etničkim zajednicama u Hrvatskoj;

Pozdravljajući Izvješće glavnoga tajnika od 23. lipnja 1997. (S/1997/487) te ističući posebno njegove preporuke za nastavak nazočnosti UN-TAES-a nakon 15. srpnja 1997. uz odgovarajuće restrukturiranje misije,

Podsjećajući kako Temeljni sporazum predviđa da se prijelazno 12-mjesečno razdoblje može produ-žiti najviše za još jedno razdoblje istoga trajanja, ako to zatraži jedna od stranaka, uz napomenu da je lokalna srpska zajednica zatražila takav produ-žetak, na što upućuje glavni tajnik u svome Izvje-šću od 28. kolovoza 1996. (S/1996/705),

Utvrđujući da je situacija u Hrvatskoj i dalje prijet-nja međunarodnome miru i sigurnosti,

Odlučna da se osigura sloboda kretanja i sigurnost osoblja Ujedinjenih naroda u mirovnim operacija-ma u Republici Hrvatskoj, koje u tim krajevima djeluju na temelju Poglavlja VII. Povelje Ujedinje-nih naroda:

1. Izražava svoju punu potporu UNTAES-u te po ziva Vladu Republike Hrvatske i lokalnu srp sku zajednicu da potpuno surađuju s UNTAES- om i drugim međunarodnim tijelima i ispu ne sve obveze iz Temeljnoga sporazuma, svih relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti i pi sma Vlade Republike Hrvatske od 13. siječnja 1997. (S/1997/27, dodatak);

2. Potvrđuje važnost pune suradnje obiju stra naka, posebice Vlade Republike Hrvatske u ispunjavanju svojih obveza iz Temeljnoga spo razuma, važnost poštovanja najviših standar da ljudskih prava i temeljnih sloboda i promi canja ozračja povjerenja među lokalnim sta novništvom bez obzira na njihovo etničko po drijetlo te poziva Vladu Republike Hrvatske da zajamči poštivanje prava osobama svih nacio nalnih i etničkih skupina;

3. Potvrđuje pravo svih izbjeglica i raseljenih osoba podrijetlom iz Republike Hrvatske da se vrate u svoje domove diljem Republike Hrvat ske;

4. Snažno poziva Vladu Republike Hrvatske da odmah ukloni administrativne i pravne za preke za povratak izbjeglica i raseljenih oso

94

ba, posebice one koje su obuhvaćene Zako nom o privremenom preuzimanju i upravlja nju određenom imovinom, kako bi se zajamči la sigurnost i stvorile povoljne socijalne i ekonomske prilike za one koji se vraćaju u svoje domove u Hrvatskoj, uključujući brzu isplatu mirovina, poticanje uspješne primjene Sporazuma o operativnim postupcima povrat ka (S/1997/341), liječničku skrb za sve po vratnike bez obzira na etničko podrijetlo;

5. Podsjeća lokalno srpsko stanovništvo u istoč noj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu na važnost iskazivanja konstruktivnoga stava prema reintegraciji regije i spremnosti na punu suradnju s Vladom Republike Hrvatske u izgradnji stabilne i pozitivne budućnosti re gije;

6. Ponavlja svoje pozive svim državama u regiji, uključujući i Vladu Republike Hrvatske, da potpuno surađuju s Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju;

7. Potiče Vladu Republike Hrvatske da riješi nejasnoće vezane uz primjenu Zakona o opće mu oprostu, da procesi budu okončani pra vedno i objektivno, u skladu s međunarodnim standardima, posebno da zaključi sve istrage zločina obuhvaćene amnestijom i da, s Uje dinjenim narodima i lokalnim Srbima, po duzme neposrednu i sveobuhvatnu istragu svih optužbi protiv pojedinaca zbog ozbiljnih kršenja međunarodnoga humanitarnoga pra va koja nisu obuhvaćena amnestijom kako bi se okončao postupak protiv osoba za koje nema dovoljno dokaza.

8. Odlučuje produljiti mandat UNTAES-a do 15. siječnja 1998., što je predviđeno Rezolucijom 1079 (1996) od 15. studenoga 1996. i Te meljnim sporazumom;

9. Odobrava plan za postupan prijenos izvršne vlasti s prijelaznoga upravitelja na civilnu upravu u regiji u skladu s Izvješćem glavnoga tajnika od 23. lipnja 1997.;

10. Podupire plan restrukturiranja UNTAES-a u skladu s Izvješćem glavnoga tajnika od 23. lip nja 1997., a posebice prijedlog povlačenja voj

ne sastavnice UNTAES-a do 15. listopada 1997.;

11. Ističe da će tempo postupnoga prijenosa izvrš ne vlasti ovisiti o sposobnosti Republike Hr vatske da stekne povjerenje srpskoga stanov ništva i o uspješnome završetku procesa mir ne reintegracije;

12. Ponavlja svoju odluku iz Rezolucije 1037 (1996) da države članice UN-a mogu, djelujući nacionalno, u regionalnim organizacijama ili dogovorno, na zahtjev UNTAES-a i na teme lju postupaka propisanih od Ujedinjenih na roda, poduzeti sve potrebne mjere, uključujući i blisku zračnu potporu u obrani UNTAES-a i, ako je potrebno, pomoći u povlačenju UNTA ES-a;

13. Zahtijeva da UNTAES i višenacionalne stabili zacijske snage koje je odobrilo Vijeće u Rezo luciji 1088 (1996) od 12. prosinca 1996. i da lje surađuju, prema potrebi, međusobno, kao i s visokim predstavnikom;

14. Zahtijeva od glavnoga tajnika da i dalje redo vito informira Vijeće, u svakom slučaju ne ka snije od 6. listopada 1997., o svim aspektima relevantnim za mirnu reintegraciju regije;

15. Ističe važnost demilitarizacije područja te u tom kontekstu ističe važnost postizanja bilate ralnih sporazuma o demilitarizaciji i liberalno me graničnome režimu na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema, uz iz gradnju odgovarajućih mjera povjerenja kao što je sugerirano u Izvješću glavnoga tajnika od 23. lipnja 1997.;

16. Poziva Vladu Republike Hrvatske da, između ostaloga, širom zemlje pokrene javni program nacionalnoga pomirenja, da poduzme sve po trebne korake za službeno osnivanje i regi straciju Zajedničkoga vijeća općina te da ispu ni sve svoje obveze iz raznih ugovora s UNTA ES-om;

17. Pozdravlja odluku o obnovljenome mandatu Organizacije za europsku sigurnost i suradnju u Europi (OESS) od 26. lipnja 1997. (S/1997/522, aneks) kojom se predviđa na

95

stavak i jačanje nazočnosti OESS-a u Republici Hrvatskoj, posebno ističući važnost povratka svih izbjeglica i raseljenih osoba, zaštite nji hovih prava i zaštite osoba koje pripadaju na cionalnim manjinama. Također pozdravlja od luku OESS-a da osposobi osoblje svoje misije počevši od srpnja 1997. za punu primjenu do 15. siječnja 1998. te poziva Vladu Republi ke Hrvatske da čvrsto surađuje s misijom OE SS-a tu svrhu;

18. Ističe tvrdnju tajnika da je nužan preduvjet za uspješan završetak mirne reintegracije regije puna suradnja Vlade Republike Hrvatske, koja lokalnome stanovništvu mora zajamčiti da je proces pomirenja i povratka u regiju održiv i nepovratan;



Usvojena na 3843. sastanku Vijeća sigurnosti 19. prosinca 1997.

Vijeće sigurnosti,

Pozivajući se na sve relevantne rezolucije o terito-riju istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema i Republike Hrvatske (regija),

Potvrđujući svoju potporu neovisnosti, suvereni-tetu i teritorijalnome integritetu Republike Hrvat-ske, ističući u tom smislu da je ta regija sastavni dio Republike Hrvatske;

Pozivajući se na Temeljni sporazum o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema (S/1995/951), potpisan 12. studenoga 1995. od Vlade Republike Hrvatske i lokalne srpske zajed-nice (Temeljni sporazum), koji promiče međusob-no povjerenje, stabilnost i sigurnost svih stanov-nika u regiji;

Potvrđujući Odluku o prestanku mandata Prijela-zne uprave Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoni-ju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES) od 15. si-ječnja 1998., što je predviđeno Rezolucijom 1079 (1996) od 15. studenoga 1996., Temeljnim spora-zumom i Rezolucijom 1120 (1997) od 14. srpnja 1997., izražava duboku zahvalnost prijelaznome

upravitelju za njegove napore u promicanju mira, stabilnosti i demokracije u regiji te civilnome i vojnome osoblju UNTAES-a za njihovu predanost i postignuća u procesu mirne reintegracije spome-nutoga područja u sastav Republike Hrvatske;

Ističući trajnu obvezu Vlade Republike Hrvatske, definiranu Temeljnim sporazumom i međunarod-nim konvencijama, da omogući sigurni povratak svih izbjeglica i raseljenih osoba u njihove domo-ve diljem Republike Hrvatske, uz napomenu da je nužan dvosmjeran povratak svih prognanika u Republici Hrvatskoj;

Pozivajući se na mandat Organizacije za europ-sku sigurnost i suradnju u Europi (OESS) od 26. lipnja 1997. (S/1997/522, aneks) koji predviđa nastavak i jačanje nazočnosti OESS-a u Republici Hrvatskoj, ističe nužnost dvosmjernoga povratka svih izbjeglica i raseljenih osoba, zaštitu njihovih prava i zaštitu osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama;

Pozdravljajući pismo ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske glavnome tajniku od 6. stude-noga 1997. (S/1997/913), kojim se traži nastavak prisutnosti civilne policije UN-a nakon prestanka mandata UNTAES-a;

Pozdravljajući također Izvješće glavnoga tajnika od 4. prosinca 1997. (S/1997/953 i Dodatak 1) i preporuke sadržane u njemu, uključujući i njego-vu preporuku za osnivanje Skupine za podršku i monitoring civilne policije;

Ističući da hrvatske vlasti snose glavnu odgovor-nost za uspješan završetak procesa mirne reinte-gracije regije i istinsko pomirenje ljudi;

1. Izražava svoju punu potporu i potvrđuje da mandat UNTAES-a završava 15. siječnja 1998.;

2. Ponovno ističe trajnu obvezu Vlade Republike Hrvatske, definiranu Temeljnim sporazumom, da poštuje najviše standarde ljudskih prava i temeljnih sloboda, promiče ozračje povjere nja među lokalnim stanovništvom bez obzira na etničko podrijetlo te obveze koje proizlaze iz međunarodnih konvencija i drugih sporazu ma;3. Ističe da Vlada Republike Hrvatske, hrvatska

96

policija i sudske vlasti snose punu odgovor nost za sigurnost i zaštitu građanskih prava svih stanovnika Republike Hrvatske bez obzi ra na etničku pripadnost;

4. Poziva Vladu Republike Hrvatske da odmah i potpuno ispuni sve obveze, uključujući i one dogovorene s UNTAES-om, koje se odnose na regiju;

5. Ističe potrebu da Vlada Republike Hrvatske nastavi gospodarsku revitalizaciju regije; u tom smislu važan je dosadašnji i budući anga žman međunarodne zajednice; 6. Pozdravlja činjenicu i potvrđuje da je Vlada Republike Hrvatske ispunila obvezu usvajanja sveobuhvatnoga programa nacionalnoga po mirenja; u tom pogledu zamjetan je stalan na predak;

7. Potvrđuje pravo svih izbjeglica i raseljenih osoba podrijetlom iz Republike Hrvatske da se vrate u svoje domove diljem Republike Hrvat ske i pozdravlja činjenicu da je postignut na predak u procesu mirnoga dvosmjernoga po vratka prognanika i izbjeglica u regiji te poziva Vladu Republike Hrvatske da ukloni pravne i druge zapreke za dvosmjeran povratak, uklju čujući rješavanje imovinskih pitanja, financi ranje Zajedničkoga vijeća općina i sve rele vantne aktivnosti općina, punu primjenu Za kona o općemu oprostu i druge mjere spome nute u Izvješću glavnoga tajnika;

8. Podsjeća lokalnu srpsku zajednicu na važnost iskazivanja konstruktivnoga stava i aktivnoga sudjelovanja u procesu reintegracije i nacio nalnoga pomirenja;

9. Ističe da postizanje dugoročnih ciljeva za re giju, utvrđenih od Vijeća sigurnosti, ovisi o potpori Vlade Republike Hrvatske trajnoj re integraciji svojih građana srpske nacionalno sti, uz aktivnu ulogu međunarodne zajednice; u tom pogledu pozdravlja ključnu ulogu OESS-a;

10. Ističe ulogu drugih međunarodnih organiza cija i specijaliziranih agencija Ujedinjenih na roda, posebice visokoga povjerenika Ujedinje nih naroda za izbjeglice u Republici Hrvatskoj;11. Ponavlja poziv svim državama u regiji, uklju- čujući i Vladu Republike Hrvatske, da potpuno surađuju s Međunarodnim sudom za bivšu Ju goslaviju i pohvaljuje intenziviranje suradnje Vlade Republike Hrvatske sa Sudom; 12. Poziva Republiku Hrvatsku i Saveznu Repu- bliku Jugoslaviju na daljnju normalizaciju odnosa, osobito u svezi s prekograničnom suradnjom, izgradnjom povjerenja, demilitari zacijom i dvojnim državljanstvom;

13. Odlučuje uspostaviti Skupinu za potporu od 180 civilnih policijskih promatrača na 9-mje sečno razdoblje, počevši od 16. siječnja 1998., kako bi pratili rad hrvatske policije u području uz Dunav, posebice u svezi s povratkom pro gnanika, u skladu s preporukama iz paragrafa 38. i 39. Izvješća glavnoga tajnika i kao odgo vor na zahtjev Vlade Republike Hrvatske;

14. Odlučuje da će potpora Skupini u preuzimanju odgovornosti za ispunjavanje mandata biti osoblje i sredstva UNTAES-a u vlasništvu Uje dinjenih naroda;

15. Zahtijeva od glavnoga tajnika da povremeno i prema potrebi informira i izvještava i o situa ciji, a najkasnije do 15. lipnja 1998;

16. Podsjeća Vladu Republike Hrvatske da je od govorna za sigurnost i slobodu kretanja civil ne policije i drugog međunarodnoga osoblja te zahtijeva da pruži svu potrebnu potporu i pomoć promatračima civilne policije;

17. Potiče vezu između Skupine za potporu i OE SS-a kako bi se olakšalo prenošenje odgovor nosti na te organizacije;

18. Odlučuje i dalje pratiti situaciju.

IZVOR: Odjel za informiranje javnosti UN-awww.hr.wikipedija.org. 20.1.2011.

UVOD U UNTAES

98

MILE MARTIĆ i MILAN BABIĆ, vođe srpske pobune, u hrvatskome gradu Kninu prije početka oslobodilačke akcije

Hrvatske vojske i policije “Oluja” 1995.

5. koloviza 1995. godine započela je vojno-redarstvena akcija “Oluja”

Završena vojno-redarstvena akcija Hrvatske vojske i policije “Oluja”

Operacija “Oluja” - Hrvatska Kostajnica

Zemljopisni prikaz akcije “Oluja”

Pukovnik ČEDO BULAT, komandant 21. korpusa okupatorske vojske (u sredini), pred hrvatskim generalom PETROM STIPETIĆEM (lijevo)

potpisuje kapitulaciju - akcija “Oluja uspješno je završenaPredsjednik RH dr. FRANJO TUĐMAN i ministar obrane GOJKO ŠUŠAK čestitaju hrvatskim borcima na pobjedi

99

ERDUTSKI SPORAZUM

Na Erdutskom smo sporazumu počeli raditi od-mah nakon operacije “Oluja”, kojom je Hrvatska ponovno stekla suverenost na gotovo četvrtini svoga teritorija, ali uz visoku cijenu - napuštenu zemlju, spaljene kuće, ubojstva. Sve u svemu, oko 150.000 izbjeglica napustilo je zemlju koju su nji-hove obitelji nastanjivale stoljećima. Ti su ljudi bili hrvatski državljani, koji su imali svako pravo na ostanak, kao i pravo - na povratak. Bila je to ljud-ska tragedija koja se nije trebala dogoditi.

Nastojali smo tada spriječiti njezino ponavljanje. Naš je cilj bila mirna reintegracija posljednjega okupiranoga dijela teritorija - istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema - u sastav Republike Hrvatske. Međutim, naš je cilj isto tako bio da sta-novnicima koji su tada obitavali na tome području omogućimo da ostanu, dopuštajući ljudima koji su 1991. godine pod zastrašujućim okolnostima na-silno prognani da se vrate u svoje domove. Na prvi su se pogled ti ciljevi činili kontradiktornima. Ali nitko nije rekao da će biti lagano.

3. listopada 1995., nakon jednoga mjeseca puto-vanja između Zagreba i Erduta, postigli smo prvi napredak. Tog su se dana pregovarački timovi, sastavljeni od predstavnika hrvatske Vlade i lokal-nih srpskih vlasti, dogovorili oko temeljnih načela sporazuma. Konačni je sporazum, zapravo, gotovo izravno proistekao iz tih načela.

Naravno, nije sve išlo glatko. Naš sljedeći sastanak - u Američkome veleposlanstvu u Zagrebu - pro-pao je, na primjer, zbog trnovitoga pitanja treba-mo li napustiti zgradu kako bismo otišli na ručak. (To je uistinu bio ozbiljan problem, što su prilično ružne demonstracije ispred Veleposlanstva poslije pokazale.) Konačno smo gotovo postigli zaključak, ali smo otkrili da ni jedna strana ne želi načiniti nekoliko teških, ali nužnih, preostalih koraka.

Tako smo odletjeli u Dayton, gdje su predsjednici Milošević i Tuđman sastavili konačan nacrt spo-razuma. Uz dodatne pregovore i još jedan tjedan dobili smo konačni sporazum - Temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji. Možda neizbježno, čak ni pot-pisivanje nije prošlo bez poteškoća, budući da su srpske vlasti inzistirale na potpisivanju u Erdutu, a hrvatska Vlada u Zagrebu. Obje su ga strane, na kraju, ipak potpisale.

Rezultat je sporazuma da danas to područje prola-zi kroz prijelazno razdoblje, nakon čega će postati dijelom suverenoga hrvatskoga teritorija. Kako bi taj prijelaz, međutim, uspio, prijeko je potrebno da se obje strane pridržavaju sporazuma, ne samo sada, dok na terenu prijelazni upravitelj Ujedinje-nih naroda Jacques Klein i njegovi kolege nadgle-daju njegovu primjenu, nego i u budućnosti, kad Ujedinjeni narodu odu. Područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema, na kraju krajeva, po-

Tvorci Erdutskog sporazuma bili su američki veleposlanik u Hrvatskoj PETER GALBRAITH i bivši predstavnik UN-a na međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji THORLVALD STOLTENBERG

100

dručje je na kojemu je počeo rat u bivšoj Jugo-slaviji, a uz taj sporazum područje i na kojemu je završio. Nekad je to bilo jedno od područja bivše Jugoslavije s najvećim brojem etničkih zajednica, a, ako obje strane budu primjenjivale sporazum u dobroj vjeri, ono to može ponovno postati.

TEMELJNA NAČELA ZA PREGOVORE O RJEŠE-NJU PITANJA ISTOČNE SLAVONIJE, BARANJE I ZAPADNOGA SRIJEMA

1. Za područje će biti uspostavljeno pri jelazno razdoblje.

2. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda us postavit će Prijelaznu upravu koja će tijekom prijelaznoga razdoblja upravljati područjem. Ta će uprava obuhvaćati mehanizam koji će zastupati interese hrvatske Vlade, lokalnih Srba, hrvatskih izbjeglica i raseljenih osoba koje će se vratiti, kao i etničkih manjina.

3. Međunarodne će snage biti smještene u području tijekom prijelaznoga razdoblja kako bi osigurale mir i nadzirale potpunu primjenu sporazuma. Područje će, inače, tijekom pri jelaznoga razdoblja biti demilitarizirano.

4. Prijelazna će uprava omogućiti povratak izb jeglica i raseljenih osoba njihovim domov ima. Isto će tako poduzeti sve što je potreb no za ponovnu uspostavu hrvatskih institucija u području (kao što su telefonske usluge, pošte, banke, komunalije, mirovinski uredi, uredi za putovnice i državljanstvo, itd.).

5. Prijelazna će uprava uspostaviti prijelazne policijske snage u kojima će sudjelovati Hrvati i Srbi. Druge etničke skupine također će sud jelovati u policijskim snagama u područjima u kojima su prisutne.

6. Sve razine Vlade Republike Hrvatske poštivat će međunarodno priznata ljudska prava i te meljne slobode.

7. Svi hrvatski državljani i osobe koje ispunjavaju uvjete za hrvatsko državljanstvo, uključujući sve izbjeglice i raseljene osobe, imaju pravo slobodno se vratiti u svoja mjesta stanovanja i živjeti ondje u sigurnim uvjetima.8. Sve osobe imaju pravo na povrat imovine koja im je oduzeta na nezakonit način ili koju su

bili prisiljeni napustiti, kao i na naknadu za svaku imovinu koja im ne može biti vraćena.

9. Pravo na povratak, povrat imovine, naknadu za imovinu koja ne može biti vraćena i pomoć u obnovi oštećene imovine bit će jednako dostupni svim hrvatskim državljanima i osobama koje ispunjavaju uvjete za hrvatsko državljanstvo bez obzira na etničku pripad nost.

10. Međunarodna će zajednica pružiti jamstva za zaštitu ljudskih prava ustanovljenih rješenjem i uvjete zaštite tih prava. Ta će jamstva obuh vatiti prisutnost međunarodnih promatrača tijekom dogovorenoga razdoblja u području, za vrijeme i nakon prijelaznoga razdoblja. Nji hovo djelovanje neće biti sprječavano.

11. Nakon završetka prijelaznoga razdoblja održat će se izbori za tijela lokalne uprave.

TEMELJNI SPORAZUM O ISTOČNOJ SLA-VONIJI, BARANJI I ZAPADNOME

SRIJEMU

Strane su se složile:

1. Postojat će prijelazno 12-mjesečno razdoblje koje može biti produženo najduže na još jedno razdoblje istoga trajanja ako to zatraži jedna od strana.

2. Od Vijeća sigurnosti UN-a traži se da us postavi Prijelaznu upravu koja će upravljati tim područjem tijekom prijelaznoga razdoblja u interesu svih osoba koje žive ili se vraćaju na to područje.

3. Od Vijeća sigurnosti UN-a traži se da tije kom prijelaznoga razdoblja odobri razmještanje međunarodnih snaga koje bi održavale mir i sigurnost u području i pomagale u ostvarenju sporazuma. Područje će biti demilitarizirano u skladu s planom i postupcima međunarodnih snaga. Demilitarizacija će biti završena ne kas nije od 30 dana nakon razmještanja međunarodnih snaga i policije ili u suglasnosti s Prijelaznom upravom.

4. Prijelazna će uprava osigurati mogućnost pov ratka izbjeglica i prognanika u njihove domove. Sve osobe koje su napustile ili su

101

došle na spomenuto područje, a prije su imale stalno prebivalište u Hrvatskoj, imat će ista prava kao i drugi stanovnici tog područja. Prijelazna će uprava također poduzeti potrebne korake za ponovnu uspostavu i nor malno funkcioniranje svih javnih službi na tom području bez odgode.

5. Prijelazna će uprava pomoći u uspostavi i osposobljavanju privremenih policijskih sna ga, izgradnji profesionalizma u policiji i us postavi povjerenja među etničkim zajednica ma.

6. Na području će na najvišim razinama biti po štivana međunarodno priznata ljudska prava i temeljne slobode.

7. Sve osobe imaju pravo slobodno se vratiti u mjesta svoga prebivališta na području i u nji ma sigurno živjeti. Sve osobe koje su napustile područje ili došle u njega, a prije su imale stal no prebivalište u Hrvatskoj, imaju pravo živje ti na području.

8. Sve će osobe imati pravo na povrat imovine koja im je oduzeta nezakonitim postupcima ili koju su morali napustiti silom te na pravednu naknadu za vlasništvo koje im ne može biti vraćeno.

9. Pravo na povrat imovine, naknadu za imovinu koja ne može biti vraćena te pomoć u obnovi uništene imovine bit će jednako dostupna svim osobama bez obzira na etničku pripad nost.

10. Od zainteresiranih zemalja i organizacija traži se da poduzmu sve što je potrebno kako bi unaprijedili ispunjavanje odredaba sporazu ma. Nakon isteka prijelaznoga razdoblja i u skladu s uspostavljenom praksom, međuna rodna će zajednica obavljati nadzor i izvje štavati o poštivanju ljudskih prava u području na duži rok.

11. Osim toga, od zainteresiranih zemalja i orga nizacija traži se da uspostave povjerenstvo koje će biti ovlašteno za nadzor nad primje nom sporazuma, posebno njegovih odredaba o ljudskim i građanskim pravima, te ovlašte no da istražuje sve tvrdnje o kršenju sporazu ma i daje prikladne preporuke.

12. Ne kasnije od 30 dana prije isteka prijela znoga razdoblja Prijelazna će uprava orga nizirati izbore za tijela lokalne vlasti, uključu jući općine, distrikte i županije, te pomoći da srpska zajednica imenuje zajedničko Vijeće općina. Od međunarodnih organizacija i in stitucija (npr. OESS i UN) i zainteresiranih dr žava traži se da nadziru izbore.

13. Vlada Republike Hrvatske potpuno će surađi vati s Prijelaznom upravom i međunarodnim snagama. Tijekom prijelaznoga razdoblja hr vatska će Vlada odobriti prisutnost međuna rodnih promatrača duž međunarodnih grani ca područja kako bi se olakšala sloboda kreta nja osobama preko postojećih graničnih prije laza.

14. Ovaj sporazum stupa na snagu nakon što Vi jeće sigurnosti usvoji rezoluciju koja će pozi tivno odgovoriti na zahtjeve iz sporazuma.

Potpisali 12. studenoga 1995.:

MILAN MILANOVIĆ, vođa srpskoga pregovaračkoga

izaslanstva HRVOJE ŠARINIĆ, vođa izaslanstva hrvatske Vlade

Svjedoci: THORVALD STOLTENBERG, posrednik Ujedinjenih naroda, i PETER GALBRAITH (desno), veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država u Republici Hrvatskoj

Izvor: http://www.snv.hr/pdf/erdutski_sporazum.pdf

102

PRIJELAZNA UPRAVA UJEDINJENIH NARODA ZA ISTOČNU SLAVONIJU,

BARANJU I ZAPADNI SRIJEM

(UNTAES)

12. studenoga 1995. Temelj-nim sporazu-mom o po-dručju istočne Slavonije, Ba-ranje i zapad-noga Srijema postavljen je temelj mirne reintegracije tog područja u ustavnopravni poredak Re-publike Hrvat-ske. Sporazum

od Vijeća sigur-nosti zahtijeva da se za regiju uspostavi Prijela-zna uprava tijekom prijelaznoga 12-mjesečnoga razdoblja, daju ovlasti međunarodnim snagama za održavanje mira i sigurnosti u tom razdoblju i na druge načine pomogne u ostvarenju sporazuma.

U siječnju 1996. Ujedinjeni su narodi osnovali novu mirovnu misiju u Republici Hrvatskoj koja će djelovati u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu (UNTAES) na temelju Poglavlja VII. Povelje UN-a. Vijeće sigurnosti imenovalo je Povjerenstvo za izradu Temeljnoga sporazuma o regiji između Vlade Republike Hrvatske i lokalnih srpskih vlasti, koji je potpisan 12. studenoga 1995. u Erdutu.

Vijeće sigurnosti usvojilo je Rezoluciju 1037 (1996) kojom je utemeljena Prijelazna uprava Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES) za početno 12-mjesečno razdoblje s odobrenih 5.000 vojnika.

UNTAES je uspostavljen 15. siječnja 1996. za po-četno 12-mjesečno razdoblje, a čini ga vojna i ci-vilna sastavnica.

Vojna sastavnica nadzire i olakšava demilitariza-ciju regije; nadzire dobrovoljan i siguran povratak izbjeglica i raseljenih osoba u njihove domove u

suradnji s UNHCR-om, svojom nazočnošću održa-va mir i sigurnost u regiji te na druge načine po-maže u ostvarenju Temeljnoga sporazuma.

Civilna sastavnica uspostavlja privremene policij-ske snage, definira njihovu strukturu i veličinu, ra-zvija program osposobljavanja i nadgleda njegovu primjenu, prati postupke vezane uz prijestupnike i zatvorski sustav; preuzima zadaće u svezi s dr-žavnom upravom i funkcioniranjem javnih službi; olakšava povratak izbjeglica, pomaže organizaci-ju i održavanje izbora i potvrđuje rezultate. Ta je sastavnica također zadužena da poduzme druge aktivnosti relevantne za Temeljni sporazum, uk-ljučujući pomoć u koordinaciji planova za razvoj i ekonomsku obnovu regije i praćenje rada stra-naka u skladu s preuzetim obvezama o poštiva-nju najviših standarda ljudskih prava i temeljnih sloboda, promicanje atmosfere povjerenja među svim lokalnim stanovnicima bez obzira na njihovo etničko podrijetlo, praćenje i olakšavanje razmi-niranja pojedinih područja unutar regije i održa-vanje poslova javnih službi. UNTAES će također u sklopu svoga mandata surađivati s Međunarod-nim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju.

Države članice ovlaštene su djelovati na nacional-noj razini ili u regionalnim organizacijama podu-zimajući sve potrebne mjere, uključujući i blisku zračnu potporu u obrani ili pomoć pri povlačenju snaga UNTAES-a, ako to bude potrebno. Takve bi se akcije temeljile na zahtjevu UNTAES-a i bile bi usklađene s postupcima propisanim od Ujedinje-nih naroda.

Već 30. svibnja 1996. godine Vijeće sigurnosti utemeljuje tri nove misije u bivšoj Jugoslaviji:

• Misija Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovi ni - UNMIBH, unutar koje djeluju Međunarodne policijske snage (UNIPTF), usvajanjem Rezolu cije 1035 (1995.) od 21. prosinca 1995.;

• Misija Ujedinjenih naroda na poluotoku Prev laci - promatrači u UNMOP-u, usvajanjem Re zolucije 1038 (1996.) od 15. siječnja 1996.,

• Prijelazna uprava Ujedinjenih naroda u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu (UNTAES), usvajanjem Rezolucije 1037 (1996.) od 15. siječnja 1996.

Zemljopisno područje UNTAES-a

103

UNTAES I DAYTON - PARIŠKI SPORAZUM:

ŠIRI OKVIR ZA MIR

21. studenoga 1995. u gradu Daytonu (SAD) Re-publika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija nakon četiri godi-

ne rata parafirale su Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznat kao Mirovni spora-zum ili Daytonski mirovni sporazum. Sporazumom potpisanim u Parizu 14. prosinca 1995. utemeljene su nove multinacionalne pro-vedbene snage IFOR te civilne policijske snage koje su razmještene u Bosni i Hercegovini, odo-brene od Vijeća sigurnosti, radi vojne i regionalne stabilizacije predviđene Mirovnim sporazumom.Sporazum je također usmjeren na rješavanje si-tuacije u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu.

Londonska mirovna konferencijamobilizira međunarodnu zajednicu

8. i 9. prosinca 1995. Mirovna konferencija u Lon-donu usvojila je “Londonske zaključke” koji su mo-bilizirali međunarodnu zajednicu u potpori novoj mirovnoj inicijativi za Bosnu i Hercegovinu.

Konferencija se složila da mirovni sporazum treba omogućiti uspješnu primjenu Temeljnoga spora-zuma o istočnoj Slavoniji. Također je odlučeno da treba uložiti dodatne napore za brzo pronalaženje i razmještanje međunarodnih snaga potrebnih za prijelazno razdoblje u istočnoj Slavoniji.

U Rezoluciji 1025 (1995.) od 30. studenoga 1995.

Grad DAYTON (SAD)

Vijeće sigurnosti odlučilo je da će mandat UNCRO-a u Hrvatskoj biti okončan do 15. siječnja 1996., nakon čega će biti raspoređene snage UNTAES-a. Vijeće traži od glavnoga tajnika da pripremi izvje-šće o svim aspektima osnivanja Vijeća Prijelazne uprave i mirovnih snaga za provedbu Temeljnoga sporazuma.

Dana 20. svibnja 1996. snage UNTAES-a potpuno su raspoređene. Prijelazni upravitelj Jacques Kle-in najavio je da će proces demilitarizacije regije započeti 21. svibnja 1996. u 12,00 sati po lokal-nome vremenu. Nakon 30 dana, 20. lipnja 1996., proces demilitarizacije uspješno je okončan. Na dan 30. rujna 1997. 30 zemalja poslalo je 2.847 uniformiranih osoba za potrebe UNTAES-a: 2.346 vojnika, 404 policajca i 97 vojnih promatrača.

U postrojbama su sudjelovali vojnici iz sljedećih zemalja: Argentina, Austrija, Bangladeš, Belgija, Brazil, Češka, Danska, Egipat, Fidži, Finska, Gana, Indonezija, Irska, Jordan, Kenija, Litva, Nepal, Ni-zozemska, Novi Zeland, Nigerija, Norveška, Paki-stan, Poljska, Ruska Federacija, Slovačka, Švedska, Švicarska, Tunis, Ukrajina i Sjedinjene Američke Države.

Zapovjednik snaga UNTAES-a načelnikje vojnih promatrača i načelnik policije

General bojnik Willy Hanset iz Belgije naslijedio je general bojnika Josefa Schoupsa, također iz Belgi-je. Brigadni general Purwadi iz Indonezije načelnik je vojnih promatrača. Brigadir Walter Fallmann iz Austrije načelnik je policije UNTAES-a.

Usvajanjem Rezolucije 1079 (1996.) 15. stude-noga 1996. Vijeće sigurnosti produžilo je mandat UNTAES-a za šest mjeseci, do 15. srpnja 1997.

Na dan 11. studenoga 1996. u snagama Prijela-zne policije (TPF) bilo je 1.596 policajaca, od čega 1.365 Srba i 231 Hrvat.

Početkom prosinca 1996. uspostavljene su prije-lazne carinske i granične službe koje čine Srbi i Hrvati (slično Prijelaznoj policiji) i raspoređene su na svim međunarodnim graničnim prijelazima u regiji. Glavni je tajnik u svome izvješću o stanju u Hrvatskoj istaknuo da je uloga UNTAES-a pratiti imigracijske procese, carinske i policijske kon-

104

trole granica na pet prijelaza sa SRJ i na Udvaru - prijelazu s Mađarskom. U prosjeku oko 25.000 do 30.000 ljudi i 12.000 vozila koristiti se tim prijelazima svaki dan. Ilegalni izvoz drva iz regi-je i promet opljačkane robe na tim su prijelazima prestali. UNTAES kao vojna sastavnica ne obavlja granične poslove - hrvatski dužnosnici preuzeli su odgovornost za kontrolu međunarodnih granica. Uloga UNTAES-a bit će granični monitoring kojim će se osigurati slobodno kretanje svih osoba, bez obzira na nacionalnu pripadnost, i carinska kon-trola.

U Rezoluciji 1120 (1997), koja je usvojena 11. srpnja 1997., Vijeće sigurnosti potvrdilo je pra-vo svih izbjeglica i raseljenih osoba podrijetlom iz Republike Hrvatske da se vrate u svoje domove u cijeloj Hrvatskoj. Vijeće je pozvao Hrvatsku da odmah ukloni administrativne i pravne zapreke za povratak izbjeglica i raseljenih osoba. Vijeće je podsjetilo lokalno srpsko stanovništvo u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu na važnost nastavka konstruktivnoga odnosa prema reinte-graciji regije i potrebu suradnje s Vladom Repu-blike Hrvatske. Istom rezolucijom Vijeće je pro-dužilo mandat UNTAES-a do 15. siječnja 1998. Potvrđen je i plan za postupni prijenos izvršnih ovlasti prijelaznoga upravitelja na civilnu upravu u regiji. Vijeće je dalje odobrilo plan restrukturi-ranja UNTAES-a radi povlačenja vojne sastavnice UNTAES-a do 15. listopada 1997.

Hrvatska ratificirala Sporazum Radneskupine za povratak prognanika

Sporazum Radne skupine o operativnim postup-cima povratka, koji potanko razrađuje program povratka hrvatskih građana njihovim domovima u cijeloj Hrvatskoj, potpisala je Republika Hrvatska 27. travnja 1997. Tim programom utvrđeni su mehanizmi kojima će se osigurati jednak pristup i jednak tretman za sve hrvatske građane bez ob-zira na etničku pripadnost i utvrditi za sve identi-čan pravni status “povratnika”. Prema sporazumu Hrvatska će, u suradnji s međunarodnom zajedni-com, osnovati agenciju za posredovanje u proda-ji ili razmjeni imovine za pravne vlasnike koji se više ne žele nastaniti u svojoj nekretnini. Radna će skupina razraditi koncept “Banke podataka o zemljištu”. Hrvatska, UNTAES-a i UNHCR zatražit će međunarodna financijska sredstva nužna za os-tvarenje povratka.

Hrvatsko Državno povjerenstvo zauspostavu ustavnopravnoga poretkanakon mandata UNTAES-a

Dana 1. svibnja 1997. hrvatski predsjednik Franjo Tuđman najavio je osnivanje Državnoga povjeren-stva za uspostavu ustavnopravnoga poretka Re-publike Hrvatske u područjima Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije, koje su trenutno pod upravom UNTAES-a. Gospodin Jure Radić, mi-nistar razvitka i obnove, imenovan je voditeljem Povjerenstva. Državno će povjerenstvo surađivati s UNTAES-om u koordinaciji i nadzoru rada svih tijela državne uprave - županije, gradova i općina - u svezi s mirnom reintegracijom istočne Slavoni-je, Baranje i zapadnoga Srijema u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

U predsjedničkoj Izjavi Vijeća sigurnosti od 20. listopada 1997. (S/PRST/1997/48) ističu se i odobravaju napori koje je poduzela Hrvatska, uključujući i nedavne sporazume o obrazovanju, napredak u reintegraciji pravosuđa, Zakon o kon-validaciji, priznavanje prava umirovljenika, pomoć jedinicama lokalne samouprave, gradovima i opći-nama i prihvaćanje odredaba UNTAES-a o 25 slu-čajeva ratnih zločina. Vijeće je također ohrabreno intenziviranjem suradnje s Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju.

Vijeće sigurnosti i dalje će pratiti usklađuje li Vla-da Republike Hrvatske određena zakonska pod-ručja. Vijeće je istaknulo važnost uklanjanja svih pravnih i administrativnih zapreka za ubrzani do-brovoljni dvosmjerni povratak raseljenih osoba i izbjeglica njihovim domovima. Vijeće je pozvalo Vladu Republike Hrvatske da neposredno utječe na Ustavni sud kako bi se usvojio Zakon o privre-menome preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, potaknuo povratak izbjeglica u njihove domove i pružila pomoć u obnovi. U svezi s tim Hrvatska mora hitno učiniti velike napore kako bi stvorila uvjete za uspješan završetak mandata UNTAES-a. Lokalno srpsko stanovništvo također mora aktivnije sudjelovati u procesu reintegracije.

Vijeće je odobrilo zadržavanje UNCIVPOL-a i UNMO-a na sadašnjoj razini do kraja mandata UN-TAES-a i istaknulo da je potrebno riješiti pitanje nastavka djelovanja policijskih promatrača. Vijeće je pozdravilo blisku suradnju između UNTAES-a

105

sporazumom, da poštuje najviše standarde ljud-skih prava i temeljnih sloboda te ponovno potvr-dilo pravo svih izbjeglica i raseljenih osoba po-drijetlom iz Hrvatske da se vrate u svoje domove. Vijeće je pozdravilo napredak postignut u proce-su mirnoga dvosmjernoga povratka prognanika i izbjeglica u regiji.

Ispunjeni osnovni ciljevi

U Izvješću Vijeću sigurnosti od 4. prosinca 1997. ( S / 1 9 9 7 / 9 5 3 ) glavni tajnik ista-knuo je da se, ti-jekom razdoblja Prijelazne uprave koje je bilo pred-viđeno Temeljnim sporazumom, ra-zvio konsenzus između Republike Hrvatske, lokalnih srpskih vođa i Sa-vezne Republike

Jugoslavije o dvjema ključnim točkama:

- prvo, da je UNTAES ispunio osnovne ciljeve zbog kojih je osnovan,

- i drugo, iako su obje strane postigle mnogo toga, Hrvatska ipak nije ispunila sve svoje obveze.

Hrvatska je Vlada od listopada uložila velike na-pore kako bi uvjerila svoje građane u nužnost ispunjenja preuzetih obveza. Analiza uspjeha UN-TAES-a u cjelini u posljednje dvije godine poka-zala je da je proces mirne reintegracije pozitivno utjecao na mir u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. UNTAES je stvorio stabilnost potrebnu da bi Hrvatska i Sa-vezna Republika Jugoslavija normalizirale odnose i sklapale bilateralne sporazume, uključujući us-postavu “mekoga graničnoga režima” i normalnih komercijalnih i prometnih veza bitnih za puni gospodarski razvoj područja uz granicu Dunava. Zahvaljujući UNTAES-u situacija na tom području nije imala negativan učinak na situaciju u Bosni i Hercegovini.

i Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) u Hrvatskoj.

Konačno, Vijeće sigurnosti zajednički je procijeni-lo, na temelju Izvješća glavnoga tajnika, kako ima dovoljno vremena da Hrvatska potpuno ispuni svoje obveze i prije 15. siječnja 1998. i pozvalo Hrvatsku da udvostruči svoje napore u preostalo-me vremenu.

Dana 22. listopada 1997. novi prijelazni upravitelj UNTAES-a William Walker sastao se s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, koji je ista-knuo da je Hrvatska spremna ispuniti sve obveze i učiniti sve što je potrebno kako bi se stvorili uvjeti za trajno pomirenje i suživot sa srpskom nacio-nalnom manjinom i nakon odlaska UNTAES-a. U predsjedničkoj Izjavi od 20. listopada 1997. na-pominje se kako je preostalo dovoljno vremena da Hrvatska ispuni svoje obveze i prije 15. siječnja 1998.

Sporazum o reintegraciji regionalnogazdravstvenoga sustava

Dana 3. prosinca 1997. hrvatski ministar zdrav-stva potpisao je Sporazum o reintegraciji regional-noga zdravstvenoga sustava, koji jamči jednaka prava prava na zapošljavanje regionalnih zdrav-stvenih radnika i puno financiranje zdravstveno-ga sustava. Time je i svim stanovnicima zajamčen ravnopravan pristup zdravstvenoj zaštiti. Do 1. lipnja 1998. svi se hrvatski građani u području molraju prijaviti za zdravstveno osiguranje.

Vijeće sigurnosti odlučuje osnovati Skupinu za potporu od 180 civilnih policijskih promatrača

Rezolucijom 1145 (1997.) od 19. prosinca 1997. Vijeće sigurnosti odlučilo je osnovati Skupinu za potporu od 180 civilnih policijskih promatrača na 9-mjesečno razdoblje počevši od 16. siječnja 1998., dakle nakon što UNTAES okonča svoju mi-siju, odnosno prije no što hrvatska policija preu-zime nadzor nad povratkom prognanika u Podu-navlje.

Istom rezolucijom Vijeće sigurnosti izrazilo je svo-ju punu potporu da UNTAES završi mandat 15. siječnja 1998. Vijeće je ponovilo trajnu obvezu Vlade Republike Hrvatske, utvrđenu Temeljnim

BOUTROS BOUTROS GHALI, glavni tajnik UN-a

106

Unutar područja koje je kontrolirao UNTAES nije bilo velikih odlazaka izbjeglica iz regije i reinte-gracija je bila mirna. Demilitarizacija je završena 20. lipnja 1996.

UNTAES je uspješno organizirao i nadzirao odr-žavanje lokalnih i regionalnih izbora 13. i 14. travnja 1997. U drugoj polovici 1997. oko 6.000 Hrvata i 9.000 Srba vratilo se u svoje predratne domove. Zahvaljujući čvrstoj suradnji s Međuna-rodnim sudom za bivšu Jugoslaviju, ekshumirana je grobnica na Ovčari i uhićeni su optuženi ratni zločinci.

Kako bi se zajamčila sigurnost i pripremilo lokal-no stanovništvo za puni prijenos vlasti na Republi-ku Hrvatsku, UNTAES je tijekom svoga mandata zastupao politiku pregovaranja o primjeni spora-zuma s Vladom Republike Hrvatske nakon UNTA-ES-a. Usvojeni su:

- Temeljni sporazum o regiji (Erdutski sporazum), potpisan 12. studenoga 1995;

- Jamstvo o pravima javnih djelatnika (16. - 19. prosinca 1996.),

- Zakon o konvalidaciji (22. rujna 1997.),

- Sporazum o Hrvatskome zavodu za mirovinsko osiguranje (29. svibnja 1997.);

- Izjava o odgojnim certifikatima (11. ožujka 1997.),

- Deklaracija o pravima obrazovanja manjina (6. kolovoza 1997.),

- Zajedničke izjave o reintegraciji sustava zapošljavanja (11. rujna 1997.),

- Zajedničke izjave o reintegraciji sustava socijalne skrbi (11. rujna 1997.),

- organizacija Zajedničkoga vijeća općina (23. svibnja 1997.) i

- Deklaracija o uvjetima za pravosudnu reintegraciju (30. rujna 1997.)

Sve će to, zajedno s odredbama Ustava Republike Hrvatske i sporazumima prema kojima je Vlada Republike Hrvatske sama međunarodno odgovor-

na pružati sveobuhvatna politička i institucional-na jamstva, ako se dosljedno primjenjuje, omo-gućiti žiteljima regije da ostvaruju svoja prava i obveze slobodno, kao ravnopravni građani Repu-blike Hrvatske.

Prema mišljenju glavnoga tajnika hrvatske su vla-sti odgovorne za uspješan završetak mirne rein-tegracije regije i istinsko pomirenje ljudi. Treba istaknuti dva bitna uvjeta za postizanje dugoroč-nih ciljeva Vijeća sigurnosti: prvo, bezrezervna odlučnost Hrvatske da reintegrira građane srpske nacionalnosti, i drugo, međunarodna zajednica mora nastaviti stalno pratiti ispunjava li Hrvatska preuzete obveze.

U razdoblju nakon okončanja misije UNTAES-a brojne međunarodne organizacije pratit će ispu-njava li Hrvatska preuzete obveze i pruža li sigur-nost stanovništvu u regiji. Bez nastavka međuna-rodnoga angažmana postoji opravdan rizik da bi mandat misije UNTAES-a mogao završiti prerano. S tim u svezi glavni tajnik pozdravio je raspoređi-vanje dugoročne misije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju u Europi (OESS) i stalnu na-zočnost i podršku UNHCR-a diljem Hrvatske.

S obzirom na sve spomenuto, glavni tajnik sma-tra da bi UNTAES trebao završiti svoju misiju kako je prvobitno bilo predviđeno: preporučuje se okončanje misije 15. siječnja 1998. On je ujedno preporučio da Vijeće sigurnosti osnuje Skupinu za podršku od 180 civilnih policajaca za nasta-vak praćenja rada hrvatske policije u Podunavlju, posebice u svezi s povratkom prognanika. Civil-na će policija biti raspoređena diljem Podunavlja i pružat će policijsku zaštitu tijekom 24 sata. Bit će uspostavljene tri zajedničke mobilne ophodnje u regiji. Sjedište Skupine za potporu bit će u Vu-kovaru, a djelovat će pod odgovornošću terenskih jedinica sa sjedištem u Zagrebu. Njihov će man-dat biti ograničen na 9-mjesečno razdoblje s mo-gućnošću prestanka mandata prije toga roka ako okolnosti to dopuste.

Glavni je tajnik u svezi s civilnim poslovima izjavio da je od 4. prosinca 1997. stanovnicima u regiji izdano više od 145.000 dokumenata o državljan-stvu i 126.000 putovnica. Oko 900 žalbi protiv osporavanja državljanstva mjesecima je pred Upravnim sudom koji ih treba riješiti učinkovito i pravedno.

107

VOJNA SASTAVNICA

Program “Vrati oružje” službeno je zaključen 31. kolovoza 1997., iako će neki posjednici oružja pri vraćanju oružja i dalje biti usmjereni na vojne elemente UNTAES-a. Od početka programa “Vrati oružje” prikupljene su 8.152 puške, 742 protu-tenkovska raketna bacača za višekratnu upotre-bu, 5.330 jednokratnih protutenkovskih raketnih bacača, 13.335 granata i gotovo 1,7 milijuna ko-mada streljiva.

Od 13. lipnja 1997. razminirano je 65.596.770 m² i više od 3.200 zgrada površine 138.421m². Pro-sječno je 649 osoba bilo uključeno u razminiranje, kao i 152 različita inženjerska stroja i pomagala. Od mina su očišćena zemljišta u mjestima Apševci, Lipovac, Podgrađe, Cerić, Donje Novo Selo, Nijem-ci i Antunovac, željeznička pruga Vinkovci - Vuko-var. Tijekom prošle godine za razminiranje u regiji pod kontrolom UNTAES-a potrošeno je više od 65 milijuna kuna.

I 20 godina nakon rata mine su i dalje velika prijetnja sigurnosti građana u nekadašnjim ratnim područjima u Republici Hrvatskoj

Program “Vrati oružje” službeno je zaključen 31. kolovoza 1997., iako će neki posjednici oružja pri vraćanju oružja i

dalje biti usmjereni na vojne elemente UNTAES-a.

IZVOR: Odjel za informiranje javnosti UN-a

Prema mišljenju Glavnoga tajnika UN-a hrvatske su vlasti odgvorne za uspješan završetak mirne reintegracije regije i istinsko pomirenje ljudi. (General KLEIN s potpredsjednikom vlade RH IVICOM KOSTOVIĆEM

108

KRATKA KRONOLOGIJA UNTAES-a15. SIJEČNJA 1996. - 15. SIJEČNJA 1998.

Temeljni sporazum sklopljen između Vlade Repu-blike Hrvatske i lokalnih hrvatskih Srba u istoč-noj Slavoniji potpisan je 12. studenoga 1995. u Erdutu.

Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 1037 (1996) od 15. siječnja 1996. ponovno je potvrđeno da su istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem sastav-ni dijelovi Republike Hrvatske, a istaknuta je i važ-nost punoga poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda u tim područjima. Vijeće postavlja misiju UNTAES-a na početno 12-mjesečno razdoblje i traži od glavnoga tajnika da imenuje prijelazno-ga upravitelja s općim ovlastima nad civilnom i vojnom sastavnicom misije. Vijeće također odlu-čuje da demilitarizacija regije treba biti dovršena u roku 30 dana od dana kada vojna sastavnica UNTAES-a, koja se sastoji od 5.000 vojnika, bude raspoređena i postane operativna.

17. siječnja 1996. Vijeće sigurnosti odobrava ime-novanje generala Jacquesa Paula Kleina (SAD) za prijelaznoga upravitelja.

31. siječnja 1996. Rezolucijom 1043 (1996) Vije-će sigurnosti odobrava se razmještanje 100 voj-nih promatrača.

1. ožujka 1996. glavni tajnik imenuje general bojnika Jozefa Schoupsa (Belgija) zapovjednikom snaga UNTAES-a.

U svibnju 1996. UNTAES pokreće važne inicijative gospodarskoga razvoja regije. Među njima su:

- obnavljanje prometa autocestom Zagreb - Beograd (7. svibnja),

- rekonekcija Jadranskoga naftovoda između Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije (7. svibnja),

- preuzimanje kontrole nad naftnim poljima u Đeletovcima od paravojnih postrojbi “Škorpi- on” i rekonekcija na naftovod (14. svibnja),

- rekonekcija telefonske linije između Osijeka i

Beloga Manastira (21. svibnja),

- potpora sprječavanju nezakonitoga oduzimanja imovine iz regije, uključujući i zabranu od- voza ilegalno izrezanoga drva vlakom.

20. svibnja 1996. UNTAES je potpuno razmješten. 31. svibnja 1996. u snagama je UNTAES-a 5.349 uniformiranih osoba, od toga 4.849 vojnika, 99 vojnih promatrača i 401 pripadnik civilne policije.

21. svibnja 1996. prijelazni upravitelj objavljuje da je demilitarizacija regije započela u 12,00 sati po lokalnome vremenu.

20. lipnja 1996. proces demilitarizacije uspješno je završen. Sve teško naoružanje koje je pripadalo lokalnim Srbima uklonjeno je iz regije ili predano UNTAES-u na skladištenje.

27. lipnja 1996. zapovjednik snaga UNTAES-a Schoups, general Lončar, zapovjednik krajinske srpske vojske, i general Dečak, zapovjednik Hrvat-ske vojske, potvrđuju završetak procesa demilita-rizacije.

Između ožujka i lipnja 1996. UNTAES je pratio uklanjanje 93 tenka, 11 oklopnih transportera, 35 protutenkovskih sustava, 107 komada artilje-rije, 123 minobacača i 42 protuavionske strojni-ce. 26. kolovoza general Schoups izjavio je kako je “jedina postojeća vojna organizacija u regiji vojna sastavnica UNTAES-a. Nema više vojne prijetnje.” On je također uočio kako je pristup pojedinim po-dručjima u istočnoj Slavoniji olakšan zahvaljujući uspješnome razminiranju.

U kolovozu 1996. UNTAES otvara tržnicu na otvo-renome na cesti između Osijeka i Klise za susrete razdvojenih obitelji i trgovinu.

1. rujna 1996. započinje ekshumacija masovne grobnice na Ovčari u čvrstoj suradnji s Među-narodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i pod stražom UNTAES-a.

20. rujna 1996. Vijeće sigurnosti pozdravlja odlu-ku Vlade Republike Hrvatske o donošenju Zakona o oprostu i ističe da se zakon mora početi primje-njivati bez odgađanja, na pravičan način, uz puno poštivanje prava pojedinca.

109

2. listopada 1996. počinje program “Vrati oružje”. Program financira Vlada Republike Hrvatske, a ostvaruje ga vojna sastavnica UNTAES-a.

15. studenoga 1996. Rezolucijom 1079 (1996) Vijeće sigurnosti produžuje mandat UNTAES-a za šest mjeseci, do 15. srpnja 1997.

23. siječnja 1997. glavni tajnik imenovao je gene-ral bojnika Williama Hanseta (Belgija) zapovjedni-kom snaga UNTAES-a, koji je na toj funkciji zami-jenio general bojnika Schoupsa.

24. veljače 1997. glavni tajnik izvješćuje Vijeće si-gurnosti da je programom “Vrati oružje” od njego-va početka 2. listopada 1996. prikupljeno više od 15.000 oružja i 435.000 komada streljiva,.

14. ožujka 1997. UNTAES je domaćin Donatorske konferencije u Zagrebu na kojoj je sudjelovalo oko 200 predstavnika vlada, nevladinih organizacija, međunarodnih organizacija, hrvatska Vlada i lo-kalne vlasti.

19. ožujka 1997. Vijeće sigurnosti izražava zabri-nutost zbog presporoga napretka glede povrat-ka hrvatskih Srba, raseljenih osoba i izbjeglica. Vijeće poziva hrvatsku Vladu da poboljša uvjete za osobnu i gospodarsku sigurnost, ukloni biro-kratske zapreke za brže izdavanje dokumentacije svim srpskim obiteljima i omogući žurno rješa-vanje imovinskih pitanja. Vijeće također traži da se omogući primjena Zakona o općemu oprostu i stane na kraj samovoljnim uhićenjima, posebice Srba u Hrvatskoj.

13. - 14. travnja 1997. UNTAES organizira izbore u regiji, što znači da prvi put od početka sukoba lokalno stanovništvo ima pravo biti legitimno za-stupljeno u hrvatskome ustavnome i pravnome sustavu. Više od 150 promatrača UNTAES-a raz-mješteno je na svim biračkim mjestima. Odaziv bi-rača veći je od očekivanoga: više od 72.000 glasa-ča sudjelovalo je u izborima. Nije bilo incidenata ili dokaza o primjetnim prijevarama. Novoosnovana Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) osvojila je apsolutnu većinu u 11 od 28 općina. Prijelazni upravitelj potvrdio je rezultate izbora 22. travnja, koji su bili prihvaćeni od svih glavnih stranaka.

27. lipnja 1997. agenti ICTY-a uz pomoć UNTAES-a uhitili su i prevezli u Haag Slavka Dokmanovića, kojega je ICTY 26. ožujka 1996. optužio za ratni zločin.

11. srpnja 1997. Rezolucijom Vijeća sigurnosti 1120 (1997.) produžen je mandat UNTAES-a do 15. siječnja 1998. i odobren plan za postupni pri-jenos izvršne vlasti na civilnu upravu u regiji.

Vijeće podržava plan restrukturiranja UNTAES-a i povlačenje vojne sastavnice UNTAES-a do 15. li-stopada 1997.

1. kolovoza 1997. glavni tajnik imenuje Williama Walkera (SAD) za zamjenika prijelaznog upravite-lja Jacquesa Paula Kleina.

31. kolovoza 1997. UNTAES završava prvu fazu povlačenja, pa u regiji ostaje 2.385 vojnika, 412 pripadnika civilne policije i 101 vojni promatrač.

2. listopada 1997. glavni tajnik izvješćuje Vije-će sigurnosti da je u području UNTAES-a izdano 146.000 dokumenata o državljanstvu, 130.000 hrvatskih osobnih iskaznica i 126.000 putovnica.

Između travnja i listopada 1997. više od 5.200 Srba vratilo se u svoje domove u Hrvatsku. Od tog se broja 965 vratilo koristeći se tjednim konvo-jem koji su organizirali UNTAES, UNHCR i hrvatski Ured za prognanike i izbjeglice (ODPR).

Glavni je tajnik također izvijestio da su vojni inže-njeri UNTAES-a i Centar za protuminsko djelova-nje razminirali više od 150 kilometara željezničke pruge, 75 km visokonaponskih vodova i 10 sela.

15. studenoga 1997. UNTAES završava drugu fazu povlačenja, pa u regiji ostaje manje od 800 vojnih osoba.

4. prosinca 1997. glavni je tajnik izvijestio Vijeće da postoji sljedeći konsenzus između Vlade Repu-blike Hrvatske, lokalnih Srba i Savezne Republike Jugoslavije:

(1) UNTAES je uspješno ostvario osnovne ciljeve i zadaće u okviru svoje moći, ali

(2) Hrvatska nije ispunila sve svoje obveze. Pre-

110

ma mišljenju glavnoga tajnika Vlada Repu- blike Hrvatske u listopadu i studenome 1997. u skladu sa svojim odlukama mora dodatno educirati svoje građane. Velike su prekretnice: - završetak demilitarizacije 20. lipnja 1996. - osnivanje Prijelazne policije (TPF) 1. srpnja 1996.;

- održavanje lokalnih i regionalnih izbora 13. i 14. travnja 1997. te

- povratak oko 6.000 Hrvata i 9.000 Srba svojim domovima u drugoj polovici 1997.

Nadalje, u području UNTAES-a nema velikoga od-laska ni dolaska novih izbjeglica; reintegracija bila je mirna. Zahvaljujući čvrstoj suradnji s Međuna-rodnim sudom za bivšu Jugoslaviju, ekshumirana je grobnica na Ovčari i uhićeni su ratni zločinci. Analizirajući dvogodišnji mandat UNTAES-a, glav-ni tajnik ističe da je proces reintegracije uspješno okončan i može se smatrati pozitivnim preseda-nom za mir u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Kako bi Re-publika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija normalizirale svoje odnose, moraju sklapati bila-teralne sporazume i ponovno uspostaviti normal-ne komercijalne i prometne veze.

Zasluga je UNTAES-a i u tome što situacija u Hr-vatskoj nije negativno utjecala na prilike u Bosni i Hercegovini.

Vijeće sigurnosti Rezolucijom 1145 (1997) od 19. prosinca 1997. izrazilo je odlučnost da mandat UNTAES-a završi 15. siječnja 1998. Vijeće je tako-đer izrazilo svoju duboku zahvalnost prijelaznome upravitelju za njegove napore u promicanju mira, stabilnosti i demokracije u regiji te civilnome i vojnome osoblju UNTAES-a za njihovo zalaganje i postignuća u procesu mirne reintegracije tog po-dručja u sastav Republike Hrvatske.

Istodobno je Vijeće istaknulo trajnu obvezu Vlade Republike Hrvatske, koju je preuzela u skladu s Temeljnim sporazumom, da poštuje najviše stan-darde ljudskih prava i temeljnih sloboda te potvr-dilo pravo svih izbjeglica i raseljenih osoba podri-jetlom iz Hrvatske na povratak u njihove domove.

Vijeće je potom osnovalo Skupinu za potporu od 180 civilnih policijskih promatrača na 9-mjeseč-no razdoblje, počevši od 16. siječnja 1998., koja je pratila rad hrvatske policije u Podunavlju, posebi-

ce u svezi s povratkom raseljenih osoba.

15. siječnja 1998. UNTAES zaključuje svoj mandat pošto je ispunio svoj glavni cilj - mirnu reintegra-ciju istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske na-kon propisanoga roka od dvije godine.

Izvor: http://www.un.org/en/peacekeeping/missions/past/untaes.htm

U Borovu kod Vukovara prijelazni upravitelj hrvatskoga Podunavlja JACQUES PAUL KLEIN dočekao je predsjednika

Republike Hrvatske dr. FRANJU TUĐMANA

U vojnim postrojbama UN-a sudjelovao je veliki broj žena

15. siječnja 1998. godine svečano je završena najuspješnija misija u povijesti Ujedinjenih naroda - UNTAES, čime je na miran način hrvatsko Podunavlje vraćeno u ustavnopravni

poredak Republike Hrvatske

OBJAVLJENO U MEDIJIMAŠTO SU PISALI HRVATSKI MEDIJI O TIJEKU MIRNE

REINTEGRACIJE HRVATSKOGA PODUNAVLJA 1996. - 1998. GODINE I REAKCIJAMA

PROGNANIKA U PROGONSTVU

112

ENG ekipa HRT-a na terenu. (Na slici: HRT snimatelji: BRANKO CAHUN, BRANKO FLAJPAN, snimatelj i ton majstor)

ENG ekipa HRT-a na terenu. Snimanje dokumentarnog filma na Visu i Komiži 1996.-2004.

113

POVRATAK SMO OMOGUĆILI,NA SRBIMA JE DA DOĐU

Damir Zorić, predstojnik Vladina ureda zaprognanike i izbjeglice

(Večernji list, 15. 1. 1997.)

Gradonačelnik Iloka Stipan Kraljević proteklog je tjedna zahvalio prijelaznom upravitelju Kleinu što je omogućio prvi povratak prognanika u Ilok. Sve-ćenik Ferdo Posavec zasad je i jedini povratnik u hrvatsko Podunavlje. Dok gotovo 100.000 Hrvata, Mađara i ostalih nesrba protjeranih iz Podunavlja broji već šestu godinu u progonstvu, i do njih do-pire nova optužba upućena Hrvatskoj.

Pomoćnik američkoga državnog tajnika John Cor-nblum nedavno reče da će Hrvatska biti odgovor-na ako projekt povratka u Podunavlje ne uspije, a hrvatskoj Vladi spočitava da ne štiti preostalu srpsku manjinu i poručuje da - ako želi osigurati povratak Hrvata - mora omogućiti Srbima koji su u Podunavlje došli iz drugih dijelova Hrvatske po-vratak i sigurnost.

Na međunarodnoj humanitarnoj vagi ugođenoj po mjeri politike preteže problem povratka Srba iako su oni Hrvatsku napuštali ne slušajući pozive Predsjednika i Vlade da ostanu, dok su u agresiji na Hrvatsku Hrvati sustavno protjerivani i ubijani, a nitko im nikakvu sigurnost ne jamči ni danas. O

svemu tome razgovaramo s predstojnikom Vladi-na Ureda za prognanike i izbjeglice mr. Damirom Zorićem.

• Koliko je Vaš Ured primio, a koliko odobrio zahtjeva za povratak Srba koji su Hrvatsku napustili tijekom “Bljeska” i “Oluje”?

- Primili smo 34.000 takvih zahtjeva, a od toga je 18.000 zamolbi podnijeto našem Uredu, a ostali su nam zahtjevi dostavljeni posredstvom međuna-rodnih i domaćih humanitarnih organizacija i ve-leposlanstava. Tako je došlo do dupliranja zahtje-va za neke osobe. Nakon detaljne obrade utvrdili smo da je do sada povratak zatražen za 25.000 osoba. Do sada smo identificirali 13.496 osoba koje su predale zahtjeve i do 1. prosinca 1996. omogućili povratak 13.173 osoba.

• Što, dakle, možete odvratiti na optužbe da Hr- vatska ne dopušta povratak Srbima?

- Broj onih kojima odobravamo zahtjeve za povra-tak stalno raste. Neke organizacije na međunarod-nim skupovima poručuju: “Jest, Hrvatska je izdala 12.000 ili 13.000 dozvola, ali ti se Srbi nisu doista i vratili.” Naše je da omogućimo povratak, njiho-vo je da dođu. Među podnositeljima zahtjeva koje odobrava naš Ured najviše je onih građana srpske nacionalnosti koji se vraćaju iz Jugoslavije, nešto manje iz srpskog entiteta u BiH, a još manje iz hr-vatskog Podunavlja.

• Kome je zahtjev za povratak odbijen, odnosno, koliko je istine u tvrdnjama da se vraćaju samo stari?

- Pa povratak su najviše i tražili stari ljudi! Otpri-like polovica onih koji se vraćaju u Hrvatsku sa suglasnošću našeg Ureda stariji su od 50 godina. Ali odobrili smo i zahtjeve za povratak i nekim mlađim muškarcima, za koje smo obaviješteni da su u kriminalističkim evidencijama. Takve smo osobe dužni, što smo i učinili preko hrvatskog Ve-leposlanstva u Beogradu, obavijestiti kakav se po-stupak protiv njih vodi i oni su uredno potpisali da su primili takvu obavijest, no svejedno su tražili da se vrate u Hrvatsku. Kad se vrate, naravno, čeka ih susret s MUP-om. Odbijali smo samo zahtjeve onih Srba čiji ulazak u Hrvatsku nije u našoj, nego u nadležnosti diplomatsko-konzularnih predstav-ništava jer su kao strani državljani zapravo trebali tražiti vizu.

114

• U podacima iz Vašeg Ureda stoji da se u po sljednje vrijeme vraća sve više osoba na temelju dokumenata, posebice domovnica koje se izdaju u hrvatskom Podunavlju.

- Dio ljudi koji su se nama obraćali imali su hrvat-ske dokumente i zapravo ne trebaju našu sugla-snost za povratak ako su državljani RH s doku-mentima. Da se Srbi vraćaju u Hrvatsku na razne druge načine, potvrdio nam je i popis koje je naš Ured proveo u neslužbenim kanalima, pa i preko “zelene granice”. Malo zahtjeva stiglo nam je iz Po-dunavlja. Pismom sam obavijestio generala Kleina da smo spremni prihvatiti svakog tko se iz Podu-navlja želi vratiti u ostale dijelove Hrvatske, bilo u svoju imovinu, bilo da mu je potrebna pomoć u smještaju.

• Događa li se da izbjeglice iz BiH ili prognanici moraju iseliti iz srpske kuće u kojoj su privremeno smješteni zato što se vlasnik vratio u Hr- vatsku?

- Da. Dogodilo se u Plaškom, Glini... U tom slučaju tražimo odgovarajući drugi smještaj ili tim izbje-glicama ili vlasniku. Na oslobođenim područjima u napuštenim kućama prognanika nema, ali ima izbjeglica s Kosova, iz Vojvodine, BiH, radi se o pri-bližno 30.000 ljudi. Oni ne mogu snositi krivnju za spor povratak drugih izbjeglica jer su i sami protjerani iz svojih domova, još se ne mogu vratiti i - trebaju zaštitu. Često se sve svodi na pritisak na Hrvatsku da se omogući povratak samo jednima, a ostaje otvoreno pitanje kako će se i kada vratiti, primjerice, banjalučki Hrvati ili Bošnjaci. Mi pak u Hrvatskoj ne možemo smatrati došljacima ili be-spravno useljenima ljude koji su protjerani iz svo-jih domova u Banjaluci, Modriči, Derventi, Kotor Varoši itd. I međunarodna zajednica zna koliko je ljudi mirovnim pregovorima iz pojedinih područja BiH ostalo izvan svojih matičnih područja. Nije je-dino rješenje u tome da uvijek popuštaju Hrvati, a ostali da zauzimaju sve što mogu!

RAZORUŽAVANJE U LIPNJU(Večernji list, travanj 1996.)

UNTAES-ov plan demilitarizacije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema

• Demilitarizacija treba početi u razdoblju od 6.

do 30. svibnja i prema tome mora završiti tijekom lipnja

• Provedba u tri faze• Sada se gubi svaka sumnja da neće biti provedena mirna reintegracija tog područja - rekao je general bojnik Slavko Barić

OSIJEK - Demilitarizacija okupiranog područ-ja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema mora završiti u roku od 30 dana. Proces počinje najkasnije nakon 30 dana od takve obavijesti ge-neralnog tajnika UN-a koju će načiniti na temelju procjene generala Kleina da je vojna komponenta spremna preuzeti nadzor. To znači da demilitari-zacija treba početi u razdoblju od 6. do 30. svibnja i da prema tome treba završiti tijekom lipnja. Ina-če, do 1. svibnja svi vojni i policijski zapovjednici na tom području dužni su dostaviti UNTAES-u svu dokumentaciju o broju snaga i raspoloživim sred-stvima.

Prvih deset dana demilitarizacije UNTAES će pri-kupljati informacije, odrediti svoje punktove, uni-štavati zapreke na cestama i osloboditi sve komu-nikacije. U drugoj fazi bit će zabranjeno kretanje svim vojnim i policijskim snagama, a u trećoj sna-ge UNTAES-a imat će i pravo uhićenja osoba koje se ne ponašaju sukladno Planu generala Kleina, kao i pravo na pretragu vozila i stambenih obje-kata.

115

Prikupljanje naoružanja je dragovoljno, organizi-rano uz suradnju mjesnih zapovjednika i UNTA-ES-a. Međutim, to oružje neće pripasti hrvatskim vlastima, što i nije šteta jer sve što valja već je od-neseno u Srbiju.

Iznošenjem ovih podataka o procesu demilitari-zacije, na jučerašnjoj konferenciji za novinare ge-neral bojnik Slavko Barić, izaslanik Predsjednika RH u Uredu privremene uprave i voditelj proved-benog odbora za vojna pitanja, predstavio je Plan i program demilitarizacije hrvatskog Podunavlja koji je 15. travnja donio general Jacques Klein, upravitelj Prijelazne uprave, te ga proslijedio na hrvatsku i srpsku stranu.

- Sada se gubi svaka sumnja da neće biti provede-na mirna reintegracija tog područja. General Klein će sve učiniti da ona uspije, a svijet će se uvjeriti da Hrvatska ne igra neku igru kako bi vojnim sna-gama ušla na to područje, nego je zaista spremna na suradnju. Hrvatska je danas spremna na veće kompromise jer smo daleko jači i stoga imamo dovoljno manevarskog prostora. Sigurno je da će biti otpora s druge strane, ali ne organiziranog i bitnog da eventualno onemogući mirnu reintegra-ciju.

Danas su se sastali generali Dečak i Lončar i od-lučivali o sastavu provedbenih odbora na vojnoj razini i podjeli zone na sjever i jug. Sve se čini da se proces ubrza, pa smo stoga spremni i da se povučemo s ovog područja kada dođu sve snage UNTAES-a - rekao je general bojnik Slavko Barić.Trenutno je ipak najaktualniji proces deminira-nja. Naime, nastoji se ovo područje RH uvrstiti u prioritetno u tom procesu, a najveći pomaci oče-kuju se osnivanjem civilne tvrtke za deminiranje u čemu je nositelj poslova Ministarstvo obnove i razvitka. Već sada se javilo oko 700 osoba koje žele proći obuku za te poslove. Autocesta je demi-nirana, kao i dva metra sa strane, a S. Barić smatra da to nije dovoljno za sigurno prometovanje, nego se traži razminiranje po 15 metara uz cestu, kao i sve prilazne ceste. Deminiranje je izrazito skup proces. Strane tvrtke se javljaju i traže oko dva milijuna DEM za deminiranje četvornog kilometra.

Hrvatska Vlada je ipak osigurala dio sredstava, a očekuje se 50 milijuna dolara od Svjetske banke.

B. Vrbošić

UNTAES RUŠI BUNKERE I ZATRPAVA ROVOVE(Glas Slavonije, 12. 4. 1996.)

KLEIN: Ne vidim i nemam informacija o iseljavanju Srba iz hrvatskog Podunavlja ili o njihovu naselja-vanju na to područje. Moram reći da su Schoup-sovi vojnici na svakom mostu i riječnom prijelazu.

- SCHOUPS: Sve će oružje koje budem prikupio biti uništeno. Na raspolaganju nam je bliska potpora NATO-a. Ako zatreba, zatražit ću je i – dobiti.

KLISA - U okviru priprema za provedbu mirne re-integracije, hrvatski su novinari u srijedu još jed-nom boravili na okupiranom području RH. Tom su prigodom, zajedno sa srpskim novinarima, sudjelovali na konferenciji za novinare generala Jacquesa Paula Kleina, prijelaznog upravitelja, i Josepha Schoupsa, vojnog zapovjednika UNTAES-a, te u radu okruglog stola posvećenog ulozi medi-ja u budućnosti hrvatskog Podunavlja. Tom je pri-godom general Klein u nekoliko navrata upozorio novinare na značenje njihove riječi u formiranju javnog mišljenja hrvatskog i srpskog naroda te zatražio od novinara punu potporu budućim ak-tivnostima Prijelazne uprave i UNTAES-a. Prema njegovim riječima, novinari mogu uistinu mnogo pomoći, ali i odmoći procesu mirne reintegracije, u kojemu Klein inzistira na povratku hrvatskih prognanika njihovim kućama te na ostanku Srba u Hrvatskoj. Stoga ne čudi kada ističe kako će, u slučaju sve češće spominjanoga mogućeg odlaska Srba iz hrvatskog Podunavlja, to doživjeti kao ne-uspjeh. Klein je, također, istaknuo kako su u hrvat-skim i srpskim medijima dva puta bile napisane ri-ječi koje on nikada nije izrekao, a pripisane su mu.

116

KLEIN: RAT POČEO U VUKOVARU,GDJE ĆE I ZAVRŠITI

(Glas Slavonije, 26. 3. 1996.)

Na katolički Uskrs dovest ću diplomatski zbor iz Zagreba u Ilok, u crkvu sv. Ivana Kapistrana i zvo-nit će zvona. Održat ćemo svečanu misu, najaviti je i prenositi preko televizije, najavljuje optimistič-ni general Klein

Beogradski dvotjednik objavljuje razgovor s UN-ovim privremenim upraviteljem nad istočnom Sla-vonijom, Baranjom i zapadnim Srijemom, američ-kim generalom Jacquesom Kleinom koji, uz ostalo, iznosi:

- Vrlo sam zadovoljan sadašnjim učinkom. Za razliku od Bosne, ovdje nitko ne osporava da se radi o hrvatskom teritoriju. Znamo gdje je granica, nju su potvrdili međunarodna za jednica i UN: jedino je sporno kako u miru pri-jeći sa srpske uprave na upravu hrvatskih vlasti. (...)

Koliko će, vremenski, trajati proces razvojačenja?

- Mjesec dana. Srbima će biti dan rok od mje-sec dana da izvuku teško oružje i raketne su-stave. Srbi su pokušali rok produžiti za još 15 dana, ali sam im rekao da od toga nema ništa. Ge-neral Schoups također je bio vrlo jasan i kazao je Srbima: “Što god nađem nakon mjesec dana, uni-štavam.”

Što nakon toga?

- E, nakon toga počinju teškoće. Tada kreće proces uvođenja hrvatske civilne vlasti, uvođenje kune kao novčane jedinice, školski sustav, sudstvo. Dat

ću im dobar tečaj. Na početku će dinar, kuna i nje-mačka marku zajedno “plivati”, a krajem jeseni di-nar ćemo zamijeniti i uvesti kunu u paritetu 1:1. To znači da će vlasnici dinara profitirati, ali ćemo na taj način uvesti kunu preko noći. Za mene je to pustolovina, ali srećom volim pustolovine.

Nedavno je sudac Općinskog suda u Belom Ma-nastiru osudio čovjeka na osam godina zatvora. Odmah sam mu napisao pismo da sam ja od 15. siječnja ključni čovjek prijelazne uprave i da ni-jedan sudbeni proces nije dovršen dok ga ja ne potpišem i stavim pod UN-ov mandat.

Krajem godine IFOR odlazi iz Bosne. Hoće li se to odraziti na Vas, hoćete li biti oslabljeni?

- Stvar je obratna. Ja ću za godinu dana pakirati kovčege, a IFOR će u Bosni ostati još dugo vreme-na. Bosna s tri vlade, tri vojske, s pitanjima raz-graničenja, političkom strukturom koju gradi Carl Bildt... To se ne može provesti za godinu dana. Mi-loševića su sankcije gadno stisnule, a istodobno on ne želi nove srpske izbjeglice. Svaki Srbin koji dođe u Srbiju predstavlja gospodarski, ali i politič-ki problem i Milošević to zna. Stoga je baš njemu u interesu da UN ovo pitanje riješi, da uvjeri Srbe da su zaštićeni.

Što se predsjednika Tuđmana tiče, za njega je ovo smirujuće post-Daytonsko razdoblje; rat je dobi-ven i nema smisla gubiti hrvatske živote. Ako UN uspostavi suradnju, otvori granice, putove, sve će biti riješeno na miran način.

- Rat je počeo u Vukovaru i završit će se u Vu-kovaru. Na katolički Uskrs dovest ću diplomatski zbor iz Zagreba u Ilok, u crkvu sv. Ivana Kapistra-na i zvonit će zvona. Održat ćemo svečanu misu, najaviti je i prenositi preko televizije. Neka se vidi što je sloboda vjeroispovijedi.

Obje strane misle da se granice moraju otvoriti, i to je ono što mi ulijeva optimizam. Gotovo 70 po-sto ljudi žrtve su svojih vođa. Te ljude treba izvući na površinu i među njima tražiti nove vođe. Prošlo je vrijeme zastrašivanja.

117

GENERAL BOJNIK SCHOUPS PREUZEO DUŽNOST ZAPOVJEDNIKA SNAGA

UNTAES-a ZA HRVATSKO PODUNAVLJE

Osigurati mir za buduće generacije(Glas Slavonije, 15. 3. 1996.)

UNTAES je ovdje da osigura mir i poštovanje ljudskih prava, a to možemo učiniti samo ako postoji suradnja i tolerancija obje strane. Cilj nam je osigurati razu-mijevanje i mir za buduće generacije - rekao je general bojnik Schoups.

KLISA - Predaja dužnosti dosadaš-njeg zapovjednika sektora Istok, sto-žernog brigadira Freddyja van de Weghea, i postav-

ljanje general bojnika Josepha Schoupsa za zapo-vjednika snaga UNTAES-a za hrvatsko Podunavlje, događaj je od povijesnog značenja. On označava kraj užasnog sukoba na ovim prostorima koji je razdvojio obitelji, susjede i prijatelje.

Na početku smo vremena normalizacije življenja, vremena dijaloga. Riječ je o zahtjevnom procesu za koji će biti potrebno mnogo strpljenja i toleran-cije, no vjerujem da će nakon završetka naše misi-je hrvatsko Podunavlje biti ne samo pravni nego i stvarni dio Republike Hrvatske.

General bojniku Schoupsu želim mnogo uspjeha u njegovoj zahtjevnoj i odgovornoj misiji za koju će imati našu punu podršku - naglasio je, izme-đu ostaloga, general Jacques Paul Klein, prijela-zni upravitelj UN-a za hrvatsko Podunavlje, na jučerašnjoj svečanosti održanoj u Zračnoj luci Osijek-Klisa. Tom su iznimno značajnom događaju nazočni bili, medu ostalima, američki, britanski, talijanski i francuski veleposlanik u Republici Hr-

vatskoj, Ivica Vrkić, predstojnik Vladinog Ureda privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, i njegov zamjenik Mirko Tankosić, gene-ral pukovnik Đuro Dečak, zapovjednik Zbornog područja Đakovo, a sa srpske strane general ma-jor Dušan Lončar i Borislav Držajić, predsjednik izvršnog vijeća tzv. Srijemsko-baranjske oblasti.

Stožerni je brigadir van de Weghe naglasio kako je sretan što područje hrvatskog Podunavlja na-pušta u trenutku kada perspektiva za budućnost izgleda mnogo bolje nego onda kada je, prije jeda-naest mjeseci, stupio na dužnost.

- Drago mi je, a što su potvrdile obje strane, da je naša nazočnost i akcija uvelike pridonijela izbje-gavanju ratne opcije. Generalu Schoupsu želim uspjeh u izvršavanju teškog mandata UNTAES-a, jer će njegov uspjeh biti znak da će lokalno pu-čanstvo - Hrvati, Srbi i drugi živjeti zajedno u mul-tietničkoj zajednici nakon ratnih patnji - rekao je stožerni brigadir van de Weghe.

Obraćajući se nazočnima, general Schoups je na-glasio kako velik broj uglednih gostiju okupljenih na jučerašnjoj svečanosti još jednom potvrđuje zanimanje i želju za očuvanje mira na prostoru hr-vatskog Podunavlja.

- UNTAES je ovdje da osigura mir, poštovanje ljudskih prava, a to možemo učiniti samo ako po-stoji suradnja i tolerancija obje strane. Cilj nam je osigurati razumijevanje i mir za buduće generacije - rekao je, između ostaloga, general bojnik Scho-ups prigodom preuzimanja dužnosti zapovjednika snaga UNTAES-a za hrvatsko Podunavlje.

RAZORUŽANJE U SVIBNJU(Večernji list, 25. 3. 1996.)

OSIJEK - Na zahtjev zapovjednika vojnih snaga UNTAES-a general-bojnika Josepha Schoupsa, u subotu je srpski TV Vukovar snimio i emitirao nje-govo predstavljanje procesa demilitarizacije istoč-ne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. U uvodu je objasnio da je od 4. ožujka preuzeo zapovjedniš-tvo nad snagama koje trebaju osigurati provedbu Erdutskog sporazuma.

118

- Raspoređivanje snaga je u tijeku, pa želimo da shvatite što to radimo. Sada je na terenu 2000 voj-nika, a uskoro će ih biti ukupno 5000. Iz Belgije dolazi 600 vojnika, 800 iz Rusije, 850 iz Jordana, te iz Pakistana i Ukrajine. Tu su i postrojbe za me-dicinsku potporu iz Češke i Indonezije, te oklopne, inženjerijske i helikopterske postrojbe. Osoblje za potporu je iz Belgije, a u zapovjedništvu su pred-stavnici svih zemalja koje sudjeluju u misiji. Tije-kom travnja bit će velikih pokreta vojnih jedinica jer ćemo raspoređivati oko 3000 ljudi s opremom. Jordanski i pakistanski bataljuni dolaze posljednji, očekujemo ih od 15. do 25. travnja, a do 5. svib-nja bit će raspoređeni - rekao je general-bojnik J. Schoups i precizirao da će u Baranji oko Belog Manastira biti belgijske formacije, a pakistanske od Darde do Drave. Rusi će biti južno od Drave, he-likopterska postrojba u Klisi, a tenkovi iz Ukrajine u Dalju. Južno od Vukovara jordanski su vojnici.

- Cilj nam je stvoriti “vidljivost” snaga na terenu. Svi vojnici živjet će u selima, među stanovniš-tvom. Bit će nepristrani i prijatelji svakome, pa očekujemo da se i njih tako prihvati. Mi nismo okupacijska vojska, jer obje su strane pristale na dobrovoljnu demilitarizaciju toga područja. Gene-ral Lončar obećao mi je punu kooperativnost za demilitarizaciju. U ovoj igri nema gubitnika, mogu biti samo pobjednici, a to su svi ovi ljudi - kazao je J. Schoups. Dodao je da nakon 30 dana demilita-rizacije to područje treba biti bez oružja, naravno,

osim snaga UNTAES-a i prijelazne policije.

Na kraju, J. Schoups rekao je da će “integrirati svoje zapovjedništvo u zapovjedništvo generala Lončara u Vukovaru”, a isto će biti i na nižim razi-nama zapovijedanja na terenu, čime se želi postići povjerenje.

DAVID OWEN O PERSPEKTIVAMA MI-ROVNIH PREGOVORA U BIVŠOJ JUGO-

SLAVIJI

HRVATSKA NAJVEĆI POBJEDNIK!(Večernji list, 28. 1. 1996.)

• Najveći su gubitnik hr-vatski Srbi, najviše zbog vlastite nesposobnosti i tvrdoglavosti

• Hrvatska je imala pot-puno pravo da napada Vanceov plan jer nije došlo do razoružanja Srba i pokazala je str-pljivost

• Vrlo mali broj hrvatskih Srba vratit će se u Hr-vatsku, najmanje oko Knina.NEW YORK/UN - David Owen održao je jučer uju-

Lord DAVID OWEN

119

tro u organizaciji International Peace Academy predavanje za diplomatski kor u UN i Sekretarijat. Govorio je o perspektivama mirovnih procesa u bivšoj Jugoslaviji. Predavanje je bilo vrlo dobro posjećeno (više od 50 ambasadora i nekoliko pod-tajnika UN-a).

Lord Owen je nastupio vrlo otvoreno, ponavljajući neke ključne teze iz svoje knjige, ali iznoseći i neke nove ocjene, pa i stajališta koja predstavljaju zao-kret u odnosu na ranije iskazana. Prenosimo šire ključne teze iz tog izlaganja:

Republika Hrvatska najveći je pobjednik u ovom ratu, najveći su gubitnik hrvatski Srbi, najviše zbog vlastite nesposobnosti i tvrdoglavosti.Hrvatska je imala potpuno pravo napadati Vance-ov plan jer nije došlo do razoružanja Srba i po-kazala je strpljivost; vrlo mali broj hrvatskih Srba vratit će se u Hrvatsku, najmanje oko Knina.

Ključ mira je primjena sporazuma o istočnoj Sla-voniji, što je važnije i od bosanskog mirovnog pa-keta, 5000 vojnika za istočnu Slavoniju malo je, ali sad je važnija kvaliteta.

Obnova - ključ uspjeha

Zagreb i Beograd spremni su surađivati o ovom pitanju i neobično je važno da Hrvatska poka-že dobru volju za ostanak onih Srba koji to žele. Treba izbjeći novi nasilni egzodus, a Srbiji treba ekonomski pomoći da zbrine one Srbe koji odluče otići.

Obnova je ključ uspjeha ovog mirovnog plana, posebno Vukovara. Dagocjeno je da je privremeni upravitelj Amerikanac; uspjeh primjene ovog spo-razuma ovisit će o nastavku pregovora o Prevlaci. Bez obzira na to je li Tuđman obećao koncesije, razumljivo je da je u ovoj situaciji to emocional-no pitanje i da mu je svaka koncesija u tom dijelu Hrvatske rizična i neprihvatljiva, ali su rješenja moguća.

Hrvatsko-srpski odnosi ključan su dio mira na Bal-kanu (implicitno muslimansko pitanje je drugora-zredno). Zato je bilo neobično važno što se cijelo vrijeme ovoga sukoba održavao izravni i neizravni razgovor Miloševića i Tuđmana.Tuđman je realan i prilično fleksibilan. Dobio je

više nego što zaslužuje. No nije mu lako jer je okružen ljudima (Šarinić, Granić, Šušak) vrlo razli-čitih koncepcija. Vrlo je dobro zastupljen u UN-u. Milošević nije rasist (za razliku od Karadžića i Kra-jišnika), već pragmatičan i političar kojega treba-mo za primjenu mirovnog plana.

Sud u Haagu je važan. Treba suditi nekim glav-nim akterima, prije svega Karadžiću i Mladiću, ali treba imati razumijevanja za Miloševićeve teškoće da ih isporuči odmah, posebno Mladića. Treba su-diti i nekim Hrvatima i Muslimanima jer bez toga nema pomirenja. No treba povući crtu i okaniti se “lova na vještice” jer je amnestija važnija i od suda. Već i status “izolirane parije” dovoljna je moralna i politička kazna za neke lidere.

Multikulturalnost Bosne - mit

120

Zapad je radi balansa snaga spriječio Tuđmana da zauzme Banju Luku, što je on tada mogao. Tuđman je napravio bolan kompromis oko Mrkonjić Grada, ali je tako razbio Muslimane i vezao cazinsku Kra-jinu uz Hrvatsku. Nemojmo se zavaravati - paket iz Daytona je plan podjele. Multikulturnost Bosne je mit jer je ona postajala samo u Sarajevu, Tuzli i na još nekim lokalitetima.

Federacija BiH bitna je i on joj želi uspjeh jer je i dalje potrebna radi balansa snaga, ali ako ne uspi-je, doći će do stvaranja triju republika u BiH.

Mostar je najveći test uspjeha ili propasti Federa-cije. Veliki rat je gotov, ali su moguće čarke izme-đu Hrvata i Muslimana. Većina Srba neće ostati u Sarajevu, koji će biti dominantno muslimanski grad, što će biti cijena njihove rasističke politike.

Brčko je veliki nerazrješivi problem, a nije dogo-vorena ni procedura arbitraže. Važno je da i Srbi osjete blagodati obnove i u Bosni i u istočnoj Sla-voniji kako bi bili kooperativni. Dayton je exit stra-tegy u vojnom smislu, ali treba još godinama po-litički i gospodarski biti prisutan u tom području.Treba dati vremena Miloševiću da riješi Kosovo, što će vjerojatno završiti njegovom podjelom iz-među Srbije i Albanije (Srbiji rudnici i manastiri). Milošević će izići iz izolacije najprije kroz OESS, jer će se kroz te mehanizme rješavati Kosovo, Pre-vlaka itd.

Američko vodstvo neobično je važno, ali Ameri-ka je nastavila tamo gdje je Europa počela te nije potrebno svojatati svoje rezultate. Svi su radili po-greške - EU, SAD, RF, pregovarači: svi smo sukrivci u etničkom čišćenju. Daytonski sporazum unapri-jedit će odnose između Amerike i Europe u buduć-nosti. Ujedinjeni su narodi bili previše kritizirani, a činili su što su mogli u osakaćenim mandatima. Umjesto UN-a, trebalo je kritizirati VS, posebno stalne članice.

U diskusiji su sudjelovali mnogi ambasadori i predstavnici Sekretarijaja. uključujući i hrvatskog predstavnika.

S PROGNANIM VUKOVARCIMA KOJI SU

NA DAN SVIH SVETIH NA OVČARI ODALI POČAST

ŽRTVAMA STRAŠNOGA ZLOČINA

PONIO SAM TAJ GRUMEN ZA USPOMENU(Večernji list, 4. 11. 1996.)

ZAGREB - Deset pari drhtavih ruku primicalo je plamen fitilju voštanice. Bilo je tiho, sasvim tiho, nije se čula ptica, nisu šuštale krošnje topolika iz kojeg su prizor nadgledali UNTAES-ovi vojni-ci. Kad je dvjesto bijelih svijeća obasjalo humak, đakovački biskup Ćiril Kos je zaplakao, Krešina majka Katica crvenih očiju klecala je na hladnoj zemlji, visoka Ivanova oca Matu gušilo je u prsi-ma. Ilija, tata jednoga drugog Ivana, uzvrpoljio se i počeo popravljati voštanice, jer je bio siguran da će ga noge izdati ostane li stajati na mjestu, Josi-pova supruga Dragica ljubila je zemlju.

Nijemi su u tom prizoru stajali i general Klein, potpredsjednik Vlade Kostović, predstojnik Vla-dina ureda privremene uprave Vrkić. Poslije sat i petnaest minuta dostojanstvene tuge uz humak uzdignut na masovnoj grobnici na Ovčari, o po-časti odanoj žrtvama strašnoga zločina prije pet godina, za kojeg su u Haagu optužena trojica jugo-oficira, ni UNTAES-ov glasnogovornik nije mogao

Iz predavanja Lorda Davida Owena u organizaciji International Peace Academy

za diplomatski kor u UN-u 27. 1. 1996.

121

izvijestiti hladno.

“U prohladno popodne, sa suncem koje se probi-jalo kroz oblake, upaljene su svijeće za 200 žrta-va čija su tijela pronađena i položeno je cvijeće” - objavio je Arnold na Dan svih svetih, prvi nakon studenoga 1991. u kojem je majkama, očevima i suprugama koji još traže svoje bližnje dopušteno moliti na mjestu čiju strašnu tajnu odgonetavaju istražitelji haaškoga suda.

Posljednji poljubac za rođendan

Petoro iz skupine majki, očeva i supruga čije sud-bine vezuje kobni 20. studenoga 1991. poslije ko-jeg više nikad nisu vidjeli svoje bližnje, zatekli smo u subotu uza Zid istine na zagrebačkoj Selskoj ce-sti, uznemirene dojmovima nakon posjeta Ovčari u petak. Prije pet godina iz vukovarske su bolnice netragom nestali i Karćika, sin Ane Fituš, Mihajlo, suprug Katice Zere, Ivan, sin Mate Kovača, Ivan, sin Ilije Buovca, Mate, suprug Nene Vlaho...

Najstrašnijeg datuma u njezinu životu, Katici Zera bio je rođendan. U prestravljenu mnoštvu civila koji su tada mislili da će nakon tromjesečna bom-bardiranja Vukovara pred okupiranom bolnicom pronaći spas i izlaz iz razorenoga grada, vozač vukovarske bolnice Mihajlo pronašao je suprugu, čestitao joj rođendan i posljednji put je poljubio. Istoga je jutra Ana Fituš zadnji put ugledala po-gnuto lice svoga ranjenog sina Karla zvanog Karći-ka - kroz okno prvog od šest autobusa kojima su iz bolnice u nepoznato odvezeni lakši ranjenici, me-dicinsko i pomoćno osoblje. Vozač Hitne pomoći Ivan Buovac svog je oca Iliju, koji se s obitelji i su-sjedima skrivao od granata u skloništu na Mitnici, uspio posjetiti dva dana prije okupacije Vukovara. Mogla je biti ta ista noć, sat poslije ponoći kad je direktor vukovarske pošte Ivan Kovač posljednji put nazvao oca Matu u Crikvenicu, kojeg je s obi-telji uspio izvući iz paklenog Vukovara u rujnu. A šutnju i strah u očima supruga Mate, vozača sani-teta, zapamtila je Nena Vlaho od onog posljednjeg njihova susreta tjedan dana prije pada Vukovara, u bolnici.

Pet vijenaca na humku

Nedorečeni susreti, te žive i mučne slike i zvukovi iz sjećanja na koje je leglo pet godina čekanja, u

petak su zatinjali u odsjaju svijeća što ih je deseto-ro zapalilo za njih dvjesto. - Nisam smio zažmiriti, jer mi se i pred zatvorenim očima pričinjala ta sli-ka i kao da ih vidim svih dvjesto, a mnogi su mladi, stoje pognute glave, i padaju - pričao nam je na Dušni dan Ilija Buovac.

- Dohvatio sam s humka grumen zemlje. Kad sam se vratio u Zagreb, u hotel, spremio sam ga u pro-zirnu kutijicu. Ne znam još uvijek je li i moj sin bio zakopan tamo na Ovčari, ne znam hoću li ikada doznati gdje je - mučio se govoreći Mato Kovač - ali ponio sam tu zemlju za uspomenu na sina...

Pet je vijenaca obasjano plamičcima svijeća od petka na humku čija se tajna upravo razotkriva. “Nikad vas nećemo zaboraviti”, ostala je poruka na Ovčari, zapisana na bijeloj vrpci uz cvjetni križ što počiva na središtu dostojanstveno uređenog hum-ka koji je pokrio mjesto strašnoga zločina.

M. Prišćan

PREDSJEDNIK TUĐMAN PRIMIOJACQUESA KLEINA

UNTAES do proljeća(Večernji list, 9. 10. 1996.)

Hrvatska želi da se proces reintegracije zavr-ši prema rasporedu, naglasio je predsjednik TuđmanZAGREB - Predsjednik Republike Hrvatske dr. Fra-

122

njo Tuđman primio je jučer u Predsjedničkim dvo-rima upravitelja Prijelazne uprave za istočnu Sla-voniju, Baranju i zapadni Srijem generala Jaquesa Kleina. U ovom ključnom razgovoru, kako ga je nazvao potpredsjednik Vlade dr. Ivica Kostović, raspravljalo se o vitalnim pitanjima integracije i zaključenja mandata UNTAES-a.

- Velik je pritisak 80.000 prognanika, javnosti i Sabora te stoga želimo da se proces reintegraci-je završi prema rasporedu - rekao je predsjednik Tuđman. Dogovoreno je da UNTAES u potpunosti preda Hrvatskoj upravu u rano proljeće, da kroz to vrijeme hrvatska Vlada iskazuje punu suradnju, uključujući i ispunjavanje financijskih obveza. Isto je tako dogovoreno, rekao je dr. Kostović, da se područje obuhvaćeno pilot-programom u cijelosti prepusti za povratak prognanika, a general Klein i njegova administracija poduzet će za to potrebite mjere. Ono što je bitno, istaknuo je potpredsjednik hrvatske Vlade, jest da se izbori održe u najranije moguće vrijeme. Na tome će, kao i na drugim kon-kretnim pitanjima, hrvatska Vlada poraditi sljede-ćih dana.

General Klein je, među ostalim, istaknuo da proces ide zacrtanim redom, da će se to područje poku-šati vratiti pod hrvatsku upravu što prije, u prolje-će. Kazao je da žele održavanje izbora što je prije moguće, te da je područje Nijemaca već spremno za stavljanje pod hrvatsku upravu i povratak ljudi prije zime. Dr. Kostović je na kraju, a na pitanje na temelju čega će biti sastavljeni birački popisi, kazao da je hrvatska Vlada s tim u svezi već jasno iskazala svoje stavove i da će to sada pokušati pro-vesti u razgovorima s izbornim časnikom UN-a. To su birački popisi iz ‘91., ali to je stvar razgovora koji će se voditi ovih dana.

NAKON ŠTO JE MINISTRICA VOKIĆ ODBRLA PROGRAM DOPUNSKE NASTAVE “ŠKOLSKA AUTONOMIJA SRBA U HRVATSKOJ”

POPOVČEV POHOD NA HRVATSKO ŠKOLSTVO


ZAGREB - Desetak dana nakon što je ministrica prosvjete Ljilja Vokić odobrila program dopunske nastave - od prvog do osmog razreda osnovne ško-

le - za pripadnike srpske nacionalne za jednice ili manjine, što ga je, uz financijsku potporu hrvatske Vlade, izradila Komisija za obrazovanje Srpskoga kulturnog društva “Prosvjeta”, dr. Milorad Pupo-vac najavljuje kako će u Saboru tražiti ministriči-nu ostavku. Kao jedan od razloga, prema pisanju novina, Pupovac navodi navodno odugovlačenje s donošenjem programa ističući kako je taj pro-gram ministričin potpis čekao punih pet mjeseci (od svibnja do listopada),

Recenzent, a ne zna?!

Da bi se uvjerio u neistinitost svojih tvrdnji, dr. Pupovac ne mora na Trg burze. Dovoljno je samo da posegne za brošurom “Školska autonomija Srba u Hrvatskoj”, koju je potkraj prošlogmjeseca izdao SKD “Prosvjeta”, i kojoj je recenzent upravo dr. Pupovac. Planovi i programi dodatne nastave za učenike srpske nacionalne zajednice na konač-nu su verifikaciju, stoji u brošuri, predani Mini-starstvu prosvjete i športa 9. rujna. Od svibnja do rujna, a to dr. Pupovac kao recenzent programa i spomenute brošure dobro zna, prosvjetne vlasti i autori programa pokušavali su naći zajednički jezik glede programa njegovanja jezika i kulture namijenjenog pripadnicima srpske nacionalne manjine.

Jedna od generalnih primjedaba prosvjetnih vlasti odnosila se na neprihvatljivu koncepciju progra-ma kao alternativnih ili korekcijskih nacionalnom programu. Autori programa upozoreni su i na ne-

123

prihvatljive termine “egzodus srpskog naroda” do kojeg je, kako pišu, “došlo zbog Bljeska i Oluje”, te termin “kroatizirani nastavni program” kako pred-lagači imenuju nacionalni školski program. Vrlo je zanimljiv i pristup autora izradbi programa. U programu književnosti su, primjerice, i crnogorski i bosansko-hercegovački pisci proglašeni srpski-ma, U istom se društvu, što je posebice zanimljivo iz aspekta nedavne saborske rasprave, po mišlje-nju autora, trebao naći i Hrvat Vladimir Nazor. Isti jugoslavenski pristup dominira i predloženim pro-gramom nacionalne povijesti.

Prijelazno razdoblje?

I kada je Ministarstvo nakon petomjesečnih pre-govora s autorima, uza sve ograde, prihvatilo program za srpsku nacionalnu manjinu kao dio nacionalnoga (hrvatskog) sustava odgoja i obra-zovanja, javlja se Pupovac. Očito nezadovoljan postignutim, dr. Pupovac sada traži veću školsku autonorniju Srba u Hrvatskoj, za što, tvrdi, postoje i zakonske pretpostavke. Zanimljivo je da i sami autori programa u brošuri “Školska autonomija Srba u Hrvatskoj” program imenuju “prijelaznim razdobljem”, pa kažu: “Program bi slušali učenici osnovnih škola srpske nacionalne zajednice kao dodatni, pored redovnog službenog programa Mi-nistarstva prosvjete dok se ne odobri drugi, potpu-niji program školske autonomije za ona područja u kojima je srpska nacionalna zajednica u većini.”

Kakvu to školsku autonomiju zamišljaju Srbi u Hr-vatskoj, pokušali smo doznati od dr. Siniše Tatalo-vića, predsjednika komisije za obrazovanje SKD-a “Prosvjeta”. U kratkom telefonskom razgovoru, on je povukao paralelu između onoga što su pri-hvaćanjem ovog programa dobili Srbi i onoga što imaju Talijani.

- Talijani - kaže Tatalović - imaju svoje škole, u nji-ma rade profesori iz Italije po talijanskim udžbe-nicima. Zanimljivo je da je isto pitanje postavljeno tijekom subotnjeg razgovora ministrice Vokić s Elisabeth Rehn, specijalnom izvjestiteljicom Komi-sije za ljudska prava UN-a. Zašto Hrvatska, pitao je savjetnik gđe Rehn ministricu Vokić, koristi razli-čite kriterije za odogoj i obrazovanje na materin-skom jeziku za Talijane i za Srbe.

Nikome ni manje ni više

Ni jedna nacionalna zajednica ili manjina, pa ni srpska, kažu u Ministarstvu prosvjete, ne ostvaru-je ni manje ni više prava u odnosu na druge, ali ni u odnosu na važeće zakonske propise. Kada tvrde da Talijani imaju svoje škole - u čemu vide upori-šte za školsku autonomiju - zagovornici te autono-mije zaboravljaju da se u talijanskim školama radi po kako to oni zovu “kroatiziranom nastavnom programu”, na talijanskom jeziku. Za dodatni na-cionalni program, kao i za srpski, odobrena je sat-nica od pet sati tjedno. Isti model primjenjuje se i u školama za Mađare i dijelom za Čehe. Ni Srbima nitko ne brani da hrvatski program prevedu na srpsko pismo i srpsku terminologiju. No to, očito, nije ono na što zagovornici školske autonomije u Hrvatskoj atakiraju. Srbi, a to su jasno pokazali na primjeru hrvatskog Podunavlja, žele škole u koji-ma bi se djeca školovala po programima kakvi se njima sviđaju. Postoji li i jedna država na svijetu koja bi dopustila stvaranje alternative svom naci-onalnom programu?

Što je u programu?

Program dodatne nastave za srpsku nacionalnu manjinu bit će uskoro objavljen u službenom gla-silu Ministarstva prosvjete i športa. Program obu-hvaća srpski jezik i književnost, povijest, zemljo-pis, likovnu kulturu, muzičku kulturu i vjeronauk. Kako program nije popraćen udžbenicima, bit će zanimljivo vidjeti koju će literaturu za njegovu izvedbu predložiti njegovi autori, posebice za na-stavu povijesti koja obuhvaća tematske jedinice od “doseljavanja Srba i njihove borbe za samo-stalnost” do 1990. godine, uključujući i teme koje čine sastavni dio nacionalnog programa povijesti kao što su, primjerice, NDH i odnos NDH prema Srbima. To više što u brošuri “školska autonomija Srba u Hrvatskoj” autori programa nigdje ne na-vode kako udžbenike mora verificirati Ministar-stvo prosvjete, već “izbor literature i udžbenika prepuštaju samim predmetnim nastavnicima”.

ŠTO PIŠE U BROŠURI IZ BELOGMANASTIRA

Baranja - srpska zemlja

“Srbi su se u Baranju naselili još prije šestog sto-ljeća, 300 do 400 godina prije dolaska Mađara i formiranja mađarske države. Za vrijeme vlasti Ma-

124

đara i Austrijanaca područje je Baranje nazvano ‘srpska zemlja’, što govori o njezinom srpskom etničkom karakteru. Kada je bilo odlučeno da će Hrvatska izvršiti anti-državni, kriminalni čin sece-sije od Jugoslavije, 2. lipnja 1991. Skupština op-ćine Beli Manastir, koja administrativno zahvaća Baranju, donijela je odluku da će Baranja ostati u Jugoslaviji, Republika Hrvatska, direktni nasljed-nik fašističke NDH, nelegalno je priznata od strane drugih država u svojim komunističkim umjetnim administrativnim granicama. Ona te granice ne može doseći bez novog osvajačkog rata.”

To su samo neki od zaključaka sa stručnog sku-pa “Baranja - srpska zemlja”, održanog početkom 1995. u Belome Manastiru u organizaciji “Udruže-nja Srba iz ‘republike srpske krajine’ i Republike Hrvatske”, koji su potom pretočeni u knjigu istog naziva. Računaju li autori programa kada se pozi-vaju na pravo talijanske nacionalne manjine da se u nastavi koristi talijanskim udžbenicima, na spo-menutu i njoj slične knjige?

I. Kalogjera-Brkić

BOUTROS-GHALI PREDLOŽIO PRODULJEN-JE UN-ovog MANDATA U HRVATSKOM

PODUNAVLJU NA ŠEST MJESECI

UNTAES do 15. srpnja iduće godine?(Glas Slavonije, 31. 10. 1996.)

Glavni tajnik UN-a posebno se okomio na politiku hrvatske Vlade, koja se nije usprotivila rezoluciji Sabora i izjavama “hrvatskih ekstremista”, koje su navodno povećale nervozu i strahove kod lokalnih Srba - Ghali ni ovaj put nije spomenuo hrvatske prognanike

NEW YORK (Hina) - Glavni tajnik UN-a Boutros Boutros-Ghali preporučio je Vijeću sigurnosti pro-duljenje mandata UNTAES-a na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema do 15. srp-nja iduće godine do kada bi, prema njemu, snage UN-a mogle dovršiti svoje glavne zadaće. U izvje-šću Vijeću sigurnosti objavljenom u utorak u New Yorku Ghali predlaže Vijeću da razmotri potrebne aranžmane za promatračku misiju od dodatnih šest mjeseci, odnosno do kraja iduće godine.Zadaća te misije bila bi praćenje ispunjavanja ob-veza koje su strane preuzele Temeljnim sporazu-

mom, kao i promicanje ozračja povjerenja među svim lokalnim stanovnicima, dok bi, istodobno, stvarala uvjete za uspostavu dugoročne proma-tračke misije.

Glede izbora, Ghali procjenjuje da bi najranije u ožujku svi stanovnici, koji to žele, dobili hrvatske dokumente, a što bi hrvatska Vlada postavila kao uvjet za upis birača. Nakon toga je potrebno bar četiri tjedna za provjeru biračkih popisa, i ostale pripreme za održavanje izbora.

Glavni tajnik u izvješću je posebno predbacio hr-vatskoj Vladi pomanjkanje odgovarajućeg stupnja suradnje s UNTAES-om. “Dok ekstremisti s obje strane teže ometanju UNTAES-a u provođenju programa Temeljnog sporazuma, poseban je ra-zlog za zabrinutost to što hrvatska Vlada, koja bi trebala voditi u mirnoj reintegraciji i pomirenju, nije u potpunosti ispunjavala svoje obveze i obe-ćanja”, kaže Ghali.

“Ozračje sukobljavanja i ometanja, koje se razvilo, čini se da je više u vezi s domaćim političkim pi-tanjima nego s radom UNTAES-a. To je povećalo nervozu i strahove sadašnjih stanovnika u regiji, što pogoduje srpskim tvrdolinijašima čiji opstruk-cionizam, zauzvrat, potiče ekstremiste na hrvat-skoj strani.”

“Dok su hrvatski dužnosnici izražavali potporu

125

UNTAES-u na privatnim sa sastancima i davali po-mirljive izjave lokalnim srpskim vođama, hrvatska se Vlada nije usprotivila rezoluciji (Sabora) niti je Vlada objasnila obveze koje je preuzela kada je potpisala Temeljni sporazum 12. studenoga 95.”, navodi se u izvješću.

Tijekom listopada, prema Ghaliju, zabilježene su “pojačano agresivne i neprijateljske izjave” protiv UNTAES-a, uključivši ministra obrane koji je zapri-jetio vojnom akcijom ako se područje ne reintegri-ra do travnja 1997.

Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman na susretu početkom listopada s prijelaznim upraviteljem Jacquesom Kleinom obećao je punu suradnju kako bi se brzo dovršile zadaće UNTAES-a, kaže Ghali, i naznačio da je pripravan učiniti znatne pomir-ljive geste prema Srbima u regiji. Od prijelaznog upravitelja hrvatski je Predsjednik tražio potporu za održavanje izbora u prosincu te završetak man-data 30 dana kasnije.

Ghali u izvješću navodi da je srbijanski predsjed-nik Slobodan Milošević prenio prijelaznom upra-vitelju Jacquesu Kleinu svoju potporu jednogodiš-njem produljenju mandata UNTAES-a, a ukazao je i na mogućnost da se Srbima da jugoslavensko dr-žavljanstvo ako u iduće tri godine odluče napustiti to područje.

PHILLIPE ARNOLD, GLASNOGOVORNIK UNTAES-a:

POČELO ISKAPANJE OVČARE

ZAGREB - Stručnjaci Međunarodnog suda za ratne zločine (ICTY) i međunarodne organizacije “Liječ-nici za ljudska prava” počeli su jučer ekshumaciju žrtava iz masovne grobnice u Ovčari u blizini Vu-kovara, kako je to već bilo najavljeno, potvrdio je u glasnogovornik UNTAES-a Phillipe Arnold. On je najavio da će ekipa stručnjaka sudske medicine, koja eksumira tijela bez nazočnosti novinara, u če-tvrtak održati konfereniju za tisak.

Potpredsjednik hrvatske Vlade dr. Ivica Kostović potvrdio je da su jučer trebali početi radovi na ekshumaciji na Ovčari. Mjesto iskapanja masovne

grobnice pod nadzorom je UNTAES-a, a osigurava ga jordanski bataljun, kazao je Kostović i napome-nuo da su “sve pripreme kod masovne grobnice provedene i osigurane tako da bi stručnjaci koji rade na iskapanju mogli raditi na licu mjesta”.

Pretpostavlja se, istaknuo je dr. Kostović, da će iskapanje trajati dva-tri tjedna, nakon čega slijedi proces identifikacije, koji će potrajati vjerojatno do prosinca. Identifikacija će se obavljati u Za-grebu, u suradnji sa stručnjacima Međunarodnog suda, a u uvjetima koje će pružati hrvatska Vlada i zagrebački Medicinski fakultet. Prema riječima dr. Kostovića, sada je potvrđeno je da je mjesto ma-sovne grobnice čuvano, a prema stanju iz 1992. kada je pronađeno devet posmrtnih ostataka.

Snimanje iskapanja, podsjetio je Kostović, prema odluci Međunarodnog suda, dopušteno je jednoj nezavisnoj britanskoj televizijskoj ekipi. Hrvatska će strana tijekom iskapanja imati dva promatrača. POSLJEDNJA NOVINSKA KONFERENCIJA

126

PREDSTAVNIKA HAAŠKOG SUDA U VUKOVARU

NA OVČARI 200 UBIJENIH(Večernji list, 8. 10. 96.)• Rečeno je da su na dnu grobnice pronađeni do-

kazi da je ona zaista iskopana za tu namjenu, te dokazi da je zaista riječ o ljudima iz bolnice.

VUKOVAR - Iznošenjem 200 tijela žrtava stručnja-ci haaškoga Međunarodnog suda za ratne zločine prošli su petak završili ekshumaciju iz masovne grobnice na Ovčari kod Vukovara. Sva su tijela prevezena u Zagreb, gdje je jučer trebala početi autopsija. Tim povo-dom jučer je u sjedištu UNTAES-a u Vukova-ru održana šesta i po-sljednja konferencija za novinare, a od sada će se informacije davati iz Zagreba. O zadnjim danima rada na Ovča-ri govorili su istražitelj Haaškog suda Vladimir Dzuro i zamjenik gla-snogovornika UNTAES-

a Yuri Chizick.

- Stručnjaci Međunarodnog suda zahvalni su ge-neralu Kleinu i osoblju UNTAES-a na pruženoj po-moći, te novinarima na korektnom izvješćivanju. Posao koji je ovdje obavljen samo je prvi korak u istrazi, a konačni rezultati znat će se tek po za-vršetku autopsije u Zagrebu. Zasad možemo reći samo da su na dnu grobnice (oko dva metra ispod površine) pronađeni dokazi da je ona zaista isko-pana za tu namjenu, te dokazi da je zaista riječ o ljudima iz bolnice. Ističem da u sadašnjoj fazi istrage ne možemo tvrditi da su to ljudi koji su 20. studenoga 1991. godine odvedeni iz vukovarske bolnice, nego je po prikupljenim dokazima očito da su bili u bolnici. Zadovoljni smo pronađenim dokazima, no moja je osobna špekulacija da po-stoji još neka masovna grobnica. Iskopavanjem probnih jaraka provjerili smo uže područje oko grobnice, no područje Ovčare vrlo je veliko - re-kao je V. Dzuro.

U grobnici je pronađeno mnogo metaka, te veći broj osobnih predmeta, čak i dokumenata. Takvi su dokazi, međutim, stavljeni u vreće uz tijela uz koja su pronađeni, a analizirat će ih stručnjaci u Zagrebu.

U VUKOVAR STIGAO ŠEF IZBORNEKOMPONENTE UNTAES-a DOS SANTOS

Tko će glasovati?

VUKOVAR - “Izborni proces na području pod nad-zorom UNTAES-a počeo je mojim dolaskom. Osim toga, od predstavnika hrvatske Vlade i srpske za-jednice 11. listopada formirat ćemo zajednički

127

provedbeni odbor za izbore. Moj je prvi zadatak uskladiti proceduru, plan i raspored izbora. Bitno je da se stalno konzultiraju obje strane. Uz pošto-vanje hrvatskih zakona, imat ćemo na umu i toč-ke Erdutskog sporazuma jer su u njemu temeljni preduvjeti) koji se moraju ispuniti, a to je pitanje tko će glasovati, gdje su granice izbornih jedinica i druga pitanja. Datum izbora logičan je nastavak toga procesa.” Tim se riječima jučer u sjedištu UN-TAES-a u Vukovaru predstavio Onofre dos Santos, šef izborne komponente UNTAES-a, odnosno bu-dući predsjednik izbornog provedbenog odbora. Rekao je tako da će popis stanovnika iz 1991. go-dine biti polazna točka, “ali imamo odgovornost poštovati duh Erdutskog sporazuma, pa postoji mogućnost da glasuju i ljudi koji nisu živjeli na ovom području prije 1991. godine”.

- Ovi su izbori zaista specifični i moraju imati po-sebna pravila. Nadam se da prijelazni upravitelj neće morati donositi odluku - zaključio je Dos Santos u svom prvom predstavljanju novinarima

U LIPOVCU, APŠEVCIMA l PODGRAĐU PRI KRAJU SU PRIPREME ZA POČETAK

OBNOVE PRVIH OBITELJSKIH KUĆA

POVRATAK VEĆ U STUDENOM(Večernji list, 23. 8. 1996.)

LIPOVAC - Pripreme za početak obnove obitelj-skih kuća u Lipovcu, Apševcima i Podgrađu su pri kraju, pa će po svemu sudeći početkom sljedećeg tjedna početi građevni radovi na prvim kućama. Djelatnici četiri vinkovačke građevne tvrtke - “Graditelj”, “Zidar”, “Jurves” i “Jurograd” - trenu-tačno završavaju gradnju objekata za smještaj građevinara i građevnih strojeva, čime su stvoreni preduvjeti za ispunjenje najavljenih rokova grad-nje. Riječ je o predviđenih 60 dana, što znači da bi prvi prognanici mogli u studenom useliti u svoje domove.

Istodobno s pripremama za gradnju traje i pod-nošenja zahtjeva mještana tih sela za obnovu nji-hovih kuća. Do sada je za Lipovac podneseno 200 zahtjeva, za Podgrađe 80, a za Apševce 50 zahtje-va. Sve kuće za koje su podneseni zahtjevi demi-niraju djelatnici “Mungosa”. Zahtjeva za obnovu vjerojatno bi bilo i više kada bi se brže prikupljali

svi potrebni dokumenti. Do sada je najviše teškoća bilo upravo s utvrđivanjem vlasničkih odnosa jer se, primjerice, događa da su vlasnici u međuvre-menu preminuli, a nije proveden prijepis na djecu ili najbližu rodbinu. Isto tako, pojedini prognanici koji su prije rata imali veći posjed nisu baš naj-zadovoljniji što će im se sada sagraditi kuća od 40 četvornih metara, povećanih za 10 četvornih metara po članu obitelji. No, kako i sami kažu, u ovom je trenutku najvažnije što prije doći u svoje selo, a potom će biti dovoljno vremena i za dodat-ne građevne radove.

U Lipovcu, Apševcima i Podgrađu uređuje se i ko-munalna infrastruktura kako bi prognanici nakon povratka imali osnovne uvjete za život.

SVEČANO PROSLAVLJEN POČETAK PROIZ-VODNJE NA ĐELETOVAČKIM NAFTONOS-

NIM POLJIMA

Potekla hrvatska nafta(Večernji list, 31. 8. 1996.)

ĐELETOVCI - Jučer je u Đeletovcima u nazočnosti poslovodstva INE i privremenog upravitelja hrvat-skog Podunavlja Jacquesa Paula Kleina, svečano označen početak proizvodnje na đeletovačkim naftonosnim poljima nakon pet godina, koliko su bila INI nedostupna.

Svečanost je počela sa sjednicom Stručnoga kole-gija na kojoj su direktori INI-inih sektora govorili o revitalizaciji tih polja, o njihovoj važnosti i pla-novima kada se u potpunosti osposobe bušotine i postrojenja u Đeletovcima. Početak proizvodnje pozdravili su generalni direk-

128

tor INE ing. Andrija Kojaković, general Klein kao i ing. Hrvoje Šarinić. “Ovo je, kao što je i general Klein rekao, povijesni dan i ovdje smo na hrvat-skom teritoriju a došli smo ovamo da stvorimo normalne gospodarske uvjete - politički su goto-vo već stvoreni - i da integriramo u ekipe INE sve stručnjake iz ovoga kraja koji se žele normalno ponašati i normalno raditi i oni imaju apsolutno isti status kao i drugi INA-ini djelatnici”, rekao je u kraćoj izjavi za novinare ing. Hrvoje Šarinić podno velike baklje, koja nakon pet godina ponovno gori na đeletovačkim naftonosnim poljima.

Poslovodstvo INE, predstojnik Vladina ureda za mirnu reintegaraciju Ivica Vrkić i general Klein s visokim dužnosnicima UNTAES-a prošetali su se đeletovačkim postrojenjima, a ing. Šarinić je raz-govarao s nekoliko djelatnika koji su proteklih pet godina radili na đeletovačkim poljima, a prije ne-koliko dana potpisali su ugovor o prelasku u ININ sustav. Oni su se pohvalno izrazili o dosadašnjem postupku prema njima u INI a da je tome tako go-vori podatak da jedan od njih obnaša i rukovo-deću dužnost. Trenutačno u Đeletovcima rade 63 takva djelatnika.

PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE

DR. FRANJO TUĐMAN PRIMIO JACOUESA KLEINA, VODITELJA PRIJELAZNE UPRAVE UN-a

ZA HRVATSKO PODUNAVLJE

Uspješan dosadašnji tijek mirne reintegracije

(Glas Slavonije, 13. 8. 1996.)

Razgovorima na Brijunima, među ostalim dužno-snicima, bili su nazočni Branimir Glavaš, župan osječko-baranjski, Vlado Ošust, župan vukovar-sko-srijemski, predstojnik Vladina Ureda za mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja Ivica Vrkić, njegov zamjenik Mirko Tankosić te general bojnik Slavko Barić

BRIJUNI (Hina) - Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman jučer je primio Jacquesa Klei-na, voditelja Prijelazne Uprave UN-a za hrvatsko Podunavlje, priopćeno je iz Ureda Predsjednika RH.

Kako se navodi u priopćenju, Predsjednik je tom prilikom rekao da je svrha sastanka specificirati probleme oko dovršenja procesa mirne reintegra-cije, koji je do sada bio uspješan. General Klein je ustvrdio da je sastanak predsjednika Tuđmana s Miloševićem u Ateni bio iznimno pozitivan, jer je poslan jasan znak lokalnom stanovništvu da je Po-dunavlje neodvojivi dio hrvatske države.

Saslušavši prijelaznog upravitelja, koji je iznio prijedlog dinamike rješavanja tekućih problema oko provedbe procesa mirne reintegracije, pred-sjednik Tuđman je rekao da RH može, zbog osam-deset tisuća prognanika iz Podunavlja, pristati na produžetak mandata najviše tri mjeseca od isteka postojećeg mandata 15. siječnja. U tom je razdo-

129

blju potrebno provesti lokalne izbore u skladu s popisom stanovništva iz 1991. godine, a UNTAES treba provesti razoružanje lokalnoga stanovništva i stvoriti uvjete za povratak hrvatske vlasti, koja će vratiti sve prognanike u hrvatsko Podunavlje, rekao je Predsjednik.

Uz Predsjednika, razgovorima su bili nazočni presjednik Vlade Zlatko Mateša, predstojnik Ure-da Predsjednika dr. Ivo Sanader, potpredsjednik Vlade dr. Ivica Kostović, savjetnik Predsjednika za unutarnju politiku dr. Ivić Pašalić, pobočnik Predsjednika general bojnik Krešimir Kašpar, za-mjenica predstojnika Predsjednikova Ureda Ve-sna Škare-Ožbolt, župani vukovarsko-srijemski i osječko-baranjski Vlado Ošust i Branimir Glavaš, predstojnik Vladina Ureda za mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja Ivica Vrkić, Mirko Tankosić i general bojnik Slavko Barić. Uz generala Kleina, bili su glavni zapovjednik vojnih snaga UNTAES-a Joseph Schoups, šef kabineta g. Kleina John Ha-rishon i glasnogovornik UNTAES-a Phil Arnold, priopćeno je iz Ureda Predsjednika RH.

IVICA KOSTOVIĆ

Zadovoljni misijom generala Kleina

BRIJUNI (Hina) - “Na jučerašnjem radnom sastan-ku između predsjednika Tuđmana i generala Kle-

ina sa suradnicima raspravljalo se o ključnim pitanjima, a ponajprije o pi-tanju mandata UN-TAES-a. Hrvatska strana još jednom je istaknula jasno stajalište kako se mandat može dovr-šiti u predviđenom roku, s malim pro-duženjem”, izjavio je potpredsjednik

Vlade RH dr. Ivica Kostović nakon završetka ju-čerašnjeg razgovora između predsjednika RH dr. Franje Tuđmana i voditelja Prijelazne uprave UN-a za hrvatsko Podunavlje Jacquesa Kleina.

Drugo ključno pitanje o kojem se razgovaralo je

Prof. dr. sc. IVICA KOSTOVIĆ

pitanje izbora, istaknuo je dr. Kostović. Hrvatska je strana izložila jasan zahtjev da se, u skladu s rezolucijom UN-a, izbori moraju svakako dovršiti mjesec dana prije kraja madata. Tijekom razgovo-ra izraženo je zadovoljstvo spremnošću hrvatske strane da financijski pomogne Prijelaznu upravu, izjavio je dr. Kostović, a dotaknuta su i neka ključ-na pitanja kao što je povratak i obnova drugih naselja, a ne samo onih predviđenih pilot-progra-mom. Raspravljalo se i o otvaranju prometnica, posebice one između Vinkovaca i Osijeka, ali i o puštanju u promet skele koja bi omogućila obno-vu naselja u Baranji.

Tijekom razgovora ocijenjeno je kako proces raz-miniranja teče bolje nego što je bilo predviđeno te da će se sastanak na kojem će se ocijeniti dosadaš-nji uspjeh deminiranja održati 12. rujna, izjavio je nakon završetka sastanka potpredsjednik hrvat-ske Vlade, dodajući kako je predsjednik Tuđman izrazio zadovoljstvo misijom generala Kleina i nje-govih suradnika.

U kratkoj izjavi za javnost, general Klein je re-kao da je tijekom razgovora čestitao predsjedni-ku Tuđmanu na sastanku s Miloševićem u Ateni i dodao da je to još jedna jasna poruka upućena lokalnom srpskom stanovništvu koja potvrđuje da nema dvojbe da su istočna Slavonija, zapadni Srijem i Baranja hrvatska područja. “Govorilo se o specifičnim problemima, kao što su otvaranje željeznice i ceste između Vinkovaca i Osijeka”, izjavio je general Klein, izražavajući zadovoljstvo dosadašnjom provedbom mandata.

PISMO DAMIRA ZORlĆA ŠEFU MISIJE UNHCR-a U HRVATSKOJ

VRATILE SE 9.253 OSOBE(Večernji list, 10. 8. 1996.)

ZAGREB - U povodu konferencije za tisak glasno-govornika UNHCR-a Rona Redmonda održane 6. kolovoza u Ženevi, na kojoj je tema bila povra-tak Srba u Hrvatsku, a koju su prenijele svjetske agencije i drugi mediji, predstojnik vladina Ureda za prognanike i izbjeglice Damir Zorić uputio je pismo šefu misije UNHCR-a u Hrvatskoj Pierreu Damboru, u kojem reagira na izrečene stavove glasnogovornika Rona Redmonda.

130

U pismu Zorić citira kako je UNHCR naveo da “ne-dostatak suradnje hrvatske strane sprječava po-vratak”. Osvrćući se na te navode, Zoriće ističe da je nakon operacije “Bljesak” u svibnju 1995. Ured za prognanike i izbjeglice počeo organiziranu kampanju, u suradnji s UNHCR-om, za povratak izbjeglica iz zapadne Slavonije (bivši sektor Zapad) njihovim domovima. Dok je Ured rješavao “papir-nati dio posla”, koji omogućava grupni povratak, UNHCR je bio odgovoran za fizičko vraćanje ljudi u Hrvatsku. Zbog nevoljkosti srpskih vlasti (SRJ) i vlasti bosanskih Srba (kao što je izjavio UNHCR) da odobre izbjeglicama izlazak s njihovih terito-rija, UNHCR nije uspio dovesti ni jednu izbjeglu osobu natrag u Hrvatsku, navodi Damir Zorić.

Nadalje, ističe da je u kolovozu 1995. godine, odmah nakon akcije “Oluja”, Ured za prognanike i izbjeglice predložio UNHCR-u proširenje po-stojeće suradnje na osobe koje su izbjegle s biv-ših sektora Jug i Sjever. “UNHCR je to odbio, uz objašnjenje da Svjetska organizacija za izbjeglice nema tehničkih sredstava niti osoblja za obradu tako velikoga broja pojedinih slučajeva. Stoga je”, ističe u pismu Damir Zorić, “Ured za prognanike i izbjeglice morao uzeti cijeli postupak pod svoju odgovornost.”

UNHCR navodi da je “pomogao u manje od sto po-vrataka hrvatskih i srpskih izbjeglica iz SRJ”. Zorić to potvrđuje i dodaje da je i u tih manje od sto slučajeva Ured za prognanike i izbjeglice taj posao obavio u suradnji s Uredom RH u Beogradu.

Zorić nadalje kaže kako je UNHCR naveo da je “problem optjecaja tajnih popisa ljudi koji su tra-ženi zbog istrage na temelju navoda da su bili odgovorni za krivična djela protiv Hrvata, dok su Srbi držali ‘krajinu’”.

“Ne postoje tajni popisi”, ističe Zorić. Podsjeća da je popis od 811 osoba pod istragom, koje ne po-kriva Zakon o amnestiji, objavljen 28. lipnja 1996. godine u “Večernjem listu”. “Na tom popisu nisu samo hrvatski Srbi već i Hrvati i ljudi čije je pre-bivalište izvan Hrvatske, poput časnika bivše JNA, koji su naredili uništenje Vukovara”, i temeljem toga, zaključuje Zorić, “svatko može vidjeti da li je pod istragom ili ne.”

Zorić također navodi da Ured za prognanike i izbjeglice inzistira da izbjegla osoba osobno pot-piše izjavu da je upoznata s tom činjenicom i da se želi vratiti kući po svojoj slobodnoj volji. Nada-lje, Ured ne izdaje pismo preporuke pograničnoj policiji (koje se obično naziva odobrenjem), kako bi se pomoglo osobi u povratku, dok ne primi ori-ginal takve izjave. UNHCR, tvrdi Zorić, to dobro zna budući da je Uredu za prognanike i izbjeglice dostavio barem jednu takvu izjavu.

Zorić također podsjeća da se u razdoblju od 1991. do 1996. godine Republika Hrvatska preko Ure-da za prognanike i izbjeglice brinula o 1,500.000 prognanika i izbjeglica. S tim u svezi dodaje da je izbjeglički centar Kuplensko zatvoren 1. kolovoza, a Hrvatska se još brine o izbjeglicama iz Velike

131

Kladuše u izbjegličkim centrima Gašincima i Obo-njanu.

“Cilj je Ureda za prognanike i izbjeglice”, ističe Da-mir Zorić, “vratiti ljude u njihove domove, dovesti svakoga kući, Srbe i Hrvate jednako. Nikada nismo pravili razliku između naših klijenata po bilo ko-jem kriteriju, nacionalnom, religijskom ili bilo ko-jem drugom. Ured je do sada izdao 6.512 pisama preporuke izbjeglim Srbima za povratak.”

Osvrćući se na navode ICRC-a da se oko 3.500 osoba, Srba koji su nakon “Oluje” ostali na oslo-bođenim hrvatskim područjima, “smatraju izrazito osjetljivim slučajevima jer su mnogi od njih stari i bolesni”, Zorić podsjeća da su se prije nekoliko mjeseci Ured za prognanike i izbjeglice i UNHCR složili da te slučajeve razmatraju prioritetno. “Sa svoje strane Ured je počeo identificirati te ljude kako bi olakšao povratak njihovih obitelji, bez če-kanja na humanitarne agencije, koje samo pišu Iz-vješća, dok su UNHCR i ICRC do sada Uredu pod-nijeli samo po jedan slučaj”, ističe Zorić.

Na navod UNHCR-a da “Hrvatska kaže kako se oko 7.000-8.000 osoba vratilo, ali nitko ne zna tko su oni i gdje su”, Zorić odgovara da se prema posljed-njim podacima dosad vratilo 9.253 osobe. “Mož-da bi bilo moguće”, ističe Zorić, “nabaviti njihova imena i adrese.” Navodi “kako bi ih UNHCR mogao potaknuti da se prijave Svjetskoj organizaciji i da za uzvrat dobiju neku financijsku pomoć.”

U pismu Zorić također navodi da će Ured pra-vovremeno dostaviti popis svih osoba koje su se dosad vratile. Osvrnuo se i na navode glasnogo-vornika Redmonda da “u SRJ UNHCR zbrinjava 170.000 krajinskih Srba, od kojih 40 posto živi u sabirnim centrima.” Zorić navodi da ih, prema nedavno objavljenom popisu izbjeglica u SRJ, 6,2 posto živi u sabirnim centrima. Stoga pita “gdje je UNHCR našao podatak da ih 40 posto živi u sabir-nim centrima”. (Hina)

VUKOVAR ĆE SE NAJBRŽE OBNAVLJATI(Večernji list, 20. 7. 1996.)

JADRANKA KOSOR, potpredsjednica Sabora RH

Vukovar će se obnavljati brže od drugih mjesta, jer će mnogi biti zainteresirani za njegovu obno-vu, i svijet će biti zainteresiran, i zbog savjesti i zato što su neki dobro upoznati sa stradanjem Vu-kovaraca, pa će htjeti pomoći.

Ovo je sada vrijeme kada više ne treba prognani-ke uvjeravati da će se vratiti, ne treba se vraćati uspomenama koje im snaže vjeru da će jednom stići svojoj kući, jer povratak je sad tu, obnova je državni posao. U tome vidim i svoje mjesto, a teme kojima sam se bavila na radiju naprosto su dobi-le novu dimenziju - kaže potpredsjednica Sabora Jadranka Kosor, uvjerena da nije pogriješila kad je prije osam mjeseci prihvatila - poziv u politiku.• Dolazeći na ovaj posao u Saboru sami ste željeli, i ta vam je želja poštovana, da budete zastupnik, svojevrsni ambasador prognanika i ostalih stra-dalnika. Što ste vi i Sabor od tada doista i učinili za te ljude?

- Mislim da je napravljeno dosta toga, i to u od-ličnoj suradnji s Vladom i premijerom, i ja i osta-li kolege, kao primjerice potpredsjednik Šeks. Iz svog smo iskustva, a moje je bilo novinarsko, imali širok pregled što je zapravo potrebno, što je naj-

132

važnije stradalnicima. Toliko je problema da bi se netko tko ih ne poznaje naprosto mogao utopiti, jer je sve što se stradalnika tiče prioritet. Negdje nema dovoljno hrane, negdje je isključena struja, drugdje nema grijanja. Bila sam sretna kad smo uspjeli riješiti pitanje neplaćenih računa za struju koju prognanici nisu mogli plaćati. Potom smo na-pravili izmjenu i dopunu zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo, gdje smo digli popuste za roditelje poginulih branitelja i za udo-vice. Pokrenuli smo raspravu o nestalima u Sabo-ru, krajem veljače donijeli smo zaključke da Vlada mora svaka tri mjeseca podnositi izvještaj o potra-zi za nestalima. jer to traže i obitelji. Stradalnika se tiče i doneseni Zakon o područjima od posebne državne skrbi, pa Zakon o obnovi.

• Priprema se posebni zakon o stradalnicima. Što će točno uređivati taj zakon i zašto je potreban?

- Zakon bi trebao zapravo popuniti one praznine koje su se ukazale u postojećim zakonima koji su regulirali prava prije svega invalida, hrvatskih branitelja, pa onda i drugih stradalnika, udovica, njihove djece, roditelja poginulih branitelja, obi-telji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja. Do njega je došlo zato što smo u razgovorima u Sa-boru, a i u Vladi, zaključili da mnoge udruge, pri-je svega HVIDR-a, imaju primjedbe na to kako se zakon o hrvatskim braniteljima provodio. Počeli smo od prijedloga HVIDR-e za izmjenom i dopu-nom zakona o pravima hrvatskih branitelja, a po-tom su stizali i prijedlozi ostalih udruga i tako smo odlučili da je ipak toga puno i da bi bilo najbolje na jednom mjestu sve regulirati. Taj bi zakon bio temelj za sveobuhvatnu skrb o stradalnicima u bu-dućnosti. Još nije upućen u saborsku proceduru, zato još ne mogu o njemu podrobnije govoriti, no znam da se nastoji napraviti zakon kojim bi bile zadovoljene temeljne potrebe svih stradalnika. Naravno, za ostvarenje tog zakona trebat će čvrst temelj u proračunu.

• Imenovani ste u vladinu Komisiju za zatočene i nestale. Koja je vaša uloga u toj komisiji?

- Početkom ožujka kad smo u Saboru izglasali i deklaraciju o nestalima, jedan je od zaključaka bio da netko od zastupnika bude i član Komisije za za-točene i nestale. Ja sam imenovana i predstavljam

Sabor u toj komisiji.

• U toj saborskoj deklaraciji o nestalima pozvan je UN i sve njegove organizacije za zaštitu ljudskih prava, kao i svi parlamenti demokratskih država da u ime humanizma i humanitarnog prava dignu svoj glas. Tko se odazvao?

- Na tu molbu, koju smo parlamentima slali uz de-klaraciju, stigla su četiri odgovora. Poslali su dvije do tri rečenice podrške, i to je sve.

• Radne skupine hrvatske Komisije za nestale i zatočene i jugoslavenske Komisije za humanitarna pitanja i nestale potpisale su rokove do kojih će predočiti podatke o osobama koje drže u svojoj vlasti i o poginulima (do 20. kolovoza i 15. rujna). Tko može pritisnuti beo- gradske vlastodršce da napokon objelodane podatke?

- Po svemu što se dosad pokazalo, mislim da bi pomogao pritisak međunarodne zajedni-ce, pa i kad bi parlamenti drugih zemalja tražili, molili, zahtijevali, ukazivali na taj problem. Na-dam se da će Beograd sada poštovati dogovo-rene rokove, da je to ipak nekakav pomak, jer su prvi put pristali na određivanje datuma. Ja se nekako nadam da će ono što znaju sada i reći.

• Svatko tko poznaje roditelje i supruge nasilno odvedenih u agresiji na Hrvatsku zna kako ih ubija petogodišnje čekanje i da je većina spremna na istinu, kakva god ona bila. Možete li zamisliti što će se dogoditi ljudima, koji mož- da nikada neće saznati gdje je njihov sin, suprug, otac ili kćer ali će cijeli život čekati?

- Donedavno sam o tome razmišljala a onda me posjetila jedna gospođa iz Argentine koja se de-finitivno vratila u Hrvatsku i koja ima 81 godinu. Ta je Hrvatica prošla križni put, morala je otići u svijet i sada se nakon pola stoljeća napokon vrati-la. Zamolila me da joj pomognem da se smjesti u dom umirovljenika. S njom je u pratnji došla jedna druga gospođa Zagrepčanka.

Ta gospođa, koja je došla u pratnji, također je u obitelji imala nesreću. Njih je bilo pet sestara i brat, koji je prošao križni put i više se nikada nije javio. Za okolinu je bio mrtav, no za obitelj

133

je bio nestao, a nadali su se da će ga naći. U tre-nutku nestanka imao je 14 ili 15 godina. Priča je inače duga, no. ukratko, ta je gospođa svome bra-tu ušla u trag. On je živ! Nakon pedeset godina ona je saznala da je on u Južnoj Americi i uskoro ga očekuje u Zagrebu. Što se dogodilo? U među-vremenu on se nije mogao javiti, sve su se sestre udale i promijenile prezimena, nikakav kontakt s njima nije mogao uspostaviti, a moja posjetiteljica ima informaciju da joj je brat 1990. godine došao u Zagreb. Još uvijek pomalo nesiguran, vratio se. Nakon par godina netko je nešto toj gospođi re-kao, da je viđen netko iko je sličan njenom bratu i ona je tragom te obavijesti krenula. Sada čeka da se uskoro sastanu.

Zašto vam to pričam? Jer me ta posjetiteljica za-dužila da njenu priču ispričam svima koji čekaju svoje najmilije. Otišla sam vukovarskim majkama i ispričala im.

• Što mislite vi i što ste s predstavnicima prognanika razgovarali o pilot-projektima povratka u Podunavlje, kako ga predlažu hrvatska Vlada i Visoko povjereništvo za izbjeglice UN- a?

- Premda ne volim da se govori o pilot-projektima jer za mene je povratak povratak, mislim da je važ-no da se ljudi počnu vraćati, bez obzira kako će se to zvati. Nerealno je očekivati da se svi odjednom vraćaju u sva mjesta, jer nemoguće je odjednom sva ta porušena mjesta obnoviti. Zato je važno da se prognanici počnu vraćati u bilo koje mjesto u Podunavlju, to bi bila moralna potpora onima koji čekaju. Njihova su mišljenja o tome podijeljena. Nesumnjivo je da se svi žele vratiti, no mnogi još uvijek ne znaju što ih tamo čeka. Pri tom misle na sigurnost. Prije svega ih zabrinjava opasnost da njihovo dijete naleti na minu, a istodobno, naši su ljudi zapravo neustrašivi. Mlsilm da preteže nji-hova želje da vide dom. da počnu graditi, da se počnu osjećati gospodari na svome.

• Kad je Sabor donosio Zakon o oprostu, jeste li, budući da zasigurno prilično dobro znate kakvu buru u mnogim prognaničkim dušama izaziva taj težak ljudski problem, moralno zdvajali?

- Raspravljala sam na Saboru o tom zakonu i ono

što sam rekla bilo je ono što sam osjećala i što sam mislila da ima smisla, jer je to zakon u intere-su mira, ali taj zakon, kao i svi drugi zakoni koje ćemo donijeti, mora osigurati da svaka od tih obi-telji žrtava i žrtve budu sigurni da se nikada nitko od zločinaca neće izgubiti u masi i da neće s pod-smijehom gledati na njih. To je najvažnije, takva sigurnost svih žrtava, pogotovo obitelji zatočenih i nestalih, poginulih, svih onih koji su bili silovani, i muškarci i žene, svih onih koji su prošli najteže torture u logorima.

• Može li se uopće pravno, u okvirima zakona, osigurati pravda za sve ljude koje ne brine toliko moguć susret sa zločincem, već ponovno susjedstvo s onim koji je, primjerice, ostao živjeti sa srpskim pobunjenicima ili naprosto nije dijelio sudbinu prognanog, silom otjera- nog iz svoga doma?

- To su vječne dileme o tome što je pravda, a što pravo. Neki dan su kod mene bili predstavnici Lovasa, mjesta u kojemu je počinjeno puno zla, u kojemu je više od 80 mrtvih, gdje su zločinci ljude tjerali na minska polja, ima i nestalih s tog područja. Lovašani kažu da, što se prognanici više upoznaju sa zakonom o oprostu - u kojemu je toč-no navedeno na koje se zločine i koje počinitelje oprost ne može primijeniti - što više proučavaju zakon, sve su mirniji. Ja nikada nisam čula od ljudi koji su u svojoj obitelji doživjeli strahote da pro-klinju, sasvim mi se logičnim činilo da su u stanju i oprostiti, zato što im je zadnja misao uvijek bila: Ako Bog da, vratit ćemo se!

• Vama vjerojatno i iz osobnog iskustva nije teš- ko zamisliti na kakvim su kušnjama progna nici kad razmišljaju o oprostu. Nisu li vam školski kolege iz Lipika, dok ste vodili emisiju za prognanike “Dobar dan, ovdje Hrvatski ra dio”, prijetili da bi vas nabili na kolac kad bi vas sreli? - Da, u blizini Lipika bila je četnička radio-stani-ca i oni koji su to čuli prenijeli su mi te prijetnje. Zapravo, nisam razmišljala što bih da sretnem te svoje bivše kolege. No, nakon Bljeska bila je na televiziji mala reportaža u kojoj su novinari razgo-varali s jednim od ortodoksnih četnika, mislim da ja bio pripadnik Belih orlova, predao se ili je ulov-ljen. Pitanja tom čovjeku bila su dosta općenita, no

134

taj je četnik počeo plakati. Onda sam shvatila da, što ga dulje gledam, da mi ga je na neki način žao. Možda zato što plače. Što se pokajao. Makar ne vjerujem da se ovaj iskreno kajao, nego je vjero-jatno bio samo uplašen i proklinjao svoju sudbinu što nije uspio pobjeći. Nisam znala šio bih sa tim svojim osjećajem, no pomislila sam da većina ljudi razmišlja slično, da je većina naših ljudi zapravo spremna oprostiti.

• Znadete li već sada kada ćete u Podunavlje i u koje mjesto najprije kao potpredsjednica Sa- bora?

- Još o tome nemam predodžbu, ali sam se javila da idem, a kada ću i kamo najprije, to ovisi o ge-neralu Kleinu i o dogovorima u Saboru. Naravno, najprije bih htjela u Vukovar, to sam se zarekla davno da ću nastojati tamo čim prije bude mogu-će. Na posljednjoj sjednici predsjednik Sabora je rekao da bi uskoro saborsko izaslanstvo trebalo otići u Vukovar.

• Kako zamišljate svoj prvi posjet Vukovaru nakon svega što se tom gradu dogodilo i što su vam o njemu prenijeli ljudi koji su proživjeli tu tragediju?

- Nikako ne zamišljam. Imam samo jednu želju, a to sam obećala u jednoj emisiji jednoj časnoj sestri Vukovarki prije godinu i pol. Ona mi je rekla da ima veliku svijeću spremljenu za Vukovar i da me moli, jer pretpostavlja da ću ja ići tamo prije nje, da tu svijeću ponesem i da je zapalim u Vukovaru. Zapalit ću tu svijeću bilo gdje u Vukovaru, takav je dogovor. Željela bih to učiniti na mjestu gdje je bio Bećarski križ.

• Razmišljate li kako će reagirati Srbi koje budete sreli na vukovarskim ulicama koji su godinama slušali vaš glas na Hrvatskom radiju?

- To me jako zanima i htjela bih s njima razgovara-ti. Što bih ih pitala? Pa, prije svega, pitala bih kako su. Dok sam radila emisiju na Hrvatskom radiju, dobila sam u nekoliko navrata pisma iz Vukovara, putovala su tko zna kako. Jedno je pisao čovjek koji se potpisao kao “Stari Srbin”. U tom je dugom pismu pokušavao objasniti da Vukovar nije hrvat-ski. On je očito bio redoviti slušatelj. Na kraju je dodao zločesto da me “jedva čeka” vidjeti u Vuko-

varu. Bez ikakve druge prijetnje, ali po tonu je bilo jasno da taj susret neće za mene biti ugodan. No, ono što me ipak iznenadilo bilo je to da on ipak sluša tu emisiju i da na neki način ipak uvažava, da ga je ponešto od toga što su svjedočili njego-vi bivši susjedi ipak dirnulo i iznenadilo me što, obraćajući mi se, nikada nije upotrijeblo ni jednu grubu riječ.

• Biste li sada radije tamo kao novinarka, ili kao potpredsjednica Sabora?

- Bit će mi čast što ću u Vukovar ići kao potpred-sjednica Sabora, ali tu ću priliku nastojati iskori-stiti da se kao novinar javim na Hrvatski radio, što želim od studenoga 1991. Već sam o tome razgovarala sa svojim kolegama na radiju i rekli su da će me pustiti u program, ako izvještaj bude kvalitetan.

• A s kim ćete popiti dvije boce šampanjca koje u svom frižideru čuvate za Vukovar, i onu bocu iločkoga vina?

- Obećala sam šampanjac otvoriti na ulazu u Vu-kovar. Zamišljala sam da ću ga popiti s povratni-cima u Vukovar. Budući da imam dvije boce šam-panjca, a prilike su se promijenile, jer sam otišla u Sabor, onda ću jednu bocu ponijeti kad prvi put budem išla u Vukovar i otvorit ću je na ulasku u grad. A drugu ću otvoriti onda kad se prvi pro-gnanici budu vratili, ili kad dođu na mjesto gdje piše “Vukovar”. Iločko ću vino, naravno, otvoriti u Iloku, sa povratnicima.

• Vjerojatno ste upoznati s raznim idejama o obnovi Vukovara. Kakvog ga vi vidite u budućno- sti i kako mislite da treba sačuvati u njemu svjedočanstvo o vukovarskoj 1991.?

- Vukovar će se obnavljati brže od drugih mjesta, jer će mnogi biti zainteresirani za njegovu obno-vu, i svijet će biti zainteresiran, i zbog savjesti i zato što su neki dobro upoznati sa stradanjem Vu-kovaraca, pa će htjeti pomoći. Znam da će i cijela Hrvatska, svaki građanin, htjeti ponešto pridoni-jeti. Bilo je i razmišljanja o utemeljenju neke za-klade ili fonda za Vukovar i sve je to uvijek imalo jako dobar odjek. Ali i dalje mislim da bi trebalo i u Vukovaru i u svakom gradu i selu, koje je u agresiji na Hrvatsku bilo porušeno, ostaviti makar

135

jednu kuću takvu kakva se zatekne kad se ljudi vrate. Naravno da bi svako mjesto trebalo imati svoju dokumentaciju o tome što je nađeno kad su se ljudi počeli vraćati, fotografiju svake kuće i dvorišta, da se vidi što je tom mjestu i ljudima učinjeno. Posebno u Vukovaru treba konzervirati i nekoliko stabala ovakvih kakva su sada, da se vidi da je napravljen i ekocid, možda jednu cijelu ulicu da se vidi urbocid.

• U jednom ste novinskom društvenom upit- niku, na pitanje “koji su vaši junaci u stvarnom životu” odgovorili: roditelji poginulih branitelja. Zašto?

- Zato što mislim da nema veće tragedije i uža-sa u životu nego izgubili vlastito dijete. Budući da su svi roditelji koje sam upoznala mene apsolut-no zadivili, ostavili bez riječi, zbog dostojanstva i hrabrosti kojom i dalje idu kroz život i čuvaju uspomenu na svoju djecu. Uvijek sam razmišlja-la o tome kakvi su to bili roditelji koji su odgojili one dečke koji su u rat krenuli u trapericama, u tenisicama, s naušnicama, maramama oko glave. To je generacija od koje to možda oni koji ih nisu dovoljno poznavali ne bi ni očekivali. A oni su bili dobrovoljci. Mnogi dečki koje sam upoznala, Vukovarci koji su prošli i logore, pričali su o tim svojim tenisicama i o tome kako su osjećali kao prvu svoju dužnost braniti svoju zemlju. Ti su deč-ki negdje odrasli, netko im je to morao odgojem usaditi, a to su učinili njihovi roditelji.

• Na što su vam se žalili povratnici na oslobođe- nim područjima koja ste posjetili?

- Najčšće ukazuju na problem razminiranja. No, unatoč tome se ljudi vraćaju. Nedavno sam bila u Dabru, do kojega se vozi cesticom, a sa strane se ne ide. Ljudi su se počeli vraćati, a nemaju struje, vode. No, vidjela sam, imaju stoku, proizvode sir, a sada očekuju neke mogućnosti da im se otkuplju-je mlijeko. Struja, voda i deminiranje najčešći su zatvoreni krug za povratnike. Opazila sam i to da neke stvari puno brže rješavaju tamo gdje je lokal-

na uprava fleksibilnija, gdje ne čekaju da sve dođe od države. Ima ljudi koji možda i ne znaju kako bi neki problem riješili, a i onih koji su se možda malo umorili, jer nije jednostavno organizirati ži-vot povratnika.

Bila sam i u Kostajnici i u selima uokolo i tamo na-išla na lijepe primjere povratničkog života. U Ku-kuruzarima, u jednoj maloj zgradi, pedesetak ljudi je obnovilo pogon za proizvodnju cipela, u Kostaj-nici dvadesetak, tridesetak radnica šije u “Pounju”

• Kao novinarki, proteklih godina prognanici su vam često povjeravali kako su bolesni bez svoga zavičaja i mislili su da će “ozdraviti” čim ugledaju svoj dom. Da li se to ostvarilo kad su se vratili?

- Ovisi o tome kako je tko uspio proživjeti pro-gnanstvo, s koliko teškoća i koliko se tko sačuvao. Baš u tom Dabru našla sam staru gospođu koja mi se ranije javljala iz Kalića. Sada je puna poleta, i bez struje, i bez vode proizvodi sir. Ima već stado. Otkad se vratila uspjela je s mužem pokrpati sve rupe na kući. Strašno se veseli svemu što je već satkala otkad se vratila - sve to izgleda čudesno. Oko kuće, na to malo zemlje što su uspjeli provje-rili da nema mina, već raste krumpir, okrenuli su janjca. Ima ljudi koji su stvarno ozdravili kad su se vratili. Baš ta gospođa kaže da je u progonstvu gledala more, uzdisala i naprosto kopnila, a sada. unatoč tome što nema zapravo ništa, ima sve.

No, sretala sam i one koji još čekaju - neki zato što nije krenula obnova gospodarstva, drugi se možda malo pribojavaju povratka zbog uspome-na i zapravo sa vraćaju napola, pomalo obnavljaju svoje i vraćaju se u prognaničku sobicu. Nisu svi ljudi bili isti prije progonstva i u progonstvu pa nisu ni u povratku. Sada je i povratak na izvjestan način šok.

JADRANKA KOSOR, potpredsjednica Sabora RH


136

JNA i srpska paravojska prekomjerno granatiraju grad Vukovar 1991.

Hotel “Dunav” u Vukovaru, srpanj 2011.

137

Vukovarski dvorac Eltz na početku mirne reintegracije 1996.

Obnova dvorca Eltz i danas traje (2011. godina)

138

Obnovljena crkva sv. Filipa i Jakova i samostan sv. Bone u Vukovaru

Grand hotel u Vukovaru, popularno zvan Radnički dom, U tijeku je obnova, 2011.

POVRATAK PROGNANIKA

141

poglavito: Ministarstva obrane, Ministarstva financija,

Ministarstva obnove, Ministarst

Ratne štete su od ljeta 1990. pa do 1999. godine

prisutne u sveukupnom životu Republike Hrvatske.

Utvrđuje se da je agresija na Republiku Hrvatsku počela

kod Knina 18. kolovoza 1990. godine, mada i do toga

razdoblja postoje djelovanja i akcije uništavanja i

poslovnog onemogućavanja djelovanja gospodarstva

Republike Hrvatske, kao što su blokade, rušenje

monetarnog sus

Zaključcima Hrvatskog državnog Sabora od 7. i 8.

svibnja 1992. godine (NN br. 28/92) definira se i

određuje agresor na Republiku Hrvatsku i to (citat):

„pojačanom agresijom Republike Srbije i Crne Gore,

bivše jugoslavenske narodne armije, neregularnih

srpsko-crnogorskih jedinica, čije su posljedice razaranje

hrvatskih gradova i sela, ubijanje i stradanje civilnog

stanovništva, čime je dostignuta krajnja granica

izdržljivosti.“ U toj agresiji akt objave početka i

završetka rata je izostao, što je odgovaralo agresoru i to

ostavlja teoretski otvorenim pitanja pravne naravi, ali

ne i popisa i procjene ratne štete. Dugogodišnje

pripreme, koje su se temeljile i na pobuni dijela

stanovništva u Republici Hrvatskoj, te specijalnog rata

JNA, nisu pretpostavljale klasičan akt objave rata.

Utvrđivanje vrijednosti ratne štete bitan je zbog

utvrđivanja povijesne istine o svim oblicima uništavanja

materijalnih i nematerijalnih vrijednosti,

ata, kao i

relevantnim međunarodnim institucijama, zbog

posljedica koje idu daleko u budućnost, osobito kod

čovjeka kao žrtve rata, zbog utvrđivanja eventualnih

reparacija, odnosno ratne odštete, sukcesije država

bivše Jugoslavije i sl. Naime, štetna radnja je

pretpostavka ratne štete, šteta je pretpostavka

odgovornosti a odgovornost je pretpostavka naknade.

Osim ljudskih gubitaka pripadnika oružanih

obrambenih snaga Republike Hrvatske, specifični su i

naglašeni gubici civilnog stanovništva, kao i vandalsko

uništavanje i razaranje izvan ratnih operacija, što je

značilo sustavno uništavanje gospodarskih resursa,

nebranjenih gradova i sela, kulturnog, duhovnog i

sakralnog nasljeđa, pa čak i niza groblja. Zločini prema

stanovništvu ubrajaju se u izravne ratne štete i sadrže

svoju materijalnu i nematerijalnu komponentu.

va unitarnjih poslova,

Ministarstva kulture, Ministarstva poljoprivrede i

Ministarstva uprave.

tava, trgovinske djelatnosti i sl.

objektivne

prezentacije svijetu o posljedicama r

POLAZIŠTA I OKVIRI ZA UTVRĐIVANJE RATNE ŠTETE

IZVOR: Završno izvješ žavne komisije za popis i procjenu

ratne štete Vlade Republike Hrvatske,

Zagreb, rujan 1999

će Dr

RATNE ŠTETE U REPUBLICI HRVATSKOJ

U V O D

U

1998.

naknadu izgubljenih vrijednosti.

specijaliziranih

povjerenstava.

RH.

Jedno od kl

temelji se

Republici Hrvatskoj se u razdoblju od 1990. do

1995. godine te do završetka mirne reintegracije

hrvatskoga Podunavlja dogodila teška agresija s

ratnim razaranjima koje su ostavile duboke tragove u

svim segmentima života u bližoj budućnosti.

Narav agresije uvjetovala je i specifične štete koje

nisu bile tako izrazito zastupljene u drugim ratovima

novijeg doba. Neprekidno uništavanje gradova s veće

udaljenosti dalo je pečat razaranjima. Granatiranjem

proizvodnih objekata i postrojenja došlo je do pomaka

ratnih šteta u znatnoj mjeri s vojnog na civilno područje.

Nalazi o ratnim štetama neoborivi su dokazi, sa

stotinama tisuća svjedoka o događajima i ne služe samo

povijesnoj istini, nego i aktivnom doprinosu u kreiranju

strategije razvitka, obnova ali i temelj za utvrđivanje

odštete, odnosno

Gotovo u cjelini prepuštena samoobnovi, država i

mnoge tvrtke izdvajaju ogroman novac za otklanjanje

ratnih šteta. Da nema toga, raspoloživi noca svakako bi

pridonio bržem gospodarskom razvitku i tehnološkoj

obnovi.

Popis i procjena ratnih šteta obavljan je prema

strogim pravilima utvrđene metodologije utemeljene na

iskustvima iz ranijih ratova, od svjetskih do Zaljevskog

rata, kao i niza uputa OUN-a i njezinih

Rad na utvrđivanju vrijednosti ratne štete potaknuo

je temeljno pitanje što smo posjedovali prije rata, tj.

1990/91 godine. Naime, tek usporedba s nestalim ili

oštećenim daje pravu sliku gubitaka. S ekonomskog

polazišta riječ je o tzv. fiksnim fondovima i njihovim

vrijednostima u gospodarstvu i izvan njega.

Službenu metodologiju, koja je utvrđena i određena

u „Uputi za primjenu Zakona o utvrđivanju ratne štete“

(NN br. 54/93) prati potvrđena i provjerena

dokumentacija koja se čuva u Hrvatskom državnom

athivu, arhivima županija te Ministarstvu financija

Spoznaje o štetama nisu konačne, iako se to u

jednom trenutku mora učiniti. Mnoge skrivene boli u

ljudskim dušama zauvijek će ostati nedostupne i

skrivene. jučnih pitanja u odnosu na ratne

štete je pitanje odštete za počinjeno. S tim u svezi

nameće se i pitanje žrtve i agresora. U ovom slučaju

nedvojbena je istina da je šteta počinjena hrvatskoj

državi i njenom narodu.

Pitanje odštete, od pojedinca do države,

na vrijednosti ratne štete. U izradi pregleda i procjene

ratnih šteta korištena je dokumentacija gotovo svih

ministarstava a i drugih tijela državne uprave,

142

0 10 20 30 40

1

2

3

4

5

6

7

1 2 3 4 5 6 7

Ukupna vrijednost ratne štete u RHu razdoblju od 1990. do 1999. godine u postotcima

Vrsta šteteKUNA u 000 %

GOSPODARSTVO 36.807.213

Velika gospodarska infrastruktura (javna poduzeća) 11.389.944

Gospodarske tvrtke 14.560.268

Otuđena imovina (države bivše SFRJ) 10.857.000

DRUŠTVENE DJELATNOSTI 9.224.831

Društvene djelatnosti 9.224.831

KULTURNA I PRIRODNA DOBRA 2.647.935

Nepokretna kulturna dobra 1.924.135

Pokretna kulturna dobra 361.900

Prirodna baština i okoliš 361.900

DOBRA GRAĐANA 46.522.223

Stambene zgrade 28.327.093

Gospodarske i nestambene zgrade 5.198.245

Pokretna imovina 11.694.046

Osobne vrijednosti 1.302.840

TROŠKOVI RATA 54.437.982

Troškovi vojske 29.710.919

Troškovi policije 1.156.517

Troškovi razminiravanja 12.666.500

Troškovi prilagodbe proizvodnje za rat 108.570

Troškovi zbrinjavanja prognanika i izbjeglica 5.728.877

Troškovi Državnog proračuna 5.066.600

ŽIVOT I ZDRAVLJE LJUDI 79.553.384

Štete počinjene životu i zdravlju 54.936.420

Duševne patnje i boli 24.616.964

R.b.

IZRAVNA ŠTETAA1.

1.1.

1.2.

1.3.

2.

2.1.

3.

3.1.

3.2.

3.3.

4.

4.1.

4.2.

4.3.

4.4.

5.

5.1.

5.2.

5.3.

5.4.

5.5.

5.6.

6.

6.1.

6.2.

7. TROŠKOVI NEODRŽAVANJA DOBARA 7.238.000

UKUPNO (1-7) IZRAVNE (DIREKTNE) ŠTETE 236.431.568

15,57

3,9

1,12

19,68

23,02

33,65

3,06

100

UKUPNA VRIJEDNOST RATNE ŠTETE U REPUBLICI HRVATSKOJ U RAZDOBLJU OD 1991. DO 1999. GODINE

RATNA ŠTETA 236,431,568,000 (100%)

16%

4%

1%

20%

23%

33%

3%

Tablica br. 1

143

1 0 8 .5 7 0

3 6 1 .9 0 0

3 6 1 .9 0 0

1 .3 0 2 .8 4 0

1 .1 5 6 .5 1 7

36.807.213

1 1 .3 8 9 .9 4 4

1 4 .5 6 0 .2 6 8

1 0 .8 5 7 .0 0 0

9.224.831

9 .2 2 4 .8 3 1

2.647.935

1 .9 2 4 .1 3 5

46.522.223

2 8 .3 2 7 .0 9 3

5 .1 9 8 .2 4 5

1 1 .6 9 4 .0 4 6

54.437.982

2 9 .7 1 0 .9 1 9

1 2 .6 6 6 .5 0 0

5 .7 2 8 .8 7 7

5 .0 6 6 .6 0 079.553.384

5 4 .9 3 6 .4 2 0

2 4 .6 1 6 .9 6 4

7.238.000

0 1 0 .0 0 0 .0

0 0

2 0 .0 0 0 .0

0 0

3 0 .0 0 0 .0

0 0

4 0 .0 0 0 .0

0 0

5 0 .0 0 0 .0

0 0

6 0 .0 0 0 .0

0 0

7 0 .0 0 0 .0

0 0

8 0 .0 0 0 .0

0 0

9 0 .0 0 0 .0

0 0

G O S PO D A R S TV O

V e l i k a g o s p o d a rs k a i n fra s tru k tu ra ( ja vn a p o d u ze ća )

G o s p o d a rs k e tvrtk e

O tu đ e n a i m o vi n a (d rža ve b i vš e S F R J)

D R U Š TV EN E D JELA TN O S TI

D ru š tve n e d je l a tn o s ti

KU LTU R N A I PR I R O D N A D O B R A

N e p o k re tn a k u l tu rn a d o b ra

Po k re tn a k u l tu rn a d o b ra

Pri ro d n a b a š ti n a i o k o l i š

D O B R A G R A Đ A N A

S ta m b e n e zg ra d e

G o s p o d a rs k e i n e s ta m b e n e zg ra d e

Po k re tn a i m o vi n a

O s o b n e vri je d n o s ti

TR O Š KO V I R A TA

Tro š k o vi vo js k e

Tro š k o vi p o l i ci je

Tro š k o vi ra zm i n i ra va n ja

Tro š k o vi p ri l a g o d b e p ro i zvo d n je za ra t

Tro š k o vi zb ri n ja va n ja p ro g n a n i k a i i zb je g l i ca

Tro š k o vi D rža vn o g p ro ra ču n a

Ž I V O T I Z D R A V LJE LJU D I

Š te te p o či n je n e ž i vo tu i zd ra vl ju

D u š e vn e p a tn je i b o l i

TR O Š KO V I N EO D R Ž A V A N JA D O B A R A

Velika gospodarska infrasktruktura

UKUPNA VRIJEDNOST RATNE ŠTETE U RH PO VRSTAMA URAZDOBLJU OD 1990. DO 1999. GODINE U 000 KUNA

UKUPNO 236,431,568,000 kn

Štete na gospodarskim i drugim nestambenim zgradama građana iznosi: 5.198.245.000 kuna, dok je šteta na pokretnojimovini građana 11.649.046.000 kuna. Na teritoriju Republike Hrvatske utvrđena je ratna šteta na 2.457 nepokretnihspomenika kulture, ukupne površine 1.859.169 m

arstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata od kraja kolovoza 1999. godine, ukupanbroj poginulih, umrlih, zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja iznosi 8.842. Ukupan broj civila koji bi se svrstali u istukategoriju nije poznat. Međutim, uzevši u obzir podatak iz godišnjeg izvješća predsjednika Republike za 1995. godinu, pokojem je ukupan broj osoba u ovoj kategoriji 13.584, proizlazi da je broj civilnih žrtava 4.742.

Tom broju treba dodati određenibroj budućih žrtava zbog rata: invalida i poginulih stručnjaka za razminiranje i građana. i za sada nepoznat broj žrtavapripadnika srpske nacionalne manjine. Ukupan broj tih žrtava procijenjen je na 3.646, što sveukupno

Nematerijalna ratna šteta prouzročena duševnim patnjama i bolima zbog izbjeglištva, prognaništva ili skrivanja,primjenjuje se na procijenjenih 890.000 osoba, iznosi: 24.616.964.420 kuna.

gnanici i izbjeglice sastavni su dio ratnih stradanja. Već početkom 1991. godine bilo ih je 550.000 a najviše663.493 početkom prosinca 1992. godine. Početkom kolovoza 1999. godine u RH bilo je još 55.535 prognanika i 27.820izbjeglica. Od 1991. do 1999. godine na zbrinjavanje ovih osoba iz državnog proračuna utrošeno je 5.728.877.000 kuna.

². U iznosu od: 1.924.135.000 kuna.

Prema podacima Minist

Broj vojnih invalida je 30.480 a civilnih ratnih invalida 2.980 ili ukupno 33.370.

iznosi 50.600 osoba.

Pro

Ljudski gubici i stradanja

Zbrinjavanje prognanih i izbjeglih osoba

144

R.B. ŽUPANIJA KUNA u 000 Postotak

1. ZAGREBAČKA 318 0

2. KRAPINSKO-ZAGORSKA 250 0

3. SISAČKO-MOSLAVAČKA 2.360.121 20,19

4. KARLOVAČKA 287.095 2,46

5. VARAŽDINSKA 376 0

6. KOPRIVNIČKO-KRIŽEVAČKA 58 0

7. BJELOVARSKO-BILOGORSKA 245.661 2,1

8. PRIMORSKO-GORANSKA 0 0

9. LIČKO-SENJSKA 574.046 2,06

10. VIROVITIČKO-PODRAVSKA 94.894 0,81

11. POŽEŠKO-SLAVONSKA 542.495 4,46

12. BRODSKO-POSAVSKA 234.377 2

13. ZADARSKA 1.937.909 21,65

14. OSJEČKO-BARANJSKA 1.959.855 16,75

15. ŠIBENSKO-KNINSKA 556.888 2,54

16. VUKOVARSKO-SRIJEMSKA 2.228.502 19,06

17. SPLITSKO-DALMATINSKA 257.267 2,2

18. ISTARSKA 0 0

19. DUBROVAČKO-NERETVANSKA 406.012 3,47

20. MEĐIMURSKA 481 0,06

21. GRAD ZAGREB 7.441 0,06

UKUPNO 11.694.046 100

RATNA ŠTETA NA POKRETNOJ IMOVINI GRAĐANA RATNA ŠTETA PO

Pokretna imovina građana

ŽUPANIJAMA

Imovinu građana koja je bilaizložena oštećenju ili uništenju utoku rata čine:

a) oprema stanova i kuća

b) osobne stvari

c) poljoprivredna proizvodnja

d) poljoprivredni proizvodi u

skladištu

e) strojevi, osobna i poljoprivredna

vozila, plovila, alati

f ) šume i dugogodišnji nasadi

(vinogradi i voćnjaci)

g) stoka i perad.

Ova se šteta popisuje i procjenjujez a s v a k u o š t e ć e n u o b i t e l j(domaćinstvo). Polazni podaci supodaci dobiveni izravno odoštećenih osoba u prognaničkimkampovima neposredno nakonprogona, a u slučaju nedostupnostiosoba ili nemogućnosti pribavljanjaizravnih podataka očevidomkorišteni su statistički podaci izpopisa stanovništva iz 1991.godine.

Ukupno evidentirana šteta napokretnoj imovini građana iskazanaje u tablici.

Ukupna šteta na pokretnoj imoviniiznosi:

11.649.046.000 kuna

U pokretnu imovinu građana

ulaze i vrijednosti izgubljenog

( n e s t a l o g ) n o v c a i

dragocjenosti.0 5E+05 1E+06 2E+06 2E+06 3E+06

ZAGREBAČKA

KRAPINSKO-ZAGORSKA

SISAČKO-MOSLAVAČKA

KARLOVAČKA

VARAŽDINSKA

KOPRIVNIČKO-KRIŽEVAČKA


PRIMORSKO-GORANSKA

LIČKO-SENJSKA


POŽEŠKO-SLAVONSKA

BRODSKO-POSAVSKA

ZADARSKA

OSJEČKO-BARANJSKA

ŠIBENSKO-KNINSKA



ISTARSKA


MEĐIMURSKA

GRAD ZAGREB

UKUPNO PO ŽUPNIJAMA - 11.694.046.000 kn

5.000.000 10.000.000

Tablica br. 2

145

10.625.927

2.732.993

4.233.984

4.986.703

6.442.703

1.599.384

0 2.000.0

00

4.000.0

00

6.000.0

00

8.000.0

00

10.000.

000

12.000.

000

1

2

3

4

5

6

Kategorija oštećenja Broj zgrada Postotak po broju zgrada U 000 KUNA Postotak po iznosu štete

1 51.303 27,94 1.599.384 5,22

2 33.535 18,27 2.732.993 8,93

3 25.028 13,64 4.233.984 13,83

4 19.063 10,39 4.986.703 16,28

5 29.851 16,27 10.625.927 34,7

6 24.756 13,49 6.442.703 21,04

Ukupno 183.526 100 30.621.694 100

51.303

33.535

25.028

19.063

29.851

24.756

0 10000 20000 30000 40000 50000 60000

1

2

3

4

5

6

RATNA ŠTETA NA STAMBENIM ZGRADAMA PO KATEGORIJAMA OŠTEĆENJA,

BROJU ZGRADA I VELIČINI ŠTETE U 000 KUNA

UKUPAN IZNOS 30,621,694,000 kn

UKUPAN BROJ ZGRADA 183,526

1

29%

2

18%3

14%

4

10%

5

16%

6

13%

1

5% 2

9%

3

14%

4

16%5

35%

6

21%

Kategorija oštećenja "1" označuje neznatno oštećenu zgradu, a kategorija oštećenja "6" zgradu koja je

potpuno uništena.

2.000.

000

0 4.000.

000

6.000.

000

8.000.

000

10.000.

000

12.000.

000

Tablica br. 3

146

R.B. ŽUPANIJA Šteta u 000 kuna Postotak

1. ZAGREBAČKA 35.357 0,12

2. KRAPINSKO-ZAGORSKA 0 0

3. SISAČKO-MOSLAVAČKA 4.523.048 14,78

4. KARLOVAČKA 1.777.146 5,8

5. VARAŽDINSKA 4.050 0,01

6. KOPRIVNIČKO-KRIŽEVAČKA 959 0

7. BJELOVARSKO-BILOGORSKA 549.969 1,8

8. PRIMORSKO-GORANSKA 9.500 0,03

9. LIČKO-SENJSKA 1.658.486 5,42

10. VIROVITIČKO-PODRAVSKA 170.136 0,56

11. POŽEŠKO-SLAVONSKA 2.193.780 7,16

12. BRODSKO-POSAVSKA 1.284.919 4,2

13. ZADARSKA 5.102.320 16,67

14. OSJEČKO-BARANJSKA 2.773.710 9,05

15. ŠIBENSKO-KNINSKA 3.756.229 12,27

16. VUKOVARSKO-SRIJEMSKA 4.489.641 14,66

17. SPLITSKO-DALMATINSKA 390.298 1,27

18. ISTARSKA 0 0

19. DUBROVAČKO-NERETVANSKA 1.856.080 6,06

20. MEĐIMURSKA 0 0

21. GRAD ZAGREB 43.670 0,14

UKUPNO 30.621.694 100

0 1.000.

000

2.000.

000

3.000.

000

4.000.

000

5.000.

000

6.000.

000

ZAGREBAČKA

KRAPINSKO-ZAGORSKA


KARLOVAČKA

VARAŽDINSKA



PRIMORSKO-GORANSKA

LIČKO-SENJSKA


POŽEŠKO-SLAVONSKA

BRODSKO-POSAVSKA

ZADARSKA

OSJEČKO-BARANJSKA

ŠIBENSKO-KNINSKA



ISTARSKA


MEĐIMURSKA

GRAD ZAGREB

RATNA ŠTETA - OBITELJSKE KUĆE I STANOVI

UKUPNO PO ŽUPNIJAMA - 30.621.694.000 kn

RATNA ŠTETA PO ŽUPANIJAMA

Obiteljske kuće i stanovi

Ukupna šteta na cijelom stambenomfondu iznosi 30.621.694.000 kuna.

Stambeni fond Republike Hrvatskeprema popisu iz 1991. godine površi-nom od 103,0 mln. m , ili 71 m prosje-čne površine stanova s 3,2 osobe ustanu.

Prema konačnim podacima utvrđen jebroj od 183.526 oštećenih i uništenihzgrada, od čega 178.858 zgrada upr ivatnom, a 4 .668 zgrada udruštvenom vlasništvu. Iz metodo-loških razloga sve su višestambenezgrade tretirane kao vlasništvo fondova,odnosno kao zgrade kojima upravljajufondovi stambeno-komu-nalnoggospodarstva, jer su se popis ratne štetei otkup stanova vremenski preklopili.Mnogi su stanovi u višestambenimzgradama bili u vrijeme popisa štetenapušteni ili su u njima privremenoboravile osobe koje nisu vlasnici, pa jebilo nemoguće u trenutku popisautvrditi pravog vlasnika.

Broju od 183.526 zgrada odgovara217.009 stanova, tj. broj koji je približnotočno procijenjen prije početka popisa.Time je oštećeno ili uništeno 14,9%stanova u kojima se živjelo. Taj brojuključuje, dakle, privatne obiteljske i"društvene" višestambene zgradekojima upravljaju stambeno komunalnagospodarstva. Šteta je popisana povlasnicima i adresama zgrada pa je lakomoguća prostorna identifikacija štete.Postupak procjene podrobno je određenu "Narodnim novinama", br. 54/93. i uBILTENU državne komisije.

Ukupna šteta na stambenom fondu uvlasništvu građana (obiteljske zgrade)iznosi 28.327.093.000 kuna.

Potpunost popisa štete je oko 99%.Nepopisan je ostao neznatan broj zgradana miniranim, nedostupnim ili potpunopustim područjima u kojima bi kretanjestručnih komisija bilo po život opasno, aiden t i f i kac i j a zg rada tehn ičk inemoguća.

2 2

Tablica br. 4

147

Redni broj ŽUPANIJA BROJ ZGRADA

1. OSJEČKO-BARANJSKA 32924

2. SISAČKO-MOSLAVAČKA 29231

3. VUKOVARSKO-SRIJEMSKA 24104

4. ZADARSKA 23389

5. ŠIBENSKO-KNINSKA 17971

6. LIČKO-SENJSKA 10302

7. BRODSKO-POSAVSKA 9646

8. POŽEŠKO-SLAVONSKA 9440

9. KARLOVAČKA 8409

10. DUBROVAČKO-NERETVANSKA 8260

11. BJELOVARSKO-BILOGORSKA 4294

12. SPLITSKO-DALMATINSKA 2864

13. VIROVITIČKO-PODRAVSKA 1421

14. GRAD ZAGREB 719

15. ZAGREBAČKA 422

16. PRIMORSKO-GORANSKA 108

17. VARAŽDINSKA 19

18. KOPRIVNIČKO-KRIŽEVAČKA 3

19. KRAPINSKO-ZAGORSKA 0

20. ISTARSKA 0

21. MEĐIMURSKA 0

UKUPNO 183526

BROJ OŠTEĆENIH I UNIŠTENIH STAMBENIH

ZGRADA PO ŽUPANIJAMA

0 10000 20000 30000 40000

KRAPINSKO-ZAGORSKA

ISTARSKA

MEĐIMURSKA


VARAŽDINSKA

PRIMORSKO-GORANSKA

ZAGREBAČKA

GRAD ZAGREB





KARLOVAČKA

POŽEŠKO-SLAVONSKA

BRODSKO-POSAVSKA

LIČKO-SENJSKA

ŠIBENSKO-KNINSKA

ZADARSKA



OSJEČKO-BARANJSKA

UKUPNO PO ŽUPNIJAMA - 183.526 zgrada

Z A K L J U Č A K

Ukupna vrijednost izravnih ratnih šteta kao i troškovi kao

posljedicom rata iznosi 236.431.568.000 kuna ili

37.119.679.000,- US $. (tablica br. 1). (1998. godine odnos

valuta je bio: 1 US $=6,36 kuna).

⅓ vrijednosti štete vezana je za život i zdravlje ljudi.

Materijalna šteta koja obuhvaća gospodarstvo, društvene

djelatnosti, kulturna i prirodna dobra i dobra građana,

obuhvaća 40% vrijednosti šteta. Troškovi rata iznose 26%

ukupne vrijednosti izravne štete.

osu na vrijednost fiksnih fondova pred rat, u što

se ubrajaju kuće, stanovi, oprema i ostale građevine, Republika

Hrvatska je izgubila u gospodarstvu, društvenim

djelatnostima, dobrima građana i kulturnim dobrima 11,6%

vrijednosti fiksnih fondova a same kuće i stanovi sudjeluju s

10,2% vrijednosti fiksnog stambenog dijela.

Na okupiranom području nalazilo se 11,16%

stanovništva zemlje, 11,02% stanova, 21,1% poljoprivrednog

zemljišta, te 8,8% zaposlenih. U 1990. godini tu je ostvareno

8,8% društvenog proizvoda. Na spomenutim područjima

nalazilo se 18,2% cestovne mreže.

U izravne štete po županijama nisu pribrojane one štete

koje su evidentirane na razini države u cjelini i to: troškovi

vojske i policije, razminiranje, ljudski gubici, pokretna

kulturna doba i štete na okolišu i prirodi, te neizravne štete.

Iscrpno su štete prikazane u samostalnim izvješćima svake

pojedine županije, odnosno grada Zagreba, i ona su sastavni

dio ukupne dokumentacije.

Ratna šteta u gospodarstvu iznosi

14.560.268.415 kuna. Najveće štete pretrpjela je industrija.

e pretrpjeli su ratnu

štetu u iznosu od: 17.850.081.000 kuna.

U odn

bez velikih sustava

Veliki sustavi gospodarske infrastruktur

Izravna šteta po županijama

Sveukupna ratna šteta u gospodarstvu iznosi:

32.410.349.415 kuna.

Analizirane stavke pokretne imovine građana i stambene

zgrade - obiteljske kuće i stanovi iz grupe .

(tablica br.1) 46.522.223.000 kuna direktno se odnose na

populaciju prognanika - povratnika u RH u materijalnom

smislu skoro u potpunom iznosu. Uz činjenicu da se i najveći

postotak iznosa koji se odnosi na stavku .

(tablica br.1), odnosi na ovu populaciju (štete počinjene

životu i zdravlju, društvene boli i patnje - 79.553.384.000

kuna) ne čudi činjenica da ova populacija preko ZPH inzistira

na donošenju ZAKONA O NAKNADI RATNE ŠTETE.

U nastavku dajemo i tablicu 53 gospodarske tvrtke čija

ukupna vrijednost štete od 9.095.087.000 kuna predstavlja

64% ukupnog iznosa štete - GOSPODARSKE TVRTKE -

14.560.268.000 kuna koja se odnosi na 1200 obrađenih

gospodarskih tvrtki.

4 Dobra građana

6 Život i zdravlje

ljudi

Ukupni zbroj ove dvije stavke iznosi 126.075.507.000

kuna ili 53,33% od ukupnog iznosa ratnih šteta u RH -

236.431.568.000 kuna.

Tablica br. 5

148

Redni broj Naziv tvrtke Sjedište općinaIzravna šteta u

000 kunama

1 Borovo Vukovar 1.940.059

2 Vupik Vukovar 1.360.900

3 Belje Darda 963.874

4 Belišće Belišće 382.630

5 IPK Osijek-Ratastvo-stočarstvo Osijek 293.725

6 Končar-ugostiteljstvo Velika 262.305

7 TLM-TAR Šibenik 207.014

8 Saponija Osijek 205.914

9 DI Papuk Pakrac 193.182

10 PIK Vrbovec Vrbovec 188.550

11 Industrija stakla Lipik Lipik 181.674

12 Gavrilović Petrinja 175.608

13 HTTP Dubrovačko primorje Dubrovnik 117.878

14 Vuteks Vukovar 135.604

15 Zračna luka Dubrovnik Konavle 110.347

16 ZRC Lipik Lipik 108.176

17 Lječilište Topusko Topusko 95.788

18 Atlas Dubrovnik 92.531

19 Rabac Labin 90.699

20 Velepromet Vukovar 84.790

21 Plava Laguna Poreč 83.183

22 IPK Osijek-Tvornica šećera Osijek 82.263

23 IPK Osijek-Kandit Osijek 81.847

24 Varteks Varaždin 80.266

25 Jamnica Pisarovina 78.290

26 Luka Dubrovnik Dubrovnik 76.437

27 Hotel Belvedere Dubrovnik 73.296

28 Metaval Sisak 72.033

29 Viadukt Zagreb 68.688

30 PIK Đakovo Đakovo 68.171

31 Dunavski Lloyd Sisak 67.107

32 PPK Nova Gradiška Nova Gradiška 66.358

33 Trokut Novska 59.916

34 OLT Osijek 59.319

35 HTC Babin kuk Dubrovnik 57.991

36 GP Dubrovnik Dubrovnik 57.582

37 Brodograđevinska industrija Split Split 56.076

38 Diokom Komerc Split 55.363

39 Karlovačka pivovara Karlovac 50.742

40 Hotel Maestral Dubrovnik 50.539

41 Vodičanka Vodice 49.475

42 Istraturist Umag Umag 49.323

43 LIO holding Osijek 47.735

44 Podravka Studenac Lipik 45.201

45 Građevinar Vukovar 42.795

46 Poljoprivredni institut Osijek 42.473

47 Drvopromet Vukovar 41.021

48 JP Vodovod grada Vukovara Vukovar 40.895

49 Oriolik Oriovac 40.670

50 Pivovara Osijek Osijek 40.540

51 HTP Croatia Cavtat Konavle 39.928

52 IGM Dilj Vinkovci 39.310

53 Sladorana Županja 39.006

UKUPNO 9.095.087

GOSPODARSKE TVRTKE SA IZRAVNOM ŠTETOM PO VELIČINI IZNOSA U 000 KUNA

IZVOR: Završno izvješće državne komisije za popis i procjenu ratne štete, Zagreb, rujan 1999. Autor tablica i grafikona: Branko Čulo

Tablica broj 5a

149

Agresor je na okupiranome dijelu Hrvatske 1991. - 1995. uništio sve što je mogao, ali to nije umanjilo želju prognanika za povratkom na svoja ognjišta

Potresna svjedočanstva onoga što su prognanici zateklinakon povratka na nekadašnja okupirana područja RH

150

Usporedbom posljedica granatiranja topništva agresorske JNA, dva povijesna grada, Vukovara na krajnjem istoku i Dubrovnika na krajnjem jugu Hrvatske, jasno se dolazi do zaključka što su imali na umu oficiri JNA i njihov Generalštab kada su zapovijedali

izvršavanje takvih zločinačkih pothvata 1991. g.

151

POVRATAK PROGNANIKA

Povratak je započeo i dogodio se čim su se stvorili uvjeti da je neki dom, naselje, grad bio slobodan ili manje izravno ugrožen, tako da je najveći broj onih koji su protjerani već u svojim domovima. No on se u punome smislu dogodio tek nakon oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske “Bljeska” i “Oluje”, kojima je najveći dio Hrvatske oslobođen, a potpun povratak bit će moguć tek nakon mir-ne reintegracije hrvatskoga Podunavlja u sustav Hrvatske. Budući da je i to skora realnost, Vlada izlazi pred Sabor s programom povratka, kako bi se raspravila načela i uskladili svi čini tog vrlo slo-ženoga i zahtjevnoga, no nacionalno prevažnoga zadatka.

Osnovna načela na temelju kojih bi se trebao dogoditi konačan povratak

l. Stvaranje uvjeta da se svi prognanici i izbjeglice vrate u svoje domove. To se ne može dogoditi naredbama, prisilom, nego obnovom i poticajnim mjerama. Polazeći od ustavne odredbe (čl. 32.) po kojoj svaki građanin Hr- vatske može slobodno birati boravište, ne može se nikoga prisiliti na povratak, ali je moguće i potrebno, kad su ispunjeni uvjeti za povratak, ukinuti prognanički ili izbjeglički status, a poticajnim mjerama poticati povratak.

2 Obnova, koja ima dvije osnovne zadaće: - stvaranje uvjeta za povratak, - razvitak područja u kojima se povratak do- gađa mora obuhvatiti sve segmente potrebne za ponovnu uspostavu života na stradalim prostorima, i to:

• obnovu infrastrukture (struja, voda, prometnice, telefoni i dr.),• obnovu domova (do razine potrebne za život obitelji povratnika),• obnovu javnih objekata (škole, zdravstvene ustanove, vjerski i kulturni sadržaji),• obnovu gospodarstva (tako da to ne bude povratak na staro, nego poticaj razvitka profita- bilnih poduzeća, a osobito obiteljskih gospodarstava i privatnoga poduzetništva).

3. Sklop posebnih poticajnih mjera valja pripremiti i programirati tako da se stimulira povratak i život u područjima povratka uz posebnu stupnjevanost, podupirući mogućnost živo- ta i rada na onim prostorima gdje je to objektivno teže, bilo zbog prirodnih okolnosti, bilo zbog ratnih stradanja, ali također, posebno, i u područja od nacionalnog interesa.

4. U ukupnoj razvojnoj usmjerenosti države i nastojanju za što ravnomjernijim regionalnim ra- zvitkom, prilikom planiranja razvitka infrastrukture, kao i onih gospodarskih i drugih činitelja na koje država može utjecati, polazi- šte mora biti takvo da se ti stradali prostori što prije izdignu na razinu odgovarajuće razvije- nosti, a i da se potakne njihovo naseljavanje građanima iz napučenijih dijelova Hrvatske te iz iseljeništva.

5. Budući da država mora izdvajati sredstva za smještaj i zbrinjavanje prognanika u prostorima njihova privremenoga smještaja, polazi se od toga da je bolje, dok god je to potrebno, ova sredstva potpore dodjeljivati u vlastitim kućama i mjestima povratka, negoli i dalje u privremenom smještaju.

6. Polazeći od činjenice da su iz većine donedavno okupiranih prostora političkim i gospodarskim mjerama tijekom obiju Jugoslavija Hrvati poticani i tjerani na odlazak iz svojih stoljetnih domova, povratak podrazumijeva i stvaranje uvjeta da se Hrvati iz iseljeništva vraćaju u prostore vlastita zavičaja ili zavičaja svojih predaka.

7. Hrvatska će, u duhu svojega Ustava i među- narodnih normi, omogućiti povratak svojim građanima, koji su, unatoč pozivima hrvatskoga vrhovništva na ostanak, u vrijeme “Bljeska” i “Oluje” napustili zemlju.

8. Svi napori, s vlastitim raspoloživim poten cijalima i uz pomoć međunarodne zajednice, bit će usmjereni na razminiranje, kako bi se izbjegla opasnost za život i rad povratnika.

9. Uspostava i djelovanje odgovorne i poduzet- ne lokalne vlasti u mjestima povratka jedan je od temeljnih preduvjeta povratka i dobroga

152

početka svih funkcija života. Dosadašnji problemi u tom pogledu moraju najhitnije biti ispravljeni uz potporu, gdje je to potrebno, novih ljudi koji će iz centara odlaziti u spomenu te krajeve na privremeno razdoblje i s posebnim zadaćama.

Operativni program povratka ovisi ponajprije o raspoloživim sredstvima za radove obnove. Samo za minimalnu obnovu stambenoga fonda potreb-no je oko 10 milijarda kuna. Do sada je za tu svrhu uložena oko l milijarda, a ove godine je u proraču-nu predviđena još l ,5 milijarda kuna. No dobrom organizacijom povratka, uz korištenje slobodnim (osobito u državnome vlasništvu) stanovima i ku-ćama, može se postići tijekom ove i sljedeće godi-ne potpun povratak kako je i predloženo u ovom Programu.

Koordinacija i usklađivanje svih tijela i državnih razina radi povratka, obnove i oživljavanja gos-podarstva mora biti znatno djelotvornija nego do sada, kako bi u dinamici povratka nakon obnove kuća i infrastrukture, istodobno ili odmah nakon toga, bilo oživljeno i poticano gospodarstvo te lju-di što prije mogli započeti živjeti od vlastita rada.

U obnovi gospodarstva potrebne su interventne mjere države, no sve mora biti usmjereno na po-ticanje privatne inicijative, poduzetništva, obitelj-skih gospodarstava kako bi se u povratku poseb-no naglasilo povratak mladih.

Izbjeglice iz susjedne Bosne i Hercegovine koji su još uvijek u Hrvatskoj trebaju se u duhu međudr-žavnih sporazuma, a u skladu sa stvaranjem sigur-nosnih uvjeta u toj zemlji, također što prije vratiti svojim domovima ili naći do dovršetka obnove si-guran i kvalitetan smještaj u drugim prostorima te zemlje.

Opći je nacionalni interes da se svi Hrvati iz Fe-deracije BiH vrate u svoje domove, a Hrvatska će u skladu sa svojim mogućnostima, podupirući njihov povratak, sudjelovati u obnovi njihovih do-mova.

Hrvati koji su privremeno izbjeglice po različitim zemljama svijeta pozvani su da se, sukladno dina-mici obnove, što prije vraćaju u svoja naselja.

Povratak svih prognanih nakon ove velikosrpske

agresije na Hrvatsku veliki je nacionalni interes, a stvaranje uvjeta da se on što brže i potpunije dogodi obveza je Hrvatske države i svih njenih ustanova, kako bi se prekinule i otklonile patnje i stradanja onih koji su već više godina daleko od svojih domova i naselja.

Uspostava sigurnosnih uvjeta

Ministarstvo unutarnjih poslova još je početkom 1992. izradilo detaljan Plan izvršenja obveza iz svoje nadležnosti u mirovnoj operaciji, kojim su utvrđeni nositelji poslova i zadaća osiguranja us-postave civilne vlasti i povratka prognanika na okupirana područja. Glede toga razrađen je i pre-cizan Plan ustroja policije, koji za područje istoč-ne Slavonije i Baranje već duže vrijeme, u kadrov-skome i materijalnome smislu, funkcionira izvan tog područja. Prema tom planu Ministarstvo je, neposredno nakon vojno-redarstvenih operacija oslobađanja dijelova Slavonije i Posavine i bivših sektora Sjever i Jug, uspostavilo funkcioniranje si-gurnosnih službi te postupno i drugih poslova iz svoje nadležnosti.

Odmah nakon oslobađanja u oslobođena je mjesta ušla policija i počela osiguravati javni red i mir te sigurnosne uvjete za normalizaciju civilnoga živo-ta i povratak prognanoga stanovništva s tih pod-ručja. Policija je na terenu dobila posebne instruk-cije o zaštiti svih građana koji su se tamo zatekli i onih koji su se počeli vraćati te njihove imovine, kao i imovine koja je bila napuštena. U tome, naža-lost, nisu postignuti uspjesi i velik je dio zatečene imovine otuđen ili uništen.

Pripadnici Civilne zaštite proveli su “humanu asa-naciju” terena, a djelatnici kriminalističke policije očevide i kriminalističku obradu pronađenih tije-la prije njihova ukapanja na mjesnim grobljima. Utvrđeno je da se u većini slučajeva radilo o pogi-biji osoba kao posljedici ratnih djelovanja.

Radi sigurnoga povratka prognanika na oslobođe-na područja policijski djelatnici zajedno s pripadni-cima Hrvatske vojske i Civilne zaštite neprekidno rade na uklanjanju zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava. No, budući da je velika količina eksplo-zivnih sredstava razasuta terenom, taj posao bit će dugotrajan, pa se prioriteti podvrgavaju redoslije-du povratka.

153

Danas se može reći da u svim mjestima povratka i obnove postoji sigurnost slična onoj u ostalim dijelovima zemlje, a da su još uvijek nepregledana i od mina nesanirana područja dobro označena.

Uspostava civilne vlasti

Oslobađanjem okupiranih područja ostvarena je njihova reintegracija u ustavni poredak Republike Hrvatske. Ta reintegracija razumijeva uspostavu državne uprave Republike Hrvatske, uspostavu lo-kalne samouprave te uspostavu tijela vlasti.

Unatoč poduzetim aktivnostima i početnim re-zultatima, nedovoljna učinkovitost na uspostavi i funkcioniranju civilne vlasti nalaže dodatne napo-re, pa i nova rješenja Vlade u sljedećim pitanjima:

• pospješiti funkcioniranje lokalne uprave na oslobođenim područjima, osobito kadrovski i organizacijski, uz maksimalno uključivanje i zapošljavanje povratnika;

• dislocirati službe resornih ministarstava vezane za poslove povratka prognanika; ubrzano pospješiti pokretanje gospodarskih djelatnosti vezanih za ostvareni povratak u pojedina naselja;

• poticati davanje u najam i prodaju gospodarskih objekata na okupiranom području prvenstveno povratnicima, i to u skladu s njihovim mogućnostima;

• obvezati lokalne sredine na usklađivanje povratka i razvitka s globalnim državnim interesima;

• prioritete obnove uskladiti s područjima od posebnog državnoga interesa i vremenskim mogućnostima gradnje;

• stimulirati ulaganja hrvatske dijaspore u gospodarske objekte i infrastrukturu;

• nakon spoznaje o stvarnome stanju napušte- ne imovine na terenu odrediti redoslijed povratka, obnove i način povratka za svako poje- dinačno naselje;

• programirati i pripremiti povratak u svako

naselje, gospodarski temelj održanja i razvitka naselja, obnova i izgradnja infrastrukture, obnova i izgradnja kuća, ustroj lokalne uprave, perspektive;

• ubrzano prići uklanjanju mina po utvrđenome redu prvenstva, posebice za veće infrastruk- turne i druge objekte od općega značenja;

• dodatno i učinkovitije suzbiti pljačke i nasil- ništva u određenim područjima i uspostaviti punu sigurnosti građana i imovine te dosljedno obznanjivati i javno osuditi počinitelje ne- djela;

• unaprjeđivati djelovanje prosvjetnih, kulturnih, socijalnih i drugih javnih ustanova ondje gdje su do sada uočeni veći problemi;

• neodgodivo obnoviti preostali dio komunalne infrastrukture, posebno na području elektro- opskrbe, vodoopskrbe i prometne infrastrukture;

• osiguravati dodatna sredstva za funkcioniranje lokalne samouprave;

• revidirati sva rješenja o dodjeli stanova, a osobito riješiti problem bespravno useljenih.

POTICAJNE MJERE ZA POVRATNIKE

U cilju poticanja što bržega i sveobuhvatnijega po-vratka prognanika na novooslobođena područja Republike Hrvatske nužno je predložiti niz poseb-nih mjera kojima se osigurava:

a) dodatni interes za povratak kod prognanika i izbjeglica te

b) nužne pretpostavke za demografsku i gospodarsku obnovu i razvitak ovih područja.

Ostvarenjem navedenih dvaju ciljeva treba se po-stići i postupno izjednačavanje socijalno-imovin-skih uvjeta života prognanika s uvjetima života ostalih građana Republike Hrvatske te stvaranje pretpostavki za uravnoteženje gospodarskoga razvitka tih područja s ostalim područjima Repu-blike Hrvatske. Budući da se stimulativne mjere

154

za povratak prognanika na oslobođena područja povratka odnose na povratnike koji su živjeli u po-dručju povratka i/ili će živjeti u tim područjima, one predstavljaju i mjere privlačenja ljudi i kapi-tala u ta područja. Pritom se stimulativne mjere trebaju razlikovati s obzirom na stratešku važnost pojedinih područja, tj. područja od posebnoga in-teresa Republike Hrvatske.

U nastojanjima da se povratak što prije ostvari nakon akcija “Bljesak” i “Oluja” donesena su dva dokumenta (uredba i prijedlog zakona), kojima se izravno potiče povratak prognanika u njiho-ve domove. U listopadu 1995. godine donesena je Uredba o povratku prognanika i izbjeglica na oslobođena područja (NN 81/95) kojom se uređu-je povratak prognanika i izbjeglica na oslobođena područja Republike Hrvatske, uređuju se uvjeti za stjecanje statusa povratnika, trajanje tog statusa i postupak njegova ostvarivanja. Ovim dokumen-tom uređena su i prava koja povratnici na oslobo-đena područja zadržavaju iz statusa prognanika ili izbjeglica, kojima se prvenstveno osigurava kon-tinuitet socijalnoga zbrinjavanja egzistencije po-vratnika (novčana pomoć osobama bez prihoda, zdravstvena zaštita, humanitarna pomoć, pomoć u socijalnoj adaptaciji i psihološka pomoć i drugo).

Sljedeći dokument, prijedlog Zakona o poreznim povlasticama na područjima od posebnoga intere-sa, razvrstanih u četiri kategorije, koji je u sabor-skoj raspravi, usmjeren je na uvođenje dodatnih poticajnih mjera - posebnih poreznih povlastica kojima se stimulira povratak prognanika, nase-ljavanje područja od posebnoga interesa, gospo-darsko oživljavanje i brži razvitak područja od posebnoga interesa. Te porezne mjere očituju se u propisivanju olakšica poreza na dobit, poreza na dohodak te oslobađanje od plaćanja poreza na do-hodak na poljoprivredno i šumsko zemljište, kao i na oslobađanje od plaćanja poreza na promet ne-kretnina te poreza na nasljedstva i darove.

U cilju sveobuhvatnijega stimuliranja povratka prognanika povratnicima se treba omogućiti i niz drugih olakšica i povlastica kako bi proces povrat-ka bio što uspješniji, kraći i bezbolniji. U tom smi-slu, uključujući i već donesene mjere, predlažu se sljedeće poticajne mjere:

1. Osobne i obiteljske mjere a) oslobađanje od plaćanja poreza na katastarski prihod i dohodak od poljoprivrede i šumar- stva koja se nalaze na područjima od posebnoga interesa,

b) oslobađanje plaćanja poreza na promet nekretnina, nasljedstva i darova za sve nekretnine koje se nalaze na područjima od posebnoga interesa,

c) pravo na dodjelu dionica iz portfelja Hrvatsko- ga fonda za privatizaciju,

d) dječji doplatak bez obzira na imovinski cenzus obitelji,

e) dodjela jednokratne novčane pomoći,

f ) učenicima i studentima s područja povratka prognanika osigurati povlašten tretman pri školovanju (prioritet, stipendije, smještaj u đačke i studentske domove),

g) carinske povlastice, h) povlastica prilikom otkupa stana,

i) osiguranje organiziranoga smještaja i brige za starije osobe.

2. Mjere poticanja zapošljavanja

a) djelatnicima javnih službi (uprava, školstvo, predškolski odgoj, zdravstvo, kultura, javna poduzeća) osigurava se poseban dodatak na plaću za poslove u mjestu povratka u trajanju od nekoliko godina,

b) sufinanciranje pripravničkoga staža,

c) jednokratna novčana isplata nezaposlenoj osobi koja zasnuje radni odnos u dnevnoj mi- graciji, odnosno na sezonskim ili montažer- skim poslovima u mjestu rada, gdje Zavod za zapošljavanje ne može osigurati radnu snagu,

d) jednokratna novčana isplata VSS djelatnika ako se trajno nasele i zaposle u mjestu gdje je to zbog obnove i promjene u strukturi zaposlenih od posebnoga interesa za Republiku Hrvatsku,

155

e) povratnicima koji su nakon progonstva ostali bez svojih radnih mjesta priznati status radnika (i radni staž) tijekom progonstva,

f) povratnicima koji se zaposle u mjestu povratka bit će priznate porezne povlastice,

g) u obliku smanjenja i oslobađanja poreza na plaće.

3. Mjere poticanja obiteljskoga gospodarstva, privatnoga poduzetništva i gospodarskoga razvitka

a) domaćim i stranim kreditima, različitim donacijama omogućiti nabavu potrebnih poljoprivrednih strojeva, gnojiva, zaštitnih sredstava, biljnoga i životinjskoga reprodukcijskoga materijala,

b) dugoročno kreditiranje obnove višegodišnjih nasada,

c) mogućnost darovanja poljoprivrednih zemlji- šta u državnome vlasništvu,

d) mogućnost davanja koncesija i otvaranja bes- carinskih zona kao mjera privlačenja kapitala,e) poduzetnicima povratnicima omogućiti kori- štenje kreditima za pokretanje i obavljanje privrednih djelatnosti (prvenstveno proizvodnje) bez hipotekarnoga osiguranja (Hrvatska garancijska agencija), s grace periodom i s povoljnim kamatnim stopama,

f) omogućiti bescarinski uvoz opreme, strojeva i alata koji se ne proizvode u Republici Hrvat- skoj,

g) poduzetnike fizičke osobe osloboditi i priznati

Područje Ukupan broj proganika

Smješteni privatno

Smješteni u hotelima, odmaralištima i

naseljimaOslobođeno akcijom “Bljesak” i prije nje 46.228 37.709 8.519

Oslobođeno akcijom “Oluja” 76.040 54.690 21.350Ukupno oslobođeno područje 122.268 92.399 29.869

Hrvatsko Podunavlje 75.813 54.816 20.997

Sveukupno 320.349 239.614 80.735

im olakšice,h) pri plaćanju poreza na dohodak pravne osobe osloboditi i priznati olakšice pri plaćanju poreza na dobit priznavanjem visokih zaštitnih ka- mata na uloženi kapital na područjima od posebnoga interesa,

i) kreditiranje investicijskih projekata tvrtki pod posebno povoljnim uvjetima (grace period, ni- ske kamatne stope, duži rokovi otplate),

j) besplatno korištenje savjetima u svezi s privatnim poduzetništvom,k) povlastice pri izobrazbi poduzetnika, pripremi programa i korištenju poslovodnim savjetima.

Navedene stimulativne mjere u daljnjem postup-ku razrađuju resorna ministarstva (Ministarstvo razvitka i obnove, Ministarstvo financija, Ministar-stvo gospodarstva, Ministarstvo rada i socijalne skrbi, Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, i druga) i podnosit će ih Vladi i Saboru Republike Hrvatske kao zakonske akte na usvajanje te se bri-nu za njihovo provođenje.

Povratak je započeo i dogodio se čim su se stvorili uvjeti da je neki dom, naselje, grad, bio slobodan

156

OPERATIVNI PLAN POVRATKA

U skladu s podatcima o stanju oštećenosti stam-benoga fonda, gospodarstva i infrastrukture u područjima obnove i povratka i, s druge strane, u skladu s ukupnom dinamikom obnove i realnim mogućnostima državnoga proračuna i korištenja drugim sredstvima za obnovu, predlaže se sljede-ći plan povratka prognanika. Pritom, uz načelan pristup povratku kad su ispunjeni uvjeti obnove i sigurnosti, potrebno je voditi računa i o pojedinač-nim zahtjevima i potrebama obitelji kao što je, pri-mjerice, završetak ili početak školske godine itd. Budući da je obnova različito započela i do danas je u različitoj fazi dovršenja, sve prognanike svr-stavamo u tri velike skupine po područjima.

Osim toga, valja računati s još između 30.000 i 50.000 povratnika koji su i danas izbjeglice u ra-zličitim zemljama Europe i svijeta.

Skupina “Bljesak”

Za sve prognanike iz područja oslobođenih akci-jom “Bljesak” i prije nje (Maslenica, Konavle, ošte-ćeni objekti uz linije razgraničenja) obnova stano-gradnje upravo ulazi u drugu fazu uređenja, tako da se realno može planirati povratak do svibnja 1996. godine.

Prema uredbama Vlade i za sve one koji su iz tih područja dobili kredite istekli su rokovi iz ugovora za dovršetak radova i povratak.

Prema istim uredbama svi oni iz tih područja koji nisu potpisali ugovore o obnovi ili zatražili kredite (to su bili dužni do 30. rujna 1995.) prestaju biti prognanici.

U skladu s tom dinamikom u tijeku su radovi na obnovi infrastrukture, gospodarskih postrojenja, a prioritet u kreditima za privatno poduzetništvo prvih mjeseci 1996. godine bit će također usmje-ren upravo na ta područja.Broj povratnika: 46.228, povratak do svibnja 1996.

Stupanj oštećenosti I. II. III. IV. V. VI. Ukupno

Broj objekata 3.925 4.187 4.285 3.573 9.424 7.092 32.486

Skupina “Oluja”

Oštećenost stanova i kuća prognanika za područja oslobođena “Olujom” prema podatcima komisija za procjenu šteta i pregleda stručnjaka Ministar-stva razvitka i obnove (tamo gdje sve procjene još nisu dovršene), jest sljedeća:

Za popravak svih tih objekata bilo bi potrebno oko 3 milijarde kn. Budući da je tek nešto više od po-lovine tog iznosa predviđeno ovogodišnjim prora-čunom (i uz sredstva od dionica velikih poduzeća), obnova će se protegnuti i u čitavu sljedeću godinu, pa je naglasak na obnovi svih domova nižih razina oštećenja (I., II., III. i IV.) te polovini onih viših (V. i VI.). Time bi oko 24.000 prognanika trebalo biti smješteno u stanovima (u vlasništvu ili na uprav-ljanju od strane države) u oslobođenim gradićima (Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Korenica, Slunj, Glina, Vojnić, Vrginmost, Dvor, Kostajnica), dok im kuće po manjim naseljima na selima ne dođu na red za obnovu. Dio tih prognanika već je smješten u planiranim objektima.

Ako bi se tako postupilo, i ta čitava skupina do kraja 1996. godine mogla bi prijeći iz prognanič-koga u povratnički status, i to po sljedećoj dina-mici:

a. Prognanici iz domova (kuća i stanova) s ošte- ćenjima (I., II. i III. kategorije) sukcesivno postaju povratnici tijekom travnja, svibnja i lipnja 1996. godine, osim u iznimnim slučajevi- ma manjih naselja u kojima nije popravljena infrastruktura. No, ondje je u 99 % primjera riječ o gradskim naseljima od Drniša do Gline. Dobar je dio upravo tih prognanika već ili povremeno ili trajno u svojim domovima, ali još imaju prognanički status.

Broj povratnika: 36.000, povratak do lipnja 1996.

b. Povratnici iz naselja u kojima je obnova za- počela u jesen 1995., a koja su kao prioritetna predložena od strane županijskih poglavarsta va: (Lasinja, Hrastovica, Topusko, K. Majur,

157

Kostajnica, Staza, G. Mekušje, Turanj, Bulić Brdo, Kamensko, Brođani, Skakavac, Sabor- sko, Lička Jesenica, Blata, Vojmerac, Trojvrh, Vajin Vrh, Barlete, Široka Kula, Lički Osik, Dabar, Vrhovine, Kruševo, Kijevo, Lovinac, Škabrnja, Polača, Drniš, Ružić, Oklaj, Čista Velika, Rupe, Maljkovo, Ježević, Vinalić, Koso- re, Maovice, Vrlika) gdje su kuće potpuno sru* šene i bez krovova i u kojima je obnova (gdje klimatske okolnosti dopuštaju) u punome jeku ili će biti u najskorije vrijeme.

Planiran je dovršetak obnove u prostoru Dalma-cije do srpnja, a u ostalim do rujna 1996. godine.

Broj povratnika: 12.000, povratak do rujna 1996.

c. Ostala naselja u kojima će obnova započeti kroz proljeće 1996. po prijedlozima županija, a u broju do iznosa raspoloživih sredstava s planiranim dovršetkom do kraja 1996. godine.

Broj povratnika: 21.000, povratak do konca 1996.

d. Povratak prognanika u slobodne kuće i stanove iz onih naselja koja neće biti u programu obnove ove godine (zbog ograničenih sredstava): dijelom su već smješteni, a ostali trebaju biti smješteni do svibnja 1996., ovisno o ras- položivim kapacitetima i sredstvima.

Broj povratnika: 24.000, povratak ovisno o raspo-loživim kapacitetima i sredstvima

Skupina “Podunavlje”

Povratak prognanika na području istočne Sla-vonije, Baranje i zapadnoga Srijema (hrvatskoga Podunavlja) slijedit će dinamiku i plan aktivnosti koji su ustanovljeni programom rada prijelazne uprave i Ureda privremene uprave zaduženih za uspostavu hrvatske vlasti na tim područjima. U tom smjeru su izrađeni i konkretni pilot-projekti povratka prognanika.

Ovisno u uspješnim koracima reintegracije, bit će hitna obnova svih obiteljskih kuća manjih razina oštećenja (I., II. i III. stupanj) radi povratka (to je moguće kroz najviše dva mjeseca od mogućnosti pristupa području) te obnova stambenih zgrada

(s oko 5.000 stanova), za što je već razrađen po-seban program kako bi se osigurao smještaj svih povratnika kojima su domovi više stradali.

Sredstva za to trebat će organizirati ili iz stranih izvora (donacije, krediti) ili interventnim akcija-ma Vlade u trenutku kad se za taj posao ostvare mogućnosti. Svi popratni poslovi u Ministarstvu razvitka i obnove u tijeku su ili su već obavljeni. Tako su u Ministarstvu razvitka i obnove pripre-mljeni precizni planovi obnove i obavljene tehnič-ke predradnje kako bi složeni proces popravka i izgradnje domova mogao odmah započeti.

Posebno je važno, zbog negativnih iskustava iz prostora nakon “Oluje”, spriječiti svaku devastaci-ju i nasilno useljavanje te dobro unaprijed isplani-rati slijed povratka.

Obnova kuća u Laslovu kod Osijeka

Obnova kuća u zapadnoj Slavoniji

158

Vlada Republike Hrvatske sredstvima državnoga proračuna obnovila je obiteljske kuće, stanove i infrastrukturu na području cijele Hrvatske, od istočne i zapadne Slavonije, Banovine, Vukovara do Dubrovnika

(Slika gore lijevo: obnva u Sarvašu; desno: Vukovar je danas gotovo potpuno obnovljen; dolje: Dubrovnik danas)

159

24

40

71

335

717

888

1.552

4.052

5.141

5.327

7.398

9.278

21.372

24.772

26.309

31.100

33.020

44.129

0 5.000 10.000 15.000 20.000 25.000 30.000 35.000 40.000 45.000 50.000

Makarska

Varaždin

Pula

Rijeka

Virovitica

Zagreb

Bjelovar

Split

Dubrovnik

Slavonski Brod

Požega

Gospić

Karlovac

Osijek

Zadar

Šibenik

Vukovar

Sisak

Naziv RU-a UKUPNO %

Bjelovar 1.552 0,72%Dubrovnik 5.141 2,39%Gospić 9.278 4,31%Karlovac 21.372 9,94%Makarska 24 0,01%Osijek 24.772 11,52%Pula 71 0,03%Rijeka 335 0,15%Sisak 44.129 20,50%Slavonski Brod 5.327 2,48%Požega 7.398 3,44%Split 4.052 1,89%Šibenik 31.100 14,43%Varaždin 40 0,02%Vukovar 33.020 15,36%Virovitica 717 0,32%Zadar 26.309 12,08%Zagreb 888 0,41%

SVEUKUPNO 215.525 100,00%

POVRATNICI PO REGIONALNIM UREDIMA - UKUPNO 215,525

Naziv RU-a UKUPNO %

Sisak 44.129 20,50%

Vukovar 33.020 15,36%

Šibenik 31.100 14,43%

Zadar 26.309 12,08%

Osijek 24.772 11,52%

Karlovac 21.372 9,94%

Gospić 9.278 4,31%

Požega 7.398 3,44%

Slavonski Brod 5.327 2,48%

Dubrovnik 5.141 2,39%

Split 4.052 1,89%

Bjelovar 1.552 0,72%

Zagreb 888 0,41%

Virovitica 717 0,32%

Rijeka 335 0,15%

Pula 71 0,03%

Varaždin 40 0,02%

Makarska 24 0,01%

4%

10%

11%

12%14%

15%

20%

....Ovu prigodu koristim zahvaliti Vam na držanju svih tih

godina tijekom teškog progonstva kada ste bili rasuti diljem

Hrvatske, kad ste bili u inozemstvu. Ja sam i jučer na sjednici

Vlade RH spomenula podatak samo o Vukovarcima. Više od

560 mjesta u Hrvatskoj i u svijetu - to su bile destinacije na

kojima su bili Vukovarci kao prognanici. Te podatke, dame i

gospodo, ne smijemo niti možemo zaboraviti. Podatke da ste

bili u športskim dvoranama, da ste bili u hotelima, da ste bili u

barakama i naravno podatak da ste Hrvatski branitelji, da su

sve vaše obitelji braniteljske obitelji. O tome naravno kao

ministrica hrvatskih branitelja, vodim posebnu pozornost....

Vukovar 19.03.2005.

(Iz govora sadašnje predsjednice Vlade RH, a tadašnje ministrice branitelja

gospo e Jadrankeđ Kosor)

Izvor: Knjiga Branko Pek - "Nakon povratka" str, 318.

PODACI O POVRATNICIMA UPRAVE ZA PPDS

Grafikon br. 6

Tablica br. 6

Vlada Republike Hrvatske sredstvima državnoga proračuna obnovila je obiteljske kuće, stanove i infrastrukturu na području cijele Hrvatske, od istočne i zapadne Slavonije, Banovine, Vukovara do Dubrovnika

(Slika gore lijevo: obnva u Sarvašu; desno: Vukovar je danas gotovo potpuno obnovljen; dolje: Dubrovnik danas)

160

87163

120381

145847

162049

174816

184594

192815

201107

206895

210937

213148

213962

214880

215460

3834

11839

64909

215525

0 50000 100000 150000 200000 250000

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

11

12

13

14

15

16

17

18

POVRATAK PROGNANIKA U RH KROZ GODINE

Erdut, 12.11.2010. - obilježavanje 15. obljetnice potpisivanja Erdutskog sporazuma

R.B Godina postotak broj povratnika ukupno %

1 1994 1,78% 3834 3834 1,78%

2 1995 3,71% 8005 11839 5,49%

3 1996 24,62% 53070 64909 30,11%

4 1997 10,33% 22254 87163 40,44%

5 1998 15,41% 33218 120381 55,85%

6 1999 11,85% 25466 145847 67,70%

7 2000 7,51% 16202 162049 75,21%

8 2001 5,92% 12767 174816 81,13%

9 2002 4,53% 9778 184594 85,66%

10 2003 3,81% 8221 192815 89,47%

11 2004 3,84% 8292 201107 93,31%

12 2005 2,68% 5788 206895 95,99%

13 2006 1,88% 4042 210937 97,87%

14 2007 1,03% 2211 213148 98,90%

15 2008 0,38% 814 213962 99,28%

16 2009 0,42% 918 214880 99,70%

17 2010 0,27% 580 215460 99,97%

18 2011 0,03% 65 215525 100,00%

100,00% 215525

0 ,0 3 %

0 ,2 7 %

0 ,4 2 %

0 ,3 8 %

1 ,0 3 %

1 ,8 8 %

2 ,6 8 %

3 ,8 4 %

3 ,8 1 %

4 ,5 3 %

5 ,9 2 %

7 ,5 1 %

1 1 ,8 5 %

1 5 ,4 1 %

1 0 ,3 3 %

2 4 ,6 2 %

3 ,7 1 %

1 ,7 8 %

0 ,0 0 % 1 0 ,0 0 % 2 0 ,0 0 % 3 0 ,0 0 %

1

2

3

4

5

6

7

8

9

1 0

1 1

1 2

1 3

1 4

1 5

1 6

1 7

1 8

3 8 3 4

8 0 0 5

5 3 0 7 0

2 2 2 5 4

3 3 2 1 8

2 5 4 6 6

1 6 2 0 2

1 2 7 6 7

9 7 7 8

8 2 2 1

8 2 9 2

5 7 8 8

4 0 4 2

2 2 1 1

8 1 4

9 1 8

5 8 0

6 5

0 2 0 0 0 0 4 0 0 0 0 6 0 0 0 0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

1 0

1 1

1 2

1 3

1 4

1 5

1 6

1 7

1 8

Broj povratnika kroz godine od 1994. do 2011. Postotak povratnika po godinama povratka

215,525 100%

Grafikon br. 7

Tablica br. 7

161

OPIS TABLICA I GRAFIKONA

Tablica i grafikoni prikazuju popis

povratnika u RH po općinama povratka

u apsolutnom iznosu i postotku.

Interesantno je primjetiti da je u prvih

pet općina po broju Osijek, Vukovar i

Beli Manastir kao djelovi Istočne

Slavonije gdje je uspješno provedena

Mirna Reintegracija. Poslije vojno-

redarstvenih operacija Bljesak i Oluja.

Također je interesantan i podatak da je u

apsolutnom iznosu broj povratnika u

Kninu sa 16,307 osoba na prvom

mjestu.

Ivan Vrkić, dr. Jure Radić i J. P. Kleinu hrvatskom Podunavlju 1997. god.

Dr. Ljudevit Herceg, Lovre Pejković i dr. Jure Radićplaniraju obnovu razorenih sakralnih objekata

Ministar Radimir ĐakovaČačić i biskup čko-srijemskidr. Marin Srakić u obilasku crkve u Sarvašu 2003. g.

Joso Škara, zadarski župan Šime Prtenjača, gradonačelnikZadra Božidar Kalmeta i ministar obnove dr. Jure Radić Tablica br. 8

Ista tablica poredu veličina UKUPNO %

KNIN 16.307 7,54%

OSIJEK 14.317 6,66%

VUKOVAR 13.941 6,48%

PETRINJA 13.814 6,42%

BELI MANASTIR 10.194 4,74%

DRNIŠ 8.990 4,18%

BENKOVAC 8.345 3,80%

ZADAR 8.168 3,78%

GLINA 7.491 3,48%

KARLOVAC 7.350 3,41%

VINKOVCI 7.331 3,41%

SLUNJ 7.178 3,34%

PAKRAC 6.969 3,24%

TOVARNIK 6.952 3,23%

ŠIBENIK 5.803 2,70%

NOVA GRADIŠKA 5.211 2,42%

DUBROVNIK 5.141 2,39%

OBROVAC 5.068 2,32%

KOSTAJNICA 4.855 2,25%

ILOK 4.758 2,21%

DVOR 4.677 2,17%

GRAČAC 4.504 2,07%

KORENICA 4.471 2,08%

NOVSKA 4.206 1,96%

VOJNIĆ 4.013 1,87%

SINJ 3.951 1,84%

SISAK 2.498 1,16%

GVOZD 2.377 1,10%

TOPUSKO 2.283 1,06%

DONJI LAPAC 2.031 0,95%

OGULIN 1.991 0,93%

SUNJA 1.885 0,88%

GOSPIĆ 1.611 0,75%

OTOČAC 1.161 0,54%

DARUVAR 1.080 0,50%

DUGA RESA 835 0,39%

SLATINA 488 0,21%

POŽEGA 429 0,20%

RIJEKA 312 0,14%

GRUBIŠNO POLJE 243 0,11%

BJELOVAR 227 0,11%

BIOGRAD NA MORU 224 0,10%

NOVI ZAGREB 195 0,09%

NASELJE PRIJATELJSTVA 156 0,07%

ORAHOVICA 124 0,06%

TREŠNJEVKA - ZAGREB 123 0,06%

SLAVONSKI BROD 116 0,05%

VIROVITICA 105 0,05%

PEŠĆENICA - ZAGREB 81 0,04%

SPLIT 80 0,04%

SUSEDGRAD - ZAGREB 70 0,03%

TRNJE - ZAGREB 65 0,03%

DUBRAVA - ZAGREB 61 0,03%

NAŠICE 53 0,02%

PULA 53 0,02%

VELIKA GORICA - ZAGREB 52 0,02%

MEDVEŠĆAK - ZAGREB 44 0,02%

KUTINA 43 0,02%

MAKSIMIR - ZAGREB 41 0,02%

JASTREBARSKO 34 0,02%

ČRNOMEREC - ZAGREB 34 0,02%

IVANIĆ-GRAD 28 0,01%

VARAŽDIN 25 0,01%

PN BLACA 24 0,01%

CENTAR - ZAGREB 23 0,01%

ĐAKOVO 22 0,01%

IMOTSKI 17 0,01%

SESVETE - ZAGREB 16 0,01%

ŽUPANJA 14 0,01%

BUJE 11 0,00%

DONJI MIHOLJAC 10 0,00%CRIKVENICA 7 0,00%KAŠTELA 7 0,00%ZAPREŠIĆ - ZAGREB 7 0,00%SAMOBOR - ZAGREB 6 0,00%OZALJ 5 0,00%ČAKOVEC 5 0,00%KOPRIVNICA 5 0,00%PAG 4 0,00%DELNICE 4 0,00%VRBOVSKO 4 0,00%OMIŠ 4 0,00%TROGIR 4 0,00%MAKARSKA 3 0,00%POREČ 3 0,00%OPATIJA 3 0,00%CRES - LOŠINJ 3 0,00%SOLIN 3 0,00%GAREŠNICA 2 0,00%PLOČE 2 0,00%PAZIN 2 0,00%ROVINJ 2 0,00%KRK 2 0,00%BRAČ 2 0,00%KRIŽEVCI 2 0,00%ZLATAR BISTRICA 2 0,00%METKOVIĆ 1 0,00%VRGORAC 1 0,00%VIS 1 0,00%KRAPINA 1 0,00%

VUKOVAR ŽUPANJA 14 0,01%VUKOVAR ILOK 4.758 2,21%VUKOVAR TOVARNIK 6.952 3,23%VUKOVAR PN BLACA 24 0,01%VIROVITICA ORAHOVICA 124 0,06%VIROVITICA SLATINA 488 0,21%VIROVITICA VIROVITICA 105 0,05%ZADAR BENKOVAC 8.345 3,80%ZADAR BIOGRAD NA MORU 224 0,10%ZADAR GRAČAC 4.504 2,07%ZADAR OBROVAC 5.068 2,32%ZADAR ZADAR 8.168 3,78%ZAGREB DUGO SELO 8 0,00%ZAGREB IVANIĆ-GRAD 28 0,01%ZAGREB JASTREBARSKO 34 0,02%ZAGREB SAMOBOR - ZAGREB 6 0,00%ZAGREB SESVETE - ZAGREB 16 0,01%ZAGREB VELIKA GORICA - ZAGREB 52 0,02%ZAGREB CENTAR - ZAGREB 23 0,01%ZAGREB ČRNOMEREC - ZAGREB 34 0,02%ZAGREB DUBRAVA - ZAGREB 61 0,03%ZAGREB MAKSIMIR - ZAGREB 41 0,02%ZAGREB MEDVEŠĆAK - ZAGREB 44 0,02%ZAGREB NOVI ZAGREB 195 0,09%ZAGREB PEŠĆENICA - ZAGREB 81 0,04%ZAGREB SUSEDGRAD - ZAGREB 70 0,03%ZAGREB TREŠNJEVKA - ZAGREB 123 0,06%ZAGREB TRNJE - ZAGREB 65 0,03%ZAGREB ZAPREŠIĆ - ZAGREB 7 0,00%

215.525 100,00%SVEUKUPNO

Regionalni ured Centar za socijalni rad UKUPNO %

BJELOVAR BJELOVAR 227 0,11%

BJELOVAR DARUVAR 1.080 0,50%

BJELOVAR GAREŠNICA 2 0,00%

BJELOVAR GRUBIŠNO POLJE 243 0,11%

DUBROVNIK DUBROVNIK 5.141 2,39%

GOSPIĆ DONJI LAPAC 2.031 0,95%

GOSPIĆ GOSPIĆ 1.611 0,75%

GOSPIĆ OTOČAC 1.161 0,54%

GOSPIĆ PAG 4 0,00%

GOSPIĆ KORENICA 4.471 2,08%

KARLOVAC DUGA RESA 835 0,39%

KARLOVAC KARLOVAC 7.350 3,41%

KARLOVAC OGULIN 1.991 0,93%

KARLOVAC OZALJ 5 0,00%

KARLOVAC SLUNJ 7.178 3,34%

KARLOVAC VOJNIĆ 4.013 1,87%

MAKARSKA IMOTSKI 17 0,01%

MAKARSKA MAKARSKA 3 0,00%

MAKARSKA METKOVIĆ 1 0,00%

MAKARSKA PLOČE 2 0,00%

MAKARSKA VRGORAC 1 0,00%

OSIJEK BELI MANASTIR 10.194 4,74%

OSIJEK DONJI MIHOLJAC 10 0,00%

OSIJEK ĐAKOVO 22 0,01%

OSIJEK NAŠICE 53 0,02%

OSIJEK OSIJEK 14.317 6,66%

OSIJEK VALPOVO 10 0,00%

OSIJEK IC GAŠINCI 10 0,00%

OSIJEK NASELJE PRIJATELJSTVA 156 0,07%

PULA BUJE 11 0,00%

PULA PAZIN 2 0,00%

PULA POREČ 3 0,00%

PULA PULA 53 0,02%

PULA ROVINJ 2 0,00%

RIJEKA CRIKVENICA 7 0,00%

RIJEKA DELNICE 4 0,00%

RIJEKA KRK 2 0,00%

RIJEKA OPATIJA 3 0,00%

RIJEKA RIJEKA 312 0,14%

RIJEKA VRBOVSKO 4 0,00%

RIJEKA CRES - LOŠINJ 3 0,00%

SISAK DVOR 4.677 2,17%

SISAK GLINA 7.491 3,48%

SISAK KOSTAJNICA 4.855 2,25%

SISAK KUTINA 43 0,02%

SISAK NOVSKA 4.206 1,96%

SISAK PETRINJA 13.814 6,42%

SISAK SISAK 2.498 1,16%

SISAK GVOZD 2.377 1,10%

SISAK SUNJA 1.885 0,88%

SISAK TOPUSKO 2.283 1,06%

SLAVONSKI BROD NOVA GRADIŠKA 5.211 2,42%

SLAVONSKI BROD SLAVONSKI BROD 116 0,05%

POŽEGA PAKRAC 6.969 3,24%

POŽEGA POŽEGA 429 0,20%

SPLIT BRAČ 2 0,00%

SPLIT OMIŠ 4 0,00%

SPLIT SINJ 3.951 1,84%

SPLIT SPLIT 80 0,04%

SPLIT TROGIR 4 0,00%

SPLIT VIS 1 0,00%

SPLIT KAŠTELA 7 0,00%

SPLIT SOLIN 3 0,00%

ŠIBENIK DRNIŠ 8.990 4,18%

ŠIBENIK KNIN 16.307 7,54%

ŠIBENIK ŠIBENIK 5.803 2,70%

VARAŽDIN ČAKOVEC 5 0,00%

VARAŽDIN KOPRIVNICA 5 0,00%

VARAŽDIN KRAPINA 1 0,00%

VARAŽDIN KRIŽEVCI 2 0,00%

VARAŽDIN VARAŽDIN 25 0,01%

162

17

22

23

24

25

28

34

34

41

43

44

52

53

53

61

65

70

80

81

105

116

123

124

156

195

224

227

243

312

429

488

835

1.080

1.161

1.611

1.885

1.991

2.031

2.283

2.377

2.498

3.951

4.013

4.206

4.471

4.504

4.677

4.758

4.855

5.068

5.141

5.211

5.803

6.952

6.969

7.178

7.331

7.350

7.491

8.168

8.345

8.990

10.194

13.814

14.317

13.941

16.307

0 2.000 4.000 6.000 8.000 10.000 12.000 14.000 16.000 18.000

IMOTSKI

ĐAKOVO

CENTAR - ZAGREB

PN BLACA

VARAŽDIN

IVANIĆ-GRAD

JASTREBARSKO

ČRNOMEREC - ZAGREB

MAKSIMIR - ZAGREB

KUTINA

MEDVEŠĆAK - ZAGREB

VELIKA GORICA - ZAGREB

NAŠICE

PULA

DUBRAVA - ZAGREB

TRNJE - ZAGREB

SUSEDGRAD - ZAGREB

SPLIT

PEŠĆENICA - ZAGREB

VIROVITICA

SLAVONSKI BROD

TREŠNJEVKA - ZAGREB

ORAHOVICA

NASELJE PRIJATELJSTVA

NOVI ZAGREB

BIOGRAD NA MORU

BJELOVAR

GRUBIŠNO POLJE

RIJEKA

POŽEGA

SLATINA

DUGA RESA

DARUVAR

OTOČAC

GOSPIĆ

SUNJA

OGULIN

DONJI LAPAC

TOPUSKO

GVOZD

SISAK

SINJ

VOJNIĆ

NOVSKA

KORENICA

GRAČAC

DVOR

ILOK

KOSTAJNICA

OBROVAC

DUBROVNIK

NOVA GRADIŠKA

ŠIBENIK

TOVARNIK

PAKRAC

SLUNJ

VINKOVCI

KARLOVAC

GLINA

ZADAR

BENKOVAC

DRNIŠ

BELI MANASTIR

PETRINJA

VUKOVAR

OSIJEK

KNIN

POVRATNICI U REPUBLICI HRVATSKOJ PO OPĆINAMA - ukupno 215,525

2%

2%

2%

2%

2%

2%

3%

3%

3%

3%3%3%

4%

4%

4%

4%

5%

6%

7%

7%

8%

1

1

1

1

2

2

2

2

2

2

2

2

3

3

3

3

3

4

4

4

4

4

5

5

5

6

7

7

7

8

10

10

10

11

14

16

0 5 10 15 20

METKOVIĆ

VRGORAC

VIS

KRAPINA

GAREŠNICA

PLOČE

PAZIN

ROVINJ

KRK

BRAČ

KRIŽEVCI

ZLATAR BISTRICA

MAKARSKA

POREČ

OPATIJA

CRES - LOŠINJ

SOLIN

PAG

DELNICE

VRBOVSKO

OMIŠ

TROGIR

OZALJ

ČAKOVEC

KOPRIVNICA

SAMOBOR - ZAGREB

CRIKVENICA

KAŠTELA

ZAPREŠIĆ - ZAGREB

DUGO SELO

DONJI MIHOLJAC

VALPOVO

IC GAŠINCI

BUJE

ŽUPANJA

SESVETE - ZAGREB

Grafikon br. 8

163

POVRATAK HRVATSKIH PROGNANIKA KROZ GODINE PO REGIONALNIM UREDIMA

OD 1997. DO 2011. - UKUPNO POVRATNIKA 215,525

UKUPNO 1997 1998 1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011

1.552 110 285 235 279 185 174 118 68 54 21 12 4 7 0 05.141 5.126 0 4 3 8 0 0 0 0 0 0 0 0 0 09.278 2.576 1.161 992 885 764 759 569 614 377 318 153 74 26 9 1

21.372 8.591 2.932 3.075 1.920 1.402 1.084 729 624 416 235 173 108 60 18 524 0 0 0 2 2 0 0 4 6 9 1 0 0 0 0

24.772 2.721 10.909 5.670 2.083 1.737 380 375 306 167 113 228 63 15 5 071 6 7 11 10 8 8 8 4 4 1 0 0 0 2 2

335 47 57 50 31 33 12 29 25 20 22 6 0 1 2 044.129 25.882 3.911 3.428 3.136 1.951 1.775 1.466 952 708 370 203 75 199 63 105.327 2.975 255 311 300 198 240 396 311 159 101 42 27 10 2 07.398 5.102 299 186 310 174 219 415 301 228 70 44 21 12 17 04.052 3.733 100 34 41 29 25 23 38 17 9 0 1 2 0 0

31.100 14.865 1.703 1.790 1.740 1.618 2.086 2.061 2.309 1.282 822 396 152 164 89 2340 2 6 6 5 7 6 4 2 2 0 0 0 0 0 0

33.020 2.457 9.989 8.380 4.440 3.492 1.721 570 755 566 287 188 117 36 22 0717 126 114 63 96 35 33 34 82 61 8 11 16 10 26 2

26.309 12.695 1.293 1.076 713 1.056 1.203 1.402 1.879 1.707 1.655 754 156 376 324 20888 149 197 155 208 68 53 22 18 14 1 0 0 0 1 2

215.525 87.163 33.218 25.466 16.202 12.767 9.778 8.221 8.292 5.788 4.042 2.211 814 918 580 65

Godina povratka

0

10.000

20.000

30.000

40.000

50.000

60.000

70.000

80.000

90.000

100.000

1997 1998 1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011

10%

11%

20%14%

15%

12%

Povratnici po županijama

%

6% 40%

15%12%

8%

5%

4%4%

3%

Povratak po godinama

%

1.552

21.372

24

24.772

71

335

44.129

31.100

40

33.020

717

26.309

888

5.141

9.278

5.327

7.398

4.052

0 10.000 20.000 30.000 40.000 50.000

Bjelovar

Dubrovnik

Gospić

Karlovac

Makarska

Osijek

Pula

Rijeka

Sisak

Slavonski Brod

Požega

Split

Šibenik

Varaždin

Vukovar

Virovitica

Zadar

Zagreb

UKUPNO 215,525

Grafikon br. 9

Tablica br. 9a

164

Go

din

ap

ovra

tka

POVRATNICI PO CENTRIMA ZA SOCIJALNI RAD I GODINAMA POVRATKA

165

IZVOR: Ministarstvo regionalnog razvoja, šumatrstva i vodnog gosp-odarstva, Uprava za PPDS. Autor tablica i grafikona: Branko Čulo

Tablica br.. 9

166

PREDUVJET POVRATKU BILA JE OBNOVA I IZGRADNJA OBITELJSKIH KUĆA I STANOVA. TO JE BIO VELIČAN-STVEN PROGRAM VLADE REPUBLIKE HRVATSKE KOJI JE OMOGUĆIO POVRATAK 95% PROGNANIKA

OBNOVASTRATEGIJA VLADE REPUBLIKE HRVATSKE

IZ 1996. GODINE

168

Kuće, stanovi, sakralne građevine, komunalna i socijalna infrastruktura obnovljena je gotovo isključivo sredstvima državnoga proračuna Republike Hrvatske. Započelo se s pilot-projektima obnove 1993. godine u dubrovačkim Konavlima, a u Vukovaru

traje i danas. (Slika gore: Vukovar, obnovljena crkva Sv. Filipa i Jakova i samostan te zgrada vukovarske gimnazije; dolje: Dubrovnik 2010.)

169

KAKO JE ZAPOČELA OBNOVA KUĆA U HRVATSKOJ?

U povijesti ljudskog roda ciklički se izmjenjuju raz-doblja razorilačkih ratova i razdoblja obnove. Čim utihnu detonacije bombi aktivira se nagon samoo-držanja, čovjek započinje planirati obnovu. Probudi se zapretena pozitivna energija kao nastavak iskonskog nagona za oču-

vanjem zavičaja, doma i ognjišta.

Kad stradalnik prvi put dođe na zgarište svoje kuće, osjeti najprije emocionalni grč zbog osjećaja nemoći pred uništenim dijelovima svoga života, ali odmah zatim, svladavajući smrad paljevine, počne pogledom tražiti ima li što, što je preživje-lo pustošenje i oganj a moglo bi možda poslužiti svrsi, u nekoj maglovitoj viziji budućeg života. Ta je emocija mješavina prkosa, ponosa i imaginar-ne osvete neuspješnom agresoru koji nikad nije u stanju uništiti ljudski duh, koja se u hipu pretvara u pozitivnu egzistencijalnu energiju.

PILOT PROJEKT KONAVLE

Kada su 1993. god. oslobođene Konavle, Hrvatska je još bila u ratu a trećina njezina teritorija još je bila pod okupacijom. Državni proračun je bio kori-šten uglavnom u funkciji naoružavanja. Hrvatska je zbrinjavala više od 600 000 izbjeglica i progna-nika. Zbog ograničenih proračunskih financijskih sredstava i opasnosti od ponovnog rušenja, nije bilo realno očekivati da se krene s obnovom širih razmjera na svim oslobođenim hrvatskim prosto-rima. Od istočne Slavonije do dubrovačkog područja nalazili su se cijeli predjeli posve uništeni i spa-ljeni. Osobito su teško stradala područja oko gra-dova (Osijek, Gospić, Sisak itd.) koja su obranje-na od agresije i koja su bila dostupna hrvatskim vlastima. Trebalo je izabrati primjereno područje na kojem bi se s najmanje sredstava postigao u obnavljanju razrušenog optimalan efekt, uz uvjet minimaliziranja rizika od ponovnih šteta. Područ-je Konavala je kraj koji od pamtivijeka u cijelosti

ANTE STOJAN, dipl.ing.arh.

nastanjuju Hrvati. Oslobođeno je od srbocrnogor-skog agresora u kombiniranoj akciji, dobrovoljnog povlačenja agresora kao rezultat političkog priti-ska, lokalnih boraca koji su izdržali u brdima cije-lu godinu okupacije i oslobodilačkom desantnom akcijom hrvatske vojske.

Budući da su Konavale granično područje sa ze-mljom agresora Srbijom i Crnom Gorom, te da su prepoznatljivo turističko područje u blizini svjet-ski poznate destinacije - Dubrovnika, Vlada RH je donijela odluku da je to najprimjerenije mjesto za početak obnove.

CILJEVI PILOT PROJEKTA SU BILI:

- Pokazati Svijetu da mlada hrvatska država, i u razdoblju nezavršenog rata, ima financijske i organizacijske snage sama započeti obnovu;

- Testirati model obnove, na temelju kojeg bi se izradio Zakon o obnovi primjenljiv na cijelom hrvatskom teritoriju kada se za to steknu uvjeti;

- Započeti s obnovom kuća čim prije kako bi se iskoristila pozitivna energija stradalnika koji su se počeli vraćati u svoje domove, spremni za obnovu svojih gospodarstava;

- Osloboditi hotelske kapacitete u kojima su stradalnici bili smješteni kako bi se omogućila priprema turističkih kapaciteta, temeljne gospodarske grane dubrovačkog područja.

Stručnjaci hrvatskog Građevinskog instituta, koji su poznavali lokalne prilike, psihologiju stradalni-ka i način organizacije velikih Projekata, izradili su koncept Pilot Projekta u kojemu su na kratak i lapidaran način, razumljiv za čitanje onima koji donose odluke, prezentirali temeljne informacije o razmjerima razaranja u Konavlima, te u skladu s time, s metodama obnove, fazama izgradnje, kao i direktnim i indirektnim ciljevima obnove. Koncept je prezentiran predsjedniku Vlade koji je odobrio Projekt te osigurao u proračunu iznos od 4.000.000 DM.

U Konavlima je bilo razoreno cca 400 kuća koje nisu stradale kao posljedica ratnih operacija već su bile spaljivane uglavnom nakon okupacije. U spaljenim kućama tradicijske arhitekture ostali su samo kameni zidovi oštećeni od vatre.

170

I danas nakon dvadeset godina teško je racional-no dokučiti motive masovnih razaranja hrvatskih kuća nakon okupacije, osim atavističkom mr-žnjom potaknutom osvetom i sviješću da to pod-ručje nikada neće postati trajni posjed agresora.

Povijest pamti slična razaranja u istom prostoru od istih susjednih naroda, dvjesto godina prije, za vrijeme napoleonskih ratova 1806. godine, kada su popljačkane i zapaljene kuće u cijelom dubro-vačkom području, osim povijesne jezgre Dubrov-nika unutar zidina koju agresor nije uspio osvojiti.

Vrijedan predložak za antropološku studiju o po-našanju napadača u osvojenom prostoru bila bi analiza života agresorskih vojnika u napuštenim kućama, prije nego što su ih spalili, gdje su bora-vili, što su radili, kako su spavali, kako održavali higijenu itd. Evidentno je bilo da sa 4.000.000 DM odobrenih sredstava, što znači prosječno 10.000 DM po kući, neće biti dostatno za potpuni završetak obnove porušenih kuća, pa čak ni potpunu konstrukcij-sku sanaciju ( a.b konstrukcija i injektiranje kame-nih zidova), a kamoli za izradu krovišta, zatvaranje objekta (prozori i vrata) i namještaj.

Procjene su bile da će prosječni trošak po kući biti cca 38.000 DM.

Koncept Pilot Projekta temeljio se je upravo na pretpostavci da će početak obnove pokrenuti ne-zadrživi obnoviteljski proces, aktivirati nepredvid-ljivu energiju, te da će, poput impulsa prve biljar-ske kugle, animirati resurse koji su nedostajali. Nakon što je započela realizacija Projekta, pretpo-stavke su se obistinile. Drvenu građu za krovišta donirale su Hrvatske šume, međunarodni crveni križ donirao je pilanu, građevinska tvrtka betona-ru, razni donatori iz tuzemstva i inozemstva gra-đevinski materijal i opremu itd.

Modelom „organizirane obnove“ predviđeno je bilo da se obnova realizira u 5 faza, od kojih su konstrukcijska sanacija, postavljanje krovišta, te zatvaranje objekta trebali biti izvedeni organizira-no, što znači financirani, organizirani i kontrolira-ni od Države, dok je četvrta faza, koja je podrazu-mijevala unutrašnjost kuća, trebala, također biti financirana od države a realizirana individualno, u režiji stradalnika. Vlada je formirala Direkciju za

javne investicije (jedan čovjek i tajnica) koja je sa desetak tvrtki ugovorila konstrukcijsku sanaciju kuća prema istim standardiziranim troškovnicima i istim cijenama.

Direkcija je imala funkciju voditelja projekta i in-vestitorskog nadzora, dok je stručni nadzor ugo-voren s tvrtkom IGH.

Sam proces obnove nije bio zahtjevan s tehničkog aspekta koliko zbog složenih pripremnih admini-strativnih aktivnosti, brojnosti primjera i razno-likosti problema. Projekt je bio organizacijski i operativno složen, budući da je trebalo racionalno organizirati gradilište za svaku od kuća koje su se nalazile raštrkane na širem prostoru.

Operativna realizacija Pilot Projekta Konavle za-počela je 1993. godine. U pripremi Pilot Projekta posebnu pozornost se pridavalo problemu admi-nistrativne pripreme, to jest kako skratiti i po-jednostavniti postupak izdavanja dozvola za gra-đenje. Ishođenje potrebnih dokumenata prema zakonskoj proceduri i vrijeme za ishođenje dozvo-le sigurno bi usporili zamah obnove što bi u or-ganizacijskom smislu onemogućilo da se obnova na jednom području realizira bez zastoja. Stoga je predložena alternativna procedura koja je legali-zirana odlukom Sabora (Zakon o građenju, članak 21.), a koja je predviđala da se umjesto propisa-ne opsežne projektne dokumentacije izrade tako-zvane Upute za obnovu, za koje je trebalo samo ishoditi suglasnost Ureda za prostornu uređenje. Upute su predstavljale minimum nužne tehničke dokumentacije neophodne za izgradnju odnosno rekonstrukciju kuće.

Osim toga, i imovinsko pravni problemi, koji su postojali gotovo na svim objektima u procesu obnove, mogli su u potpunosti blokirati obnovu. Zbog toga je primijenjen princip da eventualno postojanje neriješenih imovinsko pravnih proble-ma na razrušenoj kući ne priječi početak obnove.

Zbog opasnosti da spomenute pripremne aktivno-sti ometu napredovanje ukupnog procesa Obnove, Direkcija za javne investicije i Općina Konavle for-mirale su poduzeće „Konavoski dom“ koje je imalo funkciju koordinirati aktivnosti na lokalnoj razini koristeći specifična saznanja o lokalnim prilikama.U organizacijskom pogledu Pilot projekt je bio re-aliziran u kombinaciji direktivnog centraliziranog

171

vođenja procesa i administrativno pravne pripre-me na lokalnoj razini.

KONCEPTI OBNOVE

Već je 1992. godine formirana Agencija za obno-vu (Slavko Degoricija) koja zbog ratnih ograniče-nja nije mogla imati materijalne rezultate, ali su započete obrade ratnih šteta te je artikuliran tako-zvani „liberalni model obnove“. U pripremnoj fazi Pilot Projekta Konavle bio je analiziran i “liberalni koncept obnove“ prema kojemu je obaveza države bila samo osigurati financijska sredstva i kontrolu realizacije obnove dok bi prognanici sami u svo-joj režiji, prema svojim stručnim i organizacijskim sposobnostima, realizirali obnovu svojih kuća.

Analizirani su efekti takvog koncepta obnove koji je bio realiziran u Makarskom primorju nakon po-tresa 1964. godine.

Dobivši financijske potpore bez obaveze vraćanja, stradalnici su se ponašali po principu „manjeg ot-pora“ i “bolje prilike“, te su izgradili nove kuće uz obalu, uglavnom bespravno, suvremenom tehno-logijom i jeftinijim materijalima. Iz današnje per-spektive rezultati obnove prema „liberalnom mo-delu“ u Makarskom primorju su višeznačni:

- Većina srušenih kamenih kuća u Podbiokovlju nakon potresa nije obnovljena;

- Stradalnici su se u novoizgrađenim kućama uz more počeli baviti turizmom. Zbog toga je manji broj njih odselio u inozemstvo tražeći bolje uvjete života, što bi se vjerojatno dogodilo i da su obnovili kuće u brdskim dijelovima i nastavili se baviti tradicionalnom poljoprivredom;

- Arhitektonski bezvrijedne, bespravno izgrađe- ne kuće uz more na nekim su mjestima trajno degradirale okoliš makarskog priobalja;- Porušene kuće tradicijske arhitekture u Pod- biokovlju počele su se obnavljati tek kada su ljudi stekli financijska sredstva radeći u turizmu i danas predstavljaju sjajan potencijal u obogaćivanju turističke ponude.

Analizom rezultata obnove od potresa 1977. go-dine u Furlaniji, utvrđeno je koliko je važno nakon razaranja brzo utvrditi razmjere štete i definirati realno vrijeme obnove bez manipulacije stradalni-

cima kao izbornom populacijom.

Zbog podcijenjenosti prve procjene šteta i vre-mena za njihovo uklanjanje donešena je odluka o neizgrađivanju naselja montažnih objekata za smještaj stradalnika, već su u tu svrhu pribavljeni šatori u kojima su trebali boraviti stradalnici sve dok se obnova oštećenih objekata ne realizira. Iako prazni, hotelski kapaciteti u privatnom vla-sništvu, u neposrednoj blizini, nisu korišteni za smještaj stradalnika jer Država nije bila spremna snositi troškove boravka ali i trajnije ugroze turi-stičke djelatnosti u regiji.

Mjesec dana nakon potresa i preciznije procjene razmjera i karaktera šteta odlučeno je da se za cca 30 000 ljudi izgrade montažna naselja od kojih su neka više godina bila u funkciji.

Razmjeri i karakter razaranja uzrokovani potre-som i domovinskim ratom 1991. godine nisu iden-tični, počevši već od činjenice da se potres događa neočekivano, zbog više sile a da su rat prouzročili naši susjedi koji su nas željeli okupirati, uništiti ili protjerati. Zbog toga obnove od ratova izazivaju snažnije emocije, posebno među stradalnicima, spontano se pokreću donacijski i obnoviteljski po-kreti što sve utječe na formiranje kolektivne svije-sti naroda.

U Hrvatskoj je devedesetih, kao posljedica ratnih razaranja i velikog broja prognanika, stvorena „ kolektivna svijest“ da Hrvati nastavljaju gubiti tra-dicionalno hrvatski životni prostor i da se to treba pod bilo koju cijenu zaustaviti.

Stoga je obnavljanje svakog „porušenog ognjišta“ postao imperativni cilj procesa obnove, čak i uz rizik da se u neke kuće možda i neće vratiti pro-gnanici jer će, zbog dugog prognaničkog statusa, započeti život na drugom mjestu. Taj cilj se mogao postići samo „organiziranom obnovom“ na način da država preuzme ulogu financiranja i organizi-ranja prvih faza obnove (konstrukcija, postavljanje krovišta, zatvaranje objekta), ali i brzim početkom procesa obnove nakon oslobođenja okupiranog područja, kako bi bio iskorišten prirodni instinkt prognanika za povratak koji slabi protekom duljeg razdoblja prognaništva.

Za usporedbu fenomena kolektivne svijesti prisje-timo se Poljske nakon drugog svjetskog rata kada je povijesno urbano tkivo Varšave bilo razrušeno

172

do neprepoznatljivosti. U poljskom narodu stvore-na je tada „kolektivna svijest“ da se povijesna Var-šava mora prioritetno obnoviti do razine fasadnog detalja i ornamentalne pozlate, dok su istodobno miljuni Poljaka, živjeli u neprimjerenim barakama s uzvišenim osjećajem da sudjeluju u sudbono-snom nacionalnom Projektu obnove.

Određene dobre i konstruktivne postavke Pilot Projekta nisu se potvrdile u praksi te nisu ugrađe-ne u Zakon o obnovi. Nakana je bila na primjer, da se u procesu obnove aktiviraju prognanici na po-slovima manje stručne zahtjevnosti (čišćenje gra-đevinskog šuta, pomoć u tesarskim i betonskim radovima u obliku fizičke podrške), što je bilo predvđeno u troškovnicima i što su vlasnici kuće trebali potpisati kao svoju obavezu prije početka obnove. Smatralo se da to ima, osim financijskih, i terapeutske pozitivne efekte na traumatiziranu prognaničku populaciju koja je u progonstvu ne-zaposlena provodila dane. Međutim, u realizaciji Pilot projekta utvrdilo se da staračka domačin-stva, ne mogu ispuniti potpisanu obavezu u po-gledu pravovremene radne podrške zbog osobne fizičke i financijske nemoći, što je počelo ometati i usporavati proces Organizirane obnove. RAZVITAK I OBNOVA

Nakon vojnih akcija Bljesak i Oluja 1995. godine kada je oslobođen veći dio zemlje stekli su se uvje-ti za snažniji zamah obnove, ne samo na planu sta-novanja već komunalne i socijalne infrastrukture, velikih infrastrukturnih i prometnih sustava te ob-nove radnih mjesta, što će se pokazati kao mnogo teži i neizvjesniji zadatak.

Godine 1994. formirano je Ministarstvo Razvitka i obnove, usvojen Zakon o obnovi koji je stvorio pravni, organizacijski i financijski okvir za sustav-nu realizaciju procesa obnove, te je započela pri-prema složenih Programa u svim segmentima:

- obnova naselja- obnova i razvitak infrastruktura- obnova gospodarstva- obnova javnih i zajedničnih sadržaja naselja i područja- povratak prognanih- zbrinjavanje protjeranih iz susjednih država- razvitak slabije razvijenih područja- izgradnja stanova za invalide- demografska obnova

Bilo je sasvim jasno da Obnova neće imati samo rekonstrukcijski karakter, već je da to prilika za bolje, novo, razvojno. Gradile su se nove moderne autoceste, ali i rekonstruirali porušeni objekti seo-ske tradicijske arhitekture.

OBNOVA KUĆA

U Zakon o obnovi ugrađeni su sljedeći temeljni principi u obnovi kuća:

- Kuća se konstrukcijski obnavlja na istom mjestu, u gabaritu prije rušenja, osim u primjerima kada su oštećenja bila takve prirode da se nije isplatilo obnavljati već je racionalnije bilo izgraditi novu kuću;

- Pravo na obnovu imaju samo ljudi koji su stalno boravili u kući prije rušenja, što je isključi- valo obnovu kuća za odmor;

- Kriterij za izgradnju nove kuće ovisan je broju članova obitelji koji su prije rata u njoj boravili (35m² za jednog člana i za svakog sljede- ćeg 10 m²); - Zakon o obnovi ima izrazito socijalni i demo- grafski karakter jer daje pravo na obnovu samo stradalnicima koji su tu živjeli prije rata;

- Zakon nema restitucijski karakter te ne osigurava povrat uništene imovine u prijeratnom opsegu i kvaliteti. Pretpostavlja se da će onaj kome je uništeno više od visine potpore drža- ve, svojom sposobnošću ponovno steći unište- no;

- U zakon su ugrađeni i mehanizmi kako se rješavaju specifični slučajevi kada su u pitanju spomenici kulture i tradicijska arhitektura koja obilježava identitet Hrvatske.

OBNOVA U BROJKAMA

Za ilustraciju razmjera razaranja spomenimo da je 1200 tvrtki pogođeno izravnim štetama, da je zbog toga ostalo bez posla 150 000 ljudi, da je uništeno i oštećeno 185 000 stambenih jedinica, što je 15% ukupnog stambenog fonda Hrvatske (od toga 50 000 potpuno uništeno). Štete su zabi-lježene u 362 od 488 općina u Hrvatskoj. Ukupne štete u Hrvatskoj procjenjuju se u iznosu od 38 miljardi USD.

173

REZULTATI OBNOVE

Jedan od najvrjednijih rezultata procesa obnove jest brzina realizacije što je izravno utjecalo na broj povratnika. Od 600 000 prognanika 1994. godine, u nepunih pet godina krajem 1999. broj prognanika je bio 60 000.

Troškovi obnove stambenog fonda u Hrvatskoj iznose cca 500 000 000 €.

Budući da su donacijski izvori sudjelovali s manje od 5%, postavlja se pitanje kako je novonastala dr-žava poslije petogodišnjeg rata mogla financirati obnovu iz vlastitog proračuna. Jedan od razloga jest da se 30 % troškova obnove kuća izvođačima plaćalo dionicama tvrtki koje su sudjelovale u pro-cesu pretvorbe.

Pri realizaciji svih masovnih megaprojekata koji se reguliraju zakonskim odredbama, koje trebaju vrijediti za stotinu tisuća primjera, za očekivati je bilo i određeni „rasap rezultata“.

Teško je bilo postići da primjena zakonskih odred-bi u primorskoj, planinskoj, i panonskoj regiji Hrvatske, koje se uvelike razlikuju po načinima tradicionalnog građenja, urbanim matricama, kul-turološkim odrednicama i klimatskim specifično-stima - proizvede identične rezultate. Podrazumi-jevalo se, da će neke kuće koje budu obnovljene, ostati prazne jer se poneka prognanička obitelj neće vratiti zbog novog radnog mjesta u drugom kraju ili djece koja su krenula u školu ili jednostav-no starosne nemoći. Međutim, uzimajući u obzir temeljni princip hrvatske Obnove da se mora zau-staviti povijesni slijed gubitka hrvatskih prostora, vrijedilo je dati priliku svakoj povratničkoj obite-lji, čak i pod cijenu da obnovljena kuća postane predmet trgovine. Sam interes za kupovinom kuća u ratom razorenom području bio bi dokaz da se život vraća u područja obnove a zaštita interesa države bila je regulirana zabranom prodaje 10 go-dina nakon obnove. Primjena temeljnog principa Zakona o obnovi da se obnovi svaka stambena jedinica, bez obzira na pristupačnost lokacije i visinu troškova, spada u red najvažnijih principa s dalekosežnim posljedi-cama za prostor Hrvatske. Naime, prognaničke obitelji iz određenih teško dostupnih područja ili iz razrušenih kuća građenih u tradicijskom mate-rijalu i tradicionalnoj tehnologiji, bilo je racional-nije i 100% jeftinije smjestiti u kolektivne zgrade

u obližnjim naseljima, gdje im je mogla biti osi-gurana socijalna i komunalna infrastruktura (npr.zaseoci u Lici i Dubrovačkom primorju), što bi bit-no ujecalo na identitet hrvatskog prostora. Pored toga, primjena spomenutog principa osigurala je da se ne poveća postojeći problem neravnomjerne naseljenosti Hrvatske.

Zakon o obnovi imao je snažnu socijalnu kom-ponentu izraženu u principu da se veličina kuća obnavlja ili gradi u ovisnosti broja osoba koje su prije rata u njoj stalno stanovale.

Primjena toga principa u Slavoniji i Dalmaciji ima-la je različite efekte na očuvanje tradicijske seoske arhitekture.

U Slavoniji su tradicijske seoske kuće građene slabo pečenom ciglom

U Dalmaciji su nakon spaljivanja kuća ostali ka-meni zidovi koji su omogućavali da se kuća samo konstrukcijski obnovi u postojećem gabaritu, bez obzira na broj članova domaćinstva.

U Slavoniji su tradicijske seoske kuće građene slabo pečenom ciglom tako da se, nakon razara-nja i duljeg vremena pod utjecajem atmosferilija,

U Dalmaciji su nakon spaljivanja kuća ostali kameni zidovi koji su omo-gućavali da se kuća samo konstrukcijski obnovi u postojećem gabaritu

174

nije mogao iskoristiti nijedan element postojeće konstrukcije u obnovi. Trebalo je stoga izgraditi novu kuću veličina koje je ovisila o broju člano-va domaćinstva. Događalo se tako u Slavoniji da su ponegdje staračka domaćinstva s malim bro-jem članova, umjesto velike kuće na velikoj par-celi, dobili znatno manju kuću ( 35 ili 45 m²), a domaćinstva s velikim brojem članova na malim parcelama znatno veću kuću nego što su je imali prije rata. Zbog toga se događalo da je primjena zakonskih odredbi uspješnije utjecala na zaštitu tradicijske seoske arhitekture i urbane matrice u Dalmaciji nego Slavoniji. Naime, veće su promjene uočljive nakon obnove u percepciji tradicionalnog slavonskog „šora“ nego u organskoj strukturi sela dalmatinske zagore.

U pogledu obnove spomenika kulture Zakon o ob-novi je omogućavao specifičan pristup obnovi bez vremenskog imperativa, što je rezultiralo sjajnim primjerima obnove od Dubrovnika, do Vukovara. Za razliku od Dubrovnika, gdje su štete u potpu-nosti sanirane, u Vukovaru, zbog razmjera šteta, obnova spomenika kulture još nije završena.

Tako opsežni Projekt obnove koji se je u godina-ma nakon rata događao gotovo na cijelom ratom razrušenom području Hrvatske, mogao se voditi u kombinaciji direktivnog vođenja glavnih aktivno-sti i decentralizirano u domeni pripreme projekta.

Ministarstvo je preko glavnih inženjera područ-ja rukovodilo krovnim konzaltinzima, privatnim tvrtkama koje su imale zadatak da s lokalnom upravom pripreme predmete za realizaciju. Cilj

ovakve organizacije je bio da se razina odlučiva-nja za pojedinačne slučajeve za koje je potrebno lokalno znanje, spusti na nižu razinu kako bi se povećala primjenjivost zakonskih odredbi.

ZAVRŠNO RAZMATRANJE

Zakon o obnovi je s manjim dopunama u funkciji već 16 godina, što znači da je imao visoki stupanj provedivosti i da je omogućio realizaciju očekiva-nih rezultata. Izgleda da u našim prostorima nema generacije koja nije sudjelovala u barem jednom obnoviteljskom Projektu.Tek s vremenske distan-ce, kako kopni obnoviteljski zanos valoriziraju se pravi rezultati Obnove u odnosu na vremenska i financijska ograničenja.

U vrijeme Obnove obično se započne govoriti i o obnovi duha što redovito ostaje neobavljeni zada-tak koji će se aktualizirati ponovno u nekoj budu-ćoj Obnovi.

I na kraju treba reći da Program obnove kuća nije bio kontaminiran korupcijskim aferama, bez ob-zira na veliki iznos financijskih sredstava, brojne sudionike koji su u njemu sudjelovali i složene mehanizme kolanja novca koje je koristio. Ne is-ključuje se mogućnost da je bilo određenih nepra-vilnosti na nižim operativnim razinama Projekta, ali mogu posvjedočiti da se Projekt obnove vodio uz visoke etičke i moralne kriterije.

Ante Stojan, dipl. ing. arh.Savjetnik potpredsjednika Vlade RH (1995-1997), pomoćnik ministra razvitka i obnove (1997-2000)

U vrijeme Obnove govori se i o obnovi duha što redovito ostaje neobavljeni zadatak koji će se aktualizirati ponovno u nekoj budućoj Obnovi. Na slici: dr. JURE BURIĆ (drugi s lijeva) sa suradnicima, dr. JURE RADIĆ (treći s desna), ministar obnove i njegov pomoćnik ANTE STOJAN (desno)

175

O B N O V A

Razrušena, oštećena ili uništena infrastruktura, domovi i druge građevine zahtijevaju popravak ili novu izgradnju kako bi bili stvoreni osnovni uvjeti za povratak. No istodobno se mora događati i ob-nova gospodarstva kako bi povratnicima bilo osi-gurano zaposlenje, pa kroz to i od njih osobe koje neće biti ovisne o pomoći, nego o vlastitome radu.U tom smislu obnova nije povratak na staro, nije ponovna izgradnja onoga što je bilo u obliku i svoj-stvima kako je bilo (osim spomenika kulture), već mora biti razvitak. To znači izgradnja boljih i kva-litetnijih domova, suvremenijih infrastrukturnih sustava i djelotvornijih gospodarskih postrojenja uz punu usmjerenost na privatno poduzetništvo i obiteljsko gospodarstvo.

Naš je načelan pristup tomu da:

• država mora sredstvima dražavnoga proraču- na obnoviti ili osigurati obnovu stambenih prostora u veličini odgovarajućoj broju člano- va obitelji,

• kreditno poduprijeti obnovu* gospodarstva uz posebne pogodnosti privatnim poduzetnicima i obiteljskim gospodarstvima u mjestima povratka.

Na taj se način stvaraju uvjeti i potiče povratak, ali i ozbiljno podupire razvitak i ravnomjerje među hrvatskim regijama.

INFRASTRUKTURA

Jedan od ključnih preduvjeta reintegracije povrat-nika, pokretanja gospodarske aktivnosti i normali-zacije života na novooslobođenim područjima ob-nova je i izgradnja objekata tzv. javne komunalne infrastrukture, koja je pretrpjela goleme materijal-ne štete. Riječ je o 625 km željezničke pruge (23 % ukupne mreže Republike Hrvatske), 5.467 km ce-sta (20 % cesta Republike Hrvatske), telefonskim centralama ukupnoga kapaciteta 75.000 priklju-čaka, zračnim lukama Osijek, Zadar, Dubrovnik, elektroenergetskome sustavu, riječnome prista-ništu Vukovar te o nizu drugih infrastrukturnih objekata na donedavno okupiranim područjima. Stoga je prioritetni zadatak u obnovi stradalih po-dručja Republike Hrvatske uspostava infrastruk-

ture, i to ponajprije u području krupne državne infrastrukture, a zatim obnova i uspostava lokalne infrastrukture. Za provedbu su zadužena nadležna ministarstva i tijela državne uprave s preciznom zadaćom u svome djelokrugu, a prema dinamici povratka.

U proteklome razdoblju obnova infrastrukture financirana je velikim dijelom sredstvima javnih poduzeća (HPT, HEP, HRT, Hrvatske željeznice, Hrvatske ceste, INA i dr.), sredstvima državnoga proračuna te kreditima Hrvatske banke za obno-vu i razvitak, čime su postignuti zapaženi rezulta-ti u sanaciji i/ili izgradnji uništenih magistralnih i strateških objekata infrastrukture. Sad se valja usmjeriti na povezivanje pojedinih naselja na ma-gistralne sustave, uz bitna tehnička i tehnološka poboljšanja u odnosu na prijeratno stanje.

Promet i veze

Odmah nakon oslobađanja okupiranih područja pristupilo se hitnoj sanaciji oštećenih kapaciteta, tako da je u vrlo kratkom vremenu osposobljena infrastruktura na glavnim pravcima (željeznički i cestovni promet, poštanski i telekomunikacij-ski, radiotelevizijski sustav), čime je omogućen nesmetan promet putnika, roba i informacija. U automatski telefonski promet uključene su cen-trale u svim većim mjestima, a pušteni su u rad odašiljači za emitiranje radijskoga i TV programa na oslobođenim područjima (Lička Plješivica, Če-lavac, Promina, D. Lapac, Karin, Knin, Obrovac, H. Kostajnica, Doljani, Lička Kaldrma i Srb). Slijedi još rekonstrukcija na određenome broju cestov-nih i željezničkih mostova (primjerice, Maslenič-ki most, mostovi na Kupi, a već prije su dovršeni mostovi u Osijeku, Slunju), a i više manjih lokalne važnosti, što je operativni zadatak u 1996. godini, kao i uspostava prometa i veza u istočnome dije-lu Republike Hrvatske nakon uspostave hrvatske vlasti na tom području.

Prema podatcima Ministarstva prometa i veza u dosadašnjim aktivnostima kojima se interventno sanirala oštećena i/ili uništena telekomunikacij-ska mreža utrošeno je oko 350,000.000 kn, a na do sada oslobođenim područjima potrebno je još oko 650,000.000 kn, za obnovu cestovne infra-strukture oko 500,000.000 kn, a za obnovu želje-zničke 507,000.000 kn.

176

Puštene su u promet glavne ceste i željezničke pruge koje su bile okupirane. Ali na mnogim pru-gama, osobito na pruzi Zagreb - Split, potrebni su dodatni radovi za podizanje kvalitete prometne usluge i brzine prometovanja. Operativni izvršite-lji tih zadataka jesu poduzeća koja obavljaju dje-latnost od interesa za Republiku Hrvatsku:

1. Hrvatske ceste: uspostava cestovnoga prometa,2. Hrvatske željeznice: uspostava željezničkoga prometa,3. Hrvatska pošta i telekomunikacije: uspostava poštanskoga prometa i telekomunikacijskih veza,4. Hrvatska radiotelevizija: uspostava TV i radijskoga signala,5. Zrakoplovne luke: uspostava zračnoga prometa,6. Luke: uspostava prometa vodama.

Upravo iz primjera obnove prometa i veza najbolje se vidi razvitak u primjeni novih tehnologija i us-postavi daleko kvalitetnijih sustava no što su bili prije rata. Svako javno poduzeće ima razrađenu konkretnu dinamiku obnove koja je usklađena s cjelinom.

Energetika

Posljedice ratnih razaranja elektroenergetskoga sustava na područjima koja su bila okupirana pro-cjenjuju se na oko 1.890.009.000,00 kn (510 mi-lijuna DEM). U dosadašnjem saniranju obnovljeno je oko 50 % oštećenih i/ili uništenih elektroener-getskih kapaciteta. Obnova tih kapaciteta, bilo da je riječ o dobavi električne energije iz agregatskih postrojenja ili pak iz sustava prijenosa te o sanira-nju distribucijske mreže, započela je neposredno nakon prestanka ratnih operacija, odnosno oslo-bađanja pojedinih područja, no pojedini objekti još se uvijek obnavljaju.

Njihovom obnovom ukupni bi elektroenergetski sustav bio ustanovljen u znatnoj mjeri kao auto-noman sustav, uključujući i povezivanje sa susjed-nim državama. Obnova proizvodnih kapaciteta uglavnom je završena, uključujući i obnovu razo-rene brane HE Peruča, dok obnova većine daleko-voda i transformatorskih stanica još traje, a glavni problemi za dovršenje ovog posla su sporije raz-

miniranje trasa dalekovoda, pa se upravo nastoji oko razminiranja glavnih pravaca kako bi struju dobila sela u kojima je obnova pri kraju.

Za uspostavu elektroenergetskoga sustava na oslobođenim područjima Republike Hrvatske za-duženo je Ministarstvo gospodarstva, kao i za izra-du planova za uključenje istočnoga dijela Hrvat-ske u ukupni elektroenergetski sustav Republike Hrvatske. Operativni izvršitelj je poduzeće “Hrvat-ska elektroprivreda”.

Popravljen je glavni naftovod od Rijeke prema unutrašnjosti i pušten u funkciju, a i svi radovi na oštećenim plinovodima.

Vodoprivreda

Vodno gospodarstvo ima veliko značenje u obno-vi jer je osiguranje vodoopskrbe nužan uvjet za organiziranje života i gospodarske aktivnosti na oslobođenim područjima. U agresiji na Republi-ku Hrvatsku na vodnim građevinama učinjene su velike direktne i indirektne štete u procijenjenoj vrijednosti od 960.231.081,00 kn (258.851.000 DEM). “Hrvatska vodoprivreda” i vodoprivredna slivna i komunalna poduzeća nastojali su u najkra-ćem vremenu sanirati što veći dio tih oštećenja. U svim oslobođenim područjima izvršen je pregled i saniranje oštećenja objekata koji služe odvodnji te zaštiti od poplave, dok je većina javnih vodoop-skrbnih sustava u napučenim naseljima uspostav-ljena na minimalnoj razini. S velikim naporom po-stojeći su vodoopskrbni sustavi i sustavi odvodnje uglavnom dovedeni u funkcionalno stanje, iako su teškoće i problemi njihova održavanja i korište-nja i nadalje znatni. Izvršeni su radovi na objek-tima zaštite od štetnoga djelovanja voda: sanaci-ja zaštitnih objekata na području Novske i Nove Gradište, uređenje vodnogospodarstvenih obje-kata na području Nove Gradiške, Novske, Siska i Knina. Poseban je problem opskrba vodom onih područja koja nemaju izgrađenu vodoopskrbnu infrastrukturu, a postojeća su izvorišta (bunari i dr.) uništena ili onečišćena. Tako su za naselja bez pitke vode osigurane cisterne s vodom kao privre-meno rješenje, dok se ne uspostavi trajnija opskr-ba pitkom vodom, bilo iz javnih vodovoda, kućnih cisterni ili bunara.

Obnova vodnih građevina u dosadašnjem razdo-

177

blju financirana je dijelom vlastitim sredstvima “Hrvatske vodoprivrede” te sredstvima kredita preko Hrvatske banke za obnovu i razvitak, kao i inozemnim kreditima.

Za uspostavu vodoopskrbnoga infrastrukturnoga sustava na oslobođenome području, kao i za izra-du planova za istočni dio Republike Hrvatske koji još nije pod kontrolom hrvatske vlasti zadužena je Državna uprava za vode, a operativni su izvršite-lji “Hrvatska vodoprivreda” i pojedina komunalna vodoprivredna poduzeća.

Posebno valja istaći da je u prvoj fazi 1995. go-dine dovršen veliki razvojni projekt povezivanja zadarskoga i šibenskoga vodoopskrbnoga susta-va kojim je, dok je zadarsko crpilište na Zrmanji bilo okupirano, dovedena voda u Zadar, a koji danas, nakon oslobađanja Zrmanje, omogućuje znatno kvalitetniju opskrbu vodom otoka i prio-balja od Zadra do Šibenika. Samo u ovaj projekat iz proračuna je uloženo 120.000.000 kn.

STAMBENI OBJEKTI

S ciljem vraćanja prognanika i izbjeglica, uspo-stave normalnih životnih uvjeta, obnove i ospo-sobljavanja gospodarskih i drugih objekata ratom zahvaćenih, posebno uništenih ili oštećenih pod-ručja Hrvatske za relativno samostalan razvitak i napredak, tek je Zakonom o kreditiranju obnove ratom oštećenih i razrušenih stambenih i gospo-darskih objekata iz prosinca 1993. godine (a prije toga odgovarajućim uredbama Vlade iz 1991. i 1992. godine) stvoren polazni pravni i financij-ski okvir za obnovu u ratu uništenih ili oštećenih stambenih i gospodarskih objekata.

Raščlamba odobrenih kredita za stambene objekte pokazuje da je, zaključno s 1995. godinom, preko

HKBO kreditirana obnova 1.464 stana u višestam-benim zgradama i brojnih zajedničkih dijelova tih zgrada te 7.001 obiteljska kuća. Valja, međutim, reći da je kreditni model obnove, usvojen na početku Domovinskoga rata, bio re-zultat uvida u tadašnje financijske i organizacij-ske mogućnosti. Unatoč rezultatima, trogodišnje iskustvo u obnovi stambenih objekata kreditnim sredstvima ukazuje na nedovoljnu učinkovitost kreditnoga modela zbog nedostatnoga, do sada, ostvarenoga opsega obnove, složenosti postup-ka dokazivanja prava na kredit i prezahtjevnosti poslovnih banaka u ishođenju instrumenata osi-guranja povrata kredita, kao i neprimjerenosti kreditnoga modela pri obnovi zajedničkih dijelova stambenih zgrada s više stanova, a napose moguć-nosti nenamjenskoga korištenja, pa onda ni do-statno brzoga povratka. Uz ostalo, bit će potrebno obaviti provjeru namjenske iskorištenosti svakog dodijeljenoga kredita.

Jednogodišnje iskustvo u organiziranoj obnovi obiteljskih kuća V. i VI. stupnja oštećenja bespo-vratnim sredstvima državnoga proračuna, u or-ganizaciji Ministarstva razvitka i obnove, pokazu-je da je taj model bitno učinkovitiji sa stajališta ostvarenoga opsega i kvalitete obnove, a pogla-vito sa stajališta socijalne pravičnosti i stvaranja preduvjeta za organizirani povratak prognanika i izbjeglica u njihove domove. To je, nakon obra-ne i oslobađanja pojedinih okupiranih područja, predstavljalo prvi stvarni i cjeloviti korak u obno-vi ratom zahvaćenih ili uništenih naselja i dobara, odnosno u povratku prognanika i izbjeglica te us-postavi normalnih životnih uvjeta na područjima obnove.

Tijekom 1995. godine obnovljeno je ili je pred do-vršenjem preko 5.000 najteže oštećenih stambe-

NamjenaBroj odobrenih kredita po stupnjevima oštećenja do 31. 12. 1995.

I. II. III. IV. V. VI. I-IV V i VI I-VI Ukupno kn

I. - VI.

Stanovi u zgradama 626 377 198 78 133 52 1279 185 1464 23.013.738.59

Zajednički dijelovi zgrada * * * * * * * * * 28.221.492,28

Obiteljske kuće 913 1337 1210 997 1482 1062 4457 2544 7001 287.958.305,85‘ Ne raspolaže se podatcima o broju odobrenih kredita. - izvor podataka HKBO‘

178

nih jedinica na područjima koja su oslobođena do, i uključujući, akciju “Bljesak”. Nastavkom radova na unutarnjem uređenju do razine useljivosti stva-raju se uvjeti za povratak oko 46.000 prognanika i izbjeglica u njihove domove, i to do 1. svibnja 1996. godine.

Do kraja 1995. godine, a nakon osloboditeljske akcije “Oluja”, izvršene su pripreme i započeta je obnova još oko 20.000 stambenih jedinica na novooslobođenim područjima Banovine, Korduna, srednje i istočne Like, sjeverne Dalmacije. Ovime će se stvoriti uvjeti za povratak još oko 70.000 prognanika.

Ukupna sredstva koje je Ministarstvo razvitka i obnove utrošilo u programe i poslove obnove u 1995. godini iznose 540 milijuna kn, a u ovogo-dišnjem proračunu predložena je za tu svrhu mili-jarda i 497,1 milijuna kuna, što čini 4,5 % ukupnih proračunskih sredstava. Osim toga, posebnom je odlukom Vlade za potrebe obnove osigurano i 800 milijuna kuna u nominalnoj vrijednosti dioni-ca odgovarajućih poduzeća iz portfelja Hrvatsko-ga fonda za privatizaciju.

Uviđajući sve nedostatke i prednosti dosadašnjih modela obnove, a polazeći s namjerom što žurni-jega povratka prognanika i izbjeglica u njihove domove na oslobođena ili ranije ratom zahvaćena područja, predložene su koncepcijske i organiza-cijske promjene pristupa u obnovi, tako da sveko-lika obnova stambenih objekata bude organizira-na i na teret državnoga proračuna:

1. Uvođenje bespovratne financijske potpore vla-snicima odnosno suvlasnicima za obnovu stambe-nih građevina (obiteljskih kuća i stanova) L, II. i III. stupnja oštećenja, i to za izvođenje popravaka koji osiguravaju upotrebu stambene građevine. Za popravak tih stambenih građevina nužno je osi-gurati potpore: za građevine I. stupnja oštećenja 5.500,00 kuna; II. stupnja oštećenja 15.000,00 kuna; III. stupnja oštećenja 22.000,00 kuna, što je po dosadašnjim iskustvima dostatno za popravak odnosnih oštećenja.

2. U plansku obnovu obiteljskih kuća i stanova V. i VI. stupnja oštećenja, koju sredstvima držav-noga proračuna organizira i provodi Ministarstvo razvitka i obnove, uključuju se i obiteljske kuće i

stanovi IV. stupnja oštećenja. Ovo stoga što znatan broj ovih kuća ima bitna konstrukcijska oštećenja čiji su popravci složeni i u pravilu ih teško mogu izvoditi vlasnici sa sredstvima ranijih kredita ili eventualnom potporom od 40.000-ak kuna, koja se ocjenjuju nedostatnim.

3. Radove obnove u ratu oštećenih obiteljskih kuća i stanova IV., V. i VI. stupnja oštećenja, koji se financiraju sredstvima državnoga proračuna, a organizira ih i provodi Ministarstvo razvitka i ob-nove, Vlada je uredbom proširila i na radove unu-tarnjega uređenja, pa se sada obnova provodi kroz sljedeće radove:

a) osnovni radovi obnove koji sadrže: sanaciju ili izradu nosivih zidova, međukatnih konstrukcija ili stubišta; izradu krovne, odnosno stropne konstrukcije te izradu dimnjaka i krovne limarije; zatvaranje građevine vanj- skom stolarijom, i to ugradnjom vanjskih vrata i prozora;

b) radovi unutarnjega uređenja do razine useljivosti, i to: zidanje pregradnih zidova/unutar- nja obrada zidova, ugradnja vodovodnih i kanalizacijskih instalacija u kuhinji i jednom- sanitarnom čvoru, opremanje sanitarnoga čvora, ugradnja unutarnje stolarije te ugradnja cementne glazure s pripadajućom izolaci- jom na podove.

Veličina kuća koja se obnavlja i uređuje proporci-onalna je broju članova obitelji povratnika.

4. Osnovne radove obnove zajedničkih dijelova i nosive konstrukcije zgrada u zgradama s više sta-nova kojima upravljaju fondovi nužno je financira-ti u iznosu stvarnih troškova popravka sredstvima državnoga proračuna, a organizira ih i provodi Ministarstvo razvitka i obnove.

5. Za stvaranje najosnovnijih uvjeta za useljenje u ratom oštećene ili uništene stambene objekte, pored organiziranja i financiranja radova obnove na rečenim modelima, nužno je osigurati i određe-nu namjensku jednokratnu potporu za opremanje stambenih objekata. Potpora za opremanje davala bi se u najnužnijim predmetima kućanstva, čiju bi dobavu organiziralo Ministarstvo razvitka i obno-ve (najnužiji namještaj za spavaće sobe i oprema

179

za kuhinju).

6. Sastavni je dio izloženoga modela i otpis ra-nije ostvarenih kredita HKBO, i to onim korisnici-ma koji su kredit namjenski upotrijebili i u svoje kuće ili stanove uselili, kao i naknadu onima koji su vlastitim sredstvima obnovili kuće ili stanove, a u iznosima koji bi bili potrebni za obnovu u orga-nizaciji Ministarstva razvitka i obnove.

SOCIJALNA INFRASTRUKTURA

Jedan od osnovnih zadataka u obnovi ukupno-ga života na područjima koja su bila zahvaćena ratnim razaranjima uspostava je i socijalne in-frastrukture, u čemu resorna ministarstva imaju precizna zaduženja glede funkcioniranja sustava i obnove objekata oštećenih ratnim razaranjima, kao i obveza na privremeno još nedostupnim po-dručjima. Pritom se hitno pristupa obnovi vitalnih objekata, ali i prije njihove obnove uspostavlja funkcija u objektima koji su sačuvani, a prije bili drugih namjena.

Zdravstvo

Ministarstvo zdravstva usmjerava i odgovara za obnovu zdravstvenih objekata, tj. bolnica, klinika, zdravstvenih domova i stanica, poliklinika i ambu-lanta, koja su oštećena ili uništena prilikom agre-sije na Republiku Hrvatsku. Do vojno-redarstvenih akcija oslobađanja okupiranih područja Republike Hrvatske (“Bljesak” i “Oluja”) ratne štete su nastale na oko 14 objekata sekundarne zdravstvene zašti-te i oko 10 objekata primarne zdravstvene zašti-te te na jednome objektu tercijarne zdravstvene zaštite. Oslobađanjem područja zapadne Slavonije u akciji “Bljesak” i područja u akciji “Oluja” usta-novljena su oštećenja na mnogim objekatima u oslobođenim područjima, tako da procjena svih učinjenih šteta prema još nepotpunim podatcima iznosi oko 3.700.000.000 kn. Do sada je Ministar-stvo zdravstva za obnovu zdravstvene zaštite osi-guralo preko 96.000.000 kn sredstava iz raznih izvora (proračun, donacije, krediti Svjetske ban-ke). Temeljem zabilježenih oštećenja te osiguranih i planiranih sredstava izrađen je zaseban program zdravstvene zaštite vezane uz osiguranje povratka prognanika na oslobođena područja. U dosadaš-njim aktivnostima uspostavljen je sustav funkci-

oniranja zdravstvene zaštite u mogućim oblicima (primjerice opća bolnica Vinkovci, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Klinička bolnica Osijek), dok je nave-denim programom isplanirana uspostava temelj-noga sustava zdravstvene zaštite i u hrvatskome Podunavlju.

U tijeku su natječaji za ustupanje radova na sana-ciji i obnovi domova zdravstva i medicinskih cen-tara na područjima Zadarsko-kninske, Šibenske, Sisačko-moslavačke i Karlovačke županije.

U skladu s dinamikom povratka bit će osigurana zdravstvena zaštita svim povratnicima u njihovim naseljima ili neposrednoj blizini.

Prosvjeta

Ministarstvo prosvjete i športa usmjerava i odgo-vara za obnovu i uspostavu sustava školstva na oslobođenim područjima Republike Hrvatske. Ra-zrađen je plan po kojemu bi, do početka školske godine, u svim mjestima planiranoga povratka započela školska godina. U dosadašnjim aktiv-nostima uspostave školskoga sustava poduzet je čitav niz aktivnosti, od obnove objekata, oprema-nja škola nastavnim sredstvima i pomagalima do osiguranja i odabira nastavnoga osoblja. Od po-četka rata do lipnja 1995. utvrđeno je 238 ošte-ćenih školskih objekata na područjima koja su bila zahvaćena ratom, čija vrijednost šteta iznosi 229.105.790 kn.

Hitnim mjerama saniranja oštećenja na školskim objektima u vrijednosti od 75.766.107 kn omo-gućeno je da započnu s radom 24 osnovne i 6 srednjih škola koje pohađa 6.327 učenika (Vrlika, Hrvace, Drniš, Obrovac, Benkovac, Knin, Podlapa-ča, Gračac, Korenica, Plaški, Slunj, Tušilović, Petri-nja, Jabukovac, Gora, Glina, Topusko, Vojnić, Vr-ginmost, Hrv. Kostajnica, Šeovica, Čaglić, Okučani, St. Gradiška). U većini škola u kojima je nastava počela uvjeti ipak još uvijek nisu primjereni za obavljanje nastave. U pripremi je otvaranje škola u Vrhovinama, Ličkom Osiku i Dragaliću.

Preko Ministarstva razvitka i obnove također se obnavlja 48 škola za osnovno i srednje obrazova-nje uglavnom u naseljima gdje je u tijeku obnova kuća, od čega je 12 školskih objekata već završe-no.

180

Znanost

Obnova i uspostava funkcioniranja sustava zna-nosti i visokoškolskih institucija na područjima koja su bila obuhvaćena ratnim razaranjima zada-ća je Ministarstva znanosti i tehnologije. U dosa-dašnjim aktivnostima obnove oštećenih objekata visokoga školstva i znanosti (Osijek, Vinkovci, Slavonski Brod, Sisak, Varaždin, Dubrovnik, Zadar, Split) poduzete su najnužnije mjere sanacije kako bi se omogućilo njihovo funkcioniranje. S obzirom na dosad mala raspoloživa sredstva utrošena za obnovu objekata znanosti i visokoga školstva, u kapitalnome dijelu proračuna za razdoblje od 1996. do 1998. godine Ministarstvo znanosti i tehnologije izradilo je program temeljne obnove objekata oštećenih ratom. Valja napomenuti da su neki objekti već obnovljeni kao, primjerice, Među-narodno središte hrvatskih sveučilišta u Dubrov-niku, a da znanstveni instituti nesmetano djeluju u privremenim zamjenskim objektima, ako su im matične zgrade okupirane ili porušene.

Kultura

Ministarstvo kulture zajedno s Državnom upra-vom za zaštitu kulturne i prirodne baštine usmje-rava i organizira obnovu i funkcioniranje sustava na području kulture i umjetnosti, koje je također pretrpjelo znatna ratna razaranja. U ratnim raza-ranjima oštećen je i/ili uništen znatan broj objeka-ta kulture i umjetnosti (Kazalište u Osijeku, domo-vi kulture, knjižnice, muzeji) te 1.859 spomenika kulture na područjima dostupnim do akcija “Blje-sak” i “Oluja”. Na područjima oslobođenim tijekom akcija “Bljesak” i “Oluja” prema preliminarnim podatcima oštećen je 521 nepokretni spomenik kulture (230 su sakralni spomenici kulture).

Ukupna procjena ratne štete na spomenicima kul-ture na područjima dostupnim do lipnja, odnosno kolovoza 1995. godine iznosi 951.341.357 kn (257.119.285,70 DEM), dok se na područjima oslobođenim tijekom akcija “Bljesak” i “Oluja”, prema gruboj procjeni, očekuje ratna šteta od oko 555.885.000 kn (150.000.000 DEM). Pre-ma tome, ukupna ratna šteta na nepokretnim spomenicima iznosila bi oko 1.519.419.000 kn (410.000.000 DEM).

U cilju saniranja, zaštite i očuvanja kulturne ba-štine u dosadašnjim aktivnostima obnove poduzet

je čitav niz preventivnih mjera zaštite spomenika kulture, obnovljeni su pojedini sakralni objekti te je započeto saniranje šteta na objektima kulture i umjetnosti. Glavna zapreka učinkovitijem i su-stavnijem radu na obnovi ove infrastrukture ne-dostatak je materijalnih i kadrovskih uvjeta. Izvori sredstava za obnovu kulturne djelatnosti na do-nedavno okupiranim područjima sredstva su pro-računa, donacije te gotovo neznatna pomoć dobi-vena od UNESCO-a. Cjelokupna obnova kulturne djelatnosti provodi se s ciljem osposobljavanja što većega broja ustanova kako bi mogle normalno funkcionirati.

Socijalna skrb

Ministarstvo rada i socijalne skrbi zaduženo je za usmjeravanje i obnovu društvenih i socijalnih objekata (domova za djecu sa smetnjama u ra-zvoju, domovi za invalide, domovi umirovljenika i drugi društveni i socijalni objekti). Prema pro-cjeni Republičkoga fonda socijalne zaštite razina obnovljenosti ustanova socijalne skrbi iznosi oko 20 %, čime je osposobljeno 16 centara za socijalni rad te su djelomično stavljeni u funkciju pojedini domovi umirovljenika (npr. Petrinja), dječji do-movi i sl. Premda su, u cilju osiguranja uvjeta za povratak prognanika, osigurane osnovne kadrov-ske i druge pretpostavke, u realizaciji smještaja i zbrinjavanja starih i nemoćnih osoba javljaju se najveći problemi. Ovaj problem dolazi posebno do izražaja na područjima oslobođenim vojno-re-darstvenim akcijama “Bljesak” i “Oluja”, gdje broj zahtjeva za smještaj (7.000 - 9.000 zahtjeva) u velikoj mjeri prelazi mogućnosti smještaja u po-stojećim kapacitetima ustanova namijenjenih za smještaj starih osoba u Republici Hrvatkoj. Stoga se pokušavaju pronaći novi smještajni kapaciteti (adaptacije postojećih raznih objekata), koji se tre-baju osposobiti za smještaj starih osoba.

Zbog izgradnje novih smještajnih kapaciteta (do-mova obiteljskoga tipa), a umjesto obnove kuća V. i VI. stupnja oštećenja čiji su vlasnici - korisnici osobe prognanici koji ne žele i/ili ne mogu više živjeti same, Ministarstvo razvitka i obnove i Mi-nistarstvo rada i socijalne skrbi u rješavaju ovog problema nastupaju zajedno.

Crkve i vjerski objekti

U ratu zahvaćenim, kao i u donedavno okupiranim

181

područjima te u području hrvatskoga Podunavlja srušena su ili oštećena 1.122 crkvena katolička zdanja. Razrušena je ili oštećena 751 crkva, od čega je potpuno razrušeno 207, teško oštećenih 228 te lakše oštećeno 316 crkava. Od tog broja oko 700 razorenih ili oštećenih crkava u katego-riji je spomenika kulture i nalaze se pod zaštitom. Među njima su i izraziti primjeri spomeničke ba-štine kao što su Katedrala u Šibeniku, crkve u Vo-ćinu, Vojniću, Glini, Petrinji, Dubrovniku.

Broj razrušenih ili oštećenih župnih kuća, samo-stana i vjeronaučnih dvorana je 371, od čega je potpuno razrušenih 100, teško oštećenih 109 te lakše oštećenih 162. Razrušeno je i 114 križe-va na otvorenome. Uništeno je ili oštećeno 337 predmeta crkvenoga, župnoga ili samostanskoga inventara.

U ovoj fazi prilazi se identifikaciji stanja te zaštiti od daljnjega propadanja manje stradalih objekata, a tek nakon obnove infrastrukture, domova i gos-podarstva pristupit će se i obnovi ostalih crkava. U dogovoru s predstavnicima Katoličke crkve i drugih vjerskih zajednica omogućeno je bogosluž-je u sačuvanim zgradama na tom području (do-movi kulture, kinodvorane, škole i dr.), a župni su stanovi u programu obnove, kao i domovi drugih građana.

Županija Odobreni krediti u kn

Krediti u korištenju u kn % u otplati

Sisačko-moslavačka 31.459.241,00 499.540,50 92,37Karlovačka 28.614.058,00 1.565.616,75 72,21Bjelovarsko-bilogorska 10.702.639,00 0 52,63Ličko-senjska 35.252.396,00 4.245.479,04 64,44Virovitičko-podravska 15.898.311,00 0 100,00Požeško-slavonska 29.616.893,00 2.023.154,58 81,97Brodsko-posavska 25.748.108,00 0 80,60Zadarsko-kninska 74.987.267,00 5.055.833,37 83,92Osječko-baranjska 140.164.257,00 10.478.387,78 94,81Šibenska 67.220.501,00 2.301.171,19 42,32Vukovarsko-srijemska 73.206.541,00 4.352.208,96 98,27Splitsko-dalmatinska 32.722.504,00 1.180.885,04 76,83Dubrovačko-neretvanska 41.962.454,00 390.538,86 90,52Grad Zagreb 3.839.679,00 1.238.374,66 77,61UKUPNO 611.451.849,00 33.331.190,73 81,99

GOSPODARSTVO

Agresija na Republiku Hrvatsku nanijela je i zna-čajne gubitke u gospodarstvu, ostvarivši golema razaranja i štete na brojnim gospodarskim objek-tima. Zaustavljeni su poslovni tokovi i proizvodni procesi u preko 700 proizvodnih poduzeća. Zna-tan dio proizvodnih kapaciteta poduzeća smješte-nih u područjima ratnih zbivanja uništen je 30 % - 70 %, pa i više, i pretežito se odnosi na djelatnosti u području poljoprivrede, tekstilne proizvodnje, proizvodnje metala, proizvodnje kemijskih proi-zvoda, proizvodnje i prerade nafte, turizma i ugo-stiteljstva.

Osnivanjem HKBO (sredinom 1992. godine) kao državne financijske institucije započeto je finan-ciranje sanacije i obnove gospodarskih kapaci-teta poduzeća koja su doživjela ratna razaranja i štete. Ta sredstva su zasad jedini izvor financi-ranja obnove gospodarstva (sredstva iz držav-noga proračuna). Financiranje je utemeljeno na namjenskom kreditiranju, tj. putem odobravanja kredita po kamatnoj stopi od 7 % (do 1995. ka-matna stopa 5 %), s počekom otplate od l godi-ne i rokom otplate na 5 godina. Cijeli postupak kreditiranja obavlja se preko poslovnih banaka, a na temelju procijenjene štete i investicijskoga ela-borata kojim se dokazuje i tržišna opravdanost i

Izvor: Izvještaj o stanju odobrenih kredita po županijama per 31.12. 1995., HKBO, Zagreb, siječanj 1996.

182

profitabilnost poduzeća. Za svaki odobreni kredit utvrđuje se mogućnost davanja hipoteke. U raz-doblju 1992. - 1995. godine odobreno je ukupno 611.451.849,00 kn (164.978.7 7 DEM) kredita (stanje per 31. 12. 1995.) za 207 poduzeća. Ana-liza odobrenih kredita za sanaciju i obnovu gospo-darstva po županijama (per 31. 12. 1995.) poka-zuje sljedeće rezultate:

Dosadašnja politika prioriteta rješavanja zahtjeva za sanaciju i obnovu gospodarskih kapaciteta po-lazi od prioritetnoga rješavanja obnove kapacite-ta koja su od vitalnoga značenja za građanstvo, zatim slijede zahtjevi za sanaciju i obnovu kapa-citeta iz područja prehrambene i prerađivačke industrije te zahtjevi kojima se ostvaruje ravno-teža u obnovi županija. Slijedom tako utvrđenih prioriteta i kriterija namjene kredita kojima se saniraju fizička oštećenja na gospodarskim ka-pacitetima do kraja 1995. godine HKBO je od ukupno dospjelih zahtjeva 8.020.835.820,00 kn (u vrijednosti od 2.164.342.216,45 DEM) pozi-tivno riješio svega 7,5 % tražene vrijednosti, pri čemu je još ostalo neriješenih zahtjeva u vrijedno-sti od 1.570.531.073,00 kn (423.792.081 DEM). To znači da je odbijen veliki dio traženoga iznosa zbog neudovoljavanja uvjetima, a ostatak je finan-ciran u okviru kreditnoga programa obnove infra-strukture (za što je odobreno 347.816.007,00 kn, odnosno 93.854.666 DEM kredita).

Trogodišnje iskustvo i do sada postignuti rezultati u obnovi gospodarstva na oslobođenim područ-jima Republike Hrvatske ukazuju na nedovoljnu učinkovitost koja se primarno sagledava u do sada nedovoljno ostvarenome opsegu obnove gospodarstva, što je zapreka za ubrzani povratak prognanika, kao i u većemu naglasku na sanaciji kapaciteta nego na restrukturiranju gospodarstva. Osnovni razlog sporoj obnovi gospodarstva jest nedostatak sredstava, a tu su i drugi razlozi: spora vlasnička transformacija poduzeća koja umanjuje sposobnost upravljanja tim poduzećima (prete-žitost poduzeća u državnome vlasništvu), nepo-stojanje konkretnih programa obnove i razvoja za pojedine sektore, područja i županije kojima bi se mogla privući inozemna pomoć i ulaganje te nedostatak radne snage, a osobito sposobnoga managementa.

U cilju postizanja sustavne obnove gospodarstva

na oslobođenim područjima Republike Hrvatske potrebno je unaprijediti sustav poslovanja po-slovnih banaka i HBOR-a. U tom smjeru vidi se potreba da HBOR izraste u snažnu državnu inve-sticijsku banku, a da poslovne banke otvore nove kreditne podrške za investicijske inicijative i po-kretanje proizvodnje. Tomu se pridodaje i potreba ubrzanja ritma privatizacije, pokretanja restruktu-riranja poduzeća lociranih na ovim područjima te izrade razvojnih programa na razini sektora, regija i županija u cilju stvaranja uvjeta za zapošljavanje stanovništva, ulazak stranoga kapitala i mijenjanja gospodarske strukture. U tom osmišljavanju pro-grama i mjera za razvitak gospodarstva na ovim područjima te provedbe istoga neophodno je us-postavljanje koordinacije između nadležnih mini-starstava i drugih državnih tijela.

Za izravno poticanje proizvodnje Zakonom o pri-vatizaciji predviđeno je da dio sredstava od proda-je poduzeća bude preusmjeren u te namjene.

Obnovu gospodarstva moguće je postići nastoja-njem da se stručnjaci prognanici vrate u svoje pro-store i u dinamici obnove upravo oni ubroje među prve, ali i poticanjem dolaska stručnih ljudi iz dru-gih dijelova zemlje ili iseljeništva koje treba stimu-lirati i dodijeliti im raspoložive stanove i zemljišta. Oni će biti sposobni izraditi prave programe koje je onda potrebno podržati povoljnim kreditima.

PRIVATNO PODUZETNIŠTVO IPOLJODJELSKA DOMAĆINSTVA

Strateški je cilj da privatno poduzetništvo posta-ne pokretač gospodarskoga razvitka Hrvatske, osobito na područjima obnove i područjima od osobitoga interesa Republike Hrvatske. Bez obzira na oblik poduzetničkoga organiziranja (trgovačko društvo, obrt ili obiteljsko gospodarstvo individu-alnoga poljoprivrednika) privatno poduzetništvo pridonosi obnovi zatečenih gospodarskih aktivno-sti te pokretanju novih.

Vođenje sitnoga seljačkoga domaćinstva koje se ekstenzivno bavi poljoprivredom za vlastite potre-be, i/ili im je to dopunsko zanimanje, činilo je jed-nu od temeljnih karakteristika stanovništva na po-dručjima koja danas, nakon njihova oslobađanja, treba obnoviti i razvojno poticati. Na donedavno

183

ratom zahvaćenim područjima, koja sadrže gotovo 25 % obradivih površina najkvalitetnijega poljo-privrednoga zemljištva Republike Hrvatske, ostva-rivano je oko 35 % ukupne ratarske proizvodnje, nalazi se oko 30 % voćnjaka i isto toliko vinograda i 24 % oranica i vrtova, što sve zajedno čini preko 120.000 uništenih ili iseljenih poljoprivrednih do-maćinstava te velik dio otuđenoga ili uništenoga stočnoga fonda i druge izravne ratne štete.

Obnova uništenih obiteljskih gospodarstava u oslobođenim područjima Republike Hrvatske do sada se odvija s pomoću dva programa - prvi, pro-gram obnove stočnoga fonda te drugi, program obnove poljoprivredne mehanizacije - kojima se trebaju ostvariti temeljne pretpostavke nužne za ponovno pokretanje i oživljavanje obiteljskih gos-podarstva i stvaranje uvjeta za brži povratak pro-gnanika.

U posljednje tri godine preko HKBO osigurana su kreditna sredstva za obnovu i povećanje stočnoga fonda iz domaćega uzgoja i uvoza (govedarstvo, svinjogojstvo, ovčarstvo, kozarstvo) u vrijednosti od 49.914.011,00 kn (13.468.796 DEM) te za obnovu poljoprivredne mehanizacije iz domaće proizvodnje u vrijednosti od 46.260.349,00 kn (12.482.892 DEM), čime je tek započeta obnova tog dijela gospodarstva.

Paralelno s ovim programom obnove HKBO je ustanovio nekoliko posebnih kreditnih programa namijenjenih za poticanje privatnoga poduzetniš-tva: (a) program za modernizaciju i proširenje po-stojećih trgovačkih društava, obrtničkih radionica i gospodarstva individualnih poljoprivrednika, (b) program za utemeljenje egzistencije i osnivanje te povećanje i unaprjeđenje proizvodnje i drugih gospodarskih aktivnosti privatnih trgovačkih dru-štava, obrtničkih radionica te poljoprivrednih gos-podarstava na oslobođenim, ratom stradalim i ne-razvijenim područjima Republike Hrvatske te (c) program utemeljenja poduzetništva u Hrvatskoj iz zajedničkoga programa Njemačke i Hrvatske. Pre-ma podatcima HKBO-a u protekle je tri godine za ove programe odobreno ukupno 118.580.795,00 kn (31.997.840 DEM).

Imajući u vidu ovakvo stanje, a u cilju omoguća-vanja zapošljavanja što većega broja pučanstva u mjestima povratka, očita je potreba razvijanja i

poticanja što raznovrsnijih programa obiteljskoga poduzetništva podrazumijevajući pritom i progra-me individualnih poljoprivrednika, programe sa-mozapošljavanja, programe za mlade, za invalide Domovinskoga rata, za obitelji poginulih i nestalih.

Ministarstvo razvitka i obnove izradit će u surad-nji s Ministarstvom gospodarstva, Ministarstvom poljoprivrede i šumarstva, Ministarstvom rada i socijalne skrbi, Ministarstvom privatizacije, Mi-nistarstvom turizma, Ministarstvom prosvjete, HBOR-om, Hrvatskom garancijskom agencijom, HGK i Hrvatskom obrtničkom komorom okvirni i provedbeni plan za poticanje privatnoga podu-zetništva te stvaranje poduzetničkoga okruženja. Imajući u vidu trenutne okolnosti u Hrvatskoj, izradi tog plana potreban je postupan i selekti-van pristup te puno korištenje međunarodnim znanjem i iskustvima koja moraju biti prilagođeni lokalnim uvjetima.

U okviru sredstava kojima raspolaže HBOR za kre-ditiranje privatnoga poduzetništva predvidjet će se iznosi za kreditiranje zajedničkoga programa pojedinih ciljnih grupa navedenih u okviru okvir-noga godišnjega programa, a koji su od posebno-ga interesa za obnovu i razvitak. Pritom valja na-pomenuti da su već započeli pilot-projekti obnove poduzetničkih domaćinstava (Konavle i Gornji Bo-gićevci), kako bi se stekla iskustva za usmjerava-nje razvitka drugih područja.

Zadar - Kalelarga

184

1

258

549

1.064

1.872

3.102

6.856

7.318

8.055

9.260

13.073

13.220

13.857

21.239

21.335

27.354

0 5.000 10.000 15.000 20.000 25.000 30.000

VARAŽDINSKA

GRAD ZAGREB

ZAGREBAČKA




POŽEŠKO-SLAVONSKA

LIČKO-SENJSKA


BRODSKO-POSAVSKA

ŠIBENSKO-KNINSKA

ZADARSKA

KARLOVAČKA


OSJEČKO-BARANJSKA


UKUPAN BROJ ZAVRŠENIH AKTIVNOSTI OBNOVE PO ŽUPANIJAMA

148.413 100%

Župan Zadarski Šime Prtenjača, Joso Škara, dr. Jure Radić i mons. Ivan Prenđa

Misa - povodom poetka graadnje crkve u Škrabinji

OPIS TABLICE

I GRAFIKONA

Tablica i grafikoni prikazuju broj i

količinu obrađenih predmeta u obnovi

RH po namjenama i županijama te

iznose pripadajućih sredstava po

navedenim predmetima.

Interesantno je primijetiti da je

pripadajući iznos od 4,207,092,174

kn koji se odnosi na Vukovarsko-

srijemsku županiju 25% od ukupnog

iznosa utrošenih sredstava za obnovu.

Također je i broj prognaninka iz

Vukovarko-srijemske županije 25% u

odnosu na cijelu RH.

Broj Iznos Broj Iznos Broj Iznos Broj Iznos

BJELOVARSKO-BILOGORSKA 1.872 90.597.992 755 37.750.000 2 3.363 467 5.073.757

BRODSKO-POSAVSKA 9.260 594.934.624 4.807 240.350.000 2.053 25.437.101

DUBROVAČKO-NERETVANSKA 8.055 775.836.591 2.595 129.750.000 3.109 41.247.347

GRAD ZAGREB 258 12.739.000 253 12.650.000 5 89.000

KARLOVAČKA 13.857 1.634.960.222 5.922 296.100.000 969 1.629.180 1.669 22.624.629

LIČKO-SENJSKA 7.318 824.670.354 2.279 113.950.000 5 8.407 1.932 29.660.291

OSJEČKO-BARANJSKA 21.335 1.847.074.612 6.183 309.150.000 32 53.802 6.982 73.968.834

POŽEŠKO-SLAVONSKA 6.856 749.981.968 1.844 92.200.000 755 12.871.969

ŠIBENSKO-KNINSKA 13.073 1.466.354.058 1.134 56.700.000 1.617 2.718.662 3.999 67.012.687

SISAČKO-MOSLAVAČKA 21.239 2.386.917.004 5.440 272.000.000 2.208 3.712.311 4.878 62.630.024

SPLITSKO-DALMATINSKA 3.102 187.307.300 1.014 50.700.000 503 845.694 819 7.449.267

VARAŽDINSKA 1 22.000 1 22.000

VIROVITIČKO-PODRAVSKA 1.064 98.417.719 279 13.950.000 4 6.725 260 3.034.500

VUKOVARSKO-SRIJEMSKA 27.354 4.207.092.174 7.379 368.950.000 10 16.813 3.918 59.585.224

ZADARSKA 13.220 1.717.996.892 2.558 127.900.000 3 5.044 3.786 52.771.295

ZAGREBAČKA 549 47.746.709 356 17.800.000 171 1.917.645

UKUPNO 148.413 16.642.649.218 42.798 2.139.900.000 5.353 9.000.000 34.804 465.395.571

Krediti Novčane potpore I.-III.UKUPNOŽupanija

Potpore u građ.materijalu

18%

14%

14%

9%

9%

9%

6%

5%

5%5%

22.000

12.739.000

47.746.709

98.417.719

90.597.992

187.307.300

749.981.968

824.670.354

775.836.591

594.934.624

1.466.354.058

1.717.996.892

1.634.960.222

2.386.917.004

1.847.074.612

4.207.092.174

0 5 0 0 .0 0 0 .0 0 0 1 .0 0 0 .0 0 0 .0 0 0 1 .5 0 0 .0 0 0 .0 0 0 2 .0 0 0 .0 0 0 .0 0 0 2 .5 0 0 .0 0 0 .0 0 0 3 .0 0 0 .0 0 0 .0 0 0 3 .5 0 0 .0 0 0 .0 0 0 4 .0 0 0 .0 0 0 .0 0 0 4 .5 0 0 .0 0 0 .0 0 0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

1 0

1 1

1 2

1 3

1 4

1 5

1 6

UKUPAN IZN O S UTRO ŠEN IH SRED STAV A PO ŽUPAN IJAM A

1 6 .6 4 2 .6 4 9 .2 1 8 kn 1 0 0 %

25%

14%10%

10%

9%

4%5%

5%5%

UKUPAN BROJ ZAVRŠENIH AKTIVNOSTI OBNOVE PO ŽUPANIJAMA

148.413 100%

UKUPAN IZNOS UTROŠENIH SREDSTAVA PO ŽUPANIJAMA

16.642.649.218 kn 100%

Grafikon br.10

Tablica br. 10a

185

Izvor: MINISTARSTVO REGIONALNOG RAZVOJA ŠUMSKOG I VODNOG GOSPODARSTVA

Uprava za OBNOVU - Ravnatelj uprave - MARKO BRAJKO, svibanj 2011.g.

U troškovima organizirane obnove uključeno je projektiranje, izvođenje radova,

stručni nadzor, stolarija i opremanje domaćinstava predmetima kućanstva.

Broj Iznos Broj Iznos Broj Iznos Broj Iznos (brutto)

BJELOVARSKO-BILOGORSKA 282 5.466.322 366 42.304.550

BRODSKO-POSAVSKA 918 10.107.390 1.482 319.040.134

DUBROVAČKO-NERETVANSKA 321 14.702.009 2.030 590.137.235

GRAD ZAGREB

KARLOVAČKA 301 13.627.491 4.990 1.296.608.774 6 4.370.148

LIČKO-SENJSKA 164 6.750.302 2.494 648.149.699 444 26.151.655

OSJEČKO-BARANJSKA 1.789 28.068.080 3.997 1.297.652.571 2.352 138.181.325

POŽEŠKO-SLAVONSKA 620 23.433.278 3.465 613.258.131 172 8.218.590

ŠIBENSKO-KNINSKA 227 11.539.440 6.048 1.318.218.057 48 10.165.211

SISAČKO-MOSLAVAČKA 320 19.723.697 8.266 2.023.619.271 127 5.231.701

SPLITSKO-DALMATINSKA 11 754.679 755 127.557.660

VARAŽDINSKA

VIROVITIČKO-PODRAVSKA 7 809.711 514 80.616.784

VUKOVARSKO-SRIJEMSKA 554 29.349.128 9.217 3.058.708.060 1.533 91.343.835 4.743 599.139.114

ZADARSKA 287 16.576.202 6.586 1.520.744.352

ZAGREBAČKA 9 515.901 13 27.513.163

UKUPNO 5.810 181.423.628 50.223 12.964.128.440 3.885 229.525.160 5.540 653.276.419

Višestambeni objektiŽupanija

Povrat sredstava Organizirana obnova IV.-VI. Organizirana obnova I.-III.

OBNOVA PODRUČJA POSEBNE DRŽAVNE SKRBI

Tablica br. 10

186

324.657

324.657

324.657

331.855

435.919

649.313

649.313

663.710

973.970

995.565

995.565

1.089.797

1.659.275

1.947.940

1.947.940

2.272.596

2.322.985

2.654.840

3.318.551

3.571.223

4.577.145

7.142.446

8.116.416

11.769.802

13.310.922

15.265.333

16.260.898

24.024.591

36.617.162

39.283.453

40.257.423

42.205.363

45.132.288

47.724.526

49.912.680

58.406.491

64.379.882

71.749.117

84.086.070

87.332.636

97.721.649

98.229.098

115.817.416

152.985.183

173.228.341

174.887.617

205.418.282

215.247.352

225.961.021

261.833.642

280.503.337

524.330.995

65.823.709

71.926.569

79.337.185

83.478.412

92.850.662

93.286.580

144.724.975

279.423.823

302.963.427 1.139.590.276

DRENJE

FERIČANCI

LEVANJSKAVAROŠ

ANDRIJAŠEVCI

UNEŠIĆ

GORJANI

VALPOVO

BOŠNJACI

ĐURĐENOVAC

DRENOVCI

IVANKOVO

TISNO

BABINAGREDA

KOŠKA

VUKA

BELIŠĆE

ŽUPANJA

PRIVLAKA

OTOK(VINKOVCI)

NAŠICE

PIROVAC

ČEPIN

SEMELJCI

ŠIBENIK

VLADISLAVCI

JARMINA

TRPINJA

KNEŽEVI

ERVENIK

BELI MANASTIR

DRAŽ

DARDA

BOROVO

POPOVAC

CIVLJANE

TOMPOJEVCI

LOVAS

KNIN

PETLOVAC

ORLIĆ

VODICE

KIJEVO

ČEMINAC

BILJE

RUŽIĆ

PROMINA

ERDUT

VINKOVCI

BOGDANOVCI

KISTANJE

TORDINCI

TOVARNIK

STARI JANKOVCI

ILOK

ERNESTINOVO

ANTUNOVAC

NUŠTAR

DRNIŠ

OSIJEK

SKRADIN

NIJEMCI

VUKOVAR

0 10.000.

000

20.000.

000

30.000.

000

40.000.

000

50.000.

000

60.000.

000

70.000.

000

DRENJE

FERIČANCI

LEVANJSKA VAROŠ

ANDRIJAŠEVCI

UNEŠIĆ

GORJANI

VALPOVO

BOŠNJACI

ĐURĐENOVAC

DRENOVCI

IVANKOVO

TISNO

BABINA GREDA

KOŠKA

VUKA

BELIŠĆE

ŽUPANJA

PRIVLAKA

OTOK (VINKOVCI)

NAŠICE

PIROVAC

ČEPIN

SEMELJCI

ŠIBENIK

VLADISLAVCI

JARMINA

TRPINJA

KNEŽEVI

ERVENIK

BELI MANASTIR

DRAŽ

DARDA

BOROVO

POPOVAC

CIVLJANE

TOMPOJEVCI

LOVAS

KNIN

200.000.000 400.000.000 600.000.000 800.000.000 1000.000.000 1200.000.000

20%

9%

5%

5%5%

5%

20%

1%

Usporedba utrošenih sredstava obnove razrušenih objekata IV do VI kategorije po općinama u kunama

Hrvatskog Podunavlja i Šibensko-kninske županije

Grafikon br. 11

IZVOR: Ministarstvo regionalnog razvoja, šumatrstva i vodnog gosp-odarstva, Uprava za PPDS. Autor tablica i grafikona: Branko Čulo

187

Vjernici sela Boričevac u Lici na Sv. misi u župnoj crkvi Male Gospe 27. 7. 2011., čija je obnova u tijeku

Obnova župne crkve rođenja Sv. Ivana Krstitelja u Sarvašu 2003.-2006. godine

188

Neprijateljske su snage nastojale prekinuti komunikaciju između sjevera i juga Hrvatske u području Masleničkoga ždrila na cesti Novigrad – Paljuv, koja je nazvana i “cestom smrti”, ali su pripadnici 2. i 4. gardijske brigade HRM-a uspjeli odbiti sve

neprijateljske napade uz nadljudske napore. Tijekom tih ratnih djelovanja poginulo je devet pripadnika HRM-a te pet pripadnika 2. gardijske brigade.

Zadarski nadbiskup IVAN PRENĐA posvetio je crkvu Uznesenja BDM u Škabrnji 8. kolovoza 2004.,koja je bila do temelja srušena 1992. g. tijekom Domovinskoga rata

O TEMI PIŠU:AKADEMICI, ENCIKLOPEDISTI,

POVJESNIČARI I POLITIČARI

190

LIPIK, bolnica danas. U jesen 1991. godine Lipik je neprekidno i bezrazložno gađan zapaljivim projektilima i zasipan nebrojenom količinom topničkoga streljiva. Žestina razaranja bila je ravna onoj u Vukovaru, a po količini eksploziva paloga na

kvadratni metar površine možda još i veća. Bolnica je bila prva na udaru i teško je oštećena.

Početkom rata 1991. iz Iloka je protjerano gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo. Manji dio koji je ostao živjeti na svojim ognjištima bio je izvrgnut različitim oblicima terora i ponižavanja, a nekoliko stotina njih, unatoč nazočnosti “mirovnjaka”

i “promatrača”, bilo je i ubijeno.

191

DEMOKRATSKI IZBORI, RASPADJUGOSLAVENSKOGA POLITIČKOGA

SUSTAVA I NEIZBJEŽNOST RATA

Mr. sc. ZDRAVKO MRŠIĆ, prvi ministar vanjskih poslova RH

Sjećanje u emisiji TV Kapital Network 21. listopada 2010. godine)

Kada je sve počelo?

Srbi su započeli pobunu tzv. balvan-revolucijom. (Mi bismo rekli revolucijom trupaca.) Prije samog postavljanja trupaca u Kninu 17. kolovoza 1990. godine, noću uoči održavanja Sinjske alke, prve nedjelje u kolovozu, Srbi su u blizini Sinja s tele-fonskih stupova poskidali hrvatske zastave i spa-lili žito na nekoliko mjesta. Nakon održane Alke pitali smo ministra Josipa Boljkovca je li sigurno vratiti se u Zagreb izravnim putem. Nakon što se raspitao o stanju na cestama, obavijestio nas je da su putovi otvoreni. Desetak dana kasnije buknula je pobuna.

Neposredno nakon izbijanja pobune iz Zagreba smo uspostavili kontakte sa stranim diplomat-skim predstavništvima da im objasnimo da je riječ o neizazvanoj pobuni i da Srbi nisu imali nikakav razlog za pobunu te da je riječ o provokaciji. Sje-ćam se da smo pozvali američke diplomate i po-kazali im udžbenike za osnovne škole napisane na srpskom jeziku i na ćiriličnom pismu, koje su bile

pripremljene za novu školsku godinu. Srbi nisu imali nikakav razlog da se bune bilo 1990. bilo 1991. Iako bi se moglo činiti da je to bila domaća pobuna, sve je to bilo organizirano iz Beograda.

Naime, u Predsjedništvu Jugoslavije 15. svibnja 1990. došlo je do smjene, kad je od Janeza Dr-novšeka, člana Predsjedništva iz Slovenije, duž-nost predsjednika Predsjedništva preuzeo Bori-sav Jović, član Predsjedništva iz Srbije, koji je u svojem inauguralnom govoru jasno i glasno kazao da će u Jugoslaviji izbiti građanski rat. To je bilo upozorenje i signal domaćim Srbima, a znalo se da se u Srbiji ima posla s čovjekom, koji je pripra-van praviti iznenađenja. Da je, kad se Milošević pojavio deset godina poslije Titove smrti, u Mo-skvi bio čovjek poput Leonida Brežnjeva, možda bi ideja Velike Srbije i naišla na potporu. Među-tim, od Mihaila Gorbačova takva se potpora nije mogla dobiti. Milošević nije mogao dobiti potporu ni od koga. Hrvatska je bila pod sumnjom, ali su svi i na Zapadu i na Istoku bili odlučni u uvjerenju da Milošević radi krivo. Meni je osobno jedan pri-jatelj, kanadski Židov, kazao još 1989. godine da se njima, Židovima, “diže želudac samo kad vide metode kojima se služi Milošević, a koje ih podsje-ćaju na Kristalnacht”. Ja sam uspio neutralizirati propagandu u korist Srbije koja se nakon izbora u Hrvatskoj širila sa stranica New York Timesa, koji je s vremenom prestati pisati nepovoljno o Hrvatskoj.

Valja reći da smo znali iskoristiti nasilje koje je Mi-lošević provodio na Kosovu. Kad je Bob, odnosno Robert Dole došao u SFRJ kao vođa republikanske većine u Senatu SAD, pokazao je veliku sklonost prema Hrvatskoj. (Kasnije sam čuo, ali nisam us-pio provjeriti, da mu je majka bila albanskog po-drijetla.) Poslije pobune Hrvatska se našla u teš-kom položaju.

Prvo oružje

U svibnju 1990. godine, između dvaju krugova izbora, Hrvatska je ostala bez oružja takozvane teritorijalne obrane. Bez obzira što smo tad javno tvrdili, slutili smo da će se dogoditi nešto ozbiljno, a oni koji su najbolje poznavali suprotnu stranu, to jest Miloševića, shvatili su da je neophodno pripraviti se za sukobe. To je bilo nemoguće bez naoružavanja.

192

Godine 1991. počeli su otvoreni sukobi, počeo je rat, a uspostavljen je i embargo na uvoz oružja. Međutim, prvo, najnužnije oružje bilo je nabavlje-no još u jesen 1990. godine.

Valja reći da su i mnoge prijateljske zemlje bile rezervirane prema našoj ideji osamostaljenja jer su se plašile postupka osamostaljenja. U samom početku bila je rezervirana i Austrija. Dr. Frede-ric Fritz Koenig, koji je bio predsjednik Kluba za-stupnika Narodne stranke u Beču i vrlo utjecajan, zapravo drugi čovjek u Narodnoj stranci, došao je iz Beograda u Zagreb 29. svibnja 1990. kako bi prisustvovao konstituirajućoj sjednici novog Sabora. Dr. Koenig je bio jedini strani državnik na otvaranju Sabora. Sastao se s dr. Tuđmanom poslijepodne istog dana. Međutim, dr. Tuđman mu je odmah prigovorio da je projugoslavenski usmjeren i to je izazvalo ozbiljnu prepirku. Ja sam poslije toga priredio večeru u čast dr. Koeniga, na kojoj su uz mene i moju suprugu bili msgr. Kokša, grofovi Jakov Eltz i Peter Drašković te barun Jan-ko Vranitzany. Razgovor uz večeru trajao je četiri sata u prijateljskom ozračju, tako da je dr. Koenig na otvaranju Sabora, 30. svibnja održao sjajan go-vor u prilog Hrvatskoj.

Dan 4. srpnja iste godine, na nekadašnji praznik “Dan borca”, koji je nova vlast odmah pretvorila u “neradni” dan, iskoristio sam da odjurim u Beč na jedan dan kako bih sudjelovao u sastanku frakcija europskih demokršćanskih i narodnih stranaka, koji se održavao u bečkom parlamentu, a koji je vodio isti dr. Frederic Koenig. Kad sam stupio u predvorje Parlamenta, pošao mi je ususret, pružio ruku i rekao: “Ja sam obraćenik!” i pitao što treba poduzeti. Ja sam mu, sretan i zahvalan, kazao da je on član parlamenta, a da je nama prvobitno po-trebna pomoć izvršne vlasti.

Uslijedio je razgovor s dr. Aloisom Mockom, koji je otad počeo marljivo raditi za hrvatsku stvar. Valja dodati da su dvije zemlje od početka bezrezervno podupirale Hrvatsku, a to su bile Italija i Mađar-ska. Nijemci su znali kako stvari stoje i oni su se nešto kasnije uključili. Takve su bile okolnosti.Prvo oružje, koje smo nabavili od Mađara po spe-cifikaciji generala Martina Špegelja, bilo je za po-četak dovoljno, jer je general smislio dobru taktiku kojom ćemo se braniti. Trebali su nam kalašnji-kovi, protutenkovske puške s granatama i protu-

tenkovske mine. To smo oružje bezbolno nabavili putem legalnog, ali tajnog ugovora između vlada Hrvatske i Mađarske. Oružje je stiglo koncem ruj-na i početkom listopada 1990. godine i bilo je de-ponirano ili zakopano na raznim mjestima. Kad je došlo vrijeme, to je oružje bilo braniteljima na ras-polaganju. General Špegelj je smatrao da bi bilo najbolje da se oružje nabavi u Mađarskoj, iako su oružje koje smo mi trebali proizvodile sve zemlje Varšavskog ugovora. One su svoje proizvode pro-davale trećim zemljama, ali su same koristile ma-đarske proizvode jer su ti proivodi imali vrhunsku kvalitetu. Mi smo tako glede najnužnijeg oružja odahnuli već u rujnu - listopadu 1990. godine.

Zašto je međunarodna zajednica kasno pritekla u pomoć?

Ja ne prihvaćam tezu da je međunarodna zajed-nica bila pasivna u odnosu na događanja u Hrvat-skoj. Ne treba zaboraviti da je predsjednik Tuđman pod pritiskom odgodio stvarni dan razdruženja od Jugoslavije. Nakon 25. lipnja 1991. godine, kad je proglašena samostalnost Hrvatske, provedbu odcjepljenja od SFRJ predsjednik Tuđman je, na-kon sastanka s EU-om, održanog 8. srpnja 1991. na Brijunima, odgodio za 90 dana. Bilo je teško organizirati taj sastanak, jer su europski ministri već bili na godišnjem odmoru. (Po slijetanju u Hr-vatsku nizozemski ministar van den Broek, koji je predsjedao Vijećem ministara, nevoljko je izlazio je iz aviona, nosio je kaput preko ramena i vidje-lo se da mu se nije dalo doputovati.) Predsjednik Tuđman je na Brijunskom sastanku odgodio od-cjepljenje na tri mjeseca, dakle do 8. listopada 1991. godine. Valja uzeti u obzir da je od 8. li-stopada 1991. do formuliranja Vanceovog plana bilo prošlo samo pet tjedana. To je silna brzina za “međunarodnu zajednicu”.

Srpska je vojska napravila veliku pogrešku time što je ustrajavala na osvajanju Vukovara. Umjesto da ga opaše minama i da pođe na Zagreb, vojska je inzistirala da “očisti” Vukovar. Spomenutih pet tje-dana je bilo dovoljno da međunarodna zajednica reagira. Kad je međunarodna zajednica reagirala tako brzo? To je neobično brza reakcija! To je bilo neobično kratko vrijeme!

Valja spomenuti da se za vrijeme Hladnog rata po-litika nije vodila javno, nego putem obavještajnih

193

službi. Političari koji su u Europi bili na položajima bili su ljudi čiji su karijera i osobni probitak bili daleko od strategijskog razmišljanja. Navest ću primjer. Ministar van den Broek bio je u počet-ku političke karijere gradonačelnik jednog gradi-ća od 5.000 stanovnika. Gradić je bio poznat po tome što su se u njemu proizvodili prvi laserski štampači u boji za tekstil. Političku karijeru po-čeo je rješavanjem tipičnih komunalnih pitanja. Cijela Europa ili EU bili su predani gospodarskim i socijalnim pitanjima. Čime je zaokupljen grado-načelnik gradića od 5.000 stanovnika? Dječjim vrtićima, komunalnim pitanjima i sličnim. A 5 ili 7 godina kasnije jedan je takav političar postao ministrom vanjskih poslova Nizozemske i predsje-davajući Ministarskog vijeća Unije. Europsku blo-kovsku politiku su vodile SAD. Europom su, dakle, dominirali ljudi koji nisu strategijski razmišljali. Stratega je u svijetu bilo vrlo malo.

Kasnije, u rujnu 1991. godine, kad više nisam bio u Vladi, molio sam da me primi kancelar dr. Helmut Kohl. Za me je termin učas dogovorio dr. Joseph Krainer sin, zemaljski poglavar Štajerske. Međutim, zakazanog dana kancelar Kohl je morao otputovati iz Bonna, pa me je primio ministar dr. Peter Hartmann, glavni vanjskopolitički savjetnik kancelara Kohla, koji je bio sjajan, strategijski čo-vjek. Dr. Hartmann mi je rekao da Nijemci imaju dvije rezerve glede hrvatskog nastojanja za osa-mostaljenje. Prvo je bilo to što je jugoslavenska vojska bila po snazi treća vojska u Europi. Drugo je bilo to što bi nakon razdruženja u SFRJ, kad sve prođe, Njemačka htjela sačuvati dobre odnose sa Srbijom, što je bilo u prihvatljivo.. Glede prve rezer-ve kazao sam: “Gospodine ministre, jugoslavenska vojska je za Europu tigar od papira.” Objasnio sam da je vojska imala 205.000 vojnika. Od toga su 72.000 bili časnici i dočasnici. Ako se tome doda vojna logistika, od održavanja opreme, preko tran-sporta do kuhinja i medicinske službe, ostatak su činili ročnici, koji su bili pripadnici osam nacional-nosti: Makedonci, Srbi, Crnogorci, Muslimani, tako se tada govorilo, Slovenci, Albanci, Hrvati, Mađari. Većina ih je od rujna 1991. godine skupno dezer-tirala. Rekao sam dr. Hartmannu da je pješaštvo JNA razmješteno u pričuvi u republikama SFRJ te da pravu snagu vojske čine samo udarne tenkov-ske jedinice, u kojima su bili ročnici. Dr. Hartmann me zamolio da mu po povratku u Zagreb šaljem podatke o dezertiranju.

Ja sam takve podatke dobivao od jednog visokog dužnosnika u Saboru, koji je dnevno dobivao po-datke o tome koliko je ročnika dezertiralo iz JNA. Mislim da su se njemačke rezerve vrlo brzo raspr-šile, iako je za nas kratkoća vremena bila kritičan faktor.

Znam da je na bojištima bilo teško, jer je srpska agresija bila žestoka, a bili smo napadani sa svih strana – Dubrovnik, Zadar, Vukovar... U toj i ta-kvoj situaciji valjalo je mobilizirati međunarodnu zajednicu. Kad ona treba angažirati međunarodne vojne snage da zaštite jedan narod, posao općeni-to teče vrlo sporo. Međutim, za Hrvatsku je to te-klo prilično brzo, računajući od 8. listopada 1991. godine. Nisam bez razloga spomenuo Kosovo i Mi-loševića. I dotadašnja britanska premijerka Mar-garet Thatcher sprva je zauzela tvrd stav prema nama jer je u parlamentarnoj frakciji Konzervativ-ne stranke bilo ljudi koji su strahovali od raspada SFRJ, ali se takvo mišljenje vrlo brzo promijenilo jer je stari kredit koji su Srbi imali u Britaniji bio potrošen srbijanskom politikom u Kosovu. Zastu-pnik Michael Foot, bivši vođa Laburističke stran-ke, snimio je film “Dva sata od Londona”, koji je pokazao srbijanska razaranja i agresiju na Hrvat-sku. Službeno stajalište je bilo promijenjeno nama u prilog.

Nama je – a kasnije i Albancima – silno pomoglo to što je Milošević radio na Kosovu. Da je Milošević poštivao autonomiju Kosova, mi bismo se mnogo teže osamostalili. Međutim, u nas se općenito pre-više naglašava britanska sklonost Srbiji. Winston Churchill je ipak jedanput zauvijek rekao da od Karađorđevića nema koristi. On je u ratu poslovao s dvojicom Hrvata – Josipom Brozom i Ivanom Šu-bašićem. To su činjenice, a to što se po novinama piše i što su neke britanske gospođe pisale knjige o srpskim dragovoljcima i o srbijanskim patnjama u Prvom svjetskom ratu nije politika.

Spomenut ću da je dr. Alois Mock na Gradišćan-skom balu, mislim 1992. godine, kazao: “Kad Hr-vati zapovijedaju, ja stupam!”, i to javno, na nje-mačkom jeziku, “da ga svi razumiju”. Dakle, imali smo obilnu potporu u Europi. Nedavno je u Zagre-bu bio talijanski ministar vanjskih poslova Franco Frattini i izjavio da će Italija prva poduprijeti brzo pristupanje Hrvatske EU-u. Talijani su nam oduvi-jek bili ortaci, iako su i oni, kao i mi, uvijek imali

194

svoje interese. S ortacima se lako dogovoriti.

O hrvatskoj pretvorbi

Mene je koncem 1990. godine predsjednik Tuđman povukao s mjesta ministra vanjskih po-slova s nakanom da postanem potpredsjednik Vla-de za gospodarstvo jer je bio uvidio da nema tuđih investicija u Hrvatskoj. Ja sam na temu inozemnih ulaganja budućem predsjedniku Tuđmanu poslao svoj elaborat još za Božić 1989. godine. Pod konac 1990. godine postojala su dva koncepta pretvor-be. Jedan je bio u podjeli vaučera ili kupona gra-đanima. Međutim, po tom se prijedlogu nije vodilo računa o tome tko bi svoje kupone pretvorio u dio-nice dobrih, a tko u dionice slabih poduzeća. Dru-ga varijanta bila je u tome da se sva društvena po-duzeća prvo nacionaliziraju, pa da ih poslije toga država prodaje. Lijepo! Ja sam bio protiv toga jer je stanje u nas bilo različito od stanja prije priva-tizacije u Velikoj Britaniji ili u Sovjetskom Savezu, gdje su ministarstva Margaret Thatcher, odnosno Mihaela Gorbačova znala što se u događa u dr-žavnim poduzećima. To su bila poduzeća u koja je država postavljala uprave. U nas su bila društvena poduzeća koja su bila u tržišnom gospodarstvu, iako nisu bila privatna, a vlada nije pravo znala što se u njima događa te kako i na temelju čega posluju. Jedino je “partija” postavljala ili dovodila direktore u poduzeća.

Moja ideja bila je u tome da se društvena podu-zeća pretvore tako da se dionice prodaju malim dioničarima uz ozbiljan popust vezan uz godine osobnog radnog staža. Ustrajavao sam na tome da se potencijalnim novim vlasnicima omogući una-predna dokapitalizaciju, s tim da iznos dodanog kapitala bude veći od početnog kapitala. Uprava poduzeća bi predlagala program pretvorbe svojeg poduzeća, a država bi jedino provjeravala je li po-duzeće previsoko ili prenisko procijenjeno. Tako je, primjerice, tvornica cementa u Koromačnom pretvorena samo dokapitalizacijom od ozbiljnog švicarskog ulagača, koji je obnovio i unaprijedio proizvodnju te riješio ekološko pitanje. Oko tvor-nice su krovovi sad crveni, može se kupati u moru blizu tvornice, a na snimkama iz zraka tvornica izgleda kao kakva arhitektonska maketa tvornice. Slično su i bez imalo problema obavljene pretvor-be Kraša, Francka, Kamenskog, TOZ-a, Jadranke u Lošinju, Zagorke u Bedekovčini - tamo je sad Ton-

dach, Samoborke. To je sve privatizirano tako da su većinskim vlasnicima postali zaposlenici, koji su naknadno novom vlasniku prodali svoje dioni-ce po nominalnoj cijeni, a to je bilo ratne 1993. godine. Kasnije su mi pripovijedali da su nakon isplate dionica i otpremnina radnicima u širokom krugu oko Bedekovčine učas bili ispražnjeni salo-ni bijele tehnike i automobila.

U prosincu 1992. godine u vrijeme Vlade Hrvoja Šarinića u privatizaciji je izveden zaokret jednom uredbom Vlade sa zakonskom snagom. Vlada je donijela uredbu kojom se polovica svakog nepre-tvorenog poduzeća, a bilo je zbog rata vrlo malo pretvorenih poduzeća, nacionalizira, odnosno da pripadne državi. Mali ulagatelji su poslije toga iz-gubili interes za kupnju dionica jer su znali da će poduzećem upravljati većinski vlasnik, kojeg do-vede država prodajom svojeg udjela. Tako je po-čela prijeporna pretvorba. Nasuprot tome, mojim, izvornim zakonom, koji je s vremenom unakažen, jednim je potezom pera moglo nastati dva mili-juna malih dioničara, a da pritom sva poduzeća budu pošteno pretvorena. Pretvorba je bila divov-skom zadaćom, za koju nije bilo uzorka ni na Isto-ku ni na Zapadu.

Kad se danas gleda na to što je Hrvatska postigla unatoč ratu i svim ostalim teškim okolnostima, va-lja priznati da se mnogo postiglo u prvih deset go-dina postojanja Hrvatske države, ali valja reći i da posljednjih deset godina stvari propadaju. Propa-daju, jer nema koncepta, nikakve nove ideje, jed-nostavno nema politike. Ja jesam bio unutar su-stava, ali sam bio u stanju gledati Hrvatsku izvana i tvrdim da, otkad nema predsjednika Tuđmana, koji je imao svoje nedostatke kao i svaki čovjek, ali koji je i znao što hoće te je bio čestit čovjek i znao politiku, u Hrvatskoj nema politike. U Hrvatskoj postoji samo borba za vlast. Vlada se brine samo za proračun, odnosno za sebe i ne radi ništa dru-go. Pitam se što će nam uopće država? Ako Vlada radi samo to što sad radi, nama država i ne treba. Hrvati su u vrlo teškoj situaciji.

Cijela je Europa u teškoj situaciji, a propada i ci-jeli Zapad. Razvitak stanja u svijetu nije ni malo bezazlen. Nijemci, koji su prije bili napravili “gos-podarsko čudo”, vesele se što imaju rast ukupnog domaćeg proizvoda od 1.5 %, a Kinezi imaju rast od 10 %. Politika ima svoju definiciju: javni postu-

195

pak usuglašavanja raznorodnih interesa, pri čemu se svakom posebnom interesu dodjeljuje utjecaj u društvu razmjeran njegovu doprinosu bogatstvu naroda. U Hrvatskoj nema politike!

Tko u Hrvatskoj na javnoj funkciji uopćerazmišlja o bogatstvu naroda?

U Hrvatskoj je napravljeno mnogo u deset prvih godina, ali poslije se nizala jedna stvar gora od druge. Treba se usprotiviti propadanju i usposta-viti politički prosvjed, jer država ne obavlja svoje zadaće, koje su potpuno određene, a to su zaštita ljudi i naroda, zaštita rada i vrijednosti rada, za-štita prostora i prirodnog blaga te zaštita okoliša i klime. Nedostatak zaštite nije problem samo Hr-vatske nego i mnogih drugih zemalja. Međutim, mi u tom području ništa ne poduzimamo.

Po liberalnoj koncepciji država ne smije biti po-duzetnik, ne smije ništa imati, ne smije pruža-ti nikakve usluge, ne smije ništa raditi, ne smije kontrolirati granice, ne smije se upletati u gos-podarstvo. Pitam se čemu nam onda država? Hr-vatski problem je to što u Hrvatskoj uopće nema politike. Pravo stanje Zapada i Hrvatske već dugo nije dobro, a sad se stanje brzo pogoršava. Došlo je do naglog pogoršanja, a olakšanje se ne može očekivati bez odlučne akcije države. Ljudi se tuže na slabljenje stanja, ali još nitko ne iznosi pravu ocjenu i uzroke pogoršanja gospodarstva i života u Hrvatskoj. Nema ni prave ocjene izgleda Hrvat-ske. Zato nema ni pokušaja da se stanje popravi.

PRAVO STANJE ZAPADA I HRVATSKE

Predavanje održano 15. rujna 2008. godine u Knjižnici Bogda-na Ogrizovića u Zagrebu u povodu predstavljanja knjige “Po-vratak domovine”

Hrvatskoj već dugo nije dobro, a sad joj se sta-nje pogoršava. Došlo je do naglog pogoršanja, a olakšanje se ne može očekivati bez odlučne akcije države. Ljudi se tuže na slabljenje stanja, ali još nitko ne iznosi pravu ocjenu i uzroke pogoršanja gospodarstva i života u Hrvatskoj. Nema ni pra-ve ocjene izgleda Hrvatske. Zato nema ni poku-šaja da se stanje popravi. Pred vama pokušavam sažeto iznijeti uzroke slabosti koje tište sve naše ljude – i vas i mene. Nije dosta osjećati posljedi-

ce stanja i trpjeti ih; treba i reći istinu o tome što pogađa narod i navesti razloge stanju u kojem se narod našao. Treba iskreno i otvoreno govoriti o stvarnom stanju Zapada i Hrvatske te o uzrocima pogoršanja stanja. Istom se tada može nešto podu-zeti za spas ljudi i naroda.

Hrvati su sada pogođen narod u pogođenu svijetu. Cio svijet je pogođen, svaki narod na svoj način. Pogodila ga je globalizacija koja se izvodi na libe-ralistički način, uz slabu ulogu države. Posebno je pogođen Zapad (u koji spada i Hrvatska), koji je smislio i okinuo najnoviji val globalizacije, koji je do sada gospodario svijetom a koji je ove godine istovremeno osjetio tri udarca:

(1) golemo svjetsko poskupljenje energenata i mi-nerala,

(2) slom vlastitog financijskog sektora nakon du-gog razdoblja deindustrijalizacije i

(3) svjetsko poskupljenje hrane.

Zapad, a to se odnosi i na Hrvatsku, sad sve teže plaća ono što troši, jer proizvodi sve manje dobara. (Najviše proizvodi zabavu!)* Dosadašnje prednosti Zapada pred ostatkom svijeta, a to su bili pred-vodništvo u tehnologiji i usredotočenje kapitala, sve više kopni jer se i tehnologija i kapital ravno-mjerno raspoređuju svijetom, a sirovine i rad osta-ju vezani uz teritorij.* Stoga gospodarstva “novih” zemalja, od kojih su neke doista mnogoljudne, po-staju sve snažnijima. Bogatstvo se stvara radom i uporabom prirodnog blaga. Osim gospodarstava novih zemalja jačaju i države tih zemalja, jer su one dužne nadzirati i štititi ljude i prirodno blago.

Nasuprot tome, Zapad je zahvaljujući liberalistič-koj ideologiji ne samo izručio i tržištu prepustio ljude, prostor, okoliš i prirodno blago nego je i državu ostavio tržištu na milost i nemilost. Ako narodi Zapada (i hrvatski među njima!) ne preuz-mu svoje države iz tržišnih u svoje ruke, sadašnji razvitak u svijetu dovest će do potpunog zalaska Zapada i do slabljenja njegovih država, dok jača uloga država i naroda izvan zapadne polukugle.

Jedna od posljedica sadašnjeg premještanja sre-dišta svijeta u Aziju (i buđenja Afrike uz potporu Azije) je povratak siromaštva na Zapad. Stupanj

196

siromaštva Zapada još se ne očituje u ozbiljnom smanjenju opće i osobne potrošnje, ali se očituje u smanjenju ulaganja i stupnju zaduženosti (lju-di, mjesnih uprava, poduzeća i država). Zapad je desetljećima sustavno zapuštao poljoprivredu i rudarstvo (jer su hrana i sirovine drugdje bile jef-tinije), sasjekao je proizvodno gospodarstvo koje pada u sve veće gubitke, a pouzdavao se u finan-cijski i uslužni sektor gospodarstva. Ta dva sekto-ra, nažalost, ne mogu opstati bez proizvodnje, a proizvodnje nema jer je Zapad prestao raditi.

Zapad je prepun dilera, posrednika, sportaša, za-bavljača, modela, svodnika, konobara i konzulta-nata. Skučeni proizvodni sektor i poljoprivreda, na zemljištu koje se sve više pretvara u građevinsko i energetsko, sad trebaju uzdržavati golem usluž-ni sektor i državnu administraciju, koji u najjačoj državi Zapada i svijeta zapošljavaju 80 % radno sposobnog pučanstva. Zapad će i dalje propada-ti sve dok se ne prihvati proizvodnje onoga čime valja zadovoljiti potrebe ljudi, a ne potražnju koju izmišlja sâmo tržište. Riječi proizvodnja i potre-be trebaju zamijeniti riječi ponuda i potražnja. U Hrvatskoj turizam prinosi ukupnoj dodanoj vrijed-nosti (od 200 milijardi kuna) samo 3,8 % ili malo više od jedne milijarde eura; poljoprivreda samo 7,8 %, ali graditeljstvo i promet nekretninama čak 18 %. To pokazuje da živimo od prodaje nekretni-na. Hrvatska nema ni energenata, ni mineralnog blaga, ni kapitala, ni tehnologije, ni dovoljno hra-ne. Čime će plaćati zadovoljenje svojih potreba u skupom svijetu? Čime će se othrvati navali mno-gih jakih tržišta kad se zna da je hrvatsko tržište slabo? Banke smo prodali, a brodogradilišta se gase pod nazivom restrukturiranja. Zbog raspada financijskog sektora Zapada ne treba više očeki-vati dugo priželjkivane industrijske investicije u Hrvatsku. (Bogati Istok kupuje na Zapadu banke, osiguravajuća društva i investicijske fondove te uvedena, uspjela i tehnološki inovativna proizvod-na poduzeća; ulaže u tržište kapitala, a ne u novu proizvodnju.) Imamo mnogo neobrađene ili krivo obrađivane zemlje.

Hoćemo li i nju prodati, primjerice Kinezima, koji za nov, zapadni način prehrane na koji prelaze, trebaju dodatnih 125 milijuna ha poljoprivrednog zemljišta? Hrvatska ima ukupno 5,6 milijuna ha kopna. Mogu li budući tuđi vlasnici hrvatskog ze-mljišta, ako “idemo dalje” kao što smo išli do sada,

svu proizvedenu hranu (i pšenicu) izvesti iz Hrvat-ske po “proizvodnoj cijeni”, a nas uputiti na svjet-sko tržište po skupu hranu po tržnim cijenama? Može li mogući novi tuđi vlasnik HEP-a zatvoriti mnoge postojeće elektrane (zbog visokih izdataka remonta i održavanja!) pa zatečenu i kupljenu dis-tribucijsku mrežu napajati jeftinijom električnom energijom iz, primjerice, francuskih nuklearnih elektrana? Ako se to dogodi, a privatizacija HEP-a je predviđena, čime bi Hrvatska mogla plaćati uve-zenu električnu energiju? Možemo li sve što uvo-zimo platiti onom jednom milijardom eura doda-ne vrijednosti u turizmu? Hrvatski narod ne smije ovako ići dalje, a ne bi smjela ni njegova država!

Po idejama liberalizma država bi trebala usahnu-ti: ne bi smjela ništa ni imati ni proizvoditi; ne bi smjela nadzirati svoje granice i ne bi se smjela zakonima ili odlukama upletati u gospodarstvo. Sve svoje funkcije (osim ubiranja poreza od gra-đana) trebala bi prepustiti tržištu i gospodarskim subjektima. Ideje liberalizma, koji je tako usmje-rio globalizaciju da ona šteti ljudima, narodima, zemljama, okolišu i klimi, još uvijek vladaju umo-vima naših političara i poslodavaca, iako su očite štetne posljedice tih ideja. Svi u svijetu strepe od budućnosti. Tako ne mogu ni živjeti ljudi ni djelo-vati korporacije.

Izlaz za cio Zapad i za Hrvatsku je da države pri-hvate novu ulogu u svojim društvima i u svijetu. Ljudski umovi se moraju okaniti liberalizma. Sva-ka se država mora kao poduzetnik postaviti izme-đu domaćeg tržišta i svjetskih tržišta, kako bi po-duzela ono što je potrebno za spas ljudi, naroda, domaćih korporacija, prostora i prirodnog blaga. Narodna, demokratska država i postoji zato da bi se brinula za svoje ljude, njihove potrebe i domaće blago ili gospodarske izvore kako bi oni koristili njezinim ljudima.

Dosta je da se država pobrine za postavljanje fizič-ke i društvene infrastrukture za razvitak onih gra-na gospodarstva koje mogu najbolje unaprijediti gospodarstvo i poboljšati životni standard građa-na. Sad su to u Hrvatskoj poljoprivreda, turizam i prijevoz. Tako se već postavila ruska država pod predsjedanjem Vladimira Putina. Međutim, države na Zapadu, uza svu propagandu o njihovoj demo-kraciji, ne pripadaju njihovim narodima. Stanje je takvo da narodi na (izbornu) prijevaru prepuštaju

197

posebnim interesima vladanje svojim državama. Države su izborne jedinice posebnih interesa a ne narodâ, koji biraju, ali kojima se ne nudi pravi iz-bor. Tako stoji i s Hrvatskom!

Stanje se na Zapadu neprestance pogoršava po-sljednjih desetak godina. Zapad ne smije ovako ići dalje. Ni Hrvatska ne smije “ići dalje” sadašnjim putem. Države moraju ponovno postati zaštitnica-ma naroda. I SAD, i Njemačka, i Hrvatska! Uskoro će svi narodi Zapada dijeliti istu zlu sudbinu ako države ne počnu štititi ljude, narode, gospodar-stvo, prirodno blago i prostor te ako ne omoguće ljudima da rade, a narodima da proizvode i izvoze. Toma More je (1516.) pisao da je jedina zadaća države zaposliti sve ljude jer je besposlica izjedala englesko društvo njegova vremena. Tako se i hr-vatska država treba postaviti bez obzira na to što našim političarima govore nositelji tuđih i doma-ćih posebnih interesa.

Dr. Franjo Tuđman znao je 1990. godine da Hrvat-ska nije smjela “ići dalje” onako kako je išla. Izveo je nacionalnu političku revoluciju i uspio Hrvat-sku istrgnuti iz ruku srbijanskih i srpskih interesa, iako su glavama ondašnjih vodećih ljudi vladale ideje socijalizma te “bratstva i jedinstva”, kao što sada vladaju ideje liberalizma i “zajedničkog eu-ropskog doma”. Kao što je narod pod predsjedni-kom Tuđmanom oslobodio Hrvatsku Jugoslavije, tako sad narod pod drugim vodstvom treba oslo-boditi svoju zemlju liberalističkog jarma posebnih domaćih i tuđih interesa, koji narod vode u pro-past. I sad, kao pod predsjednikom Tuđmanom, trebamo “sami odlučiti o sudbini svoje Hrvatske”. Prvi korak u tom postupku je osloboditi hrvatsku državu i hrvatsku politiku kako bi mogle služiti svojim ljudima i svojem gospodarstvu. Isus je go-vorio da se “ne može istovremeno služiti i Bogu i novcu”. Uz sadašnje stanje u svijetu ne može se istovremeno služiti i svjetskom tržištu i narodu!

Uz današnje raspoloženje političkih i medijskih ljudi bit će teško učiniti to što se mora učiniti – izvesti revoluciju u vođenju državnih poslova. Me-đutim, još veću zapreku predstavljat će hrvatske obveze prema Europskoj uniji koje su preuzete Ugovorom o suradnji i pridruživanju. Hrvatska je pod pritiskom Unije otprije otvorila svoja tržišta kapitala i nekretnina, u koje valja ubrojiti poljo-privredno zemljište. To je učinila pod pritiskom,

ali i namamljena takozvanim prijepristupnim fon-dovima. Stanje u Hrvatskoj sada nameće potrebu izvedbe zaokreta. Valja zabraniti prodaju poljopri-vrednog zemljišta tuđim interesima. Ako Hrvatska proda svoje poljoprivredno i turističko zemljište, kao što je sprva prodala banke, a kasnije i veli-ke nacionalne korporacije fizičke i društvene in-frastrukture (INA, Hrvatski telekom, neke ceste), te ako proda (ili iznajmi) ostatak infrastrukturnih korporacija (HEP, HŽ, Jadrolinija, luke, preostale ceste), bit će u Hrvatskoj teško zadržati dodanu vrijednost jer će se dodana vrijednost putem trgo-vine unutar tuđih korporacija (Deutsche Telekom, Strabag, Bouygues Construction, Merkator, Hypo Bank, primjerice) prelijevati u matične zemlje kor-poracija koje vladaju hrvatskim tržištem.

Ipak, smatram da se EU može prisiliti na popušta-nje ako hrvatske vlasti budu ustrajavale na pravu države na zaštitu svojeg tržišta, ljudi, prostora i korporacija. EU može lako uvidjeti, što nije uzela u obzir nakon hrvatskog proglašenja ZERP-a, da ona sama grezne u sve teže stanje zbog sve snažnijeg gospodstva Istoka na svjetskim financijskim i pro-izvodnim tržištima. I EU se mora braniti i štititi. U Španjolskoj se industrijska proizvodnja u minulih dvanaest mjeseci smanjila 9,0 %, u Britaniji 1.6 % a u području eura 1,9 %. U Njemačkoj je porast industrijske proizvodnje iznosio samo 0,8 %. EU i SAD će se i same morati štititi neliberalnim i an-tiliberalnim mjerama jer će Kina posezati za ras-položljivim poljoprivrednim zemljištem po cijelom svijetu, a istočni investicijski fondovi za sustavima fizičke i društvene infrastrukture Zapada. Hrvat-skoj je u životnom interesu uvjeriti političare EU da se

(1) stanje na Zapadu korjenito promijenilo od vre-mena podnošenja hrvatske molbe za pristup EU-u te

(2) da se mišljenje građana starih članica Unije o njoj samoj korjenito pogoršalo.

Ako Unija i Hrvatska trebaju dijeliti sudbinu, neka to bude u rastu, a ne u propadanju. Ako Unija, koja nije država i koja nema politiku i vojsku, nije u stanju odbaciti liberalizam koji sije neizvjesnost i po cijelom svijetu i u njoj, Hrvatska to mora uči-niti sama. Unija stoji pred dvojbama većim od hr-vatskih. Dr. Franjo Tuđman bi sadašnje hrvatske dvojbe brzo razriješio!

198

Unija ima potrebu izvedbe političke revolucije, koja bi je pretvorila u pravu državu, koja bi time postala sposobnom jamčiti svoj opstanak. Ili će Unija to učiniti ili će se rasuti.

Hrvatska osim vanjskih neprijatelja, koji su i sami postali žrtvama liberalizma ili koji će to uskoro postati (jer je Istok već zaražen virusom liberaliz-ma), ima i unutarnjega neprijatelja. To su nositelji korupcije. Oni su s jedne strane potkupili vlasti da država donese propise i zakone koji omogućuju potkradanje narodne zaslužbe, posebice držav-nom politikom visoke dividende, odnosno nisko porezovanog dobitka trgovačkih društava. S dru-ge strane oni dosluhom s vlastima odlijevaju sebi u korist sredstava državnog proračuna, koji najvi-še pada na teret građana.

U Hrvatskoj je malo ljudi koji su spremni otvore-no kršiti zakone da postignu osobnu korist, ali je mnogo ljudi koji se znaju koristiti slabim zakoni-ma da steknu nezasluženu korist. Hrvatska, hrvat-ski narod i hrvatski građani imaju dva velika duš-mana: nositelje ideologije liberalizma i nositelje korupcije kojima slaba i nemoćna hrvatska država odgovara. Oboje će se usprotiviti jačanju hrvatske države kako ona ne bi mogla suzbiti njihov utjecaj i njihovo djelovanje.

Sve su dosadašnje hrvatske vlasti bile popustlji-ve prema tim neprijateljima ljudi, naroda i zemlje. Sada su ti dušmani toliko jaki da za njihovo suz-bijanje neće biti dostatna reforma političkog su-stava. Za to će valjati napraviti pravu političku revoluciju; ne socijalnu, nego političku revoluciju u vođenju državnih poslova.

Politička snaga koja se odvaži na taj krajnji potez – HDZ, SDP, oni skupa ili neka treća snaga – dobit će potporu naroda, u kojem, za razliku od stanja među političkim strankama, postoji strategijski konsenzus glede potrebe političkog zaokreta u Hrvatskoj, koji bi omogućio zaštitu naroda i rast gospodarstva. Bilo bi idealno i vrlo praktično da HDZ i SDP stupe zajedno u drugu hrvatsku poli-tičku revoluciju. Ako nijedna politička snaga nije voljna to napraviti, narod će nekoga na to ili pri-voljeti ili prisiliti.

KAPITAL BEZ DOMOVINEI SVJETSKA REVOLUCIJA

Predavanje u Europskome domu 23. studenoga 2010.

Cio svijet je u nedoumici. Od prije dva desetljeća teče burna promjena, kojom se pogoršava stanje u svijetu, a nebrojeni narodi nemoćno prate svo-je propadanje i promjenu, za koju slute da će im donijeti i težih zala. Što o svojoj budućnosti mogu sad misliti Nigerijci, Meksikanci, Pakistanci, Su-danci ili Iranci, ali i Amerikanci, Britanci, Islanđa-ni, Grci, Španjolci, Francuzi, Mađari ili Hrvati?

Nakon provale Berlinskog zida postupak globali-zacije sa Zapada je šiknuo u svijet. Međutim, na Zapadu se razbuktavanje tog postupka pripre-malo od reforme svjetskog novčarskog sustava ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pod predsjednikom SAD-a Richardom Nixonom. Tad je napuštena zlatna podloga za dolar kao svjetsku valutu i uvedeno slobodno svjetsko kolanje finan-cijskog kapitala, protivno odredbama Dogovora u Bretton Woodsu kolovoza ratne 1944. godine. (SAD, UK, SSSR, RK).

Neki od znakova teškog stanja u svjetskom ljud-skom organizmu svakako su:

(1) unutarnji ratovi koji se vode u preko pedeset država, iako se među državama ne vodi ni jedan rat;

(2) golema nezaposlenost po cijelom svijetu i veli-ka, presudna gospodarska neizvjesnost;

(3) gotovo potpuna uzetost ili paraliza nacionalnih država; te

(4) propadanje obitelji i rasap mjesnih sustava ljudskih vrijednosti.

Naveo sam samo jednu nevolju za svaku od mreža društvenog utjecaja – za politiku, gospodarstvo, sigurnost i sustav ljudskih vrijednosti. Nastalo sta-nje, koje se danomice pogoršava, zahtijeva preo-kret, traži akciju i treba ideju.

Koji su neposredni uzroci sadašnje velike opće neizvjesnosti, ali i propadanja Zapada? Navest ću tri najvažnija: slobodno svjetsko tržište, preokret u industrijskoj revoluciji i odmetnutost kapitala.

199

Prvi i temeljni uzrok sadašnjeg stanja je usposta-va slobodnog svjetskog tržišta novca, robe, usluga pa, slobodno ću reći, odnedavno i ljudi. Umjesto uređenih ili reguliranih mjesnih ili nacionalnih tr-žišta, kapital je uveo neuređeno ili neregulirano svjetsko tržište.

Svjetsko je tržište preplavilo narodne, odnosno nacionalne države, koje su donedavno ljudima omogućavale da zadovoljavaju svoje potrebe, ali i da ostvaruju svoje ljudske svrhe. Ljudi su time ostali bez domovine, pa su se, nakon što su pre-tvoreni u gospodarski izvor ili “resurs”, našli bez zaklona, na čistini svjetskog tržišta.

Pitanje ljudskih svrha nije nedužno pitanje. Ljud-ski se rod od ostalih živih vrsta razlučuje upra-vo po svrhama i nakanama te po nastojanju da stalno povećava svoje dobrobiti, a ne po potre-bama. Međutim, pitanje je tko i kako dugo može na svjetskom tržištu ostvarivati svoje svrhe ako je temeljno mjerilo nastojanja i djelovanja na tržištu konkurentnost ili nadmetljivost, a ne doprinos bo-gatstvu svijeta? (Konkurentnost se možda može odrediti i kao izdašnost za povećavanje slobodnog kapitala.) Zašto i čemu u svijetu ima mjesta samo za najbolje?

Mađari su se od svoje pojave u Središnjoj Euro-pi pokazali sposobnim narodom, a sad odjednom nisu konkurentni. Hrvati su nedvojbeno nadaren i otporan narod, ali sad ni oni nisu konkurentni. Amerika je oduvijek bila marljiva i poduzetna ze-mlja, a bila je postala i gospodaricom svijeta, ali ni ona nije više konkurentna.

Tržište nije sredstvo ostvarenja ljudskih svrha. Ono je poprište konkurentnosti ili nadmetljivosti i isključivanja. Obitelji, korporacije i narodi na trži-štu ne smiju ići za svojim svrhama, nego moraju ići za tuđim. Na tržištu se – kao što se u goloj prirodi dešavalo pračovjeku – živi u neizvjesnosti. (Tržište animalizira ljude svodeći njihov napor na zadovo-ljenje potreba; ako se ni potrebe “animaliziranih” ljudi ne mogu ostvarivati, revolucija je neizbježna. Čovjek nema političke, ekonomske ili sigurnosne svrhe, nego ljudske, a politika, gospodarstvo i si-gurnost su sredstva ostvarenja ljudskih svrha.)

Ne želim dometati pitanje slobode. Reći ću samo da su ljudi, korporacije i narodi na tržištu slobodni

samo nadmetati se. Na svjetskom tržištu samo ka-pital može ostvarivati svoju svrhu, a to je njegovo vlastito uvećanje. Kapital to može, ali ne zato što je “konkurentan”, nego zato što je izvan konku-rencije. Stoga kapital treba dobiti konkurenciju. Kapital ne ulazi u kreditni rizik, opasnost ili ne-izvjesnost, a ljudi, narodi, proizvodne korporacije i države moraju trajno stupati u poduzetnički ri-zik, neizvjesnost ili opasnost. Kapital to čak i “ne smije”činiti!? Kapital ima slobodu i da se povuče s tržišta kad mu to ne odgovara, a ljudi nemaju. Sad je tržište novca mrtvo jer se kapital boji kreditira-nja proizvodnih korporacija. Kapital je sebe stavio u status “zlatnog teleta”.

Posljedice uspostave nereguliranog svjetskog tr-žišta i potrebe konkurentnosti na tom i takvom tržištu su, s jedne strane, dužničko ropstvo, a ne sloboda goleme većine ljudi, proizvodnih kor-poracija i nacionalnih država te, s druge strane, svjetsko vjerovničko gospodstvo kapitala. To je slika globalnosti svijeta.

Drugi važan uzrok sadašnjih nevolja je zaokret u dugom, dvoipolstoljetnom postupku industrijali-zacije svijeta. Naglasit ću da je industrijalizacija od svojeg početka omogućivala promjenu svrha političkih zajednica i mehanizma vladanja njima.

Vlasti industrijaliziranih zemalja postale su unutar svojih političkih zajednica nametljive i nepotrebno svenazočne. Prije konca devetnaestog stoljeća vla-de nisu mogle upravljati svim stanovnicima svojeg područja putem stalnih pravila. Otad mogu. Me-đutim, industrijalizacija je imala i ozbiljne geopoli-tičke posljedice. Industrijska revolucija omogućila je neravnomjernu industrijalizaciju zemalja. Ona je počela na jednom određenom mjestu, u Britani-ji, i prvo se prirodno širila dijelom Europe. Posli-je Britanije se industrijalizirala Belgija, a za njom obližnje europske atlantske zemlje. Kako se odmi-calo na istok Europe, zaostajanje u industrijaliza-ciji bilo je sve očitije. Od najvećih europskih sila najgore su prošle Rusija, Italija i Turska. Razlika među zemljama u stupnju industrijalizacije auto-matski je stvarala razliku u sposobnosti država. Države se općenito razlikuju bogatstvom, snagom administrativnog ustroja i snagom vojske. Visok stupanj industrijalizacije jedne zemlje daje na trži-štu korporacijama te zemlje (konkurentsku) pred-nost pred korporacijama manje industrijaliziranih

200

zemalja. Gospodarstva slabije razvijenih zemalja izložena su ugrozi od gospodarstava razvijenijih zemalja. Ako se tome doda i slabost države slabije industrijski razvijenih zemalja, jasno je da je po-stupak industrijalizacije doveo i do ugroze politič-kih zajednica takvih zemalja.

Toj ugrozi u Europi se pravo othrvala samo Nje-mačka pod vodstvom Otta von Bismarcka, a u Aziji Japan. Ostale velike zemlje (Rusija, Turska, Italija, Španjolska, Indija, Kina, Egipat, Perzija) bile su pretvorene u političke, odnosno gospodarske kolonije. Industrijska, odnosno industrijalizirana Europa – u kojoj je i mala sintetička država Bel-gija postala pravom kolonijalnom silom – bila je kolonizirala sve kontinente. Kolonizacija Kine po-čela je 1842. godine. Nasuprot Belgiji, Španjolska je izgubila otprije stečene kolonije jer se nije bila industrijalizirala.

Neujednačenost stupnja industrijalizacije u svije-tu naličje je industrijske revolucije. Industrijaliza-cija bi trebala biti općom svjetskom baštinom jer je zasnovana na znanosti, za koju se mislilo da je opća svjetska baština. Danas se ponovo povećava neujednačenost u industrijskom i tehnološkom ra-zvitku zemalja, a nova ujednačenost posljedica je djelovanja slobodnog kapitala, koji je otet onima koji kapital stvaraju: proizvodnim poduzećima, koja rade i imaju tehnologiju, i državama, koje školuju ljude i imaju prirodno blago.

Sadašnja neujednačenost u industrijalizaciji zema-lja nije djelo politike. Zemlje koje se nisu uspjele na vrijeme industrijalizirati u potrebnom stupnju padale su od početka industrijske revolucije u sve teže političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje. Kad je to stanje postalo doista kritičnim, zato što zemlje nisu znale na vrijeme industrija-lizacijom pružiti otpor propadanju, jedinim nači-nom otpora propadanju bila je revolucija.

Otkad je počela industrijalizacija, prvu revoluciju morala je napraviti Amerika, jer Britaniji nije od-govaralo da se u kolonijama pojavi konkurencija industrijskim poduzećima u metropoli. Francuska je slijedila isti put kako bi se od bogate agrarne zemlje s golemim znanstvenim i industrijskim mo-gućnostima pretvorila u industrijsku zemlju. SAD je naknadno poduzeo još jednu, neusporedivo kr-vaviju revoluciju (1861.-1865.) – koju se naziva Građanskim ratom – jer su nasljednici prvih ko-

lonista na jugu zemlje nastojali sačuvati svoju us-porednu i “konkurentsku” prednost zasnovanu na poljoprivredi (duhan, pamuk, šećer) i na robovima te nisu htjeli na sjever putem poreza otpuštati ka-pital za potrebe industrijalizacije zemlje i daljnjeg osvajanja Zapada. Što, onda, reći za Veliku okto-barsku revoluciju pod Lenjinom ili za sovjetsku industrijsku revoluciju pod Staljinom?

Zapadne države kao političke zajednice koje su raspolagale tehnologijom kočile su duže od jed-nog stoljeća industrijalizaciju Trećeg svijeta. Me-đutim, otkad je kapital umjesto politike počeo rav-nati političkim zajednicama Zapada, došlo je do preokreta u industrijskoj “revoluciji” svijeta. U tom preokretu došlo je do silne deindustrijalizacije Za-pada i istovremeno do mobilizacije, industrijaliza-cije i modernizacije Azije. Poslije pojave Japana kao industrijske sile u devetnaestom stoljeću kon-cem dvadesetog stoljeća pojavili su se azijski in-dustrijski i tehnološki “tigrovi”, a početkom našeg stoljeća industrijski i tehnološki “slonovi”. I Indija ima više stanovnika nego SAD, EU, Rusija i Japan zajedno. Usto, pučanstvo se u Aziji brzo množi.

S obzirom da su Indija i Kina samo djelomice indu-strijalizirane zemlje, one raspolažu golemim mo-gućnostima daljnje industrijalizacije. U svijetu se stvara nova neujednačenost razdiobe tehnologije i industrijske proizvodnje, a industrijalizacija azij-skih “slonova” ugrožava većinu ostalih gospodar-stava u svijetu, a time i većinu političkih zajednica. To je velika prijetnja mnogim narodima.

Ako se svijet ne prene, nebrojeni narodi će ostati bez rada i kruha. Narodi ne mogu živjeti samo od mjesnih usluga (zemlje Zaljeva!). Posljedice razlike u stupnju industrijaliziranosti zemalja uvećane su uspostavom slobodnog svjetskog tržišta. (Danas ne treba kao prije 150 godina u svijet otpremati skupine topovnjača ili, kao kasnije, nosače aviona. Dosta je otpremati nosače kontejnera. Gdje je hr-vatska konkurentnost?!)

Treći i možda presudan uzrok današnjeg slaboga stanja je odmetnutost kapitala. Kapital se crpi iz rada i prirodnog blaga, jedinih izvora bogatstva naroda, ali se on otima radnicima, proizvodnom gospodarstvu i političkim zajednicama koji ga stvaraju. Kapital je na posebnom mjestu (u elek-troničkim zapisima) nakupljen u tolikoj mjeri da se više ne može govoriti o servisu ili usluzi koju

201

pruža kapital, nego o gospodstvu kapitala nad lju-dima kao potrošačima, nad proizvodnim korpora-cijama u kojima se stvara bogatstvo i nad država-ma koje imaju prirodno blago te koje vode brigu o ljudima.

Crpljenje, otimanje i prekomjerno gomilanje kapi-tala odvija se pod izlikom imperativa postizanja i održavanja najvećeg mogućeg gospodarskog ra-sta, kakav je nepotreban i koji je, sudeći po svjet-skoj financijskoj krizi, neodrživ. Kapital se brzo gomila povećanim iskorištavanjem radnika, proi-zvodnih korporacija i narodnih država.

Iskorištavanje rada

Obilnije novovjeko zakidanje radnika počelo je kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tad je porast plaća počeo ozbiljno zaostajati za porastom produktivnosti rada. Slomljena je snaga sindikata putem uvoza jeftine radne snage u razvijene ze-mlje, a kasnije i pronalaženjem jeftine radne sna-ge u domaćim kućanstvima (putem zapošljavanja žena), u ruralnim područjima i u inozemstvu (bez useljavanja).

Tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok je porast plaća još pratio porast produktivnosti rada, povećani troškovi rada prenošeni su na kupce. To je počelo stvarati inflaciju, koja daleko najviše šteti onima koji imaju kapital. Kako bi se zauzdala infla-cija, razmjerno su smanjene plaće radnika, a to je smanjilo kupovnu sposobnost radničkog mnoštva. Tome se doskočilo kreditiranjem potrošnje, koje povećava potražnju i povećava rast gospodarstva.

Sad kapital ne nadzire radnike u proizvodnji, nego u potrošnji. Dok se radnike plaća sve slabije, vod-stva financijskih i proizvodnih korporacija plaće-na su sve bolje, i to svotama koje su nesumjerive doprinosu tih vodstava bogatstvu naroda, njiho-vim osobnim potrebama i plaćama njihovih radni-ka. Sport, estrada i zaštićeni proizvodi također su sredstva gomilanja kapitala.

Ne želim govoriti o spekulativnim financijskim tržištima, koja su 2005. godine u svijetu ima-la vrijednost 250 tisuća milijarda dolara, kad je ukupan svjetski domaći proizvod bio “samo” 45 tisuća milijarda dolara. Procjenjuje se da je uoči izbijanja financijske krize u SAD svjetsko tržište “financijskih derivata” vrijedilo 600 tisuća milijar-

da dolara. Previše ovlasti za slugu, za uslužni sek-tor u koji ekonomska znanost svrstava financijsko poslovanje! To pokazuje sadašnju snagu kapitala, koju – za spas ljudskog roda – narodne političke zajednice trebaju skršiti. Financijski sektor servi-sira samo sebe.

Osim iskorištavanja rada, nagomilani kapital do-datno se povećava trajnim iscrpljivanjem proi-zvodnih poduzeća, koja u konkurentskoj pomami trebaju tehnološke izume i nove proizvode, i to na kredit. Tako marljivi proizvodni sektor mora dijeliti svoj dobitak s nametničkim ili parazitskim financijskim sektorom “gospodarstva”. Zabavno je slušati bankare kako govore o svojim “proizvo-dima”. Konkurencija je silan izvor gospodarske i društvene entropije, i to ponovo u ime rasta gos-podarstva.

Kapital se iz političkih zajednica iscrpljuje niskim cijenama prirodnog blaga, niskim porezima razre-zanim korporacijama – djelomice i kako bi one mogle plaćati kamate kapitalu – te kreditiranjem projekata nositelja vlasti, koji se u stranačkoj de-mokraciji pred glasačima nadmeću za vlast i koji glasačima obećavaju više od onoga što država može platiti svojim tekućim prihodima. Ponovno pitanje rasta i zaduživanja! Narodne države su is-korištavane i od kapitala i od političara.

Tako su se, eto, u dubokom dužničkom sužanjstvu našli i građani, i proizvodne korporacije, i politič-ke zajednice. Kapital danas, više nego ikad prije, pokazuje svoje ružno lice.

Kad se već znaju tri najvažnija uzroka sadašnjeg stanja svijeta, logično je – iako to nije svima probi-tačno – zaključiti da spas valja tražiti u uklanjanu triju uzroka nastanka stanja te u zaustavljanju i unazađenju postupaka koji su doveli do propa-danja. Kako su navedeni uzroci osim propadanja stvorili i nesklad u svijetu, koji je uvijek posljedica propadanja, modernizacija svijeta nameće i potre-bu uskladbe ukupnih odnosa u tijesnom i skuče-nom svijetu.

Tema Svijeta bez ideje je stvaranje i uspostava svjetske političke zajednice koja bi unijela sklad u svjetsko društvo, jer jedan svijet, koji je imperativ vremena i odredište evolucije ljudskog roda, ne će moći dugo podnositi nesklad koji su u svijetu stvo-rili kapital, svjetsko tržište i ideologija liberalnog

202

kapitalizma. U svijetu, koji postaje cjelinom, ne smije ostati sadašnji metež, u kojem je Hrvatska paralizirana.

Uvjet za pretvaranje sadašnjeg svjetskog robov-skog društva u slobodnu svjetsku političku za-jednicu je jačanje nacionalnih, odnosno narodnih političkih zajednica, koje jedine mogu voditi, pa zato i moraju preuzeti brigu za ljude i narod, rad i vrijednost rada, prostor i prirodno blago, okoliš i klimu. Ljudi žele imati zemaljsku domovinu, koju im otima tržište, iako za nju ne trebaju ni kapital ni njegovi nositelji. Tim zadnjima je tržište domo-vina! Burze! Svojim koordiniranim djelovanjem ojačale suverene države preuzet će nadzor nad budućnošću ljudskog roda. Mišljenje da kapital i tržište mogu jamčiti opstanak i usmjeravati daljnji razvitak ljudske vrste jest tlapnja. Kapital polaže samo na vlastito samouvećanje, a tržište je slijepo.

Smatram da bi svrhom uspostave sklada u svijetu, odnosno njezinim načelom trebalo biti to da svi ljudi mogu živjeti i da žive od svojeg rada. U sadaš-njem, industrijskom svijetu za to je potrebna indu-strijalizacija svih premalo razvijenih zemalja, ali i reindustrijalizacija svih previše razvijenih zemalja svijeta, kao što su SAD, Britanija i brojne druge zapadne zemlje ili Japan. To će zahtijevati ozbilj-nu relokalizaciju i regulaciju svjetskog tržišta. I za opću industrijalizaciju i za uređenje svjetskog tržišta potrebno da se sve države i sve proizvodne korporacije oslobode dužničkog ropstva i da se re-kapitaliziraju, a za to je potrebna dekapitalizacija financijskog sektora.

Dekapitalizaciju se treba izvesti:

• diferenciranim oporezivanjem, tj. dodatnim oporezivanjem zarade financijskih korporacija, privatnih monopola te naftnih i rudarskih korporacija;

• puštanjem nelikvidnih financijskih ustanova – koliko god one bile velike – da propadnu, uz dužnu zaštitu najmanjih štediša;

• potpunom ili djelomičnom nacionalizacijom financijskih ustanova; i konačno

• istovremenom objavom obustave ili moratori- ja otplate zajmova od niza država (među kojima bi se lagano mogao naći i SAD).

Prvu navedenu mjeru već su počele rabiti neke dr-žave (Mađarska, Kalifornija, Njemačka, Australija). Bez rekapitalizacije država nema ni nužne opće in-dustrijalizacije, odnosno reindustrijalizacije ni za-štite, koju države moraju obavljati, a ni demokra-cije, jer vlasti dužnih država ne rade ono što treba narodu, nego ono što traže njihovi vjerovnici.

Očito je da uz dekapitalizaciju financijskog sek-tora, koji bi doista trebao od uslužnog postati služnim sektorom – kao u časnom Kur’anu – i uz rekapitalizaciju proizvodnih korporacija treba na-čelno dovesti u pitanje korist i vjerodostojnost ka-pitalizma kao “sustava proizvodnih odnosa”. Ideju ili zamisao zauzdavanja kapitala i stvaranja koor-dinirane svjetske mreže političkih zajednica, koja bi preuzela nadzor nad svjetskim tržištem i kapi-talom, treba širiti i proširiti svijetom. Međutim, ta se ideja ne smije izroditi u ideologiju. Ideja ima samo zasade ili načela i svrhe, a ideologija je opća doktrina, koja ima tvrda, nepromjenljiva pravila i propise. Stoga ideologija u promjenljivom svijetu vrlo brzo prestane služiti izvornoj svrsi i počne služiti opravdanju prakse, neprimjerene izvornim svrhama.

Takva je i ideologija liberalizma, koja opravdava nakaznu liberalističku praksu, koja razara svijet i slabi ljudski rod. To je danas jasno svim ljudima. Od Isusa i Benedikta do Adama Smitha i utopista (prije Karla Marxa) dobre ideje bi se hitro promet-nule u opasne ideologije, koje su se zasnivale na mitovima, odnosno na utopiji, kakvima se može opravdati i najgora praksa. Svijetu ne treba obra-čun ideologija. Društva se smjenjivanjem ideolo-gija neprestance zabacuju iz krajnosti u krajnost, kao što se dogodilo za Lutherove Reformacije ili za Francuske revolucije. Hod za svrhama ne vodi u revoluciju. Kapitalizam valja dovesti u pitanje, ali u tome ne valja napraviti novu ideologiju.

U traganju za takozvanim novim svjetskim poret-kom svjetski se umovi kolebaju između znanih, očitih, otrcanih ideja, ali pravoj ideji još nisu na tragu. Do danas su postojale, a u svijetu i danas postoje brojne političke zajednice (SAD, HR). Po-stoji raznolikost političkih poredaka po njima. (Politički poredak je sustav političkih odnosa u političkoj zajednici, koji osim ustava, načina izbo-ra i mnogog drugoga uključuje i svrhe zajednice.) Postoje i nositelji vlasti u političkim zajednicama,

203

koji su tradicionalno bili dvor, forum, plemstvo ili crkva. U takvom, složenom, a tijesnom svijetu treba stvoriti sklad. Svijetu ne treba prava, suve-rena(?) svjetska, hijerarhijski ustrojena politička zajednica. (Suverenost takve zajednice mogla bi doći samo od samoubojstvenog prijenosa toj za-jednici suverenosti narodnih političkih zajednica.) Svijetu ne trebaju ni novi, dodatni nositelji vlasti. Svijetu treba samo dodatan politički poredak, koji bi se nametnuo na postojeći skup nenadoknadi-vih i nezamjenljivih suverenih narodnih, odnosno nacionalnih političkih zajednica. Njih treba samo umrežiti. Postojeće države bi sačuvale svoje poli-tičke poretke, a nametnuti poredak bi služio samo koordinaciji i uskladbi njihova djelovanja. Jedino tako će se istovremeno stvoriti sklad, ali i očuvati briga za ljude i narode, za rad i vrijednost rada, za prostor i prirodno blago, za okoliš i klimu. (Sam sklad nije dostatan!) Jedino time će se spa-siti demokracija ili narodovlašće. Jedino tako ljudi će moći zadovoljavati svoje potrebe i ostvarivati obične ljudske svrhe. To je sve što ljudima treba. Ljudima ne treba ni izgradnja velebnih i izmišlje-nih društvenih sustava ni posluh mitovima ni oda-vanje utopiji.

Prava ideja za stvaranje sklada u tijesnom svijetu mora biti i bit će revolucionarna, a njezina pro-vedba predstavljat će pravu revoluciju. Tu revolu-ciju trebaju provesti suverene narodne političke zajednice, upravo kako bi ona mogla mirno teći. Svijetu je potrebna politička, a ne ulična, krvava

dvorska ili besmislena klasna revolucija. Međutim, ako kapital bude priječio izvedbu političke revo-lucije mreže suverenih političkih zajednica, doći će do vala žestokih, radikalnih revolucija. Iako ka-pital sad podcjenjuje narodne političke zajednice, koje su slabe (HR, SAD), on ne bi smio podcjenjiva-ti narode, koji ostaju izdržljivima i kad im države posrnu.

Hoće li se pojaviti takve crne revolucije, kad će se one pojaviti i koliko će žestoke biti, ovisit će samo o popustljivosti odnosno o tvrdokornosti nositelja kapitala, koji bi morali znati da postupak liberali-zacije svijeta nije nepovratan.

Američka revolucija, Francuska revolucija i Ruska boljševička revolucija, koje nisu prošlost, nego sa-dašnjost, izvedene su u po dva koraka, od kojih je drugi korak bio krvaviji od prvoga: Građanski rat u Americi, Teror u Francuskoj i Staljinova in-dustrijska revolucija u Rusiji. Ti drugi koraci mo-bilizirali su spomenute narodne zajednice za mo-dernizaciju. Ipak, danas svijet za svoju političku modernizaciju ili za svoje osuvremenjenje treba samo prvi korak: opću političku revoluciju, koju će izvesti suverene narodne države.

Mr. sc. ZDRAVKO MRŠIĆprvi ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske 1990./91.

Gospodarstva slabije razvijenih zemalja izložena su ugrozi od gospodarstava razvijenijih zemalja. Ako se tome doda i slabost država slabije industrijski razvijenih zemalja, jasno je da je postupak industrijalizacije doveo i do ugroze političkih zajednica takvih zemalja.

204

OSIJEK NIKAD NEĆE BITI OCEK

Moram priznati da sam tek u devede-setim godinama prošloga stoljeća uspio u potpuno-sti razumjeti što je stari grčki filozof Heraklit zapravo mislio kada je re-kao da je rat otac svih stvari. Tek u sudaru s okrutnom ratnom zbiljom čo-vjek postaje svje-

stan sve težine i istinitosti te misli. Naime, u ratu se nemilosrdno otkrivaju sva naša lica, rat nas pri-siljava da “sada i ovdje”, bez odgađanja, pokažemo jesmo li ludo hrabri ljudi ili smo tek obične kuka-vice (i ako se kojim slučajem pokaže da jesmo, ne treba zbog toga očajavati, jer riječ je o posvema normalnoj ljudskoj osobini, o posvema razumlji-vim reakcijama na abnormalne situacije), u ratu se pokazuje i naša plemenitost, i naša spremnost da se žrtvujemo, i naša solidarnost s drugima, ne-moćnima, žrtvama, i naša spremnost da svjesno potiskujemo vlastite želje kako bismo se stavljali na raspolaganje onima kojima je naša pomoć, po-zornost nužna, jer sami nisu u mogućnosti riješiti ni jednu životnu situaciju. U ratu se testira i naš osjećaj odgovornosti, jer tek u prakticiranju te ka-tegorije moguće je razlikovati ozbiljna od neozbilj-nih društava.

I građani Osijeka tijekom ratnih devedesetih na najbolji mogući način demonstrirali su tragičnu istinitost Herkalitove misli!

I zbog toga, usprkos svima onima koji o događa-jima i ljudima iz tih vremena sude drugačije, u ratnim vremenima u Osijeku ispričana je jedna od najljepših hrvatskih priča! Naime, ni jedna ne-ugodna, nepotrebna epizoda iz tog vremena ne može imati veću težinu od činjenice da su, do tada, mnogi mirni, povučeni ljudi u ratnome okruženju postajali izvanredno hrabri, plemeniti, spremni na najveće žrtve, odricanja. I upravo zahvaljujući takvim ljudima Osijek, Hrvatska uspjeli su se odu-prijeti mračnoj i slijepoj sili, koja nije posjedovala ni jednu od tih osobina. U takvim okolnostima mr-

žnja nikada ne može pobijediti ljubav!

Konačno, najveći broj Osječana u tim vremenima funkcionirao je u skladu s maksimom: Ne čini ništa tijekom rata čega ćeš se u miru stidjeti! Na tuđe histerije i paranoje nema potrebe odgovarati vla-stitom histerijom i paranojom! Ne postoji kolek-tivna krivnja, za svaki zločin učinjen nad gradom i njegovim građanima postoji individualna krivnja. Treba pustiti autonomne institucije da u skladu s pozitivnim zakonima rade svoj posao, nema potre-be za stvaranjem nekakvih revolucionarnih praksi u kojima bi ulica, rulja uzela pravdu u svoje ruke. Koliko je god naša borba opravdana, ne smijemo si dopustiti da se ponašamo na način osvetnika-pravednika. Demokracija i sloboda nisu vlasništvo samo odabranih (naroda, stranaka, vjera...) nego one pripadaju svim građanima bez obzira na nji-hovu etničku, vjersku ili stranačku pripadnost. To su bile vrijednosti koje su vodile građane Osijeka tijekom ratnih devedesetih, u vremenu kada je u gradu poginulo više od 1 % njegovih stanovnika, kada je kroz grad prošlo više od 50.000 progna-nika, ljudi koji su izgubili sve - i svoje domove, mnogi od njih i svoje najbliže i najmilije, posao, koji su preko noći jednostavno “iščupani” iz svojih korijena...

Trebalo je imati i političke mudrosti i kanalizira-ti njihov opravdani gnjev, trebalo je tim ljudima stvoriti ambijent u kojemu će se oni osjećati i pri-hvaćenima i sigurnima (kako to oksimoronski zvu-či: biti siguran u ratnim okolnostima - sic!?), po-nuditi razumijevanje za njihovu nesreću, osigurati toplinu nekog novog doma, omogućiti nastavak života u nimalo povoljnome okruženju, koji jedna-ko pritišće i one koji ih otvorena srca primaju. Da, trebalo se u isto vrijeme i obraniti od neprijate-lja, koji je u svemu bio u prednosti, osim u onom malome detalju - nije posjedovao one plemenite osobine koje je rat u građanima Osijeka probudio i koje su u tim vremenima dominirale.

I upravo iz tih razloga s neskrivenom sjetom pri-sjećam se tih neponovljivih vremena, koja se ni-kako i nikada ne smiju zaboraviti, i pišem ovaj prilog s jednim jedinim ciljem: kultura zaborava nikada ne smije pobijediti kulturu pamćenja! A upravo o drastičnim razlikama tih dviju kultura govorio sam i krajem rujna 1991. godine u osječ-koj katedrali. Naime, te iznimno sunčane nedjelje

Prof. dr. sc. ZLATKO KRAMARIĆ

205

u Osijeku je gostovala Zagrebačka filharmonija i održala koncert u katedrali, a samo nekoliko kilo-metara dalje nemoćno su stajali tenkovi i topovi neprijateljske vojske, jer od sve te glupe i tupe sile kudikamo je jača jedna simfonija ljubavi. I onda smo rekli - i usprkos svemu duh grada/građana pobijedit će i tu silu, jer mi smo svoj duh utemeljili u kulturi pamćenja!

U nadi da je taj duh moguće i nakon dvadeset go-dina obnoviti, pišem ove rečenice kao svojevrsni testament za budućnost.

Prof. dr. sc. ZLATKO KRAMARIĆ,ratni gradonačelnik grada Osijeka

27. 6. 1991. JNA je tenkovima napala mirne i nedužne građane grada Osijeka

Američkoga veleposlanika PETERA GALBRAITHA u Osijeku su dočekali gradonačelnik Osijeka dr. ZLATKO KRAMARIĆ i predsjednik Izvršnoga

vijeća BRANIMIR GLAVAŠ

HRVATSKA I SLOVENIJA JOŠ SU 7. RUJNA 1991. POSTALE NEOVISNI

SUBJEKT U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA

Za prošlogodišnji znanstveni skup pod nazivom “Hrvatski identitet”, koji je održan 7. i 8. svibnja 2009. u Zagrebu u organizaciji Matice hrvatske, prijavila sam se i ja. Pripremila sam se za raspra-vu nakon predavanja prof. dr. sc. Josipa Jurčevića “Hrvatski domovinski rat – prijelomnica u obli-kovanju suvremenog hrvatskog identiteta”. Kako mi predsjedajući nije dopustio da sudjelujem u raspravi zbog prevelikoga broja prijavljenih (iako sam se javila druga po redu), proširila sam pripre-mljene primjedbe u tekstu da bi se mogao objaviti. Tekst govori o važnosti međunarodnoga priznanja mlade hrvatske države u skladu sa sadašnjom de-finicijom hrvatskoga identiteta te nastoji definirati hrvatski identitet, obogaćen međunarodnom ulo-gom vojno-redarstvene akcije “Oluja”.

1. Hrvatski identitet obilježen je svesrdnim razvojem nacionalne svijesti o neovisnosti i samostalnosti u upravljanju zemljom, pobje- dom nad agresorima i izdvajanjem iz SFRJ.

2. Hrvatski identitet obogaćuje se sviješću da je vojnom operacijom “Oluja” u okviru Domo- vinskoga rata mlada hrvatska država dala va- žan prinos smirivanju ratnih sukoba u BiH i time ispunila obveze preuzete od tijela Ujedi- njenih naroda, odnosno snaga UN-a. Jasna, reklo bi se, gotovo nezaobilazna pouka nudi se u tekstovima objavljenim u raznim medijima i u sadržaju još uvijek nedovoljno korište- ne knjige “U službi domovine - Croatia Redi- viva” prof. dr. sc. Hrvoja Kačića, koju je u dva izdanja tiskala Matica hrvatska. Vrijednost je knjige u argumentima i vjerodostojnosti prikaza tijeka događaja, u kojima je autor i sam sudjelovao kao predsjednik Odbora za vanjske poslove u prvome mandatu Hrvatskoga dr- žavnoga sabora, zadužen za pitanja granice, dugo vremena vodeći računa o teritorijalnome integritetu Hrvatske, a i kao svjedok ratnih razaranja naše domovine. Daje se rekapitula- cija iz spomenutih tekstova, u skraćenome i pojednostavljenome obliku, ističući važne i istinite činjenice nastanka naše države koje bi

206

svakako valjalo upamtiti.

Počnimo s pojmom međunarodno priznanje Hr-vatske, uz koji se vrlo često spominje 15. siječnja 1992., nadnevak bitan za međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Međutim, to je bio vrlo složen proces i treba ga raščlaniti u tri faze:

1. faktičko priznanje postignuto tijekom ljeta 1991.

2. političko priznanje postignuto 7. rujna 1991., kad je Hrvatska postala faktički subjekt međunarodnih odnosa (stekla je svoj subjektivitet, pravnički rečeno). Nadnevak 7. rujna 1991. u svezi je s odlukom Badinterova povjerenstva (od tada nadalje svi sukobi na hrvatskome prostoru imaju obilježje međunarodno- ga sukoba).

3. diplomatsko priznanje, koje je isključivo deklarativnoga obilježja u stjecanju subjektiviteta države, dakle postupak nakon faktičkoga i političkoga priznanja. Valja, dakle, ponoviti da diplomatsko priznanje Hrvatske nije bio jednostavan, jednokratni čin, nego je prethodno bilo inicirano složenim i trnovitim postup- kom deklariranja njezine samostalnosti i neovisnosti faktičkim i zatim političkim prizna- njem. U dnevnome listu Vjesnik od 7. rujna 2004. u rubrici Stajališta, dakle još prije pet i pol godina, objavljen je tekst Hrvoja Kačića, koji sadrži prikaz slijeda bitnih činjenica, koje se nedopustivo zanemaruju, na štetu Hrvatske i njezinih građana. Kačić je tada napisao: “Ape- liram na naše državnike i sve javne djelatnike, a i medije, da uz slavlje o obljetnici kada su europska dvanaestorica svoju odluku o diplomatskom priznanju objavila svijetu, ne zanemaruju činjenicu od povijesne važnosti za našu domovinu, a to je da su – prema stavu i odluci Arbitražne komisije pod predsjedanjem Roberta Badintera - Hrvatska i Slovenija 7. rujna 1991. postale nezavisni subjekt u međunarodnim odnosima.” Na izvanrednoj sjednici ministara vanjskih poslova Europske zajednice (koja se tada sastojala od dvanaest država članica), održanoj u Bruxellesu 27. kolovoza 1991., donesena je Deklaracija o Jugo- slaviji. Jednoglasno prihvaćenom Deklara- cijom o Jugoslaviji ustanovljena je Konferen-

cija o Jugoslaviji pod predsjedanjem lorda Pe- tera Carringtona i pod okriljem EZ-a. To me- đunarodno tijelo, izvanredno važno u europskim relacijama, konstituiralo je i Arbitražno povjerenstvo s pet članova, od kojih je svaki bio je i predsjednik ustavnoga suda država EZ- a. Arbitražno povjerenstvo Konferencije EZ-a o Jugoslaviji djelovalo je pod predsjedanjem Roberta Badintera, predsjednika Ustavnoga suda Francuske. Osporavana mjerodavnost Slobodan Milošević i najviši predstavnici Savezne vlade aktivno sudjeluju u radu Konferencije o Ju-goslaviji pod okriljem EZ-a već od početka rujna 1991., jer su prema vlastitim procjenama bili uvje-reni da kontinuitet Jugoslavije ne će biti dokinut te da će SFRJ nastaviti sa svojim međunarodnim subjektivitetom.

Međutim, zahvaljujući uspješnoj obrani od agre-sora, Hrvatska, istodobno sa Slovenijom, ostvaruje svoju samostalnost. Razočarani sazrijevanjem me-đunarodne zajednice, osobito rezultatima koji su ostvareni u radu Konferencije pod predsjedanjem lorda Carringtona te stavovima koje je objavljiva-lo Arbitražno povjerenstvo, Srbija i Crna Gora na-stavljaju s naporima da ospore postignute rezul-tate rada Arbitražnoga povjerenstva i obezvrijede djelovanje Konferencije.

Naime, u zajedničkome podnesku od 8. lipnja 1992., koji su potpisali u ime Crne Gore Momir Bulatović, a u ime Srbije Slobodan Milošević, osporava se mjerodavnost Arbitražnome povje-renstvu iznošenjem triju argumenta: na temelju Brijunskoga sporazuma Europska zajednica nije dobila mandat za rješavanje spomenutih pitanja; otvorena pitanja trebaju biti riješena između SRJ i ostalih jugoslavenskih republika međusobnim okvirnim sporazumom; pitanja koja ne bi mogla biti sporazumno riješena trebaju biti upućena na odlučivanje Međunarodnome sudu pravde.

U skladu sa svojim stavovima Hrvatska i Slovenija u odvojenim su podnescima 19. lipnja 1992. do-stavile dokaze Arbitražnome povjerenstvu o neo-snovanosti prigovora Srbije i Crne Gore, koje os-poravaju mjerodavnost Konferenciji o Jugoslaviji, odnosno zamjeraju joj prekoračenje mandata. Isto

207

je učinila Bosna i Hercegovina,

Arbitražno povjerenstvo 4. srpnja 1992. donosi interlokutornu odluku o neosnovanosti žalbenih tvrdnji i odbija sve prigovore. Povjerenstvo je ustvrdilo da ingerencije svojega rada ne temelji na Brijunskome sporazumu, nego na uvjetima koji su određeni zajedničkom Deklaracijom o Jugoslaviji. U odluci Arbitražnoga povjerenstva napominje se da je uvjete određene Deklaracijom o Jugoslaviji prihvatilo svih šest jugoslavenskih republika već pri otvaranju Konferencije o miru. Prema tome, Hrvatska i Slovenija stječu samostalnost dana 7. rujna 1991., jer je međunarodna zajednica usta-novila da već od 1. rujna 1991. Hrvatska i Slove-nija samostalno odlučuju o svim važnim pitanjima te da nikad, ako je riječ bila o donošenju odluka i zauzimanju stavova u svezi s međunarodnim od-nosima, nisu tražile ni naknadnu suglasnost tijela saveznih vlasti u Beogradu.

Veoma je važno da nakon 7. rujna 1991. svi sukobi, osobito oružani, imaju međunarodno obilježje, pa svima onima koji su pretrpjeli imo-vinsku štetu na teritoriju Hrvatske pripada i na-knada za pretrpljene štete.

Osim toga, bližim srodnicima poginulih u ratu i ranjenicima za sve pretrpljene gubitke i podnese-ne patnje pripada pravo na naknadu koju je dužna podmiriti agresorska vojska i pridružene snage, odnosno država sljednica - bivša Jugoslavija. Kao što je spomenuto, i svima koji su pretrpjeli unište-nja i oštećenja imovine zbog napada bilo s kopna, bilo s mora, bilo iz zraka također pripada naknada.

Agresivni napadi eskalirali su tijekom jeseni 1991. godine. Europska dvanaestorica sredinom prosinca 1991. postižu dogovor o diplomatskome priznanju Hrvatske i Slovenije, a za datum predaje nota diplomatskim putem utvrđen je 15. siječnja 1992. To je doista važan dan i svi su ga građani dočekali s velikim oduševljenjem, no valja napo-menuti da je čin samoga diplomatskoga priznanja isključivo deklarativne naravi.

Hrvoje Kačić još je u Vjesniku 1. listopada 1991. istaknuo da je Hrvatska već do tada postigla fak-tičko političko priznanje, uz napomenu da je di-plomatsko priznanje čin deklarativne naravi. Taj je stav poslije potvrdilo i Badinterovo povje-

renstvo, koje je u svojemu prvome očitovanju 7. prosinca 1991. izričito ustvrdilo da je postojanje ili nestajanje neke države činjenično pitanje te da su učinci priznanja ostalih država isključivo dekla-rativne naravi. Badinterovo arbitražno povjeren-stvo doista zaslužuje poštovanje i zahvalnost te se apelira na naše državnike i sve javne djelatnike, a i medije da uz slavlje o obljetnici kada su europ-ska dvanaestorica svoju odluku o diplomatskome priznanju objavila svijetu ne zanemaruju činjenicu povijesno važnu za našu domovinu, a to je da su 7. rujna 1991. godine Hrvatska i Slovenija postale neovisni međunarodni subjekti.

Dakle, onaj tko ne razumije koliko je to važno, neka uzme u obzir stavove srpskih predstavni-ka: ako Hrvatska prihvati da je međunarodno priznata 15. siječnja 1992., onda su sva razara-nja i napadi na Hrvatsku do toga nadnevka bili u okviru “građanskoga rata”.

O diplomatskome priznanju Hrvatske15. siječnja 1992.

Dužnost nam je obilježiti 15. siječnja, a ove, 2011. godine to je devetnaesta obljetnica diplomatskoga priznanja hrvatske države od vodećih europskih država. Taj dan, kao i složeni proces završnoga čina afirmacije Hrvatske, ugrađeni su u našu op-stojnost. Tijek toga događaja utječe i na vođenje hrvatske politike.

Priznavanje Hrvatske bilo je rasčlanjeno u tri faze:

1. faktičko priznanje postignuto tijekom ljeta 1991. godine. Međunarodni subjektivitet

Cijela Hrvatska slavila je 15. siječnja 1992. diplomatsko priznanje RH. Najsvečanije bilo je na Jelačičevom trgu u Zagrebu

208

Hrvatske razvijao se postupno od 25. lipnja 1991. godine. Naime, već samim činom Dekla- racije o neovisnosti Hrvatska je de facto postigla afirmaciju, a zatim vrlo brzo i političko priznanje, i to činjenicom da je EZ 28. lipnja 1991. poslao svoju delegaciju u Zagreb na sastanak s vrhovništvom Hrvatske i Slovenije.

2. političko priznanje postignuto 7. rujna 1991., pošto je Hrvatska stekla položaj faktič- koga subjekta međunarodnoga prava. Važnost tog nadnevka vezana je uz odluku Arbitražno- ga povjerenstva pod predsjedanjem Roberta Badintera, predsjednika Ustavnoga suda Fran- cuske, da nakon tog nadnevka svi oružani sukobi na teritoriju Hrvatske imaju obilježje međunarodnoga sukoba, pa su, u skladu s tim, ispunjeni svi uvjeti za ostvarivanje naknade za pretrpljene štete zbog napada s kopna, mora i iz zraka. Agresorski napadi i aktivnosti eska+ lirali su tijekom jeseni 1991. godine.

18. listopada 1991. u Haagu je održana Konferen-cija o Jugoslaviji, kojoj su prisustvovali hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, predstavnici Pred-sjedništva SFRJ te srpski predsjednik Slobodan Milošević. U skladu s načelima Deklaracije o Jugo-slaviji bio je predstavljen nacrt sporazuma za ra-zrješenje krize na jugoistoku Europe, koji je pred-ložio lord Carrington. Predsjednik je Tuđman tom sporazumu predložio dvije bitne dopune:

Citat:

“ - sve jedinice svih strana da se uzdrže od napre-dovanja sa sadašnjih položaja. - deblokiranje morskih luka, kopnenog prometa i zračnog prostora...”.

Na plenarnoj sjednici, međutim, nisu bile prihvaće-ne spomenute dopune, koje bi zasigurno spriječile daljnju eskalaciju sukoba u Hrvatskoj, odnosno omogućile smirivanje ratnih sukoba. Međutim, Cyrus Vance naknadno je primijetio propust u Carringtonovu tekstu sporazuma za razrješenje

krize na jugoistoku Europe, pa je u svome nacr-tu za primirje na sastanku u Sarajevu 2. siječnja 1992. g. naknadno Tuđmanove dopune uvrstio u taj dokument. Taj je nacrt omogućio prijekid rat-nih operacija na području bivše Jugoslavije.

3. diplomatsko priznanje 15. siječnja 1992. posve je deklarativne naravi. Tu je činjenicu potvrdilo Arbitražno povjerenstvo, pod predsjedanjem Badintera, nakon političkoga priznanja.

Diplomatsko priznanje Hrvatske potvrda je postignutih rezultata političkoga priznanja. Javno potvrđivanje odluke europske dva- naestorice o diplomatskome priznanju Hrvat- ske i Slovenije bilo je objavljeno 15. siječnja 1992. Do 22. svibnja 1992. g., na dan kad je Hrvatska primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda, doživjeli smo diplomatsko priznanje od 81 države, a do kraja kalendarske godine 1992. godine Hrvatsku je priznalo ukupno stotinu država.

Dr. sc. INGA LISAC

Prvi hrvatski predsjednik dr. sc. FRANJO TUĐMAN

209

PRAVO NA DOM

U vrijeme obrane Hrvatske bitno je bilo jasno odrediti što ćemo braniti i kako ćemo se bra-niti.

Bio je to prvi rat u Europi nakon II. svjetskoga rata koji nam nije mogao služiti kao uzor. Vođenje tog rata uglavnom se teme-ljilo na neograniče-nome međusobno-

me nasilju, ubijanju i razaranju sve do potpunoga poraza, tj. “bezuvjetne kapitulacije” jedne strane. Zločini protiv čovječnosti bili su golemi na objema stranama, a humanitarni propisi malobrojni, dok se i dotadašnji uglavnom nisu poštovali (zaroblje-nici). O odnosu prema civilima uopće ih nije bilo. Odgovornost se moglo razlikovati određenjem tko je počeo agresiju, što je preduvjet za zločine protiv čovječnosti, ali je sud u Nürnbergu odbio odrediti agresiju kao zločin. To je i potaknulo glavnoga tu-žitelja Jacksona da podnese ostavku.

Druga točka razlikovanja bio je zločin holokausta, politika zločina po kojoj ljudi određene rase, vjere, zdravstvenoga stanja i ponašanja nisu vrijedni po-stojanja te im se oduzimaju ljudska prava, progo-ne se iz svojih domova i država, skupljaju u geta, odvode u logore i masovno ubijaju. Pritom treba znati da su druge države nevoljko, u ograničeno-me broju i pod teškim uvjetima primale ljude koji su spašavali vlastite živote. Nakon završetka rata i milijuni Nijemaca prognani su iz svojih domova.

Na temelju tih iskustava mi smo cijelo vrijeme obrane branili i Domovinu i Dom. Zbog toga smo od prvih dana prihvaćali prognanike u slobodnim dijelovima Hrvatske, ali i maksimalno poticali ostanak u vlastitim domovima sve do spremnosti ostanka i na privremeno okupiranim područjima, pa i pod cijenu riskiranja vlastitih života. Žene Du-brovnika u studenome 1991. godine odbile su oti-ći iz blokiranoga Grada i rekle: “Ostajemo ovdje”. Te dvije riječi bile su hrvatska strategija u odnosu na progone Hrvata, i ona je ostvarena. Ostali smo i vratili se u svoje domove. Na temelju takve ana-lize i pristupa hrvatska se obrana od početka u praksi i u svijetu objavljenim stavovima temeljila na sljedećem:

1. Agresija je zločin.

2. Obranu treba temeljiti na što većoj uporabi nenasilnih i mirotvornih metoda.

3. Vojne metode dopunjuju mirotvorno i nenasilno djelovanje i povezane su s njim.

4. Obrana se temelji na vrijednostima kršćan- ske vjere i tradicije, koja je povezana s vjekov- nim nacionalnim nastojanjima da se očuva Dom i sloboda Domovine.

5. Obrana se ostvaruje zajedničkim socijalnim zalaganjem: branitelja, pokreta žena, prognanika, izbjeglica iz BiH, Hrvata u BiH i hrvatskih iseljenika.

6. Hrvatski prognanici i Hrvati izbjegli iz BiH i Srbije sastavni su i važan dio hrvatske obrane. Prognani iz svojih domova imaju pravo na potporu domovine, društva i države, privremeni boravak i socijalnu potporu.

7. Prognanici su obvezni utemeljiti vlastitu organizaciju čiji bi se članovi svakodnevno skr- bili za ljude, zastupali ih u društvu i promicali univerzalno ljudsko prava na dom i obnovu doma.

8. Hrvatska je dužna zbrinuti sve izbjeglice bez obzira na vjeru i nacionalnost i bez obzira na trenutne odnose među njihovim državama.

9. Pravo na dom definira dom kao stan ili kuću u kojoj stanujemo, u mjestu, gradu i zemlji gdje živimo sada, dugo vremena ili odakle smo. Svoj dom volimo i za njega smo vezani jer u njemu živimo sa svojom obitelji, osjećamo sigurnost i nalazimo mogućnost da ostvarimo sreću. Pravo na dom temelj je iz kojeg proizlazi odgovornost za sprječavanje genocida.

10. Usporedno s neposrednom obranom cije le domovine i svih domova nastavlja se izgradnja države: nastoji se postići međunarod- no priznanje, zastupanje u svijetu, izgradnja institucija države s prvenstvenom potrebom obrane te prerastanje u demokratsko i socijalno društvo.

SNAŽNI LJUDI ZA TEŠKA VREMENA

Sudbonosne pobjede

Pokret žena “Bedem ljubavi” izvukao je hrvatske vojnike iz JNA 1991. godine te onemogućio nove

Prof. dr. sc. SLOBODAN LANG

210

mobilizacije naših mladića. Iste je godine huma-nitarni konvoj za Dubrovnik “Libertas”, po uzoru na Gandijev Marš soli, nenasilno probio blokadu Grada i donio prijeko potrebnu pomoć. Civilna je obrana opkoljenoga Dubrovnika utemeljena na povijesnome uzoru Masade: dubrovačke su žene odbile napustiti domove. Samostalno smo obilazili zarobljeničke logore na raznim stranama i zalagali se za poštivanje pravila Crvenoga križa. U Bosni i Hercegovini crnom smo se putu rata, razaranja, progona i smrti suprotstavili “Bijelim putem” i osnovali Franjevačku bolnicu u crkvi u Novoj Bili. Pokrenuli smo zajednički humanitarni program kršćana i muslimana - Hrvata i Bošnjaka. Krajem ‘90-ih osnovan je i Medicinski fakultet u Mostaru, a svijetu je predloženo unaprjeđenje zaštite bolni-ca u ratu.

Veliki ljudi

to ne samo riječima nego i djelima. I tad smo znali - ako nas svi napuste, misa će se održati, pogreb organizirati, krštenje dogoditi. Kad bi agresor ra-zorio zgradu crkve, vjera je postajala još jačom. Papa Ivan Pavao II. bio je vizionar svijeta, a u Hr-vatskoj je pozivao vjernike da ostvaruju bolji svijet danas i da prihvate odgovornost za slobodu sva-kog čovjeka.

Dr. FRANJO TUĐMAN s kardinalima JOSIPOM BOZANIĆEM i FRANJOM KUHARIĆEM

Uloga Katoličke crkve

Bio sam svjedokom djelovanja Katoličke crkve, uzoritoga kardinala Josipa Bozanića, brojnih bi-skupa, svećenika, fratara i, konačno, stotina tisuća vjernika koji su na toliko načina pomogli svome narodu u najtežim trenutcima. Na temelju osobno-ga iskustva smatram da je prinos Katoličke crkve bio bitan ne samo za obranu nego i za očuvanje Dobra tijekom Domovinskoga rata.

KAKO JE STVORENA HRVATSKA

Stvaranje države Božja je volja. Kad narod stvori državu, preuzima odgovornost pred Bogom da će je voditi i održavati snagom i vitalnošću Dobra. To je bit Deset zapovijedi, ljudskih odgovornosti ko-jima treba težiti. Hrvatska je država stvarana kroz tisuću godina težnji, nada, bogobojazni i patnje. Konačno je stvorena u ognju rata. Rat je izvor Zla, a stvaranje države preuzimanje obveza Dobra. Da-nas je naša odgovornost prepoznati Dobro kojim smo ostvarili hrvatsku slobodu. I prenijeti novim naraštajima trajne obveze hrvatskoga Dobra.

Samo zbog dugoročne važnosti poruka koje želim prenijeti moram istaknuti da sam bio jedan od najbližih suradnika prvoga predsjednika Franje

Predsjednik RH dr. FRANJO TUĐMAN imenovao je prof. dr. sc. SLOBODANA LANGA savjetnikom

za humanitarna pitanja, siječanj 1994.

Dr. Franjo Tuđman bio je ključna osoba u pro-glašenju, obrani i međunarodnome priznanju Re-publike Hrvatske. Sjećam se - prvo bi procijenio stanje i odnose snaga, kratkoročne mogućnosti, dugoročnu održivost, saslušao druge stavove i tek bi potom donosio odluku. Bio je i vizionar, znao da promjene počinju idejama. Nastojao je po-vezati hrvatsku kulturu, ratne okolnosti i razvoj demokracije, što je držao procesom koji nikad ne prestaje. Kad danas čujem da ga se naziva auto-ritarnim, jasno mi je da je glavni cilj prikrivanje pada demokracije, morala i vizije koji se dogodio u Hrvatskoj nakon njegove smrti.

Uzoriti je kardinal Franjo Kuharić ostvario obeća-nje da će Katolička crkva biti prisutna u svakom domu, uz ranjenike, prognane, izbjegle, bolesne, i

211

Tuđmana u obrani i stvaranju Hrvatske, dragovo-ljac Domovinskoga rata, liječnik i znanstvenik na području zdravlja naroda, sudionik svjetskih po-kreta zdravlja, jedan od utemeljitelja ljudskih pra-va u Hrvatskoj, humanitarac, vjernik, Židov, Hrvat i građanin svijeta. Naša je domovina obranjena i ostvarena na načelima Dobra – vjeri, domoljublju, snazi dobra, mirotvorstvu, skrbi za manjine, po-mirbi, velikim vođama i pobjedama, ulozi Crkve i - Kristu. A njihovo će poštivanje i ostvarivanje odrediti uspjeh i budućnost Hrvatske!

Snažna vjera

Velik je dio naroda patio, branio i odlučivao osla-njajući se na katoličku vjeru, izražavajući vlastitu poniznost, odgovornost, moral i nadu. To se iska-zivalo pokretom hrvatske krunice koje su nosili branitelji, javnim molitvama, masovnim posjetom misama, humanitarnim radom Katoličke crkve i snažnom, upornom pastirskom potporom Svetoga Oca Ivana Pavla II. Katolička je crkva u Hrvatskoj pokazala najveći prinos koji je u ratu uopće mo-guć za crkvu. Na žalost, taj prinos nije vrjednovan kako bi trebalo, nego na štetu Katoličke crkve u Hrvatskoj, Europe, svijeta i, nadasve, vjernika.

Hrvatsko domoljublje Nakon odluke o neovisnosti, koja je referendu-mom usvojena i u Saboru, postalo je nužno hrvat-ski nacionalni osjećaj pretvoriti u državotvorno hrvatsko domoljublje. Hrvatski je narod trebao preuzeti funkcije države prije nego što novostvo-rena država to bude i sama mogla. Hrvatski je narod na se preuzeo i ulogu diplomacije prije službenih svjetskih priznanja naše samostalnosti. Preuzeo je i obranu zemlje kad nacionalne vojske još nije ni bilo.

Snaga dobra Hrvatski narod nikad nije osvajao, pljačkao i oku-pirao tuđi teritorij, nije zlostavljao i iskorištavao drugi narod ni onemogućavao nečiji razvoj. Naš je narod - narod pasionske baštine. Da bi očuva-li vlastitu zemlju i dom, Hrvati su se iseljavali u sve dijelove svijeta i slali pomoć domovini; odla-zili su na višegodišnji “privremeni” rad po Euro-pi i izdržavali obitelji u Hrvatskoj; odlazili su na

školovanje u inozemstvo i potom se vraćali svojim domovima. U svemu su pokazivali solidarnost sa susjedima, pomažući jedni drugima, zajedno od-lazeći u svijet, gradeći nove domove preko oce-ana, čuvajući svoj jezik, kulturu i vjeru. Hrvatska je povijest neistražena, nenapisana i neshvaćena povijest Dobra. Na snazi Dobra ponajviše se teme-ljila i obrana domovine: zbrinjavanjem prognanih i izbjeglih, humanitarnim konvojima, pokretu žena, solidarnošću napadnutih, opkoljenih i okupiranih i zdravstvenoj zaštiti.

IZAZOV DOBRA

Mirotvorstvo i nenasilje

U Drugome svjetskome ratu sve su se strane mak-simalno koristile nasiljem, bez obzira na strada-nja civila. Odbačena su učenja Gandija i Tolstoja i uvelike ignorirana načela kršćanske vjere. Za Do-movinskoga rata formirali smo strategiju “Izazov dobra” - nenasilje i mirotvorstvo shvaćali smo kao unaprjeđivanje mira i sprječavanje rata, a vojnom smo se silom koristili samo ako se nije uspjelo spriječiti nasilje, i to ograničeno na nužni mini-mum.

Od početka smo agresiju smatrali izvorom svih zločina u ratu. Sud u Haagu nije uzeo u obzir agre-siju kao zločin. Nakon toga, njegov je rad postao nepravedan i štetan za budući mir u svijetu. Od-bijajući razdvojiti agresiju i obranu, ignorirajući Dobro i usmjeravajući svu pozornost samo na stradanje i zločince, nije prikazana istina o obrani Hrvatske i o ratovima na ovome području uopće. Istina je tražila da se razdvoji agresija i obrana te da se potom, na objema stranama, prepozna do-bre ljude i zločince. Sud je trebao suditi agresiji i zločincima na objema stranama, a konferencija Crvenoga križa ocijeniti činjenja dobra, također na objema stranama.

Skrb za manjine

Obrana svakog doma postala nam je vodilja i u pružanju pomoći Hrvatima izvan Hrvatske. Poseb-no pamtim utemeljenje Odbora za pravo na dom među Hrvatima na vrh Konjuha. Kad se progonilo Hrvate iz Srbije i u Bosni i Hercegovini, primali smo ih i smještali. Primali smo i progonjene Boš-njake. Prilikom agresije Srbije na Kosovo i progo-

212

na Albanaca organizirali smo akciju pomoći Hr-vatima s Kosova. Prognane Hrvate smjestili smo u Hrvatsku kuću u Skopju, a kako nije bilo uvjeta za povratak u njihove domove, prebacili smo ih u Hrvatsku. Pravo na dom zagovarali smo i nagova-rajući Srbe u Kninu da ostanu, a potom akcijom “Spasimo život” skrbi za tisuće napuštenih, veći-nom starih i onemoćalih Srba, na području oslo-bođenom “Olujom”.

Pomirenje Židova i Hrvata

U početku sukoba nazvao sam to vrijeme postho-lokaustom. To sam učinio na temelju judaizma, koji obvezuje da pamtimo i poštujemo prošlost, ali da uvijek gledamo prema budućnosti. Potaknulo me i obiteljsko naslijeđe, sjećanje na djeda i baku koji su, u proljeće 1941., odlučili ostati u Vinkov-cima kako bismo štitili preostale članove tamošnje Židovske općine. Vodila me i svijest da je nakon holokausta stvoren Izrael, da mnogi Židovi žive u Americi i da je Europa, ponajviše, ostala bez Žido-va. Iskustvo stečeno njihovim stradanjem trebalo je upotrijebiti za pružanje pomoći ugroženim lju-dima raznih naroda. Znao sam da je više od 20 tisuća ljudi, nazvanih pravednicima među narodi-

ma, nekoć izložilo vlastite živote spašavajući Žido-ve. To su bili obični ljudi, ni po čemu drukčiji od ostalih – osim po hrabrosti i dobroti. Dobri ljudi nisu spašavali samo Židove, nego sve ugrožene. Zaključio sam da uvijek i svuda ima dobrih ljudi i da se na njih uvijek može osloniti.

Korištenjem povijesnim iskustvom razvili smo pro-gram pomoći svim ugroženim ljudima: okupljanja dobrih ljudi, međunarodne solidarnosti, obrane doma, pomoći progonjenima i zarobljenima, utvr-đivanja stanja u logorima i sprječavanju etničkoga progona i genocida. Uključili smo i suprotstavlja-nje antisemitizmu i zaštitu preostalih Židova. Pro-gram je proširen savjetima predsjedniku države Franji Tuđmanu, diplomatskim povezivanjem s Izraelom, pokušajem uređenja Jasenovca i Blei-burga, pamćenja i pomirenja te suprotstavljanjem pokušajima otežavanja odnosa i izazivanja mržnje između Židova i Hrvata, ali i profiterstva na holo-kaustu. Takvo se djelovanje pokazalo potrebnim i korisnim od prvoga dana obrane do danas i dalo je vrijedne rezultate u svakom dijelu. U obrani Hr-vatske otvoreno je vrijeme postholokausta i stvo-reno svjetski neusporedivo iskustvo.

Dr. SLOBODAN LANG

Visoki predstavnik UN-a YASUSHI AKASHI sa suradnicima posjetio je Knin 1995.

213

AMNEZIJA U HRVATA

Prof. dr. HRVOJE KAČIĆ, dubrovački gradonačelnik PETAR POLJANIĆ i izaslanstv grada Dubrovnika kod predsjednika TUĐMANA 1991.

Prof. dr. Hrvoje Kačić 19. studenoga 2006. Ne smije se izjednačavati agresore i one koji se

brane jer je to nasilje prema moralu i etici

(razgovor s prof. dr. Hrvojem Kačićem) Ove tople jeseni obilježavamo tužnu 15. obljetni-cu okupacije grada heroja, Vukovara. Sjećamo se vukovarskih, ali i svih ostalih žrtava. Hrvatski su gradovi, gradići i sela te jeseni 1991. bili zasipani stotinama tisuća granata i bombi. Napadali su ih i osvajali pripadnici agresorske vojske i rezervisti koji su na tenkovima, ispraćeni cvijećem, pjesma-ma i povicima odobravanja, zanosa i sreće, kretali iz Beograda osvajati Hrvatsku. Kretali su, kako su objavljivali svijetu, da bi “oslobodili” Hrvatsku. Da, sve do pobjedonosne akcije “Oluje” oslobađali su Hrvatsku - od Hrvata.

Na tisuće poginulih i nestalih, desetci tisuća ra-njenih, stotine tisuća prognanih, spaljena sela i gradovi, opljačkane kuće i stanovi, granatirani i bombardirani povijesni i kulturni spomenici, ponaj-prije katoličke crkve, knjižnice i muzeji, razorena i uništena groblja. Tisuće siročadi bez roditelja, stotine tisuća uništenih djetinjstava... Može li se uopće nabrojiti što su sve Hrvatskoj i Hrvatima do-nijeli tenkovi ispraćeni cvijećem i pjesmom! Kako to zaboraviti? Je li normalan onaj tko to može za-boraviti?

A ipak - kao da horde nisu harale Hrvatskom, kao da agresije nije bilo, kao da se na hrvatskim pro-storima ništa nije događalo. Nema ratne odštete jer “nije bilo rata” ni agresije. Nema krivih. Tek poneki zavedeni pobunjenik, jer, Bože moj, bila je to samo pobuna ugroženih, koji su se pobojali za svoj goli opstanak u opasnoj državi Hrvatskoj. U toj opasnoj i opakoj Hrvatskoj za Srbe je bilo toliko opasno da ih se još od 1918. godine u Hrvatsku svake godine naseljavalo najprije po nekoliko sto-tina, a potom, od 1945., i po nekoliko tisuća na godinu. Sve iz čistoga mazohizma. Ili iz altruizma: da bi u Hrvatskoj naučili Hrvate kako se hrvatstva i Hrvatske treba stidjeti. Ili da bi Hrvate uputili kako je život ovdje nemoguć i besmislen i kako je najbo-lje otići iz Hrvatske. Mnogi su Hrvati bili tako dobro poučeni da i sami šire taj nauk. Još uvijek i sve očitije i danas.

Te 1990. i 1991. godine svijet nije davao Hrvatskoj nikakve šanse i podržavao je agresora. Naime, neke su se europske zemlje, kako je još u rujnu 1990. u otvorenome pismu europskoj javnosti pi-sala dr. Željka Čorak, “identificirale s trenutnom kolonijalnom silom s obzirom na svoju vlastitu prošlost (ili možda sadašnjost). Druge ne žele biti smetane. Treće prodaju oružje. Itd.” Televizijska izvješća o stradanjima hrvatskih civila, o bombar-diranju i rušenju hrvatskih gradova, a posebno ba-roknoga grada Vukovara, u svijetu su primana kao nastavci TV sapunice.

Hrvatskoj je nametnut embargo na uvoz oružja - da se ne bi mogla braniti. Embargo na uporabu oružja agresorskoj, do zuba naoružanoj JNA i Sr-biji, odnosno Jugoslaviji, nitko nije nametnuo. Ta-kvi su stavovi i namjere međunarodne zajednice trajali sve do kraja ljeta 1991. godine, a kod nekih i mnogo dulje. U otvorenome pismu dvanaestori-ci dr. Čorak piše u travnju 1993.: “Nema nikakve sumnje da je svijet ne samo pasivni promatrač rata nego aktivni sudionik, zainteresiran za Srbiju. A Hrvatska je kriva što se brani.”

I tako dolazimo do krivaca: krivi su oni koji su se branili, oni koji su organizirali obranu napadnutih hrvatskih gradova, oni koji su ranjeni, oni koji su poginuli braneći svoju domovinu, oni koji su istje-rani iz svojih kuća, oni koji su ostali bez svojih naj-milijih - sinova, očeva, muževa, braće, roditelja... Krivi su svi oni koji su svojom herojskom obranom

214

i žrtvom, zapravo, pomrsili račune i agresorima i onima koji su agresiju podržavali.

Zar su doista krivci?

Hrvati su vješt narod - oni su sami sebe granatirali, ranjavali, ubijali. Ako to i nisu činili 1991. - 1995., čine to sada - osuđujući branitelje. Sudovi su pre-zaposleni, zatvori se pune, grade se kuće i stanovi onima koji su digli ruku na zemlju koja ih je udomi-la, a potom svojevoljno napuštali mrski teritorij. Za pobunjenike (Bože sačuvaj reći da su agresori!) - amnestija, za branitelje - zatvori. A kad zatreba - i agresori mogu biti svjedoci protiv branitelja.

U Hrvatskoj - opća amnezija. U dnevnim novinama vijesti o suđenjima braniteljima, obezvrjeđivanje Domovinskoga oslobodilačkoga rata, komentari o zločinačkom pothvatu oslobađanja okupiranih di-jelova Hrvatske, konstrukcije i laži o agresorskim namjerama Hrvatske, poneka pedantno kamuflira-na vijest o još jednome samoubojstvu branitelja... Na prvim stranicama vijesti iz regiona, suradnja sa susjedima iz regiona (da ne bi tko pomislio da je riječ o Jugoslaviji!). Na TV i radijskim postajama isto. Dolaze već naraštaji koji pojma nemaju da je ovdje bilo kakvoga rata, da je bilo agresije. To će, valjda, naučiti iz knjiga koje će napisati svjetski po-vjesničari, čim Sud u Haagu završi svoju misiju i dade im materijale.

Pišu se knjige i ovdje, u Hrvatskoj. Pa se tako danas u Hrvatskoj pojavi knjiga o hrvatskim 1990-ima: s kim, kada i o čemu je autor razgovarao, koga je susreo i sl. dokumenti tu nisu potrebni. O toj se knjizi rade udarne TV i radijske emisije, pišu sve novine i časopisi, knjiga resi izloge svih preo-stalih knjižara koje drže do sebe, po njoj se “piše” novija hrvatska povijest.

Drugi autor, “insajder”, napiše također knjigu o hr-vatskim 1990-ima, punu dokumenata i argumena-ta, ali ni knjige ni autora nema ni u novinama, ni na radiopostajama, ni u TV emisijama. Nema te knjige ni u knjižarama (doduše, ponajprije stoga što je - odavno rasprodana).

Autor je te druge knjige prof. dr. Hrvoje Kačić, koji nije nepoznat hrvatskoj javnosti: bio je profesor na Pomorskome fakultetu u Dubrovniku i na poslijedi-plomskome studiju Sveučilišta u Splitu iz područja

Prava mora, u prvome sazivu Hrvatskoga držav-nog sabora 1990. neovisni zastupnik za područ-je Dubrovnika, predsjednik saborskoga Odbora za vanjsku politiku (i u toj funkciji sudionik brojnih međunarodnih sastanaka i konferencija u Haagu, Bruxellesu, Londonu i drugdje), dugogodišnji pred-sjednik Državnoga povjerenstva za granice, prego-varač, izlagač na međunarodnim konferencijama, međunarodni stručnjak za pomorsko pravo, član mnogih međunarodnih institucija za pomorstvo, predavač na mnogim inozemnim sveučilištima. Rođeni je Dubrovčanin, u mladosti vaterpolist du-brovačkoga “Juga” i član državne reprezentacije, uspješan sudionik nekoliko olimpijada te svjetskih i europskih prvenstava. Izvrsno informiran, aktivan sudionik mnogih javnih događaja.

U predgovoru prvome engleskome izdanju knjige “Serving my country”, 2002. (“U službi domovine”, 2003.) sveučilišna profesorica iz Oxforda Kathle-en Wilkes, koja je s Dubrovčanima bila u njihovim najtežim danima - kada je Dubrovnik bio pod op-sadom i stravično granatiran sa svih strana, piše: “Vjerojatno najgora moguća nesreća koja se mo-gla dogoditi Hrvatskoj jest užasna opsada i konač-no pad Vukovara, najhrabrijega grada u Hrvatskoj. Samo kratko ću se vratiti ponovno Dubrovniku: kada smo dobili vijest u Dubrovniku da je Vukovar pao, za nas je to bio najteži dan sve do našega ‘crnoga petka’ 6. prosinca 1991. godine. Vukovar je za nas bio simbol, kao što je to bio i svima u Hrvatskoj. On je bio simbol nevjerojatne hrabrosti suprotstavljene krajnje nepovoljnim okolnostima. Kačić, u svoj knjizi, naše misli stalno vraća na Vu-kovar, što je apsolutno potrebno, jer tragični bru-talni napad na taj grad nikada nije dobio dovoljno prostora u vijestima zapadnoga tiska, kao što je to trebalo biti.”

Petnaest godina poslije

Petnaest je godina od pada Vukovara, od dana kada su, poslije tromjesečne opsade, horde s isto-ka oslobodile barokni hrvatski grad - oslobodile ga od ljudi i od života, uz “šlager”: Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate.

Evo, govorimo o 15. obljetnici dana kad je zapravo Vukovar osvojen, a mnoge su se stvari i evidenti-rale i dogodile i mnoga svjedočanstva iznijela. Ja sam već u to doba Vukovar doživljavao kao sim-

215

bol žrtve, a s optimizmom sam očekivao da će on biti i simbol pobjede. Zašto je opravdano isticati Vukovar? Zato što je on među prvim gradovima doživljavao rušenja u jednoj izvanredno velikoj ek-spanziji, a teško je bilo i zamisliti da će se to dogo-diti. Zapravo je sve počelo još od Memoranduma i Gazimestana, a jasno - samo zato da bi hegemo-nija Beograda bila još efikasnija i prodornija. Insti-tucionalna i izvaninstitucionalna - to je bitno. To je već bila najava upotrebe sile.

No i okolnosti su bile takve da su promjene bile neizbježne. Primjerice: stanje u gospodarstvu, odnosno vrlo katastrofična situacija zbog inflacije, koja je bila astronomska, zbog insolventnosti gos-podarskih giganata itd. Beogradski hegemonisti bili su uvjereni da će na vrlo brz i učinkovit način, koristeći se šutnjom svijeta, a pogotovo Europe, uspjeti nametnuti svoj režim u sve segmente ta-dašnjeg društva. Šutio je svijet, ali znakovita je prije toga bila hrvatska šutnja. To je bio, zapravo, jedan nametnuti sindrom, koji je dugo trajao. Jer, recimo, u Sloveniji se moglo u javnost izlaziti s pra-vim argumentima, mnogo više nego u Hrvatskoj. Evo vam samo jedan primjer koji nije zabilježen u našoj javnosti: Branko Mamula, kao admiral, kao važan čimbenik u vojnim strukturama - bio je vrlo intenzivno i dugotrajno napadan od slovenskih medija. Stoga je njemu trebala neka kompenzaci-ja. I sjetili su se da bi bilo dobro da negdje dobije počasni znanstveni doktorat. Obratio se na Za-greb, no Zagreb je to kanalizirao na Rijeku, pa je i to zatvorenim kanalima bilo odbijeno, Rijeka nije htjela. Onda je to usmjereno na Split, a dubrovački Pomorski fakultet bio je u okviru Splitskoga sveu-čilišta. Ali oni u Dubrovniku bili su poslušni. Tada sam ja bio profesor tog fakulteta i ja sam se tome protivio. Međutim, doktorat mu je ipak dodijeljen, a time smo doživjeli veliku sramotu.

Eto, to je slika tog razdoblja šutnje... da se direkti-vama ne smijemo suprotstaviti. To je bilo školske 1988./1989. godine - ja sam tada svojom voljom prestao predavati na tom fakultetu i više nikad ni-sam nastavio. Ali zbog okolnosti... ne radi mene, nego da ne izazivamo sukobe - to nije bilo ni publi-cirano u javnosti. Ni danas mi nije žao što sam ta-kav potez napravio, jer nikada ne bih pred svijetom i pred svojom savješću izdržao da sam podržao dodjelu znanstvenoga stupnja doktorata nekomu tko s problemima pomorstva, osim što je imao ti-

tulu admirala, nije imao nikakve veze. To je bio taj Branko Mamula.

Bila su onda tzv. događanja naroda ili antibirokrat-ske revolucije i mitinzi istine... to je sve vodilo isto-me cilju. To se danas ne vidi i ne cijeni se dovoljno. Tek naknadno sam i ja 1994. godine saznao još je-dan važan podatak: stanoviti Mile Dakić objavio je knjigu “Srpska Krajina”, u kojoj navodi podatak da je još prije prvoga kruga hrvatskih parlamentarnih višestranačkih izbora u travnju ‘90. godine bio do-nesen jedan zaključak opštine Knina o izdvajanju, tj. autonomiji u odnosu na republičku vlast.

Oni, dakle, stvaraju tu zajednicu opština... više ne žele potpadati pod normativne odluke Zagreba, izdvajaju se i 10. travnja ‘90. godine donosi se od-luka... dakle, prije prvog kruga demokratskih izbo-ra. Na zajedničkoj sjednici svih vijeća oni donose odluku o zaključivanju dogovora o udruživanju op-ština dalmatinskoga područja, o osnivanju Koor-dinacije opština. Dakle, po direktivi i u dogovoru s Beogradom, to je već bilo s namjerom da se krene u izdvajanje tih krajeva, gdje je srpska zajednica bila u velikoj prednosti. To nije bila samo prednost po broju stanovništva, nego posebno po tome što su držali vlast na svim razinama lokalnih jedinica, ne samo u tim vijećima nego i u sudstvu i pogoto-vo u unutrašnjim poslovima. Prema tome, tu nisu mogli biti ugroženi. To je, eto, prvi segment izdva-janja i rušenja vlasti u Hrvatskoj, rušenja hrvatske strukture i hrvatske nadležnosti.

Zašto to ističem? Zato što se često govori da je do dezintegracije, a i poslije do suprotstavljanja i ustanka, došlo zbog Deklaracije o neovisnosti ili čak zbog donošenja Ustava krajem 1990. godine. Ne, slučaj kninskih balvana u kolovozu 1990. go-dine čisti je dokaz da je to bilo već unaprijed orga-nizirano, a u uvjerenju da će to biti i nametnuto. Važno je ipak uzeti u obzir da su ondašnje struktu-re u Beogradu razmišljale: Pustimo Sloveniju nek ide van, a mi ćemo onda to sve lakše ovdje srediti.

No, ima tu još elemenata. Sve je povezano i s ak-tivnošću poznate američke kongresnice lady Helen Delich-Bentley, koja je bila na čelu srpskoga lobija u američkome Kongresu i uopće u američkoj jav-nosti. Ona je najprije sugerirala Miloševiću i Joviću da trebaju mijenjati politiku na Kosovu, jer su već bile donesene rezolucije i američkoga Kongresa i

216

mnogih drugih parlamentarnih institucija Zapadne Europe - da se na Kosovu krše ljudska prava i da to treba mijenjati. Oni su na to reagirali: E, ne mo-žemo mijenjati jer ćemo do kraja ugroziti srpstvo. A ona je tada sugerirala: Onda morate imati neko drugo žarište. I ovo je sve bilo u funkciji toga da... ako rezultati prvih višestranačkih izbora u Hrvat-skoj ne budu odgovarali Beogradu, da onda ima i drugi način za nametanje njihove volje. Oni su bili uvjereni da će vojnom silom to ići bez teškoća.

Tako je Vukovar izabran kao jedan od prvih... ustvari prvi cilj, gdje je na najgrublji način upotri-jebljeno nasilje. Zašto Vukovar? Iz jednostavnoga razloga: jer su kninske vlasti organizirale zajednicu opština u cijeloj toj Krajini, pa i u dijelu Banovine, međutim u Vukovaru to nisu uspjeli mirnim putem. Stoga je Beograd ocijenio da će oni, kad krenu s vojskom, jednostavno ušetati u Vukovar. Znali su točno s kojim vojnim snagama, a pogotovo s koli-ko naoružanja Vukovar raspolaže, pa su predviđali da se grad neće braniti više od 2 dana, za 48 sati da će ga osvojiti. A da će isto tako brzo doći i pred zidine Griča i... do kraja... na slovensku granicu.

Ni drugdje nije bilo mira. Prije vojne agresije u mnogim je krajevima bilo istjerivanja Hrvata iz kuća i stanova, razbijanja prozora, ubijanja stoke seljacima, sječe loza i uništavanja ljetine... i si-gurno da je to bilo jako ekstenzivno primjenjivano. Međutim, kako su mnogi ljudi bježali iz tih sredina, oni su time omogućili da se to efikasnije primjenju-je na one koji su ostali, a isto tako da nasilje nad tim dijelom stanovništva ne bude evidentirano, da nigdje ne bude zabilježeno. Jer, konačno, balvani su u kolovozu 1990. godine i postavljeni u vrijeme kad zapravo u nas, osim krnje teritorijalne obrane ili zborova građana, nikakve vojne organizacije nije bilo u funkciji. A ono što je bilo - bila je spontana improvizacija. Oni su računali: ako ima spremnih za suprotstavljanje, ako to Hrvati pokušaju napra-viti, da će oni onda vratiti tom velikom silom i da će tako zapravo i na širem području nametnuti svoju vlast. To je bila svrha balvana. U Kninu je samo počelo, a raširilo se dalje po svim tim prostorima.

Mi smo bili izolirani, bile su prekinute veze između centralne Hrvatske i juga, cijele Dalmacije. Mogu samo posvjedočiti da je već ljeti 1991. godine tre-balo ići preko Rijeke da bi se stiglo iz Zagreba do Dubrovnika. A već početkom listopada išli smo

preko Slovenije - Ljubljane i Lendave - na Rijeku i onda brodom, kad bi se uspjela probiti blokada. Oni su, dakle, očekivali da se Zagreb i Hrvatska ne mogu oduprijeti, i da će Vukovar kroz dva dana biti osvojen, ako ne dva - onda sedam. I u toj funk-ciji je i spona tragedije Vukovara i Dubrovnika. Jer, u beogradskome je tisku to bilo publicirano - osvajanje Vukovara, ulazak ili kako su oni zvali “oslobođenje” ipak ne uspijeva, da se Vukovarčani i naši branitelji hrabro drže i da oni ne uspijevaju ući i osvojiti grad. Onda su krenuli na Dubrovnik u uvjerenju da se Dubrovnik neće uspjeti odupri-jeti jer su kontakti s tim područjem bili još teži. I nije bilo nikakvoga oružja, ni oružja teritorijalne obrane. Neki danas ističu... e, da je trebalo ići na vojarne. Ja ne pokušavam dokazivati da vojarne nisu mogle i nekoliko dana prije biti osvojene, iako je velik dio tih vojarni bio osvojen i to je bila velika korist za cijelu Hrvatsku. Ali što se tiče Du-brovnika, tamo vojarni jednostavno nije bilo. Bila su samo ljetovališta i odmarališta tih struktura iz vojne vrhuške u Beogradu. U Kuparima kraj Du-brovnika 1990. godine nekoliko je dana bio na ljetovanju i Milošević, a Kadijević još i više. Ali potrebno je imati u vidu da je oružje teritorijal-ne obrane bilo na Grabu, a to je zemljopisno jako daleko od Dubrovnika, to je mjesto koje se nalazi između Trebinja i Boke kotorske. To je daleko od granice Hrvatske, zapravo ni veze preko brda nisu bile moguće, nego se moglo doći jednom dolinom, ali sve je to bilo pod vrlo efikasnom kontrolom Trebinjaca i kamiondžije Vučurevića, koji se isto spremao ne samo napasti nego ući u Dubrovnik bez upotrebe oružja. To im se nije ostvarilo, ali to je bilo u funkciji da zadovolje svoju javnost: Evo, Vukovar se brani, ali mi uspijevamo osvojiti Du-brovnik, a kad smo Dubrovnik - to je biser, to je... to je naša obala. I mnoge druge stvari su govorili.

U toj funkciji su upotrijebili i onaj famozni... ne može se reći dokument, iako on jest dokument, ali tužnog sadržaja, gdje predsjednik srpske vlade Dragutin Zelenović potpisuje i upućuje hrvatskoj vladi da su u Dubrovniku smještene paravojne snage, plaćenici i da se s dubrovačkoga područja napadaju naseljena mjesta po Trebinju, trebinjsko-me području, južnoj Hercegovini i Boki kotorskoj. On piše: “Vaša odluka da u gradu od neprocenjive istorijske i kulturne vrednosti smestite vaše para-vojne formacije, crne legije i mnogobrojne strane

217

plaćenike i da sa tog prostora započnete oružane napade na naseljena mesta u Hercegovini i Boki kotorskoj predstavlja krajnje necivilizovan, nehu-man i nedostojan čin.” To je krupna i užasna nei-stina, laž, ali to im je samo bilo u funkciji iznošenja povoda zbog čega će vojno napasti i Dubrovnik, ako im to bude potrebno. Zelenović kao predsjed-nik vlade - sigurno je to bilo i sa znanjem Miloševi-ća - na kraju te depeše, koju je početkom listopada ‘91. dostavio telefaksom, piše: “Nadamo se da ste i sami postali toga svesni i da ćete uložiti potreban napor da sprečite te vaše oružane formacije da ra-zore Dubrovnik, kao što su to učinile sa mnogim drugim gradovima. Upućujući vam ovaj poziv da sprečite razaranje Dubrovnika, Vlada Republike Srbije izražava čvrsto uverenje da će svi pripadnici JNA i jedinica TO uložiti maksimalne napore da se sačuva ovaj istorijski grad.” To je dokument koji naša povijesna znanost zaista mora iskoristiti, taj je dokument bio i najava i potvrda oružanoga na-pada jedne tadašnje republike na drugu, Srbije na Hrvatsku. A Hrvatska je tada već imala položaj su-bjekta međunarodnoga prava. Ona je bila priznata i politički, faktično još 7. rujna 1991. godine, kako je to utvrdilo Badinterovo povjerenstvo. I otada se na ovim prostorima radi o ratu međunarodnoga karaktera.

To je agresija jedne države na drugu državu, ondašnje Jugoslavije na Hrvatsku. I žrtva koju je podnio Vukovar zapravo je rezultat agresivnoga napada Jugoslavije, u kojoj je tada najjača bila Srbija, protiv hrvatskoga teritorija, kojemu je Vu-kovar pripadao. Međutim, ono što su Vukovarci tjednima i mjesecima uspjeli... othrvati se takvom napadu, to zbog oskudnosti u oružju, a i munici-ji, vremenski nije moglo neograničeno trajati. I ja izražavam izvanredno štovanje i poštovanje i za-

Srpsko-Crnogorsko topništvo bombardira Dubrovnika 1991.

hvalnost za tih gotovo stotinu dana što su izdr-žali u tim uvjetima. Zaista zaslužuju i priznanje i zahvalnost. U svakoj aktivnosti ima propusta, ima grešaka, ali sada se najviše prostora zapravo po-svećuje nekim propustima u efkasnijem organizi-ranju obrane, a ne cijeni se da je sve u to vrijeme, u tom kratkom razdoblju... obrana, oružana obrana - da je sve to bilo spontano i improvizacija. I nije bilo mogućnosti da se u svim segmentima djeluje savršeno efikasno i da se raspoređuje oružje. Pre-ma tome, na takvim se greškama ne smiju izvoditi zaključci o namjernim propustima da bi se nešto žrtvovalo.

Treba također istaknuti da je EZ uz promatrače imala svoj trio koji se bavio ovim problemima i Eu-ropljani su živjeli u uvjerenju da se ti sukobi mogu spriječiti. Zato je bilo nametanje tog... već 14. ili 15. sporazuma o prijekidu vatre. A onda su bile i provjere tko krši te prijekide. Tu se srpska vrhuš-ka suprotstavljala i svjesno provodila makinacije: Potpisat ćemo, ali onda ćemo opet inscenirati da se na određenim prostorima ne poštuje primirje, pa onda mi interveniramo protiv onih koji su opet izvršili neki eksces. To je u najvećem broju slučaje-va bivalo inscenirano. Činjenica je da je onda dola-zila direktiva od vojnoga vrha iz Zagreba da treba poštovati primirje, s tim da je na većini mjesta to bilo i poštovano gdje se moglo.

Ali, iznijet ću i primjer kako je to bilo u obrani ili protjerivanju napadača sa šibenskoga područja, na mostu preko Krke. U tim su dramatičnim vre-menima dali telefonom nalog Josipu Jurasu, koji je bio komandant, zapovjednik obrane, da zaustavi protunapad i da ih ne protjeruje dalje, do Skradi-na. O tome sam s njim poslije razgovarao. Juras je razumio taj nalog, ali se ispričavao, rekao je: “Nee, slaba je linija, ne razumijem, ništa ne razumijem.” I nastavio je s protunapadom. Ja mu čestitam, iako je odstupio i nije poslušao nalog koji je dobio od vrhovnoga zapovjedništva.

Napadnut je Vukovar, ali nisu pošteđena ni ma-nja mjesta oko Vukovara, a ni gradovi u Slavoniji. U brutalno i dugo napadanom Osijeku izginulo je više od tisuću civila, a od svih stanovnika Osijeka u gradu je ostao možda tek svaki deseti civil. Svi drugi su morali bježati, otišli su u prognanstvo ili su ubijeni... jednostavno ih nije bilo. A sada - već godinama u medijima slušamo i čitamo optužbe,

218

traje medijski linč prema organizatorima obrane grada. Neke se i pritvara. Mediji tuže i sude, u me-dijima se donose osude.

To je... ja ću nešto reći što, zapravo, proistječe i iz moga odgoja. Najprije sam rekao... ove objektivne razloge zbog kojih sam ignorant u pitanju vojnih operacija. Drugo se tiče mentalnoga sklopa: ja do-lazim iz Dubrovnika, ondje sam rođen, odgojen i formirao sam svoj svjetonazor.

Znate, veliki znanstvenik i književnik Dubrovčanin Marin Držić, vrlo cijenjen pisac, u onim vremenima nije bio uvijek dobro gledan od same vrhuške, pa je morao živjeti u Italiji. Njegova doktrina je poči-vala na onom što je napisao i objavio - da je rat poguba ljudske prirode. Izraz poguba znači da je to nešto opasno, krajnje rizično. Pridjev pogubno je poznat, to je smrtonosno. Dakle - Držić kaže da je rat poguba. To je proisteklo u Dubrovniku i Dubrovčanima je uspijevalo kroz stoljeća izbjega-vati ratne sukobe. Dok Držićev suvremenik Maru-lić ima sasvim drugačiji pristup, njegova je posve opravdana poruka bila: pravedan rat. Obrana. Jer, konačno, u srednjoj Dalmaciji Klis se branio i obranio, a drugi se prostori nisu uspijevali obraniti. Tada je ta doktrina prevladala u svijetu: da je rat pravedan, da se treba braniti od velikih osvajača. To je bio jedini način da se pozove svoje stanov-ništvo - da je opravdano i pravedno braniti se. I zbog toga je u ovom našem vremenu bilo teško očekivati od onoga koji nije imao nikakva iskustva i nije se time bavio - da će znati koje su operaci-je potrebne i na koji način ih treba izvršiti. Ja se osobno ustručavam davati ocjene, pogotovo ako ne znam konkretne postavke. Ali je potrebno i po ovoj Držićevoj doktrini razlikovati onoga koji ini-cira napad, koji je promotor nasilja, koji nameće krvoprolića, od onoga koji se brani. Jer branitelji su protivnici rata. Gledajući na te doktrine, koje imamo i u našim prostorima, moramo prihvatiti da savršenstva nema i da tu netko može i u obrani napraviti stanovite greške i stanovite propuste. Ali to ne može biti izjednačavano. To nikako ne smije biti izjednačavano, jer to je onda nasilje prema mo-ralu i etici. To je i nasilje prema povijesti.

Povijest se danas piše tako da će ovisiti o onome koji kreira povijest. Neće biti na ovim prostorima - ja govorim šire - povijesti koja će biti jednoznačna. Vidimo što se sve i danas lansira, ne od Veritasa,

koji je dobro organiziran, nego najviše zbog šutnje drugih koji se koncentriraju na stanovite digresi-je i razlike između pojedinih grupa ljudi na ovim prostorima. To je zabrinjavajuće. Ono što se Carla del Ponte priprema raditi - dati doprinos u kreiranju povijesti - toga se moramo čuvati.

Povjesničari, i ako uspiju na našim prostorima aktivirati pravu istinu u odnosu na ono što sada proistječe iz ponašanja tužiteljice Haškoga suda, kakve ocjene daje - s pravom se istinom teško može prodrijeti u svijet. Jer ono kako ove događaje ocijeni Haški sud, to će imati puno više utjecaja na svjetske povjesničare. I to je jedan dodatni razlog zbog čega se ne smije tolerirati ovakvo lansiranje neistina o brojnim događajima.

Ja ću samo reći nešto što je sigurno predmet za mnogo opsežnije izlaganje: dati kvalifikaciju za Oluju da je to “udruženi zločinački pothvat” - takva kvalifikacija je krimen. Ja sam već pred mnogo godina pokušavao iznositi, opominjao da to mora biti hrvatski stav i da se u tom ne smi-jemo razlikovati. Međutim, kad se izvlače samo pojedini segmenti, onda bit toga problema osta-ne zapostavljena, a to je nešto što me zabrinjava.

A što se tiče istine - ima tu tolikoprimjera

Reći ću samo nešto o RAM-projektu. RAM-projekt - to je nešto što je bilo objavljeno u rujnu ‘91. u be-ogradskome tjedniku Vreme. Bio je prenesen raz-govor između Miloševića i Karadžića. Kad se čita taj tekst, onda je to frapantno i moramo se prenijeti u vrijeme i prilike kada se to događalo. Već je bio napadnut Vukovar, bio je napad na mnoge hrvat-ske prostore: zapadnu Slavoniju, okolicu Karlov-ca, Šibenik i Zadar, a pogotovo je napadana Lika. Ono što je frapantno u tom tekstu, koji je doslovno prenesen, koji onda i Marković napada na sjednici savezne Vlade u rujnu 1991., ima izričiti navod da Karadžić pita Miloševića: “Šta je sa bombardova-njem?” A ovaj mu odgovara: “Danas nije zgodno za avijaciju, jer zaseda Evropska zajednica.” Pre-ma tome, radi se o bombardiranju koje Karadžić traži da bude toga dana i sljedećih nekoliko dana. No, kad se o tom RAM-projektu govorilo na su-đenju Miloševiću, kad su govorili svjedoci Smilja Avramov i Vladislav Jovanović, koji je u to doba bio ministar vanjskih poslova Srbije, a takvom

219

svjedočenju se pridružuje i jedan predstavnik koji se smatrao hrvatskim kadrom - oni svjedoče da je to bila priprema napada na Bosnu i Hercegovinu. To je apsurd i krupna neistina.

Taj projekt, onako kako je otiskan u časopisu Vre-me, ja sam predao ondašnjoj Haškoj konferenci-ji o Jugoslaviji već krajem rujna ‘91. godine. I to u izlaganju gdje sam se konkretno pozvao na to, u nazočnosti oboje predstavnika Srbije - i Smilje Avramov i Jovanovića. Toga dana nije bilo Miloše-vića. Predao sam to poslije i na skupštini NATO ze-malja i na skupštini parlamentaraca Vijeća Europe ‘92. godine. Ali, to se ignorira. Glavna tužiteljica ne želi da to bude konstatirano, nego to uzima kao jedan od primjera kako je to bila priprema napa-da na Bosnu i Hercegovinu. Jasno da je to kasnije i uslijedilo, ali razgovor Karadžića i Miloševića je već u funkciji agresije na Hrvatsku, a ne u funkciji pripreme za napad na BiH. A Tužiteljstvo u Haagu ne želi da to bude konstatirano jer njima je cilj izjednačavanje Hrvatske s agresorima.

Ono što nas zaista može frapirati jest kad se jedan od pozvanih svjedoka - to je bio Đelo Jusić - pojavio pred Carlom del Ponte. On je došao na prethodno saslušanje, a to nije ročište gdje je ispitivanje za vrijeme javne rasprave i gdje se sve konstatira za-pisnički. On pokazuje taj RAM-projekt kao dokaz - predaje ga i pokušava iznijeti da se i on sjeća toga, a navodi da je to dobio od mene i da je to bila priprema Miloševića za agresiju na Hrvatsku. No, Carla del Ponte uskače i govori: “Ma nije to važno, mi to imamo”, pa diže papire s police. Što je cilj? Cilj joj je izbjeći da to na javnoj raspravi ne ponovi ni ovaj, a također ni jedan drugi svjedok.

I taj odnos - to je ono što zaista ne da nas mora samo zabrinuti nego se moramo svi skupa zapitati: Zašto smo tako pasivni da ne uspijevamo svjetsku javnost upoznati s takvim propustima? Jer kad je Haški sud ustanovljen, bilo je utvrđeno da je “fun-damental goal is justice”, to znači temeljni cilj toga suda je utvrđivanje istine. Ovo je eklatantan pri-mjer kako se ne samo izbjegava utvrđivanje istine nego se svjesno ne želi da istina bude utvrđena ako ta istina ne odgovara onima kojima je svrha izjednačavati žrtvu s agresorom. To je čisto pre-krajanje povijesti. Ali jedan dobar dio krivnje snosi-mo i mi sami, stalno se samooptužujemo. To je u funkciji medija - povećati pažnju, izazvati sukobe...

Ja neću sad puno govoriti o medijima, to je jedan širi problem, ali govorim o onima koji su zaduženi da zastupaju interese Hrvatske u svim tim kon-taktima pred svijetom. Onoga trenutka kada je iz Tužilaštva išla kvalifikacija da je Oluja “zločinački pothvat”, onoga trenutka smo se trebali suprot-staviti i na razini znanosti - povjesničara, kao i na razini svjedoka. Trebalo je jasno reći da je takva kvalifikacija neprihvatljiva jer ne odgovara istini. Hrvatska redarstvena akcija “Oluja” bila je obveza oslobađanja okupiranih hrvatskih teritorija. Ali bila je nadasve i pravo na oslobođenje zemlje koju su priznale sve članice EZ-a. Operacija “Oluja” je iz-vršila obveze UNPROFOR-a u skladu s odlukama Vijeća sigurnosti UN-a.

Treba samo pogledati u kojim je uvjetima “Oluja” nastala, da su UNPROFOR-ci bili u talačkoj krizi, namjerno izazvanoj, jer je bilo više od tristo tala-ca lišeno slobode i držani su u logorima i... onda se moglo na televiziji vidjeti, prisjetimo se, da su ih vodili po mostovima vezane u okovima itd.... e, dakle, to je sve izazvalo dezorganizaciju ko-mande unproforaca, njihovih zračnih i kopnenih snaga. Uvjet za puštanje talaca na slobodu bila je suglasnost predstavnika tadašnjih vojnih snaga UNPROFOR-a na prostorima Bosne i Hercegovi-ne da neće upotrebljavati zračne snage. I kad su to ishodili početkom lipnja 1995. godine, Mladić razgovara s Janvierom u Zvorniku u hotelu Vidi-kovac, onda oni vrše pripremne radnje za napad na Srebrenicu. Tako je došlo do nezapamćenoga zločina u Srebrenici. I poslije toga je bila Žepa, a to su bile zone sigurnosti - zonama sigurnosti pro-glasilo ih je Vijeće sigurnosti UN. I to sve u državi koju je međunarodna zajednica prije toga u cijelo-sti priznala.

Mladić i Karadžić tada razgovaraju, dogovaraju se što će biti sljedeće... hoće li nakon Žepe ići prije na Goražde ili na Bihać. U našoj javnosti vlada za-borav, zaboravljeno je kakvi su bili tadašnji uvje-ti za preživljavanje stanovništva u Bihaću. U tim uvjetima, u tim okolnostima došlo je do sporazu-ma Izetbegović - Tuđman, prema kojemu hrvatske snage mogu ići na teritorij BiH. Tada je spašen Bi-hać i cijela Cazinska krajina. A time je izbjegnu-to ponavljanje onoga što je bilo u Srebrenici. Jer, nema dvojbe: da su te jedinice Karadžića i Mladića i Mrkšića, koji je tada bio lokalni komandant, do-bile suglasnost da idu na Bihać, krvoproliće bi bilo

220

golemo. Kad govorimo o propustima Carle del Ponte, onda se moramo vratiti na 1991. godinu, upravo na one aktivnosti koje je provodio Blagoje Adžić, načelnik Generalštaba JNA. To je frapantan primjer koji ne-pobitno ukazuje: ako se postavlja institut zapo-vjedne odgovornosti, Adžić je osoba koja je, kao načelnik Generalštaba, bila najaktivnija, najviše eksponirana u pokretanju ratnih operacija, u upotrebi nasilja.

Osoba broj jedan. A pred Sudom u Haagu nema optužnice protiv njega. Prema tome, to je eklatan-tan primjer za ovo o čemu govorimo. Optužnica nije pokrenuta iz Hrvatske zato što je servilnost golema. Govorim o servilnosti predstavnikā naših tijela, koji su zaduženi za te poslove. Jer to nije nešto jednostavno, što će se govoriti spontano, onako po reakcijama. Nekima je to posao - da se upoznaju s tim stvarima, a ne da djeluju kao da su slijepi i gluhi. Ti dokazi su bjelodani. I frapantni.

Adžić je 5. srpnja 1991. godine na Vojnoj akade-miji u Beogradu svojim majorima i pukovnicima, bilo je više od 150 slušatelja, govorio nešto što je zaista nedopustivo - davao je upute o ubijanju. O Adžiću ćemo govoriti kasnije, ali samo da kažem kako je neshvatljivo da onaj tko se poziva na za-povjednu odgovornost - takvog egzemplara nema među optuženima. Jednostavno - nije podignuta optužnica. A hrvatske vlasti nemaju nikakvih prak-tičnih izgleda da se domognu Adžića koji ne boravi i vjerojatno nije, osim tek iznimno, ni boravio na našim prostorima.

Haag to sve zna. Ja sam im Adžićev govor predao ondje. Ali jasno je da se to ne želi. To je pisano, to je dokument koji je interpoliran u mnogim novi-nama onoga doba, javno je objavljen. I tko vidi te naslove i tekst - to je zaista zabrinjavajuće. Ali da se o tome u Haagu danas govori, to bi ujed-no bila kompromitacija Haaga, jer taj dokument imaju, a o njemu šute. I pitanje u prvoj fazi bilo bi da odgovore kako, zašto je došlo do takvoga propusta. To je propust, to se ne može ni objasniti ni opravdati.

Ja općenito govorim: propust. Kad se radi o neko-me tko je na istaknutom položaju, onda to može biti svjesno, a može biti iz propusta - da se ne upo-zna. Ovo je svjesno izostavljeno, zato što se na hr-

vatskoj strani ne može pronaći ništa slično. Prema tome - ne uklapa se u onu ideju o izjednačavanju agresora i žrtve.

U Beogradu je bilo nekoliko hrvatskih kadrova. Bio je poziv u lipnju ‘91. godine da se hrvatski ka-drovi vrate u Hrvatsku. I tu je: i Marendić i Zekan i mnogi drugi su to poslušali. Marković i Lončar su ostali.

Ja se ne sjećam tko je sve napustio Armiju, ali činjenica je da od onih... recimo stručnih osoba, koje su imale iskustva u vojnim stvarima... svi su do tada bili u JNA. I npr. na glavnim položajima obrane Dubrovnika - sva četvorica su bili napustili JNA. I stigli u Hrvatsku. S tim da su neki bili pod kontrolom.

Evo, Nojko Marinović je bio zapovjednik obrane i svaka mu čast. A došao je iz Trebinja kad je dobio nacrt napada na Dubrovnik. Onda je najprije upu-tio svoju ženu s jednim djetetom ili dvoje djece, ne znam točno, da napusti Trebinje. I kad su oni otišli, on se javio kod Dubrovnika. On je postao zapovjednik obrane. Isto tako Varenina, koji je bio zapovjednik obrane Srđa, one tvrđave na Srđu. On je isto napustio Jugoslavensku ratnu mornaricu. Ta tvrđava je bila krucijalni objekt za obranu, da je Dubrovnik uopće izdržao opsadu. A bio je jedan koji se zvao Čengija - on se prijavio, napustio je Banju Luku, a s Lastova je. Međutim, držali su ga ovdje na provjeri. I ja sam stupio s njim u kontakt, slučajno. Govori mi da je napustio JNA, a... oni če-kaju. Da bi on pošao u Dubrovnik, ali da ga još ne upućuju. Pa ja govorim: “Poznaš li Nojka Marino-vića?” On kaže: “Poznam ga.” Nojko mu je neko vrijeme bio komandant u Lastovu. Ja govorim: “Obrati se njemu.” I tako - zvao ga je telefonom,

Bombardiranje televizijskoga odašiljača na Srđu

221

pitao što će učiniti. A Nojko mu govori: “Ma kako god znaš, dolazi što prije.” I takva je bila obrana. To vam je... da se piše storija. Kao što je sad ovo oko Osijeka: što se propustilo. Ili oko Vukovara, pa i oko pokušaja prijekida opsade Dubrovnika. Najvažnija je bila obrana.

Nekoliko puta sam se susreo s Budimirom Lonča-rom, ministrom vanjskih poslova Jugoslavije. Koli-ko se sjećam, on je jedanput došao u Zagreb, ali to je posebna priča... Došao je u Zagreb u vrijeme do-nošenja Deklaracije Sabora o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske. Bio je ovdje dru-

Stradun, 6. 12. 1991. Franjevačka crkva i zgrada dubrovačkih ljetnih igara

gi dan zasjedanja svih vijeća Hrvatskoga sabora, 25. lipnja 1991. godine. Taj dan bio je i sastanak saborskoga Odbora za vanjsku politiku i Lončar je bio na tom sastanku prvi put, ali i jedini. On je onda još uvijek bio optimist: ne da se može izbjeći nasilje, nego da će Vlada u tom sastavu, pod pred-sjedanjem Ante Markovića, dobiti punu podršku međunarodne zajednice i da će oni u kontinuitetu nastaviti dalje. I tako se ponašao. S tim da je pri-je dolaska ovamo, na sastanku KESS-a u Berlinu,

upozorio europske političare: ako se dopusti de-zintegracija Jugoslavije, da će onda zbog nacional-nih sukoba biti puno kriza na području Europe. Tj. da će “dezintegracija biti novo eksplozivno žarište u Europi, koje bi imalo reprekusije i na druge ze-mlje i uopće na pitanje sigurnosti u Europi.”

Jer on je to uvijek identificirao ovako: sve teško-će koje su nastale imaju uzroke u suprotstavljanju republika ili pojedinih naroda, a nisu nastale zbog dramatične ekonomske krize i zbog kršenja ljud-skih prava, što je počelo na Kosovu, a eskalira-lo svugdje drugdje. Pazite, on govori o sukobima republika i naroda u trenutku kad je već ustanak na području kninske i susjednih općina ne eviden-tan, nego kad oni već vrlo intenzivno preuzimaju vlast, a imaju podršku Jugoslavenske armije i svih drugih paravojnih jedinica. To je nešto što zaista ne može valjda ni on sam objasniti. Reterirao je odmah kad je doživio da se EZ više ne zauzima intenzivno za održavanje Jugoslavije.

Ja se moram i sada ponovno pozvati na Marina Držića koji je rekao da je rat poguba ljudske nara-vi. U ratnim okolnostima mnogo nevinih nepotreb-no strada, ali onda treba ispitati koji su uzroci rata. I nedopustivo je izjednačavati napadače, izjedna-čavati agresore i njihove žrtve. To je apsolutno ne-dopustivo. Smatrali smo do 1995., 1996. godine da nema nikakvih ni teoretskih šansi da bi se to moglo izjednačavati.

Ali Veritas Save Štrpca i slične organizacije koje djeluju na međunarodnoj sceni imale su u tom stvaranju solidarnosti za predstavljanje onih, samo onih elemenata i dokaza koji idu Srbiji u prilog, a potpuno ignoriranje, prešućivanje onoga što joj ide na štetu. S tim da se istodobno na našoj političkoj sceni namjerno izazivaju sukobi. I ne samo sukobi između stranaka nego i između pojedinih ljudi koji su se nalazili na određenim položajima. Žalosno je što se ne utvrđuju uzroci i glavni promotori takvih akcija.

Konačno, svima onima koji neprestano i to već go-dinama govore kako je Daytonski sporazum do-veo do prijekida rata i donio mir ovim prostorima, upućujem pitanje: Kako bi bilo čuti da netko iznosi stavove da je Prvi svjetski rat okončan mirom u Versaillesu; ili: da je Drugi svjetski rat okončan mi-rom u Potsdamu? To, naravno, nije ni logično ni

222

istinito. Stoga naši javni djelatnici moraju imati u vidu da nije Dayton donio mir, nego je hrvatska redarstvena oslobodilačka akcija “Oluja” stvorila uvjete za prekid ratovanja i ratnih sukobljavanja te dovela do potpisivanja mirovnog sporazuma. Pro-blem je što se u svjetskoj javnosti više ne govori o agresiji Jugoslavije ili Srbije na Hrvatsku.

Od 7. rujna 1991. Hrvatska jemeđunarodni subjekt Pitanje međunarodnoga priznanja Hrvatske treba raščlaniti u nekoliko faza. Najprije faktično prizna-nje, koje je bilo postignuto tijekom ljeta 1991., a potom političko priznanje koje je bilo postignuto tijekom jeseni 1991. godine. Što se tiče diplomat-skoga priznanja - to je samo završni čin procesa kroz koji treba proći svaka zemlja koja stječe su-bjektivitet i koja je faktično i politički već priznata. Mi smo taj trenutak diplomatskoga priznanja oče-kivali i dočekali smo ga 15. siječnja 1992. godine, kada nas je priznalo svih 12 ondašnjih članica EZ-a, a uključivo sa 16. siječnjem priznalo nas je uku-pno 36 država - članica međunarodne zajednice (od Australije i Novoga Zelanda do Čilea, Argenti-ne i Urugvaja).

Deklaracijom o samostalnosti i neovisnosti na de-klarativan je način bio iniciran vrlo složen i trno-vit postupak diplomatskoga priznanja. Sljedećega su dana diplomatskim notifikacijama Hrvatska i Slovenija recipročno izmijenile izjave o među-sobnome priznanju. Ipak, treba znati: u poruka-ma upućenim saveznim organima vlasti obje su današnje republike potvrdile već ranije očitovane inicijative da su spremne pregovarati o preustroju dotadašnje savezne države u konfederaciju. S ve-likim stupnjem sigurnosti ocjenjivalo se da se od Beograda ne može očekivati pozitivna reakcija, jer su Miloševićeve i Jovićeve koncepcije, oslanjajući se na JNA, nedvosmisleno počivale na uvjerenju da će uz premoć na vojnome planu spriječiti bilo kakav oblik decentralizacije savezne vlasti.

Tri dana poslije donošenja Deklaracije o samostal-nosti Slovenije uslijedila je vojna intervencija JNA na Sloveniju. Međutim, Slovenija se uspjela obra-niti od napada. Ovaj je čin na diplomatskoj razini izazvao angažiranje EZ-a, pod čijim je okriljem do-nesena tzv. Brijunska deklaracija, kojom je između ostaloga bio uveden i tromjesečni moratorij na provođenje Deklaracije o neovisnosti. Time je za-

ustavljen mogući slijed diplomatskoga priznanja. Slobodan Milošević i najviši predstavnici save-zne vlade aktivno sudjeluju u radu Konferencije o Jugoslaviji pod okriljem EZ već od početka rujna 1991., jer su bili uvjereni da kontinuitet Jugoslavije neće biti dokinut. Vjerovali su da će Jugoslavija, kao članica UN-a, KESS-a i mnogih drugih među-narodnih organizacija, nastaviti sa svojim među-narodnim subjektivitetom. Međutim, zbog razvo-ja događaja upravo na hrvatskome teritoriju, i to uspješne obrane od agresora, Hrvatska i Slovenija doživljavaju samostalnost. Europske i mnoge dru-ge države diljem svijeta, već na samome početku 1992. godine, notifikacijama o diplomatskom pri-znanju Hrvatske i Slovenije cjelokupnoj svjetskoj javnosti pokazuju i dokazuju da je dezintegracija ili raspad Jugoslavije evidentna činjenica.

Razočarani sazrijevanjem međunarodne zajed-nice, a osobito postignutim rezultatima koji su ostvareni u radu Konferencije pod presjedanjem lorda Carringtona, kao i stavovima koje je objav-ljivala Arbitražna komisija, Srbija i Crna Gora na-stavljaju sa svojim naporima da ospore do tada postignute rezultate u radu Arbitražne komisije. Time nastoje obezvrijediti i cjelokupnu djelatnost same Konferencije.

U zajedničkome podnesku koji su tada potpisali Momir Bulatović i Slobodan Milošević osporava se nadležnost Arbitražnoj komisiji. Iznose pritom tri argumenta:

1. da temeljem Brijunskoga sporazuma EZ nije dobila takav mandat;

2. da otvorena pitanja trebaju biti riješena između Jugoslavije i ostalih jugoslavenskih republika njihovim međusobnim sporazumom;

3. da ona pitanja koja ne bi mogla biti sporazumno riješena trebaju biti upućena na odlučivanje Međunarodnom sudu pravde.

Hrvatska, pak, u podnesku od 18. lipnja 1992., te Makedonija i Slovenija u odvojenim podnescima od 19. lipnja 1992., u skladu sa svojim već ranije zauzetim stavovima, s kojima je Bosna i Hercego-vina bila suglasna, dostavile su dokaze i obrazloži-le neosnovanost stavova i prigovora Srbije i Crne Gore, kojima se osporava nadležnost djelovanja Konferencije o Jugoslaviji, tj. prekoračenje dobi-

223

venoga mandata.

Arbitražna komisija dana 4. srpnja 1992. doni-jela je interlokutornu odluku kojom se utvrđuje neosnovanost žalbenih navoda i odbijaju se svi podneseni prigovori. Naime, Arbitražna komisija utvrđuje da ingerencije i nadležnost svojega rada ne temelji na Brijunskom sporazumu, nego na uvjetima koji su određeni zajedničkom Deklara-cijom, prihvaćenom jednoglasno na Ministarskoj konferenciji svih država EZ-a, održanoj 27. kolo-voza 1991. - radi postizanja mira, ali i sa svrhom uspostavljanja arbitraže. U ovoj odluci Arbitražne komisije utvrđuje se da su uvjeti, kako su utvrđeni Deklaracijom o Jugoslaviji, bili prihvaćeni od svih šest jugoslavenskih republika, i to već prilikom otvaranja Konferencije o miru te da su ti uvjeti stupili na snagu dana 7. rujna 1991. godine. U obrazloženju donesene odluke Arbitražna komisi-ja pozivala se također i na odluke Međunarodno-ga suda pravde u Haagu.

Datum 7. rujna 1991. ima svoj poseban značaj, jer se svi sukobi nasilja do tog datuma tretiraju kao unutarnji sukobi. Međutim, nakon tog datuma svi sukobi, a osobito oružana suprotstavljanja i ljud-ske žrtve, te rušenje, odnosno nanošenje imovin-ske štete na teritoriju Hrvatske, spadaju u režim međunarodnoga sukoba.

Koji bismo onda datum konačno trebali obilježa-vati kao datum međunarodnoga priznanja Hrvat-ske?

Moramo poštivati ono što je zaključeno na sjednici Arbitražne tzv. Badinterove komisije, održane 20. studenoga 1991. godine. Tada je, naime, Arbitraž-na komisija zauzela odlučno i jasno stajalište, koje je bilo objavljeno u javnosti 8. prosinca 1991., da je postojanje ili nestajanje neke države činjenično pitanje te da su učinci priznanja od strane ostalih država isključivo deklarativnoga značaja (prijevod s engleskog iz dokumenta Arbitration Committee, Opinion Nr. 1).

Prema tome, možemo nastaviti sa slavljem afir-macije naše države pred svijetom, tj. 15. siječnja 1992. godine. Međutim, taj dan se ne smije ozna-čavati kao dan međunarodnoga priznanja, nego kao dan diplomatskoga priznanja Hrvatske od brojnih država i svih država tadašnje EZ (Njemač-ka je učinila notifikaciju već 19. prosinca 1991.,

što smo doživjeli kao božićni dar). Imamo pravo i dužnost slijediti stanovišta Badinterove Arbitraž-ne komisije, koja je zauzela i objavila Arbitražna komisija, utvrđujući da su Hrvatska i Slovenija postale države subjekti međunarodnoga prava s danom 7. rujna 1991. godine.

Blagoje Adžić - ključna osoba JNA

Kad govorimo o odgovornosti Blagoja Adžića, ključne osobe u JNA, riječ, on do danas nije ni optužen ni osuđen. To je svima čudno. Najprije, o tom se problemu toliko malo u našoj javnosti govori i toliko se rijetko spominje da se jedino oni koji su bili svjedoci i pratili su i bili aktivni tih kritičnih godina, 1990. do 1992. godine, dobro sjećaju Adžića. A sve mlade generacije uopće više nemaju ni svijesti ni podataka o tome koja je bila Adžićeva uloga. Nisu ni čuli za njega, ne znaju ni-šta. Već dugo vremena novine to ne spominju. Što je najžalosnije - nisu podneseni potrebni dokazi ni prema sudu u Haagu o ulozi i djelovanju ovoga... načelnika Generalštaba.

Sjetimo se: on je došao na tu poziciju nakon Me-moranduma Srpske akademije nauka i umetnosti i nakon radikaliziranja srpske politike, kad je već Milošević bio sveodlučujući, skupa s Brankom Kostićem iz Crne Gore i s Dobricom Ćosićem. Oni su onda, uz Veljka Kadijevića, koji je bio ministar za narodnu obranu ili kako se to zvalo... sekretar Sekretarijata za narodnu odbranu u Beogradu u Saveznoj vladi, za načelnika Generalštaba postavi-li Blagoja Adžića. Adžić je od prvoga trenutka na toj funkciji bio upravo promotor, a poslije i izvrši-telj zaoštravanja i inzistiranja da se samo vojnom silom mogu pokoriti svi oni koji su se suprotsta-vili beogradskoj hegemoniji, a pogotovo oni koji su bili protiv isključivoga vladanja komunističke diktature.

Kad on govori, kada se obraća svojim podčinjeni-ma - bilo je tada na Vojnoj akademiji oko 150 pu-kovnika i majora - on već uvodno izlaže da je više-stranačje dovelo narode u sukobe i da su zapravo ti višestranački izbori krivci za propast Jugoslavi-je. I onda govori izričito: “Rušitelji Jugoslavije pre-uzeli su vlast i okrutno žele promeniti društveno uređenje uvođenjem kapitalizma u svojoj najgoroj formi.” Višestranačje! On naglašava da... parla-mentarni izbori, postojanje više stranaka - da je to ono što ruši Jugoslaviju.

224

Njegov govor je bio objavljen od Beograda i Lju-bljane do Zagreba i Splita, u svim tadašnjim dnev-nicima. Naslovi i poruke su užasni. Ali moramo vremenski to odrediti, reći kada je to uslijedilo, kada je govor održan.

To je, dakle, nakon neuspjeha vojne intervencije u Sloveniji, kada je otporom slovenskoga naroda svladana ta ofenzivna i napadačka struja unutar tzv. JNA. Agresija na Sloveniju počela je 28. lipnja 1991. godine i trajala je tjedan dana. To je isteklo oko 4. ili 5. srpnja, a Adžić, kad je već bio svjestan da je ta operacija propala, 5. srpnja obraća se svim tim visoko rangiranim oficirima. I ono što je naj-strašnije, on upozorava da prijeti vanjska agresija ili, kako on zove, spoljna: “Preti spoljna interven-cija Nemačke, Austrije, Mađarske i Čehoslovačke. Postoji namera da se stvori golema zajednica od 130 miliona stanovnika, a to predstavlja za nas veliku opasnost, jer je stvarno to projekt Velike Nemačke.”

On dakle ističe: opasnost od Njemačke, Austrije, Mađarske i Čehoslovačke, što je apsurd. Ali to govori zato da bi svojim podčinjenima istakao kako ima podršku od Engleske, Francuske, SSSR-a i Amerike. Međutim, to govori samo da bi dobio podršku od svoje javnosti, koju obmanjuje da JNA ima kao saveznike spomenute vojne sile. Jer da se treba konfrontirati s Njemačkom i Austrijom, a da je to način da se otkloni njemačko-austrijska dominacija u tom području. Navodi da “spoljni“ neprijatelji namjeravaju osnovati državu od 130 milijuna stanovnika, čije nastajanje treba spriječi-ti. I onda daje izričitu uputu svojim oficirima: da “izdajice treba ubiti na licu mesta, bez milosti i razmišljanja, a jedinice sa kojima ćete komando-vati moraju do kraja izvršiti dobijene zadatke, pa makar pri tome izginuli do poslednjega. Mi imamo prednost u naoružanju. Od sada upotrebite sve snage i otvorite vatru na svakoga koji se protivi našim akcijama.”

Pazite: ta poruka da treba ubiti izdajice, a kvalifi-kacija izdajice - to je svatko tko god pokuša izraziti drukčije mišljenje ili tko je sudjelovao na izbori-ma, pa se još i sazna za koga je glasovao ... Svi su, dakle, izdajice i sve ih treba ubiti na licu mjesta. Ako nisu “slijepi poslušnici”. Ja osobno ne znam je li i za vrijeme onoga najgo-rega tipa boljševizma, pa i za vrijeme nacizma ili

fašizma, itko tko je zauzimao tako visoku poziciju rekao svojim podčinjenima: Ubijte bez milosti i bez razmišljanja. Sigurno je, zapravo, vjerojatno je bilo takvih internih uputa, ali u javnosti da se net-ko eksponira na takav način - to nije vjerojatno. To je nečuveno.

Zašto ja to sad ističem i spominjem?

Kad je to u javnosti izrečeno i kad se ide linijom zapovjedne odgovornosti, uzimajući u obzir sve ono što se događalo na ovim prostorima, kako je moguće da takav subjekt ostane bez procesuira-nja? To je nešto što je neshvatljivo, to je u suprot-nosti s načelima prava, pravne znanosti i krivične odgovornosti - i subjektivne i po vertikalnoj os-novi, liniji zapovjedne odgovornosti. Ali ono što je u svemu najpotresnije - to je u suprotnosti s poštenjem i etikom. Ja ne vidim kako se to može opravdati, a ne mogu se složiti ni da mi smijemo to tolerirati. Više nisu u pitanju ni njegove godine - hoće li on i koliko godina će biti u zatvoru. To je pitanje načela. Tu povijesnu istinu treba konstati-rati, jer to je bio jedan od uzroka oružanih sukoba.

Kretali su na Vukovar i redom kako su išli, jer su smatrali da su te općine oko Knina već u cijelosti pod kontrolom, a tako i neke druge općine. Oni su ocjenjivali da će za 48 sati sa svojim tenkovskim jedinicama stići i do Zagreba, a da će Vukovar biti osvojen bez velikih gubitaka i velike štete. Jasno da je u tom trenutku i Veljko Kadijević bio na istoj liniji, poznati su njihovi dogovori. Ali ima i primje-ra kad su i ministri... oni koji su bili tzv. kadar iz Hrvatske, shvatili što se sve može dogoditi. Oni su sredinom prosinca 1991. godine pokušali reteri-rati, jer su vidjeli da države EZ-a više ne daju po-dršku takvom obliku vladavine. Tada je i Kadijević počeo reterirati.

Adžić je ostao i dalje radikalan. Recimo jedan ekla-tantan primjer: početkom listopada ‘91. godine zrakoplovi su išli ne samo ovdje na Zagreb, nego su udarili i na onaj zrakoplov promatrača EZ-a, iznad Podruta na letu iz Mađarske za Zagreb, bila je dana i dozvola lijeta i sve to, a onda su se digli migovi s aerodroma Bihać i... eto, srušen je taj zrakoplov. Poginuli su svi, cijela posada - četiri Talijana i jedan Francuz. A to je isto bilo u funkci-ji zastrašivanja. Bilo je to vrlo osjetljivo razdoblje, kad su Ujedinjeni narodi ocjenjivali da li je potreb-

225

no da uslijedi intervencija, ne vojna, nego zaštita. To je bila poruka usmjerena prema svijetu. Jer je Hrvatska već stala sigurno na svoje noge, a to je uslijedilo nakon onoga primirja od 2. siječnja 1992. godine, koje je zaključeno u Sarajevu i gdje je uključen onaj bitni element da suprotstavljene strane neće napredovati s položajā na kojima su se nalazile u tom trenutku. Jasno da je u tom tre-nutku to značilo i toleriranje okupacije na dijelu gdje su srpske paravojne snage preuzele vlast. Ali svejedno je već tada bilo jasno da je Hrvatska svojim subjektivitetom, a i snagom naoružanih do-brovoljaca, već izvojevala pobjedu i da nema više nikakvih izgleda da bi jugoslavenska vojska to mo-gla svladati.

Agresorski cilj je također bio upozoriti unproforce da ne dolaze na ove terene, da mogu ići okolo kao opserveri, promatrači, ali bez vojnih snaga. Činom rušenja zrakoplova 6. siječnja 1992. željelo se EZ upozoriti što će se događati njihovim ljudima, ako odluče doći na ove prostore.

Na kraju, nakon stanovitog vremena - tu su i tao-ci koje su lišavali slobode. Adžić ostaje u funkciji i poslije tog zločinačkoga djela, tog rušenja zra-koplova promatrača EZ-a. Kad je Kadijević jasno i glasno stavio do znanja da će pokrenuti istragu kako je došlo do te akcije migovih mlažnjaka, a budući da mu je to bilo zamjereno, napustio je položaj ministra, odnosno saveznoga sekretara za narodnu obranu, ustvari podnio je ostavku.

Adžić i dalje ostaje na čelu Generalštaba s tim, što je isto indikativno, da u javnosti govori da su otvorena vrata pakla, da će se udariti svom sna-gom, pa dalje: izgubili smo bitku, ali ne i rat itd. itd. Njega drže na tom položaju sve do sredine svibnja 1992. godine. I kad je bila neposredna prijetnja za uvođenje sankcija protiv Srbije, tek onda Milošević smjenjuje Adžića s te pozicije u nadi da će smje-nom tog radikalnoga generala biti izbjegnuta ili barem odgođena primjena sankcija. Prema tome: Adžić ne može odgovarati za ono što je bilo poslije toga, ali dramatična vremena i kritično razdoblje prije toga, u prvome redu za ono užasno rušenje Vukovara i svega što se poslije događalo... Ška-brnja - istoga datuma kad je bilo i konačno osvo-jenje Vukovara, pa Zadar i Šibenik, da ne ističemo Dubrovnik, okolicu Karlovca, Gospić, pa gradove u Slavoniji itd. itd. - svi krajevi su stradali. Njegova

krivnja i odgovornost je primarna. I zbog toga je važno da se na tom slučaju ne izbjegne primjena institucije zapovjedne odgovornosti.

Naši su mediji puni informacija, puni tekstova o za-povjednoj odgovornosti. Našem prosječnom gra-đaninu to je i opterećenje, jer zna što se događalo, a sada se zapravo zaobilazi ovo pitanje: govori se o liniji zapovjedne odgovornosti, no o onome tko je bio vrhovni promotor rata, nasilja, napada i egze-kucija i još se javno očitovao nalogom svojim pod-činjenima - ništa. On je pred njih stavio zadatak da “upotrebe sve svoje znanje i umeće za ostvarenje ideala Oktobarske revolucije i u borbi za Jugosla-viju.” I sad kad vidite da se njegovo ime nigdje i ne spominje, onda je to zapravo nešto što nas mora dovoditi u sumnju, navesti nas da se pitamo: Koja je svrha ovakvog inkriminiranja koje se provodi od strane Tužilaštva pri sudu u Haagu, koji je institu-cija međunarodne zajednice? To se pitanje odnosi na Carlu del Ponte.

Zapravo je u njezinoj ingerenciji identificiranje oso-ba koje su inkriminirane. Prema tome, i ono što se ne inkriminira ide na njezinu adresu, jer njezin je jedan od pomoćnika rekao da oni nemaju dokaze o tome, a ja tvrdim: to nije točno. Oni te dokaze imaju, ali ne žele ići u pojedinosti.

Na ljudima u Uredu za suradnju s Haagom je da upoznaju i svoje pretpostavljene - i ministre i Vla-du i Sabor, a tako bi onda saznala i javnost, što su podnijeli Sudu u Haagu ili glavnoj tužiteljici u odnosu na to pitanje. Ja sam to pokretao i imam dokaze o tome što je predano, ali nemam nikakve potvrde da je to i od Ureda za odnose s Haagom bilo podneseno.

Haška konferencija je počela u rujnu 1991. godine i već je u rujnu predan puni tekst govora Blagoja Adžića. Uz to je tekst predan raznim predstavni-cima međunarodne zajenice - to je sve bilo radi informacije. Kao predstavnik Hrvatske predao sam to na Konferenciji na kojoj je predsjedao lord Carrington. Tu su bili prisutni i tadašnja savjetni-ca u Miloševićevoj vladi Smilja Avramov i ministar vanjskih poslova Srbije Vladislav Jovanović. Oni su vidjeli kad sam ja to dijelio i nitko od njih nije protuslovio... ili prigovorio da prijevod nije korektan ili da to nije točno ili da načelnik Generalštaba JA nije takav govor održao.

226

Srbija je izgubila snagu na Vukovaru, aobraz na Dubrovniku.

U javnosti se prezentira da su uvijek svi uzroci, inicijative i povodi na ovim prostorima počinjali uglavnom od subjekata, stranaka i od pokreta lju-di s ovog područja. Međutim, zanemaruje se ono što je ipak prava istina: da je u pojedinim sferama bilo dosta pojedinačnih intervencija i to zato da se sačuva Jugoslavija u Miloševićevu ili Adžićevu konceptu. Ja tu posebno želim istaknuti ulogu i

Ratne rane u gradu Dubrovniku 1991.

položaj lady Helen Delich-Bentley, koja vuče po-drijetlo od srpskih doseljenika s prostora sjeve-rozapada SAD-a. Ona je potomak druge ili treće generacije. Bila je novinarka i tako stekla repu-taciju u gradu Baltimoreu, poznatoj luci u državi Maryland. Svojedobno je bila izabrana da zastupa interese Port Trade Uniona, a to je Sindikat lučkih radnika. Bila je, dakle, njihova predstavnica. U toj funkciji je ona stekla ime, pa je na izborima dobila prednost na listi Republikanske stranke i tako ušla u Kongres. Ali čak i prije nego je ušla u Kongres bila je poznata kao jako energična i glasna, vrlo radikalna osoba. Čak su je zvali “Upper-cut lady”,

i to zato što je jednoga svoga kolegu novinara ili jednoga od predstavnika lučkih radnika, s kojim se nije slagala, čije je riječi tumačila kao uvredu na svoj račun, pogodila šakom u lice i oborila ga na pod. A u tom trenutku sjedili su za šankom na visokim stolicama. Tako joj je ostala titula “Upper-cut lady”. I inače u beogradskim novinama iz toga doba, dakle iz 1990. godine, o njoj piše kao o pr-voj ženi koja je psovala u Kongresu... kao članica Kongresa.

A kako ja to znam? Ne samo zato što je ona bila politički eksponirana. Nego... najprije zato što je bila korisnica sponzorstva i financijskih koristi od brodarskih organizacija tadašnje Jugoslavije. Ona se bila založila za to da se kao iskrcajne i ukrcajne luke kontejnerā u SAD-u ne koriste Norfolk i New York, nego Baltimore. Tvrdila je da će to biti jefti-nije, a de facto je bilo puno skuplje, pa su sve te razlike išle u njezinu korist.

I ja sam s njom imao zanimljiv susret. Ona je, nai-me, bila u posjetu Zagrebu, skupa s Bobom Dole-om i D’Amatom i bilo je još mnogo drugih kongre-snika. To je bilo proljeće ‘91. godine, a sastanak je bio u zgradi Sabora. Josip Manolić je tada bio predsjednik Vlade. Cijelo vrijeme sastanka ona je bila radikalna... zastupala je vrlo radikalne stavo-ve - da zbog svog položaja Hrvatska ekonomski ne može preživjeti izvan Jugoslavije i daleko od Beograda. To je ona izričito govorila, naglašavala.

Ali koja je inače bila njezina uloga? Ona je u to doba dolazila i u Rijeku i u druge prostore tadaš-nje Jugoslavije, a s predstavnicima iz Jugoslavije sastajala se i u New Yorku i u Baltimoreu. Kako sam već rekao, ona je dala savjet Miloševiću i Jo-viću da Jugoslavija mora mijenjati politiku prema stanovništvu Kosova, jer je država već ‘80-ih godi-na bila osuđivana zbog kršenja raznih prava. Re-kla im je: “Ako ne mijenjate politiku, više se to ne može zaustaviti, bit će nastavljene osude i američ-koga Kongresa i mnogih drugih država, a sve će to biti na štetu Jugoslavije.” Milošević i Jović su se tada pozivali na ugroženo srpstvo, da će Alban-ci... Kosovari apsolutno prevladati, a to bi značilo gubitak Kosova. Ona im je još rekla da onda treba pokrenuti neko drugo žarište, kako bi se pozornost međunarodne zajednice skrenula s Kosova. Tada su izabrali drugo rješenje i i tako se počelo s balva-nima u Kninu te je Knin postao središte pozornosti.

227

To je toliko jasno da je meni neshvatljivo zašto se u našoj javnosti prezentira da su kninski balvani postavljeni zbog ustavnih dopuna božićnoga Us-tava iz prosinca 1990. godine. Ili čak zbog Dekla-racije o neovisnosti. Postavljanje balvana bilo je organizirano i ranije režirano s jednim ciljem: da Hrvatska svojim snagama intervenira protiv onih koji su postavljali te balvane, a da onda na to sve intervenira vojska. JNA je, s Adžićem na čelu, tre-bala svladati i pacificirati hrvatske snage. Premoć JNA je bila toliko očita da nije bilo nikakvih izgle-da da se uporabom bilo kakvog oružja nešto posti-gne u korist Hrvatske.

Oni govore o ugroženosti... Znate, ima jedna de-finicija ugroženosti naroda: da su Srbi ugroženi uvijek kad se njihova teza ne prihvaća kao jedina ispravna i kao ona koja se mora primjenjivati. Oni su stalno govorili o ugroženosti srpstva. Ali kako je moglo biti ugroženo srpsko stanovništvo u Kninu, i to u području gdje su oni imali većinu od više od 80 posto stanovništva? Imali su u svemu apsolut-nu kontrolu - u svim institucijama vlasti: od općine preko republičkih tijela do saveznih u Beogradu. Tu nije moglo biti ni govora o bilo kakvoj ugrože-nosti.

Posvjedočit ću vam nešto što sam ja doživio ljeti ‘90. godine, prije nego je itko mogao predvidjeti što se sve može dogoditi. A izbori su već prošli. S grupom studenata imali smo u Dubrovniku sa-stanak u zgradi Općine, vis-a-vis crkve sv. Vlaha. Razgovarali smo o izgledima za zaposlenje, o postdiplomskim studijima, o tome koja su zanima-nja najizglednija... za zaposlenje. To su, eto, bile teme. Bilo je srce ljeta, otvoreni prozori, nekako... tri-četiri dana prije nego su kod Knina postavljeni balvani. Kad odjednom... nekakvi mladi ljudi... tri, četiri... koliko ih je već bilo... počeli su vikati iz sve-ga glasa: “Ovo je Srbija. Ovo je Srbija.” U cijelom svom životu te sam riječi prvi put čuo u svome rodnom gradu. Kad su oni to izgovorili... vičući, ovi su studenti unutra čuli, prolomio se smi-jeh. Smijeh! Jer to je bilo toliko iracionalno. I ne-shvatljivo. Studenti nisu imali razloga biti zabrinuti jer su mislili da to viče netko zato što je pijan, neki alkoholičar ili neki koji su izvan pameti. I zaista, normalno je da su takvi povici u Dubrovniku ljeta 1990. izazivali smijeh. A vidite - to je isto bilo u funkciji izazivanja i traženja povoda za intervenciju

hrvatske policije, kako bi onda mogli prikazivati da su žrtve.

Ali ja sam se ipak koncentrirao i kad sam vidio urnu našega Frana Supila, tamo je na zidu, odmah mi je došao u sjećanje njegov romantizam, ono što je on na početku Prvoga svjetskoga rata vjerovao da jedna Jugoslavija može biti prihvatljivo rješenje za oslobođenje od austro-ugarske dominacije. No, po onome kako su se ponašali Srbi ubrzo je shvatio da će to biti nova i još gora tamnica za Hrvatsku. Očajan, pokajnički je napustio Jugoslavenski od-bor kojemu je i sam bio utemeljiteljem.

Onda sam ja tu u dvorani Općine Dubrovnik od-mah ozbiljno reagirao, s tim da sam tražio da se ne osvrćemo na to, da to treba ignorirati, barem pred studentima. Htio sam da se izbjegne bilo kakva mogućnost, pa i na neki humoristički način, da se studenti suprotstavljaju, jer sam shvatio da ovi to viču u cilju izazivanja reakcije. Da je bilo reakcije, oni bi onda uzvratili na drugi način: svjetsku jav-nost bi upoznali sa svojom istinom, a ustvari kleve-tom, da su neki od mladića, koji su tu ljetovali, bili fizički napadani. To je sigurno bilo u dogovoru, da se izazovu ekscesi i sukobi, kao što je i kasnije bilo mnogo ozbiljnijih slučajeva, kad su i okolnosti bile mnogo teže i ozbiljnije, kad se studenti više sigur-no ne bi smijali, nego bi reagirali na ozbiljan način. A i onda, u nastojanju da to suzbiju, upotrijebili bi bilo koja sredstva da se zaustave takvi incidenti i eskalacija nasilja. I o tome sam ja pisao u svojoj knjizi. I takvih slučajeva je bilo svugdje.

U to vrijeme - 1990., pa i prije - još 1989. godi-ne, parola “Ovo je Srbija” izvikivana je u mnogim našim gradovima, a mogla se čitati i na mnogim zidovima - i u selima i u gradovima, često i na zido-vima katoličkih crkava. Iako Srbi desetljećima svo-jataju Dubrovnik, rušili su ga, a svoje se ne ruši. Većina tog stanovništva koje je živjelo u Gradu, a pogotovo oni koji su već proveli cijeli život ili je njihovih nekoliko naraštaja na tom području, nije se mogla čuti. Oni nisu demonstrirali ni pokazivali da su zabrinuti ili da su u nepovoljnom položa-ju ili da im se prijeti. Dapače, svi oni koji su prije toga radili na određenim položajima u privredi i drugdje ostali su i dalje na tim položajima. Oni su zapravo bili izloženi svim opasnostima i poteško-ćama kojima su bili izloženi svi stanovnici za vri-jeme oružanoga napada na cijelo područje južne

228

Hrvatske, uključujući i Dubrovnik. Mogu potvrditi da su i oni patili kao i svi drugi građani. Evo, neka nam posluži kao eklatantni primjer slučaj pjesnika Milana Milišića, koji je živio u Dubrovniku i bio član Društva hrvatskih književnika. On je bio de-klarirani Srbin. Međutim, imao je vrlo konstruk-tivnu suradnju sa svim drugim građanima i sa svim drugim književnicima koji su često dolazili u Dubrovnik. I... kad njega spominjem, moram reći da je on bio među prvim žrtvama agresorskoga granatiranja dubrovačkoga kraja. Živio je u svo-joj kući u neposrednoj blizini staroga grada, malo iznad hotela Excelsior. Ratni brodovi te nesretne JRM granatirali su to urbano područje, gdje nije bilo nikakvih oružanih snaga, a jedna od prvih granata... pala je na prag Milišićeve kuće i on je smrtno stradao. I bio je pokopan u Dubrovniku sa svim počastima. No, zaista se ne smije zaboraviti... kako je i to sve bilo kasnije u funkciji izazivanja napetosti, suprotnosti i neprijateljstava.

U beogradskim javnim medijima bilo je objavljeno da su ustaše ubili srpskog književnika u Dubrovni-ku. Mi to nismo odmah ni znali, nego su nam s dru-ge strane dolazile informacije i pitanja: Pa kako je došlo do njegove smrti, pa kako je on stradao itd. I onda smo objašnjavali... ja sam mnogima to rekao. Međutim, ondje nije izvršena korekcija te vi-jesti. Tako da je takva dezinformacija ili laž srpskoj javnosti bila plasirana samo zato da se multiplicira netrpeljivost i negativno raspoloženje u stanovniš-tvu Srbije, da bi se opravdali napadi na Hrvatsku. Tada na sjeveru već traju opsežni napadi na Vu-kovar, a to je bilo vrijeme kad su započinjali napadi na jug Hrvatske. Činjenica je da mnogi koji su znali kako je pogi-nuo Milišić, kad su javno govorili o njemu i iznosili podatke i kad su govorili o pažnji i respektu koje je on uživao, sve u pozitivnome smislu, nisu nikad spominjali koji je uzrok, odnosno način njegove pogibije. Ono što ja osjećam našim propustom, pa ako ho-ćete i mojim osobnim propustom, to je da sam tek 1993. godine saznao za jednu povijesnu istinu. Tek sam tada saznao za izraz etničko čišćenje - kada je on i na koji način prvi put upotrijebljen. Saznao sam to kad sam dobio knjigu “Etničko či-šćenje” trojice autora: Mirka Grmeka, Marca Gji-dare i Nevena Šimca. Spomenuti termin je, dakle,

prvi put upotrijebljen 1807. godine na jednom od prvih zasjedanja tadašnje vlade Srbije - Pravi-teljstvujućega sovjeta serbskog, pošto su se oslo-bodili austrijske dominacije u Beogradu. Na tom zasjedanju oni donose Odluku o etničkom čišće-nju, upotrebljavajući taj pojam etničkog čišćenja za čišćenje Srbije od Turaka, a to je bio izraz za... muslimane ili islamiste, odnosno, kako ih oni u toj odluci nazivaju, islamizirane Srbe. U toj odlu-ci također stoji i da Srbiju treba očistiti od Ćivuta (kako su Srbi zvali Židove) i od Cincara. To je tada, prije dva stoljeća, bilo i izvršeno. Povijesno se zna da su i mnoge džamije i njihovi temelji bili srušeni, zbrisani s tih položaja.

Naš je propust što se to nije identificiralo. Jer to je taj eufemizam... da jednu apsolutno negativnu, zločinačku djelatnost... da se to opisuje i označa-va izrazom koji je u biti nešto pozitivno - čišćenje. Čistoća je nešto što je pozitivno, izaziva pozitivne konotacije. A kako se može protjerivati, uklanjati stanovništvo ili ga čak i likvidirati, ubijati, a upotre-bljavati za to pozitivan izraz? To je tipičan primjer genocida.

No, vidite, dogodilo se da, iako taj srpski izum, izum te stare Srbije postoji već dugo - evo sad se navr-šavaju dva stoljeća, 200 godina - naši povjesničari nisu to pred svijetom identificirali. Da jesu, ne bi se onda dogodilo da se za ove operacije koristi pojam etničko čišćenje. Tako ga sada koriste i u među-narodnoj zajednici i pojedinci i znanstvenici - uz pojam genocid dodaje se i pojam etničko čišćenje kao kategorija koja je nastala na ovim prostorima na kraju posljednjega desetljeća 2. milenija. Naši povjesničari trebali su to na vrijeme identificirati i reći da je to zapravo izum koji je lansiran u svijet iz Srbije i reći da on mora doživjeti osudu kao takav, a ne da se taj isti izraz ponavlja i dalje. Jer jedno je genocid, a drugo je prisilno iseljavanje ili protje-rivanje. To nije identično. Međunarodna zajednica posve opravdano inkriminira genocid i označava ga kao jedno od najstrašnijih zločinačkih djela. Že-lim još spomenuti da u onom razdoblju dok je još trajala opsada grada Dubrovnika i dok su neprija-teljske jedinice bile na... puškomet udaljenosti od jezgre staroga grada Dubrovnika, da je bila odr-žana javna tribina u Kazalištu Marina Držića. Tu su bili ne samo naši dragovoljci i branitelji nego je sastanak bio otvoren za sve građanstvo, tako da je cijelo kazalište bilo puno i prepuno ljudi. Među

229

zemalja. Boraveći u Dubrovniku, prepo-znala je taj ambijent i približila mu se, prihvatila ga. Ona je čak govorila o Dubrovniku u kul-turi i u književno-sti Velike Britanije. Možda je poznato i da je njihov vodeći književnik Bernard Shaw svojedobno rekao da je to raj na

zemlji itd.

Ali Kathleen Wilkes se upoznala i s konkretnim uvjetima života u Dubrovniku. Kad je ona shvatila da može doći i do napada na sam Grad, odlučila je ostati u Dubrovniku. I bila mu je... velika pro-

njima je bilo i dosta građana srpske nacionalnosti. I onda je uslijedilo jedno pitanje koje me iznena-dilo... Dakle na kraju mojega izlaganja uslijedilo je pi-tanje hoće li se Srbi usuditi vratiti i živjeti u Du-brovniku s obzirom na sve što su napravili. Ja sam na to rekao da su Srbi koji su ostali u Dubrovniku solidarni, da su oni izloženi opasnostima i da pate kao i svi drugi građani našega Grada te da im mo-ramo pružiti svaku pažnju. I stoga ja apeliram da ih moramo štititi i čuvati kao zjenicu svog oka.

Nakon završetka tog javnoga skupa upućena mi je primjedba zašto sam upotrijebio onakav izraz o zaštiti Srba, da to nije potrebno itd. No, ja sam objašnjavao... da to nije samo iz humanitarnih ra-zloga, da oni moraju shvatiti kako naš odgoj i naš svjetonazor moraju biti u funkciji da štitimo i ove naše susjede i sve građane. I da se stanovništvu ne smije nanositi nikakve patnje ni narušavati nji-hovo zdravlje i njihov opstanak. Ali uz te humani-tarne razloge... da se moramo ponašati na takav način - pružajući im zaštitu, čuvati ih, jer je to u in-teresu Hrvatske. To nije svima bilo jasno i neki su to teško shvaćali. Ipak, ja moram priznati da se i u tom dramatičnom vremenu i na takav način moglo iznositi takve stavove - u javnosti... na skupovima, pred građanima Dubrovnika. Ali potpuno shvaćam da takve stavove nije bilo moguće iznositi u nekim drugim područjima naše Hrvatske, koji su patili na jednak način. U tomu postoji stanovita razlika iz-među tradicije i iskustva i konkretnih događanja. Konačno i kroz povijest je Dubrovnik izbjegavao zaoštravanja i nikad nije bio izložen rušenjima i ratnim operacijama, kao što se dogodilo 1991. go-dine. I zato je to stanovništvo takvo nešto moglo i primiti, bez obzira na to što je bilo pojedinaca... koji su mi na kraju rekli da to ne žele čuti iz mojih usta.

U Dubrovnik su dolazili i dolaze i oni koji mu se dive i obožavaju ga. Prepoznavši taj hrvatski bi-ser i dragulj svjetske spomeničke baštine, prepo-znavši napore Dubrovčana i svih ostalih Hrvata da očuvaju svoj dom i baštinu svojih djedova, neke od takvih osoba od početka agresije na Hrvatsku bile su uz nas. Ja bih rekao: bile su od početka, jer su vrlo rano prepoznale te okolnosti. Recimo tipičan primjer za to je Kathleen Wilkes, koja je nekoliko godina predavala na Interuniverzitetsko-me centru u Dubrovniku. I to studentima iz različi-tih država, a i u društvu s profesorima iz različitih

BERNARD SHAW

motorica, bila je prava aktivistica. Ona je zapravo bila poznata profesorica na Sveučilištu u Oxfordu, veoma poznata u svojoj zemlji, a predavala je i na mnogim drugim sveučilištima Azije i Bliskoga isto-ka, Mediterana i Europe. Njezin je ugled bio velik, njezino ime važno. Kad bi ona potpisivala te poru-ke svijetu iz Dubrovnika, one su imale daleko veću težinu nego kad bi naši javni djelatnici takvo nešto izgovarali i obraćali se svijetu. Pritom ne smijemo zaboraviti ni to da je ona, boraveći tada u Dubrov-niku, riskirala život... sa svim drugim građanima u Gradu, isto kao i oni. Na primjer ona je bila... ne baš službena tajnica gradonačelnika... evo, bila je volonterska tajnica za sve komunikacije sa svije-tom. Jer njoj nije trebalo puno objašnjavati. Znala je kome, kako i kada se treba javiti. Ona bi sastavi-la tekstove, apele i informirala sve svoje poznate i u Velikoj Britaniji i u svijetu. Stoga je njezina uloga

KATHLEEN WILKES i IVAN SUPEK u Dubrovniku

230

od ogromne važnosti. Kako je rekao Michael Foot, također veliki prijatelj Hrvatske, “zbog Dubrovni-ka je Kathy željela dignuti svijet na noge.”

Kathleen Wilkes je poslije dobila i priznanje, po-stala je počasna građanka Dubrovnika, a dobila je i titulu... počasne doktorice Zagrebačkoga sveuči-lišta. To je uslijedilo poslije 2000. godine, kad je ona došla ovamo. Nažalost, kratko vrijeme nakon toga je umrla. Ona je toliko voljela Dubrovnik da je po njezinoj želji urna s njezinim prahom zapra-vo pokopana i za vječnost ostala u blizini staroga grada Dubrovnika. I to je bila njezina posljednja želja: baš pokazati svoju povezanost s Gradom.

Moram reći da su njezine ocjene o uzrocima suko-ba i o tome kakvoga su karaktera oni koji napada-ju Dubrovnik bile posebno zanimljive. U svakom slučaju bila je iznimna u Velikoj Britaniji, a činje-nica je da je njezina uloga bila zapažena i da je imala pozitivnih odjeka u britanskoj javnosti - i u odnosu na gospođu Thatcher, a pogotovo na mno-ge druge političare koji su kroz desetljeća bili izlo-ženi... srpskoj promidžbi i beogradskoj indoktrina-ciji. U Britaniji su vodili računa da su im Srbi bili saveznici u Prvome i Drugome svjetskome ratu, i

Bombardiranje Dubrovnika 1991.

to od prvoga dana. Zanemarivali su pritom činje-nicu kako je došlo do Prvoga svjetskoga rata, što je značio atentat na prijestolonasljednika Ferdi-nanda i njegovu trudnu suprugu Sofiju. Srbi su od prvoga dana Prvoga svjetskoga rata bili saveznici Velike Britanije i Francuske, a to se ponovilo i u međuratnome razdoblju i u Drugome svjetskome ratu. Ti vanjski elementi zapravo sprječavaju da se ne ide u ispitivanje o uzrocima takvoga srpskoga ponašanja.

Evo nečega ilustrativnoga: kad se Fitzroy McLe-an, koji je bio Churchillov delegat u Titovu štabu

potkraj Drugoga svjetskoga rata, vratio u Veliku Britaniju - i to preko Italije, bio je i na otoku Visu - on je Churchillu predao izvještaj. I tada je rekao: “Sir, nakon rata, kad pobijede ovi komunisti, tu vam neće biti demokracije, tu će biti isključivo diktatura i neće biti nikakvih građanskih prava.” A onda mu je na to Churchill postavio protupitanje: “A imaš li ti možda namjeru poći živjeti dolje?”

To je bila konfrontacija sa svima onima koji... nisu bili u savezništvu s Velikom Britanijom. Oni su imali iskustva kod napada na Veliku Britaniju. Coventry je tipičan primjer... bombardiranoga gra-da. To je središnji dio same Engleske. I srušena je katedrala. Ali što su oni napravili? Oni takav je-dan impresivan povijesni objekt... nisu popravlja-li, nego su ga ostavili u tako oštećenu stanju, da bude memento svim mlađim naraštajima, pa oni koji grad samo posjećuju to i vide.

Nije taj Coventry samo jedan... Npr. vidio sam u Hiroshimi isto tako jedan fenomenalan objekt, koji je ostao onako nakon napada atomske bom-be, ostao je tako oštećen. Isto je i u Hamburgu. I Dresden ima istu situaciju, Rotterdam... To su po-vijesna iskustva i to mora ostati mlađim naraštaji-ma kao spomen na rat i rušenje.

Sigurno je da nije trebalo u Dubrovniku ostavi-ti nikakvo veliko zdanje, nikakvu palaču ili veliki objekt... ili npr. Banske dvore u Zagrebu ostaviti s rupom. Ali fontana u Dubrovniku, koja bi bila spo-menički objekt... ukloniti sve tragove granatiranja - to mi je toliko žao... Ja onda nisam izazivao su-kobe, ali... bilo je ljudi koji su mi obećali: “Hoće-mo, hoćemo, čim... počne popravak, izvršit ćemo sanaciju s rupom.” A sada govore: “E, sad smo već potrošili velike novce u pripremi toga.” Da je taj trag ostao, ne bi se vodiči morali mučiti i objaš-njavati turistima, nego samo reći: “Evo, to je ta gra-nata, a vi nas sad izjednačujete.” Jer ono što je problem Hrvatske je... što se zapravo u svjetskim relacijama više ne govori o agresiji Jugoslavije ili Srbije na Hrvatsku, nego se samo govori o agresiji Srbije i Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu. S tim da se onda na to neki nadovezuju: “A i Hrvatska je napadala.” Pa se izjednačavaju.

Michael Foot... evo, on živi u Velikoj Britaniji. Stje-cajem okolnosti on se sa suprugom našao na na-šoj obali prije ljeta 1991. godine, još prije nego što je na tom južnome dijelu bilo sukoba. Imao je već i kupljene karte za let iz Dubrovnika za Lon-don, preko Zagreba. Međutim su zračne linije

231

preko Zagreba već bile poremećene i u prekidu. I onda ga je supruga nagovarala... e, neka koristi vezu preko Beograda.

To je inače čovjek koji je proveo 42 go-dine u britanskom parlamentu, imao je velikih iskustava. Ne treba zanemariti - on isto dolazi iz jedne poznate obitelji, a i njegova supruga bila

je u kulturnim relacijama vrlo poznata. I sada... prijedlog da ide preko Beograda, da ne može druk-čije putovati - to je u njemu potaklo veći interes za ovo što se ovdje događalo, bilo mu je poticaj da prati što se događa. Pratio je i poslije što se doga-đalo u BiH, no Dubrovnik mu je ostavio poseban pečat. Tako je on poslije često reagirao i poveo mnoge akcije, teško je i nabrojiti koje su sve bile njegove akcije u javnosti.

Sa suprugom je autor onih videosnimaka za TV, odnosno dokumentarnoga TV filma, koji je 1994. bio prikazivan svugdje u Europi - “Dva sata od Londona”. Tu je kritički progovorio o srpsko-crno-gorskome napadu na Dubrovnik. U eseju, koji je napisao nakon što je pročitao moju knjigu “U služ-bi domovine”, on piše: “Smatralo se da Hrvatska uopće ne treba postojati, jer je, prema bijednim srpskim podvalama, hrvatska država bla tek nje-mačkim izumom. Zašto onda u europskim vladi-nim ustanovama, gdje je takva glupost bila prihva-ćena, ne bi i stari Dubrovnik mogao biti izbrisan sa zemljopisne karte?”

A ta poanta: dva sata od Londona - to je bila vre-menska udaljenost, dužina leta zrakoplovom od Londona do Dubrovnika, ali i do BiH. Oni su se intenzivno time bavili, posvetili su cijelu svoju ka-sniju aktivnost upoznavanju svijeta sa svim doga-đajima ovdje.

Ali, oni su isto tako bili upoznati s činjenicama da engleska vladina služba blokira određene po-datke kako oni ne bi stigli do javnosti. Znate, nji-hov je sustav takav da određeni broj godina, čak i do 50 godina - to može biti utvrđeno - ako se radi o podatcima od interesa za tu državu, moraju se čuvati kao tajna. Pedeset godina. Poslije toga ide

MICHAEL FOOT, 1996.

dalje. To kod nas ne da nismo stekli nego smo ži-vjeli u sredini da se podatci daju odmah.

Podatci su se davali onako kako je odgovaralo nomenklaturi, naravno - s kozmetičkom obradom i često bez provjere o stvarnoj istini. To je bilo ci-jelo vrijeme komunizma, a onda se to nastavilo.

Evo vidite - jedna je kardinalna razlika od su-stava koji vlada pred sudovima kontinentalne Europe u odnosu na Englesku ili Ameriku: imate kod zakletve, koja se daje, ono... mora se zakleti, na engleskom je, da će govoriti istinu, cijelu istinu i samo istinu. Ništa više nego istinu. To je taj ele-ment koji zapravo svakomu omogućuje, ako je to njegovo mišljenje, a nije sto posto siguran da je to i živa istina, da se uzdrži od svjedočenja. Jer po-naša se u skladu s tom nomenklaturom - on reče cijelu istinu, ali ono što nije sto posto siguran, tu se uzdrži.

To je, recimo, nešto o čemu nisu informirani ovi koji se pojavljuju kao svjedoci u Haagu. Jer kad on izusti nešto i svjedoči, onda oni koji to slušaju, a koji nisu bili svjedoci događaja, imaju pravo prihva-titi i vjerovati da svjedok govori istinu.

Prof. dr. sc. HRVOJE KAČIĆ

Ratne rane na Stradunu u gradu Dubrovniku 1991.

232

Obrana Dubrovnika od agresora6. prosinca 1991. g. na Dan sv. Nikole

Nakon zauzeća Močiljskoga brda sa zapada (iznad Lozice) sredinom listopada 1991. te zaposjeda-nja Žarkovice 28. listopada s istočnoga prilaza Dubrovniku, gradska jezgra s Gružem i Lapadom nalazi se u obruču, opkoljena od agresorske ju-govojske. Početkom studenoga obruč se još više steže, pa se Dubrovnik nalazi pod opsadom. Dana 7. studenoga JNA upućuje poziv građanima Du-brovnika da bez odgađanja razoružaju “hrvatske paravojne formacije” s prijetnjom da će započeti napad iz svih oružja na Grad i predgrađe...

... Srpski i crnogorski mediji intenzivno svijetom lansiraju neistine kako je zaustavljena ofenziva hrvatskih “paravojnih” jedinica na Prevlaku i spri-ječena daljnja topovska vatra na gradove u Boki kotorskoj te kako u sastavu tih paravojnih jedinica ima i stranih plaćenika... Gosp. Cyrus Vance, bivši ministar vanjskih poslova SAD-a, dobio je mandat da na čelu izaslanstva Ujedninjenih naroda zau-stavi oružane sukobe na prostoru bivše Jugosla-vije, vjerujući Kadijeviću da ima pozitivne i iskrene namjere u svezi s Dubrovnikom.

... 20. studenoga 1991. Cyrus Vance, znajući da je prilikom prvih demokratskih izbora na prostoru bivše Jugoslavije moja (odnosi se na autora knjige H. Kačića, op. pisca teksta) izborna jedinica bila Dubrovnik i da sam na tom području stekao po-vjerenje i već u prvome izbornome krugu bio iza-bran za zastupnika u Hrvatskome saboru, zatražio je u Zagrebu sastanak sa mnom upravo u vrije-me zasjedanja Hrvatskoga sabora. Unaprijed nije bila najavljena tema sastanka, ali, kako sam u tom trenutku obnašao i dužnost predsjednika Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga sabora, nije bilo neuobičajeno da se sa inozemnim dužnosnicima sastajem bez prethodne najave teme razgovora. Ipak sam bio iznenađen što nitko s naše strane ne može prisustvovati uz mene i što se inzistira da ja trebam biti sam prisutan s hrvatske strane...

... Nakon uvodne izmjene mišljenja o mogućno-stima prijekida neprijateljstava unatoč brojnim obostrano potpisanim primirjima koja se nisu po-štivala... istaknuo sam da je potrebno u jednome od sljedećih primirja precizno utvrditi obvezu da ni

jedna od strana neće napredovati od crta na koji-ma se njezine snage nalaze u trenutku potpisa pri-mirja. Naime, promatrači Europske zajednice, koji su već bili raspoređeni na terenu, mogli su utvrditi gdje se nalazi crta bojišnice, ali nisu mogli sa si-gurnošću utvrditi tko krši primirje.

... Gosp. Vance želio je razgovarati o položaju u kojemu se Dubrovnik nalazi. Pošto je istaknuo da neće štedjeti svoje snage ni nastojanja da se zau-stavi opsada Dubrovnika i nestanu opasnosti koji-ma je taj grad izložen zbog oružano nadmoćnoga neprijatelja u okruženju, izričito je rekao da preno-si poruku i obvezu gosp. Kadijevića, komandanta JNA, da će prestati s napadima na Dubrovnik ako se iz Dubrovnika povuku plaćenici. Gosp. Vance doslovno je upotrijebio izraz “plaćenici” (na engle-skome jeziku “mercenaries”).

... Ja sam odgovorio gosp. Vanceu da u Dubrov-niku plaćenika nema rekavši: “Mi na tom područ-ju imamo više ljudi i mladića spremnih za borbu u obrani svojih domova i Hrvatske nego što imamo oružja i cijevi.”

... Međutim je gosp. Vance nastavio i izričito napo-menuo da na tom prostoru ima stranaca za koje se ne može reći da brane svoje domove, nego su zbog nečeg drugoga upućeni amo. Zbog toga mi ne možemo negirati da na dubrovačkome područ-ju nema plaćenika.

Ja sam na to odgovorio kako priznajem da među braniteljima ima nekoliko stranih državljana, ali sam odmah spomenuo njihova imena zamolivši sve prisutne da mi vjeruju da govorim istinu. Po-čeo sam s dragovoljcem Zdenkom Baričevićem, koji je došao iz Finske, gdje je živio i gdje je bio oženjen i otac dvoje djece, koji je dobrovoljno sti-gao u Dubrovnik kada je saznao da je krajnji hrvat-ski jug napadnut od jugovojske...

... Spomenuo sam da sam siguran da stranih dr-žavljana koji su osjećajima odani Hrvatskoj nema više od ukupno deset. Tom sam prilikom prise-gnuo da plaćenika nema.

Gosp. Vance pitao me odakle meni ti podatci. Na to sam mu odgovorio da sam svakoga dana više puta na radiotelefonskoj vezi s Dubrovnikom, raz-

233

govaram s velikim brojem ljudi iz Kriznoga stožera, a i s mnogim drugima koji su angažirani u obrani Grada. Gosp. Vance rekao je kako ne vjeruje da ja o tim pojedinostima razgovaram radiotelefonskom vezom jer mi mora biti poznato da se to može u eteru snimiti. Potom sam mu rekao da sam već bio u Dubrovniku, koji je pod opsadom, te da sam bio sve do prvih crta obrane. Ali gosp. Vance napome-nuo je kako nisam mogao pregledati i provjeriti sve ljude pod oružjem u Dubrovniku.

Kada sam shvatio da sve to nije dovoljno uvjerlji-vo, rekao sam gosp. Vanceu: “Moj je sin u Dubrov-niku na prvim crtama obrane. Pošao je iz Zagreba kao student dobrovoljac 4. listopada 1991. i stigao dolje preko Slovenije, Rijeke, Paga, Zadra, Splita, Metkovica i Stona, pa zatim morem preko Šipana. Nalazi se dolje već dva mjeseca, ja sam ga već sreo u Dubrovniku i budite uvjereni da on točno zna i poznaje sve momke koji su na prvim crtama obrane.”

Gosp. Vance bio je doista iznenađen i impresio-niran mojom ispoviješću. Nakon razgovora upitao sam gosp. Marracka Gouldinga je li bilo primjere-no i nisam li pogriješio što sam tako sentimentalno i osobno reagirao. Na to mi je gosp. Goulding do-slovno uzvratio: “Reagirali ste sasvim primjereno i dobro ste učinili. Bilo j eto uvjerljivo objašnjenje”.

Utjeha mi je bila da se nakon tog iskustva prestaje u svjetskoj javnosti vjerovati vijestima iz Beograda i Titograda da na strani Hrvatske u borbama sudje-luju “strani plaćenici” .

Pri kraju tog razgovora gosp. Vance me zapitao: “Recite mi koliko ljudi sudjeluje u obrani Grada?” Odgovorio sam: “Gosp. Vance, teško bi Vam bilo povjerovati kada bih Vam rekao točan broj brani-telja, ali morate znati da svi koji su fizički sposobni dolje u Gradu sudjeluju intenzivno i punim srcem u obrani Grada.”

4. prosinca 1991. dobio sam iz Dubrovnika alar-mantnu vijest da se agresorska vojska intenzivno

pregrupira na svim obroncima s kojih se kontroli-ra golim okom stara jezgra Grada. Također su me obavijestili da su upućeni i tenkovi preko Brgata na Bosanku i Žarkovicu, ali i jedinice specijalno opremljenih vojnika za posebne ciljeve.

Pouzdajući se u uspostavljeno osobno poznanstvo s gosp. Vanceom, istu sam večer toga dana uspio dobiti gosp. Vancea na telefon te sam mu prenio posljednje vijesti s terena zamolivši ga da gene-ralu Kadijeviću prenese upozorenje da prestanu s napadima na Dubrovnik. On mi je odgovorio: “Let me see what I can do.” (Pustite me da vidim što mogu učiniti).

Ne znam sadržaj razgovora između gosp. Vancea i Kadijevića, ali mi je već sljedećega dana bilo do-javljeno da je general Kadijević rekao da General-štab nije izdao zapovijed za napad na Dubrovnik i obvezao se da će dati nalog za pokretanje istrage.

Unatoč preuzetoj obvezi JNA i zapovjednika ge-nerala Kadijevića, u zoru 6. prosinca, na Dan sv. Nikole, poduzimaju se ofenzivne operacije u poku-šaju osvajanja tvrđave “Imperijal” na Srđu i artilje-rijskom paljbom granatira se stara gradska jezgra Dubrovnika. Uspješan otpor branitelja odbacio je agresore, a istodobno uvelike podigao moral sta-novništvu Grada.

Ostaje na savjesti generala Kadijevića da objasni je li pokušao spriječiti posljednje ofenzive na Du-brovnik. On je još nekoliko tjedana bio na istome položaju, tijekom usvajanja Sporazuma o prekidu neprijateljstava potpisanoga u Sarajevu 2. siječnja 1992., a to je bilo prvo primirje koje je Generalštab JNA poštovao. U Sarajevu se Kadijević pokuša-vao opravdati za rušilački napad na Dan sv. Nikole na Dubrovnik objašnjavajući da su napade izvršile paravojne formacije, a ne redovite snage JNA.

Radi što boljega poznavanja povijesne istine o Domovinskome ratu iz objavljenih materijala

prof. dr. HRVOJA KAČIĆA pripremila dr. sc. INGA LISAC

234

VRIJEME KRIVOKLETNIKA

4. lipnja 2006.

Propast komunistič-kog totalitarizma u Europi koncem 1980-ih i početkom 1990-ih imao je za posljedicu raspušta-nje Varšavskog pak-ta i stvaranje novog demokratskog pore-tka u svijetu. Bipo-larna podjela svijeta definitivno je ukinu-ta, a zemlje koje su

desetljećima živjele pod komunističkim režimom i terorom postale su sastavni dio demokratskoga svijeta. Bivše so-cijalističke zemlje kročile su u svijet slobode kako na unutarnjem tako i na međunarodnom planu - slobodne da samostalno odlučuju o svojoj sudbini u međunarodnoj zajednici sukladno interesima svojeg nacionalnog i kulturnog identiteta, a na unutarnjem planu nastojeći u što kraćem roku iz-graditi pravedno društvo u kojem se poštuju indi-vidualna i kolektivna ljudska prava.

Propast komunističkog sustava iznenadio je de-mokratski svijet. Došao je brzo i neočekivano, tako da je prevrat koji se dogodio bio iznenađenje i za međunarodnu zajednicu i za glavne aktere komu-nističkog režima, koji su podjednako nespremni dočekali radikalne promjene međunarodnog po-retka. U brzim demokratskim promjenama koje su uslijedile, raspale su se i višenacionalne države Sovjetski savez, Čehoslovačka i Jugoslavija, jer su (mali) narodi u njihovu sastavu također željeli pra-vo na punu slobodu: ne samo zaštitu i poštivanje individualnih ljudskih prava u novom demokrat-skom okruženju nego i pravo na kolektivnu slobo-du, pravo na svoju državu i svoje mjesto u među-narodnim organizacijama kako bi ravnopravno s drugim narodima odlučivali o svojoj sudbini.

Kao posljedica velikih demokratskih promjena koje su zahvatile Europu pod konac dvadesetog stoljeća nastalo je petnaestak novih država. Demo-kratski svijet oduševljeno je dočekao krah komu-

Prof. dr. MIROSLAV TUĐMAN

nističkog sustava, ali iz različitih se razloga opirao stvaranju novih država na tlu Europe.

Unatoč neslaganju s fragmentacijom političke karte Europe, svijet nije mogao ne priznati nove države koje su u mirnoj i demokratskoj proceduri proglasile svoju samostalnost i suverenost. Poli-tičke elite Čehoslovačke bile su spremne na do-govorni razlaz, a političke elite SSSR-a pristale su dati “izlaz” republikama koje su proglasile suvere-nost i samostalnost.

Međutim, to nije bio slučaj s ključnim čimbenicima koji su kontrolirali režim socijalističke Jugoslavi-je. Zato je došlo do kratkotrajnog rata u Sloveni-ji, brutalne agresije na Hrvatsku te rata u Bosni i Hercegovini. Svijet je bio užasnut i nespreman na činjenicu da je rat, i to tako brutalan rat, ponovno moguć na tlu Europe. Međunarodna javnost u pra-vilu nije razumjela ni razloge rata, a još manje ra-zloge raspada Jugoslavije. Svijet nije znao, ili nije želio znati, kakvi su stvarni odnosi vladali u bivšoj Jugoslaviji, jer su bili zadovoljni sa slikom Jugo-slavije kao uspješne tampon zone između Istoka i Zapada. Sve nacionalne suprotnosti i povijesne proturječnosti što su se desetljećima pa i stoljeći-ma slagale na tlu bivše Jugoslavije komunistički je režim silom stavljao pod tepih, uz prešutnu sugla-snost međunarodne zajednice koja je bila gluha i slijepa na politička zbivanja i međunacionalne odnose u bivšoj Jugoslaviji. To je imalo za poslje-dicu pristanak na medijsku sliku o Jugoslaviji što ju je producirala službena propaganda. Nažalost, značilo je i potpunu nespremnost međunarodne zajednice na događaje koji su započeli dolaskom Miloševića na političku scenu koncem 1980-ih. Rat što su ga JNA i velikosrpska politika nametnuli republikama koje su željele samostalnost dvostru-ko je iznenadio svijet. Prvo svojom brutalnošću, a drugo otkrićem da njihova slika o Jugoslaviji nije bila ni od kakve pomoći za razumijevanje i prepo-znavanje uzroka i razloga tome ratu. Kada se tome doda i činjenica da su međunarodni čimbenici s podozrenjem gledali na stvaranje novih država u Europi, a ne kao na izvorno demokratsko pravo i šansu neslobodnih naroda na vlastitu slobodu i sa-mostalnost, onda ne iznenađuje što je u većini ko-mentara i prikaza sukoba i rata na području bivše Jugoslavije odgovornost adresirana na pojedince, nacionalne i “nacionalističke” lidere. Rijetko tko je novonastalu situaciju analizirao s povijesnog i

235

sociološkog stajališta, uvažavajući činjenicu da Ju-goslavija nikada nije egzistirala kao demokratska višenacionalna zajednica usklađenih nacionalnih interesa. Jugoslaviju su razdirali proturječni naci-onalni interesi naroda što su je tvorili i samo je politički teror održavao na okupu i monarhističku i komunističku višenacionalnu Jugoslaviju. Bosna i Hercegovina bila je zrcalo socijalističke Jugosla-vije, funkcionirala je kao “Jugoslavija u malom”, tj. kao duboko podijeljeno društvo nedemokratsko iznutra, a s lažnom slikom o sebi prema van. Vijeće sigurnosti UN-a formiralo je 1993. godine Međunarodni kazneni sud za područje bivše Jugo-slavije kao instrument nametanja mira na zaraće-nom području. Bez jasnog uvida ključnih međuna-rodnih čimbenika o prirodi sukoba i suglasnosti o tome tko je agresor, a tko žrtva. Bez volje da se utvrde činjenice i odgovornosti za događaje u ši-rem političkom i povijesnom kontekstu. Bez snage i ovlasti da ICTY razmatra i učinke i odgovornost međunarodne zajednice za rješenja koja je name-tala pod prijetnjom sankcija sukobljenim strana-ma.

Zgrada Međunarodnoga suda za ratne zločine u Haagu

ICTY je počeo djelovati nakon okončanja ratnih sukoba, u okolnostima u kojima su međunarodni čimbenici zbog vlastitih suprotstavljenih interesa bili podjednako nesložni i oko prošlosti i oko bu-dućnosti novonastalih država na području bivše Jugoslavije, a složni jedino u tome da posredstvom ICTY-a osiguraju alibi svojoj neučinkovitosti. ICTY je postao “neprincipijelna” batina u rukama među-narodne zajednice, jer se MZ ni nakon prestanka rata nije mogla odlučiti za trajno rješenje za Ko-

sovo i Bosnu i Hercegovinu. Zato je ICTY dobio nalog da sve strane proglasi krivima, a razlike u krivnji odredi brojem optužnica i visinom kazni. Stvaranje samostalne i suverene hrvatske države hrvatski je narod doživio kao ideološko i političko oslobađanje od sedamdesetogodišnjeg velikosrp-

Glavna Haška tužiteljica CARLA DEL PONTE u Sarajevu

skog hegemonizma i pedesetogodišnjeg komuni-stičkog totalitarizma. Pobjedama u Domovinskom ratu, nakon vojno-redarstvenih operacija kojima su oslobođeni okupirani teritoriji Republike Hr-vatske i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, hrvatski su građani bili ispunjeni osjećajem pobje-de, slobode i ponosa kao rijetko koja generacija u hrvatskoj povijesti. Međutim, u prvim optužnicama podignutima protiv Hrvata hrvatsko političko i vojno vodstvo, zaslužno kako za međunarodno priznanje tako i za pobjede u Domovinskom ratu, optuženo je za međunarodni sukob u Bosni i Hercegovini. Nakon 2000., tj. tek kada je Milošević završio u Haagu s optužbom za zločinački pothvat i zločinačku orga-nizaciju, Haaško je tužiteljstvo počelo dizati optuž-nice protiv hrvatskog političkog i vojnog vodstva također s optužbom da je “zločinačka organizacija” koja je “zločinačkim pothvatima” izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a u oslobodilačkim ope-racijama u Domovinskom ratu i etničko čišćenje. Kako je i zašto došlo do ovako sročenih optužni-ca, tko je sve sudjelovao u njihovom artikuliranju, koje su sve “trgovine”, dogovori i pregovori pret-hodile njihovu objavljivanju, može biti predmetom posebnih istraživanja i raščlambi. Činjenica jest da

236

su pisanju optužnica protiv hrvatskih generala i dužnosnika pridonijeli mnogi međunarodni akteri koji su utjecali na Haaško tužiteljstvo. Međutim, sustavno su na pripremi tih optužnica radili i po-jedinci i grupacije iz Hrvatske, često u suradnji i koordinaciji s istomišljenicima iz Srbije i BiH. To samo po sebi ne bi bio problem da su njihovi na-pori bili usmjereni k utvrđivanju istine. Nažalost, većina je tih “priloga” rađena na njima zajednič-kim, propalim, ideološkim pozicijama jugoslaven-ske provenijencije koje su od udruženih jugosla-

venskih u novim okolnostima prerasle u združene globalističke inicijative.

S druge pak strane i u medijskom prostoru vodio se rat, navodno, niskog intenziteta koji je jedno-stranim prikazima događaja i činjenica proizvodio stereotipe o odgovornosti za rat i počinjene zloči-ne. Informacijski rat u medijima postao je efika-sno sredstvo bespoštedne političke borbe opreč-nih političkih i vrijednosnih orijentacija, ne samo demokratskih opcija koje su nastale nakon 1990. nego i nemalog broja onih koji su novom frazeo-logijom branili stajališta i uvjerenja na kojima je funkcionirala socijalistička Jugoslavija. (Hrvatska je izašla iz socijalističke Jugoslavije, ali ni komu-

Predsjednik RH dr. FRANJO TUĐMAN i ministar obrane RH GOJKO ŠUŠAK

nistička ideologija ni Jugoslavija nisu mogli izaći iz glava onih koji su se teška srca oprostili od Ju-goslavije.) Posljedica toga je da se stvaraju novi ili obnavljaju stari mitovi i “povijesne istine”, koji se smatraju dokazanima iako ih nikada nitko nije dokazao. Stvorena su jaka potpuno oprečna uvje-renja i “znanja” o određenim zbivanjima, a da če-sto neka od strana nema ili čak javno govori kako joj nisu potrebni argumenti i činjenice za ono što tvrdi i u što vjeruje. Nažalost, Haaško tužiteljstvo svoje optužnice često potkrepljuje proizvodima

tog informacijskog rata, pozivajući se na njih kao na dokaze i činjenice, iako se najčešće radi o očitoj propagandi i planiranim dezinformacijama.

Odgovor na pitanje zašto sam se prihvatio posla na utvrđivanju neistina i laži u svjedočenju Stjepa-na Mesića, krunskoga svjedoka optužbe, formalno u slučaju generala Blaškića, a zapravo protiv pr-voga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, zapravo je jednostavan. To nije bio moj izbor nego moja obveza. Obveza koju mi nitko nije nametnuo izvana, nego obveza koju sam prihvatio iz moral-nih načela, a zbog više razloga koji bi svaki za sebe bio dostatan motiv za pisanje “Vremena krivoklet-nika”.

237

Zacijelo ne mogu zanemariti emocionalne i obi-teljske razloge. Obvezu prema ocu i čovjeku kojeg mrtvog optužuju u Haagu, što je već samo po sebi pravni presedan, kojeg njemu politička oporba razapinje lažima i sotonizira mimo svake istine i dobroga ukusa, a njegova ga se stranka ne odriče, ali ga se sprema braniti tek u nekim boljim vre-menima. Obvezu prema majci i ostalim članovima obitelji koji su u medijima izloženi bezbrojnim kle-vetama i lažima, prema poznatom komunističkom obrascu da su svi članovi obitelji podjednako krivi i nema milosti prema obitelji glavnoga krivca. Ob-vezu prema prijateljima koji su završili s Haaškim optužnicama i u Haagu, a da nisu optuženi da su sami počinili zločin ili da su naredili zločin, već su krivi jer su bili dio “zločinačke organizacije” koju je vodio predsjednik Tuđman. Obvezu prema broj-nih hrvatskim braniteljima i ljudima koji vjeruju u Prvoga hrvatskoga predsjednika i optužbu protiv njega doživljavaju kao napad na vlastito dostojan-stvo i čast.

Zacijelo ne mogu zanemariti ni svoje osobno iskustvo i osobna saznanja iz Domovinskog rata. Sudionik sam Domovinskog rata i sam sam dao svoj skromni osobni doprinos stvaranju hrvatske države. Stjecajem okolnosti radio sam na takvim

poslovima da sam imao objektivna saznanja i informacije o događajima i činjenicama, tako da sam mogao kako onda tako i danas razlikovati istine od laži, informacije od dezinformacija. Osim toga dobro sam poznavao većinu ključnih ljudi u tom razdoblju, s nekima sam bio i prijatelj. Nisu mi ostali nepoznati ni međunarodni predstavnici i njihovi stavovi. Po prirodi svog posla susretao sam se s predstavnicima niza zemlja te prenosio i primao poruke o događajima o kojima svjedoči i Mesić. Prema tome, da je postojala “dvostruka politika” prema Bosni i Hercegovini, namjere i pla-novi agresije ili aneksije, odnosno “dvostruka lini-ja zapovijedanja”, to bih po prirodi stvari već tada morao znati, na temelju osobnog saznanja, rada i druženja s ljudima koji su donosili ključne odluke. Emocionalni i obiteljski razlozi te osobno iskustvo i saznanja iz Domovinskog rata jesu dovoljni, ali nisu i dostatni razlozi za raščlambu i pisanje o ne-istinama i lažima iznijetim u Haagu. Emocionalno i empirijsko iskustvo dalo mi je poriv i građu za moj teorijski interes. Naime, već niz godina bavim se istraživanjem oblikovanja i funkcioniranja jav-noga znanja. Opća je predodžba da bi javno zna-nje trebalo biti istinito znanje. Činjenica je da smo suočeni s naporima da neistine, laži i stereotipi o Domovinskom ratu i o muslimansko-hrvatskom

KNIN 1995., predsjednik RH dr. FRANJO TUĐMAN i ministar obrane GOJKO ŠUŠAK s hrvatskim generalima

238

ratu, a ne istina, zauzmu ne samo periferiju nego i središnje mjesto u javnome znanju. Neistine i laži mogu biti efikasno sredstvo za postizanje različi-tih ciljeva. Međutim kada laž, maliciozna laž, za-dire u pravo drugoga, dostojanstvo ljudi i naroda, ona ima za posljedicu nepravdu i nasilje nad ljud-skim sudbinama. “Vrijeme krivokletnika” napisano je kako bi se utvrdila istina, razobličila laž, kako bi se pomoglo da javnost i Sud u Haagu pomoću iznijetih dokaza i činjenica uvide da su general Tihomir Blaškić i Dario Kordić osuđeni i na temelju lažnog Mesiće-va svjedočenja te da se spriječi da jedno neistinito svjedočenje bude korišteno u novim procesima protiv hrvatskih dužnosnika. Ako ova knjiga po-mogne u tome, ona je ispunila svoju svrhu. Među-tim, ona nije pisana ni kao povijesna, politološka, pravna knjiga ili pak publicistika.

Ona jest i povijesno i politološki i pravno relevan-tna jer ne polazi od načela “vremenske distance”, odnosno “povijesne distance”, načela što je samo

izgovor jednom krugu intelektualaca od odgo-vornosti da se ne bore za istinu; načela što im u moralnom smislu osigurava alibi da javno budu dobri poslušnici vladajućeg političkog sustava, a privatno oporbenjaci, dok ih u stručnom smislu to načelo pretvara u podobne “tehničare” poželjnog znanja.

Ovaj je rad u svojoj biti istraživanje o tome kako laži postaju sastavni dio nepravednih presuda, ali i dio javnoga znanja te kako pravodobno prezenti-rane, čak i banalne laži u informacijsko doba ima-ju za posljedicu jednima osigurati visoke političke nagrade, drugima dugogodišnje zatvorske kazne, a trećima, tj. javnosti nameću stereotipe kojima se cijela nacija nadzire i drži u poslušnosti pomoću pogrešnih informacija i dezinformacija. Ako isti-na ne bude odgovor na laž, onda laž može iznova postati izvorom novoga nasilja, novih nepravdi i novoga zla.

Iz predgovora knjizi “Vrijeme krivokletnika”Prof. dr. Miroslava Tuđmana

Prof. dr. MIROSLAV TUĐMAN

239

GOTOVINA NIJE KRIVDr. Payam Akhavan, odvjetnik

23. listopada 2006.

Može biti da zbog toga što nismo na-viknuti na razumi-jevanje i potporu stranaca hrvatskoj borbi teško može-mo shvatiti zašto neki stranac, koji je donedavno kao sa-vjetnik Haaškoga tu-žiteljstva proganjao hrvatske bojovnike,

danas brani najvišega hrvatskoga časnika. Zato ne iznenađuje da Hrvate zanima zašto je dr. Payam Akhavan prihvatio ulogu branitelja generala Go-tovine.

Od 1994. do 2000. godine dr. Akhavan bio je prvi pravni savjetnik Tužiteljstva Međunarodnoga ka-znenoga suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Nakon toga obnašao je dužnost izvanrednoga savjetnika pri Ujedinjenim narodima za Kambodžu, Gvatema-lu, Istočni Timor i Ruandu. Autor je glavnih izvje-šća o ulozi izvanrednoga savjetnika i ulozi UN-a u sprječavanju genocida. Imenovan je za gostujuće-ga profesora na Sveučilištu u Torontu, Sveučilištu Yale te na Sveučilištu Leiden u Nizozemskoj. Autor je mnogobrojnih studija iz međunarodnoga i hu-manitarnoga prava u vodećim znanstvenim publi-kacijama i, među ostalim, izabran je da kao mladi svjetski lider zastupa Svjetski gospodarski forum u Davosu 2006. godine. Nedavno je dr. Akhavan postao trećim članom braniteljskoga tima genera-la Gotovine.

- Nekoliko godina obavljao sam dužnost savjetni-ka Tužiteljstva i stručnjak sam za međunarodni humanitarni zakon ili ratni zakon. Profesor sam na Sveučilištu McGill, gdje predajem humanitarni zakon i ratni zakon. Dakle, stručnost koju donosim svodi se na razumijevanje i interpretaciju normi, prava i zakona u ratovanju. A pitanje, u svezi s ge-neralom Gotovinom i akcijom “Oluja”, jest - u kojoj se mjeri akcija “Oluja”, djelomično ili u potpunosti, kvalificira kao kriminalna inicijativa za počinjenje ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Koji se standardi tu primjenjuju?

Prema mojoj procjeni humanitarni se zakon mora gledati kroz prizmu ratne zbilje. Drugim riječima, što je umjesno očekivati od vojnoga zapovjednika da učini u sličnoj situaciji u kojoj je bio general Gotovina. Humanitarni zakon nije nikakva pravna utopija. Rat donosi ubijanje i razaranje. To je ža-losna činjenica. Dakle, na akciju “Oluja”, na napad na Knin i sve vojne aktivnosti koje su poduzete u nastojanju da se ispuni legitimna hrvatska želja za povratkom Krajine, mora se gledati kroz priz-mu ratnoga zakona i pitati: Nije li bilo opravdano i zakonito poduzeti vojnu akciju? Nije li bilo oprav-dano upotrijebiti topništvo za uništenje srpskih vojnih zdanja u Kninu? Je li ratni zločin ako zbog straha od bombardiranja velik broj civila napusti glavna naselja i pobjegne? Za mene odgovor na sve to jest: NE! Cilj akcije “Oluja” nikako nije bilo masovno iseljenje Srba iz Krajine, ali je bio nesret-na i neizbježna posljedica te vrste vojne akcije. Ne može se očekivati od vojnih zapovjednika na bo-jištima da ne uporabe topništvo i da u postizanju svoga cilja ne unište neprijateljska zdanja. Zato smatram da je ključno u ovom slučaju razumjeti da, ako preokrenemo humanitarni zakon u prav-nu utopiju, koja ima posve nerealna očekivanja od vojnih zapovjednika, nanosimo veliku štetu humanitarnome zakonu jer poručujemo vojnim zapovjednicima kao što je general Gotovina, koji su profesionalni i imaju najpoštenije namjere, da bez obzira koliko se oni trudili - nije bitno! Bez ob-zira koliko se trudili da zaštite civile, još su uvijek odgovorni! Ali humanitarni zakon ima dužnost ra-zlikovati dobre borce od loših, a ne kriminalizirati rat.

Na upit o naglome prijelazu iz Tužiteljstva u Obra-nu dr. Akhavan je rekao: “Ne bih rekao da je to bio nagli prijelaz. Ured tužitelja napustio sam još 2000. godine i vrlo sam pažljivo donio odluku da priđem odvjetničkome timu generala Gotovine. Za mene je vrlo bitna nepristrana i pravedna podjela pravde, stoga je svakom optuženiku potrebno osi-gurati jaku i dobru obranu. Ali obranu generala Gotovine prihvatio sam ponajviše zbog izvanred-nih okolnosti njegova slučaja. U suprotnom me ne bi zanimala uloga odvjetnika. Vjerujem da je gene-ral Gotovina pogrešno optužen. Isto tako vjerujem da je on učinio veliku uslugu međunarodnoj zajed-nici jer je u biti omogućio sklapanje Daytonskoga sporazuma promjenom omjera vojnih snaga, ne-što što je međunarodna zajednica odbijala učiniti.

Dr. PAYAM AKHAVAN

240

I ne postoji ništa u dokaznome materijalu koje je Tužiteljstvo podnijelo, baš ništa ne postoji što go-vori da je general Gotovina kriv za ratne zločine, osim ako se prihvati neka slaba teorija o kaznenoj odgovornosti po kojoj bi svaki vojni zapovjednik bio odgovoran za svaki zločin počinjen u nepre-glednome opsegu vojne operacije, uključujući de-setke tisuća boraca. Stoga je za mene Gotovinina nevinost stvar načela. Smatram svojom dužnošću braniti ga ne samo zbog velike uloge koju je imao u privođenju rata na području bivše Jugoslavije kraju nego i u okončanju svih užasnih zlodjela et-ničkoga čišćenja.

- Mislim da moramo biti u tijeku događaja kako bismo bolje razumjeli kulturu i politiku, trebamo

Vojno-redarstvena akcija “Oluja” 1995. godine - Kostajnica

znati gdje je Knin, gdje je Krajina, koja je bila ulo-ga UNPROFOR-a i zašto su Hrvati bili ojađeni ulo-gom UN-a, koja se svodila na nijemo promatranje etničkoga čišćenja i osvajanja hrvatskoga terito-rija od srpske vojske; kakav je bio omjer vojnih snaga; što su ljudi mislili, zašto su bježali Srbi iz Krajine prije negoli je i jedan hrvatski borac sti-gao u Krajinu; mora se upoznati psiha onih koji su na bilo koji način bili umiješani u etničko čišćenje stotine tisuća Hrvata. Zato vjerujem da je ključno stati na zemlju kako bismo bolje razumjeli okolno-sti i situaciju ne samo na papiru nego i na terenu, u stvarnome svijetu, i potom to unijeti u obranu. Mislim da će moja iskustva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini osobito rasvijetliti događaje prije ak-cije “Oluja” koje ću iznijeti pred Sud.

- Nisam osobno poznavao generala Gotovinu. Ali, naravno, znao sam za njega i njegov ugled jer sam pratio događaje oko akcije “Oluja” s velikim za-nimanjem. Moj kolega Greg Kehoe, s kojim sam

radio na Blaškićevu slučaju, nagovorio me da se pridružim braniteljskome timu.

- Mislim da moramo razlikovati Tužiteljstvo od Suda. To nije isto. Tužiteljstvo donosi optužbe pro-tiv generala Gotovine. Ali na Sudu je da objektiv-no podijeli pravdu ili usvoji pravni zaključak - je li Tužiteljstvo dokazalo optužbe. Dakle, sama či-njenica da je Tužiteljstvo podnijelo optužbe protiv generala Gotovine ne znači da je Sud donio takav zaključak.

- Druga je točka struktura optužbe, za koju vjeru-jem da je problematična. I smatram da je to glav-na slabost optužbe, jer optužba želi dokazati ideju da je akcija “Oluja” kazneno djelo budući da joj je glavni cilj bio etničko čišćenje Srba iz Krajine. Ne vjerujem da je optužba tako jednostavna te da po-kušava samo dokazati da je akcija “Oluja” kazneno djelo. Postoje teorije da je glavni cilj akcije bio et-ničko čišćenje, ali ne vjerujem da te teorije mogu proći temeljito ispitivanje. Nema nikakve stvarne osnove za tvrdnju da akcija “Oluja” nije bila oprav-dana, legitimna vojna operacija i stoga vjerujem da će general Gotovina biti oslobođen svih optuž-bi. Nema ništa u podnesenome dokaznome mate-rijalu što bi dovelo do zaključka da je kriv.

- Opet, vraćajući se na ono što sam rekao prije o tome da je cilj humanitarnoga zakona razlučiti dobre i loše borce, razlučiti opravdanu uporabu

Hrvatska vojska u Kninu nakon završetka “Oluje”, 1995.

sile, kao što je u ovom slučaju hrvatska uspostava vlasti na vlastitome teritoriju, i neopravdanu upo-rabu sile, primjerice, u svrhu etničkoga čišćenja. Iz podataka znamo da je velika većina Srba već bila napustila Knin. To se zna iz izvješća UN-a, vojnih

241

promatrača i mirovne misije. I znamo da je velika većina njih napustila Krajinu prije negoli su stigli pripadnici hrvatskih oružanih snaga.

Akcija “Oluja“ - Hrvatska Kostajnica 1995.

- Neprihvatljivo je reći da je cilj akcije “Oluja” bilo etničko čišćenje, osim ako kažemo da je svakoj vojnoj akciji koja uključuje oružani sukob i vatru u namjeri da oslabi neprijatelja i zauzme teritorij cilj teroriziranje civilnoga stanovništva, jer će se civilno stanovništvo iz straha razbježati. Mislim da je takvo razmišljanje posve nerealno, izvan svih realnosti rata, te da će u sudskome postupku po-stati jasno da je general Gotovina, u okviru svojih sposobnosti i sa snagama, sredstvima i tehnologi-jom koja mu je bila na raspolaganju, vodio posve umjeren i opravdan rat u skladu s humanitarnim pravom. Činjenica da je veliki broj srpskoga civil-noga stanovništva napustio Krajinu ne može biti kazneno djelo po međunarodnome zakonu ili zlo-čin koji bi se mogao pripisati generalu Gotovini.

- Vjerujem da iz praktičnih razloga, suprotno pravnome aspektu, Međunarodni kazneni sud (ICTY) neće podizati nove optužbe protiv osoba koje su sudjelovale u akciji “Oluja” ili druge optuž-be jednostavno stoga što je Vijeće sigurnosti UN-a zatražilo da ICTY uskoro privede kraju sve zapo-čete postupke. Moje je mišljenje da neće biti novih optužbi. Bio bih vrlo iznenađen ako bi ih bilo. Ali zakonski Tužiteljstvo nije spriječeno u donošenju takvih optužbi. Ipak iz praktičnih razloga vjerujem da toga neće biti. Ako general Gotovina bude oslo-bođen, uvjeren sam da će to imati velike posljedi-ce na ocjenu punopravnosti “Oluje” i na to kako će biti upisana u povijesne knjige. Vjerujem da bi bilo nerealno sugerirati da je obrambena operaci-ja “Oluja” bila zločin, jer bi to značilo da je svaka vojna operacija zločinačka operacija. To bi onda

značilo da, ako je nemoguće voditi potpuno “čistu i sterilnu” vojnu operaciju u kojoj nema civilnih žrtava ni nehotičnoga razaranja civilnih građe-vina, svi sudionici u vojnim operacijama postaju ratni zločinci. Ne mogu se sjetiti ni jedne vojne ak-cije, pa čak ni onih koje je vodio NATO koristeći se najsavršenijom tehnologijom, u kojoj nije bilo nehotičnih civilnih žrtava, nehotičnoga uništenja civilnih građevina i u kojima veliki broj civilnoga stanovništva nije napustio zone borbenoga djelo-vanja.

Obrana generala Gotovine ujedno je borba za čast Domovinskoga rata i čast Hrvatske, no nije ovdje samo to posrijedi. Posrijedi je pravo Hrvatske da u svoj ustavnopravni poredak vrati okupirano pod-ručje - nezakonitu, paramilitarnu državu, tzv. Srp-sku Republiku Krajinu, stvorenu etničkim čišće-njem, ali je tu i mnogo šire pitanje zaštite ratnoga prava. Nije riječ ovdje samo o pravu Hrvatske na vojnu operaciju, nego o poruci generalima i brani-

Hrvatski vojnici u vojno-redarstvenoj akciji “Oluja“ na području Knina, 1995.

teljima širom svijeta da će, ako sudjeluju u vojnim operacijama s najboljim i najpoštenijim namjera-ma i s razumnim nastojanjem da se pridržavaju humanitarnoga prava, biti oslobođeni. Poruka bi morala biti da neće ni biti optuženi. I da ih se neće okriviti. Vjerujem da je to važno za budućnost hu-manitarnoga prava i kao povijesno svjedočanstvo za hrvatski narod i operaciju “Oluja”.

- Nažalost, činjenica je da je međunarodno pravo još u začetcima. Kad sam prišao Sudu za Jugosla-viju, bio sam iznenađen što je uopće osnovan “ad

242

hoc sud”. Moramo se prisjetiti da od Nuernberga do ovog suda ni jedna osoba nije odgovarala pred međunarodnim vijećem sigurnosti, a od tada smo svjedočili osnivanju Suda za Jugoslaviju, Suda za Ruandu, Međunarodnoga kaznenoga suda, Speci-jalnoga suda za Siera Leone... To su tek početci, to su klice univerzalnoga međunarodnoga kazne-noga prava. Činjenica je da se zakon primjenju-je više na slabe nego na moćne. To ne želimo, ali moralo se od nekamo početi učvršćivati te usta-nove i “gurati” ih prema univerzalnijoj primjeni zakona. Rekavši to, vjerujem da živimo u svijetu u kojemu su zemlje međusobno ovisne i u koje-mu ni najsnažnije države ne mogu ostati potpuno ravnodušne na posljedice svojih postupaka. To se vidi, primjerice, u slučaju SAD-a; gubitak njihova ugleda zbog Iraka i Zaljeva Guantanamo uvelike je oslabio njihov utjecaj u svijetu. Poljuljan je i sam legimititet Sjedinjenih Američkih Država. Možda ne postoji međunarodni sud koji će suditi odgo-vornima i možda će američki sudovi kazniti samo prekršitelje na nižim položajima, umjesto onih na višim položajima, koji su više odgovorni, ali, kada govorimo o međunarodnome sudu, nije riječ samo o osudi nego i o punopravnosti, a punopravnost je važan dio kontinuiteta dugoročne moći država kao što je SAD.

- U slučaju generala Gotovine očekujem dugu i teš-ku bitku braniteljskoga tima. Pripremamo vatrenu obranu u kojoj ćemo pobiti svaki, pa i najmanji dokaz i nećemo štedjeti truda ni napora da doka-

žemo Sudu nevinost generala Gotovine. Možda se neće činiti dobrim što se neko vrijeme skrivao, ali ne mislim da će Sud donijeti svoju presudu na ra-čun toga. Konačno, pravo će pitanje biti: postoji li dovoljan dokaz za optužbe protiv generala Goto-vine I čine li ti dokazi zločin? Zato nisam iznimno zabrinut zbog činjenice što je neko vrijeme bio bjegunac. Nadam se da će posljedice djelovanja Međunarodnoga kaznenoga suda (ICTY) biti, ne samo u Hrvatskoj nego u međunarodnoj zajednici ,poticaj za poštivanje zakona.

- Mislim da bi međunarodni sudovi trebali biti osnovani gdje god državni sudovi ne mogu ili nisu spremni suditi optuženima. To je osnovni model međunarodnoga kaznenoga suda. Vjerujem da postoje prednosti vođenja procesa u zemlji gdje je kazneno djelo počinjeno, jer omogućuje ljudi-ma određeni udjel u postupku i bolje je da se ljudi suoče sa svojom prošlošću. Dakle, slažem se da bi postojale prednosti da je ovo suđenje u Hrvatskoj. Ali, s obzirom na okolnosti, to nije moguće. Mislim da Sud želi kontrolirati važnije slučajeve. Ali se slažem da je bolje da se postupak vodi pred držav-nim sudom gdje je god to moguće.

- Želio bih poručiti svima da ne gube vjeru u Me-đunarodni kazneni sud (ICTY) i njegovu sposob-nost da donese nepristranu, pravednu presudu u ovome slučaju. Isto tako, braniteljski tim neće štedjeti napora kako bi dokazao nevinost generala Gotovine. Nadam se da će njegovim oslobađanjem i okončanjem sudskih postupaka pred ICTY-jem završiti jedno teško i žalosno poglavlje hrvatske povijesti i započeti put prema puno boljoj buduć-nosti. Imao sam čast boraviti šest mjeseci u Za-grebu na Mlinovima tijekom rata i proputovao sam zemlju od Vukovara do Knina i od Zagreba do Pule. Stekao sam prijatelje u različitim krugo-vima hrvatskoga društva i mogu reći da sam pre-sretan što se hrvatski narod izvukao iz tragičnoga poglavlja svoje povijesti. Nadam se da će i Među-narodni kazneni sud postati daleka uspomena, ali ona koja će dovesti do istine i zakona i pomoći okončati ta nesretna vremena.

Dr. PAYAN AKHAVAN

Izvor: http://amac.hrvati-amac.com

General ANTE GOTOVINA na Sudu u Haagu

243

Peter Galbraith: Tuđman je bio snažan vođa

Iz razgovora za nekoliko hrvatskih medija.(HRT, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija 2011.)

12. 11. 1995. - Kao američki ve-leposlanik u Za-grebu Galbraith je natjerao Hrvate i Srbe da prihvate njegov “Erdutski sporazum” koji je osigurao miran povratak istočne Slavonije u državni sastav Republike Hrvatske.

Tadašnjoj hrvat-skoj Vladi nisu se

sviđale odredbe Erdutskoga sporazuma koje su se odnosile na prijelazno razdoblje prilikom predaje vlasti, uključenost Ujedinjenih naroda, a posebno im nisu odgovarale odredbe koje su štitile prava srpskoga stanovništva i prava svih hrvatskih dr-žavljana na povratak njihovim kućama. Razumije se da su podržavali povratak Hrvata u istočnu Sla-voniju, ali nije im se svidio onaj dio koji je osigura-vao povratak Srba.

- Tuđman je bio snažan vođa. Sa strateškoga gle-dišta, znao je što želi i, uglavnom, kako to i posti-ći. Osim toga, okružio se sposobnim suradnicima kao što su bili Mate Granić, Hrvoje Šarinić, Gojko Šušak i Ivo Sanader, kao i pametnim ekonomskim stručnjacima, kojima je prepustio odlučivanje u njihovim resorima. U tome je bio ispred Sloboda-na Miloševića, koji nije imao viziju, a jedini surad-

PETER GALBRAITH, veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj

1993. - 1998.

Predsjednik TUĐMAN i ministar obrane GOJKO ŠUŠAK s generalima GOTOVINOM i ADEMIJEM u Kninu 1995.

nik kojemu je vjerovao bio je Milan Milutinović. Tuđmanov problem bila je želja za stvaranjem etnički homogene Hrvatske u kojoj bi živjelo vrlo malo Srba, uz proširenje na dijelove BiH, a isto-dobno je želio biti saveznik Zapada i Amerike. Ni-kada nije razumio da su te dvije ideje nespojive jer Amerika nikada neće biti saveznik s djeliteljima Bosne i Hercegovine.

15 godina poslije

- Danas, gledajući kroz hotelski prozor, sve je više-manje isto, ali Hrvatska danas i nekada dva su vrlo različita mjesta. Kada sam započeo pregovore koji su doveli do Erdutskoga sporazuma, “Oluja” je tek bila završila, a u BiH još su se uvijek vodile ratne operacije. U hrvatskoj vlasti postojala je snažna nacionalistička grupacija predvođena predsjed-nikom Tuđmanom i ljudima iz njegova okruženja. Većina ih je bila za vojnu akciju u istočnoj Slavoni-ji, ali bili su pragmatični, znali su kako ih Amerika ne bi podržala i zato nisu htjeli riskirati. Bili su to vrlo frustrirajući pregovori, ali lijepo je vidjeti Hr-vatsku kao demokratsku i modernu državu, koja svojom voljom štiti ljudska prava.

Erdutski sporazum pridonio je velikim događajima- dirnulo me da se danas predsjednik Srbije Tadić ispričava na Ovčari, a Hrvati prihvaćaju njegovu ispriku. Prisjetio sam se kako sam 28. lipnja 1993. kao američki veleposlanik došao u Hrvatsku, a već sam 5. srpnja posjetio Vukovar. Pitali su me zbog čega sam otišao i odgovorio sam: “Ja sam vele-poslanik u Hrvatskoj, a Vukovar je u Hrvatskoj.” Pamtim dolazak na Ovčaru, koja je bila prepuna smeća, a okolo su se nalazile svinje. Mislim da je Erdutski sporazum pridonio i velikome događa-ju poput nedavne Tadićeve isprike u Vukovaru. Erdutski je sprazum prva UN-ova akcija u povijesti u kojoj je teritorij vraćen jednoj strani u sukobu, a da pripadnici one druge strane potom nisu napu-stili taj teritorij.

O zabrani zauzimanja Banje Luke

Osnovni razlog zbog kojega je Clintonova admini-stracija odlučila zabraniti hrvatskim i bošnjačkim snagama zauzeće Banje Luke i uništenje Republi-ke Srpske bio je humanitarni. Izbjeglice iz Banje Luke i Krajine izazvale bi kaos bježeći prema Brč-kom, a znali smo da hrvatske vlasti nakon “Oluje”

244

nisu zaštitile preostalo stanovništvo ni spriječile masovno paljenje sela. Da se to nije dogodilo, možda bi povijest izgledala drugačije i možda bi-smo dopustili zauzimanje Banje Luke. Ni danas nisam siguran koja je odluka bolja. Moglo se do-goditi humanitarna katastrofa, ali tada bi bili uni-šteni fašisti kao što su Radovan Karadžić i Ratko Mladić, kao što je 1945. vojno i politički uništena nacistička Njemačka.

Hrvatsku smo spasili od dodatne štete

Vožnja na traktoru sa srpskim izbjeglicama bila je zabavno iskustvo, iako mnogi nisu razumjeli kako je riječ bila o postupku koji je išao u prilog Hrvati-ma, a ne Srbima. Hrvatska je izborila veliku vojnu pobjedu, a Amerika se nije usprotivila “Oluji”. Da su Sjedinjene Države rekle kako ne žele pokreta-nje “Oluje”, onda te operacije ne bi ni bilo, kao što u jesen 1994. Tuđmanu nismo dali zeleno svjetlo kada je zbog srpskih napada na Bihać namjera-vao pokrenuti operaciju sličnih razmjera. Kada je pokrenuta “Oluja”, osobno sam Tuđmana upozorio kako je potrebno zaštititi civile, ali hrvatska strana to nije učunila. U jednome trenutku u okolici Siska našlo se 40.000 srpskih izbjeglica, koje su, unatoč dogovoru, Hrvati napadali, a neke i ubili, iako je riječ uglavnom bila o ženama i djeci koji nisu ništa skrivili. Shvatio sam kako postoji golema opasnost da dođe do krvoprolića, koje bi definitivno kom-promitiralo Hrvate, a u političkome pogledu vjero-jatno onemogućilo reintegraciju istočne Slavonije. Tuđmanu sam rekao: “Ako ne zaštitite izbjeglice, pridružit ću se konvoju, a vidjet ćete kakve će biti posljedice ako se nešto dogodi američkom velepo-slaniku.” Naravno, potom su Hrvati zaštitili konvoj i na svakih nekoliko metara postavili policijske patrole.

Hrvatska vojska u akciji “Oluja” 1995. godine

Tuđman je bio veoma ljut, ali to je bila njegova tipična reakcija. Tuđman bi uvijek najprije ljutito reagirao, a onda učinio što smo tražili, čak i kada mu se to nije sviđalo. Osigurao je policijsku zaštitu za Srbe koji su odlazili s Banije, iako je u blizini bilo mnogo Hrvata koji su vrijeđali ljude u izbje-gličkoj koloni. U to vrijeme bio sam popularan u Hrvatskoj i kada su me Hrvati vidjeli na traktoru, počeli su me dozivati “Peter, Peter”, premda im uopće nije bilo jasno što radim. Bila je to smiješna situacija, ali postigli smo cilj i tako zaštitili žene i djecu, a Hrvatsku spasili od dodatne štete.

O suđenju hrvatskim generalimau Haagu

Hrvati moraju nešto znati. Ono što su učinili bez presedana je jer su pobijedili u ratu, a svejedno su izručili svoje generale. Sjedinjene Američke Dr-žave to, primjerice, nikada ne bi učinile. Ali to je samo potvrda koliko se Hrvatska promijenila od vremena predsjednika Franje Tuđmana. Pretvorila se u demokratsku državu u kojoj postoji vladavina prava - rekao je Galbraith i dodao kako je Hrvat-ska postala suvremeno demokratsko društvo.

O “Oluji”

Etničkoga čišćenja nije bilo jer vojska nije nikoga protjerala, stanovništvo je samo pobjeglo. Možda su imali opravdan razlog, ali teritorij su napustili prije dolaska hrvatskih vojnih snaga.

Tužiteljstvo se oslanjalo na Brijunski sastanak, ko-jim su željeli dokazati kako je postojala namjera trajnoga progona Srba s područja Krajine. U pri-log im je išlo to što je Tuđman više puta upozoren da pazi na civile, ali svejedno je dopustio da se do-gode ubojstva, palež i pljačka. Upravo to smatram

PETER GALBRAITH, kao svjedok na međunarodnom sudu u Haagu, 25. i 26. 6. 2003.

245

najvećom mrljom cijele akcije, kojoj je 1. kolovoza “zeleno svjetlo” dao i SAD.

Kazali smo da razumijemo potrebu operacije i kako joj se ne protivimo jer je njezin cilj bio i spas Bihaća, koji se nalazio pod opsadom Srba iz Kra-jina, ali i bosanskih Srba koji su počinili zločine u Srebrenici. Baš sam zato upozorio Tuđmana da mora zaštititi civile.

PETER GALBRAITH, veleposlanik SAD-a, kod predsjednika RH dr. FRANJE TUĐMANA

Kao svjedok na suđenju Miloševiću

Bilo mi je jasno, kao i gotovo svim međunarod-nim posrednicima, da je za svako mirovno rješenje ključno to što Srbi iz Krajine ne donose nikakve važne odluke bez Miloševićeva dopuštenja... Na-dalje, tzv. RSK sama je po sebi ovisna o Srbiji, Vla-da Srbije ili Jugoslavije isplaćivala je plaće vojsci krajinskih Srba, a mislim i drugim dužnosnicima, uključujući policiju. To je jedno posve osiromaše-no područje koje uopće ne bi moglo postojati na razini na kojoj je postojalo bez financijske potpore iz Srbije. I, doista, kada je vojska RSK pretrpjela poraz u svibnju 1995. godine i kada je Martić ispalio rakete na Zagreb, upravo je Srbija bila ta koja je promijenila osobu na čelu vojske RSK, od-nosno postavila novoga vojnoga zapovjednika.

Plan “Z-4” bio je “velikodušan sporazum” koji je davao krajinskim Srbima gotovo potpunu neovi-snost u vladanju njihovim područjem na teritori-ju Hrvatske, gdje je, prema popisu iz 1991., bilo većinsko srpsko stanovništvo, tako da je to doi-sta bio velikodušan prijedlog. Usput budi rečeno, vođu Krajine Babića zabrinjavalo je što će Kraji-na, postane li srpskom autonomnom pokrajinom, morati osiguravati mirovine, pa se ponadao da će

pitanje mirovina rješavati Zagreb. “Neće biti pro-blem snizimo li stupanj autonomije”, rekao sam.

Za pripremu operacije “Oluja” saznao sam 21. srp-nja 1995. ili u to vrijeme. Povod za akciju bio je taj što su krajinski i bosanski Srbi zajednički napali enklavu Bihaća. To se dogodilo ubrzo nakon napa-da na Srebrenicu, koji je odnio sedam tisuća živo-ta, a nastavljao se napad na enklavu Žepe. Hrvati su bili zabrinuti da će se, padne li Bihać, pogoršati njihova strateška pozicija, također su se plašili da će to voditi stvaranju zapadne srpske države, koja će se ujediniti s bosanskim i krajinskim Srbima. Kao drugo, zabrinjavalo ih je što bi izbjeglice iz Bihaća došle u Hrvatsku, a već su imali dovoljno izbjeglica koje su pristizale tijekom ratnih godi-na. I, na kraju, smatrali su da nema puno šansi da se mirno riješi problem Krajine. Smatrali su da je zgodan trenutak za ponovno zauzimanje područja i da međunarodna zajednica neće kazniti Hrvat-sku ako poduzme nešto što bi, u biti, spasilo Bihać.

Neuspjeh Plana “Z-4” imao je veoma bitnu ulogu u tome. Hrvatski predsjednik Tuđman i njegove kolege u vlasti nisu vidjeli nikakve mogućnosti da se pregovorima postigne rješenje koje će osigura-ti povratak tog teritorija u okvire Hrvatske ili po-vratak Hrvata koji su odande protjerani i smatrali su da im je vojna opcija jedina na raspolaganju. Mislim da su razmatrali mogućnost da to učine kasno te godine, u prosincu 1995., kada istekne mandat UN-a u Hrvatskoj, ali zatim su im zbiva-nja u Srebrenici i Bihaću pružila mogućnost da to učine ranije... Hrvati su bili zabrinuti da bi im, ako poduzmu vojnu akciju, bile nametnute UN-ove sankcije zbog proširenja rata. Mi smo izrazili razumijevanje za situaciju u kojoj su se našli i ra-zumijevanje za činjenicu da su spremni proliti krv

Srpske vođe iz tzv. Krajine za sve su morali pitati Beograd

246

kako bi zaštitili Bihać. Bili smo duboko zabrinuti jer bi Bihać mogao pasti i postati drugom Srebre-nicom. Tu je bilo četiri puta više stanovnika nego u Srebrenici, pa smo predviđali da bi moglo biti ubijeno 30 do 40 tisuća ljudi ako bi se ponovila ista situacija, ako bi i Mladić i bosanski Srbi uči-nili istu stvar. Mi nismo odobrili bilo kakvu vojnu akciju, istaknuli smo da bi vojna akcija mogla biti vrlo rizična i da, ako bi Hrvatska došla u neke po-teškoće, ni u kojem slučaju ne bi mogla očekivati pomoć SAD-a. Izričito sam rekao Tuđmanu da, ako dođe do bilo kakve vojne akcije, mi ćemo smatrati njega i Hrvatsku odgovornima za zaštitu civilno-ga stanovništva, srpskih civila te za sprječavanje ozljeđivanja ili ranjavanja pripadnika mirovnih snaga UN-a.

Amerikanci su pokušavali svekako bi spriječili sukob

Kada sam razgovarao s predsjednikom Tuđma-nom 1. kolovoza na Brijunima slijedeći naputke svoga ministarstva, predložio sam mu da se posli-je sretnem s Babićem u Beogradu.

Tuđmanu je ide-ja o susretu bila zanimljiva i tako smo otišli u Be-ograd, gdje sam se 2. kolovoza navečer sastao s Babićem... Re-kao sam mu tom prilikom da će se krajinskim Srbima uskoro dogoditi katastrofa, da je Hrvatska vojska spremna za vojnu

akciju, da zbog napada u kojima je sudjelovala vojska Srpske Krajine u Bihaću ne postoji u me-đunarodnoj zajednici razumijevanje za njih i da će se morati složiti s uvjetima predsjednika Tuđmana kako bi izbjegli vojnu akciju. Uvjeti su uključiva-li povlačenje svih snaga RSK iz Bihaća, ponovno otvaranje naftovoda kroz Sektor “Sjever”, što je bilo otvoreno pod ekonomskim ugovorom, ali su ga krajinski Srbi opet zatvorili, zatim uspostava

cestovnih i željezničkih veza kroz Knin kao i da odmah počnu pregovori o političkome rješenju u Hrvatskoj.

Sastanak nije dao konkretnih rezultata. Milošević je u tim napetim satima odbio primiti Babića. Isto su, bez uspjeha, pokušali učiniti prvo američki, pa onda i britanski otpravnik poslova, najviše rangi-rani diplomati dviju zemalja u Beogradu, kako bi se od Miloševića dobila privola za tih sedam toča-ka dogovora.

Martić je bio policajac vrlo ograničene inteligenci-je, pod utjecajem vrha u Beogradu, Babić je bio na-cionalist, ne želim ovdje ostaviti dojam da je bilo ikakvih svetaca u procesu, on je bio nacionalist i

Dr. MILAN BABIĆ, jedan od vođa srpske pobune u Kninu 1991.

“Milan Martić bio je policajac vrlo ograničene inteligencije”sudjelovao je u protjerivanju Hrvata.

Nakon akcije “Oluja” Srbi su organizirano počeli napuštati područje Krajine. Jedna skupina od ot-prilike 40 tisuća srpskih izbjeglica nije uspjela po-bjeći u Bosnu i okružile su je hrvatske snage blizu Topuskog, to je bivši Sektor “Sjever”. Dogovoren je prijekid vatre koji im je omogućio da prođu u Sisak i izbiju na autocestu prema istočnoj Slavo-niji i onda vjerojatno prema Srbiji. Kada je prva skupina prošla kroz Sisak, napala ih je gomila, Hr-vati iz toga grada, dogodilo se da tome prisustvuje izvjestitelj Associated Pressa, mislim da je to bilo kasno navečer 9. kolovoza.

Sljedećeg sam jutra pročitao priču. Jedna je majka, naime, vadila komadiće stakla od prozora razbije-noga automobila iz pokrivača kojim je bila pokri-veno njezino dojenče. Policajci okolo smijali su se i manje-više govorili nešto kao: “Ovi su ljudi dobili što su zaslužili.” To je bila sramotno, pročitao sam priču Hrvoju Šariniću preko telefona i rekao sam mu da ću se, ako nešto ne učine u svezi s tim, pri-

247

družiti koloni. Ugovorio sam sastanak s Tuđmanom u 12.30, pro-čitao mu članak, kazao da oni tome moraju stati na kraj, jer će takve stvari imati strašan učinak na hrvatske odnose sa SAD-om. To se mora zausta-viti. Rekao sam mu i to da bi u svakoj normalnoj demokratskoj zemlji ministar unutarnjih poslova bio smijenjen ili trebao podnijeti ostavku. Tuđman se, međutim, naljutio i odlučio sam da moram oti-ći onamo i pružiti potporu koloni. Oklopnim sam vozilom otišao do Petrinje, gdje zapravo nije bilo hrvatskih civila, to je bila vojna zona. Kolona je već bila na autocesti, zaustavljena. Plan mi je bio pro-ći oklopnim vozilom, istaknuti američku zastavu, ali sam naletio na vozilo iz Karlovca koje je prešlo na srpsku stranu. Vozač je bio prilično ljubazan, prijateljski raspoložen, prepoznao me s televizije. Rekao mi je da dođem, da se popnem na traktor s njegovom ženom i dvoje male djece. Tako sam s njima na traktoru prošao kroz Sisak. Vidio sam masu, svjetinu koja se tu okupila, vrijeđali su te ljude, a nekih deset metara dalje stajali su hrvatski policajci i incidenata nije bilo.

Za britansku televiziju, mislim da je bio BBC, rekao sam da Hrvati nisu sudjelovali u etničkome čišće-nju u Krajini, ali da je ovdje s njihove strane došlo do zloporaba i kršenja ljudskih prava. Stanovniš-tvo je iz Krajine otišlo prije nego što su stigli Hrva-ti, vjerojatno opravdano se bojeći onoga što bi im se moglo dogoditi, što bi im Hrvati mogli učiniti. Bilo kako bilo, oni nisu bili ondje u trenutku kada su Hrvati došli, dakle to nije bilo etničko čišćenje. Analogija je možda sljedeća: vi uđete u prostoriju s namjerom da počinite ubojstvo, ali osoba koju ste namjeravali ubiti nije unutra, ona je otišla. Sama vaša namjera nije kazneno djelo.

PETER GALBRAITH,veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj

1993. - 1998. godine

ERDUT, 12. 11. 2010. Obilježavanje 15. obljetnice potpisivanja Erdutskoga sporazuma. Uz cijeli državni vrh RH nazočni su

Peter Galbraith, T. Stoltenberg i J. P. Klein.

ERDUT, 12. 11. 2010. Obilježavanje 15. obljetnice potpisivanja Erdut-skoga sporazuma. Gordan Jandroković, T. Stoltenberg, P. Galbraith, J.

P. Klein i Milorad Pupovac.

ERDUT, 12. 11. 2010. Slobodan Uzelac, Vladimir Šeks, Jadranka Kosor, Ivo Josipović, Luka Bebić, Gordan Jandroković i Thorvald Stoltenberg.

ERDUT, 12. 11. 2010. Obilježavanje 15. obljetnice potpisivanja Erdutskoga sporazuma. Dr. Slobodan Lang u razgovoru s J. P. Kleinom

i njegovom suprugom.

248

DUBROVNIK – GRAD MIRA

Nepodnošljivi, skandalozni rat vodi se u srcu Europe

ANDRO VLAHUŠIĆ, dr. med. i prof. dr. sc. SLOBODAN LANG s BERNARDOM KOUCHNEROM, ministarom za humanitarne poslove Republike Francuske 1991., za ponovnog susreta u

Dubrovniku 2010. g.

Dubrovnik – kada se spomene to ime, sjetimo se staroga grada, zidina, crkava, sinagoge i vjerske tolerancije, sjetimo se kulturnoga naslijeđa. Sada ovdje susrećemo djecu koja umiru od bombi, sto-ljetno kamenje koje se mrvi, žene i muškarce pod opsadom, lišene vode već 45 dana, lišene nade u ikakvu pomoć.

Dubrovnik i njegova regija pripadaju čitavome svi-jetu. Moramo pomoći djeci koja žive u ovoj šaci kuća na stijenama, koje sjećaju na slijed povije-snih zbivanja i toliko patnji. Ono što ostaje od Du-brovnika, njegova vrijednost i dostojanstvo, name-ću potrebu osiguranja poštovanja ljudskih prava.

Predlažemo svijetu da DUBROVNIK, hrvatski grad, pretvori u “bijeli grad”, otok mira.

Tražimo, stoga, da se osigura opskrba stanovnika, da grad napuste oružane snage, da se trupe koje ga okružuju povuku i da se čitava dubrovačka re-gija demilitarizira.

Tražimo povratak promatrača Europske zajednice i međunarodnu kontrolu pod zaštitom plavih ka-ciga UN-a.

Pozivamo sve intelektualce, sve umjetnike, sve političare, sve građane Europe da podrže ovu hu-manitarnu inicijativu. Pozivamo ih da potpišu ovaj apel i upute ga glavnome tajniku Ujedinjenih na-

roda u New Yorku.

Ne želimo pretpostaviti jedan prostor drugome. Došli smo ovdje podržati UNICEF u uspostavljanju stalnih humanitarnih koridora u cijeloj zemlji da bi se pomoglo ženama i djeci zatočenima u područji-ma u kojima se ratuje. Želimo da se u Dubrovniku smjenjuju brodovi s pomoći – talijanski, francuski i ostali. U zapadnoj Slavoniji također otvaramo ko-ridor prema ljudima koji su u opasnosti. Nastojat ćemo s humanitarnim organizacijama učiniti isto za ono što ostane od VUKOVARA.

Vjerujemo u postupan pristup i u humanitarne metode. Počnimo sa spašavanjem DUBROVNIKA i njegove regije, otoka mira, “bijeloga grada”.

Spasimo njegove stanovnike!

Apel sastavili:Margharita Boniver, ministrica za imigracije Re-publike Italije iBernard Kouchner, ministar za humanitarne po-slove Republike Francuske

________________________

Izvor: “Glas iz Dubrovnika”, Branko Čulo, Slobodan Lang, 1991.

249

USPJEH PRIJELAZNE UPRAVESTVAR JE POVJERENJA LJUDI

U svom profesiona-lnom životu bio sam časnik u voj-noj službi, karijerni diplomat i velepo-slanik te, donedav-no, voditelj tri ve-like mirovne misije Ujedinjenih naroda.

Većim dijelom tih godina su mi u fo-kusu bile vanjske prijetnje koje su ug-rožavale zapadni

svijet i operacije očuvanja i uspostave mira. Tije-kom posljednjih 15 godina izravno sam sudjelo-vao u nastojanjima da se u nekoliko zemalja Eu-rope i Afrike uspostavi zaštićeno i sigurno okružje koje bi omogućilo povratak na normalno stanje i unaprijedilo pomirbu u državama koje su bile ne-uspješne zbog međuetničkih sukoba.

Bio sam svjedokom žestokih okrutnosti i pokolja koje su počinili narodi iste DNK i istog etničkog podrijetla, ljudi izmanipulirani kampanjama mr-žnje potaknutim od strane političara-kriminalaca, pripadnika korumpiranih elita i plutokracije, koji su prekrajanjem povijesti u političke svrhe raspi-rivali nacionalizam. U Ruandi je pogubljeno više od 800 000 ljudi, na Balkanu je život izgubilo pri-bližno 230 000 ljudi a milijuni drugih su postali izbjeglice i beskućnici; u Africi su pobijeni milijuni nedužnih, a još su milijuni inih ostali bez krova nad glavom ili su preživjeli kao izbjeglice odnosno kao interno prognani u vlastitim zemljama. Sve te tragedije podsjećaju nas koliko je krhka ljuska ci-vilizacije.

Dugoročna posljedica tog kolektivnog ludila bila je uništena nada u bolju budućnost cijelog jednog naraštaja u mnogima od tih zemalja. “Tragičnost života,” kako je rekao moj sunarodnjak, Alzašanin Albert Schweitzer, “je u onome što umre u nama dok smo još živi.” Još jedan žalostan pokazatelj ko-liko je uistinu krhka ljuska civilizacije.

JACQUES PAUL KLEIN, prijelazni upravitelj hrvatskog

Podunavlja 1996-1998. godine

Znamo da se širitelji mržnje i zagovaratelji nasilja gnušaju kulture. Kultura simbolizira preobrazbu i kontinuitet učenja, tradicije, filozofije, umjetnosti i glazbe te, ponajvažnije, kontinuitet ideja. Silnici iz prošlosti i njihovi oponašatelji u sadašnjosti gnu-šaju se svih tih stvari, jer su one antiteza njihovim pozivima na nasilje, njihovoj okrutnosti, strahu i mržnji.

Nije slučajno da su uvijek prve mete njihova nasi-lja crkve, sinagoge, samostani i džamije. Napadi na svete hramove su napadi na zajednicu i pokušaj slamanja duha zajednice kao cjeline te poruka svi-jetu da takvim zločincima ništa nije sveto.

Vidjeli smo kako se u 20. stoljeću ponavlja nemoć Zapada pred licem zla: od Armenije do holokausta, od Ruande do Ovčare, od Srebrenice do Darfura.

S vremenom smo naučili da tolerancija i uspješ-na multietničnost ne dolaze prirodno. Njih treba njegovati, podržavati i osnaživati. A kada ih se os-porava i kada su ugrožene, svatko od nas dužan je stati u njihovu odbranu, koliko radi vlastitog interesa, toliko i zbog morala. Povijesno gledano, previše često smo svi bili pasivni pred strahovitim nepravdama i promatrali pokolje nedužnih te do-puštali zlu da pobjedi.

To autodestruktivno ludilo nije osobitost samo na-roda juga Središnje Europe ili Afrike i Bliskog isto-ka – rijetke su države koje u svojoj povijesti nisu skrenule s puta. Povijest mnogih naših zemalja ta-kođer bilježi zlostavljanje i izrabljivanje manjina iz političkih, etničkih ili vjerskih razloga.

Ipak, imamo sreću što je naša nacionalna svijest počela shvaćati ono što zna svaki dobar psihijatar: dok netko ne shvati da ima problem, nema mu lije-ka. Uvidjeli smo pogreške i počeli ispravljati kriv-du, korigirati povijest i popravljati nepravde. Kada se nađemo pred izazovom zaostataka prošlosti cilj nam nije samo odstraniti zlo, već izgraditi zajed-ničku budućnost koja će nam ispuniti nadu u mir i pravdu te otvoriti prostor za prevlast ljudskog dostojanstva.

Tijekom karijere iz prve ruke sam došao do spo-znaje da su države poput organizama – postoje virusi koji su za njih puno opasniji od bilo kojeg naoružanog neprijatelja. Države mogu oboljeti, za-

250

raziti se plemenskim duhom, rasizmom, naciona-lizmom, fašizmom i ksenofobijom.

Ti virusi su još razorniji kada je tijelo politike već oslabljeno utjecajima autoritarne vladavine i ko-rupcije, ili kada državni aparat ometa prirodne obrambene mehanizme, koje u normalnim okol-nostima predstavljaju pravna država, neovisni mediji i akademska kritika. U bivšoj Jugoslaviji i na afričkom kontinentu bio je dovoljan samo je-dan mali korak da političko djelovanje skrene u prorokovanje, pri čemu su s lanca puštene naj-mračnije sile ljudske prirode.

Arhiv Carnegie Endowment čuva izvješće koje je 1914. bilo pripremljeno za grofa d’Estournellesa de Constanta, s komentarom prvih Balkanskih ra-tova toga stoljeća. Zaključak izvješća i danas zvuči istinito: “Ponavljamo, pravi krivci za dugi popis smaknuća, atentata, nasilnih utapanja, paleži, kr-voprolića i okrutnosti sadržanih u ovom izvješću, nisu narodi Balkana. Ovdje sućut mora prevladati zgražanje. Nemojmo si dopustiti da osudimo žr-tve. Pravi krivci su oni koji zavode javnost i koriste neznanje naroda za širenje uznemirujućih glasina i dizanje uzbuna, gurajući svoju zemlju te poslje-dično i ostale zemlje u neprijateljstvo. Pravi krivci su oni koji iz vlastitog interesa ili sklonosti stalno govore da je rat neizbježan te ga tako i čine nei-zbježnim, tvrdeći pritom da ga ne mogu zaustaviti. Pravi krivci su oni koji opći interes žrtvuju za svoj osobni, kojega pak jako slabo razumiju, oni koji svojim zemljama nameću sterilnu politiku suko-ba i protumjera. U stvarnosti ne postoji spasenje, nema izlaza ni za male države niti za velike zemlje, osim obostranog povjerenja i pomirbe.”

U posljednjih nekoliko godina globalni terorizam je samo potvrdio ono što svi znamo: ni jedna oso-ba, ni jedna zemlja niti kontinent više nisu sigur-ni. Prijetnje s kojima smo suočeni imaju korijen u razornoj mješavini fanatizma i siromaštva u veli-kom dijelu svijeta. Ne smijemo podcijeniti, kako je rekao pisac: “Bijes i očaj ljudi koji sa zakašnje-njem pristižu u moderan svijet i koji demokraciju, njegovu primarnu ideologiju, poznaju samo kao još jedan u nizu privida.” Neprijatelji slobode go-vora, tolerancije i vjerskih sloboda uvijek će nas napadati zbog toga što jesmo, a ne zbog onoga što smo učinili. Naša “prpošna” kultura slobode, ustavne demokracije, vjerskih sloboda i tržišnog

gospodarstva ugrožava teokracije i autokracije, kao i sve druge oblike totalitarizma.

Na neuspjeh Lige naroda u pružanju kolektivne sigurnosti svijet je odgovorio tako što je nakon kr-voprolića u Drugom svjetskom ratu po drugi puta pokušao zajednički djelovati protiv međunarod-nog nasilja. Sa zapadnim demokracijama kao pod-nositeljima prijedloga i uz snažnu međunarodnu potporu nastala je nova organizacija, Ujedinjeni narodi, čije vrijednosti vjerno odražavaju upravo one vrijednosti za koje se i sami zalažemo.

Više od bilo kojeg dokumenta, Povelja Ujedinjenih naroda predstavlja opći dogovor čovječanstva o načelima po kojima će biti uređeni međunarodni odnosi po mjeri ljudskog dostojanstva. U njoj je sadržana sva univerzalnost pravnog i moralnog autoriteta. Čak i usred užasa rata u Bosni ili krvo-prolića u Africi, Povelja UN-a je ostala jedini do-kument koji nikada nije odbila niti jedna strana u sukobu.

Tijekom službe u Ujedinjenim narodima, shvatio sam slijedeće:

- kao prvo, ostvareni mirovni rezultati pokazuju da UN može dobro obaviti posao kada mu se dodi-jeli odgovarajući mandat, sredstva, organizacijska struktura i politička potpora

- kao drugo, uspjeh je najbolji poticaj na daljnje uspjehe. Može se još puno učiniti na primjeni ono-ga što je naučeno i na poboljšanju stope uspješno-sti mirovnih operacija UN-a.

Činjenica je da su rezultati mirovnih operacija UN-a tijekom posljednjih desetljeća mješoviti, no ne i katastrofalni. Ipak je bilo više solidnih uspjeha od teških neuspjeha, mada ovo drugo često domi-nira u međunarodnim medijima. Povijest će doni-jeti upućeniju procjenu jesu li neuspjesi koji su se dogodili bili operativne prirode, dakle u rukama Tajništva UN-a, ili politički, što je u djelokrugu ze-malja članica Vijeća.

Prijelazna uprava Ujedinjenih naroda u istočnoj Slavoniji (UNTAES) bila je primjer misije UN-a. NATO je nije želio, potpuno zaokupljen s više od 50.000 vojnika razmještenih u Bosni. U stvari, prvi izazov mi je bio osigurati sudjelovanje jedne zemlje članice NATO-a (Belgije), kako bih osigurao

251

potporu NATO-a in extremis, uz dovoljno snažan sastav snaga kao jamstvo da takvu potporu neću ni morati zatražiti.

Od ostalih zemalja najviše vojnika poslali su Jor-dan, Pakistan i Rusija, uz specijalizirane postroj-be iz Indonezije, Poljske, Slovačke i Ukrajine. Pod jedinstvenih zapovijednim lancem čvrstog i isku-snog belgijskog zapovjednika izvrsno su izvršili zadaće.

Vijeće sigurnosti dalo nam je čvrsti mandat s ja-snim ovlastima SRSG-a1 za združeno zapovijeda-nje nad vojnim, policijskim i civilnim postrojba-ma. Uspostavom nadzora nad regijom i njezinim granicama uspjeli smo zajamčiti i djelotvornost, usklađenost te relevantnost rada tamošnjih nevla-dinih udruga. K tomu, ciljevi misije bili su jasno određeni i kasnije sažeti u šest ključnih točaka.

Diplomatski zbor u Zagrebu uključio se u punoj mjeri i funkcionirao je kao neformalna kontaktna skupina. Stalan protok posjetitelja iz redova viso-kih dužnosnika i redoviti brifinzi u glavnim grado-vima jamčili su političko razumijevanje i podršku. Uloga Vijeća sigurnosti u cijelosti je bila uzorna.

Štoviše, na naš je zahtjev po prvi puta u svojoj po-vijesti Vijeće produljilo mandat tri mjeseca prije isteka, kako bi dalo do znanja da nestrpljenje i op-strukcije neće dovesti do ranijeg odlaska misije, već do ranijeg produljenja njezina mandata.

Vijeće je bitno odredilo naš uspjeh i odobravanjem “Pisma namjere” kojim je hrvatska vlada preuzela određene političke obveze prema Srbima i nakon završetka misije UNTAES-a. Politička odlučnost Vijeća da dovede posao do kraja bila je ključna i za pristanak Hrvatske na produžetak rada UN-a kroz Skupinu za potporu policiji, dok je OSCE uzimao zalet za nastavak dugoročnog praćenja i nadzora.

Konačno, ne treba podcijeniti ni operativne pred-nosti UN-ova moralnog i pravnog autoriteta. To se poglavito odnosi na nove države, koje traže potvr-du svoje međunarodne osobnosti kroz priznanje i članstvo u UN-u.

Bila mi je osobna čast dodati jednu povijesnu fu-

1 SRSG: Special Representative of Secretary General – Posebni predstavnik Glavnog tajnika UN-a

snotu hrvatskoj povijesti i mirnom reintegracijom regije osigurati hrvatsku teritorijalnu cjelovitost.

Naposljetku, sam Chesterman je napisao: “Prijela-zne uprave prije svega ovise o povjerenju lokalnih sudionika. Za pridobivanje i zadržavanje tog po-vjerenja potrebna je određena razina razumijeva-nja, senzitivnosti i poštivanja lokalne tradicije i po-litičkih težnji, što je često nedostajalo prijelaznim upravama. Način upravljanja tim povjerenjem u velikoj će mjeri odrediti nasljeđe neke prijelazne uprave.” Ako je tomu tako, nasljeđe UNTAES-a je zajamčeno.

Na koncu, treba uvažiti i činjenicu da je na planetu koji - i dalje u sjeni nuklearne prijetnje - zbog glo-balnih komunikacija postaje sve manjim, a uslijed raspršenosti moći i sve turbulentnijim, zadatak postizanja stabilnosti, sigurnosti i napretka najdu-blji izazov čovječanstva. U doba ugroženosti brzim nuklearnim rastom i državno potpomognutim te-rorizmom, tendencije ka globalnoj anarhiji i dalje ostaju izvorom stvarne opasnosti.

Apsurdno je misliti da se možemo izmaći pred tim problemima. Ovo je svijet velike potencijalne ne-stabilnosti i velike potencijalne opasnosti. Nema sigurnosti u izolacionizmu. Svima nam je zdravlje svjetskog gospodarstva velik i izravan interes, a sigurnosne prijetnje u mnogim dijelovima svije-ta mogu utjecati na naše blagostanje, sigurnost i saveze, dok ćemo sudbinu bratskih ljudskih bića uvijek nositi na svojoj moralnoj savjesti.

Zajednička budućnost svih nas kao građana svije-ta počiva na područjima u stalnom širenju - druš-tvenim, znanstvenim, kulturnim, obrazovnim, gos-podarskim i političkim. Iz izolacije se ne možemo baviti problemima s kojima smo svi suočeni: pre-napučenošću, nedostatnošću vodnih resursa, gla-đu, nebrigom za okoliš i globalnim zatopljenjem. Treba nam šira međunarodna suradnja i univer-zalni dijalog u potrazi za onim što možemo učiniti jedni za druge, a ne jedni protiv drugih.

Liberalna politička misao razvila se uglavnom razradom dvaju uporišnih društvenih i moralnih ideja – da je politika osobita po tome, što je to čin postizanja nenasilnih prilagodbi između su-protnih interesa, te da su demokratske procedure jedini učinkovit put ka ostvarivanju takvih prila-

252

godbi. Ovaj koncept nas prati još od doba Perikla. Kontekst građanskog sklada i zajedničkog života kao atenski idol pružio je prostor dvjema funda-mentalnim doktrinama koje sačinjavaju stupove modernih društava: slobodi pojedinca i vladavini prava.

Vladavina prava je u samom središtu ove dvije uporišne društvene i moralne ideje. Vladavina prava je ulje koje podmazuje složeni kostur naših društava, koja nam pak omogućavaju ustroj poli-tičkih, gospodarskih i društvenih ustanova i njiho-vo predvidljivo i uredno funkcioniranje.

Kada se bude pisala povijesti ovoga razdoblja, na-dam se da će povjesničari napisati da mi nismo bili ‘stavljeni na vagu i proglašeni nedoraslima’ 2

2 Prema starozavjetnoj priči Baltazarova gozba, razuzdani kralj Baltazar pozva Daniela da mu protumači poruku koju je na zidu njegove palače ispisala ruka poslana od Jahve: Mene, Mene, Tekel, Parsin. Navod se odnosi na dio poruke izražen riječju Tekel: „bio si vagnut na tezulji i nađen si prelagan.“ Ostali di-jelovi poruke: „Mene: izmjerio je Bog tvoje kraljevstvo i učinio mu kraj; Parsin: razdijeljeno je tvoje kraljevstvo i predano Medijcima i Perzijancima.“ (Biblija; Kršćanska sadašnjost, 1983; urednici Dr. Jure Kaštelan i Bonaventura Duda; Daniel).

već da smo živjeli dostojno izazovima svojega vremena. Da smo izabrali suosjećajnost umjesto sebeljublja, hrabrost umjesto udobnosti, te da su naši narodi radili pravedno i, što je još puno važ-nije, uradili ispravno.

JACQUES PAUL KLEIN Osijek, 3. svibnja 2011.

S engleskog preveo: IVICA ZEC

OSIJEK, 4. 5. 2011. Zajednica povratnika Hrvatske dodijelila je Povelju zahvalnosti J.P. Kleinu za zasluge u

mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja (Na slici: Josip Kompanović i Branko Pek uručuju Povelju J. P. Kleinu)

Erdut, 12. 11. 2010. J.P. Klein sa suprugom i Peter Galbraith na obilježavanju 15. obljetnice Erdutskog sporazuma, susret s

dr. S. Langom

Nije slučajno da su prve mete njihova nasilja uvijek crkve, sinagoge, samostani i džamije. Takvi su napadi zapravo napadi na zajednicu,

pokušaj slamanja duha zajedništva i poruka svijetu da takvim kriminalcima ništa nije sveto.

POJEDINAČNI PRIMJERII SVJEDOČANSTVA

254

Dr. sc. DAMIR ZORIĆ, prvi tajnik vladinog Ureda za prognanike i izbjeglice i dr. sc. SLOBODAN LANG u Mađarskoj (Barcz)s izbjeglim Srbima poslije akcije Oluka 1995.

Dr. sc. SLOBODAN LANG - savjetnik predsjednika RH za humanitarna pitanja i general IVAN ČERMAK u Kninu, kolovoz 1995.

255

Kome koristi?

Budući naraštaji povjesničara ba-vit će se, nakon mnogo godina, zanimljivim istra-živanjima o tome zašto su se nakon proglašenja neo-visnosti Hrvatske redovito ponavljali nasrtaji neprija-teljstva i kritike spram Hrvata, nji-hove Vlade i vo-dećih državnika. Kako objasniti to

što se na Hrvate uvijek iznova okomljuju kritika, odbijanje, katkad, dapače, jedva prikrivena mr-žnja?

Pokazalo se to, naposljetku, nakon uspjeha vojne akcije “Oluja”. Ako je čovjek prolistao tisak i vidio nekoliko američkih, britanskih, ali također nje-mačkih i austrijskih TV programa, stekao je do-jam: neki autori i voditelji programa jedva zatome svoj gnjev i razočaranje zato što su Hrvati bili tako uspješni. Budući da sad, očito, više nije moguće opozvati taj hrvatski vojni uspjeh, pokrene se iznova poznatu staru gramofonsku ploču: Hrvati su zli, u najmanju ruku koliko i Srbi: “Krajinu” su etnički očistili (to se tvrdi premda je poznato da su velik broj Srba iz “Krajine” na odlazak iz kuća prisi-lile vlastita, srpska vojska i vlast, a nikako Hrvati).

Dakako, osuditi treba slučajeve poput onog u Sisku, gdje su hrvatski civili bacali kamenje na jednan konvoj Srba iz “Krajine” na putu prema Srbiji. Možda Hrvatska policija nije pravodobno intervenenirala da spriječi ispade protiv tih Srba. No, uz to treba reći: nasilnički izgredi te vrste ne događaju se samo u Hrvatskoj nego i u stabilnim zapadnim demokracijama. Dovoljno je pogledati što se zamalo dnevno događa u Sjevernoj Irskoj, a britanska vlada nije kadra učinkovito spriječiti ta-mošnje izgrede. Ne baš davno bilo je i u SAD-u ma-sovnoga etničkoga i rasnoga nasilja, kad se npr. u Los Angelesu potpuno slomio javni red, a pre-težno crnački Amerikanci pljačkali prodavaonice Amerikanaca korejskoga ili japanskoga podrijetla.

CARL GUSTAV STRÖHM, Večernji list 19.8.1995.

U jednome od najvećih gradova SAD -a praktički je zavladalo stanje kao u građanskome ratu: neki su svoje vlasništvo branili pucajući iz lovačkih pu-šaka i pištolja jer policija to, očito, nije mogla. Ali nikome onda ne bi palo na um da ustvrdi kako su za te ekscese krivi vlada SAD-a u Washingtonu ili guverner federalne države Kalifornije.

Dakle, ako se rasuđuje o izgredima nekolicine Hr-vata protiv Srba u prolaznoj koloni, onda se mora točno razlikovati uzrok i posljedicu. Da ne bi bilo nesporazuma: protivim se rješavanju političkih konflikata kamenjem ili vrijeđanjem. Također smatram da u javnim ekscesima te vrste stradaju većinom nedužni. Pravi zlotvori i zločinci ne izvr-gavaju se takvu riziku i ne putuju u koloni izbje-glica.

Ali provala gnjeva Hrvata u Sisku ne dolazi iz oblaka, nego ima svoju pretpovijest. Ti su ljudi bili godinama izvrgnuti srpskim granatiranjima, među njihovim najbližima i znancima bilo je broj-nih žrtava, mrtvih i ranjenih, da i ne spominjemo razorene kuće. Među njima je bilo mnogo izbjegli-ca i prognanika, ljudi koji su samo s plastičnom vrećicom u ruci spasili živu glavu. Pa kad ti ljudi sad vide kako Srbi iz tzv. Krajine odlaze udobno u svojim automobilima – među ostalim i u luksu-znim mercedesima, na traktorima s prikolicama, nakrcanim kovčezima i škrinjama – prisjete se, naravno, kako se njih otjeralo. Zašto se npr. Hrva-tima, koje sada protjeruju iz Banje Luke, ne dopu-sti da sobom uzmu svoje automobile? Zašto ljudi, koji na hrvatsku obalu stignu u čamcima, nemaju kovčega ni škrinja?

Biti izbjeglica ili prognanik uvijek je zla kob (pri čemu se mora napomenuti da iz “Krajine” nitko nije protjeran – srpsko je stanovništvo otišlo prije nego što su se pojavili prvi hrvatski vojnici). Ali je velika razlika napuštati zavičaj uredno s prtljagom i u automobilu – ili pješice, preko planina i kroz šume, poput muslimanskih žena iz Srebrenice. Ta-kođer, jedno je biti napadnut kamenjem, a drugo artiljerijskom vatrom na otvorenoj cesti poput hr-vatskih i muslimanskih izbjeglica.

S tim u svezi umjesne su i neke napomene za intervju američkoga veleposlanika Galbraitha u najnovijem Globusu. Mislim da međunarodnim običajima ne priliči način na koji se veleposlani-

256

ci različitih sila u Zagrebu javno očituju o politici države u kojoj su akreditirani. Ako se inozemni di-plomati takoreći u novinskim intervjuima obraća-ju Vladi, otprilike kao Galbraith kada kaže: “Mislim da bi hrvatska Vlada trebala aktivnije sudjelovati u sastancima s izbjeglicama iz Krajine...”, onda je to pokroviteljski, patrijarhalni ton koji bi mogao izazvati dojam da veleposlanik zapravo nije šef diplomatske misije, nego nešto više, neka vrsta “visokoga povjerenika” (kao nakon Drugoga svjet-skoga rata u poraženoj i okupiranoj Njemačkoj).

Smatram problematičnim ako veleposlanik SAD -a u Globusu izvještava kako je sam sjeo na srpski traktor i sa srpskom se devetogodišnjom djevoj-čicom vozio kroz mnoštvo Hrvata. Doslovce on u intervjuu kaže: “Masa je vrijeđala izbjeglice, u zra-ku se osjećala mržnja, a sve to nije bilo upućeno

Američki veleposlanik PETER GALBRAITH na traktoru sa srbima koji napuštaju Hrvatsku nakon Oluje 1995.

srpskim borcima...”Naravno, nije devetogodišnja srpska djevojčica kriva za ono što se u “Krajini” zbivalo još od 1990. Ali se čovjek ne može ponašati kao da su se neki Hrvati u Sisku okupili da ispsuju Srbe iz puke obi-jesti i dosade. Mora se zaći dublje, ne ostati samo na površini, nego upitati: Što se to dogodilo da je u ljudima izazvalo toliku mržnju? A ako se vele-poslanik SAD-a vozi kroz Sisak na srpskome trak-toru, čovjek bi se mogao upitati: Zašto isto to nije učinio on ili drugi neki diplomat kada su protjeri-vani Hrvati iz Banje Luke? Bojim se da takve geste, koliko god mogle biti dobronamjerne, nisu zbiljski prinos rješavanju problema.

Jer ako se pogleda srpsko stanovništvo koje “Kra-jinu” napušta, moraju se postaviti neka pitanja, na koja sve dosad nije bilo odgovora: Jesu li sve to ljudi koji su napustili svoje kuće i svoju zemlju?

Zar tu nema i brojnih pojedinaca koji su se obo-gatili vlasništvom svojih hrvatskih susjeda koji su 1991. protjerani iz kuće i s ognjišta? Jesu li to Srbi koji su doista pripadali “autohtonim”, starosjedi-lačkim žiteljima toga kraja? Zar tu nema i ljudi koji su se tek nedavno priselili, recimo, u napuštene hrvatske kuće? Koliko se struktura stanovništva izmijenila u godinama poslije 1945.?

Kolona sa srpskim stanovništvom napušta Hrvatsku 1995.

Prije početka akcije hrvatske vojske “Oluja” srpsko stanovništvo je organizirano napustilo svoje domove

Sve dok se na ta pitanja ne odgovori, ne može se doći do ispravne procjene za ono što se ovih dana događalo i u Kninu i u okolici. Iz intervjua američ-koga veleposlanika u Globusu može se, osim toga, razabrati neka vrsta spočitavanja Hrvatima. Mi-ster Galbraith sada kaže da je uoči hrvatske ofen-zive pregovarao s Babićem, a taj da je zahtijevao samo još jedan tjedan da bi prihvatio hrvatske uv-

257

jete. Galbraith doslovce: “Da je hrvatsko vodstvo bilo strpljivije, tragedija s izbjeglicama mogla se izbjeći, baš kao što su se mogli izbjeći i gubitci na hrvatskoj strani.”

Veleposlanik time teško spočitava: dakle je jedino hrvatska nestrpljivost izazvala oružani sukob. No, nije li moguć i suprotan zaključak: da su Hrvati čekali jedan tjedan, netko bi možda rekao da tre-ba pričekati još jedan tjedan, onda još dva, i tri, i četiri tjedna, pa bi odjednom izronio predobro po-znati scenarij – beskonačnoga pregovaranja bez rezultata.

Zašto da Hrvati odjednom vjeruju u pouzdanost srpskih obećanja, nakon što su četiri godine do-življavali baš suprotno? Naravno, pošto je sve (ili uglavnom sve) minulo, sada čujemo odavno poznate fraze međunarodne diplomacije: Sve se mora prepustiti “mirovnome procesu”, mora se pregovarati, pregovarati i opet pregovarati.

Granatiranje Dubrovnika 1991.

Baš lijepo i dobro – ali po okolici Dubrovnika pljušte granate. Ljudi i ginu. Ako je devetogodiš-nja srpska djevojčica na traktoru nedužna – što je onda s 16-ogodišnjom Hrvaticom iz Zatona, ko-joj su morali amputirati nogu? Ako zastava SAD-a treba štititi srpske izbjeglice kod Siska – gdje je zastava SAD-a (ili neke druge države, članice NA-TO-a) koja bi štitila Dubrovnik? Ili se tu postupa prema onoj: Svi su ljudi ravnopravni, ali neki su ravnopravniji?

Život nije jednostavan, kako bi čovjek mogao po-misliti. A zbilja, kako je doživljava običan čovjek, ponekad je sasvim drukčija nego iz perspektive diplomacije ili svjetske politike.

Carl Gustav Ströhm umro je nakon kratke bolesti 15. 5. 2004.

Gori hotel “Imperijal” u Dubrovniku 1991.

Hrvati pod prijetnjom oružja s vrećicama napuštaju svoj grad i svoje do temelja porušene domove, 18. 11. 1991.

Ovako su hrvatski prognanici napuštali svoj grad Vukovar 18. - 20. 11. 1991.

Memorijalno groblje hrvatskih branitelja u Vukovaru

IZVOR: Večernji list 19.8.1995.

258

PROGNANICI

U povijesnome procesu stvaranja moderne hr-vatske države osim odlučnosti za raspisivanje referenduma o neovisnosti i plebiscitarnoj potpori referendumu građana Hrvatske, proglašenju neo-visnosti, odlučnoj obrani od velikosrpske agresije, međunarodnome priznanju i ulasku Hrvatske u UN i druge međunarodne organizacije, zbrinjava-nju hrvatskih prognanika, njihova žrtva, hrabrost, samoorganiziranje, mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja i povratak vrlo su važan dio hrvatske povijesti, kojom se možemo posebno ponositi.

Potpredsjednikom Vlade demokratskoga jedin-stva postao sam 31. srpnja 1991. godine, za naj-žešće srpske agresije na Hrvatsku. Hrvatska je bila nenaoružana, nepripremljena za rat, međuna-rodno nepriznata, formalno dio bivše Jugoslavije i izložena brutalnoj agresiji bivše JNA, naoružanih pobunjenih Srba pod potpunom kontrolom Beo-grada te srpskih dragovoljaca za rat u Hrvatskoj protiv Hrvatske.

Međunarodna je zajednica potpuno nepripremlje-na dočekala zločinački plan Slobodana Miloševi-ća. SAD su se bavile Bliskim istokom i Pustinjskom olujom, a Europska je zajednica bila tradicionalno podijeljena i spora u prepoznavanju biti režima i politike Slobodana Miloševića. Broj prognanika svakim je danom rastao geometrijskom progresi-jom.

Prof. dr. sc. MATE GRANIĆ potpredsjednik Vlade RH (1991. – 2000.)ministar vanjskih poslova (1993. – 2000.)

Premijeru Franji Greguriću i Vladi predložio sam osnivanje posebnoga Ureda Vlade Republike Hr-vatske za prognanike i izbjeglice na temelju isku-stva i modela Visokoga povjerenstva za izbjeglice UN-a. Taj ured na čelu s prof. dr. sc. Adalbertom Rebićem imao je povijesnu ulogu u zbrinjavanju prognanika i izbjeglica. Svi su bili dragovoljci, vo-lonteri, sjajni profesionalci i domoljubi. Stvorili su sustav koji je pomagao da se Hrvatska dodatno ne destabilizira, organizirali pomoć hrvatske di-jaspore, prvu međunarodnu humanitarnu pomoć, uspostavili komunikacije i suradnju s Visokim po-vjerenstvom za izbjeglice i drugim međunarodnim organizacijama, organizirali smještaj i prehranu za preko 700.000 prognanika te uspješno uprav-

Prof. dr. sc. ADALBERT REBIĆ, prvi predstojnik Vladinog ureda za prognanike i izbjeglice

ljali cjelokupnim sustavom. Do kraja 1991. godine sav teret zbrinjavanja prognanika podnijela je hr-vatska država, građani Hrvatske uz pomoć hrvat-ske dijaspore te gradova prijatelja iz susjednih i prijateljskih država Italije, Slovenije, Austrije, Nje-mačke, Švicarske i Mađarske.

Prva organizirana međunarodna pomoć stigla je iz Njemačke. Na Badnjak 1991. godine osnovan je Ured za humanitarnu pomoć Njemačke u Hr-vatskoj. Organizirana pomoć Europske zajednice počela je stizati tek 1992. godine. Osnivanjem Zajednice prognanika Hrvatske zbrinjavanje pro-gnanika dobilo je novu dimenziju. Prognanici su postali akteri ne samo vlastita zbrinjavanja nego i velika pomoć Vladi u diplomatskim naporima za promjenu mandata UNPROFOR-a te stvaranje UNCRO-a. Prognanici su bili velika pomoć Vladi u procesu povratka kućama, obnove i posebno u procesu mirne reintegracije hrvatskoga Podunav-lja, najuspješnijoj operaciji takve vrste u povijesti UN-a.

259

Istraživanje povijesne epopeje hrvatskoga naroda i svih građana Hrvatske koji su bili žrtva politi-ke pokušaja stvaranja “Velike Srbije” Slobodana Miloševića zadaća je svih živućih aktera, političa-ra, Zajednice prognanika, Ureda za prognanike i izbjeglice, diplomata, povjesničara, humanitarnih udruga, udruga za ljudska prava i branitelja. Pro-gnanici i njihove obitelji često su bili i branitelji i žrtve rata. Dostojanstvo s kojim su sve ove godine

preživjeli rijetko je zabilježeno u povijesti. I kada je bilo najteže, nije se dogodio ni jedan ozbiljan incident s prognanicima.

Zato su prognanici pravi heroji Domovinskoga rata. Hrvatska njima duguje veliku zahvalnost.

Prof. dr. sc. MATE GRANIĆ

VJEKOSLAV LAKSAR, - , TOMISLAV KARAMARKO, prof. dr. sc. MATE GRANIĆ, ADAM MEŠTROVIĆ, BRANIMIR GLAVAŠ, 1993. u Osijeku

Prof. dr. sc. MATE GRANIĆ, MATO ŠIMIĆ, TOMO POVRESLO, DARKO VARGA, DRAŽEN MATIJEVIĆ, PETAR KLJAJIĆ, BRANIMIR GLAVAŠ i DUBRAVKO JEZERČIĆ, 1993. u Izvršnom vijeću općine Osijek uoči I. konferencije ZPH 993. u Osijeku

260

MOJ RAZGOVOR S PREDSJEDNIKOM

Prof. dr. sc. PETER KUZMIČ razgovarao je s pred-sjednikom RH dr. Franjom Tuđmanom u siječnju 1996. godine

Gospodine Predsjedniče,

zakoračili smo u drugu polovicu zadnjega deset-ljeća drugoga milenija poslije Krista. Kraj ovog stoljeća na našu opravdanu čežnju za slobodom odgovorio je nametnutim nam nepravednim ra-tom. Iz njega smo ipak, uz velike žrtve, sporu, ali nezaobilaznu međunarodnu potporu i Božju pomoć izašli kao pobjednici. U prošloj je godini hrabrim pothvatima i strateški mudrim rukovođe-njem vojske oslobođen najveći dio okupiranoga područja drage nam Domovine. Zatim je potpisan Daytonski sporazum i tako smo u novu godinu ušli s vjerom u slobodu u miru i sa zahvalnošću, jer su mir i sloboda uvijek Božji dar.

Potkraj prošle godine proslavili smo još jedan rođendan najveće i središnje ličnosti cjelokupne ljudske povijesti - Isusa Krista, Spasitelja svijeta. Njegovo su rođenje one prve božićne noći najavile nebeske vojske anđela programatskom himnom “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi” (Luka 2,14).

Biblijski mir - šalom - u koji mi kršćani vjerujemo ne označava samo odsutnost rata, prijekid ratno-ga stanja ili, kako ga je krivo definirao jedan grčki neoplatoničar, “odmor od ratnoga neprijateljstva”. On je višedimenzionalan: mir s Bogom i mir u na-šoj savjesti te mir među ljudima i narodima. Šalom

koji Bog daje sinonim je za sreću i blagostanje. Došli smo poželjeti taj mir i Vama i čitavoj našoj Domovini.

Kao ljudi vjere i nade došli smo Vam čestitati Novu godinu, pa smo time došli i glasovati za bu-dućnost. Za Hrvatsku mira i blagostanja, istine i pravde. Vrijeme je za budućnost, a ona nas poziva da neprekidno širimo obzorja slobode, njegujemo našu mladu i ponekad slabašnu, ali uvijek drago-cjenu biljku demokracije. U ime budućnosti, svje-sno se odmaknimo i kritički distancirajmo od sve-ga što asocira na jednoumnu prošlost - nacističku ili boljševičku. U Hrvatskoj, oslobođenoj i čitavoj, nema više razloga za korake koje bi svijet mogao protumačiti kao vraćanje u prošlost ili udaljavanje od demokracije.

Mi kršćani vjerujemo u Onoga koji je “put, isti-na i život” (Ivan 14,6) i koji je rekao: “Upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi” (Ivan 8,32). Vjerujemo u osloboditeljsku moć istine, a sve to u izgradnji “civilizacije ljubavi” na koju nas tako uporno poziva neumorni njezin promicatelj i su-vremeni globalni prorok, papa Ivan Pavao II. To je misija ljubavi, istine i pravde nasuprot svakoj mržnji, laži i prijevari. U tom svetome zadatku svi smo pozvani da budemo istinoljupci i životoljupci, ljudi intelektualne i moralne čestitosti.

Gospodine Predsjedniče,

naša je želja i molitva da Hrvatska bude prepozna-ta kao politički zrelo društvo u kojemu se slobod-no i ravnopravno natječu ljudi i ideje, u kojemu se u dobrohotnome služenju životu i istini snagom argumenata - i ni na koji drugi način - opravdavaju vlastita i brane ili osporavaju druga i drugačija sta-jališta. Društvo neometanih prostora duhovne slo-bode u kojemu su različitosti bogatstvo i u kojemu se neslaganje ne može poistovjećivati s izdajom. U takvom se društvu istina i pravda suprotstavljaju laži i nepravdi. U njemu se i politička praksa uvijek iznova podvrgava ne samo kritičkoj provjeri do-bro informiranoga naroda na slobodnim izborima nego i duhovno-etičkoj prosudbi Crkve kao pred-stavnice Kraljevstva Božjega, jedinoga trajnoga i vječnoga sustava. Mi, članovi Protestantsko-evan-đeoskoga vijeća, zajedno s Crkvom univerzalnom, vjerujemo u “Jednu svetu, sveopću, i apostolsku crkvu” koja je pozvana da bude ne samo navjesti-teljica Evanđelja Božje ljubavi i spasenja nego i da

Prof. dr. sc. PETER KUZMIČ

261

Prof. dr. sc PETER KUZMIČ, Rektor evanđeosko - teološkog fakulteta u Osijeku

bude savjest društva, “sol zemlje” i “svjetlo svijeta”, kako nas je učio Isus, dakle Božji proročki glas koji i vlast i narod poziva, upozorava i usmjerava na pravednost i odgovornu slobodu. Jer, kako reče biblijska mudrost: “Pravednost uzvisuje narod, a grijeh je sramota pucima” (Izreke 14,34).

Crkva je i navjestiteljica nade, a nada je vjera okre-nuta prema budućnosti. Sv. Augustin, koji je veliči-nom svoga uma i vjere svoju magisterijalnu misao tako snažno ugradio u same temelje zapadne civi-lizacije, jednom je rekao da nada ima dvije kćeri: gnjev i hrabrost - gnjev zbog stvari kakve jesu i hrabrost da ih se mijenja.

Tu nadu, kreativno nezadovoljstvo i tu transfor-mativnu hrabrost želimo Vama, hrvatskoj Vladi i svima nama u 1996. godini za dobra naše napa-ćene, ali krasne Domovine u njezinoj cjelokupnoj gospodarskoj i političkoj, ali i duhovnoj i moralnoj obnovi na putu u bolju budućnost.

Siječnja 1996.

PREDUVJET POMIRBE

Bez pravde nema mira, a bez suđenja glavnim krivcima za nedavne ratove na ovim prostorima nema pomirbe među susjednim narodima. Da se zaraćeni narodi nakon određenoga vremena mogu pomiriti, pa onda postati i dobri suradni-ci, dokazuje primjer Njemačke i Francuske. Put od franko-germanske krvave povijesti neprija-teljstva do suvremenoga njemačko-francuskoga prijateljstva može biti poučan i za odnose između Hrvatske i Srbije. Danas su (ujedinjena) Njemačka i Francuska središnja osovina oko koje se okreće

cjelokupan proces europskih integracija i bez čije je suradnje nezamislivo sve ostalo što je u svezi s političkom stabilnošću i gospodarskim prosperi-tetom u Europi.

(Po)kajanjem do pomirbe

Kada sam nedavno na jednome skupu u Zagrebu pokušao eksplicirati i s određenom dozom rezer-viranoga optimizma kontekstualno poučno prepo-ručiti tu analogiju, bio sam neočekivano prekinut intervencijom jednoga slušatelja koji je, vidno uznemiren, izjavio da se to ovdje nikako ne može dogoditi jer Srbija nije, poput Njemačke, vojno po-ražena. Ja kao kršćanin (dakle sljedbenik Onoga koji je rekao: “Blago onima koji mir grade”) ipak ostajem umjereni optimist u svezi s ciljevima, a proceduralni realist u svezi s putom (putovima) do tih ciljeva. Gospodarska suradnja, politička sta-bilnost ove regije i normalan suživot hrvatskoga i srpskoga naroda nezamislivi su bez pomirenja i praštanja. Drugo je implicitno pitanje mogu li se pomirenje i praštanje dogoditi bez pokajanja i traženja oprosta. O tome nam je potrebno više susreta poput onoga koji su nedavno u Zagrebu pod kreativnim i kršćanski nadahnutim Cropaxom organizirali hrvatski Caritas i splitski Franjevački institut za mir.

Čini se da će nam u tom procesu pomoći i kontro-verzni Haag. Svoga sam razumljivo neugodnoga i opravdano zabrinutoga zagrebačkoga sugovorni-ka pokušao primiriti nadom da će se ipak mnogo toga promijeniti kada Milošević, Karadžić i Mla-dić stignu u Haag. Njegov je nagli odgovor glasio: “Kladim se da se to nikada neće dogoditi!” Prvi se dogodio, a na ove druge, i još cijelu plejadu njiho-vih sudrugova krvavih ruku, bez obzira na Koštu-ničine i ine frustracije, ruska gunđanja i kletve čet-ničke, također više nećemo dugo čekati. Valjda je i ta spora, neodlučna i odviše bojažljiva međuna-rodna zajednica u međuvremenu nešto naučila. Ja joj za sada predlažem da poveća ovlaštenja vodite-lju misije UN-a u BiH, našemu (i njihovu!) prijate-lju generalu Jacquesu Kleinu. Ja već dugo tvrdim to što je on ovih dana nimalo preuzetno rekao sam za sebe i svoju nekada učinkovitu, a sada frustri-rajuću ulogu: “Da ja imam mandat kao u istočnoj Slavoniji, Karadžić i Mladić bili bi u Haagu!” Kleinu se može vjerovati i zato ga treba prikladno opuno-moćiti. Taj bivši ministrant (o tome mi je osobno

262

ispričao zanimljiva sjećanja i anegdote) i “propo-vjednik” pravde i pomirbe doista je dokazao svoju nepristranost, hrabrost i odlučnost, pa bi bilo vri-jeme da se iz te sudbonosne bosanske igre maknu neki drugi preplaćeni i neučinkoviti međunarodni neznalice i mlitavci. I tu vrijedi onaj Isusov evan-đeoski, ali i univerzalno primjenjiv kriterij: “Prema njihovim plodovima ćete ih prepoznati.”

Miloševićevo uhićenje i prisilno pojavljivanje pred Tribunalom (njegovo ponašanje ne zaslužuje ko-mentar, osim psihijatrijskoga), važan je ili predu-vjetan korak na početku puta pomirenja dvaju naroda. Milošević je bez sumnje glavni inženjer, financijer i nadglednik realizacije zločinačkoga projekla “Velike Srbije”.

Spora, ali ipak dostižna pravda

Kada međunarodna zajednica već potkraj osam-desetih nije znala prepoznati opasnost niti je ima-la snage i volje (kao i u ratnim godinama poslije toga) spriječiti “balkanska krvoprolića”, onda tre-ba bar pozdraviti zakasnjelu pravdu u kojoj će mu (a time donekle i samoj sebi), sada pred očima svi-jeta, suditi.Ja sam na opasnost počeo javno upozoravati već 1987., kada se u srpskome pravoslavnome tisku i drugdje, u kontekstu buđenja nacionalne mitolo-gije i velebnih priprema za proslavu 600. obljet-nice Kosovske bitke, sve češće (opet) pojavljivao

totalitarno ispolitizirani koncept “Nebeske Srbije”. Kada su godinu poslije kosti kneza Lazara (koji je izabrao “Nebesku Srbiju”!) iznesene iz samosta-na Ravanica i trijumfalističkim paradama uz su-ludu mješavinu nacionalističkoga i religioznoga, demonski inspiriranom “evangelizacijom nacije”, pronošene gradovima Srbije, neki od nas, uza sav ekumenski senzibilitet i civilizacijsku suzdržanost, htjeli su vrištati i zvoniti na sva nedostupna im zvona.

Poslije Slobinoga (Slobodan Milošević, op. ur.) gazimestanskoga govora, prijetnji i ucjena ja sam medijima rekao i za tisak napisao (na to me je ne-davno u Latinici podsjetio i dobro informirani De-nis Latin) sljedeće:

“Čuli smo retoriku rata. Ratovi počinju riječima. Ruka potencijalnoga ubojice u zraku je; prije nego što zamahne i nevini ljudi stradaju, netko bi ga morao zaustaviti.” Nitko ga nije zaustavio, a ja sam doživio pobunu svojih srpskih sludenata i izgubio neke inače drage prijatelje u Beogradu, koji mi se sada već neko vrijeme ispričavaju i proglašavaju me prorokom. Nažalost, nitko ga nije zaustavio, iako bi mnogo bolje bilo spriječiti nego (sada) su-diti.

Srpanj 2001.

Prof. dr. sc PETER KUZMIČ, Rektor evanđeosko - teološkog fakulteta u Osijeku

Zgrada evanđeosko - teološkog fakulteta u Osijeku

263

U VUKOVARU NEMA MRŽNJE

Vukovar, 19. 3. 2006.

Hrvatski je sabor davne 1848. donio zaključak da sveti Josip bude zaštitnik Hrvatske i hrvatskoga naroda. Nije bez razloga Zajednica povratnika iza-brala Vukovar i današnji dan kako bismo ovdje prozborili o najbitnijim problemima povratnika. I ja sam jedan od tih povratnika među vama. Iako nisam Vukovarac i nisam bio prognan, otišao sam, poslala me Crkva, za prognanima i k prognanima u inozemstvo, u Austriju, gdje sam pratio naše lju-de na radu u tuđini i od 1991. prognane Hrvate iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Život povratnika nije jednostavan. Da je jednostavan, ne bi bilo ove zajednice ovdje. Budući da je složenost tako veli-ka, potrebno je mnogo ljudi i mnogo dobre volje da se naš život ovdje osmisli. Znate što? Najlakše je obnoviti ono materijalno. Teško je obnoviti duh, teško je obnoviti ranjenu dušu, teško je dati si-gurnost nesigurnome, kojemu je sve uzeto, koji je ostao u jednome trenu bez ičega. I susretati se teš-ko s onima koji su to učinili, našim dojučerašnjim susjedima s kojima se moramo oči u oči pogledati i ne učiniti zlo. Vukovar upravo u tome prednjači.

Temelj su hrvatske domovine naši branitelji, koji su položili živote za svoj dom, svoj voljeni grad, svoju obitelj, svoju vjeru i svoju ljubljenu domovi-nu. Oni su dali svoje živote ne iz mržnje, nego iz ljubavi i zato i mi trebamo njima uzvratiti ljubav. U Vukovaru nije bilo ni jednoga ubojstva iz mržnje i osvete nakon povratka1997. I to je velik znak da smo mi drugačiji. Ali to što smo drugačiji ne oslo-bađa Vas, koji ste na vlasti u Republici Hrvatskoj, da nam pružite i ono drugo: da možemo zaraditi naš kruh svagdašnji vlastitim rukama, da naši po-vratnici mogu biti zadovoljni za svojim obiteljskim stolom sa svojom djecom i da roditelji i mladi na-raštaji, kojih, hvala Bogu ima, mogu biti sigurni.

Vukovar je grad mladih, nije grad starih. Oko 4.000 djece je u Vukovaru. Grad koji živi, koji pje-va, koji se osjeća. Nije 1999. godina, kada sam se vratio ovdje gdje ptice nisu pjevale, mrtav grad. Vratila su se vukovarska djeca, obitelji, i mi smo mladi. Roditelji žele biti sigurni da ta mladost ima

ovdje i svoju budućnost, tu gdje nas je Bog posa-dio, da tu rastemo, da tu donosimo cvijet i rod, da se više ne moramo potepati od nemila do ne-draga diljem Hrvatske i diljem svijeta. Prije 150 godina Engleza je bilo koliko i Hrvata. Na nama je sada i na Vama, gospodine predsjedniče Hrvat-skoga sabora, na Vama, gospođo potpredsjednice hrvatske Vlade, da ne postanemo još manji. Vi ste, gospodine Josipe, sa svojom udrugom učinili mnogo toga u svezi s povratkom, a budućnost je sada pred svima nama. Pružimo svoju potporu, mi iz Crkve, sve udruge i svi ljudi dobre volje, da naši mladi ostanu na ovom tlu, na svojoj vukovarskoj i hrvatskoj zemlji, na Banovini, u Kninu, Baranji, zapadnoj Slavoniji, gdje god, da ne moramo otići, ne zbog rata, nego da nas ne otjera nezaposlenost, nebriga i ostalo. Budimo svi u tom složni i vjeru-jem, uz veliko strpljenje koje ima hrvatski narod i stanovnici Vukovara, da ćemo to i uspjeti ostvariti.

Neka sveti Josip, zaštitnik domovine Hrvatske, čiji je danas blagdan, blagoslovi svaki vaš korak i sva-ki vaš rad i zauzetost za dobro.

Fra ZLATKO ŠPEHAR, gvardijan vukovarski, na 13. konferenciji Zajednice povratnika Hrvatske održanoj u

svetištu sv. Bone u Vukovaru 19. 3. 2006.

264

RATNA DOGAĐANJA U SISAČKO-MOSLAVAČKOJ ŽUPANIJI: SKRB ZA

PROGNANIKE, IZBJEGLICE I POVRATNIKE I NJIHOVO ZBRINJAVANJE

UVOD

Kako uopće zapo-četi - pitanje je koje mi se prvo namet-nulo. Velik dio ruž-nih sjećanja, teških trenutaka čovjek potisne, a život na-meće nove oblike rada i promišljanja.

Previše je doga-đanja, a kako ih ukratko opisati, jer ni jedna knjiga nije dovoljna da bude potpun svjedok zbivanja u Domovin-

skome ratu i njegovih posljedica.

Nisam nikad imao vremena sustavno pisati i bilje-žiti tisuću događaja, iako sam prikupio dosta ma-terijala, tako da ću djelomično iznijeti kronologiju, djelomično govoriti o vlastitu viđenju svih zbiva-nja vezanih prvo za progonstvo, a potom obnovu i sve ono što ju je pratilo.

Imao sam tu nesreću da sam, odmah na početku demokratskih promjena, dragovoljno napustio svoju radnu sredinu u Veterinarskoj stanici Sisak, ali i neizmjernu sreću i zadovoljstvo da uz veliki broj izvanrednih suradnika pružim najviše što sam mogao, i to s velikom voljom i razumijeva-njem, prvo kao djelatnik Kriznoga stožera za Sisak i Banovinu, kao predstojnik Regionalnoga ureda za prognanike i izbjeglice, potom pročelnik Uprav-noga odjela za obnovu i razvoj županije, predsjed-nik Povjerenstva za popis i procjenu ratne štete i zadnjih 12 godina na različitim funkcijama u Hrvatskome centru za razminiranje u kojemu su aktivnosti prerasle na državnu razinu. Eto, neka-ko sam stalno bio uz prognanike i počesto dijelio njihovu sudbinu.

MIRKO IVANUŠIĆ, dr. vet. med., zamjenik ravnatelja HCR-a u Sisku

UKRATKO O RATNIM ZBIVANJIMA NA PODRUČJU SISAČKO-MOSLAVAČKE

ŽUPANIJE

Prostor Sisačko-moslavačke županije, sa stajališta vođenja i bilježenja ratnih operacija, dijeli se u dva ratna područja:

- zapadna Slavonija - dio prostora bivše općine Novska i

- Banovina i Kordun - prostori bivših općina Sisak, Petrinja, Glina, Vrginmost, Vojnić, Dvor i Hrvatska Kostajnica.

Sisačko-moslavačka županija

Već u travnju 1990. godine počinju okupljanja pripadnika srpske nacionalnosti u Okučanima i Rajiću zbog “ugroženosti” i želje za osnivanjem srpske općine Okučani. Taj je pokret organizirala Srpska demokratska stranka, koja je planirala te-ritorijalno ujedinjenje u zapadnoj Slavoniji s gra-dom Pakracem kao središtem tzv. Srpske autono-mne oblasti Zapadna Slavonija.

U svibnju 1990. vjerski skup u Paklenici prerasta u politički - osnovan je SDS u Paklenici i Rajiću. U siječnju 1991. godine organiziran je referen-dum u 31 naselju okučanskoga kraja kojim se traži odcjepljenje od Nove Gradiške i pripojenje općini Pakrac. Srpanj i kolovoz 1991. godine mje-seci su u kojima se gotovo svi Srbi svrstavaju uz ideju o političkome i teritorijalnome odcjepljenju od Republike Hrvatske. Pripadnici JNA sve više i

265

sve otvorenije stavljaju se na stranu srpskoga sta-novništva. Prvi oružani sukobi započinju u srpnju 1991. godine na širemu prostoru zapadne Slavo-nije: počinju razaranja hrvatskih naselja, ima po-ginulih, ranjenika, a pristižu i prvi prognanici. U kolovozu 1991. godine počinju masovna granati-ranja Novske, koja traju do kraja prosinca.

10. listopada privremeno je okupirana današnja općina Jasenovac. Početkom siječnja 1992. godi-ne Sarajevskim primirjem veći dio bivše općine Novska ostaje pod privremenom okupacijom u tzv. Krajini Zapadna Slavonija.

UNPROFOR preuzima odgovornost na Sektoru “Zapad” 15. srpnja 1992. godine. Dok je to pod-ručje bilo privremeno zaposjednuto, bilo je manjih oružanih sukoba, granatiranja slobodnih krajeva po dubini u Kutini, Novskoj i Lipovljanima, razara-nja hrvatskih naselja na zaposjednutome područ-ju, progona i ubijanja hrvatskoga stanovništva zbog velike neučinkovitosti međunarodnih snaga.

Usporedno s događanjima u dijelu zapadne Sla-vonije gotovo isti nemili događaji zbili su se i na prostorima Banije i Korduna. U prosincu 1990. godine održana je osnivačka skupština SDS-a za područje Sisačko-banijske regije.

U siječnju 1991. godine tzv. Sekretarijat unutraš-njih poslova Krajine obavijestio je Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske da su poli-cijske postrojbe Knina, Obrovca, Lapca, Benkovca, Gračaca, Titove Korenice i naših gradova, Hrvat-ske Kostajnice, Dvora na Uni, Gline i Vojnića, ušle u sastav tzv. SUP-a Krajine. Istodobno započinju prosvjedni skupovi protiv uspostave hrvatske dr-žave u Banskome Grabovcu, Petrinji, na Petrovoj gori, Dvoru, Hrvatskoj Kostajnici. Zaprečavaju se prometnice u Petrinji, Taborištu, Tješnjaku, Bijel-niku, Kukuruzarima, Jabukovcu, Knezovljanima, Dvoru i Novskoj prema Pakracu. Na sastanak u Sa-boru Republike Hrvatske 9. siječnja 1991. od po-zvanih predstavnika općina s većinskim srpskim stanovništvom odazavali su se jedino predstavnici Gline i Hrvatske Kostajnice. Ustavni sud Republike Hrvatske 10. siječnja 1991. godine ukida sve od-luke općina koje su pristupile SAO Krajini.

20. siječnja 1991. godine Srbi su organizirali refe-

rendum za “Kotar Vojnić”. Tzv. Srpsko nacionalno vijeće i Izvršno vijeće SAO Krajine donijelo je od-luku da se SAO Krajina razdružuje od Republike Hrvatske i ostaje u Jugoslaviji, a 1. travnja 1991. godine tzv. Izvršni savjet Nacionalnoga vijeća SAO Krajine donio je Odluku o pripojenju Krajine Re-publici Srbiji ističući da na njezinu teritoriju vri-jede zakoni Republike Srbije i Ustav SFRJ. 4. trav-nja 1991. godine oklopne jedinice JNA stigle su u Dvor na Uni. 1 . svibnja 1991. godine Ustavni sud RH proglasio je referendum “SAO Krajine” o pripojenju Srbiji neustavnim.

16. svibnja 1991. godine tzv. Skupština SAO Kra-jine jednoglasno je donijela Odluku o pripojenju Srbiji. Uskoro se usvaja Statut Krajine, Ustavni za-kon SAO Krajine te imenuje tzv. predsjednik vlade i ministar obrane.

25. lipnja 1991. godine martićevci su napali Dvor na Uni. Agresija na Sisačko-banijsku županiju započela je 26. lipnja 1991. godine u ranim ju-tarnjim satima, kada su paravojne neprijateljske skupine napale postrojbu Hrvatske policije u Gli-ni. Tom je prilikom poginulo dvoje hrvatskih po-licajaca, desetak ranjeno, a trinaest odvedeno u zatočeništvo u zloglasni zatvor u Kninu. Sredinom srpnja jedinice JNA otvaraju tenkovsku vatru na zgradu ispostave MUP-a u Dragotincima, napada-ju Kraljevčane te prvi put izravno sudjeluju u oru-žanome napadu na hrvatsko stanovništvo i snage MUP-a RH na tom području. Prvi prognani Hrvati iz Kraljevčana, Dragotinaca, Prnjavora i Čuntića pristižu u Petrinju. Ondje je odmah pružena skrb stradalnicima, koji su potom četiri godine proveli izvan svojih kuća i zavičaja. Nakon toga paravojne neprijateljske skupine, potpomognute jedinicama JNA, otvoreno napadaju naselja s većinskim hrvat-skim stanovništvom: 16. srpnja Gornji Viduševac, 17. srpnja Hrvatsku Kostajnicu, selo Čukur, Ko-marevo kod Siska, a 26. srpnja Glinu. Prognanih Hrvata sve je više. Organiziraju se prihvatilišta u Sisku i Kutini.

26. srpnja privremeno je okupirana Glina, 27. srpnja Pounje, u kojemu stradavaju hrvatska sela Struga, Zamlača, Kozibrod. Razaraju se civilne građevine, a pripadnici JNA i pobunjenih Srba su-stavno protjeruju hrvatsko stanovništvo, sve to uz velike žrtve. 30. srpnja JNA prvi put upotrebljava

266

zrakoplove u napadu na Hrvatsku Kostajnicu. Ti-jekom kolovoza napadi se šire na čitavo područje Banovine. Prekinut je cestovni i željeznički pro-met. 20. kolovoza napadnuti su Sunja i Komarevo, 22. kolovoza Hrvatska Kostajnica s prostora BiH. 26. kolovoza iz zraka je napadnuta Sunja, a 31. kolovoza prvi put minobacačima je napadnuta in-dustrijska zona Siska.

2. rujna 1991. jedinice JNA stacionirane u Petrinji izlaze na gradske ulice i razaraju stambena, kul-turna i gospodarska zdanja. Poginulo je nekoliko civila, a ranjeni se zbrinjavaju u sisačkoj bolnici. U idućim danima vode se žestoke borbe na položaji-ma oko Peckoga, Taborišta i ostalih hrvatskih sela petrinjskoga kraja. Tijekom rujna vode se otvore-ne borbe na cijelome prostoru Sisačko-banijske županije. Uspostavlja se crta obrane, organizira se prihvat prognanoga stanovništva, njihovo zbrinja-vanje na cijelome području RH. Prekinute su sve veze s Banovinom, a 12. rujna privremeno je za-posjednuta Hrvatska Kostajnica. Petrinja je privre-meno zaposjednuta 21. rujna, kada je napadnuta

2. rujna 1991. g. jedinice JNA stacionirane u Petrinji, izlaze na gradske ulice i razaraju stambene, kulturne i gospodarske

objekte.

Prvi prognanici iz Gline 1991.

iz zraka.

Kao i na prostoru zapadne Slavonije, Sarajevskim primirjem uspostavlja se crta razgraničenja, koja bivše općine Hrvatsku Kostajnicu, Dvor na Uni, Glinu, Vrginmost, Vojnić te dijelove općina Petri-nja i Sisak ostavlja u sastavu tzv. SAO Krajine.

2. srpnja 1992. mirovne snage Ujedinjenih naroda preuzimaju odgovornost u Sektoru “Sjever”.

UNPROFOR preuzima odgovornost u Sektoru “Sjever” 1992.

Za privremene okupacije granatiraju se slobodni krajevi po dubini Hrvatske, Sisak, Kutina, Ivanić Grad, razaraju se zaposjednuta naselja, nastavljen je progon i ubijanje, razaranje svega hrvatskoga. Slobodno se može ustvrditi da su međunarodne snage bile posve nemoće spriječiti sve to. Osobito teška stradanja pretrpjeli su Hrvati koji su ostali na privremeno zaposjednutome području. Od oko 2.000 Hrvata čija je sudbina bila upitna, nakon oslobađanja Banovine, Korduna i zapadne Slavo-nije, nažalost, ostvarila su se i najcrnja predviđa-nja: većina tih ljudi natjerana je na različite oblike prisilnoga rada, zlostavljana je, a mnogima se do-godila i najgora sudbina – ubijeni su i nedostojno pokapani u masovnim grobnicama bez imena i prezimena.

Na temelju izvješća Povjerenstva za popis i pro-cjenu ratne štete tijekom Domovinskoga rata život su izgubila 603 branitelja, a 54 se vodi nestalima. 2.555 osoba vojni su i civilni invalidi Domovinsko-ga rata. 164 osobe vode se kao civilne žrtve rata uz ekshumirane.

267

Kolona prognanika iz Sunje 1991. Zvjerstva u prvim danima agresije-uobičajena slika tog vremena iz sisačke bolnice, 1991.

REGIONALNI URED ZA PROGNANIKE I IZBJEGLICE U SISKU - DJELOVANJE I SKRB ZA PROGNANIKE I IZBJEGLICE

Sva spomenuta zbivanja jasna su slika agresor-skih postupaka. Ipak je najpotresnije bilo doče-kati kolone prognanika samo s nužnim stvarima utovarenim u traktorske prikolice. Osobno sam u ime Kriznoga stožera dočekao prve prognanike iz Pounja na tržnici u Sisku, koji su pristizali dubo-ko u noć. I danas se prenem jer sam, vidjevši sve to, shvatio sve razmjere trenutnih, ali i budućih patnji hrvatskih prognanika. Slične emocije, ali i veliku spremnost za prihvat u Petrinji iskazala je i Ana Bešlić, koja je s Verom Palajić iz Gradskoga društva Crvenoga križa i suradnicima, uz potporu Stanke Gregurinović, organizirala prihvatni stožer u restoranu “Gavrilović” u Petrinji. Tada smo prvi pu stupili u vezu s s Vladinim predstavnicima, po-glavito dr. Matom Granićem.

Važan prinos formiranju Stožera i zbrinjavanju prognanika dali su s petrinjske strane povjere-nik Vlade za Petrinju Josip Vujić, zamjenik Zvon-ko Dumbović, predsjednik Zajednice prognanika prof. Božo Judaš, direktorica Centra za socijalnu skrb Petrinje Verica Palaić, a od tadašnjega sisač-kog rukovodstva dr. Andrija Preloščan, prof. Vlat-ko Matijević i Ernest Navara.

Bio sam svjedokom i prestrašnih slika zvjerstava, raskomadanih ljudskih tijela koja su u malome zelenome kamionu pokrivenom ceradom bila do-premljena u sisačku bolnicu. O stravičnim sam se zvjerstvima uvjerio i iz fotografija koje mi je poka-zala Ana Bešlić.

Do osnivanja Regionalnoga ureda najveći teret podnio je Centar za socijalnu skrb u Sisku na čelu sa Sonjom Soldić, Ljubicom Kocet i ostalim surad-nicima, kao i Gradsko društvo Crvenoga križa, ko-jim je tada rukovodio gospodin Ivo Varošanec, po-slije nakratko Damir Ostojić, a potom Božena Weis Sklizović. Crvenome križu dodijeljeno je i veliko skladište na sisačkoj tržnici poznato kao “Bazen”, na kojemu je tijekom prognaničkih godina po-dijeljeno nekoliko tisuća tona hrane, higijenskih potrepština i odjeće, namještaja, sjemenskoga i građevnoga. Podijeljeno je 3.500 vagona raznih dobara. Skladištem je uspješno rukovodio Joso Belovarac sa suradnikom Tihomirom Bašićem i većim brojem prognanika. Prva skladišta bila su u Domu kulture, OŠ “22. lipnja” i OŠ Ivana Kuku-ljevićeva Sakcinskoga. Glavna zadaća Gradskoga društva Crvenoga križa Sisak bila je zbrinjavanje prognanika u privatnome smještaju i opskrba naj-nužnijim potrepštinama. U početku je zbrinjeno 20.000 izbjeglica, potom još 1.500 i isto toliko so-cijalno ugroženih. Iz skladišta su odvoženi paketi švedskoga Crvenoga križa za više od 600 osoba zatečenih na području oslobođenom “Olujom” i 2.500 izbjeglih Banjalučana. Tijekom rata zapri-mljeno je i obrađeno 800 zahtjeva za traženje ne-stalih osoba i 40.000 obiteljskih poruka. Da bi se omogućio prijelaz sa slobodnoga na okupirani hr-vatski teritorij, bilo je potrebno, surađujući s pred-stavnicima UNPROFOR-a, UNHCR-a i MOCK-a, uložiti mnogo vremena i strpljenja. Tijekom žesto-kih napada i velikoga broja ranjenika sisačka bol-nica nije ostala bez krvi. 3.000 darivatelja tijekom rata dalo je 15.300 doza krvi. Djelatnici i volonteri GDCK Sisak dali su svoj golem obol u ratnome raz-

268

doblju. Važno je istaknuti i izvanrednu suradnju s Regionalnim uredom u Sisku. Bezbroj puta bio sam na dogovorima s predstavnicima CK, bio sam i u naselju Blinjski Kut u susretu s neprijateljskom stranom kada se pokušavalo smiriti odnose.

U to vrijeme djelovala je u Sisku i misija “Getse-mani” kojoj je primarna djelatnost bila podjela humanitarne pomoći. Već je prvih dana osnovana i Humanitarna udruga “Bedem ljubavi”, a i “Hrvat-ska žena” na različite je načine pomagala hrvatske vojnike i prognanike.

U Krizni stožer u kojemu sam bio zadužen za ra-

Mirko Ivanušić i vozač Slavijatransa Dragan Kaurić i djelatnici kriznog štaba-prva humanitarna pomoć iz Rosenheima”

Ein Hertz fuer Kratien”,

zličite logističke poslove dolazili su brojni dona-tori. Tada sam započeo i intenzivniju suradnju s pojedincima i institucijama u Hrvatskoj i ino-zemstvu radi prikupljanja humanitarne pomoći. Petrinjski Slavijatrans osiguravao nam je vozače i velike tegljače kojima smo se redovito vraćali puni prehrambenih proizvoda, odjeće, higijenskih

Gradonačelnik Remchingena, gospođa Ulli Hohmann, Mihael Hohmann, predstavnici Remchingen Hilfskomitee für

notleidenden in Kroatien.

potrepština, lijekova i drugog medicinskoga mate-rijala. Na tome sam zahvalan ondašnjemu direk-toru Mladenu Čačiću i suradnicima. Prvu takvu pomoć organizirala je Hrvatska katolička misija u Stuttgartu, koju je vodio fra Marinko Vukman, a potom i Hrvatska katolička misija u Rosenhei-mu s paterom Ivanom Nimcem i uz veliko zala-ganje Jutte Čerkez i njezine obitelji. Počesto sam u tim danima bio pozivan u inozemstvo. Stizale su i donacije našega konzulata u Stuttgartu, gos-pođe Zdenke Babić i njezina brata, obitelji Werft, Hrvatske katoličke misije u Rosenheimu i svesrd-ne pomoći obitelji Čerkez, osobito gospođe Jutte Čerkez i mnogih organizacija u Bavarskoj, kao što je Maltheser Hilfsdienst, kao i obitelji Renner, An-dreasa i Barbare. Nekoliko puta pomoć je organi-zirala i Hrvatska katolička misija u St. Galenu u Švicarskoj uz pomoć fra Milana Lončara, dr. Ma-rinovića i mnogih naših ljudi zaposlenih u Švicar-skoj. Svima su bile važne informacije iz prve ruke, pa se dugo u noć nakon utovara razgovaralo o sta-nju u domovini i ratnim događanjima. Gospodin Renner organizirao je božićni koncert “Ein Hertz für Kroatien” u Rosenheimu na kojemu je nastupi-la i naša primadona Mirjana Bohanec. Održano je i nekoliko izložaba u pokrajini Baden Würtenberg jer su Nijemci željeli podržati hrvatsku borbu za samostalnost.

Raspodjela donatorske pomoći iz Njemačke, Sisak, 1992.

Govoreći o prvim danima, teško je ne spomenu-ti skupinu građana pod okriljem gradonačelnika Remchingena, gospodina Wolfganga Oechslea i najbližih mu suradnika, gospođe Ulli Hohmann i cijele njezine obitelji, gospođe Antje Hill, obitelji Muller, Barbare i Bernda, Vladimira Neumanna,

269

Stephana Jacksa, Franza Reindela, koji su gotovo 50 puta tijekom rata posjetili Sisak, prognanička naselja, bojišnicu pomažući na različite načine, a dragocjenu pomoć dopremali su sisačkoj Bolnici, Domu zdravlja i Domu za nezbrinutu djecu u Si-sku, kojima su većina bili i kumovi. Jedan od prvih posebnih donatora bio je i gospodin Josef Mayer sa suprugom Brigitom iz Berglen Steinacha, koji je slao humanitarnu pomoć te pisao o problemima hrvatskih prognanika. Vozač Mijo Štagljar kami-onom sisačkoga Hidroputa nekoliko je desetaka puta prevozio različitu pomoć. Nemjerljiva je po-moć Caritasa diljem svijeta, švedske organizacije Nortalje Bistands Center i gospodina Josipa Babi-ća, baptističkih udruga i dr. Josipa Mikulića, Svjet-ske luteranske organizacije i gospodina Johna Wooda i suradnika. Opskrbljivali su nas velikim količinama hrane, a sjemenska je roba stigla i iz Kanzasa (SAD). Samo u jednoj donaciji pristigla je pomoć od 200 tona brašna, koje je uskladišteno u prerađivačkome poduzeću “Ljudevit Posavski”. U koordinaciji s Vladinim Uredom organizirana je dostava kruha prognanicima u privatnome smje-štaju i u prognaničkim naseljima tijekom dužega razdoblja.

Raspodjelom pomoći iz željezničkoga skladišta, koji je na raspolaganje dao HŽ, skladišta na Za-grebačkoj cesti, koje su na raspolaganje dale Hr-vatske šume, iz niza manjih Caritasovih skladišta te posebnoga skladišta za odjeću u Ulici A. i S. Ra-dića rukovodio je Regionalni ured. Biskup Vladi-mir Košić uspostavio je dobru suradnju s Uredom i osnovao slično skladište u Moščenici, nadomak prvoj crte bojišnice, njegovi kolege učinili su isto u Preloščici, Sisku, Peščenici... U Uredu su bili za-duženi ljudi za vođenje skladišta, rješavanje carin-skih problema, raspodjelu, evidentiranje. Posao ne bi bio obavljen bez entuzijazma i zalaganja Višnje Jerman, Marka Lamze, Barbare Tusić, Tome Mla-đenovića, koji su i sami prognani iz Petrinje i Gli-ne, uz veliko razumijevanje Željke Bakarić, vodite-ljice Carinske uprave u Sisku.

Nije moguće spomenuti sve drage donatore i pri-jatelje. U našemu uredu bilježnica je s imenima ti-suću pojedinaca i organizacija kojima smo uručili zahvalnice. Većina njih nekoliko je desetaka puta slala pomoć i posjetila prognanička naseljima i pojedince. Velik dio pomoći podijeljen je i našim jedinicama na prvoj crti bojišnice.

Sve su to, međutim, samo mali isječci iz prvih dana djelovanja raznih organizacija i Regionalnoga ure-da.

Zadaću za osnivanje Regionalnoga ureda dobio sam od općinskih struktura, koje su me predložile na temelju mojih dotadašnjih aktivnosti u Krizno-me stožeru za Sisak i Banovinu. Kratko mi je reče-no: “Nađi prostor i ljude i krenite s poslom.” Već potkraj 1991. godine započeo sam s uređenjem potpuno devastiranoga i dva puta granatiranoga prostora u zgradi Sindikata na Trgu bana Josipa Jelačića 6. Vrlo brzo imenovanje je potvrdio pred-stojnik Vladina Ureda prof. Adalbert Rebić.

Prvu malu jezgru djelatnika činili su većinom pro-gnanici. Mojom zamjenicom imenovana je nastav-nica Ana Bešlić, prognana Petrinjka. Poslovima zbrinjavanja, smještaja, utvrđivanja statusa pro-gnanika i izbjeglica, posebnim projektima pomo-ći za poljoprivrednike, isplatama i nizom drugih poslova od samoga početka 1992. godine bavili su se prof. Katica Svoboda, prof. Mirjana Vilenica, Ivo Pucović, dipl. ing., socijalna radnica Nada Išek, Dubravka Pavelić, Željko Softić, Višnja Jerman, Marko Lamza, Barbara Tusić, Tomo Mlađenović. Nakon operacije “Bljesak” zaposleni su Branka Cindrić, koja je nakon moga odlaska i kratkoga razdoblja u kojemu je predstojnik bio prof. Mirko Putrić preuzela mjesto predstojnice, Marina Mil-ković, Božica Pavičić, Marija Smolčić, Boris Gra-hovac, Josip Tomašev, Ljiljana Imširević, Natalija Blažević, Igor Rastovac.

1995. i 1996. godine u Ured dolaze Marija Vlašić, Snježana Gobac, Marica Pribanić, Tihomira Perić i Karmen Valenta.

Prostor u kojemu smo radili nije bio velik, ali smo se izvrsno slagali i razumjeli, nikome ništa nije bilo teško, radilo se s voljom, zadovoljstvom i s vjerom u povratak. Nastojali smo da sve bude evidenti-rano, dokumentirano, pripremali smo opširna iz-vješća Vladinu Uredu. Moram istaknuti izvanred-nu suradnju s Vladinim Uredom: predstojnikom prof. dr. Adalbertom Rebićem, Damirom Zorićem, Spomenkom Cek, prof. Borisom Čepinom, Sonjom Klingor, Ivankom Ivanić, Marijom Janić, Mirjanom Kuveždić, Sanjom Horvat, Danijelom Balentović...

Regionalni ured Sisak, s obzirom na veličinu grada

270

Siska i okolice, primio je gotovo još jedan grad. Sama županija druga je iza Vukovarsko-srijemske po broju prognanika i izbjeglica. Najveći broj bio je smješten na širemu području RH, gradu Zagre-bu, Pokuplju, Posavini, Kutini, a dio i u inozem-stvu. Kako je prostor Ureda bio na katu, u vrijeme isplata već rano ujutro bio je formiran dugačak red od ulice do ulaza. Bilo je teško probiti se, ali i počesto slušati brojne prigovore. No uvijek smo imali strpljenja razgovarati i pokušati riješiti odre-đene probleme, što je ženski dio tima osobito do-bro obavljao.

Prognanici su najprije smješteni u barakama Stu-pno u vlasništvu Željka Šandora, u barakama Teh-nike, na Kupalištu Zibel, Domu umirovljenika, ho-telu “Panonija” i barakama Hidroelektre. Većinom su ondje smještani stariju prognanici, koji su imali i drugačije potrebe.

Zbog sve većega broja prognanika izgrađeno je više prognaničkih naselja: zahvaljujući donaciji Švedske naselja u Dumačama, Pisarovini i Šašnoj Gredi, zahvaljujući donaciji Danske naselja u Kuti-ni i Lipovljanima te najveće naselje u Maloj Gorici zahvaljujući donaciji Japana. Regionalni ured dao je svoj obol predlažući i odabirući povoljne loka-cije, dogovarajući se s lokalnom upravom da se naselja grade besplatno.

Prisjećam se zgode kada su predstavnici Japana dolazili iz veleposlanstva u Beču, jer još nije bilo veleposlanstva u Zagrebu, i razgledavali potenci-jalne prostore s velikim zanimanjem. Davali smo im nekoliko brojeva veće cipele iz skladišta, kakve smo imali, da ne zaprljaju svoje obilazeći prostor budućega gradilišta. Za japansko se naselje uveli-ke zalagao predstavnik UN-a Hirose Matsumoto, koji je za bilo kojeg događaja svirao na trubi hrvat-sku himnu i molio da japanska zastava bude izvje-šena u naselju. Za posjeta ministra vanjskih poslo-va Joheija Khonoa Republici Hrvatskoj predložio sam da naselje ima i druga obilježja te da posadi-mo japanske trešnje. 15 dana nakon njegova od-laska dobio sam obavijest da Shidare Sakura šalje 3.000 sadnica japanskih trešanja zrakoplovom u Zagreb i da ih mogu preuzeti. Posađene su nakon karantene u naselju, ali i podijeljene za parkove u drugim mjestima. Japansko naselje u početku je bilo namijenjeno povratnicima iz Njemačke nakon odluke o nužnosti njihova povratka u Hrvatsku.

Sva naselja bila su pod skrbi Ureda, a mnoga su zadržala svoju funkciju i do danas.

Zahvaljujući donacijama podijeljeno je i 100 kamp-prikolica koje je poslao Njemački crveni križ. Stigle su na impozantnoj kompoziciji vlaka, koja čak i nije mogla stati na postaju u Sisku. S Vladinim Uredom organizirana je i demontaža dr-venih baraka u Italiji koje su prevezene u Sunju i Moščenicu. Akciju je vodio Ivo Pucović uz pomoć Slavijatransa. Montažne barake postavljene u Ši-šincu i Brkiševini, Slani, Sunji, Komarevu, a dona-cija su rimskoga Caritasa preko mons. Stankovića u organizaciji Frateli Dieci. Škola u Lonji potpuno je preuređena za smještaj prognanika uz pomoć dr. Helmuta Bolla iz Algoja u Njemačkoj, koji je i na druge načine pomagao prognanike. Montažu drvenih kuća na petrinjskome području omogući-la je organizacija “Bavarski seljaci”. U stotinjak su takvih kuća privremeno smješteni mještani Mo-krica, Slane, Glinske Poljane i Vratečkoga.

Prognanici su iskazali želju da obrađuju zemlju, uzgajaju životinje. Zemlju smo podijelili u suradnji s poljoprivrednim službama. Zahvaljujući donaciji UN-a i Japana kupljena je sjemenska roba, umjetno gnojivo i herbicidi. I prognanička tvrtka, petrinjski Slavijatrans, prevozeći robu iz donacije ostvarila je malu dobit. S prof. dr. Rebićem i njegovim su-radnicima bio sam u posjetu donatorima kojima su iskazane zahvale. Ponio sam tom prigodom i 7 registratora potvrda o prijmu i ostalih dokume-nata, no rekli su samo: “Trebamo izvješće na jed-noj stranici.” Nikada u svezi s donacijama nije bilo skandala. Tražilo se samo strogo izvješćivanje o podjeli. Na upit nekih međunarodnih organizacija koliko pomoći završi u rukama stvarnih korisnika, rekli smo gotovo sve, no oni to, zbog negativnih iskustava u svijetu, nisu mogli vjerovati. Slične ve-like donacije prikupljao je i slao dr. Josip Mikulić uz pomoć baptističkih organizacija iz SAD-a. Ta je pomoć tijekom rata prevezena brodovima i potom iz Rijeke dovezena u Sisak. Gospodin Mikulić da-vao je i veliku moralnu potporu prognanicima.

Mormonska organizacija i gđa Vera Duganđić or-ganizirali su podjelu rasplodnih krmača, uz uvjet da svatko tko dobije leglo mora određeni broj pra-sadi dati drugima za nastavak reprodukcije.

Od većih projekata treba spomenuti pomoć Biroa

271

za humanitarnu pomoć Njemačke u Zagrebu ko-jim je rukovodio Mihael Steiner. Najveća je dona-cija osigurana iz projekta Europske unije ECHO, a raspodjelu je organizao Vladin ured za progna-nike. Skladišta su kontinuirano distribuirala po-moć. Katkad je pristizalo i do 10 velikih tegljača na dan. Sve je to od naših skladištara zahtijevalo golem napor. Doista se ne mogu sjetiti sve pomoći koje smo u tom razdoblju primili i podijelili. Neke procjene govore da bi to bila kompozicija vlaka od Siska do Zagreba. Slične količine osigurao je i Crveni križ.

Uz rad Ureda veže se i prihvat izbjeglica iz BiH. U suradnji s načelnicima općina izradio sam na-crt prihvata i predao ga prof. Rebiću. Najteže je bilo kad su pristigle izbjeglice iz Davora i hitno je trebalo reagirati. Tada sam se žurno sastao s prof. Rebićem na autocesti kod Popovače. Stanov-nici Davora izbjegli su doslovce samo s najlon-skim vrećicama i nužnim stvarima. Izbjeglice su smještane na području Sunje, Siska, Ivanić Grada, poslije i na oslobođenome prostoru grada Petrinje i Kostajnice, Vojnića i Gvozda. Dobru suradnju u humanitarnome zbrinjavanju sve vrijeme Domo-vinskoga rata imali smo s udrugom Merhamet, dr. Hašimom Smlatićem i Sladom Delkić, kojima smo redovito isporučivali pomoć. I sâm sam nakratko udomio petrinjsku obitelj Čačić do pronalaska trajnijega smještaja u Sisku. RAZDOBLJE NAKON OPERACIJA “BLJESAK”

I “OLUJA”

Ograničenom akcijom redarstvenih snaga RH i Hrvatske vojske pod nazivom “Bljesak” 1. svibnja 1995. godine za samo 36 sati oslobođeno je pri-vremeno zaposjednuto područje zapadne Slavoni-je i vraćeno u teritorijalni, pravni i politički sustav Republike Hrvatske, pa tako i dijelovi Sisačko-mo-slavčke županije. Tijekom akcije “Oluja” 4. kolo-voza 1995. u nekoliko dana oslobođeno je privre-meno zaposjednuto područje Banovine i Korduna i pripojeno u teritorijalni, pravni i politički sustav Republike Hrvatske. 8. kolovoza 1995. Hrvatska vojska staje na granice s BiH.

Još u travnju 1994. godine uputio sam Prijedlog ustroja Odjela za obnovu, razvoj i integraciju ra-tom zahvaćenih područja Sisačko-moslavačke žu-panije županu Đuri Brodarcu, prof. dr. Adalbertu

Rebiću, ministru Zlatku Tomčiću, dr. Ivanu Majda-ku i dr. Ivici Kostoviću. U Prijedlogu sam istaknuo da je nužno stvoriti široku međuresornu suradnju nadziranu s jednoga mjesta. Svekolik povratak znači integraciju čitavoga naroda, prostorno i vre-menski, fizički i duhovno. Dakle, već se tada na-zirala vjera u povratak i nužnost restrukturiranja Regionalnoga ureda, koji je naposljetku preustro-jen u Upravni odjel za obnovu i razvoj županije.

Odmah nakon “Bljeska” osnovan je Županijski sto-žer za pripremu i provedbu povratka prognanika Sisačko-moslavačke županije sa zadaćama u skla-du s člankom 1., koji će omogućiti županijskome poglavarstvu, tijelima državne uprave, javnim po-duzećima i drugim subjektima stvaranje sigurno-snih uvjeta, obnovu infrastrukture, organizaciju rada pratećih službi, obnovu stambenih i gospo-darskih zdanja te razvitak osnovnih djelatnosti prilikom povratka prognanika Sisačko-moslavač-ke županije. Imenovan sam predsjednikom Stože-ra uz 12 članova iz raznih institucija, primjerice načelnika policije, direktor HEP-a, telekomunika-cija, javnoga zdravstva, a iz Zajednice prognanika u radu Stožera sudjelovali su prof. Božo Judaš i Nikola Mateković.

Sjednici Stožera 10. svibnja 1995. u Novskoj nazo-čili su Zdenko Sešo, člana Stožera i ravnatelj župa-nijskoga Zavoda za prostorno uređenje, Petar Mr-konjić, savjetnik u Vladinu uredu za prognanike, Julije Skeledžić, također iz Vladina Ureda, Tanja

Ovakva slika dočekala je hrvatske prognanike pri povratku

272

Vucelić, načelnica Odjela, Mirko Ivanušić, pred-sjednik Stožera, Mirko Putrić, predstojnik Ureda, Ivan Krstanović, pomoćnik ministra razvitka i obnove, Nikola Mateković, član Stožera i dopred-sjednik Zajednice prognanika, Ivan Cigić, pomoć-nik direktora JVP Hrvatska vodoprivreda, Ivan Hečimović iz JVP-a Strug Novska, Zorislav Balić, načelnik Državne uprave za vode, mr. Mihaela Za-molo, voditeljica Odsjeka za ratne štete i obnovu IGH, Edo Tomić, član Povjerenstva za ratne štete, Stjepan Sajić iz Elektre Križ, Davor Salopek, član Poglavarstva – resor prostor, Željko Kovačević, HPT - TKC Sisak, Pavo Kutleša, pročelnik Ureda za gospodarstvo i javne djelatnosti Grada Novske, Gmaz Berislav, pročelnik Ureda za razvoj poljo-privrede, Božo Judaš, član Stožera, dr. Juraj Kolić, javno zdravstvo županije, Boris Grahovac, voditelj smještaja u RU-u Sisak, Kos Zlatko, gradonačelnik, i Grga Ivezić, zamjenik.

Spomenuo sam sve nazočne jer je važno što su se svi odazvali zalažući se da ratne rane zacijele što brže. Mogu slobodno reći da smo se svi osjećali pomalo posebno, želeći dati svoj maksimalan obol.

Iznosim samo nekoliko potankosti iz izvješća te sjednice:

“Danas grad Novska zbrinjava 4.000 prognanika i 3.000 izbjeglica, a ostatak je smješten na slo-bodnome dijelu županije, djelomično u naselji-ma u Kutini i Lipovljanima. Smatra se da je 70 % smješteno u županiji, a 30 % diljem RH i u svijetu. Istoga dana obišli smo velik dio terena i ustano-vili da su sela sa srpskim stanovništvom velikim

Zgrade V. kategorije oštećenja - središte Topuskoga Zgrada VI. kategorije oštećenja - Sisak, Gundulićeva ulica

dijelom čitava. Uvidom u stanje procjenjuje se da je 1.220 zgrada u V. i VI. kategoriji oštećenja. Donesen je niz mjera, primjerice način rješavanja asanacije bunara. Prema podatcima dr. Kolića veći dio bunara pretrpan je ratnim materijalom, pa i leševima, u što sam se poslije i sam uvjerio na brojnim mjestima u oslobođenoj Banovini. Toga je dana, između ostaloga, podneseno i izvješće Vla-dina Ureda o zbrinjavanju prognanika i izbjegli-ca, primjerice 146 izbjeglica iz BiH koje su bile pod zaštitom UN-a (prihvatni logor Jordanskoga bataljuna, Novska) preseljeno je u tranzitni centar “Lonja”, Ivanić Grad, a 97 osoba iz logora Pustara u Obonjan. Jedan od važnijh zaključaka: U skla-du s izvješćem pomoćnika ministra obnove gosp.

Porušena crkva sv. Franje Ksaverskoga - Gornji Viduševac

273

Ivana Krstanovića o tome da već idući tjedan do-laze predstavnici Ministarstva obnove u Novsku potpisati ugovore s povratnicima iz oslobođenih mjesta o obnovi kuća V. i VI. kategorije zadužuje se povjerenstvo Grada Novske da utvrdi broj kuća u spomenutim kategorijama u roku 15 dana. Za-dužuje se pročelnik Ureda za gospodarstvo Sisač-ko-moslavačke županije Berislav Gmaz da u roku 3 dana podnese pismeno izvješće Poglavarstvu grada Novske s prijedlogom mjera o gospodare-nju stokom, poljoprivrednim zemljištem i usjevi-ma te o raspolaganju poljoprivrednom mehani-zacijom u oslobođenim mjestima. Direktor filijale Privredne banke gosp. Krajči izvješćuje da je PBZ dosad riješila 2.700 kreditnih zahtjeva za obnovu kuća I. - III. kategorije i manji broj zahtjeva za više kategorije.”

Srušeni most na Kupi - Brest Pokupski

274

Nakon “Oluje” 8. kolovoza Stožer je proširio inge-rencije na mnogo šire područje oslobođenih gra-dova i općina.

RATNE ŠTETE - POVJERENSTVO ZA POPIS I PROCJENU RATNE ŠTETE

Povjerenstvo je s radom započelo nakon operacije “Bljesak”. Prvim predsjednikom imenovan je dožu-pan Ratko Žabčić, a potom Mirko Ivanušić, pročel-nik Upravnoga odjela za obnovu i razvoj. Glavni teret posla podnio je Zdenko Sešo, tajnik Župa-nijskoga povjerenstva s velikim brojem stručnih povjerenstva i koordinatora na terenu. Završno iz-vješće za razdoblje 15. kolovoza 1990. - 30. kolo-voza 1995. godine o popisu i procjeni ratnih šteta donosi procjenu štete i opseg stradanja stanovniš-tva tijekom Domovinskoga rata, ali ni izbliza ne pruža cjelovitu sliku o posljedicama razaranjima i trpljenju hrvatskoga naroda.

Neprijatelji hrvatske države privremeno su okupi-rali 53 % županije. Značajke ratne taktike nepri-jatelja bili su iznenadni topnički napadi iz daljine na naselja s većinskim hrvatskim stanovništvom, dok nisu polučili željene učinke - odlazak Hrvata. Nakon toga su naprijatelji upadali u polunapušte-na naselja pljačkajući, rušeći stambena, kulturna i ostala zdanja, protjerujući i ubijajući preostale Hrvate i nesrpsko stanovništvo.

Ukupna ratna šteta na velikim sustavima (INA, HEP, HP, HT, HVOD, HC, HRT, HŠ, HŽ, MUP) u Si-sačko-moslavačkoj županiji iznosi 495.446.000 DEM, što čini 9,44 % ukupne ratne štete u RH na takvim sustavima, koja iznosi više od 5,25 milijar-da DEM. Štete na gospodarskim sustavima važnim za županiju kao što su Željezara, Gavrilović, Sla-vijatrans, Finel i niz drugih nešto je viša od 900 milijuna DEM. 62 sakralna zdanja uništena su, ve-ćina do temelja, a ukupna šteta procijenjena je na 82,5 milijuna DEM, iako tu nije svrstana šteta na slikama, kulturnoj i književnoj građi i pokretnoj imovini sakralnih zdanja. 124 škole, 64 zgrade va-trogasnih zajednica i ostalih zgrada javne namje-ne u potpunosti je porušeno i devastirano.

Ukupna šteta od 1.249.805.700 DEM učinjena je na 32.382 zgrade u privatnome vlasništvu i 1.137 stambenih zgrada u društvenome vlasništvu. Naj-više zgrada razrušeno je i oštećeno u Petrinji -

8.481, Novskoj 3.149, Glini 2.972. Više od 14.000 građevina ima oštećenja IV. - VI. kategorije.Na 38 lokacija pretežito u Petrinji, Glini, Hrvatskoj Kostajnici utvrđeno je 38 masovnih grobnica, što nije konačni broj, iz kojih je ekshumirano 236 ubi-jenih Hrvata.

Nemjerljive su štete na okolišu, poljoprivrednim resursima, ali najveće štete koje nije lako utvrditi i valorizirati one su na zdravlju ljudi. Trebat će op-širnija studija o tome kako su ratna zbivanja utje-cala na prognanike i njihov život. Uza sve poslje-dice ratnih razaranja nemjerljiva je i neobnovljiva šteta nanesena osobnome integritetu čovjeka, a to su stradanja, duševne boli i patnje, gubitak najmi-lijih, ali i gubitak osobnih stvari u vrijeme etničko-ga čišćenja. Sve spomenuto imat će posljedice i u dalekoj budućnosti.

Ukupna ratna šteta u Sisačko-moslavačkoj župa-niji procijenjena je na 5.122.671.000 DEM. Treba shvatiti da se iza svake brojke zapravo nalazi tra-gična sudbina pojedinca, obitelji, mještana i cijelih naselja, općina, gradova, a u cjelini Lijepe Naše u nametnutom ratu kojemu je izvor bolesna ideolo-gija agresora.

OBNOVA - UPRAVNI ODJEL ZA OBNOVU I RAZVOJ SMŽ-a

Osnivanjem Županijskog ureda za obnovu i ra-zvoj i mojim imenovanjem na mjesto pročelnika započeo je intenzivan proces obnove u županiji. Obilježje je rada Županijskoga ureda čvrsta surad-nja s Regionalnim uredom za prognanike, koji je zapravo inicirao osnutak Županijskoga ureda. Žu-panijski je ured stoga u početku djelovao u okvi-ru Regionalnoga ureda, koristeći se i njegovim djelatnicima. Kao što sam spomenuo, određeni dijelovi županije bili su kraće vrijeme okupirani i tretirani kao krizna područja, no ti dijelovi iz-gubili su status tijekom 1992. godine. Velik dio svojih aktivnosti Stožer je 1995. godine usmjerio na dijelove grada Novske, dijelove općine Sunja, grada Siska, općine Lekenik te desetak petrinjskih naselja. Na tim područjima ostvareno je nekoliko projekata pomoći poljoprivrednicima, učinjeni su manji zahvati u obnovi infrastrukture, prven-stveno lokalne elektromreže, obnovljne su škole u Mošćenici i Komarevu, izgrađena je škola u Maloj Gorici, obnovljene su župne crkave u Šišincu, Su-

275

nji i Komarevu te kapelica sv. Jakova u Mošćenici, sagrađen je skromni župni dvor u kojemu je tada boravio sadašnji biskup Vlado Košić. Velik dio ra-dova obavljen je zahvaljujući raznim donacijama.

U tom razdoblju izgrađena su spomenuta progna-nička naselja u kojima je zbrinuto oko 5.000 ljudi. Uz pomoć Saveza seljaka iz Bavarske postavljeno je stotinjak montažnih drvenih kuća u dvorištima povratnika u naseljima s desne obale Kupe. Na-kon redarstvenih akcija počela je uspostava infra-strukture, normalizacija života i povratak pučan-stva. Stožer je u tom razdoblju održao više od 45 sjednica, a njegovi su članovi često obilazili teren s predstavnicima javnih službi i članovima Pogla-varstva.

Donesen je Prijedlog mjera o gospodarenju sto-kom, poljoprivrednim zemljištem i usjevima te raspolaganjem poljoprivrednom mehanizacijom. Svu dokumentaciju čuvaju Stožer i Odjel za poljo-privredni razvoj. Da bi se omogućio povratak, bilo je prijeko potrebno osposobiti elektroenergetske

kapacitete i niskonaponsku mrežu te vodoopskrb-ni sustav i telekomunikacije. Sva poduzeća na po-dručju županije uložila su maksimalne napore i taj se proces odvijao željenom dinamikom. Bitan pre-duvjet obnove bilo je razminiranje. U skladu s pri-oritetima razminirane su poljoprivredne površine od Okučana do Novske uz suradnju s PU Sisak i Policijskom postajom Novska, a uspostavljena je suradnja sa 125. domobranskom pukovnijom i Zbornim područjem Bjelovar. Dobra je suradnja uspostavljena i sa svim strukturama u gradovima i općinama gdje su se stvarali manji organizacijski stožeri. Na taj su se način povezivali određeni se-gmenti gospodarstva.

Bavarski seljaci pomažu u montaži doniranih drvenih kućica u petrinjskome kraju

Cestovna infrastruktura na novooslobođenome području bila je uvelike zapuštena: rubnjaci za-rasli u korov, brojni odroni, ceste djelomično ne-prohodne, cestovno prometno znakovlje poruše-no, promijenjena imena naselja. Koliko je trebalo uložiti u popravak cesta i mostova koji su gotovo svi porušeni rječito govori brojka od prvotno ulo-ženih 245 mil. kuna.

Ratna šteta na stambenim i gospodarskim građevi-nama najveća je u Republici Hrvatskoj. Već krajem

Porušeni željeznički most na Savi u Jasenovcu

1995. u skladu sa Zakonom o obnovi korisnicima prava isplaćeno je 5.474.500,00 kn. Osim te pot-pore osigurana su sredstva za unutarnje uređenje korisnicima koji su na to stekli pravo. Iz podataka Ministarstva razvitka i obnove vidi se da je Sisač-ko-moslavačka županija u to vrijeme imala najve-ći broj podnesenih zahtjeva za obnovu: 5.503 od 22.000 u cijeloj Republici Hrvatskoj.

U kolovozu 1996. na području županije žurno se obnavlja 1.081 građevina. Obnova obuhvaća pod-ručje grada Novske s naseljima: grad Novska, Ra-jić, Borovac, Roždanik, Jazavica, Nova Subotska, Bročice, Stari Grabovac, Voćarica, Kozarice, Bre-stača i Stara Subotska - ukupno 592 građevine. U općini Jasenovac to su 223 građevine, u općini Košutarica 163, u općini Lipovljani 2 građevine. Na području grada Petrinje gradi se 41 građevi-na, i to u Mošćenici, naselju Slana, Srednje Mokri-ce, Vratečko, Novi Farkašić, Međurače, Dumače i Glinska Poljana. U općini Sunja u naseljima Bobo-vac, Sunjski Krivaj, Sunjska Greda, Žreme i sama Sunja gradi se 17 građevina, a na širemu području grada Siska 31 građevina, u općini Lekenik u na-seljima Šišinec i Brkiševina 11 građevina. Važno

276

je napomenuti da je Zakon o obnovi pružio mo-gućnost povrata vlastitih uloženih sredstava, a u svezi s tim najviše je učinjeno na području grada Novske.

U drugoj fazi obnove sanirane su ukupno 2.924 građevine u pojedinim naseljima u županiji, a ob-nova je okončana u prosincu 1996. g. Sredstva je osiguralo Ministarstvo razvitka i obnove u veljači 1996. g. To su građevine pete i šeste kategorije, a Zakon o obnovi uveo je i četvrtu kategoriju na-knadno, koja nije ušla u okvire planirane obnove. Dakle, u Republici Hrvatskoj do 1996. godine ukupno su obnovljene 7.573 građevine, a gotovo polovina njih u našoj je županiji. Obnovom je obu-hvaćeno osam općina i dva grada.

Ministar obnove povjerio mi je zadaću da odredim koja se naselja trebaju najprije obnoviti s obzirom na najveći interes prognanika za povratak i najve-će štete, a to bile Hrastovica, dio Petrinje, Češko Selo, Kostajnički Majur, naselja u općini Topusko i Staza u Sunji. Područje obnove obuhvaćalo je: a) Petrinju, b) Pounje i c) Lasinje.Najbrži i najorganiziraniji početak obnove bio je u Lasinji, Petrinji, Hrvatskoj Kostajnici i djelomično Glini.

Opskrba električnom energijom iznimno je važna sastavnica u procesu integracije i obnove ovoga prostora. Treba spomenuti nekoliko bitnih činje-nica: - prevelike ratne štete na kapitalnim zdanjima, dalekovodima, trafostanicama i potpuno uni- štena niskonaponska mreža, - premali broj ekipa HEP-a, - obnova elektroenergetskoga sustava Repu- blike Hrvatske na ratom stradalim područjima tekla je usporedno s redovitim poslovima odr- žavanja mreže, - oštećene dijelove elektroenergetske mreže nije se htjelo samo pokrpati nego kvalitetno obnoviti, - kasno razminiranje kapitalnih dalekovoda, uz činjenicu da su se najveći dijelovi okupiranoga područja napajali strujom s područja BiH.

Drugi su po važnosti infrastrukturni sustav vodo-vodi, konkretno vodoopskrbni sustav Sisak - Pe-trinja, Novska, Lasinja, Vrginmost - Topusko, Ja-senovac i Vojnić. Hrvatska vodoprivreda obavila je gotovo sve vodoopskrbne radove i financirala radove na crpilištima i cjevovodima u Kopi, Novo-me Selištu, potom Pecki, Sunji, Taborištu, Pašinom Vrelu, Dvoru, Perni, Utinji i Crnoj Dragi. U dogo-voru s Ministarstvom razvitka i obnove inicirali smo saniranje bunara na gotovo cijelome područ-ju županije, razminirali smo bunare jer su u neki-ma pronađene velike količine minskoeksplozivnih sredstava, u drugima životinjski leševi, akumula-tori, ulja, a, najtragičnije, ljudski leševi i kosti, pri-mjerice u jednome bunaru u naselju Maji u Glini, u što sam se i osobno uvjerio.

Ured se bavio i nizom drugih poslova osim onih propisanih Zakonom o obnovi. U suradnji s Re-gionalnim uredom dobavljali smo velike količine građevnoga materijala, a potporu su nam pruža-li dužnosnici Ministarstva razvitka i obnove, po-glavito pomoćnik prof. dr. Ljudevit Herceg, Ivan Krstanović i tajnik Marijan Perković. Odobravali su nam i plaćali prijevoz, koji je obavljala tvrtka u progonstvu Slavijatrans, iz Njemačke i drugih ze-malja. Ta je tvrtka prevozila bešavne cijevi u Nizo-zemsku i Njemačku, a prilikom povratka utovari-vala je donacije građevnoga materijala, ponajviše kvalitetnoga crijepa iz njemačke tvrtke Rupp-Ke-ramik, koja je donirala gotovo 300 velikih tegljača crijepa. Crijep smo iskoristili za obnovu sakralnih zdanja, vatrogasnih domova i brojnih drugih gra-đevina u skladu sa zahtjevima lokalne uprave. Naj-zaslužniji za realizaciju tog projekta jest Helmut Kaufmann, predsjednik AWO - Arbeiterwohlfahrt Ortsverein Buchen e.V. Ministarstvo nam je pomo-glo i na taj način što je ukinulo carinske pristojbe. Za obnovu Sisačko-moslavačke županije utrošeno je do 1999. godine oko 2,5 milijarda kuna.

POČETCI RAZMINIRANJA

Koordinacija razminiranja bila je u ingerenciji Upravnoga odjela i mene osobno. Nakon osnut-ka tvrtke u državnome vlasništvu “Mungos” bilo je mnogo lakše ostvariti najbitnije zadaće, kojih je bilo napretek u jednoj od minama najonečišće-nijih županija. Usklađivao sam sve važne zadaće, poglavito one vezane za obnovu infrastrukture i obnovu naselja, uspostavio izvanrednu suradnju

277

s gospodinom Milom Akmađićem, savjetnikom predsjednika dr. Franje Tuđmana. Bezbroj puta dolazio sam u njegov ured u Mesničkoj i nikada nisam bio odbijen. Poslije sam uspio osigurati i prostorije u Petrinji u koje su se uselili djelatnici “Mungosa” kako bi bili što bliže radilištima i na taj si način smanjili troškove. Bio je to početak, pa su česta bila i stradavanja pirotehničara na petrinj-skome području. U početku su razminiranje obav-ljali i pripadnici Civilne zaštite i Specijalne policije, koju je vodio gospodin Mladen Markač. Poslovima razminiranja bavio sam se tri godine prije osnutka Hrvatskoga centra za razminiranje. Pružena mi je izvanredna prilika da sudjelujem u ustroju Centra i pružanju smještaja u Sisku.

Mirko Ivanušić i Davor Laura u razgovoru s hrvatskim državljanom srpske nacionalnosti u svrhu prikupljanja

podataka o miniranosti Papuka i Psunja

U izvješću bojnika Zdenka Mrčele, voditelja Cen-tra za mine Osijek, Zapovjedništvo II. ZP OSRH Đakovo, o angažiranju vojnih snaga u razminira-nju hrvatskoga Podunavlja tijekom ožujka i trav-nja 1998. godine stoji: Pregledana je površina od 7.111.144 m², pregledano je 4.087 građevi-na, odvezeno 174.000 m³ otpadnoga materijala i uklonjeno 5.606 komada minskoeksplozivnih i drugih ubojitih sredstava. U razminiranje su bila uključena naselja Antunovac, Apševci, Bilje, Novo Selo, Ernestinovo, Kopačevo, Lipovac, Podgrađe, Brusnik, Kusonje, Vinkovci, Cerić, Đeletovci, Laslo-vo, Nijemci i Bogdanovci. Razminiran je i velik dio pruga, dalekovoda i druge infrastrukture u povr-šini 2,3 milijuna m², granični prijelazi za Ministar-stvo financija i uništen 341 komad MES-a i NUS-a.

Ukupno su snage za razminiranje razminirale 9,6 milijuna m², uklonile 183.000 m³ otpada i pronaš-le i uništile 6.076 komada MES-a i NUS-a.

Hrvatski centar za razminiranje – središnje tijelo za protuminsko djelovanje u Repub-lici Hrvatskoj

Hrvatski centar za razminiranje (HCR) osnovan je 19. veljače 1998. godine Uredbom Vlade Republi-ke Hrvatske s glavnom zadaćom planiranja protu-minskoga djelovanja i ukljanjanja mina u Republi-ci Hrvatskoj. Problem mina u RH prepoznat je kao gospodarski, sigurnosni, ekološki problem i kao zapreka u uspostavi normalnoga života i razvitka. U rješavanju tog problema sudjeluju najvažnija tijela državne vlasti - Hrvatski sabor i Vlada Re-publike Hrvatske. Početkom lipnja 2009. godine Hrvatski sabor donio je novi Nacionalni program protuminskoga djelovanja Republike Hrvatske, kojemu je cilj razminirati područje Republike Hr-vatske do 2019. godine.

Osim Središnjega ureda u Sisku, Hrvatski centar za razminiranje djeluje putem svojih podružnica u Osijeku, Karlovcu i Zadru. Na taj su način sve županije obuhvaćene protuminskom djelatnošću te je osigurana učinkovitost i decentraliziranost te djelatnosti.

HCR je osnivač Centra za testiranje, razvoj i obuku (CTRO d.o.o.) i Zaklade za humanitarno razminira-nje Republike Hrvatske “Hrvatska bez mina”.

Rad hrvatskoga centra za razminiranje definiran je zakonskim i podzakonskim aktima te nizom pravilnika i standardnih operativnih postupaka u obavljanju sljedećih zadaća i poslova:

Djelatnici Hrvatskih voda i HCR-a na dravskome nasipu - dogovor o razminiranju koje se financira sredstvima Svjetske

banke

278

Prikaz MSP-a na DOF-2 - digitalni ortofoto mjerila 1 : 5000

• HCR prikuplja podatke o minski sumnji- vim, miniranim i razminiranim područji- ma i stalno ažurira bazu podataka, • obilježava i ograđuje minski sumnjiv prostor, • informira građanstvo i krajnje korisnike, državne institucije i resore o mjestima i veličini minski sumnjivih područja, dostavlja kartografske podatke i izjave o miniranosti, • surađuje s predstavnicima lokalne vlasti, županija, gradova i općina, tijelima držav- ne uprave i samouprave predlažući priori- tetne površine za razminiranje, • predlaže Vladi RH Plan razminiranja za tekuću godinu, • izrađuje i prosljeđuje Vladi RH Izvješće o razminiranju i potrošnji sredstava, • izrađuje projekte humanitarnoga razminiranja i pretraživanja, • javnim natječajima odabire najboljega po- nuđača za poslove razminiranja, • obavlja poslove stručnoga nadzora razminiranja te završne kontrole kvalitete, • izrađuje cjelovitu dokumentaciju potrebnu za izdavanje Potvrde o razminiranosti, • ostvaruje i koordinira sve programe edukacije o opasnostima od mina,

• koordinira aktivnosti i programe pomoći žrtvama mina, njihovu rehabilitaciju i reintegraciju, • sudjeluje u istraživanju i razvoju novih tehnologija u razminiranju te u čvrstoj suradnji s CTRO-om d.o.o. obavlja operativno testiranje strojeva i opreme, metoda i tehnika, • uspješno i transparentno surađuje s me- đunarodnom zajednicom u svrhu prikupljanja sredstava za razminiranje i ostvarenje posebnih programa i projekata, • surađuje s institucijama u široj zajednici u svrhu usavršavanja sustava protuminskoga djelovanja, organizira seminare, ra- dionice i simpozije, • zagovara zabranu uporabe protupješač- kih mina u skladu s odredbama Ottawske konvencije. Osim spomenutih, temeljnih zadaća i poslova, ostvaruje se i velik broj drugih aktivnosti vezanih za ukupno protuminsko djelovanje.

Problem mina u Republici Hrvatskoj

Prema približnim procjenama UN MAC-a 1996. godine minski je sumnjivih površina u Republi-

279

ci Hrvatskoj bilo 13.000 km², dakle sumnjalo se da je oko 23 % površine RH bilo onečišćeno min-skoeksplozivnim i neeksplodiranim ubojitim sred-stvima.

Tim je procjenama obuhvaćeno 14 hrvatskih žu-panija. Minski sumnjivi prostor nije bio definiran prema strukturi ni stupnju onečišćenja. Međutim, procjene o broju mina uvelike su nadilazile stvar-no stanje, što je i potvrđeno analizama i rekon-strukcijama HCR-a nakon što su nadzor nad tim područjima preuzeli UN i policijske uprave župa-nija.

Procjene minski sumnjivoga prostora (MSP) od 1997. do kraja 2003. godine uvelike su se pro-mijenile. Početkom 2006. godine minski sum-njiv prostor definiran je poligonski, u postupku sustavnoga izvida gradova i općina u kojemu su sudjelovali izvidničkih timovi djelatnika HCR-a od 2004. godine. Krajem 2006. bilo je 1.147 km² minski sumnjivih područja, a pretpostavlja se da je razasutih MES-a i NUS-a, u skladu s analizom i rekonstrukcijom 7.500 minskih zapisnika, bilo 246.000.

Nakon procesa revizije općega izvida, terenskoga pozicioniranja minskih zapisnika, pročišćavanja baze, uklanjanja dvostrukih zapisnika i nakon raz-miniranja na temelju 7.409 analiziranih zapisnika može se zaključiti da je preostalo 80.000 različitih protupješačkih i protuoklopnih mina. Nedostaje oko 30 % zapisnika o pozicijama skupina mina, pa se na taj način dolazi do podatka o ukupno 110.000 mina. Poseban su problem neeksplodi-rana ubojita sredstva među koje pripada i kasetno streljivo - KB1 i ostale vrste, a pretpostavlja se da se nalaze u definiranome MSP-u i predmetom su razminiranja.

Procesom revizije općega izvida, koji je pred sa-mim završetkom, poligonski je definirano, karto-grafski ucrtano i obilježeno oko 800 km² minski sumnjivoga prostora u 12 hrvatskih županija i u 101 hrvatskoj općini i gradu.

Dvije županije, Zagrebačka i Bjelovarsko-bilogor-ska, u međuvremenu su isključene iz minski sum-njivih. Problem mina najteži je u Osječko-baranj-skoj županiji, koja je najviše onečišćena, potom Ličko-senjska, Sisačko-moslavačka, Vukovarsko-

280

srijemska, Karlovačka, Zadarska, Šibensko-knin-ska, Brodsko-posavska, Požeško-slavonska, Du-brovačko-neretvanska, Splitsko-dalmatinska i Virovitičko-podravska županija. Definirano je više od 12.000 poligona različitih veličina, utvrđen stupanj onečišćenosti, koji pretpostavlja razmini-ranje ili pretraživanje. Minirana je jedna trećina ukupnoga prostora, preostali prostor treba pretra-žiti, dok se manji dio rabi na vlastitu odgovornost. Utvrđena je struktura MSP-a prema konfiguraciji i namjeni, što je osnova za utvrđivanje prioriteta. U procesu kartografskoga prikaza upotrijebljene su najsuvremenije metode i pomagala: geokodi-ranje i georeferenciranje vojnih karata s pomoću najmodernijeg SCAN-CENTRA te uporaba DOF-a službenoga mjerila 1 : 5000 te DOF-a u mjerilu 1 : 2000, koji omogućuje niz radnja u procesu huma-nitarnoga razminiranja, ali i u predočavanju jasnih i preciznih kartografskih podataka širokome kru-gu korisnika i svekolikoj javnosti.

Graf br. 1: Prikaz stanja MSP-a po županijama

Graf br. 3: Prikaz stanja MSP-a po županijama (stanje: 01. lipanj 2011. godine)

U strukturi minski sumnjivoga prostora najviše je šuma, a potom poljoprivrednoga zemljišta, što čini dvije trećine ukupnoga MSP-a. Potrebno je poseb-no istaknuti da je takvo stanje rezultat pravilnoga utvrđivanja prioriteta u razminiranju. Može se reći da je mala zastupljenost ostalih prostora rezultat prioritetnoga razminiranja velike državne i druge infrastrukture, turističkih odredišta, nacionalnih parkova, protupožarnih koridora, vodoobrambe-ne infrastrukture, gospodarskih površina i građe-vina, okućnica te prostora povratka raseljenoga pučanstva.

Graf br. 2: Prikaz strukture MSP-a

• Minskoinformacijski sustav temelj je svekolikoga sustava, a on je u prošlih deset godina dosegnuo najsuvremeniju opera-

tivnu i informativnurazinu.

Revizijom općega izvida zaključno 10. Svibnja 2011. Utvrđeno je da u republici hrvatskoj minski sumnji-vo područje zauzima površinu od 800 km2.

• Obilježavanje i ograđivanje minski sumnjivih i miniranih područja obavlja se u svrhu sprječavanja ulaska u minski sumnjivo područ- je te u svrhu upozoravanja sta- novništva na opasnost koja prijeti iz minski sumnjivih područja. Obilježavanje i ograđivanje po posebnome planu obavljaju djelatnici HCR-a u skladu sa svim dostupnim podatcima iz vlastite baze i u koordinaciji s lokalnom

zajednicom. Područja se obilježa-

281

vaju po točno utvrđenim pravilima Stan- dardnoga operativnoga postupka (SOP-u HCR-a). Na minski sumnjivome prostoru dosada je postavljeno više od 16.000 oznaka minske opasnosti, počesto i u kombinaciji s drugim vrstama propisanih oznaka.

Sve oznake koordinatno su uvedene u datoteku, fotografirane, konstantno ih se kontrolira i prema potrebi obnavlja, poglavito tijekom priprema za turističku sezonu ili pomicanja na nove lokacije nakon dovršenih radova razminiranja ili isključivanja prostora iz minski sum-njivoga. Obilježavanje i briga za oznake trajna su obveza HCR-a.

U Republici Hrvatskoj do sada je postavljeno više od 16.000 velikih oznaka minske opasnosti na prostoru 101 grada i općine u 12 hrvatskih županija.

Razminiranje i pretraživanje

Nacionalni program protuminskoga djelovanja, trogodišnji Plan razminiranja i financiranja, godiš-nji planovi razminiranja temeljni su planski doku-menti. Hrvatski sabor donosi Nacionalni program protuminskoga djelovanja, Vlada Republike Hr-vatske usvaja i donosi Godišnji plan razminiranja.

PLANIRANJE RADOVA RAZMINIRANJA I PRETRAŽIVANJA

Planiranje se u Republici Hrvatskoj obavlja u skla-du s Nacionalnim programom protuminskoga djelovanja. Temelji se na prioritetima i zahtjevima županija koji su usklađeni s njihovim razvojnim programima, programima obnove i povratka pro-gnanika, potrebama i zahtjevima javnih poduzeća u vlasništvu Republike Hrvatske i drugih korisni-ka razminiranja, definiranoj minskoj i minski sum-njivoj površini te u skladu s osiguranim financij-skim sredstvima. Plan izrađuje Hrvatski centar za razminiranje na temelju prikupljenih podataka te ga usklađuje s raspoloživim financijskim sred-stvima. Prijedlog plana dostavlja se na mišljenje mjerodavnim ministarstvima i potom Vladi na usvajanje.

FINANCIRANJE RADOVA RAZMINIRANJA I PRETRAŽIVANJA

Razminiranje se u Republici Hrvatskoj od samoga početa ponajviše financira iz državnoga proraču-na. Prije osnivanja HCR-a razminiranje se financi-

Graf br. 4 Prikaz osiguranih sredstava iz Državnog proračuna za radove razminiranja po godinama

ralo iz proračuna Ministarstva obrane i Ministar-stva unutarnjih poslova.

Od osnutka HCR-a za radove razminiranja iz držav-noga proračuna iz godine u godinu izdvaja se sve više novca. Vlada RH osigurava stabilno financiranje. Ono je tako sa 83 milijuna kuna u 1998. godini naraslo na 175 milijuna kuna u 2011. godini. Drugi je važan izvor financiranja radova razmini-ranja Svjetska banka koja je radove razminiranja financirala dvama zajmovima:

1. Hitan zajam za obnovu prometa i razminiranje, čija je namjena bila razminiranje prometnica, željezničkih pruga i plovnih putova kao preduvjet gospodarskoj obnovi i povratku sta- novništva.

2. Zajam za obnovu istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema, čija su sredstva bila namijenjena obnovi kanala i nasipa u istočnoj Sla- voniji. 3. Zajam za socioekonomsku obnovu područja posebne državne skrbi. U spomenute je zajmo- ve uključena i Hrvatska.Javna poduzeća i druge pravne osobe financiraju razminiranje vlastite infrastrukture, a po tom je Republika Hrvatska specifična u usporedbi s osta-lim zemljama s minskim problemom.

282

Uz spomenuta ulaganja javna poduzeća postaju najvažniji i najveći izvor financiranja razminiranja. U posljednjih nekoliko godina najviše sredstava izdvajaju Hrvatske šume za razminiranje šumskih prometnica i šumskih revira.

Donatorske se aktivnosti uglavnom svode na do-nacije vlada stranih zemalja i nevladinih organi-zacija koje, uz pomoć u financiranju razminiranja, sudjeluju i u pružanju tehničke pomoći nabavom nužne opreme, pomaganjem žrtava mina te edu-kacijom stanovništva.

Republika Hrvatska jedna je o rijetkih zemalja s problemom mina koja godišnje izdvaja nemala sredstva za razminiranje iz državnoga proračuna i iz proračuna javnih poduzeća i drugih pravnih osoba. Ta sredstva iz godine u godinu rastu, pa do sada iznose 73 % ukupnih sredstava potrošenih za razminiranje.

Donacije čine 16 % ukupnih sredstava potroše-nih za razminiranje, od kojih inozemne donacije čine 88 % doniranih sredstava. Zakonom o raz-miniranju utvrđeno je da se poslovi razminiranja obavljaju na tržišnome načelu, odnosno radovi se

dodjeljuju putem javnih natječaja. Zbog djelovanja tržišta, rasta kapaciteta i uporabe strojnoga raz-

Graf br. 5: Prikaz udjela financiranja u odnosu na investitore

Graf br. 7: Prikaz financiranja radova razminiranja Pravnih osoba i tijela državne uprave i lokalne samouprave po

godinama

miniranja smanjena je cijena kvadratnoga metra razminiranja: 1998. godine 18,9 kn/m², a 2010. godine 7,76 kn/m² bez PDV-a.

Ukupno je od osnutka hcr-a do 31. prosinca 2010. u razminiranje hrvatskoga državnoga prostora investirano 3,4 milijarde kuna. Državni proračun u ukupnim sredstvima za razminiranje sudjeluje s 57 %, odnosno s 1,9 milijardom kuna.

• Poslovi razminiranja u Republici Hrvat- skoj obavljaju se na tržišnome načelu. Hr- vatski centar za razminiranje, središnja

Graf br. 6: Prikaz financiranja radova razminiranja donatorskim sredstvima po godinama

ustanova za protuminsko djelovanje u Re- publici Hrvatskoj, u skladu s godišnjim planovima razminiranja raspisuje javne natječaje za ustupanje poslova razminira nja ovlaštenim pravnim osobama – tvrt kama za razminiranje. Hrvatski centar za razminiranje odabire najpovoljnije ponu đače za poslove razminiranja te obavlja:

• stručni nadzor nad njihovim radom. Pošto su tvrtke za razminiranje za-vršile razminiranje određenoga područ-ja, Hrvatski centar za razminiranje pre-uzima razminirano područje, kontrolira kvalitetu obavljenih radova razminiranja i izdaje potvrdu o razminiranosti – javni dokument kojim se jamči razminiranost površine.

Potrebno je istaknuti da je pravilnim određivanjem prioriteta uklonjena opasnost na gotovo čitavoj prometnoj infrastrukturi, uključu-jući široke cestovne pojase, prostore pruga, sve važne turističke destinacije. Svake godine izdvaja-

mil.

kn.

283

na su velika sredstva za nacionalne parko-ve i parkove prirode, kao i za protupožar-nu i vodoobrambenu zaštitu. Razminiranje je pratilo sve procese obnove i povratka, čime su očišćeni prostori okućnica, lokal-na infrastruktura i uži pojas uz naseljena mjesta.

Prije osnutka Hrvatskoga centra za razmi-niranje velik prinos razminiranju nakon oslobođenja dale su snage Hrvatske voj-ske, Specijalne policije MUP-a RH i snage Civilne zaštite, razminiravši površine prilikom asanacije terena, oslobađanja prometnica i važnih građevi-na. Osnovne su značajke razdoblja 1991. - 1995. ručno razminiranje uz uporabu tenkova čistača mina. U skladu sa Zakonom o humanitarnome razminiranju (NN, 153/2005) Hrvatska je vojska obvezna razminirati vlastite građevine. Spomenu-tim snagama razminirana je površina od 50 km².

Od početka protuminskoga djelovanja u Republici Hrvatskoj do danas izgrađeni su značajni kapaci-teti za razminiranje u okviru ovlaštenih pravnih osoba, odnosno tvrtki za razminiranje. Razvoj ka-paciteta bio je nužan preduvjet ostvarenja cilje-va Nacionalnoga programa. Od početne 4 tvrtke i AKD “Mungos”, tvrtke u državnome vlasništvu, danas su posve razvijeni kapaciteti za ispunjenje Godišnjega plana. Osim domaćih tvrtki u manje-mu postotku uključene su i inozemne tvrtke na projektima međunarodnih natječaja.

Kapaciteti za razminiranje, osim osposobljenih pi-rotehničara, podrazumijevaju veći broj strojeva za razminiranje i pasa minotragača te veću količinu potrebnih materijalno-tehničkih sredstava i opre-me. Osim toga, tijekom razminiranja RH stečena su važna iskustva, koja mogu poslužiti u rješava-nju problema mina i u drugim zemljama.

Danas je u Hrvatskoj registrirano 29 aktivnih, akreditiranih tvrtki za razminiranje koje raspo-lažu sa 608 pirotehničara, 65 pomoćnih djelat-nika s pripadajućih 645 metaldetektora i propi-sanom opremom te 58 strojeva za razminiranje i 22 psa za otkrivanje mes-a i nus-a.

• Osiguranje i kontrola kvalitete temeljne su funkcije HCR-a, a ostvaruju se postupcima nadgledanja, nadzora, završne kontrole kvali-

Graf br. 8: Ukupno financiranje razminiranja po godinama

tete radova razminiranja, kojih je osnovna svrha sigurna i učinkovita provedba radova razminiranja, kontrola svih definiranih radnji i postupaka i preduvjet potpunoga jamstva sigurnosti za površinu predanu na uporabu krajnjemu korisniku. Na spomenutim je poslovima zbog izvanredne važnosti angažirana 1/3 djelatnika HCR-a. Poslovi se obavljaju u nekoliko potprocesa i više razina, a obavljaju ga Odsjek za akreditaciju, pirotehnički nad- glednici i nadzornici HCR-a.

• Akreditacija ovlaštenih pravnih osoba za obavljanje poslova razminiranja obuhvaća prijavu raspoloživih kapaciteta: osoblja - piro- tehničari i pomoćni djelatnici, sredstava i opreme - strojevi za razminiranje, psi za otkrivanje MES-a i NUS-a, zaštitne i druge opreme koja se rabi u poslovima humanitarnoga razminiranja. Važno je istaknuti da se na poslovima razminiranja može upotrijebiti samo ona oprema i strojevi koji su provjereni i testirani - te posjeduju certifikat sukladnosti izdan po akreditiranoj ustanovi CTRO d.o.o. Od 1. listopada 2007. godine sve ovlaštene pravne osobe s ocjenom sposobnosti za obavljanje poslova razminiranja ili pretraživanja imaju rješenje o ovjeri vlastitoga SOP-a - Standardnoga operativnoga postupka, koji definira sve radnje i postupke prilagođene određenoj tvrtki.

• Pregled i ovjera izvedbenih projekata razminiranja i pretraživanja, uvođenje u posao, stručni nadzor nad radovima definirani su Pravilnikom o načinu obavljanja poslova humanitarnoga razminiranja (NN 53/07) SOP- om HCR-a. Važan je dio tih aktivnosti uzor- kovanje u tijeku radova razminiranja u svrhu postizanja visokoga stupnja očišćenosti po-

284

dručja. Stručni nadzor u tijeku izvođenja radova razminiranja obavljaju pirotehnički nad- glednici svakodnevno, a nadzornici jedanput u 7 dana.

• Završna kontrola kvalitete finalna je aktivnost u procesu humanitarnoga razminiranja. Zako- nom su definirani uzorci minimalne površine 1% ukupnoga projekta. Sva propisana dokumentacija analizira se i pohranjuje u datoteku HCR-a. Ako se pronađu MES i NUS ili njihovi dijelovi do dubine utvrđene projektom, tvrtki se nalaže ponavljanje radova na cijeloj površini. Završna analiza i unos u bazu HCR-a kao završni element cjelokupnoga procesa osiguranja i kontrole kvalitete podrazumijeva kompletiranje dokumenata, unos u bazu (nadzor, podatci o realizaciji i GIS ucrtavanje nakon izvršene geodetske izmjere pretraženih i razminiranih površina), izdavanje potvrde o razminiranosti i dostava naručitelju razminiranja, kao i nizu drugih subjekata te MUP-u RH.

• U 2010. godini bilo je 184 uvođenja u radove razminiranja, ukupno je obavljeno 926 struč- nih nadzora u tijeku obavljanja poslova pre- traživanja i razminiranja. U 2010. ukupno je obavljeno 311 stručnih nadzora nad obavlje- nim poslovima na ukupnoj površini od 34.594.696 m² u skladu s izjavama tvrtki. Kontrola kvalitete obavljena je na 4.250 kon- trolnih uzoraka površine 528.473 m², što čini 1,53 % ukupno pretražene površine, a to je gotovo dvostruko od zakonske obveze 1 %.

• U 2010. godini ukupno je razminirano i pre- traženo 31.811.942 m², od čega je 13.418.431 m² pretraženo, a 18.393.511 m² razminirano. Pronađeno je i uništeno 1.809 protupje- šačkih mina, 1.803 protuoklopne mine i 2.859 neeksplodiranih ubojitih sredstava.

MEĐUNARODNA SURADNJA

Suradnja na međunarodnoj razini zahtijevala je od HCR-a blisku suradnju s Ministarstvom vanjskih poslova i europskih integracija, misijama Repu-blike Hrvatske u svijetu te Ministarstvom obrane. Osim ispunjenja obveza preuzetih potpisivanjem Ottawske konvencije, međunarodna suradnja us-mjerena je primarno na prikupljanje sredstava za razminiravanje, nabavu potrebne opreme, po-moć žrtvama mina te edukaciju o opasnostima od mina. Osim donatorskih aktivnosti međunarodna suradnja uključuje i sudjelovanje na raznim regi-onalnim i svjetskim konferencijama, na kojima se predstavljaju postignuća Republike Hrvatske u protuminskome djelovanju.

Posebno se ističe osam međunarodnih struč-nih savjetovanja održanih u razdoblju od 2004. do 2011. godine koja su organizirali HCR i HCR - CTRO. Na savjetovanjima su sudjelovali pred-stavnici nacionalnih centara za protuminsko dje-lovanje, UN-a, nevladinih udruga, znanstvenih institucija, tvrtki za razminiranje te proizvođači opreme iz tridesetak zemalja sa svih kontinenata. Teme savjetovanja bile su protuminsko djelova-nje, uporaba i testiranje strojeva za razminiranje, strojno razminiranje, metode i tehnike u razmini-ranju, kontrola učinaka, uporaba strojeva u huma-nitarnome razminiranju, opći izvid te niz pravila i metoda u kontroli kvalitete.

U travnju 2008. godine Hrvatski centar za razmi-niranje i International Trust Fund for Demining and Mine Victims Assistance bili su domaćini 11. sastanka direktora i savjetnika centara za pro-tuminsko djelovanje iz cijeloga svijeta. Sastanku je prisustvovalo preko 210 direktora, zamjenika direktora te UN-ovih savjetnika iz 70-ak zemalja iz cijeloga svijeta. U pet dana održano je 11 ple-narnih sjednica i mnoštvo radionica na kojima su raspravljana sva aktualna pitanja vezana uz pro-blematiku razminiranja, razmijenjena su brojna iskustva i predložena brojna nova rješenja koja bi trebala unaprijediti i ubrzati rješavanje problema mina.

285

HCR je, zahvaljujući svome višegodišnjemu djelo-vanju, dobio priznanje međunarodne protumin-ske zajednice jer je postao respektabilan i stručan subjekt u sklopu međunarodnoga sustava protu-minskoga djelovanja. Time je HCR dobio priliku da pruža aktivnu pomoć nacionalnim centrima za protuminsko djelovanje u regiji i šire, inicira zajedničke projekte i zajednički nastupa prema donatorskoj zajednici. Međunarodnoj zajednici u protuminskome djelovanju hrvatski protuminski sustav s HCR-om na čelu može ponuditi:

• pomoć u uspostavi i organizaciji nacionalnih centara za protuminsko djelovanje,

• zakonsku, podzakonsku i normativnu regula- tivu,

• uspostavu minsko-informacijskoga i geoinfor- macijskoga sustava,

• sustav planiranja – izradu nacionalnih programa, godišnjih i operativnih planova,

• edukaciju izvršitelja poslova humanitarnoga razminiranja (pirotehničara, pomoćnih djelatnika i menadžmenta),

• zaštitnu opremu i strojeve za razminiranje proizvedene u Republici Hrvatskoj,

• kapacitete i znanje hrvatskih tvrtki za razminiranje,

• kapacitete za testiranje strojeva, opreme i ure- đaja te novih metodologija za otkrivanje MES- a i NUS-a.

Osnivanjem Grupacije za humanitarno razminira-nje u srpnju 2008. godine stvorena je mogućnost za izvoz hrvatskoga znanja i tehnologija na inoze-mna tržišta, odnosno u zemlje koje imaju problem mina. Klaster sa svojim osnivačima i pridruženim članovima na jednome mjestu osigurava kapaci-tete, resurse i znanja za ostvarenje svih aktivnosti vezanih za protuminsko djelovanje. Kako su zna-nja, tehnologija i proizvodi uvelike nadmašili po-trebe Republike Hrvatske stvaranjem klastera, oni se žele ponuditi zemljama s problemom mina radi njegova bržega rješavanja. Glavni je cilj takvoga udruživanja poboljšanje učinkovitosti raznim na-prednim ekonomskim procesima: mijenjanjem i unaprjeđivanjem metodologije, komponenata,

strojeve, usluga te prilagodbom i pristupom no-vim regijama, a sve u svrhu konačnoga etabliranja razminiranja kao hrvatskoga izvoznoga proizvoda.

POSEBAN SU OBLIK U MEĐUNARODNOJ SURADNJI SVEKOLIKE DONATORSKE AK-

TIVNOSTI

Iako ukupno ulaganje Republike Hrvatske do kra-ja 2010. godine nadmašuje 460 milijuna eura, nemjerljiv je prinos šire međunarodne zajednice u svekolikoj pomoći. Različiti oblici pomoći isko-rišteni su uglavnom u skladu sa željama donatora i potrebama u sustavu i mogu se u osnovi razli-kovati:

- izravno financiranje projekata razminiranja – oko 50 % ukupne pomoći,

- tehnička pomoć u raznoj opremi za jačanje ukupnih kapaciteta HCR-a te tehnička, savje- todavna i edukacijska potpora u razvoju susta va,

- pomoć u financiranju projekata i programa- edukacije, poglavito opasnostima od mina, obilježavanju i označavanju MSP-a,

- pomoć žrtvama mina, rehabilitacija, zapošlja- vanje žrtava mina i pomoć Centru za rehabilitaciju u Rovinju.

Najviše donacija za financiranje protuminskoga djelovanja dale su vlade stranih zemalja, s kojima su realizirani određeni projekti. Donacije se troše na transparentan način, u zakonskim okvirima i u visokome stupnju suradnje s donatorom od po-četnih aktivnosti, medijskoga praćenja do završ-ne predaje potvrda. Od 1998. godine do danas ukupno je prikupljeno više od 542 milijuna kuna donatorskih sredstava, što čini 16 % ukupnih sredstava za razminiranje u Republici Hrvatskoj. Hrvatski centar za razminiranje nastoji uspostaviti suradnju i partnerski odnos sa svim relevantnim međunarodnim subjektima u protuminskome dje-lovanju. Svrha je suradnje razmjena iskustava i informacija u sustavu protuminskoga djelovanja te usklađivanje standardnih operativnih postupa-ka. Isto tako, kvalitetnim programima i sustavom protuminskoga djelovanja želimo konkurirati na

286

svjetskoj razini svim srodnim organizacijama. U okviru međunarodnih aktivnosti Hrvatski centar za razminiranje posvećuje pozornost i protumin-skome djelovanju na području Europe te je jedan od osnivača i aktivan sudionik Vijeća za koordina-ciju protuminskoga djelovanja u jugoistočnoj Eu-

Slika br.2 i 3: Prikaz načina edukacije stanovništva o opasnostima od mina

ropi (SEEMACC). SEEMACC je koordinacijsko vije-će koje okuplja centre za protuminsko djelovanje jugoistočne Europe u svrhu što čvršće suradnje i realizacije zajedničkih projekata.

EDUKACIJA I OSVJEŠĆIVANJE O OPASNOSTIMA OD MINA

U svjetskoj protuminskoj zajednici, pa tako i u Republici Hrvatskoj, građane se nastoji educirati i osvijestiti o minskoj opasnosti, primarno na cije-lome minski sumnjivome prostoru, ali i na širemu prostoru RH. Proces je kontinuiran, a ostvaruje se različitim modelima i programima od osnutka

Slika br.4 i 5: Prikaz edukacije stanovništva o opasnostima od mina putem predstave „Ne-ne Mi-ne!“ Kazališta „Daska“ iz Siska

Hrvatskoga centra za razminiranje 1998. godine.Uloga je HCR-a, u skladu sa Zakonom o humani-tarnome razminiranju (NN, 153/2005, 63/2007i 152/2008), isključivo koordinativna, ali osim koordinativne uloge HCR nizom aktivnosti na po-sredan i neposredan način educira i upozorava

javnost na probleme miniranoga i minski sumnji-voga prostora. Republika Hrvatska kao potpisnica Ottawske konvencije prema članku 6(3) dužna je osigurati i ostvarivati te programe i o tome izvije-stiti glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda.

287

Osnovna je svrha svih informacija za javnost, razli-čitih formalnih i neformalnih programa održanje kontinuirane razine spoznaje o minskoj opasnosti u razdoblju dok minirani prostori ne budu očišće-ni od mina i neeksplodiranih ubojnih sredstava (NUS-a) i predani krajnjim korisnicima na sigurno korištenje.

Većemu broju različitih ciljnih skupina potrebno je jasno i kontinuirano ukazivati na opasnost od mina, kako da je prepoznaju u uvjetima minskoga okruženja, kako preživjeti razdoblje do uklanjanja minske opasnosti i kako primijeniti sve oblike si-gurnoga ponašanja u različitim svakodnevnim ak-tivnostima i godišnjim dobima.

Osim te osnovne sastavnice vezane za rizične sku-pine i zajednice, važne su i druge sastavnice pro-tuminskoga djelovanja te interakcija s različitim sektorima, osobito medijima i lokalnom upravom u kreiranju komunikacijske strategije.

HCR je omogućio svima pristup podatcima o MSP-u na MIS portalu, koji se nalazi na web-stranici Centra.

Svake godine obilježava se 4. travnja, Međuna-rodni dan svjesnosti o opasnosti od mina, i “Tra-vanj - mjesec zaštite od mina”, kada se pojačanim aktivnostima stanovništvo upozorava na minsku opasnost i pravilno ponašanje u minskome okru-ženju. Procjena je da se godišnje raznim načinima edukacije o opasnostima od mina obuhvati oko 90.000 ljudi, a do sada je preko milijun djece i odraslih sudjelovalo u nekoj od edukativnih ak-tivnosti u proteklome razdoblju. Od početka pro-vedbe edukacije o opasnostima od mina formalnim i neformalnim programima medijsko praćenje problema miniranosti u RH i infor-miranje javnosti o tome višestruko je povećalo taj broj.

POMOĆ ŽRTVAMA MINA

Percepcija minskoga problema bitno se razlikuje od drugih slič-nih oblika nepogoda uzrokovanih ratom ili drugim vrstama katas-trofičnih stanja i događaja. Stoga žrtve mina iziskuju specifičan status, drugačiji i

širi raspon potpore i skrbi. Konvencija o zabra-ni uporabe mina (Ottawska konvencija) kaže da svaka država članica koja može to učiniti, treba pružiti potporu u skrbi i rehabilitaciji te socijalnoj i ekonomskoj reintegraciji žrtava mina. U skladu sa Zakonom o humanitarnome razminiranju uloga je HCR-a koordinativna i ostvaruje se u suradnji s nizom ministarstava, raznim udrugama i pojedin-cima.

HCR vodi i održava bazu podataka ažurno i sustav-no od 1998. godine. Baza je utemeljena na podat-cima preuzetima od UN-a, podatcima dobivenim od MUP-a, organizacija zdravstvenoga sustava, podatcima prikupljenim na terenu, informacija-ma medija i drugih izvora. Stradanja su posljedica pirotehničkih poslova, poljodjelskih radova, lova i ribolova, planinarenja, radova na okućnicama, skupljanja drva na poljskim putovima, a za velik broj stradanja ne postoje jasni podatci o uzrocima stradanja.

Republika Hrvatska ima razvijen zakonski okvir vezan za osobe s invalidnošću u ostvarivanju legi-timnih prava i statusa. Status i različiti oblici prava ostvaruju se kroz više od 200 različitih zakona i podzakonskih akata. Radi boljega informiranja žr-tava mina izdana je brošura “Mogućnosti i prava - priručna brošura namijenjena osobama s invalidi-tetom - osobama stradalim od minskoeksplozivnih sredstava”. Također je izrađen Hrvatski akcijski plan pomoći osobama stradalima od minskoek-splozivnih i neeksplodiranih ubojnih sredstava 2010. – 2014. utemeljen na obvezama preuzetim potpisivanjem Ottawske konvencije i Konvencije o kasetnom streljivu, na odlukama i smjernicama

Graf br. 9: Prikaz broja žrtava stradalih od mina u Republici Hrvatskoj od 1998. – 2011. godine

288

preglednih konferencija UN-a održanih u Nairobi-ju i Cartageni te na zaključcima Prvoga sastanka država stranaka Konvencije o kasetnome streljivu u Vientianeu. Osnovna je svrha Plana unaprijediti kvalitetu života osoba stradalih od minskoeksplo-zivnih i neeksplodiranih ubojitih sredstava (dalje: MES-a i NUS-a) te obitelji stradalih i poginulih.

Svrha je potpore i pomoći žrtvama u tome što im spo-menuta ministarstva i institucije omogućuju reintegra-ciju u svakodnevni život i rad.

Regionalni centar za psihosocijalnu rehabilitaciju djece i mladih stradalnika od mina Rovinj najveći je projekt Vladina i nevladina sektora započet 2001. godine. Cen-tar bi trebao, nakon završetka radova, postati regional-nim centrom za zemlje jugoistočne Europe. Do sada je pomognut različitim donacijama pretežno vlada stranih zemalja, a održano je nekoliko desetaka edukativnih i drugih radionica. Tehničku i administrativnu pomoć pružili su NPA, HCR, Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, Hrvatski crveni križ i Udruga “Mine Aid”.

U razdoblju od 1998. do kraja travnja 2011. go-dine u Hrvatskoj je od mina stradalo 309 osoba, od kojih 113 smrtno.

OSNOVNI CILJEVI NACIONALNOGA PROGRAMA

Na temelju analize veličine i strukture minskoga problema u Republici Hrvatskoj, načinu njegova rješavanja te čimbenicima o kojima ovisi rješava-nje Nacionalnim programom ostvarit će se sljede-ći ciljevi:

1. Do 2019. godine u potpunosti ukloniti minsku opasnost s područja Republike Hrvatske.

2. U svim fazama rješavanja održavati obilježe- nost minski sumnjivoga prostora.

Tijekom realizacije Programa Hrvatski centar za razminiranje održavat će obilježenost minski sum-njivoga prostora te prema potrebi i na zahtjev ti-

jela lokalne uprave i samouprave, policije, šuma-rija, lovačkih društava i drugih subjekata dodatno obilježiti i obnavljati uništene ili iz drugog razloga nestale oznake opasnosti od mina. 3. Programima edukacije obuhvatiti svekoliko stanovništvo koje živi i/ili radi u okruženju minski sumnjivoga prostora ili mu gravitira.

U suradnji s mjerodavnim tijelima državne upra-ve (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa), lokalne uprave i samouprave, javnim poduzećima i nevladinim organizacijama (Hrvatski crveni križ i udruge) nastaviti s ostvarenjem programa edu-kacije o opasnosti od mina te prema ocjeni pri-lagođavati programe najugroženijim skupinama stanovništva.

4. Nastaviti pružati skrb i rehabilitaciju, uklju- čujući psihosocijalnu i ekonomsku reintegraciju svim žrtvama mina. Tu zadaću ispunjavat će prvenstveno tijela državne uprave mjerodavna za zdravstvo i socijalnu skrb (Ministar- stvo zdravstva i socijalne skrbi) te druga tijela državne uprave, lokalne uprave i samouprave koja mogu pridonijeti potpunoj reintegraciji žrtava mina u društvo.

5. Pozicionirati i promicati hrvatski sustav protuminskoga djelovanja u međunarodnoj zajednici.

Ti će se ciljevi ostvarivati uz potporu Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija i hrvat-skih diplomatskih predstavništava u svijetu kako bi se stvorili potrebni uvjeti za sudjelovanje doma-ćih tvrtki na međunarodnome tržištu, samostalno ili u suradnji s međunarodnim institucijama.

PripremioMIRKO IVANUŠIĆ, dr. vet. med.,

zamjenik ravnatelja HCR-a

289

ZATOČENI I NESTALI U DOMOVINSKOME RATU

Od početka agre-sije na Republiku Hrvatsku 1991. godine evidentira-no je 18.000 za-točenih i nestalih osoba. Polazeći prvenstveno od prava obitelji da saznaju istinu o sudbini svojih naj-bližih te od osjeća-ja države za moral-no i pravedno, a u

skladu s odredbama međunarodnoga humanitarnoga prava, Republika Hrvatska osnovala je institucionalne mehanizme za rješavanje tog pitanja.

Temeljno je polazište u rješavanju pitanja zato-čenih i nestalih osoba pravo svakog pojedinca na život, nepovrjedivost njegove slobode i zabrana zlostavljanja te pravo obitelji da saznaju istinu o sudbini svojih najbližih, afirmirano Ženevskim konvencijama za zaštitu žrtava rata. Osim toga, pitanje nestalih osoba čvrsto je povezano s nizom drugih prioritetnih pitanja u Republici Hrvatskoj, od povratka prognanika i izbjeglica, uspostave suživota kao preduvjeta normalizacije života na nekad okupiranim područjima i na teritoriju cijele Republikei Hrvatske, pravima stradalnika Domo-vinskoga rata, obnovom, ali i dokazivanjem poči-njenih ratnih zločina i kaznenim progonom po-činitelja. To je pitanje, također, preduvjet daljnje normalizacije i unaprjeđenja odnosa sa susjednim državama.

Aktivnostima mjerodavnih tijela Republike Hrvat-ske do sada je utvrđena i riješena većina sudbina zatočenih i nestalih osoba, i to:

• iz neprijateljskoga zatočeništva oslobođe- no je i razmijenjeno 7.666 osoba,

• više od 4.000 osoba nakon repatrijacije preko tadašnje Jugoslavije i Bosne i Her- cegovine prihvaćeno je na tada neokupi- ranome području Republike Hrvatske te spojeno sa svojim obiteljima,

• iz Republike Srbije i Bosne i Hercegovine preuzeti su posmrtni ostatci više stotina nestalih osoba,

• iz 143 masovne grobnice te više od 1.200 pojedinačnih grobnica ekshumirani su posmrtni ostatci 3.782 žrtve agresije na Republiku Hrvatsku, od kojih su pozitivno identificirani posmrtni ostatci 3.217 hrvatskih branitelja i civila (što čini čak 85 % uspješnih identifikacija).

Danas, 20 godina nakon početka agresije na Repu-bliku Hrvatsku, pri Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Upravi za zatoče-ne i nestale, otvoren je zahtjev za traženje 1.009 osoba nestalih i nasilno odvedenih 1991./92. go-dine.

Republika Hrvatska poduzima sve napore kako bi se riješila sudbina nestalih osoba – od suradnje s mjerodavnim tijelima drugih država, prikupljanja informacija o nestalim osobama i mogućim grob-nim mjestima iz svih raspoloživih izvora, terenskih istraživanja, ekshumacija, identifikacija posmrtnih ostataka i dostojnoga pokopa identificiranih žrta-va. Republika Hrvatska nastavlja suradnju s me-đunarodnim organizacijama, a osobitu pozornost posvećuje obiteljima nestalih osoba i udrugama koje ih okupljaju.

Prirediopomoćnik ministra pukovnik IVAN GRUJIĆ

Pukovnik IVAN GRUJIĆ

290

MJESTO I ULOGA OSJEČKIH TVRTKI U ZBRINJAVANJU I PRUŽANJU POMOĆI

PROGNANICIMA I IZBJEGLICAMA TIJEKOM DOMOVINSKOGA RATA

Početak agresije na RH za grad Osijek i njegove građane značio je pripremu za obranu njihova grada. Uz vojni i policijski ustroj, vrlo važno mje-sto u obrani grana, prihvatu i pružanju pomoći prognanicima i izbjeglicama imale su gotovo sve osječke tvrtke.

Grad Osijek bio je opkoljen s triju strana. Agresor je, s velikom vojnom silom u ljudstvu i teškome naoružanju, bio nadomak grada, ali nikada nije ušao u grad. Istina, Osijek je svakodnevno, osobi-to u početku agresije, granatiran i tučen sa zemlje i iz zraka, iz svih vrsta teškoga naoružanja. Bilo je to vrlo teško vrijeme, vrijeme kada se ginulo, vrijeme kada su ljudi gubili svoje najbliže, kada su mnogi bili ranjeni i ostali invalidi. To nas nije pokolebalo. Bili smo svi skupa, svatko na svome poslu, jedinstveni da moramo ustrajati i obraniti svoj grad. Nije bilo vremena za strah. Unatoč stra-hotama rata Osijek je svakodnevno radio i živio. Sve vrijeme agresije građani su imali struju, vodu, telefonske veze, vozili su tramvaji i vlakovi, sva-kodnevno se pekao svježi kruh, radile su trgovine, mesnice, ljekarne, tržnica, Bolnica, Dom zdravlja, izlazio je Glas Slavonije, slušale su se radioposta-je, HTV centar Osijek slao je u svijet svakodnevno slike pogibija, razaranja i užasa kroz koje prolaze građani Osijeka. Sve je radilo i bilo je svega i za građane Osijeka i za hrvatsku vojsku i policiju, a posebno za prognanike i izbjeglice. Jednostavno, Osijek je bio i ostao nepokoreni grad.

ZVONIMIR BILIĆ, dipl. iur.

To što je Osijek bio i ostao nepokoreni grad zaslu-ge ponajviše pripadaju našim hrabrim gardistima i policajcima. Međutim, neznatno manje zasluge pripadaju i osječkim tvrtkama, njihovim zaposle-nicima i direktorima koji su učinili sve da osječko gospodarstvo funkcionira na najbolji mogući na-čin u ratnim uvjetima, da vojska, policija, građani, prognanici i izbjeglice imaju gotovo sve za norma-lan život.

Danas, 20 godina poslije, ti ljudi i te tvrtke, koje su dale velik prinos da Osijek, njegovi stanovnici, prognanici i izbjeglice imaju dostojan život, potpu-no nepravedno otišli su u zaborav. Mnoge od tih tvrtki više ne postoje, iako su bile vodeće u svojoj djelatnosti. Nema ni zaposlenika tih tvrtki. Završili su na Zavodu za zapošljavanje.

Nabrojit ću samo neke od tih tvrtki kojih više nema, a zapošljavale su nekoliko desetaka tisuća djelatnika. Nema više Tvornice trikotaže “Mara”, Tekstilne industrije “Tekos”, Tvornice šibica “Dra-va”, Litokartona, Kovinara, Osječkoga trgovačkoga poduzeća – OTP, Tvornice sokova “Frigis”, Svilane, Analita, Tvornice koža, Voća export-import, In-dustrijskoga poljoprivrednoga kombinata – IPK, Tvornice namještaja “Mobilia”, Željezara, Obnove, Agro-Slavonije, Slavonke, Turista, Tehnike-betona i niza drugih tvrtki. Neću biti neskroman ako ka-žem da je tvrtka Voće export-import Osijek najviše dala za prognanike i izbjeglice. Prema mojoj evi-denciji i dokumentaciji tvrtke mi smo za progna-nike i izbjeglice, što u novcu, što u robi i drugim uslugama, dali preko 6,5 milijuna kuna.

Prvi prognanici u Osijek stigli su u lipnju 1991. godine iz Ćelija. Još mi je i danas pred očima sli-ka šlepa kojim 1. kolovoza 1991. godine u Osijek stižu prognanici iz Aljmaša. Svi smo tada gledali te slike koje su obišle cijeli svijet i koje su svijetu pokazale tko je žrtva, a tko agresor. Što učiniti za te ljude? Otišao sam u Crveni križ Osijek i razgo-varao s ravnateljem gospodinom Stjepanom Ha-mom, sada, nažalost, pokojnim. Njegov zamjenik gospodin Marko Đukić živ je i danas, a on je nazo-čio našemu dogovoru. Dogovorili smo se da moja tvrtka na račun Crvenoga križa uplati sredstva, u skladu s mogućnostima, koja će biti upotrijebljena za smještaj i prehranu prognanika s aljmaškoga šlepa. Ja sam u ime svoje tvrtke uplatio 1 milijun tadašnjih hrvatskih dinara.

291

Nakon nekoliko dana u Voće export-import Osi-jek, Strossmayerova bb, dolazi ravnatelj osječkoga Crvenoga križa gospodin Ham. Zahvaljuje mi na donaciji i kaže da je to bila prva i najveća donacija koju je uplatila neka tvrtka. Pita me postoji li mo-gućnost da u našim skladištima otvori karitativno skladište Crvenoga križa u kojemu bi skladištili prikupljene donacije u hrani, odjeći i drugu robu. Ustupio sam jedno skladište za prehrambene ar-tikle, a drugo za odjevne predmete i sličnu robu. U prehrambeno skladište odmah sam u ime svoje tvrtke donirao 5 tona brašna, određene količine šećera, soli i niz drugih prehrambenih artikala iz naše palete kao što su voće i povrće.

Prognanici iz Aljmaša stižu u Osijek

Potvrda Crvenog križa Osijek o uplaćenojdonaciji Voće exporta

Pada Ernestinovo, Antunovac. Stižu novi progna-nici. Svakodnevno su u moju tvrtku dolazili pro-gnanici, osobito iz Baranje. Mnogi koji su smješte-

ni u napuštene stanove i prazne kuće nisu imali osnovnih namirnica za život. Goli, bosi, bez igdje ičega, samo s najlonskom vrećicom u ruci. Svima njima odobravao sam i donirao potrepštine za prehranu kao što su krumpir, grah, sokovi, kava, voće i povrće.

Situacija postaje vrlo ozbiljna. Naša djeca, pa i moja dva sina, po nalogu vlasti premještaju se iz Osijeka u Kapošvar u Republici Mađarskoj na ško-lovanje. Ondje nalazim ravnateljicu Ekonomske škole gospođu Lončar, njezina supruga Stipu Lon-čara (moga dobroga prijatelja) i moje nekadašnje profesore Ljubomira Kovačevića i Darka Zafreda. Bilo je tu još mnogo profesora i veoma mnogo uče-nika, srednjoškolaca svih razreda. Pitao sam rav-nateljicu što im je najpotrebnije i ona mi je rekla da su to voće, sokovi i ostale potrepštine za učeni-

Granate su padale tik uz skladište Voća export-import

Skladište Voća export-import s hranom za prognanike

292

ke. Donirali smo im sve što je bilo potrebno. Naša se suradnja nastavila, pa su naše donacije stizale u Kapošvar na razne načine, uz veliko razumijevanje mađarskih carinika, jer su znali da je to pomoć za djecu. Moji suradnici i svi zaposlenici bili su sretni i ponosili su se time što u teškim trenutcima mogu pomoći djeci koja su zbog agresije morala izbjeći u tuđu zemlju da bi nastavila redovito školovanje.

Približavao se Uskrs 1992. Osijek je i dalje pod svakodnevnom vatrom agresora. Tuku po gradu iz Tenja, Bijeloga Brda, Baranje, okupiranoga Antu-novca i Ernestinova. Uskrs mi je, uz Božić, najdraži blagdan. Preko puta moje kuće u Orahovičkoj uli-ci smjestio sam dvije obitelji iz Baranje u praznu kuću susjeda koji je otišao u Banju Luku. Dvije šunke i karton jaja odnosim njima da oni i njihova djeca u progonstvu osjete radost Uskrsa u skladu s našom katoličkom tradicijom. To sam učinio za te dvije obitelji, a što je sa stotinama i stotinama prognanika i njihovom djecom?

Od 15. travnja 1991. do 20. travnja 1992. go-dine bio sam član Kriznoga stožera u Mjesnome odboru Nova Retfala Osijek kao predstavnik Voća export-import. Danju direktor, noću prema raspo-redu na dežurstvu u Kriznome stožeru i tako više od godinu dana. Upravo mi se tu pojavila zami-sao da za prognanike i izbjeglice i njihovu djecu za Uskrs načinim veliko uskrsno gnijezdo. Čudno, ta noć bila je mirna. Nije bilo nikakvih dojava i poziva građana, a i agresorsko je oružje utihulo, pa sam u miru mogao razrađivati tu zamisao. Na-činio sam detaljni plan koji sam zajedno sa svojim ljudima bio spreman ostvariti. Svoju zamisao i svoj plan povjerio sam najprije svojoj tajnici gospođi Mirjani Pećek, a zatim i ostalim suradnicima koji su mi trebali da plan ostvarim. Dao sam skuhati preko 50 šunki i obojiti 5.000 jaja te priredio 300 paketića za djecu.

Načinili smo naj-veće uskrsno gnijezdo s da-rovima za djecu prognanika, so-kovima, južnim i domaćim voćem. Vozač Mirko Medvjed i Vinko Šuljuk petoton-skim kamionom produžene karo-serije dva su puta kosili travu. Da-nas su, nažalost, obojica mrtva. Zaslužili su za-hvalu i priznanje i neka počivaju u miru Božjemu. Svi zajedno nači-nili smo gnijezdo preko cijeloga dvorišta dimen-zija 50 × 50 m

i ukrasili ga s cvijećem. S obje strane uskrsnoga gnijezda postavili smo nekoliko redova stolova i stolaca na kojima će biti poslužena hrana, piće i sokovi. Sredstavima javnoga informiranja pozvali smo prognanike, izbjeglice i njihovu djecu da uoči Uskrsa 1992. godine dođu u Voće export-import, Strossmayerova bb, gdje će, u uskrsnome ugođaju, biti počašćeni kuhanom šunkom, jajima i lukom. U velikome uskrsnome gnijezdu bit će uskrsnih da-rova za njihovu djecu. Moja nećakinja Kristina Se-lak-Zeljko (udana Riba) dovela je deset studentica s Ekonomskoga fakulteta koje će u tom najvećem gnijezdu djeci prognanika dijeliti darova. Pozvali smo sada blagopokojnoga monsinjora Stjepana Bogdanića, župnika župe sv. Petra i Pavla, da služi misu za prognanike i sve prisutne goste. Uz ra-zumijevanje pokojnoga Ivana Baloga i ravnateljice Jasminke Mesarić, angažirali smo Dječje kazalište iz Osijeka s predstavom “Zeko, zriko i janje”.

Naš dugogodišnji majstor Andrija, sada pokojni, donio je desetak velikih živih zečeva, a ja sam dao da se kupi još 20 malih zečića koje smo dijelili djeci prognanika. Prije početka programa pogle-dao sam u nebo. Izašlo je sunce i spustilo svoje tople zrake na sve te ljude i njihovu djecu, šaljući

293

im poruku: Vidite da niste sami! Tu su bile mlade djevojke maskirane u zečeve, puno gnijezdo živih zečeva i darova. Na stolovima pokraj gnijezda veli-ki pladnjevi s kuhanom šunkom, košarice s jajima i lukom. Šunke su kuhali i jaja bojili pritvorenici osječkoga zatvora. Ovom prilikom dužan sam za-hvaliti njima, upravitelju Ljubi Mihaljeviću i njego-vim zamjenicima Slavenu Đereku i Ljubi Pribiću.

Stigli su prognanici, njih oko 400 s djecom i uzva-nici. Od uzvanika Uskrsu u Voću za prognanike nazočili su general Lucić - zapovjednik Operativne zone Osijek, Branimir Glavaš - zapovjednik obrane grada Osijeka, dr. Zlatko Kramarić - osječki grado-načelnik, Jure Klarić - generalni direktor Voća iz Zagreba, Ivica Vrkić, Drago Hedl, Alojzije Vrsa, pu-kovnik Ivan Škoro, brigadir Tuševski, Ivan Balog i režiser, brojni novinari i fotoreporteri. Održao sam, kažu, vrlo dirljiv govor. Mnogi, pa ni ja sam nisam mogao suzdržati suze. Nakon toga monsi-njor Bogdanić služio je svetu misu. Zatim je Dječje kazalište izvelo prekrasnu predstavu za djecu pro-gnanika “Zeko, zriko i janje”.

Djeci su potom podijeljeni paketići. Jela se kuha-na šunka i jaja. Što prognanici nisu mogli poje-sti, mogli su slobodno ponijeti u svoj prognanički dom da imaju nešto i na sam dan Uskrsa. Dao sam kratke intervjue nekim radiopostajama i TV kuća-ma. Neki su mi govorili da je to najveće gnijezdo na svijetu i da bi trebalo ući u Guinessovu knjigu

rekorda. Da, odgovorio sam im, i ja mislim da je to najveće i najljepše gnijezdo na svijetu, ali ja i moji suradnici nismo ga načinili za Guinessa, nego za naše prognanike i njihovu djecu, jer oni su za nas važniji i veći od Guinessa.

Iako je to bio travanj 1992. godine, a Osijek i da-lje okružen s triju strana, taj dan na predio grada gdje je bilo sjedište moje tvrtke nije pala ni jedna granata, ni jedan projektil. Moram napomenuti da priredbu nismo organizirali bez plana, nego smo obavijestili i vojne i civilne vlasti i za djecu osigu-rali odgovarajuće sklonište.

O tom događaju izvijestio je i CNN, čiji je repor-ter posebno napomenuo da je to najveće uskrsno gnijezdo, i k tomu načinjeno u Hrvatskoj, u gradu Osijeku, gdje je bjesnio rat, gradu koji se nalazi u okruženju srpskih snaga.

Najveće Uskrsno gnijezdo u, koje je za hrvatske prognanike organizirala osječka tvrtka “Voće export-import” 1992.

294

Jednoga dana te 1992. godine zvoni telefon. Zove Božo Srdanović, moj prijatelj koji je nekad radio sa mnom u građevnom poduzeću Tehnika-beton Osi-jek, a tada se sa suprugom nalazio u progonstvu, u Bolu na otoku Braču. Taj je čovjek čitav svoj radni vijek proveo u Tehnika-betonu, koji je, kao i moj pokojni otac, došao u našu Slavoniju “vlakom bez voznog reda” i, kada je vidio koliki su kukuruz i žito, tu i ostao. Rekao je: “Zvonimire, ja sam dugo razmišljao što da učinim i koga da zovem. Ovdje su bili najviši dužnosnici iz Osijeka, obećavali nam sve i svašta, a mi smo - jednostavno rečeno - glad-ni, bez osnovnih životnih i higijenskih potrepština. Nas prognanika tu na Bolu ima 1.340. Većina je iz Slavonije, a ima ih i iz drugih okupiranih krajeva Hrvatske. Gledali smo na televiziji i čitali u novina-ma da si za prognanike i izbjeglice načinio najveće uskrsno gnijezdo. Ja sam rekao da te poznam i svi su tražili da ti se obratim za pomoć, što i činim. Smješteni smo u hotelu ‘Željezničar’, sada je pre-imenovan u hotel ’Park’. Upraviteljica je gospođa Tamara Šegvić, divna žena, ali ona ne može ništa učiniti. Dobiva od države toliko da je to dovoljno jedva za prehranu. Žene nemaju osnovne higijen-ske potrepštine, ne znam kada su djeca zadnji put jela voća.”

Rekao sam mu: “Dajem ti riječ da stižem najkasni-je za 3 dana. Onda ćemo u dogovoru s upravitelji-com sve riješiti.” Za mene nije bilo dvojbe, moram ići, moram tim ljudima pomoći.

Krenuo sam u pratnji supruge službenim automo-bilom do Rijeke. U zadnji trenutak uhvatili smo katamaran, morali smo još i trčati da bismo sti-gli i za dva sata bili smo u Splitu. U Splitu nas je dočekao vozač našega direktora Joze Vranaričića iz Voća export-import Split. On nas je dovezao s trajekta do Bola. Bio nam je osiguran smještaj u hotelu “Kaštel” u samome mjestu. To je jedan mali, vrlo uredan hotel s ljubaznim osobljem. Svi poznaju našega direktora Jozu, pa on je iz Nere-žišća, mjesta blizu Bola, a kad su čuli da smo iz Osijeka, njihovoj ljubaznosti nije bilo kraja. Pitao sam šefa gdje su prognanici, a on je rekao da ih ima i kod njih, ali da je većina u hotelu “Željezni-čar”, tu blizu. Ponudio se da nas odveze, ali ja sam zahvalio jer ću po njegovim uputama lako pronaći hotel. Bilo je lijepo vrijeme, dani duži, osjećao se dolazak ljeta. Krenuo sam do hotela poslije Dnev-nika na HTV-u. Na putu do hotela susretao sam

grupe ljudi u šetnji prema plaži Zlatni rat. Neke sam zaustavio i pitao za Božu Srdanovića. Rekoše mi da je do sada gledao Dnevnik i da je vjerojatno u svojoj sobi. Došao sam do recepcije i u jednome kutu ugledao čovjeka sijede kose kako prelistava novine. “Božo!” oteli su mi se jecaji iz grla. Trgnuo se, spustio novine i požurio mi u susret: “Znao sam da ćeš doći, ali ne tako brzo. Kako si došao? Je li to tvoja Vesna?” “Polako, idemo negdje sjesti pa ću ti sve ispričati. A i ti ćeš meni, pa ćemo onda pozvati upraviteljicu, čut ćemo i nju i onda ćemo donijeti odluke.”

Božo mi je ispričao kakve teške trenutke proživ-ljavaju, tko ih je sve posjetio iz Osijeka, što su obećali, a što su doista od toga prognanici dobili. Gospođa upraviteljica Tamara Šegvić zadužena je za smještaj i prehranu prognanika. Upoznala me s brojem prognanika, 1.340, s nedostatkom higi-jenskih potrepština itd. Iz njihova pričanja shva-tio sam da su to veliki problemi i da traže žurno rješavanje. Dogovorili smo se da dođem ujutro u 9 sati i da me do tada čeka popis svega što je sve potrebno prognanicima. Tu noć čvrsto sam spa-vao. Put i umor učinili su svoje. Ondje je noć tako tiha. Mi na to nismo naučili. Ujutro mi upravitelji-ca daje popis i vidim da je vrlo skroman, da je na

njemu samo ono najnužnije. Svojom rukom dopi-sujem južno voće za djecu, domaće voće, povrće i neke potrepštine. Tada nije bilo mobitela, pa mo-lim upraviteljicu da nazove direktora Voća export-

295

import Split Jozu Vranaričića. Kada smo ga dobili, tražim broj faksa i kažem da ću mu poslati popis robe i potrepština za prognanike, da ću potpisati i odobriti taj popis. Neka on nabavi svu robu i hit-no je kamionima pošalje u Bol na Braču, a da za cjelokupan iznos tereti Voće export-import Osijek, čiji sam ja direktor. Bio sam siguran u Jozu kao u sebe, jer bili smo u odličnim odnosima i uzjamno smo se poštivali.

Sutradan u moj hotel dolazi Božo, sija od sreće, sav usplahiren govori: “Direktore, sve je stiglo. Istovarili smo i svega ima više nego što smo tra-žili. Nismo imali ništa, ali sada, kada ste vi došli, mi prognanici imamo sve. Neka vas dragi Bog za ovo blagoslovi!” “Božo, vaša je sreća i moja sreća. Pozdravi sve ostale, ja ujutro rano idem na trajekt, moram nazad. Osijek gori, vidio si na Dnevniku. Žene koje su poginule moje su susjede. To je bilo ispred broja 31, a ja sam na broju 29. Po vijestima prva susjeda je ranjena, a druge su dvije mrtve. Vidiš što se događa. Da sam i ja bio ondje, možda bih i ja nastradao.”

Za večerom u sali hotela “Kaštel”, vidjevši progna-nike tako razdragane, upitao sam ih bi li željeli su-tra brodom na Jelsu, na otok Hvar. “Da!” uzviknuli su gotovo u isti glas. “E, pa, onda, vidimo se uju-tro oko 10 - 11 sati tu na rivi i plovimo za Jelsu. Razglasite to i ostalima koji želi ići. Isplovit ćemo kad se svi skupe, a najkasnije u 11 sati.” Tako smo zbog tih mladih ljudi donijeli odluku da ostanemo još jedan dan.

Otišli smo tu večer mome prijatelju Ivici Karničiću, generalnome direktoru tvrtke Zlatni rat na Bolu, koja je osim hotela imala i flotu svojih brodova. To sam znao kad sam obećavao djeci prognanika izlet brodom na Jelsu. Ivica je, naravno, prihvatio donirati besplatnu vožnju brodom do Jelse i pri-preme su ujutro mogle početi. Tu vijest čuo je i moj prijatelj i sugrađanin Božo. Prvi je došao na rivu, sjeo na zid i čekao. Supruga i ja došli smo, pozdravili se s kapetanom broda i sjeli kraj Bože čekajući prognanike. Ubrzo su počeli stizati prvo mlađi, pa onda i stariji, ali s nelagodom i pitanjem mogu li i oni poći. Rekli smo da svi mogu ići, i to onoliko koliko stane na brod. A to će reći kape-tan, da ne bi, ne daj Bože, došlo do neke nesreće. Ukrcali su se mahom mlađi prognanici i brod je krenuo. Sjeo sam kraj Bože i još nekoliko starijih

Zvonimir Bilić među prognanicima na brodu

prognanika i gledao tu mladež. Moja supruga Ve-sna među njima je. Pričaju i glasno se smiju. Kose im vijore jer puše vjetrić. Brod prati jato dupina. Iskaču iz vode, igraju se i praćakaju. Svi su ustali

Prognanici su brodom s Brača stigli na Jelsu

296

i stali uz ogradu broda. Prizor je bio veličanstven. Tada sam se ponovno uvjerio u nešto. Kao i kad je za Uskrs sinulo sunce, tako je i sada dragi Bog po-slao dupine da pozdrave i ohrabre ovu napaćenu, prognanu mladež da ustraju, jer brzo će doći dan kada će naša domovina biti oslobođena i kada će se oni moći vratiti u svoj dom. Iskrcali smo se u Jelsi. Prošetali smo i zabavljali se na pijesku, a u obližnjemu restoranu jeo je što je tko htio. Netko girice, netko slastice i tako redom. Slikali smo se grupno i krenuli natrag u Bol. Sretno smo stigli i svatko je krenuo na počinak.

Rano ujutro jedan je mještanin, moj prijatelj Duje, suprugu i mene odvezao na trajekt. Nisam se ni s kim pozdravljao jer nisam htio slušati zahvale, nogo sam jednostavno sa suprugom otišao. Obo-je smo bili puni dojmova, sreće i zadovoljstva jer smo u Bolu u tom teškome vremenu mogli učiniti mnogo za naše prognanike. U Splitu nas je doče-kao moj prijatelj direktor Jozo, pa smo s njim i nje-govim suradnicima proveli vrlo ugodan dan pri-sjećajući se prošlih događaja. Nakon toga ukrcali smo se na katamaran i vratili se u voljeni Osijek.

Još smo mnogo puta moja tvrtka i ja, kao njezin prvi čovjek, pomogli našim prognanicima u Za-grebu, Zagorju, Vrbovcu i Sv. Nedjelji. Bili su to prognanici iz Baranje i Slavonije. Opisat ću još je-dan događaj koji mi je posebno drag jer je riječ o jednoj obitelji iz Antina, koju i danas posjećujem. Ne prođe ni jedan “kirvaj” za Sv. Antu, a da me oni ne pozovu i ja se sa suprugom odazovem pozivu.

Pao je Antin. Vodile su se žestoke borbe u Tordin-cima. Vlado Vidulin, čovjek iz Antina, radio je s mojim bratom Darkom u građevnoj tvrtki Gradnja iz Osijeka. Kao dragovoljac priključio se ZNG-u. Uspio je izvući traktor s prikolicom i nešto robe. Sa ženom i troje malodobne djece uputio se u Osi-jek. Dva su dana spavali u toj prikolici. Obilazio je u Osijeku određene ljude i službe jer je bio pri-padnik stranke koja je bila na vlasti. Nitko ga nije prihvatio. Dotjerao je traktor i prikolicu sa ženom i djecom pred moju kuću, u Orahovičku 29. Po-zvonio je. Sve mi je bilo jasno. Rekao sam: “Ulazite svi.” Smjestio sam ih u svoj dom i skrbio se za njih kao za članove svoje obitelji. Ono što smo imali mi, imali su Vladina žena i troje malodobne djece. Vlado je otišao na ratište u svoju postrojbu, a nje-gova obitelj bila je u mome domu više od 2 mje-

seca. Poslije sam ih smjestio u praznu kuću jedno-ga poznanika u Višnjevcu, gdje su bili određeno vrijeme, nakon toga preselili su se u Vinogradsko naselje, gdje su dočekali mirnu reintegraciju i ob-novu kuće u Antinu.

Sada žive sretno, skladnim obiteljskim životom u svome domu u Antinu. Djeca su odrasla. Moj Vla-do u zasluženoj je mirovini, jer je u ratu bio ranjen i obolio je.

Što reći na kraju? Sada mi je lakše kada sam sve ovo napisao. Istina se mora znati i ona mora biti zabilježena. Moja supruga i djeca znaju što je moja tvrtka, na čelu sa mnom, učinila za prognanike i izbjeglice u Domovinskome ratu, ali ne znaju dru-gi, nije to do sada znala ni Zajednica povratnika, jer je osnovana krajem 1993. godine. Ne znaju to ni moji dragi unuci Marta i Ivan, jer su mali, ali će znati kada odrastu i ovo pročitaju. Znat će što je njihov djed učinio za prognanike, izbjeglice i nji-hovu djecu za Domovinskoga rata.

Zemlja i ljudi koji olako zaboravljaju svoju prošlost sigurno ne mogu očekivati ni bolju budućnost. Da se ne bi zaboravilo što se događalo u našemu gra-du, Osijeku, napisao sam ovaj tekst za jedinstvenu monografiju – Pravo na dom.

ZVONIMIR BILIĆ, dipl. iur.,direktor Voća export-import Osijek

do 1993. godine

Ovako je izgledala kuća obitelji Vidulin u Antinu. Danas je obnovljena i Vlado Vidulin sa svojom obitelji sretno živi u

svome domu.

297

TAKO DALEKO OD DOMA SVOGA

Možda bih tre-bala početi sa riječima bilo je to davne 1991. godine ali ovo nije bajka niti ro-man nego istiniti doživljaj mnogo-brojnih progna-nika smještenih u Varaždinskoj županiji.

Ali moram početi od sebe da bi što bolje shvatili.

Nakon 40 dana provedenih u Mađarskoj došli smo u Varaždin.Muž je otišao na ratište a ja osta-la sama sa dvoje male djece.Nikoga ne poznajem, živim u strahu, nitko me ne prihvaća, nemam nov-ca, hladno nam je i više smo gladni nego siti.Tako počinje naš boravak uVaraždinu.

Nisam tako dugo mogla živjeti pa sam otišla u cen-tar za socijalni rad te zamolila tadašnjeg direktora Dugandžića da mi da nešto da radim jer ću izluditi ovako u ovim uvjetima.Valjda se čovjek smilovao nad mojim teškim stanjem te mi dozvolio da radim u skladištu stare robe.

Tu sam upoznala mnogobrojne baranjce, ali ne samo njih nego i njihove patnje,suze ogromnu tugu i jad. U dogovoru sa još nekoliko aktivnih ljudi odlučili smo osnovati Klub Baranjaca misleći da će se kroz druženje i nametnute obaveze bar malo ublažiti sva ta patnja za izgubljenim domo-vima, članovima obitelji, teškim i ponižavajučim životom u Varaždinu, jer nitko nije razumio da mi dolazimo iz bogatoga kraja i da smo za sobom ostavili velike i pune kuće, zemlju, blago i sve ono što smo godinama stjecali, a ovdje smo došli sa jednom vrečicom.

Da bi našoj djeci dočarali na neki način Božićne blagdane zamolila sam Vladu Cegleca i Jadran-ku Osonjački da mi pomognu obilaziti trgovine i moliti donaciju za našu djecu. Ušli smo u trgo-vinu Branka u Varaždinu i tiho zamolili vlasnicu

da nam pomogne. Gospođa vikne na sav glas u trgovini punoj ljudi: “Dajte tim ljudima nešto zar ne vidite kako su jadni i bijedni.” Svi su pogledi bili uprti u nas a ja sam pomislila “zemljo otvori se”da sakriješ ovu sramotu! Ipak su naša djeca bila važnija od svega pa i od ovakvih poniženja te smo po tko zna koji puta pognuli glave obrisali suze i krenuli dalje. Ovo je samo jedno od mnogobrojnih poniženja koje smo doživjeli došavši u Varaždin.

Iako nam nije bilo do toga ali tim ispaćenim lju-dima trebalo je vratiti osmjeh na lice pa smo po-kušali s našom tradicijom, natjecanje u kuhanju ribljeg paprikaša. Uspjeli smo. Pobjednik je bio Janika Kling ali to je kratko trajalo jer je novi dan donio nove loše vijesti i nove strahote sa ratnog područja. Teško je bilo gledati kako ti ljudi pate i kako odrasli ljudi plaču. Povezali smo se s našim estradnim zvijezdama te organizirali koncert pod nazivom:” Humane zvijezde hrvatske za prognane Baranjce u Varaždinu”. Došlo je 22 pjevača zaradi-li smo lijepe novce i na jednake dijelove podijelili svim prognanicima koji su bili s nama. Ovom ak-cijom bar malo smo ublažili težak život na kakav inače nismo navikli.

Često smo gledali vijesti u kojima se sve češće po-čela spominjati Zajednica prognanika i Mato Šimić kao njezin predsjednik. I tu je sve počelo. Nazvala sam Matu Šimića i obrazložila mu stanje kakvo je u Županiji varaždinskoj, saslušao me je i obećao doći u Varaždin i pomoći nam da osnujemo po-družnicu. Razgovarala sam s predstavnicima klu-ba vukovaraca i baranjaca, održali smo zajednički sastanak i odlučili da zajedno dočekamo Šimića i osnujemo podružnicu.

I tako je 15. 06. 1995. osnovana ZPH podružnica Županije Varaždinske u slijedećem sastavu:

Đurđa Marton - predsjednica, Josip Barković – do-predsjednik i Miroslav Rutko - tajnik, sa sjedištem u nusprostoriji jedne nedovršene kuće Križaniće-va 52 Varaždin. Tako je počelo a poslije su nam se pridružili i mnogi drugi prognanici koji su se mijenjali u upravnom i nadzornom odboru.

Preselila sam se iz privatnog smještaja u vojarnu među svoje ljude i počeli smo s radom. Imali smo često sastanke dogovarali se, planirali i zajedno djelovali. Sada smo bili jači i mogli smo nastupati

ĐURĐA MARTON, predsjednica Podružnice ZPH Varaždinske županije

298

kao jedna čvrsta udruga na razini cijele Hrvatske. Dobili smo podršku grada i županije i svaka in-stitucija nam je bila dostupna. Sada je bilo puno lakše boriti se za naše prognanike, ali ogromnu patnju i tugu s lica tih ljudi nismo mogli izbrisa-ti nego samo ponekad ublažiti. Toliko smo bili uporni da nam je u toj maloj prostoriji čak i gla-sanje dopušteno, što smo sa ponosom uredno odradili. U vojarni Jalkovečke žrtve u Varaždinu dobili smo jednu zgradu samo za prognanike jer je bila odvojena od ostalih zgrada gdje su živjeli izbjeglice iz Bosne. Nazvali su je “sivi dom “ jer je tako i izgledala. Prednost je bila ta što je ovdje svaka obitelj imala svoju sobu, zajedničku kuhinju 2x2 i zajednički sanitarni čvor, a bilo je 8 soba na katu i 8 soba u prizemlju. Nikada nisam niti zamišljala da ću u jednoj sobi veličine 4x3 imati spavaću sobu, kuhinju, dnevni boravak i blagova-onicu. Bilo bi prestrašno da sada opisujem izgled svih tih prostorija, ali naši vrijedni ljudi su se po-kazali na djelu i od nemogućeg napravili moguće te stvorili sebi bar malo pristojnije uvjete za život nego što nam je bilo ponuđeno. Upravitelj kampa

Prognanici iz Vukovara smješteni u Varaždinu 1992.

je tada bio Stjepan Mihoci iz Varaždina, razuman, pošten i dobar čovjek ali niti on nije mogao iznad svojih mogućnosti. Dopustio nam je maksimalno koliko je mogao, pa smo imali neke ustupke kao na primjer da imamo svoju kuhinju i blagovaoni-cu odvojeno od izbjeglica koju smo mi održavali, imali smo poseban ulaz u vojarnu i bilo nam je dopušteno da uzgajamo za svoje potrebe piliće i patke. Jedino je bio veliki problem što smo zbog grijanja bili odvojeni od ostalog dijela vojarne pa smo sami ložili i dobavljali ogrijev i organizirali dežurstva u ložioni. Tu smo naišli na razumijeva-nje tadašnjeg župana Zvonimira Sabatia koji nam je odobrio nekoliko tona uglja i drva. Osim ove vojarne koju su zvali prihvatni centar 1 bio je još prihvatni centar 2 i prihvatni centar 3 gdje su ta-kođer bili smješteni naši prognanici i izbjeglice, i u hotelu Turist bilo nekoliko soba sa prognanicima iz Vukovara.Oni koji nisu bili smješteni u organi-ziranom smještaju bili su razmješteni po okolnim selima u privatnim kućama, a nekoliko obitelji je smješteno i u Trakošćanu u Varteksovim drvenim kućicama smještenim na rubu šume.

Varaždinci nisu bili oduševljeni našim dolaskom a niti našim boravkom u njihovom gradu. To smo saznali u razgovoru sa nekim mještanima ali ni-smo niti mi bili zadovoljni što smo morali napu-stiti svoje domove. Djeca su nam išla u škole ali se osjetila razlika u mentalitetu i djeca su uvidjela da naš način života nije kao život djece tih kraje-va. Uskoro je došla obavijest da sve srednje škole moraju primiti prognanike bez obzira na rezultate ocjena pa smo bar uspjeli upisati djecu u željene škole. Ponegdje je bilo i problema jer su neki rav-natelji pokušali s pričom da nema više mjesta u učionicama ali ipak uz našu intervenciju u Zagre-bu morali su primiti našu djecu.

Počela sam raditi kod gospodina Horvata u Pušči-nama kao voditeljica humanitarne pomoći koja je tamo stizala u velikim količinama iz mnogobrojnih zemalja koje su čule za naše trenutno teško stanje. Tu se otvorila mogućnost da u još većoj mjeri po-mognem našim prognanicima da se snabdiju odje-ćom, obućom, stvarima, namještajom, hranom i sa svime što im je u progonstvu trebalo. Bila sam sretna jer sam im mogla pomoći a još sam bila sretnija kada sam vidjela da su oni sretni. Gospo-din Horvat je bio dobar čovjek te je dpustio da se u neograničenim količinama podijeli što više hu-

Đurđa Marton, voditeljica humanitarne pomoći za baranjske prognanike u Varaždinskoj županiji 1995.

299

Humanitarna pomoć redovito je stizala prognanim Baranjcima i Vukovarcima u Varaždinskoj županiji 1991 .- 1998.

manitarne pomoći. Čak se je odnosilo i u vojarne u kojima su boravili naši prognanici i izbjeglice iz Bosne. Uspjela sam uvjeriti upravitelja kampa a i gspodina Horvata da odobre jednu prostoriju u vojarni za skladište robe te da se tu zaposli naših nekoliko žena na podjeli odjeće jer kada čovjek nešto radi tada manje misli na svoje jade i proble-me. Dobili smo medicinski materijal koji je stigao iz Amerike sa dva šlepera bio je podijeljen bolni-cama u Osijeku, Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Zagrebu u bolnicu Dubrava, Čakovcu i Varaždinu. Isto tako je stiglo i 4 šlepera sjemenskog kukuru-za. Od toga je jedan šleper otišao u Vukovarsko srijemsku županiju u Nijemce drugi je odvezen u Košku, a treći smo uspjeli prebaciti u tada još oku-piranu Baranju uz pomoć Ivice Vrkića i pod prat-njom prijelazne policije. Istovaren je u Vardarcu kod Marton Šandora te je podijeljen svim mješta-nima pa i onima iz susjednih sela, tako da možemo reći da smo se mi koji smo bili prognanici tako daleko od doma svoga ipak borili na neki način i mislili na naše ljude koji su ostali u okupiranoj Baranji, te im pokušavali pomoći na ovakav način.

Organizirali smo zbor svih prognanika iz Varaž-dinske i Međimurske županije na koji su pozva-ni i vladini dužnosnici. Odazvao se gspodin Ivi-ca Kostović, gospođa Jadranka Kosor, gospodin Vladimir Šeks te predstavnik vladinog ureda za prognanike I izbjeglice Lovro Pejković i predsjed-nik Zajednice prognanika gospodin Mato Šimić. Odazvalo se puno prognanika jer im je bilo do-pušteno da pitaju sve što ih zanima i da saznaju informacije iz prve ruke. Tada je bio pohvaljen naš rad od strane vladinih dužnosnika za dobru or-ganiziranost i veliku upornost u akcijama za brži povratak jer bilo je očigledno da živimo za onaj dan kada ćemo se vratiti u svoje domove ma kako oni izgledali. Govorili smo:” neka sve odnesu ali zemlju nemogu spaliti uništiti niti odnijeti ona će nas uvijek čekati i na njoj ćemo sagraditi novi dom još veći i još ljepši za našu djecu i našu unučad.”

Uskoro smo dobili obavijest o dodjeli prognanič-kih dionica. Opet smo djelovali složno te organi-zirali dolazak nekoliko investicijskih fondova gdje su prognanici bili upoznati sa njihovim radom i uvjetima te im se bilo lakše opredijeliti. Moram napomenuti da nas je u vojarni osobno posjetio grof Eltz te izrazio divljenje za našu organiziranost i naš mukotrpni rad. Stalno sam bila u kontaktu sa

ZPH u Osijeku a i često su bili sastanci UO pa sam imala uvijek neke nove obavijesti tako da smo bili dobro informirani.

Pokrivali smo sve što spada pod regionalni ured Varaždin a to su: Varaždinska Međimurska, Ko-privničko križevačka županija i posjećivali smo prognanike smještene u Kumrovcu u političkoj školi i hotelu Zagorje. Nekoliko puta sam odlazi-la u Kumrovec zbog problema koji su tamo imali prognanici iz Vukovara i koje smo nastojali riješiti

na jedan humani način jer nije im bilo lako onako dislociranima i prepuštenima samima sebi.Isto tako smo obilazili i prognanike u Trakošćanu. Njima je bilo stvarno teško preko zime u drvenim kućicama grijanje na struju a nedaleko je zjapio prazan hotel u kojemu se moglo na prste izbrojati zalutale goste. Pošto nismo imali drugi način kako dostaviti hranu i odjeću u Trakošćan organizirali smo prijevoz vlastitim automobilima pa je cijela kolona automobila stizala do naših prognanika. Tada je bilo i suza i smijeha istovremeno ali uspjeli smo. Borba za pomoć i prava naših prognanika je postala naša svakodnevica. Neki su se prognanici uspjeli i zaposliti pa im se ova teška situacija malo olakšala, ali naši ljudi su vrijedni i radišni i ništa im nije bilo teško raditi. Danas, dok ovo pišem, plačem i pitam se odakle sam smogla toliko snage i hrabrosti, toliko vjere u naš povratak, kako sam mogla biti uvijek vedra i nasmijana i toliko tješiti te sve ljude a proživljavala sam isto što i oni, jer sam i ja sve izgubila preko noći jer sam i ja bila TAMO DALEKO OD DOMA SVOGA.

1998. godine su se prvi prognanici počeli vraćati svojim praznim a negdje i srušenim domovima. Tek tada su ona tužna i napaćena lica zasjala onim

300

Prognanici su iz Varaždina dopremili sjeme sumještanima u Baranji 1996.

pravim sjajem koji nisam vidjela godinama jer kao što rekoh živjeli smo za povratak. Teško nam je bilo što se rastajemo jer smo dijelili i dobro i zlo, sreću i tugu, radost i žalost proživljavali zajedno sve patnje i sve boli tako reći bili smo jedna obi-telj. A onda krajem 1999. godine još jedna žalosna vijest koja nas je sve potresla. Umro je naš prvi Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Organizi-rali smo autobus i otišli posljednji put ispratiti na-šega predsjednika na njegovo vječno počivalište.

2000. godine ostalo je još malo prognanika i to oni kojima nije bila gotova obnova ili im nisu sta-nari izašli iz njihove kuće ali i to se uskoro riješilo jer je tadašnji predsjednik ZPH Josip Kompanović radio na tome da povratak bude što brži i da se ljudi vrate u što većem broju. I dalje smo ostali u kontaktu te sam organizirala druženje uz do-mjenak posebno u Belom Manastiru a posebno u

Prognanici iz Baranje i Vukovara smješteni u Varaždinu 1992. organizirali su natjecanje u kuhanju fiša

Vukovaru. Podijelila sam svim aktivnim članovima priznanja za svoj rad i trud tijekom progonstva.Mislim da je to najmanje što se moglo dati tim vri-jednim i brižnim ljudima koji nisu žalili sebe da bi pomogli drugima. Mislim da im je više značio naš ponovni susret nego onaj komad papira ali i taj papir je dokaz da su jednom davno radili nešto dobro i humano. Puno puta sam čula riječi - treba to sve zaboraviti i oprostiti, ali mislim da se možda i može oprostiti ali zaboraviti te sve patnje, taj pa-kao i taj put prepun trnja kojim smo hodali godi-nama, NE TO SE NE MOŽE NIKADA ZABORAVITI.

Prošlo je 20 godina od tada i puno naših progna-nika više nije s nama. Sada im nosim cvijeće na groblje i palim svijeće a nekada smo sjedili zajed-no i smišljali što ćemo učiniti sutra. Unatoč svemu moram zaključiti da je ZPH odigrala veliku ulogu tijekom domovinskog rata i da zahvaljujući toj ne-političkoj, nevladinoj i nestranačkoj organizaciji mi smo se puno lakše borili za prava naših pro-gnanika. ZPH Županije varaždinske više ne postoji ugašena je, ali nije ugašeno naše sjećanje koje će trajati dok je i nas na ovome svijetu, a kad nas ne bude, generacije koje ostaju iza nas će se sjećati da su zajedno sa svojim roditeljima u jednom pe-riod svoga života bili otrgnuti OD DOMA SVOG.

I zato sa ponosom mogu reći da volim svoju Hr-vatsku i nikada je nebih napustila niti mijenjala za bilo koju državu na ovome svijetu jer sam jedan dio svoga života dala za nju, iako je bilo jako teško

ali da treba učinila bih to opet. Danas mnogi zlonamjernici ne pitaju što su oni dali za Hrvat-sku nego što je ona dala njima. I zato sam ponosna i sretna što je Hrvatska moja domovina i do-movina moje djece.

ĐURĐA MARTONPredsjednica za-

jednice povratnika Županije Varaždinske

301

HVALA DOBRU I VJERI ZA SLOBODU

KONVOJ LIBERTAS

Krenuo je iz Zagreba prema Rijeci, zaplovio prema Zadru, Šibeniku, Splitu, Korčuli u Dubrovnik. Bro-du Slaviji pridružile su se desetine trabakula i dru-gih brodica. U Dubrovnik je došlo oko 850 ljudi, dobrih ljudi, umjetnika, znanstvenika, privrednika, radnika, seljaka, političara. Po lukama kroz koje smo prolazili ispratile su nas desetine tisuća ljudi. Konvoj je donio potrebne lijekove, hranu, odjeću... No iznad svega Konvoj je donio ljude spremne da pruže raku, on je pozvao Dubrovčane da pruže raku međusobno i pozovu ih da pruže ruku Vuko-varu, Dvoru na Uni, Drnišu, Zadru....

sa svijetom, i Vukovar simbol veze Hrvatske sa svijetom preko Dunava. Vukovar simbol otpora i

Članovi ureda konvoja Libertas 1991. u Dubrovniku

Na plovidbi do Dubrovnika konvoju Libertas pridružile su se mnoge manje brodice

Dubrovnik simbol kulture. Dubrovnik i Vukovar zajedno nositelji Hrvatske poruke svijetu - želja za slobodom utemeljena na ljudskim pravima, demo-kraciji i vlastitoj kulturi. Povezivanje Dubrovnika i Vukovara zatvoren je krug Hrvatske i umjesto svog cilja da prekine veze u Hrvalskoj, okupator je još više povezao Hrvatsku.

Konvoj Libertas ne napušta mjesto gdje je došao i zato je u Dubrovniku na Stradunu, u kući Iva Voj-novića otvoren prvi Ured Konvoja.

Svakoga dana javljaju se dobri ljudi željni da nam se priključe. Pokrenute su aktivnosti na socijal-nom, kulturnom, obrazovnom, istraživačkom, me-đunarodnom i nizu drugih područja.

Konvoj Libertas je poziv za mobilizaciju: moralnu, radnu, socijalnu.

U Dubrovniku se bezuvjetno branio Dom, bez ob-zira na uvjete i posljedice. U Varšavskom getu su branili domove dok nisu izginuli a domovi razore-ni. U Dubrovniku, uz žrtve i razaranja, obranjen je Grad. Obrana Dubrovnika je prvo svjesno sprječa-vanje etničkog progona i genocida u Europi.

Ima li danas Hrvatska i Europa snage shvati-ti obranu Dubrovnika i Hrvatske? Ima li Europa snage i učiti a ne samo suditi?. Može li Hrvatska akademska zajednica shvatiti da je trebalo cijelom svijetu prikazati brigu za prognanike i izbjeglice, zdravstvenu zaštitu, djelovanje majki i žena, brigu o zatočenima i nestalima, humanitarnom radu i ogromnoj vjeri, što su bili temelji hrvatske obrane

Konvoj Libertas upozorio je svakoga od nas da se ČOVJEK piše velikim slovima i da put slobode Hr-vatske počinje u duši svakog od nas. Konvoj Liber-tas došao je u Dubrovnik ali je i pozvao Dubrovnik da ostvari izazov današnjice u punom sjaju svoje tradicije. Dubrovnik je po prvi put ponudio brat-stvo jednom gradu - Vukovaru.

Dubrovnik, simbol morske povezanosti Hrvatske

302

i pobjede? Može li se shvatiti - da smo s time upo-znali svijet, Hrvatska bi davno bila u Europskoj Uniji, a nitko ne bi ni pomišljao da nam sudi za “zločinački pothvat?” .

Ako je Rwanda mogla pokazati svoju čovječnost filmom o obrani jednog hotela, tko je odgovoran što Hrvatska nije upoznala svijet s obranom koja se u velikoj mjeri temeljila na snazi tolerancije i djelotvornosti dobra.

Konačno, a prije svega među braniteljima, djecom, ženama, umjetnicima, vjernicima .... Dubrovnik je zajedno s nama branio i “Ranjeni Krist”. Svakoga od nas je obvezao da nosimo odgovornost slobo-de. Ovo ne smijemo nikada zaboraviti!

Sve moje zahvale za prošlost i budućnost ostaju Sv. Vlahu, ali u onim nezaboravnim, neizvjesnim, najtežim i najdražim danima, došao je i bio s nama

DUBROVNIK, Muzej Domovinskoga rata, SRĐ - 2010., sjećanje na dane pobjede

“Ranjeni Krist”. Tada sam mu se predao u potpu-nosti, odrekao svake slobode prema Njemu i po-stao istinski slobodan.

Hvala cijelom Dubrovniku, svim dobrim ljudima Hrvatske i svijeta.

Hvala i dobrim ljudima među vojnicima i ljudima na strani napadača, koji su spoznali da ih se tjera da čine zlo - i odbili.

Hvala “Ranjenom Kristu”.

Prof. dr. sc. SLOBODAN LANG

303

GLAS IZ DUBROVNIKA

Vidjeli smo tri zasta-ve UNESCO-a kako se vijore iznad Gra-da: plave poput du-brovačkoga mora i neba i bijele kao nje-govo kamenje.

Mnogi će se pitati hoće li one pružiti veću zaštitu od za-stava “spomenik kulture” Haaške kon-vencije. Te su zasta-ve često bile vojsci

meta, umjesto da budu zaštita od nje; zastava “spomenik kulture” u Rijeci dubrovačkoj imala je rupu od rakete u samome središtu.

Ipak - UNESCO je UNESCO. Potreban je mnogo veći stupanj barbarstva, prijezira prema svjet-skome mnijenju i nebrige spram moguće među-narodne intervencije da bi se pucalo na zdanja zaštićena zastavom UNESCO-a umjesto zastavom Haaške konvencije. Jugoslavija (kakva je tada po-stojala) potpisala je UNESCO-ovu Konvenciju za zaštitu svjetskoga kulturnoga i prirodnoga nasli-jeđa. Konvencijom je ustanovljeno Povjerenstvo za svjetsku baštinu, koje sastavlja popis mjesta i spomenika (na temelju prijedloga zemalja članica) izabirući one koje smatra dijelom svjetske prirod-ne i kulturne baštine. Mjesta i spomenici koji su uvršteni na popis, citiram iz uvodnika UNESCO-ova izdanja za 1902., “smatraju se veoma zanimlji-vima i iznimno vrijednima te je njihova zaštita od-govornost čitavoga čovječanstva.” (...) “Potpisujući Konvenciju, svaka se zemlja obvezuje na čuvanje mjesta i spomenika.” (Čuješ li ovo, Beograde? Ti si predložio da se Dubrovnik uvrsti u popis). “U zamjenu, međunarodna zajednica pomaže im za-štititi te bisere”.

To što je na UNESCO-ovu popisu dosad nije po-moglo ni Dubrovniku, ni Splitu, ni Plitvicama (ta-kođer su na popisu). Ali možda će zastave i pri-sutnost dvaju UNESCO-ovih predstavnika, koji će dnevno izvješćivati središnjicu u Parizu i koji će, prije odlaska, ovdje uspostaviti stalan ured, jasno posvjedočiti agresorima o bezumnome barbarstvu koje su već počinili.

Dr. KATHLEEN V. WILKES, IUC Dubrovnik, 1991.

Bilo je sjajno na konferanciji za tisak čuti da se UNESCO-ov dvojac ne brine samo za baštinu Du-brovnika nego i za one koji čuvaju, nastanjuju i nastavljaju ŽIVJETI tu baštinu. Tako cijeli Grad, ne samo Grad unutar zidina, postaje UNESCO-ova briga.

Mnogi se pitaju zašto UNESCO (i druge međuna-rodne organizacije) nisu bile ovdje mnogo, mnogo prije. Neke smo od razloga čuli na konferenciji: OVO je UISTINU PRVI PUT da UNESCO šalje mi-siju na područje u kojemu se vodi rat. Tako važan preokret u njegovoj politici ne može sa dogoditi preko noći. Birokracija, osobito međunarodna bi-rokracija, uvijek radi polako.

Međunarodna se aktivnost općenito teško pokre-će kako bi razumjela realnost situacije. (Kada sam ovo pisala, u petak ujutro, tekst Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a stigao je telefaksom; sadržaj Re-zolucije pruža nadu), a sada počinje razumijevati ne samo prijetnju Dubrovniku, premda ju je slava Dubrovnika možda učinila vidljivijom za vanjski svijet, nego i agoniju Hrvatske, kojoj on pripada.

Evo jedne neobične izjave:

Barem jednom, na nekoliko dana, htjela bih imati pristup srbijanskim novinama, radiju ili televiziji i doista bih željela znati što se zbiva u glavama vojnika JNA, običnih građana Beograda i, daka-ko, Miloševića i Kadijevića. Jer, kakve god budu-će strahote spremaju Hrvatskoj, čini se da Srbija doživljava potpuni i nedvojbeni DIPLOMATSKI poraz. Prst optužbe međunarodne javnosti okre-nut je, nepokolebljivo i izravno, Srbiji. Srbiju, a ne Hrvatsku provjeravat će se kada “plave kacige” UN-a dođu amo. Hrvatska će uskoro biti priznata od utjecajnih zemalja kao suverena država (i sve više zemalja priklanja se odluci o skorome prizna-nju). Kako to sada srbijanski mediji objašnjavaju? Što sada misle Srbi u Beogradu?

Doista je čudan dio svega toga to što je odgovor iz inozemstva postao gotovo neizbježan kada je srbi-janska vojska iskazala potpunu opakost i pokva-renost protiv Vukovara, Osijeka itd. i kada je tako brutalno napala u cijelome svijetu poznat grad Dubrovnik - čije je stanje poslužilo kao simbol ci-jele Hrvatske. Premda nitko, nitko u Hrvatskoj nije htio da se to dogodi na takav način, činjenica je:

304

što su veći kaos, ubijanja i razaranja, to je i među-narodni odgovor jači: od grožnje, kako je situacija postajala jasnijom, do priznavanja Hrvatske i in-tervencije UN-a. Da, kao što svi znamo, taj je odgo-vor dolazio veoma, veoma sporo, ali DOLAZI. I kao reakcija na takvo nasilje bio je gotovo neizbježan. Kako to Srbi nisu mogli predvidjeti?

(Naravno, pitanje koje ostaje bez odgovora jest što će sve još vojska uništiti i koliko će ljudi biti ubije-no prije nego bude prisiljena na povlačenje.)

Ja, naravno, razumijem da će se srbijanski i crno-gorski mediji više oslanjati na propagandu nego na činjenice i da su jake nacionalističke strasti (“Velika Srbija”) već rasplamsane. Usprkos magli, zaraznim lažima, izvrtanjima, histeriji, ipak dijelo-vi Istine moraju doprijeti u javnost, a i mnogi u Srbiji primaju tisak iz inozemstva. Uostalom, tko imalo razmisli, mora uvidjeti kako će stupanj nasi-lja i razaranja biti izravno povezan s međunarod-nim gnjevom koji raste i posljedica kojega će ipak biti akcija. Kao što to danas i vidimo.

Dakle: što misle Srbi u Beogradu? Kako se ta diplo-matska katastrofa prikazuje u njihovim medijima?Tko je god čitao moje prijašnje članke, znat će da me Srbija zbunjuje. Zapravo, opsjednuta sam pita-njem zašto i kako, i riječ koja mi najčešće dolazi na pamet jest nevjerojatno.

Srbija će ostati u čudnoj poziciji. Ona je, i zadugo će ostati, međunarodno prezre-na i odbačena: poražena u svim svojim ambicijama (osim samo-ga razaranja kao ambicije koju je, dakako, postigla). A ipak još uvijek ima vrlo jaku vojsku koju hrvatske snage često zaustavlja-ju, ali je još nisu pobijedile. (Ra-zumije se, naravno, da je “JNA” jednostavno oteta od Srbije i po-stala je “srpsko-crnogorska” voj-ska - kradući tako od svih ostalih republika). Zatim: srbijanska je ekonomija uvijek bila slabašna; sada, nakon plaćanja ovoga rata, mora da je katastrofalna, osobito kada međunarodne sankcije poč-nu stvarno djelovati. Bit će zatra-žene velike ratne odštete: kako će ih Srbija platiti? Stanje objekata oštećenih ratnim razaranjem stare gradske jezgre Dubrovnika 1991. Karta ošte-

ćenja izrađena prema karti Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Dubrovniku

Povrh svega, podižu se utjecajni glasovi inzistira-jući da se odgovorni za pokolj civila izvedu pred Međunarodni sud za ratne zločine, kao u Nürnber-gu. To bi značilo javno poniženje iznad javne osu-de. A, ipak, njezina je vojska još uvijek moćna - za-hvaljujući tragičnoj ironiji da se novac iz Hrvatske i Slovenije godinama slijevao u nju. Nijedna zemlja s takvom vojskom nije nikad prije bila primorana na takvo samoponiženje.

Očekivala bih od bilo koje druge europske zemlje krajem 20. stoljeća veliku pobunu građana protiv takvih djela svoje vlade. Ali, s druge strane, ako se njihova vojska sastoji od ljudi sposobnih za na-ređivanje i izvršavanje naredaba o bombardiranju katedrala i bolnica i ubijanju civila, možda previše Srba ima čudnovato ispran mozak - u svakom slu-čaju čudnovato za europsku civilizaciju.

Sama među europskim državama, Srbija se nije po-maknula od nereformiranoga komunizma. Sama među europskim državama, Srbija je ekspanzioni-stička: “Velika Srbija” (suprotno načinu na koji su Poljska i Njemačka riješile nedavno svoje granične nesporazume; rasprava nije bila lagana, ali je ipak riješeno dogovorom). Sama među europskim dr-žavama... koliko će još dugo biti sama i izolirana?

K. V. WILKES, Interuniverzitetski centar Dubrovnik,

1. 12. 1991.

305

LJUDI MORAJU ZNATI

Andro Vlahušić, ravnatelj bolnice u Dubrovniku o ulozi u obrani Grada u ratu, te o angažmanu u

zatvaranju logora Dretelj u BiH

Nikada nisam vo-lio prepričavati svoja ratna isku-stva, ali mislim da ljudi trebaju znati kroz što smo u Du-brovniku prolazili 1991. Drugi ra-zlog su moja djeca kojoj sam opisivao tadašnje događaje i koja su, sada kad su odrasla, rekla da bih trebao po-četi pisati priče iz

svog života. Poslušao sam ih i neke su sada objav-ljene, a druge će biti u budućnosti, iako ne znam kada.

- Još kao mlad liječnik, negdje 1987. počeo sam se uključivati u društvene događaje, osnivanjem mreže Zdravih gradova. Uoči raspada Jugoslavije sudjelovao sam u zanimljivim događanjima kao što je veliki srpski miting na Petrovoj gori, sa Slo-bodanom Langom i Jelenom Lovrić prisustvovao buntu kosovskih Albanaca, a 1991. ostao sam u Dubrovniku i sudjelovao u organizaciji otpora srp-skim agresorima. Poslije sam dosta vremena pro-veo u Bosni i Hercegovini gdje je bjesnio rat i mi-slim da je sada došlo vrijeme da zabilježim što sam proživio. Nisam samo opisivao događaje nego sam pokušao odgovoriti na pitanja koja su me mučila, zašto ljudi idu u rat i koji je to psihološki faktor u čovjeku koji ga u ekstremnim uvjetima tjera da bude neshvatljivo dobar ili zao. Drugi razlog zbog čega pišem su djeca. Kći Ivana rođena je u srpnju 1991., a sin Frano krajem 1992., i prije godinu dana su mi rekli: “Tata, hajde to napiši da znamo što se događalo.”

- Godine 1984. krenuo sam na poslijediplomski i od tada datira moje poznanstvo s dr. Langom. Postali smo nerazdvojni prijatelji, svakodnevno se čujemo i kada sam u Zagrebu, uvijek odsjedam kod njegove obitelji. Kada je Dubrovnik bio na-

ANDRO VLAHUŠIĆ, dr. med.

padnut, došao je na moj poziv i ostao tijekom tri najteža ratna mjeseca. Bio sam jako sretan što je s nama, ali čitavo vrijeme mučilo me pitanje što ću kazati njegovoj djeci ako pogine, a ja sam ga pozvao u Dubrovnik.

- Nakon dijela specijalizacije u Zagrebu, vratio sam se u Dubrovnik i radio kao liječnik na internom odjelu. U travnju 1991. Marina i ja smo se vjenča-li, a u srpnju nam se rodila Ivana. Kada je počeo rat, bio sam koordinator za svu civilnu pomoć koja je stizala u Dubrovnik jer sam želio biti društveno aktivan na širem planu, a ne samo liječiti ljude. Sudjelovao sam u nekim važnim događajima kao što je bilo organiziranje gašenja požara 6. prosin-ca 1991., kada je Dubrovnik mogao biti pretvoren u Pompeje. Oko nas je bio požar i mnogi su mislili da se ne može ništa učiniti. Nisam se složio i sa su-radnicima sam otišao u Zapovjedništvo Hrvatske ratne mornarice. Tamo sam zapovjedniku Matani rekao da pozove Dubrovčane da iziđu gasiti vatru i uskoro su u cijelom gradu stotine ljudi bile na ulicama i borile se protiv požara. To je jedna od priča koje objavljujem u knjizi “Pružena ruka”.

- Dubrovnik su obranili oni koji su ostali u gradu, a posebno branitelji koji su išli na bojište. Možda je među njima bilo više branitelja podrijetlom iz Hercegovine, međutim pogrešno je govoriti da su oni obranili Dubrovnik. To je posljedica toga da je ondašnji ministar obrane bio Gojko Šušak, pa se često stvarala fama kako Hercegovci brane Hr-vatsku.

- Zanimljivo je da je dvoje stranih ministara ušlo u grad mnogo prije članova hrvatske vlade. Bili su to Kouchner koji je tada bio francuski ministar zdravstva i Margharita Boniver, talijanska mini-strica imigracije i ljudskih prava. Svi koji su tada dolazili u Dubrovnik bili su jako važni jer su nam davali nadu da možemo izdržati. Kouchnera sam upoznao na službenoj večeri na kojoj su bili Marg-harita Boniver, Slobodan Lang i savjetnici. Kada je talijanska ministrica otišla na spavanje, razgova-rali smo što napraviti, i Kouchner je rekao: “Osta-vimo humanitarnu pomoć i idemo vidjeti kako možemo postići mir. Dolazim iz Beograda, imam i Mitterandovu podršku, idemo ostvariti mir.” Vje-rovao je Miloševiću i mislio da može ostvariti mir. Nije bio u pravu, i njemu je Milošević lagao, ali izdržao je s nama deset dana u životnoj opasnosti.

306

Svakodnevno je prolazio put iz hotela Argentina do Staroga grada, a tamo je nekoliko desetaka me-tara otvorenog prostora koji su povremeno bili ga-đali srpski snajperisti sa Srđa. Najprije bih ja pre-trčao tih 150 metara od Ploča do Gimnazije, zatim bi se sjurio Kouchner i na kraju njegovi suradnici. Bila je to za njega velika hrabrost jer su na tome mjestu ljudi ginuli, a pijani četnički snajperist na obližnjem brdu nije znao da ispred njegova nišana pretrčava francuski ministar. Ne moramo se slaga-ti s njegovim stavovima, ali dok je Kouchner bio u Dubrovniku, Srbi su napadali mnogo slabije. Ako je svojim boravkom spasio samo jedan ljudski ži-vot, dugujemo mu zahvalnost.

Jedan sam od prvih Hrvata koji je ušao u Dretelj - logor HVO-a. Prvo smo obišli ambulantu sa sta-cionarom u kojoj smo zatekli desetak ljudi smje-štenih na vojničkim posteljama na kat. Postelje su bile jedna do druge, s vrlo malo prostora između, a u kutu je bio stolić na kojem se nalazilo nešto medicinskog pribora, zavoja, antibiotika, dezifici-jensa. Razgovarali smo s jednim od logoraša koji je ujedno bio liječnik. Pitao sam ga od čega boluju logoraši, ustručavao se odgovoriti, kao i kad sam pitao za dijagnoze zarobljenika. Bilo je očito da se bojao. Tada mu je zapovjednik Šakota kazao da mi pokaže svoja leđa. On se sramio. Šakota je pono-vio zapovijed i tek tada je zatočeni kolega liječnik skinuo košulju i pokazao leđa. Bila su to bičeva-na leđa. Šakota je rekao da je bio liječnik u zajed-ničkim postrojbama u kojima je bilo muslimana i Hrvata, ali da mu je otac hodža, zbog čega su ga bičevali. Tada smo uvidjeli da zapovjednik logora nema nikakve ovlasti, on je tu tek da osigura logi-stiku, a stvarni upravljači su negdje drugdje. Ali od kada je došao u logor, Šakota je nastojao učiniti sve kako bi poboljšao uvjete logorašima i kako bi logor zatvorio, što je uskoro i učinjeno.

- Bilo mi je jako teško jer sam nekoliko sati nakon izlaska iz Dretelja morao javno govoriti o stra-danjima Hrvata, u Međugorju predstaviti knjigu “Stradanje Hrvata u ratu 1991- 93” čiji sam ured-nik, a sat ili dva prije bio sam svjedok da i neki pri-padnici našeg naroda čine zlo. Dretelj je bio logor sa svim njegovim karakteristikama - bodljikava žica unutar koje su se nalazili izgladnjeli ljudi, a

čuvali su ih naoružani stražari. Ti čuvari nisu bili ni HVO ni vojna policija nego Hrvati koji su izgubi-li najbliže u ratu s Bošnjacima. Iz Međugorja smo otišli u Zagreb i podnijeli izvještaj Mati Graniću koji nije znao za sve hercegovačke događaje. Gra-nić je pozvao Davora Rajčića, zamjenika predstoj-nika Ureda za nacionalnu sigurnost, a uskoro smo za UNS napisali izvještaj o svemu što smo vidjeli. Idućeg dana pozvali su nas u Ured predsjednika Republike gdje su nas primili Vesna Škare-Ožbolt, Branimir Jakšić i još neki ljudi iz Ureda koji tako-đer nisu znali što se događa. Bio je to čudan osje-ćaj jer sam mislio da živimo u državi sa stabilnom vlasti i svemoćnim predsjednikom, a onda sam u dva zagrebačka dana shvatio da Tuđman, njegovi savjetnici, šefovi diplomacije i tajnih službi nisu znali dovoljno što se događa u Hercegovini. To im se vidjelo na licima. Iste večeri kada smo posjetili Pantovčak, u središnjem je Dnevniku kao jedna od prvih vijesti emitirano Tuđmanovo pismo Mati Bo-banu u kojem je zatražio zatvaranje svih logora i puštanje zatočenika. Ako postoji nešto na što sam ponosan u svojem životu, osim obitelji, tada je to uloga u zatvaranju Dretelja.

Kada smo već kod Bobana, tri mjeseca nakon što su logori zatvoreni, sudjelovao sam u prilično ap-surdnoj situaciji. Poznavao sam ga još od ljeta, kada smo radili na unapređenju skrbi za hrvatske prognanike i pisanju knjige o stradnju Hrvata, jer sam nekoliko puta posjetio Grude i ured predsjed-nika koji se sastojao od tri sobe unutar tvorničke zgrade. U razgovorima je bio narodski čovjek koji voli pričati viceve i bio je impresioniran činjeni-com da je došla delegacija iz Zagreba. S druge strane, vidjelo se da ne podnosi muslimane, koji su za njega bili veći neprijatelji nego Srbi. Kada smo se vratili s Bijelog Puta, posjetili smo Boba-na, a on je rekao svom tajniku: “Vlado, bolan, daj Andri onaj pištolj jer nam je pomogo da zatvorimo Dretelj.” Tako sam dobio pištolj s posvetom od čo-vjeka koji je možda i osnovao Dretelj.

ANDRO VLAHUŠIĆ, dr. med.gradonačelnik Grada Dubrovnika

Srpanj, 2011.

307

ŠTO NAM JE PREOSTALO?

U najtežim dani-ma Domovinsko-ga rata, svjesni da će okupacija jugovojske i sr-bočetničkih para-vojnih postrojba potrajati, 14. ruj-na 1992. godine prognanici oku-piranih područ-ja bivše općine Osijek osnovali su Zajednicu pro-gnanika općine Osijek.

Ubrzo se pokazalo da je takva udruga potrebna za sva okupirana područja Hrvatske, pa je na osni-vačkoj skupštini 19. ožujka 1993. godine, također u Osijeku, osnovana Zajednica prognanika Hrvat-ske kao nevladina, nestranačka i neprofitna udru-ga građana.

Ciljevi ZPH bili su zbrinjavanje prognanika, rje-šavanje stambene problematike, socijalizacija prognanika i stvaranje uvjeta za normalan život u progonstvu.

Kada se iz današnje perspektive analizira prijeđeni put, doista se možemo ponositi radom i uspjesima Zajednice povratnika Hrvatske, uz napomenu da je riječ o udruzi građana, neprofitnoj organizaciji i volonterskome radu.

Teško je zapravo i nabrojiti sve važnije projekte na kojima smo proteklih 15 godina radili, ali ću svakako podsjetiti na one najvažnije:

- donošenje Zakona o statusu prognanika i izbjeglica,- donošenje Zakona o obnovi,- donošenje Zakona o područjima posebne dr- žavne skrbi,- donošenje Zakona o obnovi i razvoju grada Vukovara,- donošenje dvaju vjerodostojnih tumačenja zakonskih propisa koji su spriječili deložaciju

JOSIP KOMPANOVIĆ, predsjednik Zajednice povratnika

Hrvatske

prognanika, a zatim i zaštitili prognanike od plaćanja najma za stanove i kuće kojima su se koristili za progonstva,- donošenje Programa povratka i zbrinjavanja prognanika, povratnika i raseljenih osoba,- blokada snaga UNPROFOR-a na svim sektorima,- proces obnove od njegovih začetaka i osnutka resornoga ministarstva do zbrinjavanja tzv. pustaraša,- darovanje stanova i kuća braniteljima u po- dručjima posebne državne skrbi, - proces prodaje kuća i stanova u državnome vlasništvu povratnicima u područjima posebne državne skrbi pod povoljnim uvjetima,- ustroj i financiranje gospodarskih zona u po- dručjima posebne državne skrbi radi oživlja- vanja gospodarstva i otvaranja novih radnih mjesta,- stambeno zbrinjavanje mladih obitelji dodjelom stanova i APN kuća te osobito darovanjem građevnoga materijala.

Mislim da mogu slobodno ustvrditi kako su vrlo rijetke udruge koje su se bavile tako ozbiljnim pi-tanjima, a kamoli da su u svojemu radu postigli pomake kakve je učinila ova zajednica, naravno u suradnji s Hrvatskim saborom i Vladom RH. Gra-đanske se udruge najčešće bave statusom svojih članova, a mi smo sebi postavili zadaću povratka, obnove i stvaranja uvjeta za normalan život u po-dručjima posebne državne skrbi, što je ozbiljan posao ne samo za vladu jedne države nego i gra-đansku udrugu.

Možda će sve spomenuto bolje potvrditi brojke.

Na nekadašnja okupirana područja vratilo se 220.470 prognanika.

U obnovu obiteljskih kuća i stanova država je ulo-žila oko 12 milijarda kuna.

Danas status prognanika ima još 1.149 osoba, za koje treba obnoviti manje od 300 kuća i stanova, uglavnom na području grada Vukovara.

Ti podacti na najbolji način govore koliko su pro-gnanici bili ozbiljni u namjeri da se vrate svojim kućama.

308

Unatoč tolikom stradanju, nikada u povijesti nije zabilježen takav postotak povratka nakon rata kao što se dogodilo u Hrvatskoj.

Moram se ovom prigodom prisjetiti samih poče-taka povratka u UNPA-zone, problema s kojim smo se morali suočiti, ali se osvrnuti i na sadašnju situaciju. Polako nekadašnja okupirana područja dobivaju svoj prijašnji izgled i vrlo su često bo-lje komunalno opremljene negoli prije Domovin-skoga rata. U većini područja završena je obnova komunalne i socijalne infrastrukture, dapače po-stavljena je javna rasvjeta, izgrađene su ceste, vo-dovodi, kanalizacije, škole, vrtići, domovi zdravlja, plinovodi kojih prije i nije bilo.

Zahvaljujući ponajprije Vladi RH, smanjena je nezaposlenost na tim područjima. Već sam prije spomenuo otvaranje gospodarskih zona, koje su dale izvrsne rezultate glede zapošljavanja mladih i obrazovanih ljudi. Velik nas posao očekuje ondje gdje je rat kadrovski opustošio općine u kojima žive povratnici i gdje je i danas najveći problem nedostatak stručnih ljudi. Ponekad je lakše osi-gurati financiranje projekta negoli iz tih općina dobiti potrebnu dokumentaciju. Posebno je taj problem izražen u Banovini, ali ne samo ondje. Takvim se područjima mora i kadrovski pomoći.

Što nam je preostalo?

Često smo govorili da su upravo prognanici naj-težom cijenom platili Domovinski rat i stvaranje hrvatske države jer činjenice neprijeporno govo-re da je upravo iz tih područja najviše stradalih u Domovinskome ratu, najviše branitelja, a zbog pljačke i uništavanja prognanici su pretrpjeli naj-veću ratnu štetu.

Po naravi stvari Domovinski se rat nije mogao ravnomjerno rasporediti na cijelu zemlju jer su napadnuta granična područja, međutim uklanja-nje posljedica Domovinskoga rata mora biti rav-nomjerno raspoređeno jer bismo, u suprotnome, došli u situaciju da posljedice rata trpi, simbolično rečeno, Vukovar ili Knin kao da su vodili svoj rat.

Obnova obiteljskih kuća i stanova nije naknada ratne štete, nego stvaranje minimalnih uvjeta za povratak. Danas, kada smo na korak do ulaska u Europsku uniju, valjalo bi donijeti propise koji će pomoći bivšim okupiranim područjima da što lak-

še dostignu priključak ostalim područjima Hrvat-ske. U sadašnjim uvjetima teško je očekivati da će poljoprivredni proizvođač iz vukovarskoga kraja, kojemu je sve što je naraštajima stvarano opljač-kano ili uništeno, ravnopravno konkurirati poljo-djelcu iz Varaždina. Bruto-društveni proizvod ter capita u tim područjima u odnosu prema područji-ma koja nisu imala ratna razaranja jasno pokazuje koliki je nerazmjer i koliko područja povratka još uvijek zaostaju za drugim hrvatskim regijama.

Stoga smatramo da je pitanje ratne štete i njezine naknade prvorazredno gospodarsko, a ne socijal-no pitanje jer je riječ o ustavnoj kategoriji jedna-kosti i ravnopravnosti građana u gospodarskome smislu.

Nadalje, u prošlome mandatu Vlade RH doneseno je nekoliko odluka kojima su stvoreni preduvjeti za oživljavanje gospodarstva u područjima poseb-ne državne skrbi. Tu se posebno ističe cijeli sustav poticajnih mjera te financiranje osnivanja i komu-nalnoga opremanja poduzetničkih zona. Većina naših prijedloga iz Nacrta zakona o područjima posebnoga državnog interesa pretočena je u te odluke, ali mi ipak želimo da se donese novi zakon koji bi obuhvatio cijeli taj sklop mjera, i to ne kao jedno poglavlje u okviru Zakona o regionalnome razvoju, nego posebnan zakon, jer to ratom stra-dala područja zaslužuju.

Uz ta dva zakonska projekta posebnu ćemo pozor-nost posvetiti završetku obnove na području gra-da Vukovara i stvaranju uvjeta za normalan život u tom gradu, koji je simbol stradanja u Domovin-skome ratu. Mora se reći da je ova Vlada za Vuko-var i njegove branitelje učinila doista mnogo, ali taj posao treba završiti kako bi povratnicima bili omogućeni potpuno normalni uvjeti života. Isto tako ostaje nam briga za rješavanje problema use-ljenih Hrvata iz Bosne jer ne smijemo dopustiti da ti ljudi napuste svoja sadašnja prebivališta. Naime, može nam se dogoditi da na pojedinim područji-ma kao što su Knin ili Banovina opet postanemo manjina.

Kada se zbroje dosadašnji rezultati, teško je prona-ći građansku udrugu poput Zajednice povratnika Hrvatske, koja obuhvaća tako velik broj ugroženih ljudi, a još je teže naći organizaciju koja je postiglatoliko toga, dakako u suradnji s hrvatskom Vla-dom.

309

Prigoda je ovo da u ime svih prognanika, danas povratnika, zahvalim ljudima koji su vodili Hr-vatski sabor i hrvatsku Vladu na svemu što su do sada učinili jer je to bio preduvjet povratka, koji je, čini mi se, premašio sva očekivanja. Isto tako prilika je da zamolim za još malo razumijevanja kako bi se koliko-toliko ujednačili uvjeti življenja u područjima povratka i u ostalom dijelu Hrvatske.

Iskreno i ljudsko hvala u ime svih povratnika svim ljudima koji su pomagali u procesu zbrinjavanja, povratka, obnove i gospodarskoga oživljavanja naših stradalih područja.

nacionalnih manjina, nesrba.Broj prognanika kretao se od početnih 550.000 1991. i početkom 1992. godine, a zatim se, tije-kom ostalih godina Domovinskoga rata, sveo na prosječnih 250.000.

Tijekom agresije na Republiku Hrvatsku nastale su goleme ratne štete na koje danas mnogi zaborav-ljaju. Ja ću vas podsjetiti na njih. Državno povje-renstvo za popis i procjenu ratne štete Vlade Re-publike Hrvatske u svojemu završnome izvješću iz rujna 1999. godine spominje da je ukupna vrijed-nost IZRAVNIH ŠTETA IZAZVANIH RATOM, odno-sno okupacijom, te troškova koji su posljedica rata 236.431.568.000,00 kn ili 65.330.635.000,00 DEM ili 37.119.679.000,00 USD.

Ako se ne varam, 236 milijarda kuna otprilike su dva ukupna državna proračuna Republike Hrvat-ske. Da je ta vrijednost danas na raspolaganju Vla-di Republike Hrvatske, vjerojatno ne bi bilo previ-še rasprava o gospodarskome oporavku i izlasku iz krize jer do krize vjerojatno ne bi ni došlo.

Godine progonstva bile su križni put hrvatskih prognanika. Razdvojene obitelji – muške glave u hrvatskim postrojbama, žene i djeca od Zagreba do Novoga Zelanda. I tako sve do 1995., a nekima do 1997. godine, kada je mirnom reintegracijom u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske vra-ćen i istok.

Budući da mi Hrvati ponekad imamo selektivno i vrlo kratko pamćenje, podsjetit ću na još neke činjenice. Službeni podatci govore da je na temelju Rezolucije 743 UN-a od 24. veljače 1992. godine tijekom UNPROFOR-ova mandata tzv. UNPA-zo-nama, dakle područjima pod zaštitom Ujedinjenih naroda, a mi to zovemo realnijim imenom – oku-piranim područjima, bilo obuhvaćeno 12.012.554 km2 kilometra, odnosno 26 % područja Republike Hrvatske.

Tako je to bilo sve do povijesnih oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske i hrvatske policije, “Bljeska” i “Oluje” te do mirne reintegracije hrvatskoga Po-dunavlja. Danas smo svoji na svome. Danas imamo vlastitu državu, u kojoj možemo slobodno kreirati vlastitu sudbinu.

Tijekom procesa obnove Vlada RH učinila je veo-ma mnogo sanirajući ratne štete na komunalnoj

DVADESET GODINA OD NEZAPAMĆENA EGZODUSA

(Zagreb, 19. 3. 2011.)

Dvadeset je godina prošlo od zločinačkoga napa-da Srbije, Crne Gore i jugovojske na Republiku Hrvatsku.

Danas ćemo se prisjetiti tragedije naših ljudi, koji su pretrpjeli egzodus nezapamćen u Europi od Drugoga svjetskoga rata. Agresija s ratnim razara-njima ostavila je duboke tragove u svim dijelovima života sve do danas i zasigurno će trajati određeno vrijeme i u bližoj budućnosti. Bjesomučni napadi u kojima su upotrijebljena najjača vojna sredstva razaranja od Iloka i Vukovara do Dubrovnika i Ko-navala izazvali su jednu od najvećih izbjegličkih kriza u europskoj povijesti.

Podatci državnih institucija govore da je zbog ratnih djelovanja 1991. godine prognano oko 550.000 ljudi, uglavnom Hrvata, zatim pripadnika

JADRANKA KOSOR, predsjednica Vlade RH,pokroviteljica XV. konferencije ZPH

310

i socijalnoj infrastrukturi i obnavljajući obiteljske kuće i stanove.

Zajednica povratnika Hrvatske na temelju svojih statutarnih zadaća kao suradnik i partner Vlade Republike Hrvatske sudjelovala je u cijelome nizu projekata životno važnih za uspješan povratak prognanika u njihove domove. Podsjećam samo na aktivnosti prilikom donošenja Zakona o statu-su prognanika i izbjeglica, Zakona o obnovi, Zako-na o područjima posebne državne skrbi, Zakona o obnovi i razvoju grada Vukovara, darovanja stano-va i kuća braniteljima u PPDS, stambenoga zbri-njavanja mladih obitelji dodjelom stanova i APN kuća te darovanjem građevnoga materijala, finan-ciranja ustroja gospodarskih zona u PPDS itd.

Nakon svih ovih godina mogu, hvala Bogu, reći da je danas u Hrvatskoj osoba sa statusom prognani-ka manje od 1.000. Veći broj njih zapravo je nepo-znata statusa, vjerojatno su to osobe koje su ostale živjeti u trećim zemljama. Mislim da se slobodno može ocijeniti da je proces povratka u Republici Hrvatskoj završen.

Namjera mi je bila na ovoj konferenciji govoriti o preostalim problemima u područjima posebne državne skrbi i poslovima koje još treba obaviti kako bi se popravilo gospodarsko stanje, odno-sno kako bi se zaposlili mladi ljudi na tim pro-storima. Međutim, o tome će više i konkretnije govoriti uvodničari, pa mi zato dopustite da se s nekoliko rečenica osvrnem na trenutno političko stanje u zemlji. Republika Hrvatska na samome je završetku pregovora za ulazak u Europsku uniju. Ulaskom u obitelj zemalja Europske unije mno-ge će se toga u Hrvatskoj popraviti, mnogi će se gospodarski problemi početi brže rješavati, a to znači da će se i područja posebne državne skrbi ravnomjerno razvijati. Vlada Republike Hrvatske učinila je najviše što je mogla da se otklone sve za-preke koje su na tom putu postojale. Ista ta Vlada uhvatila se u koštac s golemim problemom korup-cije, pljačke u pretvorbi i privatizaciji, slamanju birokratskih zapreka za ulazak svježega kapitala i novih investicija itd. I umjesto da se ta politika pozdravi jer vodi izlasku iz gospodarske krize i re-cesije, mi danas na ulicama imamo prosvjednike koji viču: “Nećemo u EU”, koji napadaju hrvatsku policiju, koji uništavaju imovinu hrvatskih građa-na, koji zazivaju krv na hrvatskim ulicama. Ako ta šačica ljudi misli da Hrvatska ne treba u EU, kamo onda trebamo ići? Ponovno na Balkan?! Koja je al-ternativa? Na cesti su i prosvjednici iz nekakvoga

sindikata poljoprivrednika. Probili su nam uši ga-lameći da oni samo traže svoje. Ne traže oni svoje, nego naše! Svake se godine iz džepova građana Republike Hrvatske uzme preko 3 milijarde kuna i prelije u džepove tih koji galame i nikada im nije dosta. Sjećam se posjeta izaslanstva ZPH premije-ru Mateši zbog zastoja u obnovi. Mato Šimić tada je bio predsjednik ZPH. Premijer Mateša rekao nam je da je do zastoja došlo zbog nedostatka sredstava u državnome proračunu jer su ga seljaci na cestama natjerali da otkupi pšenicu po gotovo dvostrukoj većoj cijeni nego što je te godine cijena bila na svjetskoj tržnici. Trpjeli smo to iako smo znali da se na taj način usporava proces obnove i povratka, ali ovo danas više nema nikakva smisla. Prije nekoliko dana razgovarao sam s poduzetni-kom iz Baranje koji se bavi isključivo ratarstvom. Za prošlu godinu ostvario je dobit od 60 milijuna kuna. Gospodine potpredsjedniče, nisam sumnjao u dobre namjere Ministarstva poljoprivrede i Vla-de Republike Hrvatske kada se poljoprivredno zemljište prodavalo poljoprivrednicima po mini-malnim cijenama, ali danas više nisam siguran ko-liko je to bilo pametno. Poljoprivredno zemljište u državnome vlasništvu prodano je po cijenama od 20-ak tisuća kuna po hektaru, a danas se za hek-tar zemlje u Baranji može dobiti 10.000,00 eura. Ljudi koji su kupili 50 hektara po 20.000,00 kuna danas imaju kapital o kojemu većina građana Hr-vatske može samo sanjati. I nikad im nije dosta. Svake nam godine izbiju iz džepa nekoliko mili-jarda kuna, a usto nam zapriječe ceste i krše naša temeljna ustavna prava. Mislim da s tim činjenica-ma treba upoznati hrvatsku javnost kako se ne bi stekao dojam da je riječ o ljudima koji su na rubu egzistencije. Što sam zapravo htio reći: u najmanju je ruku čudno da se pokušava srušiti Vlada koja je dovela Hrvatsku na prag ulaska u Europsku uniju. Kako objasniti da se traži odlazak Vlade koja je otvorila procese suzbijanja korupcije i svih drugih oblika pljačke u državi. Čiji je interes usporiti pro-gram gospodarskoga oporavka, koji očito počinje davati rezultate. Mislim da nije teško naći odgovor na ta pitanja, ali zato i mi imamo pravo izreći svoje mišljenje. Upravni odbor Zajednice povratnika Hr-vatske poslao je predsjednici Vlade Republike Hr-vatske otvoreno pismo u kojemu smo posve jasno izrazili svoje stajalište. Nažalost, hrvatski mediji nisu prenijeli ni jednu rečenicu iz našega pisma, što dovoljno govori samo za sebe.

Pripremio:JOSIP KOMPANOVIĆ, dipl. iur.,

predsjednik Zajednice povratnika Hrvatske

311

U PREPORODNOJ DVORANI U ZAGREBU ODRŽANA JE XVII. KONFERENCIJA ZPHPOD VISOKIM POKROVITELJSTVOM PREDSJEDNICE VLADE RH JADRANKE KOSOR

IVICA ČES, NIKOLA MATEKOVIĆ, ĐURĐA MARTON, IVAN MATEŠA Potpredsjednik Vlade RH PETAR ČOBANKOVIĆ

Izaslanici Šibensko-kninske županije

Izaslanici Vukovarsko-srijemske i Brodsko-posavske županije Izaslanici Osječko-baranjske i Sisačko-moslavačke županije

Izaslanici Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije Izaslanici Šibensko-kninske i Požeško-slavonske županije

MIROSLAV KOSANOVIĆ, ANNA-MARIA RADIĆ, BRANKO MUČNJAK

312

va pravu političku dramu, a tijekom devedesetih krvavu ratnu tragediju. Ratna je tragedija završila i ostavila svoje tragične posljedice. Politička dra-ma u mnogim oblicima (recidivima) traje i danas, unatoč osamostaljenju jugoslavenskih federalnih republika.

Prema Ustavu iz 1974. g. (tada na snazi) jugosla-venske republike, pa i autonomne pokrajine Voj-vodina i Kosovo, imale su pravo na osamostalje-nje, odnosno postojao je politički okvir za miran razlaz, kao i za novi dogovor u skladu s novim demokratskim težnjama. Bez obzira na jednopar-tijski sustav, republičke vlasti svih republika i po-krajina, osim Srbije i Crne Gore, bile su za demo-kratsko rješenje krize i unaprjeđenje demokracije.

Radi istine, i u Srbiji su postojale demokratske snage, ne odveć jake, koje su uklonjene raznim ko-munističkim metodama, tako da su na vlasti ostali pobornici velikosrpskoga imperijalizma. U Crnoj Gori prevladala je tzv. “Bjelaška struja”, pa je Crna Gora postala praktički dio Srbije ili, kako su znali reći, “drugo oko u glavi”.

Tako su stvorena dva politički suprotstavljena ta-bora, jedni za jačanje demokracije i decentralizaci-ju, a drugi za centralizaciju, što je značilo zapravo velikosrpski hegemonizam. Demokratske snage, iako politički jače, nisu bile svjesne te moći, pa, osjećajući se vojno slabijim, nepotrebno popuštaju i dopuštaju da Srbija ukine autonomiju Vojvodine, a jedna nepotrebna, politički štetna i krajnje neu-mjesna izjava da je Kosovo unutrašnja stvar Srbije bitno slabi demokratski blok i ostavlja više prosto-ra velikosrpskom imperijalizmu za napad oružjem na demokratske snage.

Hrvatska i Slovenija, neformalne predvodnice de-mokratskih promjena, nakon neuspjelih pregovo-ra provode referendum o osamostaljenju, progla-šavaju razdruživanje i osamostaljenje. Slijede ih Bosna i Hercegovina pa Makedonija.

Srbija i Crna Gora na demokraciju reagiraju ba-tinom u obliku Jugoslavenske armije i paravoj-nih postrojba regrutiranih od pobornika veliko-srpskoga imperijalizma. Rat u Sloveniji završava brzo odlaskom Jugoslavenske armije iz Slovenije, a tada dolazi na red Hrvatska, koju velikosrpski imperijalizam namjerava uništiti i svesti na ostat-ke ostataka. Te njihove namjere tada se čine više nego realnima. Neformalna demokratska koalicija, nesigurna i neodlučna, vojno slaba, neorganizira-na i nenaoružana, nasuprot Jugoslavenskoj armiji,

DOMOVINSKI RAT NA PODRUČJU LIKE, KORDUNA I BANOVINE

A) POLITIČKE PRILIKE PRIJE DOMOVINSKOGA RATA

Krajem osamdese-tih godina prošloga stoljeća u svim eu-ropskim zemljama s jednopartijskim dr-žavnim uređenjem počinje jačati demo-kratska svijest sta-novništva.

Gospodarsko zaosta-janje država s komu-nističkim, odnosno socijalističkim držav-nim uređenjem po-staje očito, a time i zaostajanje u razvoju i usvajanju novih teh-

nologija.

Vladajući režimi u tim zemljama postaju svjesni da nisu sposobni pratiti zapadne demokracije u razvoju vojnih tehnologija, odnosno proizvodnji sofisticiranih oružja.

Nezadovoljstvo naroda u zemljama socijalističko-ga državnoga uređenja sve je izraženije iz socijal-nih i nacionalnih razloga,

Stožerna država Varšavskoga ugovora, SSSR, naj-veća vojna snaga socijalističkoga lagera, pod vod-stvom Gorbačova odustaje od doktrine Brežnjeva o ograničenome suverenitetu i uvodi tzv. pere-strojku SSSR-a. S tim prestaje biti “žandar”, odno-sno gospodar zemljama Varšavskoga ugovora, a demokratske snage u tim zemljama uvode politič-ke promjene uključujući i razdruživanje višenacio-nalnih država na miran i civiliziran način.

SSSR se dijeli na više država, Čehoslovačka se di-jeli na Češku i Slovačku, a Zapadna i Istočna Nje-mačka ujedinjuju se u jednu državu. Bez rata je stvorena nova politička arhitektura Europe i dijela Azije.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija nije bila članica Varšavskoga ugovora, slovila je kao najdemokratskija zemlja socijalističkoga dr-žavnoga uređenja, krajem osamdesetih proživlja-

FRANE VRKLJAN, predsjednik ZPH Podružnice Ličko-senjske

županije

313

naoružanoj i dojmom vojno moćne, odgojenoj na mitovima, poluistinama i lažima, potpomognutoj velikosrpskim šovinistima u paravojnim postroj-bama s istom ideologijom, činila se vrlo ranjivom. Velikosrpski šovinisti vjerovali su da je došao čas uništenja Hrvata i Hrvatske i nije kod njih više bilo dvojbe iz 1908. (Srbobran) “do istrage vaše ili naše”, smatrajući da je uništenje Hrvata sasvim sigurno.

Danas, s povijesne distance, na osnovi svih spo-znaja nameće se zaključak o ciljevima velikosrp-ske politike nakon puštanja Slovenije iz Jugosla-vije, a to je:

- uništenje Hrvata katolika i Hrvatske, - uništenje muslimanskih i katoličkih žitelja u Bosni i Hercegovini, - uništenje Albanaca na Kosovu, - unštenje muslimana u Sandžaku i Crnoj Gori, - uništenje katolika u Vojvodini i Srbiji i pripojenje tih krajeva Srbiji, a nakon toga na redu bi bila i Makedonija.

Kada me tijekom rata prijatelj iz Belgije, inače pri-padnik mirovnih snaga (Belgijski bataljun) u Ba-ranji, upitao jesmo li mogli izbjeći rat, odgovorio sam da se rat mogao izbjeći da su to željeli svi. Kako su neki priželjkivali rat i počeli ga, mi Hrvati mogli smo izbjeći rat da smo dopustili:

a) da nas pokolju ili b) da smo pobjegli iz Hrvatske.

Ni jedno ni drugo nismo htjeli. To je ujedno od-govor mnogim Hrvatima i drugima u novinarstvu, politici i drugdje, koji promiču tezu da se rat mo-gao izbjeći i koji su početkom devedesetih godina bili u mišjoj rupi, “k nama iskreno nisu htjeli, a na drugu stranu nisu smjeli”, pa tek sada dižu glavu kao loše sluge loših gospodara.

Kada je isti prijatelj 1997. g. došao kao turist i vi-dio naše srušene crkve, devastirana groblja i sve ostalo uništeno, rekao je: “Sada sam siguran da ni-ste mogli izbjeći rat.”Zašto su narodi koji su živjeli u Jugoslaviji prošli takvu kalvariju? Koji su uzroci tomu? Jesu li oni manje civilizirani od europskih naroda iz drugih bivših socijalističkih država? Jesu li narodi iz biv-še Jugoslavije međusobno ratovali više od drugih europskih naroda?

Odgovori na sva ta pitanja niječni su i za to postoji

mnogo dokaza. Narodi s ovih prostora nikada nisu ratovali jedni protiv drugih, nego su uvijek i samo ratovali protiv imperijalizma, odnosno drugih “iza-ma” koji su “napadali” to područje. Dakle, krivac za kalvariju od kraja osamdesetih do danas veliko-srpski je imperijalizam, kao i za većinu tragedija na ovim prostorima u posljednjih sto godina, iako za tragedije prije 1945. ne uvijek sâm, nega u sa-vezništvu ili čak u opreci s drugim “izmima”,

Velikosrpski je imperijalizam obje Jugoslavije do-življavao kao proširenu Srbiju, odnosno kao pri-vremeno rješenje do potpunoga etničkoga čišće-nja “svekolikoga srpskoga prostora” i potpunoga “prisajedinjenja” tog prostora Srbiji.

Program velikosrpskih ideologa Ilije Garašanina i Stevana Moljevića ostvarivan je od prvih dana sta-re Jugoslavije svim metodama uključujući uboj-stva i premlaćivanja, npr. ubojstva ljudi u Slavo-niji, Senju, Bosni, ubojstvo intelektualaca (Šuflaj, Stjepan Radić i dr. poslanika u skupštini) i svakod-nevna žandarska premlaćivanja. Iz pokliča (koji smo svi čuli) “tamo gdje živi i jedan Srbin je Srbija” svakomu je jasno dokle idu željene granice Srbije.

Takav odnos prema nesrbima budi nacionalnu svijest kod Makedonaca, Albanaca, Crnogoraca i osobito Hrvata kao najbrojnijega naroda u Jugo-slaviji poslije Srba, koja s vremenom djelomično prelazi u nacionalizam. Kako nijedan “izam” nije prijatelj demokracije, na našim je prostorima očit njezin kroničan nedostatak. Demokracija je nužan uvjet svekolikoga napretka, pa njezin nedostatak usporava napredak ili ga, u najgoremu slučaju, onemogućava.

Nedemokratska društva odgajaju pojedince bez demokratske svijesti, a mase bez demokratske svijesti podložne su manipulaciji, pogotovo kada se preko njima dostupnih medija daje slika sadaš-njosti i prošlosti kakva odgovara manipulatorima. Lažima i poluistinama proizvodi se strah, koji rađa mržnju prema susjedu tako jaku da se pretvara u zločin.

Tako su velikosrpski imperijalisti krajem devede-setih godina prošloga stoljeća započeli specijalni rat protiv ostalih naroda bivše Jugoslavije. Sjetimo se:

- memoranduma SANU-a, - Miloševićeva govora na Gazimestanu, - mitinga na ušću, - mitinga na Petrovoj gori,

314

ubijali narod Like. To nije bio ni ustanak srpsko-ga naroda jer su neki pripadnici srpskoga naroda spašavali katolike, pa čak i pripadnike represiv-noga aparata NDH. Npr. obitelj Vojvodić u Srbu spašava oružnika Bičanića; u Mazinu jedna gos-pođa spašava najstarije dijete iz katoličke obitelji Knežević (12-godišnji dječak); u Dubokome Dolu pravoslavci spašavaju dvoje katolika.

Ciljevi ustanika bili su ljudi, imovina i vjerska zdanja. Ubijanja, silovanja, pljačka i palež bile su njihove metode, prognani i ubijeni ljudi, uništena imovina, uništeni sakralna zdanja i groblja prvi dio genocida, a onemogućavanje povratka i pre-šućivanje zločina završni čin genocida koji traje i danas, opravdavajući to poluistinama i lažima, tj. opravdavajući to potrebom borbe protiv zločina ustaša. Zločin se ne može opravdati zločinom, ni jedan se zločin ne smije uvećavati ili slaviti.

Posljedice tog tzv. antifašističkoga ustanka trajno su uništenje cijelih katoličkih župa i muslimanskih sela u istočnoj Lici, zapadnoj i sjeverozapadnoj Bo-sni. To je učinjeno sustavno, potpuno i bez prava na povratak i obnovu, pa je iz toga očita namjera i ima sva obilježja zločinačkoga pothvata. Nikada nisam niti ću nijekati zločine ustaša prema pravo-slavnome stanovništvu i gajim dužni pijetet prema svim žrtvama. To ne umanjujem niti to treba uve-ćavati, jer je svako zlo dovoljno veliko. Drago mi je da, proučavajući to vrijeme, nisam našao ni jednu uništenu pravoslavnu parohiju, što ne umanjuje zločine počinjene prema pripadnicima te vjere.

Početkom devedesetih Jugoslavenska armija izi-grava nepristranost, ali zapravo uvijek prikriveno pomaže tzv. ustanicima, a sabotira obranu hrvat-skoga naroda, hrvatske policije i ZNG-a. Kada je bilo očito da paravojne četničke snage neće biti dostatne za slamanje samostalne hrvatske države,

Lovinac u plamenu, 1991.

- nastupa mnogobrojnih emisara velikosrp ske šovinističke politike i dr.

Zapljena oružja Teritorijalne obrane svojevrsna je objava rata svim demokratskim snagama u Jugoslaviji, a podjela oružja pripadnicima srpske nacionalnosti otkriva namjeru velikosrpskoga im-perijalizma i njihovo povjerenje u Jugoslavensku armiju, kao i to na čije savezništvo računaju u su-kobu koji planiraju.

17. kolovoza 1990. g. počinje tzv. balvan-revolu-cija, najprije postavljanjem zapreka od srušenih stabala na cestama i prekidanjem prometa. Takve blokade čuvaju naoružani civili, katkad s četnič-kim oznakama. Područje Knina, Gračaca, Ben-kovca, zatim Korduna i Banovine svakodnevno je izloženo tim terorističkim aktima. Općine s većin-skim pravoslavnim stanovništvom proglašavaju tzv. Srpsku autonomnu oblast Krajinu, ne priznaju vlast Republike Hrvatske i počinju zločinački teror nad nesrpskim stanovništvom.

B) PROGONSTVO

Tako se događa “krvavi Usrks” 1991. g. na Plitvi-cama i pogibija hrvatskoga redarstvenika Josipa Jovića.

Napad na policijske postaje, ubojstva i zarobljava-nja hrvatskih policajaca postaju sve češći i prera-staju u rat protiv Republike Hrvatske, odnosno u zločinački rat protiv svih demokratskih snaga u Hrvatskoj, a sve u svrhu protjerivanja hrvatskoga stanovništva i stvaranja Velike Srbije.

Zločini u Lovincu, Širokoj Kuli, Vrhovinama, na slunjskome području, Glini, Petrinji, Pounju i na drugim mjestima pouzdan su znak da velikosrpski imperijalizam nastavlja etničko čišćenje iz četrde-setih godina, kada su potpuno uništene katoličke župe Palanka, Gračac, Boričevac, Rudopolje, Udbi-na, Korenica, Prijeboj i Zrin, a druge desetkovane. Za te zločine nitko nikada nije odgovarao, pa su se “ustanici” 1991. g. s pravom nadali da će se povi-jest ponoviti, a oni biti proglašeni herojima.

Tzv. antifašistički ustanak u Srbu 1941. ili, kako ga još zovu, ustanak naroda Like ili pak ustanak srpskoga naroda nije bio ništa od toga. To je usta-nak velikosrpskoga imperijalizma potpomognuto-ga od talijanskih fašista protiv katoličkoga i mu-slimanskoga življa s jedinim ciljem: uništiti sve što nije pravoslavno ili, kako su oni smatrali, srpsko. To nije bio ustanak naroda Like jer su ustanici

315

Jugoslavenska se armija otvoreno stavlja na sna-gu velikosrpskoga imperijalizma. Tako združene četničke postrojbe i Jugoslavenska armija uspiju okupirati veliki dio Like, Korduna i Banovine, pri-tom čineći zločine nad stanovništvom kakve nor-malni ljudski um teško može i zamisliti.

Katolički se žitelji spašavaju bijegom kroz planin-ska bespuća, preko miniranih područja, preko Kupe i dijelom preko Bosne, tada još nezahvaćene ratom. Najveći dio onih koji nisu uspjeli pobjeći biva ubijen. Za mnoge ni danas ne znamo gdje su im kosti jer na drugoj strani očito nema pokajnika, odnosno nema onih koji iskreno osuđuju zločin. Nažalost, uz takvu spoznaju teško može biti povje-renja, a minimum je povjerenja preduvjet suživota i napretka.

U tim okolnostim hrvatske su institucije dobro prihvatile, smjestile prognanike i skrbile se za njih. Neki manji propusti ne umanjuju tu ocjenu jer je to bio veliki pothvat, promatrajući ga s mno-go stajališta.

C) OSLOBOĐENJE

Svjedoci krvavih zločina u Lovinačkom kraju, 1991.

Okupirano je područje oslobođeno u akciji “Oluja”. Prije toga dogodile su se uspješne oslobodilačke akcije “Maslenica” i “Medački džep” te “Kupa”, ne-uspješna akcija.

Nedjelja, 6. kolovoza 1995. g., oko 10 sati pre-ko Gospića idem prema Lovincu i Gračacu. Kroz Medak naša vojska, opuštena, bez grča i mržnje, čuva prometnicu. Na kućama se rijetko vide tra-govi rata i ni po čemu se ne može zaključiti da su tu prije desetak sati bili pobunjeni Srbi, pa ne vi-dim ni razbijeno staklo. U Lovincu, Svetome Roku i Ričicama samo zidovi kuća još crni od dima iz

1991. g.

Dolazim kući, sve devastirano i uništeno. Vidim, okupatori su kosili travu, sjekli drveće za ogrjev, što je dobar znak, znači da nije minirano. Zaklju-čujem po tragovima. Gospodarske građevine i stara kuća spaljeni su, a nova je kuća opljačkana potpuno i sustavno, čak su vodovodne cijevi iz zi-dova izvađene.

Dolazim u Gračac, prijeratno općinsko središte, a do Drugoga svjetskoga rata sjedište katoličke župe sv. Jurja, uništene u Drugome svjetskome ratu od onih koji se proglasiše antifašistima. Tu nalazim Specijalnu policiju, a u Zapovjedništvu smješteno-me u zgradi suda srećem neposrednoga zapovjed-nika gosp. Željka Sačića. Ispunjen sam ponosom zbog općega dojma reda i discipline tih mladih ljudi. Nema tragova granatiranja, nema razaranja, savršen je red. Zadržavamo se u Zapovjedništvu u razgovoru sa specijalcima, a uskoro stiže i za-povjednik Specijalne policije, general Markač, pa nastavljamo razgovor kratko vrijeme, a zatim još obilazimo dijelove Gračaca, Bruvljansku ulicu, dio oko tržnice, općine, žabaricu, dio kod bolnice, ško-le i upućujemo se prema Gospiću.

Iako smo znali za razaranja u okupiranim područ-jima, ono što smo tada ondje našli bilo je doista šokantno. Toliko destrukcije, uništavanja radi pljačke, uništavanja radi uništavanja, uništavanja materijalne i duhovne baštine, uvijek iznova na-meće pitanje kakvi su to ljudi, kakva je to ideolo-gija, otkud toliko mržnje? Tolika količina mržnje mora uništiti ljude. Kako nose toliko mržnje?D) OBNOVA

Radost zbog mogućnosti povratka, dolazak na svoje zasjenili su sve teškoće i počela je obnova. Obnova je opsežan, složen i skup pothvat, koji tra-ži brzo i učinkovito djelovanje kako bi se ljudi što prije vratili. Institucije hrvatske države nisu imale mnogo iskustava u sličnim poslovima. Naime, u području oslobođenom u akciji “Bljesak” obnova je počela tek dva mjeseca prije.

Zakonom o obnovi predviđen je nužan smještaj prognanicima. Kriterij je bio broj članova obitelji, a uvjet prijava boravka 1991. g. na mjestu obno-ve. Radi što bržega povratka prognanika takav je zakon bio logičan sa stajališta prioriteta, odnosno reda prvenstva, dok je sa stajališta jednakosti ljudi i ljudskih prava sasvim neprimjeren. Zato do sada završenu obnovu treba smatrati prvom fazom.

316

- populacijski trend,- slaba naseljenost i dr.

Nužne mjere koje bi omogućile uspostavu kvali-tetnoga života:

- donošenje Zakona o naknadi ratne štete u svrhu gospodarskoga oporavka i omogućava- nje povratnicima da postanu gospodarski subjekti, a mladim ljudima pružiti mogućnost ostanka na tim područjima,

- omogućiti povratak prognanicima iz četrdese- tih godina, odnosno njihovim potomcima, vra- ćajući im njihove nekretnine i pomažući im u izgradnji kuća u skladu s pravom na jednako- stsvih ljudi,

- promicati istinu i samo istinu o svim događa- jima iz bliže povijesti radi stvaranja ozračja povjerenja među ljudima, jer se samo na temelju povjerenja može graditi skladan i kvalitetan suživot, što je uvjet napretka,

- hitno i učinkovito istražiti gdje su posmrtni ostatci ljudi nestalih na okupiranome područ- ju 1991. - 1995. g.,

- ubrzati razminiranje.

Na taj način učinit ćemo ove krajeve ravnoprav-nim ostalim krajevima, pa ćemo u Europsku uniju ući s istih pozicija.

Pripremio:FRANE VRKLJAN, dipl. ing. građ.

Zločin je ubijati nevine ljude, nemoćne ljude, starce, žene i djecu, uništavati imovinu, progoniti ljude i braniti da se vrate

na svoju djedovinu

Uza sve nedostatke u procesu obnove, primjerice ponegdje loša kvaliteta izvedbe i drugo, uvažava-jući složenost cijeloga pothvata i brzinu izvedbe, broj jedinica i golem prostor na kojemu se nalaze zgrade, uništenu infrastrukturu i dr., možemo ob-novu ocijeniti uspješnom.

Usporedno s obnovom i uspostavom normalnoga života na području povratka tekao je i povratak progranika. Povratak je pratilo donošenje više zakona, podzakonskih akata i uredaba u svrhu pomoći povratnicima i normalizacije života na po-dručju povratka. Sve što je do sada učinjeno na ra-zini je parcijalnih, polovičnih rješenja, zato Zajed-nica povratnika traži cjelovito rješenje Zakonom o naknadi ratne štete, što je, sa stajališta jednakosti ljudi i ljudski prava, nužan civilizacijski čin.

Nadalje, moramo upozoriti da još i danas imamo prognanike s ovih prostora iz 1941./42. g., dakle prognanike čije progonstvo traje 70 godina. To su ljudi i njihovi potomci koji su imali sreću pobjeći ispred koljačkoga noža, noža koji je vodila ista ide-ologija u ime koje su prognani prognanici i 1991. godine. To su ljudi prema kojima i nad kojima je učinjen zločin, a po svim svojim obilježjima to je bio zločin genocida. Zločin nad tim ljudima prikri-van je, slavljen i njemu je podignut spomenik. Ti su ljudi godinama nakon progonstva bili zlostav-ljani u mjestima u kojima su smješteni, a mnogi su i život izgubili bez ikakva suda i bez groba.

Vjerujemo da se slažete:

- zločin je ubijati nevine ljude, nemoćne ljude, starce, žene i djecu, uništavati imovinu, progoniti ljude i zabraniti im da se vrate na svoju djedovinu,- zločin je prešućivati i prikrivati zločin,- zločin je slaviti zločin.

D) ORGANIZACIJA ŽIVOTA NA PODRUČJU POVRATKA

Sve životne teškoće evidentirane u svim dijelovi-ma države vrijede i za područje povratka, multi-plicirane višestruko zbog ratnih razaranja i pro-gonstva. Specifične teškoće u području povratka bivšega Sektora “Sjever” jesu:- uništena imovina, privatna i bivša društvena, sredstva za rad, mehanizacija, gospodarske zgrade, stočni fond, industrijski pogoni, pa s tim u svezi i nemogućnost zapošljavanja i sa- mozapošljavanja,- minirana područja,- demografska slika stanovništva,

317

Iza nas je dvadeset godina od najvećeg stradavanja hrvat-skog naroda poslije drugog svjetskog rata. Svi događaji koji čine mozaik događanja,a koji su veoma bitni i sud-bonosni za sam ra-splet događaja zai-sta ih je nemoguće u ovom trenutku nabrojiti,a isto tako je teško biti objek-tivan i izdvojiti koji su najznačajniji.

Stoga mi nemojte zamjeriti ako sam po vašem sudu nešto bitnog izostavio. Najvažnije je to da su sva ta pozitivna događanja dovela do glavnog i jedinog cilja, a to je slobodna i međunarodno pri-znata Republika Hrvatska, jedina nam domovina.

Sektor „JUG“ ili bilo koji drugi naziv koji su nam nametali otišao je u povijest, ali nikad nećemo za-boraviti sve te pokušaje kako onih koji su htjeli ovladati ovim prostorom isto tako i onih koji su dolazili kroz razne međunarodne misije i željeli zabetonirati situaciju koju su zatekli poslije oku-pacije, počinjenih ratnih zločina i razaranja,a pod navodnim očuvanjem Jugoslavije.

Ne možemo, a da se ne prisjetimo jednog od prvih stravičnih događaja na ovom području, a to je po-kušaj atentata na dr.F.Tuđmana na predizbornom skupu HDZ-a ispred hotela Aserija u Benkovcu 18.ožujka 1990.godine. Na svu sreću budni za-štitari su uspjeli spriječiti planirani gnusni čin od strane izvjesnog atentatora B.Čubrilovića.

Netom iza toga 17.kolovoza 1990.godine na pro-metnicama koje vode prema Kninu osvanuli su prvi balvani, odnosno barikade. Cilj navedenih barikada je bio ograničavanje slobodnog kretanja hrvatskom narodu, a ujedno i amputiranje jednog dijela hrvatskog teritorija od ostalih dijelova Hr-vatske, a sve u cilju stvaranja i priključenja Velikoj Srbiji. Iz dana u dan nasilje nad hrvatskih pučan-stvom se povećavalo, hrvatski ljudi su svakodnev-

no maltretirani, odnošena su im materijalna do-bra, a bilo je i ubojstava.

Nova hrvatska vlast nije uspjela uspostaviti kon-trolu nad svim tim događajima iz puno razloga. Jedan od razloga je što nije imala dovoljno nao-ružanja da se suprotstavi tim razbojnicima koji su bili dobro naoružani, a iza kojih je spremno stajala tadašnja do zuba naoružana JNA. To mučno sta-nje nasilja, progona, ubojstava na ovom području traje nepunu godinu dana da bi eskaliralo u rujnu 1991.godine napadom na Šibenik, Zadar, Split i ostale dijelove južne Hrvatske. Upravo tada dolazi do velikog vala prognanika koji sa okupiranih po-dručja pred srpskim pobunjenicima, razbojnicima i JNA traže spas u većim gradskim središtima koja su bila slobodna.

Hrvatska vojska uspjeva pružiti otpor agresorima na šibenskom mostu, zaustaviti ga i vratiti na tzv.crtu razgraničenja. Iza te crte razgraničenja pre-ma područjima koje drži hrvatska vojska neprija-telj učvršćuje i ukopava svoje snage i neprestano granatira preostale slobodne dijelove nanoseći veliku materijalnu štetu i ljudske žrtve.

Prognani narod je uglavnom smješten po hote-lima, odmaralištima, privatnim kućama i slično. Kako je vrijeme prolazilo prognanici su se organi-zirali po područjima smještaja da bi ostvarili koli-ko toliko dostojanstven život svakog pojedinca. Uz pomoć Crvenog križa,a kasnije i Regionalnih ure-da vode se evidencije o broju, smještaju, prehrani i svim segmentima života u progonstvu. Regionalni uredi izdaju Prognaničke kartone pomoću kojih je evidentiran svaki prognanik i sve pojedinosti o istim. To je u stvari bila osobna iskaznica svakog prognanika.

Osnivanje Zajednice prognanika Hrvatske i na na-šem području osnivaju se Podružnice Zadarske, Šibensko-kninske i Splitsko-dalmatinske županije. Kroz ovakvo organiziranje prognanici su uspje-vali lakše dolaziti do rješavanja svojih problema, ostvarivanja svojih prava, a kasnije vidjet ćemo i do obnove svojih kuća. Pored toga što su progna-nici kroz svoju udrugu legalno vršili pritisak na hrvatsku vlast isto tako su imali značajan utjecaj i na međunarodne čimbenike. Najznačajnija ak-tivnost koju su organizirali prognanici na našem području je blokada UNPROFOR-a.

ROKO PERIŠA, predsjednik ZPH Šibensko-kninske županije

UNPA - Sektor „JUG“

318

Ista aktivnost provodi se i na ostalim dijelovima Hrvatske. Na tu aktivnost goloruki prognanici su se odlučili kad su došli do saznanja da međuna-rodne snage preko slobodnih hrvatskih područja prevoze gorivo i hranu, te ostale stvari na okupi-rana područja našem neprijatelju. Ta akcija koja je počela 1.srpnja 1994.godine dijelom paralizira snage UNPROFOR-a i one su morale mijenjati svoj odnos prema hrvatskim vlastima i uvažavati za-htjeve prognanika.

Neprijatelj kroz ovo razdoblje nije mirovao već je svojim topništvom neprestano granatirao grado-ve, a posebice Šibenik i Zadra, nanosio im mate-rijalne i ljudske žrtve. Iako su vršena neprestana pregovaranja, sklapana primirja i slata upozorenja međunarodnim snagama šta se na terenu dešava mir se nije mogao uspostaviti bez vojnih akcija koje izvodi Hrvatska vojska u zaleđima navedenih gradova.

Tako su izvedene blistave vojno redarstvene akci-je poznate pod nazivima Maslenica, Miljevci, Pe-ruča. U akciji Maslenica oslobođeno je zadarsko zaleđe. Neprijatelj je odbačen na područje s kojeg nije imao domet ugrožavanja Zadra svojim topniš-tvom, a akcijom Miljevci oslobođeno je sedam Miljevačkih sela odnosno Miljevački plato veoma značajno strateško područje. Neprijatelj je drža-vo miniranu branu na Peručkom jezeru, Mudrom i strpljivom akcijom uspjelo se osvojiti i tu stra-teški važnu točku i izbjeći veliku katastrofu koja bi nastala da je došlo do aktiviranja postavljenih mina na brani. Na samom jugu Hrvatska vojska oslobađa područje Konavala i Dubrovnika i to po-dručje vraća u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Za ostala okupirana područja donose se mnoge uredbe i rezolucije Ujedinjenih nacija koje u st varnosti ništa ne mijenjaju zato što okupator ne pristaje na nikakve dogovore i kompromise i ne razumije ništa nego silu i nasilje koje je njemu svojstveno.

Uvidjevši da do oslobađanja okupiranih dijelova neće doći mirnim putem i pregovorima zato što okupator na to ne pristaje Vrhovništvo Hrvatske pribjegava pripremi vojnoredarstvene akcije pod nazivom „Oluja“. Ista se poduzima u kolovozu '95.i uspješno oslobađa sve do tada okupirane dijelove

Hrvatske. Završetkom akcije „Oluja '95“ narod do-lazi na svoja oslobođena ognjišta ali se nije iamo odmah gdje povratiti. Neprijatelj je tijekom oku-pacije uglavnom sve uništio,a što nije uspio uništi-ti odvukao je sa sobom.

Vlada Republike Hrvatske se preko svojih institu-cija uhvatila u koštac sa nastalom situacijom i do-nijela je najprije uredbu, a onda i Zakon o obnovi ratom stradalih područja. Započetom obnovom i prognanici su se počeli vraćati u svoje obnovljene i novosagrađene kuće na tim područjima.

Zajednica prognanika se preimenovala u Zajedni-cu povratnika uz iste ciljeve da se život povratni-ka što kvalitetnije i pravičnije organizira i da se što brže ostvaruje obnova. Na bivšim okupiranim područjima odnosno na Područjima od posebne državne skrbi počinju nicati i prve poslovno-indu-strijske zone u kojima se počinju otvarati i prva radna mjesta.

Do današnjih dana na području o kojem ovdje govorim kuće su možemo kazati u potpunosti ob-novljene i život se već odavna vratio.

Zajednica povratnika se zalaže da se ostvari i ob-nova gospodarskih objekata, i kompletnog gospo-darstva kao i da se donese Zakon o naknadi ratne štete. Na taj način bi se zaokružio rad Zajednice povratnika uz konstataciju da je Zajednica odradi-la kvalitetan dio posla.

Na kraju neka nam je vječna naša slobodna domo-vina Hrvatska!

Pripremio: ROKO PERIŠA, prof.

DRNIŠ 2000. g. - Danas je i u Dalmaciji obnova uglavnom završena

319

BLOKADA - SVEHRVATSKI POKRET

Prošlo je 20 godina od početka našega progon-stva. Branili su se domovi, ali i domovina. Kršćan-ski smo podnijeli velikosrpsku agresiju, zločine, ubijanja i ranjavanja, sakaćenja, odvođenja u logo-re i progon, spaljivanja i razaranja. Bila je čudesno prisutna i iznimna duhovna povezanost cijeloga naroda, koja mu je davala snagu. U tom trenutku tu snagu nije imala tek stvorena nam država, nego narod. Dolaskom međunarodnih vojnih snaga po-četkom 1992. godine na okupiranim područjima privremeno su formirana četiri sektora, odnosno zone: Sektor “Zapad”, “Istok”, “Sjever” i “Jug”. Kal-varija hrvatskoga čovjeka i ostalih građana počela je polovicom kolovoza 1991. godine. U jednome trenutku bilo je evidentirano 46.228 prognani-ka prema službenim podatcima Vladina Ureda za prognanike. Možda se broj čini velik, ali treba uzeti u obzir da je velikosrpski agresor razarao područja od Novske, Grubišnoga Polja, Daruvara, Pakraca, Lipika i Nove Gradiške. 1. srpnja 1994. godine Zajednica prognanika započinje blokadu prijelaza u privremeno okupiranim UNPA-zonama koja je trajala 49 dana. Blokirano je 19 službenih i 17 neslužbenih prijelaza. Prognanici su organi-zirali blokadu jer je očita bila nesposobnost me-đunarodne zajednice da omogući povratak pro-gnanika njihovim kućama. Blokada je prerasla u svehrvatski pokret pokazavši hrvatsko jedinstvo i omogućivši žrtvi da postane istinskim pobjedni-

STJEPAN MARGALETIĆpredsjednik Zajednice povratnika

brodsko-posavske Županije

kom u krvavome i nametnutome ratu. Blokadom je poslana i jasna poruka: vraćamo se milom ili silom, odnosno mirnim putem ili vojnom operaci-jom. Vojno-redarstvenom akcijom “Bljesak” počet-kom svibnja 1995. godine oslobođeno je područje Sektora “Zapad” i omogućen povratak prognanih osoba. Službeni podatci nedvojbeno pokazuju da je proces povratka završen, pa mogu ustvrditi da su se gotovo svi prognanici vratili svojim domo-vima. Međutim, ratna stradanja, uništenje gotovo svih gospodarskih subjekata, državnih ili privat-nih, i promjene u strukturi vlasništva potpuno su promijenili sliku područja. S obzirom na sve spomenuto, Vlada RH, namjeravajući pomoći tom području, ali i ostalim bivšim okupiranim područ-jima, uvela je porezne olakšice, poticaje u poljo-privredi, stočarstvu i industriji i drugim granama gospodarstva. Da bi se omogućio ostanak ljudi na tom području i razvoj gospodarstva, nužna je dr-žavna potpora i u budućnosti, tj.:

1. Ulazak kapitala, koji treba stimulirati poreznim rasterećenjima i obveznom regi- stracijom u mjestu obavljanja djelatnosti.

2. Inteziviranje rada i suradnje ministarstava s regionalnom i lokalnom samoupra- vom radi kvalitetnije pripreme programa za pristupne fondove EU-a.

3. Stimuliranje zapošljavanja plaćama i rje- šavanjem stambenoga pitanja.

Zakon o PPDS-u treba i dalje primjenjivati budući da je to područje i prije bilo zapostavljeno i ne-razvijeno, pogotovo kada se uzme u obzir ratna golgota. U odnosu prema ostalim područjima RH u prilično smo nepovoljnijem položaju. Kada je ri-ječ o naknadi ratne štete, može se ustvrditi kako je krajnje vrijeme da se krene s mrtve točke. Pro-gnanicima ta naknada pripada. Hrvatski progna-nik dostojanstveno je podnio svoju kalvariju pro-gonstva. Bio je primjer domoljuba, ljubio je svoju domovinu kao rijetko tko.

PripremioSTJEPAN MARGALETIĆ

320

Dobio sam zada-tak da govorim o području biv-še UNPA-zone “Istok”, kojoj su pripadale Vuko-varsko-srijemska i Osječko-baranjska županija. U svome izlaganju osvrnut ću se na progon-stvo, povratak, obnovu i stanje u gospodarstvu.

Progonstvo

U Osječko-baranjskoj županiji prognano je oko 33.000 ljudi, u Vukovarsko-srijemskoj oko 51.000, ukupno 86.702. ZPH je učinila pritisak na Vladu RH i UNPROFOR organizirajući prosvje-de. Na taj smo način međunarodnu zajednicu upo-zorili da se ne mirimo sa životom u progonstvu ujedno ubrzavši oslobađanje okupiranih prostora i povratak domovima.

U Osječko-baranjsku županiju vratila se 31.000 prognanika ili njih 95 %. U Vukovarsko-srijemsku županiju vratilo se 36.000 prognanika ili njih 71 %. Ukupno se vratilo 66.000 prognanika, odno-sno njih 76 %. Obnova kuća pri samom je kraju. Opravdano je, međutim, nezadovoljstvo povratni-ka koji su nekoć bili vlasnici većih kuća. Naime, zbog obnove po kriteriju 35 + 10 m2 danas imaju manje nego što su imali prije rata. Zbog toga po-vratnici imaju pravo od Republike Hrvatske tražiti donošenje Zakona o naknadi ratne štete, korisnici koje bi trebali biti i stradalnici srpskih logora.

Gospodarstvo

Nedovoljno se razvija grad Vukovar, čiji stanovnici žele da se u razvoju izjednači s ostalim gradovi-ma u istočnoj Slavoniji. Zakon o obnovi i razvoju grada Vukovara nakon ulaska RH u EU bit će uki-nut. Međutim, tome zakonu alternative nema. Ne možemo prihvatiti donošenje zakona koji posebnu

OČEKIVALI SMO UREĐENU DRŽAVU

DRAGUTIN GLASNOVIĆ, govor na XVII. konferenciji ZPH

pozornost ne posvećuje područjima koja su bila zahvaćena ratom. Područja koja su npr. ekonom-ski zaostajala ne smiju se svrstavati u istu skupinu s područjima posebne državne skrbi.

U interesu razvoja gospodarstva tražimo da se vrati Zakon o poticanju ulaganja za one gospodar-ske subjekte koji se bave proizvodnjom. Najslabiji je povratak (56 %) u grad Vukovar, što je i razu-mljivo, jer je uništena industrija u kojoj je nekoć bilo zaposleno 27.000 djelatnika. Danas Borovo zapošljava oko 1.000 ljudi, Vuteks Vukovar radi u Vinkovcima, na sreću je Vupik privatiziran te ga očekuje uspješna budućnost.

Vukovarci smatraju kako je u privatizaciji trebalo gradu Vukovaru omogućiti da dobije 25 % + 1 dio-nicu, poput nekih drugih hrvatskih gradova. Inve-stitori koji žele ulagati u Vukovar negoduju zbog predugoga čekanja na razne dozvole iz resornih ministarstava. Budući je Borovo još uvijek državna tvrtka, očekujemo da se što prije privatizira. Pred-sjednici uprava ujedno su i državni dužnosnici, koji mogu biti zamijenjeni ako se promijeni vlast. Umjesto toga trebalo bi odgovorne funkcije dati stručnim ljudima koji ne pripadaju ni jednoj poli-tičkoj stranci.

Povratnici u Vukovar vladajućoj stranci zamjeraju što se nije držala Deklaracije o Vukovaru usvojene 28. rujna 2002. godine. Iako je prošlo gotovo de-vet godina, mnoge stavke Deklaracije nisu ostva-rene.

Zakon o prebivalištu potrebno je mijenjati jer je prošlo već 20 godina od osnutka hrvatske države, a još uvijek postoji mogućnost manipulacije, koja u nekim slučajevima može utjecati na izborne re-zultate.

U svezi s ulaganjima u Vukovar, imamo informa-ciju da jedna američka tvrtka želi otvoriti tvornicu etanola i uložiti u nju 300 milijuna dolara. Jedan bečki holding želi u Vukovaru izgraditi elektranu. Postoji mogućnost da se proširi gospodarska zona na prostoru kombinata Borovo. Velik je problem potencijalnih investitora predugo čekanje raznih dozvola koje moraju izdati resorna ministarstva. Primjer je tvrtka Adriatic-Dunav, koja je više od četiri godine skupljala dokumentaciju, a tvornicu je izgradila za osam mjeseci.

321

Ohrabruju pozitivni rezultati jačanja vanjskotr-govinskoga suficita Hrvatske, kojemu pridonose i vukovarski gospodarstvenici. U odnosu prema prošloj godini povećan je izvoz grada Vukovara s 11 na 104 milijuna dolara, ponajprije zahvaljujući Vupiku, Borovu i Adriatic-Dunavu.

Kanal Dunav - Sava, Vukovar - Šamac projekt je koji se dugo spominje. Nužna je studija zaštite okoliša budući da se promjenom tokova podzemnih voda može narušiti okoliš na prostorima na kojima se nalaze spačvanske šume s hrastom lužnjakom koji dnevno potroši više stotina litara vode.

Rješavanje stambenoga pitanja više se ne smije odgađati, barem za onaj dio stanova za koji je osi-gurana sva potrebna dokumentacija.

Razminiranje još uvijek nije završeno u svim rub-nim dijelovima grada Vukovara. Nezaposlenost je u Vukovaru velika. Prema podatcima Područne službe Vukovar u samome su gradu registrirane 2.022 nezaposlene osobe, a u okolici Vukovara 5.917. Ne smije se zanemariti ni Vukovarace koji rade diljem Hrvatske, a nemali ih je broj i u ino-zemstvu.

Vukovaraci prigovaraju i stoga što u Vukovaru rade ljudi koji u Vukovar samo dolaze na posao, a žive u udaljenim gradovima. Fluktuacija je poseb-no izražena u područjima koja su bila zahvaćena ratom. Treba voditi računa i o tome da se ljudima kojima su obnovljene kuće i stanovi mora pružiti stalan izvor prihoda. Udio Vukovarsko-srijemske županije u ukupnoj nezaposlenosti u RH je 6,1 %.

Sposobni, vrijedni, mladi, obrazovani ljudi koji žele svojim radom dati prinos ekonomskome i svakom drugom napretku Hrvatske ne mogu to učiniti, pa odlaze na rad u inozemstvo. Ono što je hrvatska država investirala u njih iskoristit će druge države, koje u njih nisu ništa uložile. Najgo-ri je, dakle, gubitak intelektualnoga kapitala, koji najviše i vrijedi.

Jedan dio političara aktualne prosvjede građana ocjenjuje nedovoljno definiranima. U zemlji s veli-kim brojem nezaposlenih zapravo nije teško razu-mjeti što ti ljudi žele. ZPH Vukovarsko-srijemske županije podržava opravdane prosvjede jer smo i

mi prosvjedovali kada smo se htjeli vratiti svojim domovima. Međutim, ne možemo nikako opravda-ti ponašanje onih prosvjednika koji nanose mate-rijalnu i drugu štetu.

U RH najviše je branitelja u Vukovaru. Nezadovolj-stvo koje su iskazali ima osnovu u tome što su oče-kivali uređenu državu, bez kriminala i korupcije. Nažalost, svjedoci smo uništavanja gospodarstva; izgubljeno je 300.000 radnih mjesta. Privatizaci-ja je pogodovala malome broju ljudi, a golema je većina ostala bez posla. Napori koji se poduzimaju posljednju godinu kako bi se osnažilo gospodar-stvo i kako bi se uklonili mito i korupcija ne smiju biti kritizirani. Naprotiv, treba ih podržati.

PripremioDRAGUTIN GLASNOVIĆ,

predsjednik Zajednice povratnikaVukovarsko-srijemske županije

ANNA MARIA RADIĆ, BRANKO MUČNJAK, JADRANKA MATAŠIN, PETAR ČOBANKOVIĆ, na XVII. konferenciji ZPH 19. 3. 2011.

Predstavnici hrvatskih povratnika na XVII. konferenciji ZPH 19. 3. 2011.

322

NAKNADA RATNE ŠTETE PREDUVJET GOSPODARSKOGA OPORAVKA PODRUČJA POSEBNE DRŽAVNE

SKRBI

TOMO POVRESLO, govor na XVII. konfe-renciji ZPH

Reći ću ponešto o donošenju Zakona o potpori stradalnicima Domovinskoga rata, koji su pretrpjeli ratnu štetu u agresiji bivše JNA, paravojnih četnič-kih postrojba iz Crne Gore i Srbije ili, dru-gim riječima, naknadi ratne štete. Žao mi je

što svakoj našoj konferenciji nazoči sve manje lju-di. Očito da nismo više interesantni ili ne žele čuti pravu istinu stradalnika.

No, što je, tu je. Mi smo ovdje i bit ćemo još dugo. Svima vama poznato je da je Zajednica prognani-ka Hrvatske kao nevladina udruga osnovana dale-ke 1993. godine s osnovnom zadaćom da pomo-gne prognanicima koji su bili protjerani sa svojih ognjišta 1991. godine da se vrate u svoje domove i osigura im se normalna egzistencija. Mnoge smo zadaće tijekom ovih dugih 19 godina i ostvarili. No, ostalo je još da se izborimo za što bržu obnovu gospodarstva, s naglaskom na malo i srednje gos-podarstvo, zapošljavanje u područjima povratka, razminiranje te naknadu ratne štete. Dugo tražimo da Zakon o naknadi ratne štete uđe u saborsku proceduru. Nema konferencije ZPH na kojoj se ne raspravlja o naknadi ratne štete, a, naravno, i o obećanjima visokih dužnosnika koji nazoče konfe-rencijama da će se to dogoditi.

Naravno, obećanja se uvijek daju pred izbore. I ova se konferencija održava u godini izbora za Hr-vatski sabor. Nemojmo dopustiti da nam se i ove godine dogodi isto: da dobijemo obećanja, ali se ne održi rasprava o naknadi ratne štete u Hrvat-skome saboru u sadašnjemu sazivu i ne usvoji se

TOMO POVRESLO,član Upravnoga odbora

Zajednice povratnika Osječko-baranjske županije

Zakon o naknadi ratne štete. Od obećanja do sada nema ništa. Ima onih koji kažu da sada nije dobro vrijeme za donošenje takvog zakona, što zbog EU-a, što zbog recesije, lošega gospodarskoga stanja, mnogo nezaposlenih itd. Smatram da donošenje zakona nema nikakve veze s ulaskom u EU, a ni s recesijom, lošim stanjem u gospodarstvu i dru-gim problemima. Mi ne tražimo da šteta bude na-doknađena u vrijeme recesije, ne treba šteta biti nadoknađena ni u roku koji je predviđen predna-crtom zakona. Neka to bude i u roku dužem od pet godina, no zakon treba donijeti. Zakon treba donijeti za prognanike koje su iz njihovih domo-va protjerali četnici i bivša JNA tijekom okupacije tih područja. Nikako za one koji su ih protjerali i opljačkali.

Mi smo nevladina, nestranačka udruga. Borimo se za prava ljudi koji su najviše stradali u Domovin-skome ratu. Trebamo se ponašati u skladu s na-čelima koja smo si zadali bez obzira na stranačku pripadnost. Sada je krajnje vrijeme za donošenje Zakona o naknadi ratne štete jer poslije će biti ka-sno. Mnogi su zaboravili da smo prognani, da smo izgubili sve što smo imali. Do srpske agresije veli-ka većina naših prognanika imala je gospodarske zgrade, strojeve za obradu zemlje, stoku, uređene kuće. Pojedinci kažu da smo profitirali u Domovin-skome ratu. Poneki jesu, ali se za takve ne borimo. Borimo se za prava istinskih stradalnika Domovin-skoga rata. Obnovljeno nam je tek 35 + 10 meta-ra kvadratnih, ne uključujući tu obnovu podova, grijanja i drugoga. Imamo i obezvrijeđene dionice. No što je to naspram velikih i uređenih, namješte-nih kuća koje smo nekad imali?! Naši povratnici nisu dobili ništa od države, a pružili su mnogo u stvaranju slobodne domovine.

Mi ne tražimo nemoguće. Tražimo da se donese Zakon o naknadi ratne štete. Koji su razlozi? Mi-slim da je svima poznato da su povratnici morali dizati kredite za uređenje kuća jer su one većinom bile bez parketa, grijanja, razrušene su gospodar-ske zgrade, otuđeni traktori, poljoprivredni stro-jevi, stoka. Protjerani smo iz svojih domova s vre-ćicom, a mnogi i bez nje, a povratkom nakon rata i mirne reintegracije nismo postali ništa bogatiji.

Mi ne tražimo da država nadoknadi opljačkano i uništeno sada. Tražimo da se donese zakon, a na-knada neka bude isplaćena u neka bolja vremena.

323

U nacrtu zakona spomenuto je na koji će način i rok, koji može biti duži, država nadoknaditi ratnu štetu. Država, doduše, već nadoknađuje štetu oni-ma koji su nas protjerali, naše opljačkali, otišli u druge zemlje, vraćaju se u Lijepu Našu, gdje im se uređuju kuće, stanovi, priznaje radni staž za agre-sorskoga rata.

Zadnji usklađeni Nacrt zakona o naknadi ratne štete upućen je Vladi prije nekoliko godina, a Vla-da je obećala da će ga uputiti u saborsku proce-duru. No, do danas se to nije dogodilo. Dokaz da je nacrt zakona usklađen s Vladom jest i njegov podugački naslov.

Stoga na ovoj konferenciji trebamo donijeti zaklju-čak da Upravni odbor ZPH ustraje u nastojanjima da se nacrt zakona uputi u saborsku proceduru odmah. Lobirajmo kod saborskih zastupnika da se zakon donese u što kraćemu roku. To bi trebalo dirnuti barem zastupnike iz područja okupiranih za agresorskoga rata bez obzira na stranačku pri-padnost.

Na ovoj konferenciji treba imenovati povjerenstvo za praćenje i realizaciju donošenja Zakona o na-knadi ratne štete. Ja vam zahvaljujem!

PripremioTOMO POVRESLO

Zajednica povratnika Osječko-baranjske županije

ZAJEDNICA POVRATNIKA MORA POSTOJATI

Dragi prijatelji, hrvatski povratnici! Znamo se već 20 godina, Što reći nakon dr. Langa? Dr. Lang, hvala vam, potpisujem svaku vašu riječ. Sve vas pozdravljam u ime Podružnice ZP i useljenika Kar-lovačke županije.

Uvrstili smo u svoj naziv i riječi “i useljenika Kar-lovačke županije”, ali ne mislite da su to oni drugi, kojima nije mjesto u našoj zajednici. Međutim, bilo je onih koji se sada vraćaju i pitaju mogu li u našu zajednicu. Ja sam rekao: “Ne, vama nije mjesto u našoj zajednici.” Znate na koga mislim, mislim na agresore, zločince i one koji su palili naše kuće.

Ja sam odlučio govoriti iz dva razloga. Prvo, prije nekoliko godina bilo je govora o tome da bi Za-jednicu možda trebalo raspustiti, da je Zajednica ispunila svoju zadaću - pokrenula Zakon o nakna-di ratne štete. Smatram da Zajednicu ne bi trebalo raspustiti sve dok bude i jedne mine u Hrvatskoj, sve dok bude i jednoga prognanika rođenoga u progonstvu, sve dok bude i jednoga povratnika.Dakle, sljedećih bi 100 godina ova zajednica mo-rala postojati. Kada ništa ne bismo radili, NIŠTA, kada bismo se samo jedanput godišnje okupili, imamo svoju svrhu, cilj svoga postojanja. Susret s prijateljima s kojima se nismo vidjeli godinu dana, koje vidimo jedanput godišnje, toliko je velik, va-žan događaj da, ako ništa drugo ne radimo, činimo mnogo. Ali ja vjerujem, siguran sam i znam da je pred nama još mnogo posla. I pred Zajednicom i pred pojedincima prognanicima. Vidimo što se do-

IVAN MATEŠA, predsjednik Zajednice povratnika

Karlovačke županije

Još 1991. godine i francuski ministar za humanitarna pitanja BERNARD KOUCHNER osobno se uvjerio u razmjere ratnih razaranja.

324

gađa u Hrvatskoj. Sjetimo se kada je predsjednik Tuđman govorio o onima koji ne žele Hrvatskoj dobro i koji ne žele Hrvatsku, uopće je ne žele. Nisu oni nestali, oni i dalje postoje, oni su tu. A tko će je braniti ako nećemo mi? Nemojte slušati one koji Hrvatsku ne vole, pa kažu: “Ostvarili smo slobodu, pa sada možemo ići kamo hoćemo.” Ne, za državu se stalno bori, uvijek. Jer u ovih 13 sto-ljeća koliko smo ovdje, na ovom prostoru, bilo je vremena kada smo imali državu, kada smo bili slo-bodni, samostalni, suvereni, i što? Dogodilo se da smo spletom okolnosti izgubili državu, pa smo je morali ponovno stvarati. Zato, nema spavanja! Mi, upravo mi, koji smo je stvarali s puškom u ruci. Tko ovdje među nama nema u obitelji poginuloga, ranjenoga, nestaloga, zatočenoga? Koliko nas je bilo u logorima, ranjenih i stradalih? Zato, posla imamo i nemojmo očekivati da će to biti laka i la-godna zadaća. Teška je i čeka nas sigurno mnogo posla, budimo spremni.

U svezi s djelovanjem naše zajednice predlažem, a to ću predložiti i sljedeći put na Upravnome odbo-ru, da se što više družimo, da se susrećemo. Evo, ja ću dati sebi u zadaću da ove godine sa svojim UO posjetim svaki UO širom Hrvatske. Zašto ne bi nas četvero, petero sjelo u kombi i dva auta i otišli u Drniš, svojim prijateljima? Tu smo, kažemo - su-srest ćemo se, a ne viđamo se. Mislim da je naša misija susretati se što češće. Predlažem, g. pred-sjedniče, neka na jednoj od naših sjednica u istome sastavu budemo u Boričevcu. Pođimo tamo. Neka to bude veliko djelo u nacionalnome duhu. Idemo u Boričevac, idemo u Udbinu, Vukovar, Dalj. Ne moramo se susretati samo jednom godišnje, na konferenciji. Možemo tijekom godine organizirati još nekoliko susreta. U tom duhu Podružnica Kar-

lovačke županije svake godine u Cetingradu orga-nizira Dan sjećanja i zahvalnosti. Neki od vas bili su na prvome ili drugome susretu. Što smo željeli? Željeli smo u jesen, upravo u vrijeme progonstva, jedan dan u godini odvojiti da pozovemo prijatelje koji su nam pružili koru kruha, koji su nas pri-mili u svoju kuću, tu mislim i na prve dane naše-ga dolaska u Bosnu, a i poslije, tijekom cijeloga progonstva, i reći im: “Dragi prijatelji, pozvali smo vas danas k sebi da vam zahvalimo što ste nam pomogli za vrijeme našega progonstva.” Da zahva-limo našim poginulim vitezovima, da zahvalimo stradalima i prisjetimo se progonstva. Da se ne zaboravi, jer to se ne smije zaboraviti. I zato ćemo ove godine oko 8. 10., Dana neovisnosti, obilježiti Dan sjećanja i zahvalnosti u Cetingradu. Tijekom nekoliko dana održat će se brojne izložbe, projek-cije filmova, predstavit ćemo knjige, bit će raznih susreta, razgovora, a završni čin bit će u subotu ili nedjelju. Već sada vas pozivam: dođite! Dođite na taj susret, mi ćemo o tome razgovarati i na Odbo-ru. Neka to bude završni čin, jer će tijekom godine biti još manifestacija, obilježavanja 20. obljetnice progonstva. Volio bih da dođe KUD iz Drniša, Vu-kovara, Zagore, Žepča, Hercegovine, Istre... Iz sva-ke bi županije trebalo nastupiti po jedno kulturno-umjetničko društvo. Okupimo se, neka se vidi da nas ima, neka se očituje svehrvatsko jedinstvo. Mi prognanici kažimo svima: hvala! Ja vas pozivam, a sebi dajem u zadaću da tijekom godine posjetim svaku županijsku podružnicu Zajednice povratni-ka. Ako to ne budem učinio, sljedeće godine recite mi da nisam ispunio svoje obećanje. Hvala vam i vidimo se u Cetingradu, svi zajedno, na Dan sjeća-nja i zahvalnosti. Hvala vam!

IVAN MATEŠA, predsjednik Zajednice povratnika

Karlovačke županije

Prva konferencija Zajednice prognanika HrvatskeOsijek, 19. 3. 1993.

XVII. konferencija Zajednice povratnika HrvatskeZagreb, 19. 3. 2011.

325

Izazovi sigurnosne politike – 20. obljetnica povijesnoga prosvjeda

pred “Banovinom” u Splitu 6. svibnja 1991.

Zbog gorkih iskusta-va u jednoj i drugoj Jugoslaviji hrvatski je narod u doba slo-bodarskih strujanja koja su zahvatila eu-ropske narode što su bili pod komuniz-mom čeznuo za vla-stitom nacionalnom državom, bez koje je svaki narod objekt, a ne subjekt povijesti.

Hrvatima je bilo jasno kako je državna samostal-nost jamstvo da mogu slobodno, neovisno o dru-gim narodima, čuvajući svoji politički, kulturni, vjerski i gospodarski identitet, sudjelovati u me-đunarodnoj suradnji.

Nakon Bleiburga Hrvati su postali svjesni da, ako se kao narod žele održati, ne smiju misliti, kao pri-je, da će ih Zapad braniti samo zato što pripadaju zapadnome civilizacijskome krugu. “U Bleiburgu je pokopano hrvatsko idejno donkihotstvo, pa ako se tamo rodio hrvatski politički realizam, žr-tva toliko tisuća hrvatskih sinova i kćeri ne će biti uzaludna.” (Ivo Korsky, Vjesnik, 11. 9. 1999.) No upravo stoga što je hrvatski nacionalizam ljubav prema svome domu, svojoj tradiciji i svojoj kul-turi, a ne mržnja na druge narode, zbog toga što je taj nacionalizam isključivo obrambeni, kojemu Hrvati duguju svoj opstanak kroz stoljeća na ovim vjetrometinama, hrvatski nacionalizam nije nika-da bio šovinizam ni obožavanje rase ili države. On je jačao kad su ugrožene bile hrvatske duhovne vrijednosti, kao u komunističkoj Jugoslaviji, a ne-zaustavljivo je provalio u obrambenome Domovin-skome ratu i neposredno prije njega.

Vojni udar u Generalštabu JNA

Posljednji pokušaj stvaranja “Velike Srbije” bilo je Miloševićevo osvajačko širenje Srbije na štetu cijele Jugoslavije. Milošević je tu bitku najavio

već na Gazimestanu. Naivno je bilo očekivati da će izjašnjavanje goleme većine hrvatskoga naroda za samostalnu hrvatsku državu poštovati srpski političari i vrhuška JNA i da će dopustiti miran, demokratski razlaz. Rijetko se koja kolonijalna sila mirno odriče svoje kolonije, a Srbija je tijekom dvi-ju Jugoslavija bila potpuno kolonizirala Hrvatsku. Stoga su ujedinjene velikosrpske i komunističko-jugoslavenske snage bile spremne krenuti u kr-vavi pir i pobiti dio naroda vlastite države, radije nego dopustiti raspad Jugoslavije.

Nedugo nakon demokratskih izbora u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH došlo je do nesporazuma između generala Kadijevića i admirala Broveta s jedne strane i generala Adžića sa skupinom visokih ofici-ra s druge strane. Ta je druga strana bila pobornik oružane vojne intervencije u Hrvatskoj jer su tvr-dili da su nakon izbora grubo narušeni Ustav SFRJ i Ustav SRH. Na sjednicama Štaba vrhovne koman-de, koji se ilegalno sastajao, stvoreni su planovi za “spašavanje socijalizma”. Presudnome sastanku Generalštaba u srpnju 1990. bio je nazočan i pu-kovnik Vasiljević, zadužen za rad organa sigur-nosti za Hrvatsku, ali Kadijević nije bio pozvan. Borisav je Jović u srpnju 1990. godine potpisao interni dokument po kojemu operativne dužnosti u zapovijedanju jedinicama Jugoslavenske armije preuzima Blagoje Adžić. U tijelima Generalštaba sva su izvješća iz Hrvatske tako obrađivana da se stekne dojam da se u Hrvatskoj priprema pogrom Srba, napadi na JNA, ubojstva oficira i njihovih obitelji. Ti su dokumenti dostavljani Predsjedniš-tvu Jugoslavije i na temelju njih Predsjedništvo i SSNO donijeli su odluku o razoružanju hrvatske policije, iako su barem Milošević i Jović znali da su ilegalno naoružani zapravo pripadnici Martićeve milicije i pročetničke skupine.

Napad na Kijevo

Na temelju Ustava SFRJ i Ustava RH Hrvatska je imala pravo organizirati policijske postaje i podu-zimati sve druge potrebne mjere na svome teri-toriju da osigura zaštitu ustavnih prava i sloboda svojih građana. Kad je u Kijevu, mjestu dvadesetak kilometara udaljenome od Knina u smjeru Sinja i napučenom gotovo isključivo Hrvatima, MUP Hr-vatske osnovao policijsku postaju, kninski su mi-licionari postavili MUP-u ultimatum da se postaja zatvori jer će je u suprotnome napasti. General

Prof. dr. BRANIMIR LUKŠIĆ

326

Adžić naredio je vojnim postrojbama u Kninu i nekim drugim mjestima oko Kijeva da podignu pripravnost na najviši stupanj. Prije uspostave po-licijske postaje Kijevo je bilo deset mjeseci gotovo neprekidno izolirano od ostatka Hrvatske, a mje-štani su bili zlostavljani, zastrašivani i ponižavani. Nakon uspostave policijske postaje u Kijevu sa svrhom da mještane štiti od terorista, pripadnici Jugoslavenske armije u dosluhu s Martićevim od-metnicima upali su u Kijevo i blokirali pristup u to i u druga obližnja mjesta. Oni su imali nalog da, ako hrvatske redarstvene snage otvore vatru, napadnu Kijevo i težim oružjem. Time što je upe-rila cijevi mitraljeza sa svojih vojnih transportera u miran i goloruki narod, jugoslavenska je vojska izvršila napad na slobodu građana Hrvatske i time se stavila u ulogu agresora na pučanstvo vlastite države. Istodobno je sve bilo spremno da vojska opkoli Split, Sinj i Zadar, a vojne jedinice iz Sla-vonije bile su usmjerene prema Zagrebu. U Kije-vu je situacija bila sljedeća. Dok su naselje Kijevo kontrolirale jedinice MUP-a Hrvatske, na prilazi-ma u Kijevo bile su postavljene oklopne jedinice JNA, iza njih dežurali su Martićevi milicionari, a iza njih su promet kontrolirali jugoslavenski voj-nici. Mještani Kijeva bili su, dakle, u dvostrukome okruženju, bez mogućnosti da im se dopreme hra-na i lijekovi. No usprkos toj dvostrukoj barikadi u Kijevo su se velikom odvažnošću helikopterom probili neki hrvatski političari, među kojima i pot-predsjednik Sabora Vladimir Šeks i gradonačelnik Splita prof. Onesin Cvitan, kako bi ohrabrili pre-strašene i iscrpljene mještane. Zbog svega ovoga Kijevo je postalo jedan od simbola otpora Hrvata jugokomunističkoj i četničkoj agresiji na suvereni-tet i integritet Hrvatske.

“Sve je dobro dok Split ne poludi”

Uoči proslave zaštitnika grada Splita Sv. Duje 6. svibnja 1991. tisuće i tisuće radnika iz Brodo-splita, Jugoplastike, Bobisa, Mesoprometa, Au-to-Hrvatske i brojnih drugih poduzeća kretali su se splitskim ulicama prema zgradi Banovine jer Splićani nikada nisu prihvatili nazivati tu zgradu “Komandom vojno-pomorske oblasti”. Njima se pridružilo mnoštvo građana, mladih i starih, žena i muškaraca. U mirnoj demonstraciji prosvjednici su zahtijevali da jugovojska spriječi divljanje Mar-tićevih milicionara i da izvrši deblokadu Kijeva kako bi se njegovim izmučenim mještanima mogli

dostaviti hrana i lijekovi. Slike sa splitskih ulica toga jutra bile su nezaboravne. Marmontovom uli-com polako se kretao vojni transporter na kojemu je bilo desetak mladića s hrvatskim zastavama, a pred njim su bili hrvatski specijalci u maskirnim odorama. Ispred i iza transportera kretala se po-vorka ljudi. Rivom, Prokurativom, Pjacom iz pe-desetak tisuća grla odjekivalo je “U boj, u boj za narod svoj”, “Hrvatska, Hrvatska”, “Pusti Kijevo, bando crvena”. Hodajući prema zgradi Banovine u uzavreloj masi prosvjednika, mlađih i starijih, muškaraca i žena, radnika i intelektualaca, prisje-tio sam se pjesmice koje su za Hrvatskoga prolje-ća pjevali studenti u Zagrebu:

“Druže Tito, primi to na znanje,sila masi daje ubrzanje.”

Kad su prosvjednici došli pred zgradu Banovine, jedan se mladić popeo konopcem na desetak me-tara visoko pročelje zgrade i razvio hrvatsku za-stavu. Mislim da je to bio jedan od rijetkih trenuta-ka kad su jugooficiri u zgradi postali svjesni da se nalaze u Hrvatskoj. I dok su iza prozora u zgradi bili upereni mitraljezi na okupljene Splićane, izvan nje saborski zastupnik dr. Zvonimir Marković, gra-donačelnik Splita dr. Onesin Cvitan, potpredsjed-nik splitske Općine Marin Mihanović i predsjednik Hrvatske unije sindikata Jure Šundov obraćali su se nekoliko puka okupljenima apelirajući na mir-no i dostojanstveno ponašanje. Dok su se u zgradi vodili pregovori s vojnim vlastima, narod ispred zgrade izvikivao je poruku oficirima u njoj povi-cima: “Neka izađu, neka izađu”, no oficiri su ostali u zgradi i raspoređivali po stubištu vojnike s mi-traljezima, dajući im naredbu da “pucaju u meso” ako prosvjednici uđu u zgradu. U pregovorima s admiralom Josipom Ercegom tada se saznaje da je uspostavljena veza između Vrlike i opkoljeno-ga Kijeva te da vojska neće pucati u prosvjedni-ke pred Banovinom. Također je obećano da će se osigurati nesmetan prolaz kamionima s hranom i lijekovima do Kijeva i da će sve ceste prema Kijevu biti otvorene. Tom je prilikom, nažalost, poginuo 19-godišnji vojnik Saša Gešovski, Makedonac, dok je čuvao dva transportera JNA koja su se nalazila pred Banovinom. Ostalo je nerazjašnjeno tko je is-palio metak od kojega je on poginuo. Znakovito je da hrvatskoj strani nije bilo odobreno sudjelova-nje u obdukciji tijela poginuloga ni u očevidu gle-de tragova metaka na vratima iza kojih je on sta-

327

jao, tako da je pitanje je li koban pucanj ispaljen iz zgrade ili izvan nje ostalo bez pouzdana odgovora. Četvorica sudionika u prosvjedu sljedećih su dana doslovno oteta na povratku s posla, nemilosrdno istučena i zatvorena.

Komentirajući događaje pred zgradom Banovine toga dana, novinar Slobodnoga tjednika napisao je: “Nikoga ne bi trebao iznenađivati silni bunt Splićana. ‘Sve je dobro dok Split ne poludi’, govo-rili su odavno mudri prognozeri. Vijest o stravič-nome masakru hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, opsada i mučenje staraca i djece u Kijevu te drskost srpskih oficira koji su desetljećima pola-ko zauzimali grad pod Marjanom potpomognuti uvijek prisutnim grupicama komunista i orjunaša utjecali su na to da srdžba opravdano eksplodira.”

Umjesto zaključka

Ako se dublje uđe u razloge i motive neljudskih, nasilničkih i nedemokratskih postupaka jugoko-munističkih vojnih i civilnih vlasti prema Hrvat-skoj, koja je htjela miran izlazak iz jugoslavenske federacije, možemo zaključiti sljedeće.

Osamostaljenje jugoslavenskih republika bilo je načelno dopušteno Ustavom Jugoslavije i ustavi-ma republika, dakle osamostaljenje Hrvatske nije bilo protuustavno. A da je ono bila želja goleme većine građana Hrvatske, dokazao je i referendum održan u svibnju 1991. godine, kojemu je pristu-pilo 82,97 % ukupnoga broja birača u Hrvatskoj. Od onih koji su pristupili referendumu 94,17 % izjasnilo se da Hrvatska bude suverena i samo-stalna država, dok ih je samo 4,18 % bilo protiv toga. Nisu svi komunisti bili protiv osamostaljenja Hrvatske, jer su bili svjesni, s obzirom na propast komunizma u cijeloj Europi, kako ni postojanje Jugoslavije u budućnosti nije jamstvo da će u njoj ostati komunističko uređenje. Neki su od njih čak pristupili hrvatskim političkim strankama, možda većinom zahvaljujući instinktu samoodržanja, da iskoče iz broda koji tone u onaj koji će prispjeti na odredište. No postojao je određen broj komu-

nista, među njima i Hrvata, koji su uporno bili za Titovu Jugoslaviju jer su u njoj bili na visokim po-ložajima, imali su luksuzne stanove, visoke plaće s povlasticama, besplatna ljetovanja i zimovanja u domaćim i inozemnim hotelima, a njihova su djeca imala osigurana radna mjesta još prije završetka školovanja. Stoga nije čudno da su neki od njih već nakon pada Berlinskoga zida i rušenja crveno-ga imperija u Europi pozivali preko javnih medija na svečanu proslavu “rođendana naše republike” 29. studenoga i tom prilikom razdragani plesali kozaračko kolo.

Međutim, najljući su protivnici mirnoga razlaza jugoslavenskih republika bili pobornici “Velike Srbije”, a oni su tvorili veliku većinu u vojnim i civilnim strukturama jugoslavenske vlasti. Njima je Jugoslavija bila potrebna radi velikosrpske et-nocentričke ekspanzije, koja je bila programski razrađena od Jovana Rajića, Ilije Garašanina, Vase Čubrilovića, Stevana Moljevića i mnogih drugih, sve do “Memoranduma” SANU. Ta ideja da su Srbi povijesno izabran narod koji mora biti na čelu ostalih susjednih naroda začela je zlodjela koja su Srbi tijekom stoljeća počinili nad svojim susjedi-ma. A najteže je iskorijeniti zlodjela koja potječu iz uvjerenja da smo pripadnici elitne skupine čo-vječanstva, ili kao izabrani narod, ili kao izabrana rasa, ili kao od hoda povijesti privilegirana klasa. Tada se sebičnost kolektiva hrani nesebičnošću pojedinaca u njemu. Stoga, dok god Srbi u Hr-vatskoj ne shvate da ne mogu živjeti u njoj kao eksponenti Hrvatima tuđinske vlasti, nego jedino kao lojalni građani Hrvatske, dok se god ne odre-knu protuhrvatske politike koja je bila kod njih očigledna za Khuena Hedervaryja, austrougarske vladavine u Dalmaciji, za talijansko-fašističke oku-pacije Hrvatske i za obiju Jugoslavija, uvijek će postojati opasnost da se Hrvati ponovno moraju boriti u svome domu za svoj dom. Samo jaka hr-vatska država može biti jamstvo da se to u buduć-nosti ne će dogoditi, nego da će mirno teći suživot Srba i Hrvata u zajedničkoj hrvatskoj domovini.

Prof. dr. BRANIMIR LUKŠIĆ

328

20. OBLJETNICA BORAVKA UČENIKA U IZBJEGLIŠTVU U MAĐARSKOJ

Tko spasi jedan ljud-ski život, spasio je cijelo čovječanstvo. (židovska poslovica) (Tko oduzme jedan ljudski život, ubojica je cijeloga čovječan-stva.)

Počinjem ovu tužnu priču iz Domovin-skoga rata pogibi-jom Hrvoja Rengla, učenika trećega ra-zreda Ekonomske

škole, kojega je pokosila četnička granata na Vu-kovarskoj cesti (kod OLT-a) dok se vozio mope-dom. Naime, Hrvoje je već bio spašen. On je sa skupinom učenika Ekonomske škole iz Osijeka bio prebačen u mađarski grad Nagyatad.

Nekoliko dana prije toga poginuo je njegov otac Ivan Rengl, hrvatski branitelj, na bojišnici u Tvrđa-vici. Pokosio ga je snajperist iz osječkih nebodera. Kad je Hrvoje stigao u Mađarsku s ostalim uče-nicima Ekonomske škole i ostao samo nekoliko dana, nikako se nije mogao priviknuti na izbjeglič-ki život. Ni ravnateljica ni ostali nastavnici nisu ga mogli uvjeriti da ostane. Njega je ubijala tuga za poginulim ocem, nostalgija za majkom i bratom i odvojenost od rodnoga grada. Bilo je to jače od njega. Od njegovih prijatelja saznali smo naknad-no da je odlučio krenuti očevim stopama, a pritom zaštititi majku i brata. Svi učenici i nastavnici pla-kali su kada su saznali za tragičnu pogibiju naše-ga Hrvoja. Hrvoje je bio uvjeren da ga ništa ne može spriječiti da nastavi djela svoga oca. Sanjao je očevu postrojbu u kojoj će se boriti... Nažalost, zločinačka ga je ruka onemogućila.

Tako je razorena jedna divna obitelj, tako je ra-zaran Osijek i tako su razarana mnoga mjesta i obitelji u Hrvatskoj.

Kako se naš Hrvoje našao u Mađarskoj?

Od jeseni 1991. godine Osijek je i danju i noću

zasipan granatama, gorjele su kuće, razarane tvornice, iza njih ostajala su zgarišta, pogibali lju-di. Sirene za uzbunu označavale su i danju i noću opasnost od bombardiranja, a posmrtni marševi na osječkim grobljima ispraćali su poginule. Rasla je tjeskoba. Osijek je razaran sustavno topovima iz Baranje, Tenje i Poligona C*.

Prema dnevnim izvješćima Osijek je zasipan s 5.000 granata dnevno (nikad nitko od europskih djelitelja pravde nije postavio pitanje “prekomjer-noga granatiranja” Osijeka i ostalih mjesta, a ka-moli zatražio topničke dnevnike!). Začudo, i pod kišom granala radile su i škole, i poduzeća, i usta-nove. Svi smo smatrali da nam je to dužnost i da je posrijedi nekakav nesporazum, nevjerica da su takvi zločini mogući.

Naivno smo vjerovali da će nam svijet brzo pomo-ći. Kad smo spoznali da pomoći nema niotkuda, bili smo prisiljeni potražiti je sami. (Ja sam tada bio šef Republičke prosvjetne inspekcije za Slavoniju i Baranju, a supruga je radila kao ravnateljica Eko-nomske škole u Osijeku.)

Među prvima (21. kolovoza 1991. godine u šest sati) granatom je razorena naša kuća u Brodskoj ulici. Srećom smo stariju kćer prebacili u Pečuh kod sestrične (bila je trudna). Zahvaljujući toj okol-nosti, dok smo bili u posjetu kćeri u Pečuhu, kuća je pogođena i nitko nije stradao. Spasili su nas

Na Osijek je svakodnevno padalo tisuće granata.

prijatelji (Liščići), pa smo s njima nastavili živjeti u podrumu pod granatama. U to vrijeme među pro-svjetnim djelatnicima pričalo se da bi škole mogle biti premještene u Istru ili druge krajeve gdje nema

STJEPAN LONČAR, prof.

329

granatiranja. Da to provjerim, telefonirao sam u Ministarstvo prosvjete i pitao tajnika Zavoda za unapređivanje školstva (Luju Šimunovića) postoje li planovi za premještanje škola. Odgovorio je da Ministarstvo nema nikakvih planova, niti je bilo tko iz mjerodavnih tijela u Osijeku takvo što zatražio.

Sljedećega vikenda nakon posjeta kćeri javili smo se ravnatelju Elektrostrojarske škole (Gepipa-ri iskola) u Pečuhu Jozefu Shederkenyu. Naime, kao ravnatelj Elektrometalskoga školskoga centra u Osijeku s tom školom u Pečuhu uspostavio sam prijateljske i poslovne veze davne 1968. godine, u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Tada sam, pri-godom jednoga posjeta, predložio da uspostavimo poslovne i prijateljske veze. Međutim, ondašnji ravnatelj profesor Jozef Lerinc ostao je zatečen prijedlogom rekavši da oni ne mogu i ne smiju us-postavljali takve veze. Željezna zavjesa između Istoka i Zapada bila je tomu zapreka. Osim toga, to im nitko ne bi ni odobrio. Mi smo im ipak uputili pi-smenu ponudu za suradnju, vjerujući da će se pri-jateljske i poslovne veze jednoga dana uspostaviti.

Nakon 6-mjesečnoga čekanja, dok su mjerodavna tijela razmatrala mogućnost, na opće iznenađenje dobivena je suglasnost Elektrostrojarske škole u Pečuhu za suradnju s Elektrometalskim školskim centrom u Osijeku. Djelatnici i učenici škole u Pe-čuhu radovali su se kao mala djeca kad su prvi put dobili izlazak u slobodni svijet.

Godinama se nakon toga razijala plodna stručna suradnja, učenici i nastavnici išli su na razmje-ne, održavale su se zajedničke radioničke i labo-ratorijske vježbe. Razvili su se pravi prijateljski odnosi. Zahvaljujući dugogodišnjoj prijateljskoj suradnji, te smo subote 1991. posjetili direktora Elektrostrojarske tehničke škole u Pečuhu upitav-ši ga može li nam pomoći da učenike prebacimo u Mađarsku. Nakon telefonskoga poziva došla je gradska načelnica za prosvjetu. U našoj nazočno-sti telefonom je kontaktirala zapovjednika izbje-gličkoga stožera u Mađarskoj. On je rekao da Mađarska može primiti školsku djecu iz Osijeka. Radovali smo se tome nenadanome spasonosno-me rješenju jer smo mogli skloniti djecu koja su svakodnevno bila izložena pogibelji. Odmah smo počeli s operativnim pripremama preseljenja uče-nika. U prvome razgovoru spomenuli smo da bi mogle krenuti tri osječke škole, Ekonomska ško-

la, Elektrometalski školski centar i Građevinski školski centar. Smještaj je osiguran u napuštenim vojarnama u Nagyatadu koje su upravo obojili i opremili naftnim pećima za grijanje.

Ostalo je išlo brzo.

Povratak u Osijek, konzultacije s roditeljima, nji-hov pristanak. Roditelji su uglas odgovorili: “Samo ih sklanjajte pred granatama. Što prije!”

Autobusi su bili smješteni blizu Drave i trebali kre-nuti s djecom put Mađarske po mraku. Međutim, neprijatelj je saznao za autobuse, zasipao ih gra-natama, pa je odlazak odgođen za nekoliko dana (22. 11. 1991.) Tijekom najintenzivnijih priprema za preseljenje pogodila nas je najveća tragedija - pao je Vukovar, simbol našega otpora, vjere u pra-vednost naše borbe. Teško smo postajali svjesni da je to tragična i tužna istina, ali mi smo se u tim najtežim danima morali pripremati za preseljenje.

Da bismo pripremili prijam djece u Nagyatadu, su-pruga i ja uputili smo se kao prethodnica, stavili nužne stvari koje stanu u fićo (fićo je bio naš heroj nakon što je tenk pregazio njegova “brata” u Vu-kovarskoj ulici u Osijeku), krenuli rano ujutro 19. 11. 1991. i naišli na prvu veliku zapreku: zausta-vila nas je naša policija, a kad smo rekli da bismo morali brzo proći kako bismo mogli obaviti pripre-me za preseljenje učenika, policija nas je upozorila da ne možemo ići preko Našica jer se kolona izbje-gličkih automobila proteže od izlaska iz Josipovca do Našica. Jedino možete, rekli su, krenuti preko Petrijevaca. Mi vam to ne preporučujemo, jer taj smjer kontinuirano zasipaju granatama. Osim ako to ne učinite na vlastitu odgovornost. Nismo imali izbora: krenuli smo preko Petrijevaca.

Na ulasku u Petrijevce zaustavila nas je naša voj-ska uz upozorenje da je to opasan smjer. Među vojnicima našao se i bivši učenik, automehaničar. On je primijetio da je fićo “prokuhao”, otklonio kvar i uz dobre želje oprostio se od nas.

Na sreću, na putu do Donjega Miholjca nije pala ni jedna granata, a mi smo sretno stigli u Nagyatad i s našim domaćinima obavili sve operativne pripre-me za smještaj učenika. Razmještaj po vojarnama obavili smo neprestano osluškujući što se događa u Osijeku nakon pada Vukovara.

330

U crnim mislima i mukama na svakome koraku nailazili smo na neočekivanu i nezamislivo toplu pozornost i brigu naših domaćina. To je ublažilo tugu i bol za napuštenim domom i domovinom. Nakon nekoliko dana započela je i nastava, nov život u novoj sredini s mnogo topline i razumijeva-nja za naše muke.

Nakon učenika Ekonomske škole i Elektrometal-skoga školskoga centra stigli su i učenici Građe-vinskoga školskoga centra.

Borbala

Direktorica Ekonomske škole u Kapošvaru dr. Er-falvine Ludvig Borbala pojavila se u izbjegličkome logoru u Nagyatadu u pratnji svoga zamjenika i predstavnika gradonačelnika Kapošvara gospodi-na Csikosa Nagya Martona, predstavila se ravnate-ljici Ekonomske škole iz Osijeka i kazala kako je iz mađarskih novina saznala da su djeca i profesori Ekonomske škole iz Osijeka u bijegu pred grana-tama našla spas u izbjegličkome logoru u Nagya-tadu. Čim je to saznala, konzultirala se s tijelima

Naziv škole Broj učenika Broj nastavnika Broj roditelja (građani) Ukupno

Ekonomska škola 277 38 32 347

Elektrometalski Školski centar 204 25 12 241

Građevinski školski centar 103 10 5 118

SVEUKUPNO 584 73 49 706

vlasti u Kapošvaru, našla rješenje za smještaj, pre-hranu i izvođenje nastave. Ozarena lica predložila je da, ako se ravnateljica i nastavnici Ekonomske škole iz Osijeka slažu, prijeđu iz Nagyatada u Ka-pošvor. Za sve učenike i nastavnike bio je to izvan-redan događaj. Iz vojarne smo dospjeti u slobodan

grad. Smještaj je osiguran u domu tekstilnih rad-nica s Kube, koje su radile u mađarskoj tekstilnoj industriji. Dom je slobodan, smještaj je pristojan, pogotovo za ratne prilike. Prehrana je osigurana u kuhinji Ekonomske škole u Kapošvaru zajedno s učenicima i nastavnicima te škole. Nastava će se održavati u popodnevnoj smjeni Ekonomske škole uz korištenje prostorima, opremom i pomagalima. Na trenutke smo zaboravili pakao rata u Osijeku i Hrvatskoj i posvetili se pripremama za prelazak u Kapošvar.

3. prosinca 1991. godine od ranoga jutra trajalo je preseljenje škole, a najljepše je što su u preselje-nju sudjelovali svi slobodni nastavnici Ekonomske škole iz Kapošvara na čelu s ravnateljicom (Bor-bala) i gradonačelnikom Kapošvara sa svojim oso-bljem. Cijeli su dan pomagali i izdržali na hladnoći od -15º C da bi i posljednjega učenika smjestili u dom.

Započela je nastava u Kapošvaru i život u izbje-glištvu krenuo je svojim uobičajenim tijekom. Da-nju smo bili angažirani u nastavi, a navečer smo

sa strepnjom osluškivali događaje u Osijeku i Hr-vatskoj. Svi zajedno gledali smo emisije Hrvatske televizije.

U takvim paklenim scenama razaranja patili smo s voljenim gradom i domovinom, promatrali stra-

Župni ured u Kapošvaru, 1991., profesori, župniki časna sestra

Otvaranje izložbe radova učenika Građevinske škole iz Osijeka, Kapošvar 1992.

331

vične scene bombardiranja, moleći se za živote najbližih i svih građana, proklinjući zlotvore za zlo-čine koje su činili pred našim očima. Samo smo po bljeskovima granata prepoznavali dijelove grada i strahovali za nedužne naše najbliže. Svi smo po-lagali domoljubne prisege s gnjevom i očajem pro-matrajući na ekranu buktinju u koju se pretvorilo Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku. Čulo se sra-moto likovanje zločinaca koji su pogodili osječko kazalište. Plakali smo zajedno s Monikom Glavaš, kćerkom jedinicom Krune Glavaša, našega prijate-lja i roditelja, koja je s nama bila u Kapošvaru, kad smo saznali da joj je otac poginuo u ruševinama vlastita doma (Donji grad, pokraj Servisa Bulju-bašić). Svi su iz Ekonomske škole u Kapošvaru

Dalekometno neprijateljsko topništvo pogodilo hotel Royal u samom središtu grada

Gori osječko Hrvatsko narodno kazalište

svakodnevno dijelili sućut s našim mukama i po-magali nam u prevladavanju teškoća i uspješnijem rješavanju zadataka u nastavi. Suze su nam tekle i jednoga nedjeljnoga prijepodneva kad se poja-vio mađarski seljak u autohtonim seljačkim kolima (sa šaragljama i sicom) i dovezao krumpir, grah i jednu originalnu seljačku bundu uz riječi: “Neka to

pomogne vašoj djeci.”

Ti obični “mali veliki” ljudi učinili su naš boravak u izbjeglištvu mnogo ljudskijim i plemenitijim. Kapo-švar je postao naš drugi dom.

Svakodnevne brige naših domaćina

Znajući kakve muke proživljavaju svi učenici i na-stavnici, naši domaćini htjeli su nas svojom pa-žnjom okrenuti svakodnevnome životu. Teško je s ove distance nabrojiti svakodnevne geste takve brige i pažnje.

Gradonačelnik je imenovao svoga savjetnika (prof. Varga, bivši ravnatelj Gimnazije Kapošvar), a žu-pan Županije Somogy imenovao je svoga savjet-nika (prof. Horvat). Svako su se jutro pojavljivali u domu zanimajući se što je sve potrebno učenicima i školi i odmah to nabavljali.

Tajnica Crvenoga križa (dr. Eva) obasipala je školu prehrambenim i higijenskim potrepštinama (čak su se našle i pelene za našega novorođeno-ga princa, unuka Ivana Vickovića, koji je ugledao svijet u bolnici u Pečuhu 2. siječnja 1992. godine i postao svjetlo svojim roditeljima i rodbini, osobito djedama i bakama, koje je nadvladalo mračne in-fernalne prizore iz našega grada i domovine).

Zadivljujuće je bilo doživjeti djelotvornost admini-stracije Grada, Županije i središnje administraci-je. Svakodnevno je ravnateljica Ekonomske škole iz Osijeka mogla biti u kontaktu s gradonačelni-kom, županom i ostalima. U najkraćemu roku svi bi problemi bili riješeni. Isto tako, svakodnevno je bio moguć kontakt s zapovjednikom izbjegličkoga stožera, zapovjednikom vojnoga odsjeka (gospo-dinom Galom) i svima koji su mogli pomoći kako bismo mogli što bolje i lakše živjeti u izbjeglištvu. Svi su pomagali s oduševljenjem, jednakom ra-došću koju su i nama priređivali. Ta nas je briga okruživala u školi, u internatu, na ulici. Često su građani darivali učenike na ulici jabukama, peci-vom i drugim.

Filmski umjetnik Alajoš Pauba iz Budimpešte bio je toliko dirnut patnjama svih izbjeglica, a posebno učenika Ekonomske škole iz Osijeka da je snimio film “I have a Dream“. Film govori o patnjama uče-nika Ekonomske škole u izbjeglištvu, o strahotama

332

rata u Osijeku. Prilikom prikazivanja filma svi uče-nici obiju škola i nastavnici zajedno su plakali. To je bila apoteoza jednoga novoga prijateljstva, koje je u suzama iskovano. Obični ljudi s kojima smo se susretali svakodnevno pravi su junaci prijateljstva koje se ne zaboravlja. A kada smo u nazočnosti svih odgovornih u školi, predstavnika vlasti i druš-tvenoga života u Kapošvaru pitali zašto se o nama brinu toliko da nam je i neugodno, odgovorili su: “Mi samo vraćamo male dijelove onoga što ste vi nama učinili 1956. godine, kada ste nas spasili is-pod tenkovskih gusjenica. Da nije bilo Hrvatske, ostali bismo pod gusjenicama.”

Mi smo se ponosili što smo u pravome trenutku bili pravi ljudi i prijatelji.

Slobodno možemo konstatirati da to nepomućeno prijateljstvo ne traje samo između učenika i na-stavnika mnogih škola nego i između naših držav-nih institucija.

Jednom zgodom predstavnici županijskih i grad-skih vlasti ponudili su mi, kao predstavniku hr-vatske prosvjetne inspekcije, da obiđem mjesta u kojima su bili smješteni Hrvati u izbjeglištvu. Uz našu granicu bilo je smješteno na desetke škola, stotine učenika i nastavnika (Osnovna škola iz La-

slova, Koroga, Gimnazija iz Beloga Manastira, Os-novna škola Beli Manastir...). U starim dvorcima i na salašima bili su smješteni štićenici staračkoga doma iz Divaltove ulice, a u nekoliko sličnih zgra-da bili su smješteni i naši ranjenici. Razveselili su se našemu posjetu, mi smo ih ohrabrivali da izdr-že, a oni su se pohvalili beskrajnom brigom doma-ćina i tvrdnjom da svega imaju u izobilju i da jedva čekaju povratak, uz neizmjernu zahvalnost našim domaćima. Ja sam bio zadivljen opsegom i razno-likošću te pomoći jer sam se prije toga osvjedočio samo o brizi za školsku djecu.

Iz Osijeka su nam stizali sokovi iz Osječke pivova-re, voće iz Voća eksport-import, koje su dopremali direktori (Josip Kovačević i Zvonimir Bilić). I oni su nam ulijevali optimizam i tješili nas da ta tragedija ne će dugo trajati.

15. siječnja 1992. godine Ekonomska škola i Gra-đevinski školski centar iz Osijeka priredili su do-mjenak u povodu priznanja državnosti Republike Hrvatske od većine europskih zemalja. Domjenku su nazočili župan, gradonačelnik sa svojim go-stom gradonačelnikom iz Klagenfurta, biskup, predstavnici škola iz Kapošvara, predstavnici Cr-venoga križa te predstavnici institucija grada Ka-pošvara i Županije Somogy. Svečanosti su nazočili

Susret profesora ekonomskih škola Kapošvara i Osijeka, u Osijeku 1998.

333

i predstavnici Osječko-baranjske županije i Đako-vačko-srijemske biskupije.

Veličanstvena priredba u crkvi svete Margarete

Priredba zahvale održana je na mađarski Dan po-bjede, 9. svibnja 1992. godine. Priredba je održa-na pod motom:

Hvala Bogu,Hvala Mađarskoj,Hvala Kapošvaru!

Tekle su suze radosnice u iščekivanju naše pobje-de u Domovinskome ratu i naše zahvalnosti do-maćinima. Jednako su radosni bili i naši domaćini.

Đakovačko-srijemska biskupija

Posebnu su brigu za izvođenje vjeronauka i du-

Profesori i učenici u posjetu biskupiji u Kapošvaru

hovnu skrb iskazali biskup Ćiro Kos i pomoćni bi-skup Marin Srakić. Poslali su plemenitoga sveće-nika patera Vargu koji je svojim dušobrižništvom, blagošću i dobrotom liječio stres u mladim dječjim dušama i ulijevao nadu za povratak u bolji život. Pomagale su i dvije časne sestre, naša Mirela i Te-rezija, kao i domaći župnik Rozsas, koji je bio pravi domaćin i otac (pater) širom otvorivši vrata crkve. (Na samome početku boravka u Kapošvaru crkvu je nedjeljom pohađalo 20 % učenika, a pred povra-tak u Osijek taj je broj premašio 80 % zahvaljujući blagoj i humanoj naravi i pristupu pravih pastira koji su liječili dječje duše od trauma.)

20 godina nakon stravičnoga rata i stradanja dje-ce, nastavnika i građana možemo ustvrditi: pravi

junaci i pravi heroji rata bili su obični ljudi, a njih je toliko da ih ne možemo nabrojiti. Bilo bi nedopu-stivo da se ne odaju prikladna priznanja školama, pojedincima i predstavnicima mjerodavnih organa i ustanova. Zaborav brzo briše mnogo toga što se dogodilo. Prigodom 20. obljetnice progonstva smatramo da bi bilo dobro oteti zaboravu te ple-menite ljude i sve što su nam pružili.

Pojedinačno svaka od tri spomenute škole (Eko-nomska, Građevinska, Elektrometalski školski centar) održavaju prijateljske odnose sa školama u Mađarskoj. I ne samo one, i druge škole u Osije-ku i Osječko-baranjskoj županiji održavaju te veze. Smatramo da to nije dovoljno, nego to mora biti jednako briga i osječkoga Gradskoga poglavar-stva, Osječko-baranjske županije i Republike Hr-vatske, dakle treba biti podignuto na razinu koju ti događaji i ti ljudi zaslužuju.

Sjajan primjer ljudske plemenitosti

Jednoga dana našu su djecu susreli engleski tu-risti. Kad su ih pitali što rade i odakle su, oni su im povjerili da su izbjeglice iz Osijeka (udaljenoga oko 160 km) i da u njihovu gradu bjesni nesmiljeni rat. Gosti iz daleke sjeverne Engleske bili su toliko dirnuti surovom sudbinom naše djece da su odlu-čili pomoći pri povratku.

Mali obrtnik (gospodin Boby), koji ima svoju elek-tričarsku radionicu, odlučio je sa svojim prijateljima prikupiti sredstva za postavljanje stakla na razru-šenim zgradama Ekonomske škole.

Jednoga dana osvanula su u Osijeku osmorica običnih ljudi, dovezavši dva tegljača stakla i pribor za postavljanje. U tjedan dana ostaklili su obad-vije zgrade Ekonomske škole (još je ostalo sta-kla dovoljno i za dječje vrtiće). Razvili su prisno prijateljstvo s osobljem Ekonomske škole. Bili su smješteni u hotelu “Osijek”, a kako su radili cijeli dan, podnevni im je obrok dostavljao hotel “Mur-sa”. Trebalo je samo vidjeti ozarena lica tih ljudi, sretnih da mogu činiti dobro drugim ljudima. Imali su jedinu želju: dobiti odore hrvatskih vojnika. A kad su ih dobili, cijelu večer na opraštanju plesali su u tim odorama. Njih su odnijeli u Englesku, kao trofej, znak borbe za pravdu i slobodu, u čemu su i oni pomogli.

334

Evo i primjera gospođe Elizabete Mandl, ravnate-ljice srednje škole u Marie Lankovitzu u Austriji. Ta je plemenita dama dovezla donaciju Ekonom-skoj školi u Osijeku svojim automobilom. Granate su je pratile pri dolasku u Osijek i zasipale dvije noći u hotelu “Osijek”. Priznala je da nije mogla spavati ni jednoga trenutka, bojala se opasnosti od granata. Izdržala je sve nedaće i danas s pono-som priča kako je to bio najteži trenutak u njezinu životu. Trebalo bi toj plemenitoj ženi odati prizna-nje podsjećajući se na te teške dane (nakon pre-stanka granatiranja jedva je pronašla osobni au-tomobil pod žbukom i krhotinama nakon noćnoga granatiranja hotela “Osijek”).

Bilo bi sjajno kad bi nakon 20 godina neki naš no-vinar akreditiran u Engleskoj (ili novinar Glasa Sla-vonije ili bilo kojega drugoga lista) napravio repor-tažu o tim plemenitim ljudima i kad bi im se uručilo neko priznanje, neki naš simbol, kao što čine Izra-elci u cijelome svijetu - desetljećima nakon rata pronalaze ljude koji su učinili dobro djelo. Možda bi baš naš grad i naša županija takve ljude trebala pronalaći i odati im priznanja. Takva priznanja za-služili su svi spomenuti i mnogi drugi u Mađarskoj. Evocirali bismo tako uspomene na plemenita dje-la i prijateljstvo s mađarskim i drugim narodima i oteli zaboravu te događaje. Pogotovo stoga što bi se ove godine Republika Hrvatska treba pridružiti Europskoj uniji, a Mađari, koji će predsjedati Eu-ropskom unijom, mogu najbolje zastupati naše in-terese, jer je naše prijateljstvo iskovano u najtežim mukama i oplemenjeno najnaprednijim težnjama pravih susjeda i prijatelja.

NAPOMENA

U prigodi svečane 20. obljetnice predlažemo da se za učenike spomenutih škola (može i ostale) i učenike koji sada pohađaju nastavu, pogotovo bivše učenike koji su boravili u izbjeglištvu, ras-piše natječaj s temom najimpresivnijih događaja iz izbjeglištva. To bi se moglo učiniti na nastavi hrvatskoga jezika i povijesti. Na taj bismo način trajno sačuvali uspomenu na uzvišeni lik plemeni-toga učenika Hrvoja Rengla i tisuće takvih nezna-nih žrtava čiji su životi prekinuti u cvijetu mladosti

od agresora koji su samo smrt sijali.

Ako bi se s pripremama započelo pravodobno, znajući da se istodobno uz obljetnicu života u izbjeglištvu slavi i obljetnica grada, bilo bi dovolj-no vremena da se obave pripreme za veličanstve-nu proslavu i trijumf plemenitosti običnih ljudi u najtežim vremenima. Nastali bi sjajni prilozi koji bi bili na ponos i sadašnjim i budućim naraštajima.

I kao što reče ruski pisac Leonid Leonov, velike građevine i velike događaje mora se gledati s veće udaljenosti.

Svi ti događaji mogu se istinski osvijetliti u pravoj veličini.

20. obljetnica pokazuje da je u živim uspomenama zadržano sve što je bilo bitno u Domovinskome ratu i pomoći Mađarske Hrvatskoj.

I 1968. godine, kada je Hrvatska pružala pomoć Mađarima u izlasku iz zatvorenog bloka. I 1956. godine, kada smo spašavali mađarski narod ispod tenkovskih gusjenica.

I mnogo prije i mnogo više od ovdje nabrojenoga.

STJEPAN LONČAR, prof.

Elektrometalski školski centar u Osijeku 2011. godine

335

ILOK – NAJISTOČNIJI GRAD HRVATSKE

U svibnju 1990. go-dine održani su prvi višestranački izbori u Hrvatskoj. Nakon 45 godina komunističke vladavine masovnu potporu dobila je Hr-vatska demokratska zajednica. Stranka je tijekom ljeta 1990. godine osnovala nove mjesne odbore u Ilo-ku, Bapskoj, Šaren-gradu i Mohovu.

Kako bi spriječila stvaranje samostalne Republike Hrvatske, JNA s paravojnim srpskim jedinicama protjeruje najveći dio stanovnika iz Podunavlja. U jednome danu, 17. listopada 1991., iz Iloka, Šarengrada, Bapske i Mohova te drugih istočnih dijelova općine Vukovar protjerano je oko 8.000 stanovnika.

Protjerivanje nesrpskoga stanovništva nastavlje-no je i tijekom 1992., kada je to područje bilo pod zaštitom UNPROFOR-a, pa sve do 1997. godine, kada počinje proces mirne reintegracije i povrat-ka.

Prema prikupljenim podatcima nakon progonstva 17. listopada 1991. godine u Iloku je ostalo oko 1.200, Bapskoj 500, Šarengradu 300 i Mohovu 80 Hrvata. U proljeće 1997. godine nakon povrat-ka zatekli smo u Iloku 700, u Bapskoj 20, Šaren-gradu 35 i Mohovu 7 Hrvata.

Prema podatcima Vladina ureda za prognanike u Podunavlju je registrirano 80.300 prognanih oso-ba. Od toga iz Iloka 3.323, iz Bapske 1.246, Šaren-grada 743 i Mohova 203 ili ukupno 5.515. Da svi prognanici nisu bili registrirani, govori podatak Ureda od 22. veljače 2001. godine: za Ilok 3.824, Bapsku 1.398, Šarengrad 807, Mohovo 229 ili ukupno 6.258. Međutim, ni taj broj prognanika nije konačan jer jedan dio prognanika nije nika-da registriran, najvećim dijelom zbog odlaska u inozemstvo. Uzimajući u obzir popis stanovništva 1991. godine i procjene o preostalome stanovniš-

tvu, u Iloku, Šarengradu, Bapskoj i Mohovu (Srbi, Slovaci, Hrvati, ostali) nedostaje oko 1.000 sta-novnika.

Dolazak misije UNTAES-a u Podunavlje

Nadzor nad ovim područjem 15. siječnja 1996. godine preuzima američki general Jacques Paul Klein i uskoro dovodi 5.000 vojnika uključenih u misiju UNTAES-a.

Vlada Republike Hrvatske, radi provedbe procesa mirne reintegracije i suradnje sa snagama UNTA-ES-a, osniva Ured privremene uprave na čelu s dr. Ivicom Koslovićem i gosp. Ivicom Vrkićem.

Prema Rezoluciji UN-a 1037 o mandatu UNTA-ES-a područje Podunavlja stavljeno je pod civilnu upravu s policijom UN-a i privremenom policijom sastavljenom prema etničkome ključu. Za zapo-vjednika vojnih snaga imenovan je general Van de Weghe. Od 14. ožujka 1996. godine dužnost zapovjednika preuzima Josef Schops, belgijski general. Zapovjednik je srpske vojske u Podunav-lju general Milan Lončar, a Hrvatske vojske u za-padnoj Slavoniji general Đuro Dečak. Predsjednik tzv. SAO istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema bio je Milan Milanović. Razmještaj vojnih snaga UNTAES-a započeo je u veljači i završio do lipnja 1996. godine.

U snagama UNTAES-a bilo je 5.000 belgijskih, ru-skih, jordanskih, pakistanskih, ukrajinskih, čeških i slovačkih vojnika, 500 civilnih osoba i 680 civil-nih osoba iz sastava lokalnoga, pretežito srpskoga stanovništva. Od ožujka 1996. godine počelo je razoružavanje i odlazak srpske paravojske, što je najvećim dijelom ostvareno 15. svibnja - 15. lipnja 1996. godine. Međutim, još godinu nakon našeg povratka u Iloku, u današnjemu pogonu HEP-a, bilo je sjedište srpske obavještajne službe.

Pripreme u progonstvu za povratak

S predstojnikom Ureda carine Republike Hrvatske gosp. Josipom Knezićem dogovorena je, 6. veljače 1996. godine, uspostava pet carinskih i graničnih prijelaza na području Iloka. 16. travnja 1996. go-dine organiziran je sastanak s generalnim direkto-rom HEP-a Damirom Begovićem i pomoćnicima, dogovoreno je postavljanje dizelskih elektrana u

STIPAN KRALJEVIĆ, ratni gradonačelnik grada Iloka

336

Iloku, izgradnja nadzemnoga dalekovoda Tova-mik - Ilok i podzemnoga Opatovac - Šarengrad te otvaranje pogona EIektre u Iloku. Ilok, Šarengrad i Bapska elektroenergetski su do 1997. godine bili vezani na Elektrovojvodinu.

U bivšim društvenim poduzećima “Agrokomerc”, “Razvitak” i “Ilokturist“ 17. svibnja 1996. godine održane su osnivačke skupštine radi pretvorbe u trgovačka društva, što je omogućilo integraciju u gospodarski sustav Republike Hrvatske 1997. go-dine.

1. lipnja 1996. godine skupina prognanika iz Nijemaca posjetila je svoje mjesto. Na područje “Srijemskoga trokuta” dolazi prijelazna policija, a obnova Lipovca započinje u rujnu 1996. godine.

28. srpnja 1996. godine u Iloku je otvoren Ured za prognanike i Matični ured radi registracije izbje-glica i izdavanja osobnih isprava. Pred Uredom su dugački redovi raseljenih osoba. Matične knjige nisu bile dostupne matičarima, koji svakodnev-no putuju iz Vinkovaca, budući da su se nalazile u mjesnim zajednicama krajinske vlasti. Od rujna 1996. godine obavlja se popis birača za najavljene izbore.

26. studenoga 1996. godine prva skupina od 15 prognanika posjetila je svoje domove u Iloku, ali su ih morali napustili nakon jednoga sata. Na pi-smeni zahtjev J. P. Klein odobrio je povratak o. Ferde Posavca u Ilok 10. prosinca 1996. godine. Bila je to velika pomoć o. Marku Maloviću, do tada jedinome katoličkome svećeniku na cijelome po-dručju tzv. SAO krajine.

Od 3. veljače 1997. godine u bungalovima kod Dvorca smještena su 34 hrvatska policajca iz sa-stava zajedničke policije.

Izbori za drugi saziv Gradskoga vijeća

Izbori za lokalnu samoupravu trebali su se održati u prosincu 1996. godine, ali su na pritisak srp-ske strane odgođeni više puta. Konačno u veljači 1997. godine Vlada Republike Hrvatske, uz pret-hodni dogovor s J. P. Kleinom, raspisuje izbore za lokalnu samoupravu u Republici Hrvatskoj s Podunavljem za 13. travnja 1997. godine. Rase-ljeni Srbi u Podunavlju mogli su se izjasniti hoće

li glasovati za izbornu listu mjesta privremenoga boravka ili mjesta prebivališta.

4. travnja u Iloku je održan zajednički sastanak vi-šenacionalnoga Izbornoga povjerenstva sastavlje-noga od jednoga Hrvata, jednoga Srbina i jednoga Slovaka. Predsjednik Povjerenstva bio je Željko Đerđ, koji je i organizirao biračka mjesta u Iloku i diljem Republike Hrvatske. Birački odbori u Ilo-ku, Bapskoj, Šarengradu i Mohovu bili su također višenacionalnoga sastava. Do 5. travnja 1997. go-dine trebao je biti zavšen popis birača, međutim u Podunalju su srpski birači upisivani i na dane iz-bora. 5. veljače 1997. godine “Srpski parlament”* u Vukovaru zasjedao je radi donošenja odluke o izlasku Srba na predstojeće izbore. Goran Hadžić bio je u Beogradu kod Slobodana Miloševića, gdje je dobio savjet da Srbi ostanu u Podunavlju i izađu na izbore. Isti stav imao je i Vojislav Stanimirović, dok je Hadžić zastupao program iseljavanja Srba.

Priprema za povratak Gradskoga pogla-varstva u Ilok

Gradska administracija iz Zagreba i Vinkovaca preselila se u Ilok. Policija sve više kontrolira gra-nicu. Osnovana je i Agencija za promet nekretni-nama (APN) koja je samo djelomično ispunila za-daću zbog nedostatka novca za otkup kuća.

Mandat snaga UNTAES-a sa 15. srpnja 1997. go-dine produžen je do 15. siječnja 1998. godine.

4. lipnja 1997. godine na odvojenom sastanku s predstavnicima Srba i Slovaka Srbi su tražili naknadu štete za njihove napuštene kuće te da Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi preuzme financiranje staračkoga doma u Šarengradu (Fra-njevački samostan), isplatu mirovina, otvaranje banke, pomoć gospodarskim tvrtkama. Sastanak je završen bez zaključaka.

18. lipnja 1997. godine u 11 sati otvoren je ured Poglavarstva u Iloku. Toga dana u Matičnome ure-du održano je i prvo vjenčanje prema hrvatskome zakonu mladenaca Vlatka Mučajija i Snježane Bi-ber.

Na području grada zatekli smo oko 700 Hrvata, 600 Srba koji su prije rata živjeli u Iloku i 2.500 raseljenih Srba. Tijekom rata u gradu su radile

337

osnovne škole Ilok i Šarengrad (Bapska i Moho-vo), srednje škole (poljoprivredna, gimnazija, ve-terinarska, tekstilna), Muzej, Knjižnica i Vrtić. U poduzećima Iteks, Razvitak, Vupik, Borovo, Agro-komerc (ugostiteljstvo je bilo pripojeno Agroko-mercu) i Šumarija bilo je “zaposleno” oko 1.000 radnika, uglavnom raseljenih Srba. Navelike su sklapali ugovore o radnome odnosu jer su očeki-vali da će hrvatska država svima osigurati plaće. Upravu poduzeća činili su isključivo raseljeni Srbi, najviše s područja zapadne Slavonije (Slatina i Da-ruvar).

Početak povratka

Od dolaska snaga UNTAES-a u Podunavlje 1996. godine počelo je uništavanje kuća, najvećim dije-lom u Bapskoj i Šarengradu. Uništeno je 30 - 50 % kuća, odnesena je sva pokretna imovina, a s novih kuća skidana je stolarija i krovovi. Zbog toga smo tražili doseljavanje djelatnika mjesnih odbora u Šarengrad, Bapsku i Mohovo te početak povratka prognanika u njihove kuće i u kolektivni smještaj, na primjer radnika Vupika. Zatražili smo pomoć u obnovi komunalne infrastrukture (čistoća, vodo-vod, energetika, HPT). Osobito velika zapreka do-lasku prognanika bile su tzv. sponzorirani posjeti uz posebne dozvole i propusnice bez kojih se nije moglo proći prijelazni punkt (Mirkovci. Nuštar).

Suradnja s UNTAES-om

26. lipnja UNTAES je dao odobrenje za boravak u Iloku legalnoj lokalnoj vlasti. Vojna sasatavnica UNTAES-a uhitila je 29 .- 30. lipnja Slavka Dokma-novića, ratnoga predsjednika općine Vukovar. Nakon uhićenja Slavka Dokmanovića J. P. Klein sazvao je u borovskoj kinodvorani sve načelnike i gradonačelnike, zajedno sa županima i dožupa-nima Podunavlja, predstavnicima Srpskoga vijeća općina i uz nazočnost ministra Jure Radića. S pozi-cije apsolutnoga upravitelja Podunavlja održao je lekciju svim nazočnima:

“Vlast u Podunavlju uopće ne funkcionira, krajin-ska je na odlasku, a hrvatska nije ustrojena. UN-TAES opskrbljuje stanovništvo vodom, popravlja električne stupove nakon oluje. Vlast je podijelje-na između HDZ-a i SDSS-a, nema međusobnoga povjerenja, vlast u općinama i gradovima ne funk-

cionira, gradonačelnici i načelnici ne žive u svojim mjestima, poduzeća nisu registrirana, uvjeti života pogoršani su, bolnica nema lijekova, radnici nisu dobili plaće, umirovljenici mirovine, krajinski sudci nisu primljeni u sustav Republike Hrvat-ske, amnestija za sudionike paravojske upitna je, Erdutski sporazum ne primjenuje se, stanovništvo nema povjerenja u hrvatsku vlast. Izdan je nalog lokalnoj samoupravi da se mora svakodnevno po-javljivati u svojim uredima, voziti u automobilima s hrvatskim registracijama, zapošljavati djelatnike bez diskriminacije, organizirati zajedničke sastan-ke i iskazivati toleranciju, poticati povratak u oba smjera. Odgovornost za reintegraciju Podunavlja vaša je, a ne UNTAES-ova i UNTAES će ostati ovdje dok reintegracija ne uspije.”

9. srpnja održali smo prvi sastanak s oko 100 ra-seljenih osoba srpske nacionalnosti u Šarengradu gdje im je izložena mogućnost rješavanja njihova statusa (povratak i obnova kuća, ostanak do rješa-vanja stanarskoga problema, prodaja nekretnina, popis izbjeglica, izjašnjavanje putem anketnoga listića), Idući dan vraćeno je prvih pet ključeva kuća koje su napustile raseljene obitelji. U dvora-ni Vatrogasnoga doma smještene su 22 izbjegle osobe za koje se gotovo nitko ne brine. Četiri dana poslije na graničnome prijelazu kod mosta u Iloku podignuta je zastava i postavljena ploča Republike Hrvatske.

J. P. Klein otišao je na novu dužnost u Bosnu 15. kolovoza 1997. godine. Nakon oproštajnoga po-sjeta Slobodanu Miloševiću u Beogradu posjetio je Novi Sad, uzeo crkvene kaleže, koje je JNA, opljač-kavši Iločki samostan, pohranila u novosadskome Muzeju i vratio ih o. Marku Maloviću u Iločki sa-mostan.

Reintegracija gospodarstva i državne uprave

Ilok se napajao električnom strujom iz dizelskih elektrana dok nije obnovljen dalekovod Opato-vac - Šarengrad - Ilok. Još u progonstvu sva iloč-ka poduzeća registrirana su u Trgovačkome sudu Osijek, a u upravnim i nadzornim odborima tih poduzeća bili su prognanici. S ondašnjim ruko-vodstvima poduzeća dogovoren je način buduće-ga poslovanja.

338

U Svetištu Gospe iločke na Veliku Gospu prvi je put nakon rata održana sveta misa. Iz Vinkovaca je vlakom došlo oko 300 hodočasnika. Velik broj vjernika došao je osobnim vozilima s akreditaci-jom. S podučja grada Iloka bilo je nazočno oko 20 osoba.

S predstavnicima Međunarodne federacije crve-noga križa postignut je 20. kolovoza 1997. godi-ne dogovor o izgradnji Naselja za stare i nemoćne osobe.

U nedjelju, 24. kolovoza svečano je otvaren ob-novljeni Slovački dom u Iloku u nazočnosti Wilia-ma Walkera, privremenoga upravitelja UN-a (15. 8. 1997. zamijenio je na dužnosti J. P. Kleina), slo-vačkoga veleposlanika u Zagrebu Matuša Kučere, zamjenika zapovjednika vojnih snaga UNTAES-a Hansena i zapovjednika Slovačkoga bataljuna. Wi-liam Walker održao i svoj nastupni govor u Podu-navlju i presjekao vrpcu obnovljenoga Slovačkoga doma.

Početkom rujna 1997. godine počela su raditi po-vjerenstva za procjenu i utvrđivanje oštećenja na stambenim zgradama.

Iločka berba grožđa

Iločku berbu grožđa 1997. godine UNTAES je že-lio podići na razinu središnje manifestacije kao izraz suživota hrvatskoga i srpskoga naroda u Podunavlju. Radi usklađivanja stavova o progra-mu Iločke berbe grožđa šef civilnih poslova Iloka Anatoliv Oliynyk pozvao je ponovno na dogovor predstavnike HDZ-a i SDSS-a. UNTAES je donio od-luku o jakome osiguranju prostora. Angažirano je 75 policajaca.

Program je počeo s oko 20 minuta zakašnjenja. Prigodnim riječima okupljenima su se obratili gra-donačelnik Stipan Kraljević, župan Rudolf König, predsjednik Zajednice srpskih općina Velimir Sta-nimirović, privremni upravitelj UNTAES-a W. Wal-ker, ministar poljoprivrede Zlatko Dominiković i potpredsjednik Hrvatskoga državnoga sabora Vla-dimir Šeks. Nastupila su i prognanička folklorna kulturno-umjetnička društva iz Cerića, Donjega Novoga Sela i Berka te srpska iz Borova i Bobo-te, slovačko “Ljudevit Štur” iz Iloka te tamburaški sastav “Berde bend” iz Slavonskoga Broda i “Jurja-

ši” iz Zagreba. Na Iločkoj berbi grožđa bilo je oko 1.000 posjetitelja.

Za Dan grada Iloka svetu misu u crkvi sv. Ivana Kapistrana predvodio je kardinal i zagrebački nad-biskup dr. Franjo Kuharić uz nazočnost oko 50 svećenika, među kojima su bili i evangelički, ka-tolički i pravoslavni. Na svetoj misi bili su najviši dužnosnici Vlade Republike Hrvatske, UNTAES-a i mnogi vjernici. Tom prigodom kardinal Kuharić održao je propovijed o zajedničkome životu više religija i nacija i praštanju, koju su poslije pred-stavnici UNTAES-a tiskali i dijelili kao primjer to-lerancije.

Od 1. studenoga 1997. godine na prometnim vo-zilima obvezatna je upotreba hrvatskih registra-cijskih pločica. Mješovita policija dobiva hrvatske službene odore. Na području Podunavlja 1.800 je pripadnika mješovite policije, od toga 900 srpske nacionalnosti i nešto manje hrvatske. U to vrijeme granična policija imala je u sastavu 90 Hrvala, 47 Srba,13 Slovaka i pokrivala granicu od Tovarnika do Iloka i Dunavom do Sotina. Temeljna policija Iloka imala je ukupno 68 osoba, i to 26 Srba, 10 Slovaka, 30 Hrvata, 1 Muslimana, 1 Ukrajinca 121 neovlaštenu osobu. Državljani SRJ zaposleni u Republici Hrvatskoj, među kojima su i mnogi po-licajci, za rad u Republici Hrvatskoj moraju imati radnu dozvolu.

Prvi predstavnici OESS-a (OSCE) došli su u Ilok u studenome 1997. godine. Naslijedit će UNTAES nakon 15. siječnja 1998. godine,

13. studenoga Ilok je posjetio Peter Galbraith i obišao “Razvitak” i samostan. Isti dan u posjet je došao i predstavnik Norveške narodne pomoći. Obišao je Poljoprivrednu školu i prije rata zapo-četu gradnju ambulante u Iloku. Željeli su pomoći u obnovi jedne zgradae. Nakon obilaska Iloka više se nikada nisu vratili.

Kraj mandata UNTAES-a

S obzirom na planirani odlazak UNTAES-a 15. si-ječnja 1998. godine, raseljeni Srbi bili su sve više uznemireni. Zbog toga je 10. prosinca 1997. go-dine u Osnovnoj školi Ilok održana javna tribina. Tribini su nazočili najviši međunarodni predstav-nici: Gerard Fischer, Peters - šef OSCE-ova ureda u

339

Vukovaru, Kolarić iz Udruge izbjeglih Srba, Mirko Tankosić iz Odbora za uspostavu povjerenja te oko 200 izbjeglica. Gradonačelnik Stipan Kralje-vić podnio je kratko izvješće o stanju u gospo-darstvu, komunalijama, školstvu i dvosmjernome povratku. G. Fischer je izjavio da će MUP raditi u dvije smjene kako bi se izdale potrebne propu-snice i vize jer je Ilok granično područje, pa su mnogi radnici i učenici prisiljeni svakodnevno prelaziti granicu. Raseljene osobe nemaju razlo-ga za uznemirenost jer nakon odlaska UNTAES-a dolaze OSCE, UNHCR, europski promatrači, Crveni križ, a Republika Hrvatska obvezala se na poštiva-nje međunarodnih sporazuma i ljudskih prava. U Iloku će se otvoriti ured OESS-a u kojemu svi gra-đani mogu zatražiti pomoć u svezi s dvosmjernim povratkom, pomirenjem, sigurnošću, stabilnošću i obnovom gospodarstva. O istoj temi raspravljao je i Nacionalni odbor za uspostavu povjerenja 13. prosinca 1997. godine u Vukovaru

U povodu završetka mandata UNTAES-a u Dvorcu je 10. siječnja 1998. godine priređen oproštajni ručak. Bio je to kraj mandata vojne i civilne upra-ve UN-a i vraćanje hrvatskoga Podunavlja u okri-lje Republike Hrvatske. Ured UNTAES-a u Iloku službeno je zatvoren 10. siječnja, a neslužbeno su nastavili s radom do zadnjega dana, 15. siječnja 1998. godine.

Stanje u gospodarstvu krajem 1997. godinePrilikom preuzimanja tvrtke “Agrokomerc” počet-kom rujna 1997. godine bilo je 160 djelatnika. Sada ih je 135, od toga 51 povratnik i 30 izbje-glica.

Hrvatske šume u Iloku prije rata imale su 1.850 ha zemljišta, od toga 1.400 ha šuma. Oko 80 ha vinograda minirano je i zapušteno. Sada obrađu-ju 12 ha. Prije rata imali su 70 stalnih radnika i 30 sezonaca. Sada imaju oko 40 stalnih radnika. Ograda loviša uništena je, divljač pobijena, a naj-bolje hrastove šume posječene su. Ciglana je kra-jem godine radila sa 60 % kapaciteta, a roba se skladišti. U radnome je odnosu oko 40 izbjeglica. U pogonu “Borova” u Iloku u vrijeme povratka bilo je oko 75 radnika. Do kraja godine tvrtku je na-pustilo 25 radnika. Ostale su gotovo samo žene, a proizvodnja mrtvačkih sanduka stala je. Djelatnici pogona Elektre krajem godine sele se u Vukovar u zgradu koju su kupili od Vupika.

Humanitarna pomoć

U vrijeme progonstva 1992. - 1997. godine po-moć Iločanima pružala je općina Licboch iz Au-strije. Uz humanitarnu pomoć organiziraju prijam djece, koja ondje provode ljetne praznike u obi-teljima i uče njemački jezik. Nakon povratka pro-gnanika u Ilok nastavili su pružati pomoć u hrani, odjeći, namještaju i osigurali ljetovanje za oko 30 djece do 1999. godine.

Osobito je vrijedna pomoć koju je pružala Huma-nitarna organizacija “Mir” iz Međugorja (štednjaci na kruto gorivo).

Svjetski kongres iseljenika prognaničkoj obitelji Vinka Faletara s desetero djece dodijelio je pomoć od 30.000,00 kn.

Ante Ledić i Ivan Zec obnovili su kapelicu sv. Iva-na Nepomuka u Iloku, a komunalna tvrtka “Zri-njevac” iz Zagreba uredila je drvored u Ulici dr. F. Tuđmana, darovala Komunalijama d.o.o. Ilok kosi-licu treve te nekoliko motornih pila.

Njemačka humanitarna organizacija “Pomoć djeci u ratu” prigodom božićnih i uskrsnih blagdana do-dijelila je darovne paketiće.

Klub Vukovaraca u Požegi tijekom progonstva dobio je od humanitarnih organizacija na dar po-ljoprivredne strojeve (traktor, prikolicu, plug, sa-dilicu krumpira) za obradu napuštenoga zemljišta. Sve spomenuto 1998. godine, nakon prestanka rada Kluba, poklonili su Poljoprivrednoj školi Ilok.

Posjet Margaret Thatcher i dr. Franje Tuđmana

17. rujna grad Ilok posjetila je barunesa Margaret Thatcher, bivša premijerka Velike Britanije. Pro-tokolom je predviđen obilazak staroga podruma, vrta u Dvorcu s pogledom na Bačku ravnicu, sa-mostana i crkve. Međutim, zbog dužega zadrža-vanja u Vukovaru protokol je skraćen. Dočekana je pred crkvom koju je s pozornošću razgledala. U samostanu se duže zadržala, a osobito je zanima-nje pokazala za Domovinski rat, stradanje stanov-ništva i povijest grada. Dva dana poslije grad Ilok i Iločku berbu grožđa posjetio je predsjednik Repu-blike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Predsjednik je

340

simboličnim rezanjem grozdova otvorio središnju iločku proslavu, Iločku berbu grožđa.

29. ožujka 1999. godine u Iloku je održana prva sjednica Međudržavnoga povjerenstva za razgra-ničenje s SR Jugoslavijom (Srbijom) Dunavom od mađarske granice do Iloka i kopnom od Iloka do Vrbanje.

3. travnja 1999. godine u 20.00 sati zrakoplo-vi NATO-a oštetili su raketom most Ilok - Bačka Palanka. Od detonacije u istočnome dijelu Iloka mnoga su stakla na kućama i trgovinama popu-cala. Raketom je odvaljen lijevi nogostup u smjeru Ilok - Bačka Palanka, oštećena lijeva i desna ogra-da i kolnik. Most je bio potpuno zatvoren do 3. ožujka 2000. godine, pa učenici i radnici iz Nešti-na i Vizića nisu mogi prelaziti u Bačku Palanku.

Vlada Republike Hrvatske s predsjednikom Ivi-com Račanom na čelu održala je sjednicu u Vu-kovaru 29. svibnja 2000. godine u povodu Dana državnosti posvećenu gospodarstvu i komunalnoj problematici na području Podunavlja. Na sjednici je donesen Zakon o Vukovaru i čitav niz poticajnih mjera. Vlada će prodati zrakoplov za 110 milijuna kuna i predati ih Vukovaru te izgraditi industrij-sku zonu u Vukovaru. Predviđeno je i donošenje Zakona o lokalnoj samoupravi, kojoj će ostati više sredstava. Tri mjeseca nakon toga Ilok je posjetio i potpredsjednik Vlade RH dr. Goran Granić.

Vukovarsko-srijemsku županiju 15. ožujka 2001. godine posjetio je Dražen Budiša, predsjednik Sa-vjeta Hrvatskoga centra za razminiranje. Planom je predviđeno razminirati 450 ha površina tijekom

2001. godine. Grad Ilok ponudio je za razminira-nje vinogradske površine na Pajzošu, na kojima bi se ponovno sadila vinova loza.

U rujnu 2000. godine postavljene su u Iloku, Ša-rengradu, Bapskoj i Mohovu ploče s nazivima ulica. Mnoge su ulice preimenovane odlukom Gradskoga vijeća 1998. godine jer su nosile nazi-ve ideološki povezane s vremenom komunističke vladavine.

Delegacija DOS-a Bačke Palanke posjetila je 20. listopada 2000. godine Poglavarstvo sa željom da se poboljša promet na oštećenome mostu. Kako javni promet autobusom nije moguć, dodatnim pregovorima postignuta je suglasnost da autobusi dolaze s jedne i druge strane mosta, a putnici most prelaze pješice. Grad Ilok nastavio je dobrosusjed-ske odnose s graničnim općinama u Vojvodini, koji traju i danas.

20. veljače potpisan je Ugovor o sufinanciranju Naselja za starije i nemoćne osobe u Iloku, dar japanske vlade u iznosu 32.000 DEM. Potpisiva-nju Ugovora nazočio je japanski konzul Kamedi Kaznaki.

Normalizacija života u gradu Iloku očituje se u svim područjima života, od gospodarskoga do kulturnoga, a ratne rane polako. ali sigurno zacje-ljuju.

PripremioSTIPAN KRALJEVIĆ,

ratni gradonačelnik grada Iloka

Muzej grada Iloka

341

O REINTEGRACIJI SASVIM OSOBNO

Koliko je god Vuko-var ratna tema broj jedan, isto je toli-ko i prvorazredna mirotvorna tema. Zaslužuje posebnu pozornost kako bi se na iskustvima ratnoga herojstva i mirotvornoga mi-sionarstva moglo učiti o fenomenu “vukovarstva”. Na primjeru Vukovara

razvidno je da pravi heroji u ratu mogu biti nosi-telji ideje o miru.

Integracija je bila cjelokupan društveni proces preobrazbe od rata do mira, koji je na prostoru istočne Hrvatske po ratnim i mirotvornim učinci-ma dosegao vrhunac. Usudio bih se ustvrditi - ako smo rat dobili ratnom vatrom, mir smo ovdje dobi-li mirovnim varnicama.

U ambijentu slave, nakon sjajnih vojnih pobjeda u vojnim operacijama “Bljesak” i “Oluja”, a istodob-no pod dojmom ratnih gubitaka, mučki ubijenih, posebno nestalih, te razorenih domova, crkava i drugih građevina, ne može se zanijekati da su Hr-vati uglavnom bili željni osvete. Sama ideja da se nakon takvih vojnih uspjeha mirno završi rat na prostoru gdje su bile najžešće borbe i posljedice srpske agresije činila se gotovo suludom. U takvim uvjetima bila je hrabrost donijeti odluku da se tu na miran način uspostavi hrvatska vlast. To više što je u samome političkome vrhu bilo osoba koje su govorile da neće doći u Vukovar dok je u nje-mu ijedan Srbin. Viđao sam ih poslije u Vukovaru, ali nisam nikad vidio crvenilo na licu. Ili pak neki drugi, koji su postali naknadni Europejci, optuži-vali su me u medijima da sam američki (Kleinov) špijun jer sam, obavljajući svoj posao, surađivao s generalom Kleinom.

Drugi problem, jednako važan kao prvi, bio je u tome što su mnogi operativci u toj mirotvornoj misiji bili uvjereni da je njihov posao bio preva-riti Srbe, a ne stvoriti političke pretpostavke za uspostavu hrvatske vlasti. Vlasti koja Srbima kao

građanima mora omogućiti ravnopravno sudjelo-vanje u životu i razvoju Hrvatske. Takav je stav bio toliko raširen da mi je gotovo jednako opasno bilo raditi u Osijeku, gdje je bio Ured za uspostavu hrvatske vlasti u Podunavlju, ili u Vukovaru, gdje sam gotovo od prvih dana misije svakodnevno od-lazio najprije u Ured UNTAES-a, Kleinu, a potom i u naš ured koji smo ondje osnovali. Srbi su me ondje dočekivali kao ustašu, to više što sam bio poznat kao hrvatski nacionalist iz sedamdesetih godina, dok su me u Osijeku smatrali izdajicom “što uopće razgovaram s četnicima”. Veći je problem bio po-miriti te dvije krajnosti, jer su njihovi zagovornici bili lokalni moćnici i na jednoj i na drugoj strani, negoli ostvarivati sam program te misije.

Naravno, ne mogu se zanemariti ni politički mar-ginalci, najčešće oni iz Zagreba, iz same vrhuške, koji su političke bodove željeli zaraditi fotogra-firanjem, a posao je morao odraditi netko drugi. Dodamo li tome neučinkovitost birokracije, koja nema sluha za ono što se događa izvan njihova prostora, ostaje zaključak da je bilo više zapreka nego prostora koji bi jamčio uspjeh misije.

U takvim uvjetima nitko nije vjerovao u uspjeh misije. Pod dojmom rata uspjeh se nije ni mogao očekivati, ali iznenađuje činjenica da je samo vrlo uski krug političkoga vrha vjerovao u taj posao. Ja sam imao vrlo jasan zadatak: uspostaviti hrvatsku vlast u okupiranome prostoru u koji sam ušao kao prvi Hrvat. Zatekao sam Srbe koji u tom trenutku još nisu bili svjesni da će to ponovno i faktički biti Hrvatska. Vjerovali su da će to ipak ostati srpsko u sklopu “Velike Srbije”. Svaki je razgovor na počet-ku bio smiješan. Toliko smo bili oprječni u očeki-vanjima da su prvi razgovori bili razgovori gluhih.

I Klein, koji je zastupao međunarodnu zajednicu, lutao je između nas. Svi smo zajedno bili zbunjeni i teško je bilo nazrijeti učinke. Najvažnije je bilo rastvoriti okupirani prostor. Izmišljao sam razli-čite prijedloge, od posjeta naših ljudi grobovima do prvih razgovora o ponudi sjemena i gnojiva za neobrađena polja, ili telefonskih veza, pa iz-mišljenih informacija koje smo navodno dobivali iz tog zatvorenoga područja, pa sve do otvaranja tzv. Žikine pijace nadomak Osijeka, gdje su se mo-gli sastajati najprije rodbina, rastavljene obitelji iz dvaju dijelova Hrvatske, okupirane i slobodne. Bila je važna komunikacija kojom su se smanjivale

IVAN VRKIĆ, dipl. iur.

342

tenzije i polako vraćalo povjerenje. Krug onih koji su komunicirali svakim se danom širio, osobito kada smo uveli razne odbore za suradnju. Tada se krug proširio na više stotina osoba s obje strane.

Prisjećam se velikih problema zbog poljoprivrede. Predložio sam da isporučimo sjeme i gnojivo u Ba-ranju. To sam dogovorio sa selima u kojima su bili nastanjeni Mađari. Naravno, tome su se suprotsta-vili prognanici uz pitanje: “Zar nije dovoljno što su pucali po nama, a sada im još besplatno dajemo sjeme i gnojivo?” Još je veći problem bio to što mi Vlada nikako nije pisano odobrila taj plan. Ja sam sporazum sa Srbima potpisao, a tek mjesec dana nakon moga potpisa javili su mi iz Vlade da su mi ga odobrili.

Da bi misija uopće uspjela, morao sam dobro su-rađivati sa Srbima i s Kleinom, kao međunarod-nim predstavnikom. U vukovarskome sam kraju izabrao dr. Vojislava Stanimirovića, a u Baranji Vasu Žigića. Trebalo je stvoriti nekakav odnos po-vjerenja, ali ne i više od toga, jer prijateljstvo zbog ratnih posljedica ne bi odgovaralo ni meni zbog mojih Hrvata, ni njima, jasno, zbog Srba. Nije bilo lako pronaći mjeru u tom odnosu. Ravnao sam se tako da pokušam uspostaviti odnos u kojemu ni-kad ne smijem igrati na kartu podvale i laži, što je tipično za balkanske okolnosti i odnose. Tek kad smo stekli međusobno povjerenje, pojavili su se i

prvi pozitivni učinci.

Posebno sam u svakome trenutku vodio računa o našim prognanicima. Nisam smio povući potez koji bi me pred njima diskreditirao. Tako sam imao velikih problema s Goranom Hadžićem zato što se ni pri jednom susretu nisam htio s njime rukova-ti. Čak se i Tuđman ljutio zašto to činim, jer sam bio zadužen u ime hrvatske Vlade za pregovore s njim. Dok me Hadžić po beogradskim novinama napadao da sam “nevaspitan”, majka Kata Šoljić pri prvome mi je susretu rekla da me priznala tek kad je vidjela da “onom četniku ne želim pruži-ti ruku”. A Klein je tu priču promatrao sa svoje, neopterećene razine i stalno je govorio da će mi – pružim li mu ruku – ostaviti Hadžićev “cadillac” kad ga otjera iz “žute kuće”. Žuta je kuća, naime, bio dvorac u Erdutu u kojemu je Goran Hadžić kao “predsjednik” fantomske “krajine” stolovao.

Sa Stanimirovićem i Žigićem dobro sam surađivao. Obojica su bili Srbi koji su bili svjesni političkoga ishoda i bili su spremni u takvim odnosima izvući najviše što je moguće za Srbe. Toga sam bio svje-stan, ali granica ispod koje nisam mogao ići bila je uspostava hrvatske vlasti što je prije moguće, uz uvjet da ne povrijedim Vukovarce koji su najgore prošli u ovom ratu. Vukovarci i njihova sudbina bili su moj moralni okvir u kojemu sam pokuša-vao pronaći rješenja za završetak mirovne misije.

JACQUES PAUL KLEIN omogućio je dolazak hrvatskog predsjednika dr. FRANJE TUĐMANA u Hrvatsko Podunavlje 1996.

343

Često mi je bilo teško zbog toga što sam na tere-nu imao jednu procjenu, a u Zagrebu to što sam predlagao nije bilo prihvatljivo. U tom je odnosu predsjednik Tuđman, koliko se god to zbog nekih drugih okolnosti mnogima čini neshvatljivim, bio osoba s kojom sam, uz pomoć Vesne Škare Ožbolt, najlakše i najbolje surađivao. Bez njegova razumi-jevanja mnoge bi se stvari odvijale sasvim druga-čije. Za Srbe je najveći šok bio kada se Tuđman prvi put pojavio u Vukovaru. Tada je mnogima bilo jasno da je slododna Hrvatska otvorila vrata okupiranoj Hrvatskoj.

Da misija nije bila jednostavna, jednoznačna ni laka, najbolji je dokaz dolazak “vlaka slobode” u Vukovar. Pašalić i ekipa oko njega htjeli su da do-lazak vlaka ne bude samo misija mira nego da to bude i javna manifestacija konačne pobjede Hr-vatske u Vukovaru. I ja sam to želio, ali ne na Paša-lićev način, a ni u tom trenutku jer sam smatrao da je prerano za to. Srbi su se snažno odupirali ideji o dolasku vlaka, a Klein nije htio odobriti dolazak vlaka bez suglasnosti Srba. Tu je posebno došlo do izražaja povjerenje koje sam uspostavio sa Sr-bima. Kad je Klein na sastanku rekao da je protiv dolaska vlaka jer se boji za sigurnost, uskočio sam i upitao šefa prijelazne policije Peru Đukića može li on jamčiti sigurnost. On je potvrdno odgovorio i vrata vlaku bila su otvorena, a Klein mi je poslije rekao da sam mu sa Srbima došao iza leđa. No ni to što sam Kleina pritjerao – zahvaljujući Srbima – u kut, nije bio dovoljno jak adut Zagrebu, posebice najbližim Tuđmanovim suradnicima. Tako sam u tom istome vlaku za Vukovar stigao u zadnjemu vagonu.

Klein je dobio mandat da uspostavi hrvatsku vlast u okupiranim dijelovima Hrvatske. Pokazivao je odlučnost bez koje ta mirovna misija ne bi mogla uspjeti. Njegova je uloga bila bitna, iako je nije bilo lako razumjeti u svemu. Ponajprije, često smo se sporili u svezi s time što trošak reintegracije mora ići na račun Hrvata. Čak mi se čini da je uživao u tom trošku jer mu je bilo žao Srba, koji su zbog svojih političara došli u tako tešku situaciju. Za nas je mislio da ćemo vratiti svoj teritorij i da se isplati uložiti novac kako bi se ostvarila cjelovita Hrvatska.

Reintegracija je “Oluja” na miran način, kao i isku-šenje koje su Hrvati položili na najbolji mogući

način. Reintegracija pokazuje zrelost hrvatskoga naroda, koji je zbog svoga kulturološkoga nasli-jeđa, bez obzira na kratke dane državotvornosti, uspio stvoriti državu i znao je obraniti prije nego što je u njoj uspio imalo uživati.

Povratak vlasti uslijedio je nakon izbora. Treba-lo je održati izbore tako da se uspostavi hrvatska vlast, Hrvati vrate, a da Srbi koji se nisu ogriješili u ratu ostanu u Hrvatskoj. Koliko je nova vlast bila izabrana, a koliko ju je “izabrao” Klein, ostavimo za neku drugu priliku, no sastavljena je ipak tako da su u blagoj prednosti bili Hrvati u Vukovaru, tek toliko da se Srbi ne bi uplašili prejake lokalne vlasti. Za samo konstituiranje tih tijela morao sam Srbima u Borovu osobno jamčiti da ću ih voziti u Osijek i vratiti u Baranju i Vukovar.

Misiju smo završili sjajno, bez ijedne žrtve. Nijed-na mirovna misija u povijesti UN-a nije bila tako uspješna. Nije li mirna reintegracija upravo najbo-lja pokazna karta za ulazak male Hrvatske u veliku Europsku uniju?

P. S. Iskrene čestitke generalu Kleinu na dodjeli počasnoga doktorata Sveučilišta J. J. Strossmaye-ra u Osijeku. Bez njega Hrvatska ne bi imala pri-liku pokazati svoju hrabrost u ratu i mudrost u miru.

IVAN VRKIĆ, dipl. iur.,

IVICA ZEC, IVAN VRKIĆ i J. P. KLEIN, uključivanje telefonskih veza hrvatskoga Podunavlja u telekomunikacijski sustav RH, 1997.

344

VUKOVAR U PROŠLOSTI

Početak današnjeg Vukovara treba tra-žiti vrlo rano, što po-tvrđuju i arheološki podaci. Izuzetan topografski položaj visoke obale Dunava kod ušća Vuke bio je važna obrambena točka. U sačuvanim pisanim dokumenti-ma Vukovar se spo-minje već početkom 13. stoljeća kao Vol-ko, Walk, Wolkov,

odnosno hrvatki Vukovo. Od 14. stoljeća sve je više u upotrebi pomađareni naziv Vukovar. U to je vrijeme Hrvatska u državnopravnoj zajednici s Ugarskom. Vukovar, kao i susjedni Ilok, u tom su razdoblju čuvari hrvatskog identiteta u dunavsko-savskom međurječju.

Vukovarska tvrđava bila je čvrsto zidana na viso-koj dunavskoj obali. U pograđu su stanovali obrt-nici, trgovci i seljaci. Već 1231. godine, među prvi-ma u hrvatskim zemljama, Vukovar je dobio status slobodnog kraljevskog grada. Poveljom hercega Kolomana potvrđene su povlastice, koje su štitile vukovarske stanovnike. U Vukovaru je tada sjedi-šte Vukovske županije, koja se protezala između Dunava i Save. U 18. i 19. stoljeću Vukovar je imao značajke administrativnog, gospodarskog, prometnog i kulturnog središta. Smatran je „prije-stolnicom Srijema“.

Od 1840. godine Vukovar je uključen u stalni pa-robrodarski promet na Dunavu. Od 1878. godine priključen je na željeznički promet. Vukovarska luka je najveća pretovarna luka u hrvatskim kra-jevima. Značajniji industrijski objekti osnovani su u razdoblju između dva svjetska rata. Tvornica „Bata“ u obućarsko-gumarskoj grani proizvodnje osnovana je 1931. godine, a u isto vrijeme počinju raditi u Vukovaru značajni pogoni tekstilne indu-strije. U skladu sa svojim položajem u gospodar-skom i administrativnom pogledu Vukovar se ra-zvio u prosvjetno, kulturno i zdravstveno središte.

ŽELJKO SABO, dipl. teolog

STANJE PRIJE RATA

Vukovar je bio središte nekadašnje vukovarske općine

Uoči velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku 1991. godine vukovarski kraj bio je administrativ-no organiziran u Općinu Vukovar s 29 naseljenih mjesta, Prema popisu stanovništva uoči domo-vinskog rata ukupan broj stanovnika je 84.189. Po nacionalnosti bilo je 43,8 posto Hrvata, 37,4 posto Srba te oko 29 posto više od dvadeset dru-gih nacionalnosti. Više od polovice stanovnika, ili 44.639, živjelo je u samom Vukovaru i to 47,20 posto Hrvata, 32,30 posto Srba i oko 20 posto ostalih brojnih nacionalnih manjina.

Vukovar je do 1991. godine i strašnih razaranja u Domovinskom ratu bio jedan od najvažnijih gos-podarskih središta, ne samo u granicama Republi-ke Hrvatske već i na prostoru cijele bivše države. Po BDP-u jedino je Maribor bio ispred Vukovara. Prema podatcima iz 1990. godine u bivšoj općini Vukovar bilo je izravno zaposleno 28.000 rad-nika, što je iznosilo dva posto svih zaposlenih u Hrvatskoj. Za poređenje neka posluži podatak da je na tisuću stanovnika otpadalo 210 industrijskih radnika, što je izuzetno visok stupanj industrija-lizacije jer je u tom vremenu na razini Republike Hrvatske na tisuću zaposlenih otpadalo 119 indu-strijskih radnika.

Nositelji industrije Vukovara bili su Kombinat gume i obuće „Borovo“, Poljoprivredno-industrij-ski kombinat VUPIK i Vukovarska tekstilna indu-strija „Vuteks“. Vukovar je imao razmjerno dobro razvijene i druge gospodarske grane, poput trgo-vine, ugostiteljstva, pogotovo prometa, a i izgrađe-

345

nost komunalne infrastrukture bila je primjerna. S obzirom na svoj položaj na Dunavu, Vukovar je postao najveća hrvatska riječna luka godišnjeg ka-paciteta do dva milijuna tona pretovarene robe. Od tradicionalnoga poljoprivrednog područja vu-kovarski se kraj pretvorio u regiju u kojoj industri-ja određuje stvaranje dohotka i time izaziva snaž-ne promjene u svim područjima gospodarskoga, društvenog i kulturnog života.

AGRESIJA NA GRAD, OBRANA, DRAGOVOLJCI IZ DRUGIH KRAJEVA, ORGANIZIRANOST STANOVNIŠTVA, PAD VUKOVARA

Nakon održanih višestranačkih parlamentarnih izbora 1990. godine u Republici Hrvatskoj i od-luka Sabora, poznato je kako se tzv. Jugoslaven-ska narodna armija pretvara u srpsku vojsku, a ekstremistički dio Srba u Hrvatskoj naoružava potpomognut iz Srbije. Vukovarsko područje ta-kođer proživljava prve dramatične događaje ne-prijateljske propagande i organiziranje i naoruža-vanje lokalnog srpskog stanovništva. Masakr 12 hrvatskih policajaca i brojni ranjeni u Borovo Selu 2. svibnja 1991. označio je početak oružanog obli-ka velikosprskog osvajačkog pohoda na području Vukovara. Krajem lipnja na prilazima vukovar-skim prigradskim naseljima oružani sukobi sve su učestaliji. Vukovar je bombardiran 24. kolovoza a već sutradan bomba velike razorne snage srušila je veći dio kompleksa dvorca Eltz.

Na širem prostoru oko Vukovara nalazilo se na stotine tenkova i oklopnih transportera, na tisuće dobro naoružanih srpskih vojnika i rezervista. S druge strane, obranu Vukovara činilo je nekoliko stotina pripandika Zbora narodne garde i policije, te nešto više od tisuću dragovoljaca bez vojnog iskustva. Branitelji su imali izrazito skromno na-oružanje. Obruč oko Vukovara svakim danom sve više se stezao, snabdijevanje oružjem, hranom i sanitetskim materijalom odvijalo se jedno vrijeme koridorom kroz kukuruzište i Bogdanovce. Uz bra-nitelje Vukovarce s vremenom su stajali i pristigli branitelji iz Zagreba, Varaždina, Đakova, Čakovca, Našica, Samobora, Vinkovaca, Županje i mnogih drugih hrvatskih krajeva.

S prvim danima listopada Vukovar se našao u potpunom okruženju. Stanovnici u skloništima

i branitelji na prvim crtama bojišnice živjeli su u paklu stotina tisuća projektila koji su razarali grad. Pokušaje tenkovskog i pješadijskog proboja zaustavljali su branitelji koji su se kasnije organi-zirali u brigadu koja je iz dana u dan oružjem i bez njega pisala najsvjetlije stranice novije hrvatske povijesti. U trajnom sjećanju ostat će bitke koje su se vodile u svim dijelovima grada, a posebno na Trpinjskoj cesti, Lušcu, Sajmištu i Mitnici. Nakon pada Lušca početkom studenoga obrana Vukova-ra presječena je na dva dijela i od tada se počinje ulaziti u posljednje dane herojske obrane grada koji je već tada postao simbol hrvatskog otpora srpskoj ratnoj agresiji.

Međutim, među heroje se mogu svrstati i svi koji su u to vrijeme bili u Vukovaru. Civilni i sanitet-ski život odvijao se u podrumima, a za život važne sadržaje u ratnim uvjetima tražilo se od kvalifici-ranih ljudi veliko herojstvo radi iznimne opasnosti od pogibelji. U takve zasigurno spadaju znane i ne-znane osobe koje su radile na poslovima saniteta, medicinsko osoblje vukovarske bolnice, vatrogas-ci, ljudi zaduženi za elektronske i električne veze, za uspostavu telefonskih komunikacija službe za opskrbu pitkom vodom, te svi koji su radili na op-skrbi hranom, organiziranjem kuhinja. Posebnu ulogu imali su novinari Hrvatskog radija Vukovar, svakodnevnim odašiljanjem icrpnih informacija o stanju ratnih operacija.

Unatoč nadljudskim naporima Vukovar je oko 20. studenog okupiran i tada započinje još strašniji čin vukovarske tragedije. U potpuno srušenom gradu događaju se najstrašniji zločini nad za-robljenim hrvatskim braniteljima, ranjenicima i medicinskim osobljem i civilnim stanovništvom. Cijeli grad je postao stratište i ciljem pljačkaških pohoda. Ipak, masovna pogubljenja na Ovčari nad 200 hrvatskih ranjenika i bolničkog osoblja najve-ći su zločin koji će, nakon što je otkriven, šokirati i potresti Hrvatsku i cijeli svijet.

Najveći broj muškaraca odmah je odveden u kon-centracijske logore u Vukovaru, okolna mjesta s većinskim srpskim stanovništvom te u Srbiju. Kroz koncetracijske logore prolazi oko deset tisu-ća ljudi od koji je nekoliko tisuća bilo zadržano od 3 do 9 mjeseci.

Grad Vukovar je pretrpio ratna razaranja u svim

346

segmentima gospodarskog i društvenog života, a osobito teške posljedice pretrpjeli su njegovi sta-novnici. Podaci o poginulim, nestalim i ranjenim hrvatskim braniteljima i civilima, broju prognanih osoba, kvantitativno prikazuju ljudska stradava-nja u Vukovaru 1991. godine i premda su egzak-tni pokazatelji, ne mogu biti odraz stvarno proživ-ljene patnje stanovništva. Jer, u gradu Vukovaru i dvadeset godina poslije traži se istina o više od tri stotine nasilno odvedenih i nestalih osoba.

PROGONSTVO

Tijekom okupacije 1991. godine iz Vukovara je prognano 22.061 osoba, koji su zbrinjavani širom Republike Hrvatske u više od pet stotina mjesta na različite načine; u hotelskim kapacitetima, pri-vatnom smještaju ili u prognaničko-izbjegličkim centrima.

Od kada je okupirano vukovarsko područje o or-ganiziranom životu vukovarskih prognanika brigu vodi Povjerenstvo za općinu Vukovar sa svojim službama u Zagrebu gdje je i najveći broj progna-nih Vukovaraca. U vrlo teškim uvjetima nastojanja su uglavnom na skrbi o organiziranom životu pro-gnanika, očuvanju opstojnosti kao i pripremama za povratak.

U progonstvu na raznim lokacijama djeluju poslo-vodstva najvećih gospodarskih subjekata kao što su „Borovo“, VUPIK, Vuteks, Velepromet, Vodovod grada Vukovara, Vodomaterijal, Drvopromet, Hi-dromont, Građevinar i još neka mala privatna po-duzeća.

U progonstvu Vukovar živi kroz mnoge instituci-je, mnoge udruge i kulturno-umjetnička društva, športske klubove. Kulturna djelatnost vezana je ponajviše za Gradski muzej Vukovar u progon-stvu, Crveni križ Vukovara svoje humanitarne zadaće obavlja na mnogim područjima, Klub Vu-kovaraca u Zagrebu vrlo je aktivan, Dječji vrtić Vukovar u progonstvu okuplja najmlađe i održava jezgru poput mnogih drugih za vrijeme povratka. Školska djeca pohađaju škole po cijeloj Hrvatskoj, a na isti način u nastavni proces uključeni su uči-telji i profesori.

U Zagrebu 30. svibnja 1992. godine, na Dan dr-žavnosti Republike Hrvatske pojavio se prvi broj

„Vukovarskih novina“ koje od tada izlaze redovito kao dvotjedno glasilo. Posebno tešku zadaću ima-le su udruge proistekle iz Domovinskog rata gra-da Vukovara koje su svojim članicama i članovima pokušavali olakšati uvjete života i brinuti o rješa-vanju brojnih problema. Udruga roditelja i obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja „Vukovar-ske majke“ svojim je misijama bez prestanka po-ticala hrvatsku i svjetsku javnost na pitanje tada oko 2.600 nestalih osoba samo iz Vukovara. Udru-ga na istom tragu djeluje i dvadeset godina poslije i djelovati će dok se ne sazna istina o sudbini i po-sljednje nasilno odvedene osobe za kojom tragaju ne samo njihovi najmiliji.

Krajem 1992. godine doneseni su novi zakoni kojima se regulira novo teritorijalno ustrojstvo i organizacija lokalne samouprave i uprave. Poslovi državne uprave prelaze u nadležnost novoustro-jenih županija, a novoustrojeni gradovi i općine dobivaju ovlasti lokalne samouprave. U novom ustrojstvu bivša općina Vukovar, kojoj je na čelu povjerenik Vlade RH Marin Vidić- Bili, ulazi u sastav Vukovarsko-srijemske županije i postaje njezino sjedište. U sastav Grada Vukovara ulaze Vukovar, Borovo naselje i prigradska nasleja So-tin, Lipovača i Jakobovac. Zbog postojećeg stanja i okupiranosti Vukovar ima privremeno sjedište u Zagrebu, a sjedište županije privremeno je u Vin-kovcima. Prvi gradonačelnik je Mirko Nikolašević koji je nedugo zatim, nažalost, stradao u promet-noj nesreći na putu prema prognanim Vukovarci-ma. Za novog gradonačelnika tada je izabran dr. Jure Kolak.

POVRATAK I OBNOVA KUĆA I STANOVA, OBNOVA KOMUNALNE I SOCIJALNE INFRASTRUKTURE

Petnaest godina poslije - srdačan susret generala J. P. KLEINA i gradonačelnika Vukovara ŽELJKA SABOA

347

Republika Hrvatska pristala je da u ograničenom roku na okupirana područja, pa tako i Vukovar, dođu snage međunarodne zajednice da bi prestao rat, da bi se sa što manje žrtava, mirnim putem, vratila na svoje granice. Nakon mnogih teških godina za vukovarske prognanike konačno jasni-ji znak mogućeg povratka dolazi sa travanjskim izborima 1997. godine. Od ljeta 1997. godine po-činje proces mirne reintegracije pod zaštitom me-đunarodne zajednice. Misija UNTAES-a pod ravna-njem prijelaznog upravitelja, američkog generala Jaques Paul Kleina, završava 15. siječnja 1992. godine kao najuspješnija misija UN-a u svijetu.

Tragovi rata u Vukovaru gotovo da su nestali ali i dalje se obnavlja ono što još nije obnovljeno

Počinje vrijeme obnove razrušenog grada, ali i vri-jeme obnove međusobnog povjerenja i tolerancije bez kojih nema niti budućnosti jednog novog Vu-kovara. U tom vremenu časnu i odgovornu funkci-ju gradonačelnika Vukovara od 1997. godine ob-našali su Vladimir Štengl, Tomislav Šota i Zdenka Buljan. Na lokalnim izborima 2009. godine Željko Sabo osvojio je povjerenje građana i novi mandat na prvim neposrednim izborima za gradonačelni-ka Vukovara.

Svi koji su odlučili svoj život i život svojih budućih naraštaja vezati uz Vukovar svjedoče o podizanju Vukovara iz pepela.

OPSTANAK U GRADU, OBNOVA ŽIVOTA, PERSPEKTIVE ZA BUDUĆNOST

Dvadeset godina nakon Domovinskog rata u ko-jem je agresija bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi na Vukovar, uz goleme ljudske žrtve i stradanja, prouzročila izravnu ratnu štetu koja se

Tragovi rata sve manje su vidljivi na pročeljima stambenih i drugih zgrada, sakralnim spomenicima i kulturnoj baštini.

procjenjuje na oko 10 milijardi kuna, grad se još suočava s tegobama poslijeratnog življenja. Prije svega, posljedice se ogledaju izravno na stanje u gospodarstvu, odnosno mogućnostima zapošlja-vanja.

Tragovi rata sve manje su vidljivi na pročeljima stambenih i drugih zgrada, sakralnim spomeni-cima i kulturnoj baštini. Prisutni su još i u osje-ćajima i razmišljanjima Vukovaraca, bez obzira kojoj nacionalnosti pripadali, kao opomena da se nikada više ne ponovi. Međutim, značajno je da su upravo građani Vukovara odabrali mir kao svoj način življenja i žive ga u cjelosti kao primjer mno-gima u svjetskim razmjerima.

348

Prema posljednjem popisu 2011. godine na po-dručju grada Vukovara živi 28.016 stanovnika. Prema mišljenjima stručnjaka, ne računajući žrtve Vukovara u Domovinskom ratu, samo u razdoblju od 2000. do 2009. godine umrlo je oko 1.000 stanovnika Vukovara, veća su bila iseljavanja od doseljavana a ne može se zanemariti ni činjeni-ca da je značajan broj Vukovaraca ostao živjeti u mjestima u kojima je boravio tijekom progon-stva. U Vukovar se prema podacima Ministarstva regionalnoga razvoja, šumarstva i vodnoga gos-podarstva dosad vratilo 12.560 povratnika odno-sno 56,9 posto od 22.156 Vukovaraca prognanih 1991. godine. Status prognanika imaju još samo 584 Vukovarca što svjedoči o velikom broju onih koji se više ne namjeravaju vratiti u grad iz kojega su prije dvadeset godina protjerani.

Svi koji su odlučili svoj život i život svojih budućih naraštaja vezati uz Vukovar svjedoče o podizanju Vukovara iz pepela. Vukovar više nije ruševina.

O SEBI

Rođen sam u Vukovaru i rat me zatekao u mojoj 37. godini života. Ostao sam u Vukovaru zajedno s brojnim Vukovarcima i sudjelovao u obrani gra-da. Zarobljen sam kao pripadnik 204. vukovarske brigade 20. studenoga 1991. i nakon toga bio sam ratni zatočenik u loogorima Begejci i Niš. Po izla-sku iz zatočeništva pronašao sam svoju obitelj u Kraljevici.

Vratio sam se u Vukovar 13. siječnja 1998. godine. Već iduće godine, nakon ob-nove kuće i povratka cijele moje obitelji, uključujem se u aktivan društveno-politič-ki život grada Vukovara. Početkom 2000. godine izrabran sam za potpredsjednika Zajednice povratnika Hrvatske – Podruž-nica Vukovarsko-srijemske županije. Pred-sjednik Podružnice bio je gospodin Gla-snović Dragutin. ZPH u cjelini je kroz svoj rad imala vrlo značajan doprinos tijekom progonstva, tako i u vrijeme povratka. Bilo je to vrijeme kada je svakom čovjeku, bio on prognanik ili povratnik, trebalo dati upute, pravnu pomoć, ohrabrenje da izdrži sve one tjeskobe koje smo svi imali u sebi.

Vukovar više nije ruševina.

Sigurno da je grad Vukovar zbog svih stradanja i zločina imao svoje specifičnosti u odnosu na sve druge hrvatske gradove. Puno svog slobodnog vremena dao je gospodin Glasnović zajedno sa mnom i Upravnim odborom ZPH-Podružnice VSŽ našim povratnicima koji su svakodnevno dolazili u naše prostorije. Duboko sam uvjeren da smo i mi doprinijeli u konačnici onom što je malo tko vjerovao prilikom provođenja procesa mirne re-integracije.

Evo, trinaest godina nakon povratka, a dvadeset nakon pada Vukovara, po završetku mirne rein-tegracije 15. siječnja 1998. godine nije zabilje-žen niti jedan incident u gradu Vukovaru koji bi mogao biti povezan s osvetom ili odmazdom za počinjene ratne zločine. Trinaest godina građani Vukovara i Vukovarsko-srijemske županije žive u miru i toleranciji, te su još jedanput pokazali svoje moralne i kršćanske vrijednosti, pri tome ne zabo-ravljajući sve ono što su proživjeli.

Upravo obnašajući časnu dužnost gradonačelnika Vukovara, herojskog grada, uvijek ističem tu vri-jednost svih Vukovaraca, koja jamči da će Vukovar postići sve ono što je bio do 1990.-1991. godine, a to je, ne samo jedan od najljepših gradova, nego i prvi grad u gospodarskom smislu u Hrvatskoj.

Željko Sabo, dipl. teolog

Gradonačelnik grada Vukovara

349

Palača Srijem - sjedište Vukovarsko-srijemske županije, 2011. godina

Radnički dom Vukovar, 60-tih godina XX. stoljeća Radnički dom Vukovar danas, 2011.

Rodna kuća Lavoslava Ružičke, dobitnika Nobelove nagrade, 2011.

Vukovarska bolnica, 2011.

350

.Rat i agresija na Hr-vatsku generirali su prisilne migracije i etničko čišćenje. Kra-jem 1991. protjerano je više od 700 tisuća osoba iz svojih do-mova. U jednom tre-nutku u progonstvu je bilo 15% stanov-ništva Republike Hr-vatske. U ovoj mono-grafiji predstavljena je kronika stradanja,

povratka i sjećanja na vremena kada su ljudi pre-ko noći ostali bez svega, i kada su morali napustiti svoju kuću i najbliže. Život prognanika i izbjeglica dokumentiran je ne samo u ovoj monografiji. Ne-davno je svoju literarnu inačicu dobio u romanu Hotel Zagorje, hrvatske književnice Ivane Simić Bodrožić. Ratna stradanja i razaranja bila su strašna. Po-stoje različiti izvori, te hrvatsko i srpsko motrište. Prema tim izvorima slika je ovakva: „U ratu je po-ginulo preko 21.000 ljudi: 13.583 na hrvatskoj strani (uključujući nestale) prema Ivi Goldsteinu ili 15.970 prema Draženu Živiću, znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti “Ive Pi-lara”, te 8.039 na srpskoj strani, od toga 6.760 na području pod kontrolom pobunjenih Srba, a 1.279 vojnika JNA, prema beogradskim službe-nim podatcima. Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54% hrvatskoga teritorija, na kojemu je živjelo 36% hrvatskoga stanovništva. Pod oku-pacijom se našlo 14.760 km2 ili 26% hrvatskoga teritorija.

(Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Domovinski rat. Pristup ostvaren, 26.kolovoza 2011.).

RECENZIJE MONOGRAFIJE PRAVO NA DOM

Prof.dr.sc. ANĐELKO MILARDOVIĆpolitolog

KULTUROM SJEĆANJA PROTIV STRATEGIJE ZABORAVA

Rat i model ratom prekinute tranzicije u demokraciju: kronika stradanja i destrukcije

Još i danas se traga za nestalima, i tomu kraja nema.

Međunarodna zajednica i ideologija zapovjedne odgovornosti u sjeni Boga Janusa

Odnos međunarodne zajednice spram agresije na RH bio je ambivalentan i kalkulantski. U procesu raspada bivše države do zadnjeg se trenutka vje-rovalo u čudnovate lijekove i politička bajoslovlja različitih domaćih i stranih mudroslova. Međuna-rodna zajednica intervenirala je slanjem mirovnih snaga. Prema tomu: „Dana 21.veljače 1992. ,Vi-jeće sigurnosti je formiralo zaštitne snage Ujedi-njenih naroda (UNPROFOR) za rješavanje krize u Jugoslaviji u okviru konferencije Europske zajed-nice o Jugoslaviji.“ Kao što znamo formirane su tri zaštitne zone pod protektoratom UN: sektor Istok („E“) (Istočna Slavonija i Baranja), sektor Zapad ( „W“ ) (Zapadna Slavonija) , i sektor Jug („S“) tzv. Krajina. U Vance-ovom planu (studeni / prosinac 1991.) opisana je uloga tih „zaštitničkih“ UN snaga: „Ulo-ga jedinica Ujedinjenih naroda bila bi osigurati da ta područja ostanu demilitarizirana i da sve osobe koje u njima žive budu zaštićene od oružanoga na-pada.“ No, što je s realizacijom tog cilja, odnosno što se u kontekstu kronike stradanja stvarno do-godilo? U jednom izvoru opisuje se ponašanje po-bunjeničkih vlasti i mirno promatranje UN snaga.

Prema tomu: „Budući da su se u nazočnosti mi-rovnih snaga osjećale sigurnima, srpske su pobu-njeničke vlasti u zaštićenim područjima nastavile agresiju novim metodama. Nastavljen je masovni progon nesrpskoga pučanstva iz okupiranih kra-jeva, pljačka i uništavanje imovine te stvaranje etnički čistih područja. Namjera da se zauvijek onemogući povratak prognanika bila je više nego očita.“

(Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Domovinski_rat . Pristup ostvaren, 26.kolovoza 2011.)

351

Zbog pasivnosti i ne činjenja više od 600 Hrvata i pripadnika manjina ubijeno je i nestalo. Oni su, dakle, bili „pod zaštitom UN„.

Glede UN promašaja u Hrvatskoj nikada nitko iz zapovjednih struktura, po zapovjednoj odgovor-nosti, nije odgovarao za ne ispunjenu ulogu koja je bila definirana Vance-ovim planom.

Ta se tamna strana UN naprosto prešućuje i stav-lja pod otirač, premda se točno znaju imena i pre-zimena zapovjednika sektora Istok, Sjever i Jug, generali Satish Nambiar (Indija 5. ožujka 1992. - 2. ožujka 1993.) ,Lars-Eric Wahlgren (Švedska 2. ožujka 1993. - lipanj 1993. ,Jean Cot (Francu-ska lipanj 1993. - ožujak 1994.), Bertrand de Sa-uville de La Presle ožujak 1994. - ožujak 1995) i Bernard Janvier( ožujak 1995.) - nikada po zapo-vjednoj odgovornosti nisu odgovarali za vlastite promašaje na terenu, i ne ispunjavanje Vance-ova plana odnosno čuvanja života i imovine nesrpskog pučanstva na okupiranim područjima RH.

Ne samo što nisu odgovarali po zapovjednoj od-govornosti, nego nikada nisu ozbiljno prozvani. Muk! Zakazivanje UN u Hrvatskoj i u Bosni, po-glavito Srebrenici, spada u najtamnije strane povi-jesti UN misija. Možda je iluzorno očekivati da će UN suditi UN?

No, skretanje pozornosti na dvostruke standarde i licemjerje međunarodne zajednice pada u polje njezine političke etike nad kojom bezobrazno leb-di lik Boga Janusa, nešto je što se ne može i ne smije prešutjeti.

Budući da se do 1995. godine ništa nije uspjela riješiti glede ponovnog uspostavljanja hrvatskog suvereniteta, sve je bilo riješeno osloncem na vla-stite snage. Rat je nakon operacije Oluja i mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja završen. Sada se moglo krenuti u obnovu, povratak i nasta-vak tranzicije u demokraciju.

Nastavak ratom prekinute tranzicije u demokra-ciju. Politološki kritički pogled na društvo i dr-žavu 1991-2011.

Epilog ratom prekinute tranzicije moguće je opi-sati na slijedeći način: djelomice je konsolidirana arena državnosti. Od nje se postupno odustaje

zbog koncepta podijeljenog suvereniteta i globa-lizacije hrvatske politike. Zanemaren je razvoj ci-vilnog društva i izgradnja društvenih institucija. Unatoč globalizaciji politike ova je arena neupit-na. Gospodarska arena je čisti tranzicijski proma-šaj. Obilježena je legaliziranom pljačkom stoljeća, organiziranim kriminalom i korupcijom. Od eko-nomske tranzicije tek možda 5% stanovništva ima koristi. Na tragu društvenog siromaštva ostali su gubitnici, bačeni u talačku situaciju tranzicijskih i ratnih profitera.

Odnos prema prošlosti / povijesti

U odnosu na noviju hrvatsku povijest, a u kontek-stu suočavanja s prošlošću postoje četiri strate-gije. Prva je strategija zaborava. Ona se provodi preko medija i obrazovnog sustava gdje se doga-đaji iz novije povijesti predstavljaju u šturom i re-dukcionističkom obliku.

Druga strategija je revizija novije povijesti ute-meljena na ideologiji podjednake odgovornosti žrtve i agresora. Akteri ove strategije su različite skupine u međunarodnoj zajednici i šire na pro-storu tzv. zapadnog Balkana, spremne na pisanje neke zajedničke povijesti.

Treća je strategija suočavanja s novijom prošlo-šću politika i ideologija prošlosti. Bit ove strategije je instrumentalizacija događaja 1989-1995/97. u dnevno političke svrhe.

Napokon, četvrta strategija zapravo je kultura sjećanja koja se temelji na dokumentiranju do-gađaja, njihovoj znanstvenoj i objektivnoj inter-pretaciji, obilježavanju događaja bez nametanja sa strane, zbog toga što država državi ne propi-suje zakone, ni političke blagdane, te podizanju spomenika. Bit ove strategije je u znanstvenom dokumentiranju povijesti, i gajenju kolektivnog sjećanja kao dijela zajedničke povijesti, kulture i svijesti. O monografiji u kontekstu kulture sjećanja u ko-munikaciji s različitim strategijama suočavanja s novijom prošlošću

Monografija se može smjestiti u kontekst kulturesjećanja utemeljene na dokumentiranju i svjedo-če-nju aktera. U tomu smislu predstavlja otklon od

352

medija koji zagovaraju strategiju zaborava i revizi-je povijesti. Monografija je tematski podijeljena u nekoliko cjelina.:

- Prvu predstavlja povijesni pregled raspa da Jugoslavije u globalnom kontekstu ra sada komunizma i orijentacije na demokraciju;

- U drugoj cjelini predstavljena je agresija na Republiku Hrvatsku;

- trećoj dvojbena uloga međunarodne za - jednice;

- Četvrtu cjelinu predstavljaju izvorni dokumenti međunarodne zajednice;

- petu dokumenti o obnovi, i

- šestu pojedinačni primjeri i svjedočenja inte-lektualaca i političara. U monografijiprevla-dava pluralizam mišljenja autora tek stova i njezinih urednika Branka Peka i Slobodana Langa.

Zalažemo li se za demokraciju, moramo prihvatiti slobodu i pluralizam mišljenja. Po vrsti djela, riječ je o monografiji publicističko - dokumentarnog,

memorijskog tipa.

Tijekom iščitavana materijala recenzent je upozo-rio na neka metodološka pitanja u izlaganju mate-rijala. Urednici i uredništvo monografije prihvatili su metodološke sugestije recenzenta. Prihvaćene sugestije prinos su pojašnjenju metode izlaganja, i predstavljanju uvrštenog materijala U konačnici valja kazati kako je monografija jedan od izvora na tragu kulture sjećanja, protiv strategije zaborava, na koju je upozorio i prof. Hrvoje Kačić, u tekstu “Amnezija u Hrvata”, koji brzo zaboravljaju što im se dogodilo, pokazujući nedostatak odgovornosti prema sebi, povijesti i identitetu i budućnosti.

Nadamo se da će se u ovom društvu s vremenomrazvijati kultura sjećanja nazočna u svim društvi-ma, bez koje povijest jednog društva doista može biti predmetom manipulacija ili političkih instru-mentalizacija, lošega ponavljanja prošlosti i gene-riranja nove „banalnosti zla“. (Hana Arent.)

RECENZENT: Prof.dr.sc. ANĐELKO MILARDOVIĆ

353

Dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE,

znanstvena savjetnica u Hrvatskom institutu za

povijest – Zagreb, Podružnica za povijest

Slavonije, Srijema i Baranje,

Slavonski Brod

Recenzija knjige PRAVO NA DOM

Trinaest tematskih poglavlja u knjizi (Agresija na Republiku Hrvatsku, Progonstvo, Područja odla-ska Hrvatskih prognanika, Povijesno organizi-ranje Hrvatskih prognanika, Prva Konferencija Zajednice prognanika Hrvatske, Uloga Međuna-rodne zajednice u rješavanju krize na područ-ju bivše Jugoslavije, Međunarodni dokumenti, Uvod u Untaes, Objavljeno u medijima, Povratak prognanika, Program povratka Vlade Republike Hrvatske, Obnova, O temi pišu: akademici, enci-klopedisti, povjesničari i političari, Pojedinačni primjeri i svjedočanstva) koncipirali su urednici i priređivači BRANKO PEK i prof. dr. SLOBODAN LANG na 360 stranica tako, da se ova knjiga i na-kon odmaka od 20 godina može parcijalno čitati, jer svako poglavlje, iako na istu temu – PRAVO NA DOM – donosi pred čitatelja zanimljiva viđenja proživljenog vremena kojega se gotovo svi autori priloga, kao izravni sudionici, s ponosom i pošto-vanjem sjećaju.

Golem su trud uložili priređivači, koji se u knjizi javljaju i kao autori priloga da pristupe i različite stilove pisanja 44 autora slože u vrlo zanimljivo čitko štivo. Oni su priloge objedinili u jednu cjeli-nu i načinili kvalitetan tekstualni materijal kojim se dostojno obilježava 20. obljetnica stradanja hr-vatskih prognanika tijekom agresije na Republiku Hrvatsku i tijekom Domovinskog rata, postupni povratak prognanika u njihove domove, obnova te opstanak građana Republike Hrvatske u tadaš-njim okupiranim područjima. Svojim poglavljima se ovo djelo izdiže s razine lokalne povijesti i po-staje model obrade teme koja do sada u Hrvatskoj historiografiji i nije baš znatnije zastupljena.

Knjiga pod naslovom PRAVO NA DOM grupe au-tora, nije samo vrijedan prilog za proučavanje stradanja civilnog stanovništva tijekom agresije

na Republiku Hrvatsku nego je vrijedno djelo ma-lobrojnoj literaturi posvećenoj životu prognanih građana Republike Hrvatske za vrijeme Domovin-skog rata i poraća, te njihovog postupnog povrat-ka u svoje porušene, tj. obnovljene domove, kao i opstanku i teškom životu onih koji su ostali živjeti na okupiranom području.

Posebice su u knjizi vrijedni zemljovidi, grafički i tabelarni prikazi broja prognanika po općinama i županijama temeljenim na podacima Ministarstva obnove Republike Hrvatske za razdoblje od 1992. do 1996. godine; razrađeni su Vance-ov plan, Plan „Z – 4“, Badinterov Plan sukcesije bivše Jugoslavi-je, Mirovna operacija Ujedinjenih naroda UNPRO-FOR, Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, Erdutski sporazum te djelovanje Prijelazne uprave UN-a UNTAES.

Iako je knjiga sadržajno cjelovita, zbog velikog broja autora, svako je poglavlje priča za sebe pa se tako može i čitati – odvojeno. Sadržajno je ra-zumljiva širokom krugu čitatelja, a svaki prilog odiše snagom, upornošću i voljom za povratkom prognanih i izbjeglih te pokazuje put koji vodi na-pretku društva.

Zbog velikog broja fotografija knjiga je, ujedno, na neki način i foto-album, ali i zbirka sjećanja, priop-ćenja, kalendarij...

Svojevrsna je spomen-monografija i predstavlja dragocjen priručnik za sve one koji se bave i žele baviti tom i sličnom tematikom. Istodobno ima ve-liku vrijednost ponajprije stoga jer omogućuje da se za pamćenje sačuva najviše što je moguće – ono što je u odmaku od 20 godina prešlo u jučerašnji-cu, dijelom i u zaborav.

Iako knjiga završava bez zaključnih misli, ima lo-gike i opravdanja jer daje čitateljstvu mogućnost da se neprestano vraća na pojedina poglavlja i mogućnost osobnog zaključka. Ona kao povijesni dokument pridonosi spoznajama, jer je većina au-tora u svojim prilozima objavila velik dio podataka do sada ne napisanih na jednom mjestu.

Na temelju iznesenoga knjigu preporučam za iz-davanje.

Osijek, 20. kolovoza 2011.

354

Domovinski rat - kronologija

1990. godina

(22. - 23. IV.) i (6. - 7. V.) - prvi višestranački izbori u Hrvatskoj nakon 1938. god.

30. V. - održana konstituirajuća sjednica višestra-načkoga Sabora RH

17. VIII. - na dan “referenduma o srpskoj autono-miji” na području Knina, Benkovca i Obrovca orga-nizirano zapriječeni prometni smjerovi (počela je tzv. balvan-revolucija)

1991. godina

5. I. - policijske postaje u Kninu, Obrovcu, Ben-kovcu, Gračacu, Korenici, Donjem Lapcu, Dvoru na Uni, Vojnicu i Hrvatskoj Kostajnici otkazale po-slušnost MUP-u RH i ušle u sastav tzv. Krajinskoga sekretarijata za unutrašnje poslove.

9. I. - Predsjedništvo SFRJ naredilo da se u roku 10 dana moraju razoružati i raspustiti sve oružane formacije koje nisu u okviru oružanih snaga SFRJ.

(24. I.) - američki ambasador u SFRJ Warren Zimmerman poručio predsjedniku Predsjedništva SFRJ da SAD neće prihvatiti angažiranje vojske protiv demokratski izabranih institucija vlasti. Ti-jekom siječnja, veljače i ožujka organizirana nova serija mitinga Srba po Hrvatskoj, na kojima se odbacuje Ustav RH, prijeti Hrvatima i hrvatskoj vlasti.

1. III. - policajci srpske nacionalnosti zaposleni u MUP-u RH zajedno s mobiliziranim rezervistima upali u policijsku postaju u Pakracu i razoružali sve policajce Hrvate. Sljedeći dan specijalne jedi-nice MUP-a RH protjerale srpske ekstremiste iz Pakraca.

(20. III.) - Europska zajednica zauzela stajalište da su unutarnje i vanjske granice Jugoslavije ne-promjenjive (načelo Završnoga akta iz Helsinkija, 1975.).

(25. III.) - predsjednici Tuđman i Milošević sastali su se u Karađorđevu (Srbija).

(28. III.) - u Splitu održan prvi susret šestorice predsjednika republika SFRJ o razrješenju krize.

31. III. - specijalne jedinice MUP-a RH vratile Na-cionalni park Plitvice pod nadzor legalnih redar-stvenih snaga RH u sukobu s naoružanim srpskim teroristima, koji su bili zauzeli to područje. Pogi-nuo Josip Jović iz Aržana kod Imotskoga, prva žr-tva Domovinskoga rata (“krvavi Uskrs”).

KALENDAR DOGAĐANJA (12. IV.) - stvorena operativna jezgra buduće Hr-vatske vojske - Zbor narodne garde (ZNG). Zapo-čele pripreme za ustroj četiriju brigada ZNG-a. Legendarne hrvatske gardijske brigade, uz spe-cijalne postrojbe MUP-a i MORH-a, podnijele su glavni teret u obrani i oslobađanju Republike Hr-vatske.

2. V. - srpski teroristi u Borovu Selu kod Vukovara ubili 12 i ranili 21 hrvatskoga policajca.

19. V. - održan referendum o samostalnosti i su-verenosti RH. 94 % građana izjasnilo se za samo-stalnost i suverenost Hrvatske, a protiv ostanka u Jugoslaviji.

28. V. - na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu održana smotra dijela postrojba ZNG-a.

25. VI. - u skladu s voljom građana izraženom na referendumu Sabor RH donio odluku o odcjeplje-nju Republike Hrvatske od SFRJ s odgodom od tri mjeseca (Dan državnosti).

3. VII. - tenkovi JNA ušli u Baranju i istočnu Sla-voniju. Tzv. JNA otvoreno se sprema za napad na Hrvatsku.

25. - 26. VIII. - prvi žestoki napad JNA i srpskih paravojnih postrojba na Vukovar i Borovo naselje te Otočac u dolini Gacke.

14. - 15. IX. - osvajanjem vojarne u Pločama zapo-čela blokada i osvajanje vojarni, skladišta oružja te različitih vojnih građevina JNA u Hrvatskoj.

16. - 23. IX. - u žestokim borbama za Šibenik hr-vatski branitelji obranili su grad (“Oba su pala!”).

21. IX. - osnovan Glavni stožer Hrvatske vojske. Prvi načelnik bio je general Antun Tus.

1. X. - započeo žestoki napad JNA i četnika iz Crne Gore i Hercegovine na Dubrovnik i okolicu. Kod sela Ćepikuće hrvatski branitelji nanijeli teške gu-bitke agresoru (najžešći napadi na Dubrovnik 11. XI. i 6. XII.).

8. X. - proglašenje neovisnosti RH (istekla tromje-sečna odgoda ustavne odluke od 25. VI.) - Dan ne-ovisnosti RH.

3. XI. - ZNG službeno mijenja ime u Hrvatska voj-ska.

14. - 16. XI. - Hrvatska ratna mornarica u Split-skom, a zatim u Korčulanskome kanalu porazila Jugoslavensku ratnu mornaricu i razbila pomor-sku blokadu grada Splita.

18. XI. - u Vukovaru prestao organizirani otpor hrvatskih branitelja.

355

Početkom prosinca hrvatski branitelji preuzeli ini-cijativu na zapadnoslavonskome bojištu.

7. XII. - Badinterovo povjerenstvo donijelo zaklju-čak da SFRJ više ne postoji.

1992. godina

2. I. - posredovanjem izaslanika Ujedinjenih naro-da predstavnici Republike Hrvatske i JNA u Sara-jevu potpisali Dogovor o prijekidu vatre (“Vanceov plan”).

13. I. - suverenu i neovisnu Hrvatsku priznala Sve-ta Stolica.

15. I. - priznanje suverene Hrvatske objavilo 12 država EZ-a. Nakon toga i druge države priznaju neovisnu Hrvatsku..

22. V. - RH primljena u Ujedinjene narode.

18. V. - 30. VI. - vojnom akcijom “Spaljena zemlja” HV na južnome bojištu započeo operaciju deblo-kade Dubrovnika i uspješno oslobodio jug Hrvat-ske.

Do 30. V. JRM napustila posljednje okupirane hr-vatske otoke Vis, Lastovo i Mljet.

21. VI. - munjevitom akcijom Hrvatska vojska oslobodila Miljevački plato (7 sela, oko 150 km2).

14. IX. - u osječkoj Tvrđi osnovana Zajednica pro-gnanika općine Osijek, preteča Zajednice progna-nika Hrvatske.

1993. godina

22. I. - započela oslobodilačka operacija HV-a, “Gusar” - Maslenica. Hrvatske postrojbe za 72 sata oslobodile i zadržale veći prostor. Dalmacija je smjerom Zadar - Maslenica - Karlobag opet ce-stovno povezana s kopnenom Hrvatskom.

19. III. - u Osijeku osnovana Zajednica prognani-ka Hrvatske. Na I. konferenciji ZPH bili su najviši dužnosnici UNPROFOR-a, Hrvatske vojske, hrvat-ske Vlade, saborski zastupnici i predstavnici svih vjerskih zajednica.

9. IX. - Hrvatska vojska oslobodila lička sela Divo-selo, Čitluk i Počitelj (Medački džep).

30. IX. - Zajednica prognanika Hrvatske organizi-rala povratak prognanika u selo Antunovac kod Osijeka. Ulazak u Antunovac spriječio je UNPRO-FOR.5. X. - VS UN-a izričito potvrdilo da su UNPA-zone integralni dio Republike Hrvatske.

1994. godina

17. II. - poginuo pukovnik Damir Tomljanović Ga-vran braneći domovinu na Velebitu kod Tulovih greda.

30. III. - u ruskome veleposlanstvu u Zagrebu pot-pisan Sporazum o prijekidu neprijateljstva između Oružanih snaga RH i pobunjenih Srba.

1. VII. - Zajednica prognanika Hrvatske organizi-rala potpunu blokadu UNPROFOR-a u cijeloj Hr-vatskoj koja je trajala 41 dan.

29. IX. - ministri obrane SAD-a i Republike Hrvat-ske William Perry i Gojko Šušak potpisali u Pen-tagonu Memorandum o suradnji u obrambenim i vojnim odnosima.

1995. godina

7. IV. - na Dinari iznad Knina HV oslobodio važan prostor, stvarajući preduvjete za oslobođenje Kni-na.

1. - 3. V. - vojno-redarstvenom operacijom “Blje-sak” oslobođena zapadna Slavonija i Posavina.

2. - 3. V. - pobunjeni Srbi raketirali Zagreb i druge hrvatske gradove.

3. VIII. - pregovori između hrvatskih vlasti i po-bunjenih Srba u Švicarskoj propali. Srbi su odbili prijedlog mirne reintegracije.

4. - 8. VIII. - vojno-redarstvenom operacijom “Olu-ja” hrvatske postrojbe oslobodile okupirani terito-rij Hrvatske u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu.

5. VIII. - hrvatske snage oslobodile Knin (Dan po-bjede i domovinske zahvalnosti).

12. XI. - potpisan Erdutski sporazum između Re-publike Hrvatske i pobunjenih Srba iz Baranje, istočne Slavonije i zapadnoga Srijema o mirnoj reintegraciji tih krajeva u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

23. XI. - Vijeće sigurnosti UN-a potvrdilo Spora-zum o mirnoj reintegraciji Baranje, istočne Slavo-nije i zapadnoga Srijema u sastav RH. Taj je proces završio 15. I. 1998., kada su ti krajevi vraćeni u sastav Republike Hrvatske.

1996. godina

15. I. - mirovne snage UN-a pod nazivom UNTAES započele proces mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, koji je završio 15. I. 1998. godine. Sav okupirani teritorij vraćen u sastav RH, čime je Republika Hrvatska postala cjelovita u svojim međunarodno priznatim granicama.

356

- Anić, Nada (1995.) „Problemi školske djece u progonstvu i izbjeglištvu“ u: Psihološka po- moć ratnim stradalnicima (1995), ur. Krizma- nić M. (et.al.), Zagreb: Dobrotvorno udruženje Dobrobit

- Banović, Antun: Izgubljeno djetinjstvo, 2010.

- Bosanac, Nedeljko/ Babić ,Marko (1996.) „Pro- gnanici i izbjeglice na području Osječko-baranjske županije i neki problemi povratka“ u: Ekonomska misao i praksa: časopis Sveučilišta u Dubrovniku, 5 (1996), 2; str. 821-841

- Bosanac, Nedeljko/ Babić, Marko (1996.) „Pro- gnanici i izbjeglice na području Osječko-baranjske županije i neki problemi povratka“ u: Ekonomski pregled: mjesečnik Hrvatskog društva ekonomista Zagreb, 47 (1996.), 5/6; str. 306-319

- Cvetnić, Ratko: Kratki izlet, 1997.

- Damjanović, Ivana/Tomičević Leopoldina (2004.) „Pravni položaj izbjeglica“ u: Pravnik: časopis za pravna i društvena pitanja, 38 (2004), 2 (79), str. 55-84

- Despot, Zorislav (1993.) „Naselje za prognanike i izbjeglice“ u: Građevinar: časopis Hrvat skog saveza građevinskih inžinjera 43 (1993), 7, str. 419-425

- Drmić, Ante (1998.) „Prognanici, izbjeglice, povratnici i raseljene osobe u Vukovarsko-srijemskoj županiji“ u: Godišnjak za kulturu, umjetnost i društvena pitanja: za... godinu / Ogranak Matice Hrvatske Vinkovci, 1998 (i.e. 1999.), 16; str. 179-207

- Drmić, Ante (1999.) „Izvješće o prognanicima, povratnicima, izbjeglicama i raseljenim osoba ma na području Vukovarsko-srijemske žu- panije za 1999.godinu“ u: Godišnjak za kulturu, umjetnost i društvena pitanja: za...godinu / Ogranak Matice Hrvatske Vinkovci, 1999, 17; str. 157-176

DJELA I KNJIŽEVNOST PROGNANIKA

- Handabaka, Pavo/Perić, Božo (1994.) „Dubro- vački prognanici“ u: Dubrovački horizonti: ča- sopis Društva Dubrovčana i prijatelja dubro- vačke starine u Zagrebu, 25 (1994), 34; str. 14-18

- Handabaka, Pavo... (et.al.), Povratak dubro- vačkih prognanika, uredništvo (1994.), Du- brovnik: Vlada Republike Hrvatske

- H. Courths-Mahler: Prognanici

- Havelka, Mladen uredio, Povratak u hrvatsko Podunavlje: vodič za povratnike: psihosocijal- ni vidovi povratka (1998.), Zagreb: Dobrotvor- no udruženje Dobrobit; Hrvatski Caritas; Dr- žavni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži; Visoka zdravstvena škola

- Joyce, James (2001) Dublinci: Prognanici, s engleskog preveli Mirjana Buljan, Ante Sta- mać, Zagreb: Alfa

- Kosor, Jadranka (1995.) I zlo će proći, priredio, dokumentaciju odabrao i zabilješkama popratio Božo Rudež, Varaždinske toplice: Golden time

- Kovač, Vlasta (1995.) „Hoteli prognanicima na upravljanje?“ u: UT: ugostiteljstvo i turizam: stručna revija za turizam, 43 (1995), 2; str. 38

- Krizmanić, Mirjana uredila, Povratak prognanika: psihološka, socijalna, zdravstvena i duhovna priprema (1995.), Zagreb: Dobrotvorno udruženje Dobrobit

- Lajić, Ivan (1991.) „Sociodemografske zna- čajke jednoga prognaničkog kontingenta: primjer ratnog izbjeglištva stanovništva du- brovačkog područja“ u: Migracijske teme: časopis za istraživanje migracija i narodnosti, 7 (1991), br.2, str. 173-183, Zagreb: Institut za migracije i narodnosti

- Matković, Ivan-Lasta: „Bogdanovci-vrata Vu- kovara“, 1998.

- Mesić, Milan (1992.) Osjetljivi i ljuti ljudi: hrvatske izbjeglice i prognanici, Zagreb: Ured za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hr-

357

vatske: Institut za migracije i narodnosti Sveu- čilišta u Zagrebu

- Mesić, Milan (1994.) „Pogledi na povratak: hrvatske i bosansko-hercegovačke izbjeglice“ u: Društvena istraživanja, časopis za opća društvena pitanja, 3 (1994), 6/14; str. 629- 649

- Mesić, Milan (1996.) Ljudi na čekanju-pogledi na povratak: hrvatske i bosansko-hercegovač- ke izbjeglice i raseljenici, Zagreb: Sociološko društvo Hrvatske

- Njavro, Juraj/ Gotovac, Vlado: Glava dolje-ruke gore, 1992.

- Pavković, Mate: Hrvatske ratne štete, 1997.

- Pek, Branko (1994.) Na putu povratka, Osijek: Journal

- Pek, Branko (2003.) Na kraju puta: prikaz de- setogodišnjeg rada Zajednice povratnika Hr- vatske, Osijek: Zajednica povratnika Hrvatske

- Pek, Branko (2006.) Nakon povratka, Osijek: Zajednica povratnika Hrvatske; Cerna: Pauk

- Prkačin, Nada: Nadomak povratka (1996.) Osijek, Zajednica povratnika Hrvatske

- Raboteg-Šarić, Zora (2002.) „Kvaliteta života mladih u područjima koja su stradala u ratu“ u: Dijete i društvo: časopis za promicanje prava djeteta (Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti), 4 (2002), ½; str. 49-68

- Rebić, Adalbert (1993.) „Povratak prognanika u njihov zavičaj i uloga Crkve“, u: Bogoslov- ska smotra Ephemerides Theologicae Zagrebi enses, 63 (1993), ¾, str.386-391

- Rogić, Ivan... (et.al.), Progonstvo i povratak: psihosocijalne i razvojne odrednice progonstva i mogućnosti povratka hrvatskih prognanika“ (1995.), Zagreb: SysPrint

- Runtić, Davor: Domovinski rat, 2004.

- Simić-Bodrožić, Ivana: „Hotel Zagorje“-roman, Profil International 2010

- Šeparović, Zvonimir urednik, Hrvatski žrtvo- slov: zbornik radova Prvog hrvatskog žrtvo- slovnog kongresa, Zagreb, 19. do 21. lipnja 1998.: knjiga 1 (1998), Zagreb: Hrvatsko žr- tvoslovno društvo

358

POPIS AUTORA TEKSTOVA OBJAVLJENIH U OVOJ MONOGRAFIJI

1. Akhavan, Payan 2. Badinter, Robert 3. Bilić, Zvonimir 4. Čulo, Branko 5. Galbraith, Peter 6. Glasnović, Dragutin 7. Granić, Mate 8. Gruić, Ivan 9. Ivanić, Ivanka10. Ivanušić, Mirko11. Kačić, Hrvoje12. Klein, Jacques Paul13. Kompanović, Josip14. Kosor, Jadranka15. Kouchner, Bernard16. Kramarić, Zlatko17. Kraljević, Stipan18. Kuzmič, Peter19. Lang, Slobodan20. Lisac, Inga21. Lončar, Stjepan22. Lukšić, Branimir23. Margaletić, Stjepan

24. Mateša, Ivan25. Marton, Đurđa26. Mršić, Zdravko27. Nazor, Ante28. Owen, David29. Pek, Branko30. Periša, Roko31. Povreslo, Tomo32. Rebić, Adalbert33. Sabo, Željko34. Stojan, Ante35. Ströhm, Cahrl Gustav36. Špehar, Zlatko37. Tuđman, Miroslav38. Vance, Cyrus39. Vlahušić, Andro40. Vrkić, Ivan41. Vrkljan, Frane42. Wilkes, Kathleen43. Zorić, Damir44. Živić, Dražen

FOTOGRAFIJE OBJAVLJENE O OVOJ MONOGRAFIJI USTUPILI SU:

Arhiv HRT-a, arhiv Glasa Slavonije, arhiv HCR-a, arhiv Ministarstva regionalnog ra-zvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva, arhiv Zajednice povratnika Hrvatske, Ar-hiv udruge zatočenika srpskih koncentra-cijskih logora Vukovar, Muzej Domovin-skog rata, Gradski muzej Vukovar, Muzej grada Iloka, Grad Zadar, Grad Dubrovnik,

Branko Pek, Stjepan Wershansky, Željko Gašparović, Đuro Gajdek, Mario Filipi, Mir-ko Ivanušić, Slobodan Lang, Branko Čulo (ujedno i autor grafikona i tablica), Željko Sas, Zvonimir Bilić, Đurđa Marton, te inter-netske stranice: http://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Muzej_DR.JPG, http://www.flickr.com/photos/mercurius_network/

359

REPUBLIKA HRVATSKA USKORO ĆE POSTATI PUNOPRAVNA ČLANICA VELIKE ZAJEDNICE EUROPSKIH NARODA

EUROPSKA UNIJA 2011.

PRAVO na - Slobodan Lang

Documents

Transcript of PRAVO na - Slobodan Lang