Uporedno krivicno pravo

UPOREDNO KRIVIČNO PRAVO BLISKOG ISTOKA

-HAMURABIJEV ZAKONIK, JUDAIZAM I ŠERIJAT-

Edin Sejfulović

Tuzla, juli 2014.

SADRŽAJ

1. UVOD .............................................................................................. 1

2. UPOREDNO KRIVIČNO PRAVO BLISKOG ISTOKA ....................... 2

2.1. Hamurabijev zakonik................................................................. 2

2.1.1. Istorijski trenutak nastanka Vavilonskog carstva ............... 2

2.1.2. Objava i karakteristike Hamurabijevog zakonika ............... 3

2.1.3. Krivično pravo u Hamurabijevom zakoniku ...................... 4

2.1.3.1. Prethodni pojam pozitivnog krivičnog prava ......... 4

2.1.3.2. Mjesto krivičnog prava u porodičnom pravu ......... 5

2.1.3.3. Mjesto krivičnog prava u obligacionom pravu ....... 6

2.1.3.4. Kazna - kao jedina sankcija ................................. 7

2.1.3.5. Sud i sudski postupak ........................................ 11

2.2. Judaizam ................................................................................ 12

2.2.1. Od Avrama do Mojsija .................................................. 12

2.2.2. Stari zavjet u kontekstu staroistočnjačkih zakona ............ 13

2.2.3. Značaj Staro-zavjetnog zakona....................................... 14

2.2.4. Izvori i obilježja jevrejskog prava .................................. 15

2.2.5. Sanhedrin ..................................................................... 17

2.2.6. Smrtna kazna u Judaizmu .............................................. 17

2.3. Šerijat .................................................................................... 20

2.3.1. Nastanak i izvori šerijatskog prava ................................. 20

2.3.2. Sistem šerijatskog prava ................................................ 21

2.3.3. Ukubat-krivično pravo u šerijatu .................................... 22

2.3.4. Pravosuđe ..................................................................... 24

3. ZAKLJUČAK ................................................................................. 25

4. LITERATURA ................................................................................ 26

UPOREDNO KRIVIČNO PRAVO BLISKOG ISTOKA - Hamurabijev zakonik, Judaizam i Šerijat

Mr Edin Sejfulović, advokat

1

1. UVOD

Hamurabijev zakonik zauzima posebno mjesto u Vavilonu (današnji Bagdad) i pamti se vjerovatno po najupečatljivijem dijelu krivičnog prava kojim je legalizovan sistem taliona, zatim po surovosti kazni , kako u izvršavanju smrtnih kazni tako i nečovječnosti u tjelesnom kažnjavanju. Princip taliona datira još iz vremena cara Hamurabija, preko Tore, Talmuda , Šerijata, pa sve do Rimskog prava. Suština taliona je da se uspostavi određeno pravilo, dakle nije riječ o odmazdi nego o odmjerenoj osveti, pravilo reciprociteta uspostavlja princip prirodne pravde. To je jedan od zakonskih regulativa kojim se uspostavlja racionalitet kada emocije, zbog povrede pojedinca, odnosno kolektiva prijete da pređu u iracionalnost. Zato je princip odmjerenog uzvraćanja postojao kao osnovno načelo osvete.

Tema je obrađena u tri cjeline: poglavlje Hamurabijev zakonik - u kojem se s obzirom na krivično pravo analizira konkretan prevod samog zakonika po vrstama krivičnih djela odnosno zastupljenosti kazni (ukupno 69) u vidu tabela, kao i hijerarhija kazni: smrtna, tjelesna, novčana i naknade štete; poglavlje Judaizam - obrađuje Stari zavjet u kontekstu staroistočnjačkih zakona, Toru (petoknjižje Mojsijevo) i Talmud , sanhedrin-drevni jevrejski pravosudni sistem s posebnim osvrtom na smrtnu kaznu u Judaizmu; i poglavlje Šerijat - obrađuje nastanak, sitem i izvore šerijatskog prava s posebnim osvrtom na Ukubat-krivično pravo šerijata.

Predmet istraživanja je određen naslovom rada, a sama strategija istraživanja se zasniva na akcionom istraživanju(projekat) odnosno na konkretnom Hamurabijevom zakoniku, obradi i analizi uz komparaciju sa jevrejskim i šerijatskim pravom.

Cilj istraživanja je uporediti krivična prava Hamurabijevog zakonika, Judaizma i Šerijata, i utvrditi sličnosti i razlike među njima što će se elaborirati u zaključku.

Naučne metode korištene u ovome radu su sljedeće: kvantitativan pristup uz analizu sadržaja samog zakonika, dedukcija i indukcija, deskripcija, analiza, sinteza i istorijski pristup kao koncept vremena i prostora.



2

2. UPOREDNO KRIVIČNO PRAVO BLISKOG ISTOKA

2.1. Hamurabijev zakonik

2.1.1. Istorijski trenutak nastanka Vavilonskog carstva

Grad-država Vavilon je nastao u Mesopotamiji( između Eufrata i Tigra) u II milenijumu p.n.e. sjedinjavanjem dviju starih država Sumera i Akada. Prelazak iz rodovsko-plemenskog društva u novonastalo robovlasničko društvo, kao i nastanak gradova –državica (patesijati), u to vrijeme najpoznatijih: Ur, Eridu, Lagaš, Uruk i Ugarit, nametnuo je osvajačku orjentaciju patesijata. Za nastanak Vavilona kao države svih patesijata, dva su osnovna faktora ujedinjenja odnosno potčinjavanja i to: (1)-potreba izgradnje, održavanja i upravljanja sistemima za navodnjavanje i (2)-spoljna odbrana od neprijatelja. Proizvodne snage dostižu relativno visok stepen razvoja, javlja se višak poljoprivrednog proizvoda što dovodi do nastanka trgovine (vanjske i unutrašnje) i zanatstva, koji razvijaju robonovčanu proizvodnju. U takvim okolnostima dolazi do jasnog raslojavanja društva na :

a) slobodne-robovlasnike ( damkari, avilumi i muškenu) i

b) neslobodne-robove

Ad. a). Damkari su najbogatiji slojevi robovlasnika babilonskog društva i tu spadaju: finansijeri, visoki činovnici i sveštenici. Avilumi su manje bogati slojevi robovlasnika i tu spadaju: zanatlije, trgovci i tzv.“ilku“1 zemljoposjednici. Muškenu su siromašniji sloj slobodnog stanovništva.

Ad. b). Robom se moglo postati na razne načine: zarobljeništvom u ratu sudskom presudom, samoprodajom u ropstvo, glava obitelji je mogao prodati svoju ženu i djecu u ropstvo, nasljeđem ropskog stanja rođenjem od oba roditelja roba. Vlasnici robova su bili država, hramovi, gradske ili seoske opštine i pojedinci. Ropstvo je moglo biti trajno i privremeno. Hamurabijev zakonik dugovinsko ropstvo ograničava ropstvom na 3 godine, nakon toga rob mora biti oslobođen bez obzira da li je svojim trogodišnjim radom isplatio dug. Rob je imao određenu i pravnu i poslovnu sposobnost. Iz ovakve podjele društva unutar robovlasnika (po čisto imovinskom kriterijumu) kasnije će proisteći i krivična odgovornost pred sudom, uzimajući u obzir naglašenost klasne prirode odnosno imovinskog karaktera samih robovlasnika.

Koji su bili oblici svojine u Vavilonu? Postoji zajednička (kolektivna)2 i privatna svojina. Kao subjekt zajedničke svojinea javljaju se država-vladar, hramovi, gradovi, sela. Objekt te svojine su najviše zemlja i druge nekretnine, ali i pokretnine: stoka, robovi, poljoprivredno oruđe… Privatna svojina je predmet prometa inter vivos i mortis causa.

1 Ilku je bio onaj dio vojske koji nije bio stalno na okupu, ali je bio stalno spreman, koga se lako pozvalo i koji je bio glavna udarna snaga vojske. To su bili vojnici-zemljoradnici. Kao oblik plate oni su za svoju službu dobivali komad zemlje dovoljan za izdržavanje porodice koju su samu obrađivali. 2 Više o tome:Dragan Pantić, Komparativna istorija države i prava, Banja Luka, 2007.

str.34: "Država je potisnula ulogu hramova i sveštenstva. Kolektivna svojina(države, hramova, seoskih opština) i dalje je dominirala..."



3

Na vrhuncu svoje moći Vavilon je bio za vrijeme cara Hamurabija3, koji je osvojio veći dio današnjeg Perzijskog poluostrva, te je dao najbolje sačuvani zakonik stare Mezopotamije . Ubrzo nakon Hamurabijeve smrti Vavilonska država je oslabila, pa su Hetiti (16.v. p.n.e) a potom i Kasiti uništili carstvo. Novo-vavilonsko carstvo ( 7.v.-6.v. p.n.e) su obnovili Asirci, a njihov car Nabukodonosor je uništio egipatsku vojsku kod Karkemiša i osvojio Siriju i Palestinu. U to vrijeme Vavilon je postao najvećim i najraskošnije uređenim gradom na svijetu. U to doba sagrađena su Vrata božice Ištar i viseći vrtovi (jedno od sedam svjetskih čuda). Nabukodonosorovi nasljednici nisu sačuvali moć Vavilona. Posljednji vladar novo-vavilonske države Nabonid poražen je u sukobu sa perzijskim kraljem Kirom 539. p.n.e. i "Vavilon je postao gomila pečenog blata zaboravljena u pustinji." 4

2.1.2. Objava i karakteristike Hamurabijevog zakonika

Car Hamurabi vrši objavu zakona kojeg dobija od boga Šamaša i predaje narodu Vavilona. Tekst zakonika5 je pisan klinastim pismom i urezan na kamenom stubu(stela)6. Zakonik se sastoji od tri dijela.

U prvom dijelu Hamurabi opširno govori o svojoj ulozi prema svome narodu koja je određena od strane bogova.

U drugom dijelu, smještena su 282 člana koji su u stvari konkretni zakonski propisi7 i sama suština Hamurabijevog zakonika, a koji obrađuju porodično, obligaciono i krivično pravo, kao i organizaciju sudova.

U trećem, završnom dijelu Hamurabi poziva podanike na poštovanje zakona, obećavajući nagrade i božansku zaštitu od prokletstva i zla, svima onima koji se nalaze unutar zidova njegovog hrama odnosno onih koji su pod njegovom vlašću i koji se pridržavaju zakona prijeteći teškim kletvama i kaznama za one koji to ne čine i koji zakon ne priznaju.

Glavna karakteristike ovog zakonika su:

izrazito naglašen klasni karakter;

objekti zaštite su: vladar, država i njeni organi i privatna svojina;

postojanje surovih i nehumanih tjelesnih kazni.

Postojanje oštre razlike između robovlasnika i robova kako u pogledu zaštite njihovih ličnosti tako i u pogledu krivične odgovornosti, sa pravom posebne svojine nad robovima kao i sam sistem kažnjavanja koji se izvodi

3 Ibidem, str.34: "Staro vavilonsko carstvo stvarno je utemeljio šesti vladar amoritske

dinastije-zakonodavac Hamurabi (1709-1669.p.n.e.)...". 4 Ibidem, str.36.

5 Više o tome:Mustafa Imamović, Predavanja iz opće povijesti prava i političkih institucija, Sarajevo, 2005, str. 35 : "... Jednom rečju, možemo zaključiti da je Hamurabi donio zakonik kako bi stabilizirao babilonsko društvo kao društvo vlasnika robova." 6 http://bs.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Milkau_Oberer_Teil_der_Stele_mit_dem_

Text_von_Hammurapis_Gesetzescode_369-2.jpg ., pristup 11.11.2009 7 Dragan Pantić, op. cit. str.37: "Većina propisa zakonika, izuzimajući uvod i zaključak, bila je svetovnog karaktera. Bogovi se ne pominju ni u jednoj odredbi normativnog dela... Zakonik nije obuhvatio propise o običnoj kupoprodaji i ubistvu koje je regulisalo običajno pravo."

http://bs.wikipedia.org/wiki/Bog



4

javno da bi izazvao strah i grozotu kod stanovništva Vavilona, su najvažniji elementi Hamurabijevog zakonika.

Za razliku od Egipta (iz istog perioda) u kojem je postojala teokratska država(duhovna i svjetovna vlast su objedinjene), u Vavilonu je ovim zakonikom na snazi bila laička država. Hamurabi je objedinio zakonodavnu, upravnu i sudsku vlast kao posrednik između boga i ljudi, kao vrhovni sudija. On, tako prima zakone od božanstava te ih sam predaje ljudima pod svojim autoritetom.

Zakonik je kazuističan, jer ne sadrži opšte pravne definicije, već reguliše konkretne slučajeve. Neke odredbe su bile surove, a ima i znakova sudske diskriminacije na osnovu razlika u društvenom položaju, ali je mnogo značajnije da se razlikovalo ubistvo sa predumišljajem od ubistva iz nehata ili povreda. Zakonik uključuje i mnoge detaljne odredbe o raznim staležima i zanimanjima i to mu daje ogroman značaj pri proučavanju društvenih prilika i odnosa toga vremena. Za uspješno sprovođenje zakonika u djelo, car Hamurabi uspostavlja jak upravno sudski aparat ( birokratski centralizam) kojeg on lično nadzire, imenuje i smjenjuje upravitelje, kao i posebni sudski organ koji vrši nadzor nad sistemima za navodnjavanje koji su bili od posebnog značaja za Vavilon.

Hamurabijev zakonik predstavlja najpoznatiji i najbolje sačuvani zakonik drevne Mezopotamije. Hamurabijev zakonik pronađen je 1901. godine u Iranskom gradu Suzi. Tekst je ispisan na stijeni od crnog diorita(stela), visine 2,6m. Danas se čuva u muzeju Louvre u Francuskoj.

2.1.3. Krivično pravo u Hamurabijevom zakoniku

2.1.3.1. Prethodni pojam pozitivnog krivičnog prava

“Krivično pravo je skup pravnih odredaba koje štite vladajuće vrijednosti u najvažnijim i najkonfliktnijim društvenim odnosima na način da društveno najopasnije radnje djelatno sposobnih subjekata označavaju kao krivična djela i protiv njih određuju krivične sankcije“. 8 Iz ove definicije proizilazi da pozitivno krivično pravo sadrži materijalni i formalni element. Materijalni element se javlja kroz klasnu podjeljenost društva.

Krivično pravo, kao i svako drugo pravo, je po svojoj suštini izraz volje vladajuće klase, koja je ispoljena u obliku pravnih propisa koji čine formalni element krivičnog prava.

Krivično pravo se bavi određivanjem: (1) krivičnih djela (krivični delikt) 9 ; (2) krivične odgovornosti i (3) krivičnih sankcija.

Elementi krivične odgovornosti su: (a)-protupravna radnja(objektivni dio); (b)-kauzalna veza subjekta i radnje ; i (c)-krivica(subjektivni dio).

Krivične sankcije su: (a)-kazna i (b)-uslovna osuda, mjera sigurnosti, i sl. ( kojih nema u Hamurabijevom zakoniku!).

8

Nikola Visković: Država i pravo, Zagreb,1997, str.263 9

Zijad Hasić: Osnovi prava -uvod u nauku o državi i pravu, Sarajevo, 2004, str.44 : "Krivični delikt(krivično-pravni delikt, kr ivično djelo) je radnja određenog subjekta kojom se povređuju one društvene vrijednosti , koje društvo zbog posebnog interesa, posebno štiti."

http://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Ubistvo_sa_predumi%C5%A1ljajem&action=edit&redlink=1

http://bs.wikipedia.org/wiki/Mezopotamija

http://bs.wikipedia.org/wiki/1901

http://bs.wikipedia.org/wiki/Iran

http://bs.wikipedia.org/wiki/Louvre



5

Uvođenje u opšte pojmove krivičnog prava omogućit će nam potpunije sagledavanje samog mjesta krivičnog prava u Hamurabijevom zakoniku.

2.1.3.2. Mjesto krivičnog prava u porodičnom pravu

Porodično pravo u Hamurabijevom zakoniku određuje uslove i postupak za zaključenje i raskid braka, reguliše odnose u porodici (npr. usvajanje, starateljstvo, hranilaštvo...). Brak se sklapao isključivo ugovorom uz prethodni pristanak roditelja, u protivnom je smatran nepostojećim , i to kupovinom nevjeste. Zaruke su prethodile braku: tirhatu i biblu daje mladoženja a miraz šeriktu od strane nevjeste. Brak je za ženu monogaman, a za muža je legalizovana bigamija.

Hamurabi je bio svjestan ranjive pozicije žena i djece u društvu, pa je njihovoj zaštiti posvetio puno pažnje: "ženi je dozvoljeno držati trgovine i obnašati javne dužnosti", "muž ne može optužiti ženu za preljub bez dokaza" (ali ako se dokaže, kazna je bila gadna – prisilno utapanje), "ako se žena razboli, muž može oženiti drugu, ali mora nastaviti pomagati bolesnu ženu", "udovac ne može raspolagati ženinim mirazom, nego ga mora sačuvati za djecu", "muž se kažnjava ako učini incest s kćerkom"10

Krivično pravo u porodičnom pravu se ograničava na zaštitu punovažnosti braka (ugovora) sa jasnom naglašenošću dominacije supruga u bračnoj zajednici iz koje proizilazi pravna nejednakost.

Za krivična djela u porodičnom pravu Hamurabijevog zakonika su bila smatrana (v. tabela 1. –op.autor) :

Krivično djelo Kazna Član 11

Preljuba (na djelu) smrt 129

Preljuba ,“a ima šta da se jede“ smrt 133

Silovanje smrt 130

Nemoralna žena smrt 143

Ubistvo iz niskih pobuda i strasti smrt 153

Bludničenje smrt 155

Incest smrt 157

Krađa malodobne djece smrt 14

Kleveta na ženu tjelesna: žigosanje čela 127

Neposlušna sluškinja za porod tjelesna: udaranje žiga roba 146

Negiranje hraniteljstva tjelesna: sječa jezika 192

Bijeg od posvojitelja tjelesna: vađenje oka 193

Prevara dojilje tjelesna: sječa grudi 194

Nasilje sina prema ocu tjelesna: sječa ruke 195

10 Više o tome:Fikret Karčić, Pravni tekstovi-odabrani izvori za Opću historiju države i prava, Sarajevo, 2004, str.15-45. 11 Ibidem, str.15-45.



6

Iz prikazane tabele 1. nabrojanih članova Hamurabijevog zakonika, a koji se odnose na uređivanje i regulisanje bračnih odnosa , više je nego očigledan neravnopravan odnos žene u odnosu na muškarca kao bračnog supružnika. Sam sistem kažnjavanja je u stvari samo uperen protiv djela i radnji žene kao supruge, koja se tretiraju kao krivična djela i na rigorozan i brutalan način sankcionišu, kao i nasilje u porodici.

2.1.3.3. Mjesto krivičnog prava u obligacionom pravu

Obligaciono pravo u Hamurabijevom zakoniku je bilo strogo formalnog karaktera (forme, formulari za neke ugovore, svjedoci i sl.) sa strogo utvrđenim pravilima ponašanja. Kršenje tako utvrđenih pravila se smatralo krivičnim djelima pa samim tim i sankcionisalo kaznama za eventualne povrede i neizvršenja ugovora. Ugovori su bili: zajam, zakup, ugovor o ličnom najmu, ostava i ortakluk.

U obligacionom pravu stranke su gospodari svojih odnosa jer se radi o privatno-pravnim odnosima, dok je krivično pravo javno-pravni odnos, koji ovisi od imperativnih normi odnosno ne zavise od volje stranaka. Kada god se pojave elementi krivičnog djela u obligacionom pravu , na snagu stupa primjena krivičnog prava odnosno kazna kao sankcija.

Krivični i građanski postupak su istovjetni odnosno oba su pokretana na inicijativu oštećenog, a država je pokretala postupak za ona krivična djela za koja je ona sama bila lično zainteresovana.

Najdrastičniji primjer kažnjavanja je iskazan u odnosima kupca i prodavca kao jednog od nesavjesnih, za koje je bila predviđena i kazna smrću( za što je danas u obligacionim odnosima inače predviđena kazna u vidu naknade štete ili pak novčana kazna).

Za krivična djela u obligacionom pravu Hamurabijevog zakonika su bila smatrana (v. tabela 2. –op.autor):

Krivično djelo Kazna Član

Promet bez svjedoka ili bez ugovora smrt 7

Prevara u prometu smrt 9

Prevara, zabluda u prometu smrt 10

Nesavjesnost i kleveta u prometu smrt 11

Prevara krčmarice u prometu smrt 108

Dovođenje hirurga u zabludu smrt 227

Nemar građevinara-smrt od kuće smrt 229

Nemar građevinara-smrt sina smrt(sina) 230

Ako ljekar ubije ili uništi nekom oko tjelesna:sječa ruku 218

Hirurg utisne samovoljno žig robu tjelesna:sječa ruku 226

Krađa u najmu tjelesna:sječa ruku 253

Iz prikazane tabele 2. se može zaključiti sljedeće:



7

- Obligacioni odnosi tipa ugovora su bili nevažeći i smatrani su za krivična djela kada god nisu bili ispunjeni formalni uslovi( npr. promet bez svjedoka, sam ugovor i sl.), kao ni visoko moralni principi;

- Smrtne kazne su predviđene u prometu za krivična djela: grube prevare, nesavjesnosti kupca ili prodavca, klevete i sl.

Država istupa u ime zaštite visoko moralnih vrijednosti, kao što su : čast, poštenje i savjesnost, za čije nepoštivanje izriče oštre i surove kazne. S toga se nameće jedan generalni zaključak da je krivično pravo u obligacionim odnosima (koji su bili strogo formalni i strogo moralni) Hamurabijevog zakonika na sebe preuzimalo pokretanje i sankcionisanje počinioca krivičnog djela, bez obzira na volju stranaka u obligacijama.

2.1.3.4. Kazna - kao jedina sankcija

Krivična sankcija u Hamurabijevom zakoniku je isključivo kazna, kao zbir tjelesnih i imovinskih kazni. Hamurabijev zakonik propisuje 69 krivičnih djela, od toga 30 kazni su smrtne kazne, a u zavisnosti od težine i načina izvršenja krivičnog djela i egzekucija je bila različita (npr. vješanje, nabijanje na kolac, spaljivanje, smrt u vodi itd.). Tjelesne kazne su sljedeće: sječenje ruku, jezika, ušiju, batinjanje i sl. Krivična djela protiv postojećeg političkog pravnog poretka nisu uopće bila sankcionisana jer su vjerovatno podrazumjevala notornost , odnosno obavezu sankcije-kazne za takva krivična djela. Vrste krivičnih djela su:

protiv ličnosti i

protiv imovine

Krivična djela protiv ličnosti podrazumjevaju i naglašavaju klasnost u sistemu kažnjavanja, odnosno različita kazna za isto krivično djelo, čime je naglašena pravna nejednakost kako u odnosu robovlasnik-rob, tako i unutar same klase robovlasnika uzimajući za osnovnu vrijednost imovno stanje robovlasnika. Hijerarhija sistema kazni je sljedeća: avilum-muškenu-slobodni seljak, koja je uspostavljena sistemom nadređeni-podređeni unutar samih robovlasnika. Avilum je uživao zaštitu principom taliona(“oko za oko, zub za zub“) u odnosu na podređene, za isto krivično djelo.

Krivična djela protiv imovine odnosno privatne svojine su zaštićena strogim kaznama (smrtna kazna ili višestruka naknada u ovisnosti od počinitelja). Krivična djela protiv robova koji su smatrani privatnom imovinom(svojinom) i koji su bili obilježeni posebnim žigom tzv. neotuđivog roba , su sankcionisana u vidu namirenja učinjene štete. Rob nije smatran za lice već za stvar, pa prema tome on lično nije uživao pravnu zaštitu. Ubistvo roba je smatrano za delikt protiv imovine jer je povrijeđena svojina na robu, a ne rob. Robovi su imali izvjesnu pravnu i poslovnu sposobnost, zaštićeni su bili od nepotrebnog (prekomjernog) zlostavljanja ili kažnjavanja od strane vlasnika i putem prava azila (utočišta) u hramu, odnosno promjeni vlasnika nad robom. Posebno su zaštićene vrijednosti i imovina hramova, dvorova i drugih državnih institucija, za čiju se krađu iz pomenutih institucija izricala smrtna presuda, kao veoma rigorozan sistem kažnjavanja. Zaštita državne imovine (irigacionih sistema za navodnjavanje) je kažnjavana za nemaran odnos, u vidu naknade štete ili novčane kazne.



8

Izuzetno značajnu ulogu u dijelu krivičnog prava Hamurabijevog zakonika zauzimaju svakako relikti prošlosti (iz rodovsko-plemenskog društva) koji su ovim zakonikom u velikoj mjeri ozakonjeni. Prije svega se misli na sledeće relikte: protjerivanje iz zajednice, krvna osveta, talion i kompozicija.

Imperativni karakter krivičnog prava Hamurabijevog zakonika u formi: “Ako neko..., da se ubije“ u potpunosti postiže svoju svrhu u kazni kao mjeri odmazde i sredstva zastrašivanja drugih.

Pokretanje i ishod krivičnog postupka ne zavisi od volje stranaka, već od imperativnih normi koje nalažu njegovo pokretanje.

Subjektivna odgovornost počinioca krivičnog djela se ne ocjenjuje, nego se kažnjava samo objektivno zlo prema društvu u širem smislu.

Kazna je prinudna mjera , čija je prevashodna svrha bila zaštita interesa i volje vladajućeg sloja robovlasnika. Od same vrste krivičnih djela ovisi i sam sistem kažnjavanja odnosno kazni koje se mogu podijeliti na:

smrtne kazne;

tjelesne kazne;

novčane kazne i naknada štete.

Smrtne i tjelesne kazne imaju za cilj odmazdu prema počiniocu krivičnog djela. Tako su smrtne kazne po načinu izvršenja: bacanje u vodu, spaljivanje, vješanje i nabijanje na kolac, a tjelesne kazne po načinu izvršenja su: sječenje ruku, sječenje ušiju, sječenje jezika, bičevanje, batinjanje i mnoge druge ovisno o principu taliona.

Novčane kazne i naknada (namirenje) štete proizilaze iz kompozicije (otkupa) kao vida prevazilaženja principa taliona relikta prošlosti, koji je sačuvao povlašten položaj aviluma. Novčana kazna i naknada štete je izražena u zaštiti posebnih vrijednosti društva Vavilona odnosno zaštiti irigacionih sistema za navodnjavanje koji su bili u državnom vlasništvu.

U Hamurabijevom zakoniku je propisano 69 vrsta krivičnih kazni , od toga: smrtna kazna kao izričita kazna u 30 slučajeva i kao alternativna kazna u 4 slučaja; tjelesna kazna u 15 slučajeva; novčana kazna u 15 slučajeva i naknada štete u 5 slučajeva.

S toga sam našao za shodno predočiti jedan tabelarni pregled krivičnih djela-kazni-članova koji ih regulišu, da bi mogli lakše sagledati pomenute vrste kazni koje propisuje Hamurabijev zakonik: (v.tabela 3. –op.autor):

R.br

KRIVIČNO DJELO KAZNA ČLAN

1. Bačeno prokletstvo, lažna optužba Smrt 1

2. Krivokletstvo za život Smrt 3

3. Krađa božje ili dvorske stvari Smrt 6

4. Promet roba bez ugovora Smrt 7

5. Prevara u prometu Smrt 9



9

6. Prevara, zabluda u prometu Smrt 10

7. Nesavjesnost i kleveta Smrt 11

8. Krađa malodobne djece Smrt 14

9. Pomoć odbjeglom robu Smrt 15

10. Prikrivanje odbjeglog roba Smrt 16

11. Zadržavanje odbjeglog roba Smrt 19

12. Napad na kuću Smrt 21

13. Razbojništvo na licu mjesta Smrt 22

14. Krađa u gašenju vatre u kući Smrt 25

15. Ilku posjed i odbijanje “kraljevog puta“ Smrt 26

16. Neposlušnost guvernera Smrt 33

17. Zaštita borca od guvernera Smrt 34

18. Prevara krčmarice u piću Smrt 108

19. Prikrivanje i pomoć u zavjeri Smrt 109

20 Krajnje nemoralno ponašanje Smrt 110

21. Silovanje Smrt 130

22. Preljuba ,“a ima šta da se jede“ Smrt 133

23. Nemoralna žena Smrt 143

24. Ubistvo iz niskih pobuda i strasti Smrt 153

25. Bludničenje Smrt 155

26. Incest Smrt 157

27. Udaranje trudne žene do smrti Smrt 210

28. Obmana, zabluda hirurga Smrt 227

29. Nemar građevinara-smrt od kuće Smrt 229

30. Nemar građevinara-smrt sina vlasnika Smrt 230

31. Božji sud ,plivanje,iracionalan dokaz Smrt 2

32. Krađa,isto djelo,razlika u kazni Smrt 8

33. Batinjanje do smrti,razlika u kazni Smrt 116

34. Preljuba na djelu-smrt volja muža Smrt 129

35. Kleveta Tjelesna:žigosanje čela 127

36. Neposluh sluškinje za porod Tjelesna:udaranje žiga 146

37. Negiranje hranitelja Tjelesna:sječa jezika 192

38. Bijeg od posvojitelja Tjelesna:vađenje oka 193

39. Prevara dojilje Tjelesna:sječa grudi 194

40. Nasilje sina prema ocu Tjelesna:sječa ruku 195

41. Povreda-izbijanje oka Tjelesna:“oko za oko“ 196



10

42. Povreda-lom kosti Tjelesna:“kost za kost“ 197

43. Povreda-izbijanje zubi Tjelesna:“zub za zub“ 200

44. Udar-šamar po obrazu Tjelesna:6x bičem 202

45. Rob udara šamar Tjelesna:sječa uha 205

46. Ljekar –ubija ili uništava nekom oko Tjelesna:sječa ruku 218

47. Hirurg-samovolja utiskivanja žiga robu Tjelesna:sječa ruku 226

48. Krađa u najmu Tjelesna:sječa ruke 253

49. Neposlušni rob Tjelesna:sječa uha 282

50. Krivokletstvo za novac,žito Novac ili žito 4

51. Nedozvoljena sječa drveta ½ mine srebra 59

52. Tjelesna povreda muškinu 1 mina srebra 198

53. Povreda roba drugog čovjeka ½ mine srebra 199

54. Izbijanje zubi muškinu 1/3 mine srebra 201

55. Šamar između jednakih 1 mina12 srebra 203

56. Šamar muškinu 10 šekelasrebra 204

57. Smrtonosni udarac-zakletva ½ mina srebra 207

58. Smrtonosni udarac-sin muškina 1/3 mine srebra 208

59. Udaranje trudne žene-gubi plod 10 šekela srebra 209

60. Udaranje trudne žene muškina 5 šekela srebra 211

61. Udaranje do smrti trudne žene muškina ½ mine srebra 212

62. Udaranje trudne robinje-gubi plod 2 šekela srebra 213

63. Udaranje trudne robinje do smrti 1/3 mine arebra 214

64. Ako vo ubije nečijeg roba 1/3 mine srebra 252

65. Nemar na brani Naknada štete u žitu 53

66. Nemar na brani-naknada Namirenje prodajom 54

67. Nemar na brani-poplava susjeda Naknada štete u žitu 55

68. Nemar na brani-poplava 10 gura žita 56

69. Ubijen rob vlasnika Namirenje:rob za roba 231

Iz predočenog tabelarnog prikaza krivičnih djela odnosno kazni može se uvidjeti jedan izražen i naglašen klasni karakter samih kazni u odnosu na isto krivično djelo. Znači stroga diferencijacija i unutar samog sloja robovlasnika po isključivo imovinskom stanju i položaju u društvu, pa prema tome i "srazmjera" u određivanju kazne za isto krivično djelo.

12

Najmanja jedinica valute bila je "šekel" - pola unce srebra u vrijednosti od 2,50 dolara do 5,00 dolara današnje valute; "mina" čini 60 takvih šekela.



11

2.1.3.5. Sud i sudski postupak

Vrhovni sud je carski sud kao najviša instanca u Vavilonu. Vladar može da mijenja nadležnost suda, imenuje upravitelje provincija i patesijata koji ujedno vrše i sudsku funkciju. Sveštenstvo je zadržalo samo neke sporedne sudske funkcije (zakletve pred bogom i sl.) te je stoga sud u Vavilonu laičkog karaktera. Hamurabi nije dopustio da sudstvo ostane u rukama sveštenstva, pa od Hamurabija prvi put u istoriji počinju sudovi sa svjetovnim sudijama. Od tada redovni sud je mjesni sud sastavljen od upravitelja grada kao predsjedavajućeg, a ponekad sudi kao kolegijalni organa u vijeću od 4-8 sudija. Viši sud je sud pokrajine, koji sudi u vijeću od 6 ili 10 sudija. Oba kolegija bila su neposredno podređena vladaru.

Procesno pravo nije pravilo razliku između krivičnog i građanskog postupka , jer su oba pokretana po privatnoj tužbi( na inicijativu oštećenog ili njegovih rođaka ako se radilo o ubistvu). Postupak pokreće oštećeni , a država samo za ona djela za koja je ona bila zainteresovana.

Postupak je bio javan i kontradiktoran uz predočenje dokaznih sredstava, koje možemo podijeliti na racionalne i iracionalne.

Racionalni dokazi su: pismene isprave, priznanje i svedoci.

Iracionalni dokazi su: božji sudovi(ordalije)13, zakletve i sl.

Presude su pisane na glinenim pločicama sa zabranom ponovnog obraćanja sudu o istoj stvari. Samo je Vrhovni sud mogao vršiti pomilovanje.

S današnje tačke gledišta utvrđivanje materijalne istine putem iracionalnih dokaza je neprihvatljivo.

13 Dragan Pantić, op.cit. str.44. :

"Ovo sredstvo se koristilo svega u dva slučaja; kod optužbi za vražbine i preljubu. Hamurabi je smatrao nevinim onoga ko ispliva dok je većina primit ivnih prava smatrala da nevini tone."



12

2.2. Judaizam

2.2.1. Od Avrama do Mojsija

Utemeljitelj jevrejstva bio je Avram(Abraham). Prema jevrejskom vjerovanju, Jevreji su odabrani Božji narod. Što je to za njih značilo? Vjerovali su da ih je Bog odabrao radi posebne i trajne veze s njima. Ta je veza uključivala tri stvari:

Prvo, dobili su zakon, najprije u obliku zapovijedi koje je Mojsije dobio na gori Sinaj, a potom i pravila prehrane, ponašanja i društvenih običaja uključenih u Toru, odnosno svete knjige (riječ Božju).

Drugo, dobili su obećanje, zavjet, da ih Bog nikad neće napustiti i usto im garantuje uspjeh u njihovu životu na Zemlji.

Treće, Bog od njih traži da svjedoče o njegovu biću, dobroti i pravednosti. To svjedočenje moraju prenijeti svim narodima na svijetu.

Istorija Jevreja duga je i vrlo složena, prepuna krvi i suza. Jevreji su ustrajali u svjedočenju istine o jednome Bogu, ali su također zanijekali tog Boga i njegove proroke kad su se pojavili, kako kažu hrišćani i muslimani. Pokušali su živjeti u miru s ostatkom svijeta, ali to se za njih zbog različitih razloga pokazalo teškim. U naše doba pretrpjeli su holokaust i nepopustljivo neprijateljstvo svojih arapskih susjeda.

Religiozni se Jevreji dijele u dvije grupe:ortodoksne-koji bezpogovorno slušaju Toru i drže se svih njenih pravila i neortodoksne-koji prilagođavaju judaizam modernome životu.

Najsvetiji tekst judaizma tvori pet knjiga (Petoknjižje) hebrejskog Starog zavjeta, a zovu ga Tora ili Knjiga zakona.

Ortodoksna tradicija smatra da je riječi Tore Bog direktno izdiktirao Mojsiju14. Prema predanjima su sinovi Izraela, lutali po pustinji, gde su često patili zbog nestašice hrane i vode. Mojsije ih je odveo do gore Sinajske gdje mu je prije toga bilo obećano oslobođenje njegovog naroda ako ovaj ostane vjeran jedinom bogu. Želio je da sam narod čuje u šta treba da vjeruje i kako treba da živi. To je bilo tih "deset Božijih zapovjesti", to su bili prvi zakoni vjere i morala bez kojih nijedna zajednica ljudskih bića ne može da živi. Ne ubijati, ne krasti, ne varati, ne oteti od drugih ono što je njihovo, poštovati oca i majku, odmarati se jedan dan u sedmici, ne klanjati se kamenim ili drvenim idolima, već vjerovati u jednog boga koji vodi jevrejski narod — sve su ovo sinovi Izraela čuli od svog vođa Mojsija, nazvanog "rabenu", (naš učitelj) kad su se oslobodili ropstva i stekli slobodu. Mojsije je deset zapovjesti uklesao u kamene ploče da bi ih svako mogao da pamti i poštuje.

14

Budimir P. Košutić: Uvod u velike pravne sisteme današnjice, pravni fakultet Univerzitet u Beogradu, Bograd, 2008, str.334: “Stoga, moglo bi se reći da istorija Jevreja počinje sa Avramom a istorija jevrejske religije s Mojsijem. Jevrejsko pravo se nalazi , shodno tome, u prvih pet knjiga jevrejske biblije. Hrišćani nazivaju ovih prvih pet knjiga Starim zavetom a Jevreji Torom.”



13

2.2.2. Stari zavjet u kontekstu staroistočnjačkih zakona

U svijetu u kojem je zemaljsko biće shvaćeno kao nešto što je potpuno pod uticajem božanskih sila, zakon je izraz volje bogova pa makar ga prenio i obični zemaljski vladar. Zemaljski je vladar u takvom svijetu obavijen božanskim autoritetom. Njegovi čini postaju božanski čini, a njegova volja božja volja. U Mezopotamiji npr. sve su ustanove, s kraljevskom vlašću na vrhu, shvaćene kao nešto temeljno religiozno, nešto apsolutno božansko. U takvom svijetu čovjek je bio po svojoj naravi politeist: morao je imati uza se razne bogove koji su mu biti naklonjeni. U tom svijetu i zakon ima svoje posebno, religiozno značenje.

U starom Egiptu vjerovali su da su zakone dali bogovi. Uostalom, i oni zakoni koje je proglasio faraon smatrani su božanskima jer su faraona smatrali božanstvom. Faraonovi se zakoni zato moraju poštivati jednako kao i oni zakoni koje je bog, objavio u nekom egipatskom svetištu.

Slično je bilo i u Mezopotamiji, ali s tom razlikom što se tu kraljeve ne smatra uvijek bogovima. Staroistočnjački zakonici bili su praktičan izraz starih običaja, tradicija i etičkih normi pojedinih plemena. Oni imaju mnogo toga zajedničkog među sobom s jedne strane i s izraelskim zakonicima Staroga zavjeta s druge strane. Oni su odraz jedne zajedničke kulture i civilizacije. Mezopotamski zakoni prvobitno i izvorno nisu bili zamišljeni kao obavezni zakoni za sudije kojim bi se sudije na sudu trebali držati i prema kojima bi morali suditi. Slučajevi koji su dospjeli na sud rješavali su se prema uhodanim običajima i ponašanjima zajednice. Zakonici su trebali izraziti shvaćanja zajednice o pravu i pravednosti te bijahu prvenstveno literarne i odgojne naravi.

Sam Hamurabijev zakonik nudi se ljudima kao uputa u njihovu traženju pravde i pravičnosti. U uvodu mu piše: "...progonjeni čovjek koji traži pravdu na sudu neka najprije dođe do mojeg kipa, kipa kralja pravednog poretka, i neka zatraži da mu netko pročita riječi zakona s mojeg kipa, i neka pažljivo sasluša važne riječi..." Dakle, taj je zakonik prvenstveno bio tu da čovjeka pouči, da mu posluži kao putokaz u traženju pravde i pravičnosti. Zakone i propise izdaje kralj koji ovdje u svijetu označava boga. Kraljevstvo ima svoje porijeklo u samome bogu. Zato je kralj bio shvaćen kao bog i kao božji sin. Zakon koji je on objavio bio je istodobno i božji zakon. Kao božji namjesnik kralj je morao štitit i udovicu i siromaha, morao je osiguravati ugodan i miran život svome narodu, štititi ga pred nasrtajima tuđinaca, poraditi na tome da se ljudi sjedine s božanstvom.

U takvom religijskom i kulturnom okruženju živjeli su starozavjetni Izraelci, počevši od praoca Avrama pa nadalje. Duhovni velikani starog Izraela, proroci i pisci pokušali su preoblikovati vjersko-političku ideologiju stare Mezopotamije. Polazeći od duboke vjere u Boga stvoritelja, pokušavaju svojim savremenicima u ime samoga Boga dati odgovore na najvažnija pitanja njihove zemaljske egzistencije. Probuđuju vjeru u jednog Boga, ličnog, najmudrijeg, najmoćnijeg Boga iznad svih bogova. Vjerom u takva Boga pokušavaju nadvladati mezopotamsku vjeru u nebeske sile.

Izraelski je Bog lični Bog, Bog koji se brine za čovjekovu sudbinu, čovjeku daje upute kako postiči blaženstvo i sreću kako ovdje na zemlji,



14

tako i poslije smrti. Od Avramova vremena do Mojsijeva vremena ne postoji neki opće poznati, božanski zakon po kojem bi se sva plemena ravnala . Plemena se ravnaju po svojim plemenskim običajima, po običajnom pravu, po porodičnim navikama i načinu življenja. Iz svega toga nastaje običajno pravo, nepisan zakon po kojem se ravnaju plemenski poglavice, porodični poglavari i rabini. Mnogo će od toga ući u pisani Mojsijev zakon - Toru.

2.2.3. Značaj Staro-zavjetnog zakona

Staro-zavjetni zakon ima svoje porijeklo u Bogu. Zakon je pisani izraz apsolutne Božje volje. Zato se zakonu ima podvrgnuti kako svaki građaniin, tako i kralj naroda. U susjednih naroda oko Izraela, kralj je bio apsolutni gospodar naroda (smatran božanstvom!) i gospodar nad zakonom: on je bio zakonodavac i jedini mjerodavni tumač zakona. U starome Izraelu, naprotiv Bog je jedini zakonodavac i jedini sudija. To je, dakako, imalo za posljedicu da su Izraelci zakon smatrali apsolutnim, svetim i neukidivim. Zakon je izraz nepromjenljive Božje volje i ima se poštovati. Takvo shvaćanje zakona uslovljava i stav pojedinaca prema prestupnicima zakona.

Dok je u Mezopotamiji kralj bdio nad zakonom i određivao kako će i na koji način zakon štitit i državu i narod, dotle u Izraelu samo Bog određuje u kojoj mjeri i kako će zakon štitit i pojedince i zajednicu. I dok su prekršitelji zakona u Mezopotamiji odgovorni kralju koji im može oprostiti ili ne, kazniti strogo ili blago, osloboditi ili u zatvor strpati, dotle su u Izraelu prekršitelji zakona odgovorni samomu Bogu.

Pred staro-zavjetnim su zakonom svi podanici bili jednaki, i kralj i građani. Staro-zavjetni zakon naglašava vrijednost čovjeka i svetost njegova života. Svaki čovjek ima svoje određeno mjesto u poretku koji je sam Bog zasnovao. Vrijednost se čovjeka ne mjeri onime što on ima odnosno što posjeduje, nego samo onime kako se ponaša prema Bogu i prema bližnjemu odnosno kako ispunjava u svom životu zakon Gospodnji. Etička opomena staro-zavjetnom vjerniku: ne mrzi svoga brata u svom srcu, ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe, nadilazi obične zakonske naredbe susjednih naroda oko Izraela, pa i savremeno zakonodavstvo.

Obnovu u odnosu na vjeru i nacionalnost koja je slijedila po povratku Jevreja iz vavilonskog ropstva pratila je i temeljna promjena zakonodavstva.

U to vrijeme, poslije vavilonskog ropstva, pisani zakon sadržan u Mojsijevom Petoknjižju, trebalo je ne samo tumačiti nego i proširit i prilagodivši ga novim promijenjenim društvenim uvjetima života. Pismoznanci su tako poslije vavilonskog ropstva stvorili obnovljeni zakon, dok su prije vavilonskog ropstva samo Mojsijevo petoknjižje smatrali izrazom Božje volje, sada tako shvaćaju cijelo Sveto pismo.

Zakon zapisan u Svetom pismu postao je sada sveta i apsolutna obaveza za svakog vjernika bez obzira u kojoj zemlji ili u kojoj zajednici živio. U to se vrijeme ozbiljno uzima u obzir lična odgovornost pojedinca u odnosu na ispunjavanje zakona. Kazna odnosno nagrada pogađa pojedinca, a ne više zajednicu (kao prije babilonskog ropstva, kolektivni mentalitet). Zakoni se odsad više ne mogu i ne smiju mijenjati.



15

Posljednja prilagodba staro-zavjetnog zakona novim situacijama učinjena je odmah po povratku iz vavilonskog ropstva da bi onda takva ostala kodificirana za sva buduća pokoljenja jevrejskih vjernika. Dakako, zakon je i dalje trebalo tumačiti u odnosu na pojedine situacije u kojima se pojedini vjernik ili zajednica nađe. U tumačenju Zakona vrlo brzo su se isticali rabini. Njihovi su učenici sabirali tumačenja Zakona svojih učitelja i tako su nastajale zbirke tumačenja Zakona rabina i pismoznanaca. Usmeno tumačenje Zakona vrlo se brzo razvilo u jedan sistem. U tome su naročitu ulogu imati farizeji, koji su svoje zakone izvodili iz zakona zapisanog u Svetom pismu (Tora), i njemu dodavali nove, potrebne za pojedine svakodnevne situacije vjernog Jevreja. Da bi svome usmenom zakonu dali istu važnost kakvu je imao pisani zakon, počeli su tvrditi da i taj usmeni zakon potiče od Mojsija, ali da nije nikada bio zapisan nego prenašan usmenim putem s oca na sina, s pokoljenja na pokoljenje. Farizeji su s vremenom postigli da je narod više cijenio te njihove usmene predaje nego sam pisani zakon. Saduceji su se protivili usmenim predajama farizeja smatrajući ih novotarijama i priznavali samo zakon zapisan u Petoknjižju. U tom su kontekstu saduceji bili čuvari starih predaja (konzervativci).

2.2.4. Izvori i obilježja jevrejskog prava

Jevrejsko sveto pismo naziva se Tanah , i ima tri osnovna dijela: Toru, (petoknjižje); proroke i spise.

Tora15 je prvi veliki izvor jevrejskog prava , iz 10. vijeka p.n.e. koja sveobuhvatno propisuje osnovna pravila ponašanja Jevreja , odnosno to su Mojsijevi zakoni (Petoknjižje Mojsijevo) koji čine prvih pet knjiga biblije:

I knjiga - Berešit (genesis) -"u početku", sadrži legendu o postanku svijeta, prvim ljudima na Zemlji, potopu, jevrejskim praocima - Avramu, Isaku, Jakovu i Josifu.

II knjiga - Šemot (exodus) - "imena", sadrži istoriju robovanja u Egiptu, izlazak iz Egipta, primanje 10 božijih zapovjesti.

III knjiga - Vajikra (leviticus) -"i pozva", sadrži zakone sveštenika o prinošenju žrtvi Jehovi, o Levitima (čuvarima svetog kovčega), o praznicima.

IV knjiga - Bamitbar (numeri) - "u pustinji", sadrži opis lutanja po Sinajskoj pustinji, stradanje i kolebanje naroda prema Jehovi.

V knjiga - Dvarim (deuteronomium) - "riječi", sadrži Mojsijeve oporuke narodu, ponavljanje božijih zakona i smrt Mojsija.

Talmud 16 je drugi veliki izvor jevrejskog usmenog predanja, vjerskih, moralnih i pravnih pravila jevreja koji je prilagođavajući Mojsijeve zakone novim okolnostima (napuštajući one zastarjele i prevaziđene o Levitima - žrtvama, službi hramu, a proširujući one o braku, porodici, radu,

15 Više o tome: Budimir P. Košutić, op.cit. str.342 16

Ibidem, str. 343: "Za razliku od Starog zaveta, koji poštuju i prihvataju i jevrejska i hrišćanska vera, Talmud je smerodavan i obavezan samo za vernike Jevreje."



16

učenju, praznicima i hrani) uspio da održi Jevreje kao jednu zatvorenu cjelinu i da ih sve duhovno poveže.

Talmud je sveta knjiga za Jevreje, koja sadrži ne samo religiozno učenje Jevreja, nego i građanske zakone: privatno pravo, porodično pravo i krivično pravo. Talmud se sastoji iz dva dijela: Mišna i Gemara. U Mišni su sakupljena predanja usmenog zakona, a Gemara sadrži međusobne razgovore rabina, kao i razgovore vođene u školama između rabina i učenika.

Cijeli Talmud sadrži oko 66 knjiga, tj. tomova iz različitih vremenskih perioda. Prema nekim nepotvrđenim izvorima, original tih spisa čuva se među vođama u Sanhedrinu. Pošto je ovo ogromno djelo bilo u velikoj mjeri nepregledno, vremenom se osjetila potreba da se ovaj jevrejski zakonik sistematski sredi, što je poznati rabin Moše ben Majmon17, i učinio, te je tako stvoren prvi jevrejski zakonik pod imenom Mišna. Ovaj zakonik se sastoji iz 14 knjiga, a ove se dijele na odsjeke koji se zovu Hilhoti. Hilhoti se dijele na manje dijelove koji su označeni paragrafima.

Glavna obilježja jevrejskog prava su18 :

(1) Božja objava vjerskih, moralnih i pravnih normi;

(2) Strogo obavezujuća narav tih "božijih pravila-zakona";

(3) Odvojenost crkve i države;

(4) Podjela vlasti

(5) Načelo vladavine zakona ( a ne ljudi).

Božje porijeklo ovih normi (Tore) datiraju od vremena izlaska Jevreja iz Egipta, a nastaju sklapanjem dvostrano-obavezujućeg ugovora između Boga i naroda Izraela u dolini Sinajske gore uz posredovanje Mojsija. Ovaj "ekskluzivitet jevrejskog naroda" je kroz istoriju čovječanstva često bio predmetom kritika i osporavanja od strane drugih religija, jer je kroz istoriju vodio jevrejski narod u "svojevrsnu izolaciju". Stroga obavezujuća narav tih "božijih pravila-zakona" je proizilazila iz njenog sakralnog porijekla, jer čovjek treba da ih poštuje iz uvjerenja a ne zbog straha od sankcije, iako i Tora sadrži veoma stroge sankcije( smrtna kazna ili isključenje iz zajednice) koje vuku porijeklo još iz plemensko-rodovskog običajnog prava. Tora i njeni zakoni obavezuju i samog kralja Izraela, što će se se u istoriji pokazati kao princip vladavine zakona(prava) koji će biti od znatnog uticaja na današnje anglo-američko pravo.

Odvojenost crkve i države, koje proklamuje Tora , je preteča nastanka modernih država koje razdvajaju svetovnu i duhovnu vlast (najčešći današnji princip podjele vlasti je na zakonodavnu, izvršnu i sudsku). Naime, Mojsije je poveo 70 izraelskih starješina na Sinajsku goru, na zaključenje ugovora("beritha"), iz čega nastaje institucija sanhedrin kojoj će kasnije u istoriji pripasti normativna i sudska vlast. Biblija svjedoči i o postojanju narodnih skupština koje su postavljale kralja.

17

U tom smislu, ibidem, str.351. 18 Više o tome: ibidem, str. 346.



17

2.2.5. Sanhedrin

Sanhedrin je naziv za drevni jevrejski pravosudni sistem. Veliki Sanhedrin bio je vrhovno religijsko tijelo a istovremeno, u svakom gradu u zemlji Izraela postojali su manji religijski i politički-demokratski sanhedrini. Sanhedrini postoje do uništenja Hrama, 425. godine nove ere.

Helenistički izvori opisuju Veliki Sanhedrin kao religijsku skupštinu od 71 učenjaka, koji su se sastajali u Hramu u Jeruzalemu. Veliki Sanhedrin sastajao se svaki dan, osim Šabata(sveta subota) i praznika. Bio je to vrhovni autoritet jevrejskog prava i svaki učenjak, koji bi išao protiv odluke Velikog Sanhedrina, bio bi osuđen na smrt kao zaken mamre (pobunjeni starješina). Na čelu Sanhedrina stajao je predsjednik – nasi (princ: u prevodu) i potpredsjednik – av bet din (otac suda : u prevodu). Ostalih 69 učenjaka sjedili su u polukrugu, okrenuti prema ovoj dvojici. Nejasno je da li je među liderima bio Veliki svštenik.

Sanhedrin je sudio osuđenim prekršiteljima zakona, ali nije mogao inicirati hapšenja. Da bi se optuženika i osudilo, bila su potrebna najmanje dva svjedoka. Nije bilo advokata, već su svjedoci iznosili optužbu u prisutnosti optuženika, a optuženik je mogao pozvati svjedoke u svoju odbranu. Sud bi ispitivao optuženika, tužitelje i svjedoke odbrane.

Veliki Sanhedrin bavio se religijskim i ritualnim hramskim stvarima, krivičnim slučajevima, koji su bili povezani sa sekularnim sudom, suđenjima preljubnicama, hramskim davanjima (u obliku desetine i sl.), pripremanjima svitaka Tore za kralja i Hram, kalendarom, kao i rješavanjima teškoća u vezi s ritualnim zakonom.

Veliki Sanhedrin osiguravao je tačan prenos usmene Tore. Talmud im daje izuzetnu važnost: Mojsije je primio Toru na Sinaju i prenio je starješinama, starješine prorocima, a proroci Sanhedrinu. Oko 30. godine nove ere Veliki Sanhedrin izgubio je pravo propisivanja smrtne kazne. Nakon uništenja Hrama i Veliki je Sanhedrin prestao postojati.

Rabini u Sanhedrinu služili su kao sudije i privlačili studente, koji su dolazili učiti njihovu usmenu tradiciju i skripturalne interpretacije. Lokalni sanhedrini sastojali su se od različitog broja učenjaka, ovisno o prirodi prekršaja, kojim su se bavili. Na primjer, samo je Sanhedrin sa 71 članom mogao suditi cijelom plemenu, lažnom proroku ili Velikom svećeniku. Sanhedrin s 23 člana sastajao se kod velikih kriminalnih djela, a tri učenjaka odlučivala su u slučaju građanskih i manjih kriminalnih djela.

2.2.6. Smrtna kazna u Judaizmu

a) Biblijsko pravo

Za temeljna krivična djela biblijsko pravo predviđa smrtnu kaznu. Biblija poznaje tri metode smaknuća:

1) kamenovanje,

2) spaljivanje i

3) vješanje.



18

Ad. 1) Porijeklo ustanove kamenovanja treba tražiti u instinktivnom, nasilnom izrazu bijesa javnosti. Radi se o kazni koju je Tora preuzela iz semitske kulture. Kamenovanje se, u Tori, često propisuje kao način smaknuća i to kao aktivno učešće čitave populacije. Narod zasipa krivca kamenjem sve dok ne umre .

Ad. 2) Spaljivanje se spominje kao kazna koja je postojala u semitskoj kulturi još prije davanja Tore. U izuzetnim slučajevima spaljivanje je korišteno i kao dodatna kazna nakon izvršenog kamenovanja. Naime, kako bi se javnost što više zastrašila, leš se spaljivao nakon smaknuća. Spaljivanje se, u samoj Bibliji, spominje i kao nejevrejska (babilonska) kazna.

Ad. 3) Vješanje se u Bibliji spominje prvenstveno kao lex specialis za nejevreje. Tora, naime, polazi od pozitivne pretpostavke da je osnovni vid smrtne kazne u nejevrejskim zakonodavstvima bilo vješanje - te se ono treba primjeniti, kao posebni zakon, i u onim slučajevima u kojima rabinski sud sudi nejevrejima za kapitalne prekršaje. Vješanje se, takođe, spominje i kao strana praksa preuzeta u drevni izraelski pravni sistem. Međutim, treba razlikovati naknadno vješanje leša smaknutog zločinca propisano Torom. Naime, Tora propisuje da se tijelo teškog prestupnika objesi (odnosno nabije na kolac) odmah nakon smaknuća – ali, ovakvo izlaganje tijela očima javnosti s ciljem zaplašivanja ograničeno je samo na nekoliko sati jer Tora, takođe, propisuje da tijelo mora biti skinuto i sahranjeno prije zalaska sunca onoga dana na koji je izvršena kazna - "jer je obješeni uvreda Bogu".

b) Talmudsko pravo

Talmudsko pravo razlikuje četiri metoda smaknuća:

1) kamenovanje,

2) spaljivanje,

3) odrubljivanje glave i

4) davljenje.

Ad. 1) Kamenovanje. Rabini su, čini se smatrali da je klasično kamenovanje čin neprimjeren njihovom vremenu – te su se potrudili da cijelu proceduru učine manje brutalnom. Po rabinskoj interpretaciji umjesto da narod ubije osuđenu osobu zasipajući je kamenjem - smrt treba biti izazvana guranjem osuđenika (sa određene visine) kako bi pao na kamenu površinu. Nadalje, po rabinskim uputstvima, ovo mjesto ne bi smjelo biti previsoko (kako tijelo ne bi bilo unakaženo padom) niti bi smjelo biti prenisko (kako bi bilo izbjegnuto mrcvarenje – te kako bi se osigurala trenutna smrt). S obzirom na činjenicu da prvo kamenje gotovo nikada ne nanosi smrtnu povredu, zaključuju rabini, Tora zasigurno nije mogla imati na umu da bi i svjedoci trebali bacati kamenje na osuđenika kao i ostatak naroda. Očigledno, rabinski reformatori su izmijenili drevni biblijski metod kamenovanja kako bi osigurali brzu i laku smrt za osuđenika. Sljedeći korak u reformisanju biblijskog krivičnog prava rabini su postigli isključenjem javnosti sa izvršenja smrtnih kazni (stvar u očiglednoj suprotnosti sa izričitim nalogom Tore) – što je predstavljalo eliminaciju posljednjih



19

elemenata vindicta publica. Interesantno je, međutim, da učešće svjedoka u samom smaknuću nije bilo predmet rabinske intervencije. Vjerovatno zato što direktno učešće u smaknuću stvara, kod potencijalnih svjedoka, daleko veću svijest o težini njihovog udjela u određivanju sudbine osuđenika od pukog svjedočenja. Moguće je i da se zadržavanjem ove drevne institucije htjelo spriječiti zametanje kaste profesionalnih egzekutora.

Ad. 2) Spaljivanje. Biblijski krivični zakon predviđa kaznu spaljivanja za najteže prestupe seksualnih tabua zajednice – poimence: za kćer sveštenika koja bi se odala bludu i za određene oblike incesta. I u ovom slučaju rabinski humanisti su se našli pred pitanjem: kako ublažiti brutalne naloge drevnih biblijskih propisa – te kako sačuvati tijelo osuđenika od potpunog skrnavljenja. Nakon rabinske reforme, kazna spaljivanja je, barem teoretski, izgledala ovako: osuđenika se uranjalo u blato do koljena (kako ne bi pao), oko vrata bi mu se vezivale dvije marame čije su krajeve držali svjedoci, svjedocima bi bilo naloženo da vuku marame u suprotnim smjerovima - sve dok osuđenik ne bi otvorio usta – što bi, opet, bilo iskorišteno da mu se ubaci u usta gorući fitilj. Sa spuštanjem fitilja bi se nastavilo sve dok ne bi nastupila smrt (vjerovatno uslijed gušenja). Biblijska kazna spaljivanjem, dakle, rabinskom interpretacijskom intervencijom, pretvorena je u kaznu gušenjem. Dio savremenih autoriteta smatra da je procedura rabinskog "spaljivanja" prekomplikovana da bi ikada mogla bit i izvršena.

Ad. 3) Odrubljivanje glave. Smaknuće mačem spominje se u Tori u vezi sa pokorenim gradom. Istovremeno, Tora ne propisuje neki konkretan metod smaknuća ubica. Vrlo je vjerovatno da se izvorno koristio princip taliona po kome je ubica trebao skončati na isti način na koji je skončala žrtva. Talmud, zadržava pogubljenje mačem (na teoretskom nivou, naravno – jer u vrijeme Talmuda već nije bilo jevrejskih osvajanja a samim tim niti primjene biblijskih propisa o pokorenim gradovima) kao metod smaknuća u slučaju pokorenog grada – ali (u skladu sa politikom ukidanja talionskih kazni) proširuje ovaj metod i na sve ubice bez obzira na to kako je izvršen zločin za koji im je suđeno. Smaknuće mačem, po Talmudu, vrši se odrubljivanjem glave. Interesantno je da ne postoje izvještaji o primjeni ove kazne u praksi jevrejskih sudova. Jevrejsko pravo predviđa mogućnost da kralj kazni povredu svog dostojanstva i bez sudske odluke, kažnjavajući prestupnike mačem. U svakom slučaju, talmudska reforma je proširila kaznu odrubljivanja glave i na sve vrste ubica, unificiravši time metod smaknuća u svim slučajevim ubistva - i ukinuvši do tada važeće običaje zasnovane na talionskom principu.

Ad. 4) Davljenje. Kazna davljenjem u Tori uopšte nije spomenuta što rabinima uopšte nije predstavljalo prepreku da utvrde kako je svaki put kada nije specificirana bilo kakva druga konkretna smrtna kazna Tora, zapravo, imala na umu kaznu davljenjem. Sklonost rabina ka primjeni upravo ove kazne počiva, čini se, na činjenici da se radi o "najhumanijem" od tada primjenjivanih metoda – koji, uz to, najmanje nakazi tijelo osuđenika. Slično metodi spaljivanja i u slučaju kazne davljenjem osuđeni je uranjan u blato do koljena, dvije marame su mu vezivane oko vrata i svjedoci bi ih povlačili u suprotnim pravcima sve dok ne bi nastupila smrt.



20

2.3. Šerijat

2.3.1. Nastanak i izvori šerijatskog prava

Islam nastaje u Arabiji (7.v.) koju godinama razdiru međuplemenski ratovi. Arabljani na sjeveru su nomadi-stočari koji žive u malim nomadskirn plemenima, a na plodnome jugu(Jemen) žive kao zemljoradnici i trgovci. Ove dvije grupe su govorile dva različita dijalekta arapskog jezika, i klanjale se različitim bogovima. Vladari na jugu su nasljeđivali vlast, a šeici na sjeveru upravljaju uz pristanak plemena. U tako razjedinjenoj Arabiji rodila se jedna nova snaga: vjerska poruka namijenjena promjeni načina života svih Arabljana, pa i cijelog čovječanstva: Čovjek koji je donio tu poruku zvao se Muhammed 19. Muhammed je bio osnivač religije islama i vođa vjerske zajednice, koja je poslije njegove smrti postepeno prerasla u državu.

Islamsko pravo - šerijat20 - sastavni je dio islama kao vjere, i u islamu pravo je neuporedivo važnije i od same teologije. U islamu, pravo ima, dakle, šire značenje nego na zapadu. U islamsko pravo nisu uključeni samo ugovori, kažnjavanje i sl., nego i vjerski obredi i obaveze (molitva, post, zekat), pa i propisi koji se odnose na ljudsko tijelo i duh, odnosno sve čovjekove dužnosti prema Bogu, prema svom komšiji i prema sebi samom. To je dakle, sistem dužnosti, etički kodeks privatnog i javnog života. U svojoj suštini šerijat predstavlja ideju da su sva ljudska bića – i sve ljudske države – podložna pravdi prema zakonu. Pojam "šerijat" ima konotaciju upućenosti na božansko, skup nepromjenjivih vjerovanja i principa koji uređuju život u skladu sa Božijom voljom.

U šerijatskom pravu postoje četiri glavna izvora. To su Kur'an, hadis (suna), idžma i kijas (analogija).

Kur'an (knjiga za čitanje, recitiranje) je zbirka Božijih otkrovenja koju je Muhammedu prenio melek Džebrail (arhanđel Gabrijel), u različitim intervalima tokom 23 godine njegove misije (610-632). U Kur'anu su postavljene osnovne norme i principi islamskog prava, koje su pravnici dalje razjašnjavali. Redakcija Kur'ana završena je 13 godina poslije Božijeg poslanika. Kur'an se sastoji iz 114 poglavlja (sura) sa 6.666 stihova (ajeta). Kur'an predstavlja neku vrstu ustava u kome su sadržani principi vjere, morala i prava i ne ulazi u detaljno razrađivanje pojedinih pravnih ustanova.

Hadis21 - suna. Sve ono što je Muhammed rekao u formi napomene i savjeta, sve što je izričito ili prešutno odobrio ili zabranio, što je sam uradio i primjerom pokazao, a tradicija sačuvala, zove se suna (sunnet). Znači, sunnet obuhvata Muhammedovo ponašanje u svojstvu Božijeg poslanika (nove norme ponašanja) i tolerancija određenih ponašanja kod svojih

19

Muhammed je rođen 571.g. u Mekki, trgovačkom i vjerskom sjedištu, iz plemena Kurejš. Sa Božijim objavama je počeo oko 610. godine. Njegova poruka nailazi u rodnoj Mekki na odbijanje, pa 622. godine sa 200 sljedbenika prelazi u Medinu. Od ovog epohalnog događaja, poznatog kao Hidžra, muslimani broje godine(hidžretski kalendar). Muhammed se kao Božiji poslanik trijumfalno vratio u Mekku 630. godine. Dvije godine kasnije, Muhammed je, po muslimanskom vjerovanju, preselio na onaj drugi, bolji svijet. 20

"šerijat" znači pravac ili put koji Bog –Allah ukazuje ljudima u životu. 21 Hadis , potiče od arapske riječi hadatha: što znači biti nov.



21

sljedbenika- stare običaje. Kur'an se smatra za djelo Božije, a sunnet kao Muhammedovo tumačenje Kur'ana, i svaki taj pojedini postupak, presedan iz njegova života, zove se hadis. Ukupnost hadisa čini sunnu, tj. uputstvo vjernicima kako treba živjeti. Prvobitno su hadisi prenošeni usmeno, a kasnije se zapisuju. Vremenom se javljaju i kodifikatori hadisa , npr. al-Buhari je sakupio oko 600.000 hadisa od kojih je kao autentične u svoju zbirku uključio oko 7000 i Muslim koji je od 300.000 hadisa unio u svoju zbirku oko 12.000.

Idžma je jednodušno mišljenje pravnika jedne epohe, saglasnost u slučaju kada u dva prva izvora nema određenog mišljenja.

Kijas ili analogija predstavlja mišljenja pojedinih pravnika kada u Kur'anu i suni nema odgovarajućih tumačenja. Analogna rješenja izdavali su u početku imami, kasnije muftije u vidu posebnih akata, tzv. fetvi22 .

Urf (adet) kao sporedni izvor šerijatskog prava je običajno pravo u šerijatu. To su običaji koji su svojim ponavljanjima, a koje je kao takvo etički prihvaćeno od muslimana , zauzeli značajno mjesto u islamskoj tradiciji a time i u pravu. Adeti se najčešće odnose na ponašanja koja su u skladu sa odredbama glavnih izvora prava(Kur'ana i Hadisa) kao i u skladu sa drugim pravnim izvorima šerijatskog prava ali koji nisu njima obuhvaćeni.

2.3.2. Sistem šerijatskog prava

Islamsko pravo(šerijat) želi obuhvatiti čitav ljudski život, pa je njegova materija najčešće raspoređena u četiri cjeline:(1)-ibadet (odnos čovjeka prema Bogu), (2)-muamelat (odnosi ljudi među sobom), (3)- munakehat (bračno pravo) i (4)-ukubat (kažnjavanje).

Ibadet je jedan od najobimnijih i najvažnijih dijelova šerijata. Njime se regulišu veze izmedu čovjeka i Alaha. Izvršavajući propise iz ove grane, čovjek prihvata Alaha kao jedinog ko je dostojan ibadeta. Svi propisi iz oblasti ibadeta, kao što su propisi o čistoći, namazu, postu, zekatu, kurbanu, imaju za cilj ispravnost i potpuno čovjekovo usmjerenje ka Alahu. Zbog toga se oblasti ibadeta pridaje posebna pažnja, jer njegovo pogrešno izvršavanje umanjuje vrijednost čina i samog značenja te kao takvi donose malu ili nikakvu korist izvršiocu.

Muamelat je područje šerijata koje se bavi imovinsko-pravnim odnosima među ljudima. Da bi se kupoprodaja, zanatstvo, poljoprivreda, kredit, oporuka, vakuf, iznajmljivanje, i dr. odvijali na opće zadovoljstvo i dobrobit svih, muamelat je svojim propisima detaljno uradio ovu problematiku.

Munakehat 23 (bračno pravo) je jedna od važnih i jako značajnih institucija kojoj islam poklanja posebnu pažnju. Brak je ugovor sklopljen između muškarca i žene na osnovu kojeg stupaju u bračni život. Munakehat obuhvata sve oblasti bračnog života, regulišući time odnose između 22 Fetva je pravno mišljenje. 23

I Kur'an govori o tome: «Udajite neudate i ženite neoženjene, i čestite robove i robinje svoje; ako su siromašni, Allah će im iz obilja Svoga dati. Allah je neizmjerno dobar i sve zna.» (Kur'an:En-Nur, 32)



22

supružnika - od sklapanja braka, poligamije, smetnje za brak, podizanja i odgajanja potomstva, razvoda braka, izdržavanja i ostalog što prati bračni život.

Ukubat je krivično pravo propisano šerijatom kao zaštitna mjera za očuvanje temeljnih prava svakog pojedinca: vjere, života, razuma, časti i imetka. Budući da je šerijat Božijeg porijekla, da je namijenjen ljudima, da je sveobuhvatan, da je utemeljen na umjerenosti i potpunoj jasnoći, on kao takav garantira sretnu zajednicu i pojedince u njoj, ukoliko ga se pridržavaju i žive po njegovim uzusima.

Po nekim autorima, samo vjersko pravo – fikh 24, treba smatrati šerijatskim. Svjetovno pravo islamskih vladara, tzv. kanuni, primjenjuju se samo na teritoriji države koja ih je donijela i ono se može mijenjati, za razliku od fikha, koje ima nepromjeniv sakralni božanski karakter. Fikh ima univerzalan karakter jer se primjenjuje svugdje gdje žive muslimani, a nepromjenjivi25 sakralni karakter jer se zasniva na božanskim propisima Kur'anu i sunnetu i kao takvo se smatra neprikosnovenim i nezamjenjivim.

U terminologiji islamskog prava fikh 26 se definiše kao nauka koja se bavi izvođenjem propisa za pojedinačna, praktična, pitanja pomoću, do u detalje, razrađenih šerijatskih argumenata. Pod propisima se ovdje misli na pravni status: obaveznost, pohvalnost, pokuđenost, dozvoljenost i zabranjenost. Na primjer, kažemo: sklapanje braka je pohvalno , pijenje alkohola je zabranjeno , pijenje vode stojeći je pokuđeno, jedenje lijepih jela i pića je dozvoljeno i post je obavezan. Riječi «za pojedinačna praktična pitanja» ukazuju na to da se fikh ne bavi ubjeđenjima ljudi i njihovim unutarnjim vjerovanjem. Najveći značaj islamskog prava (fikha) ogleda se u tome što musliman pomoću njega spoznaje propise za svakodnevna pitanja na koja nailazi i sa kojima se susreće, u kući, na ulici, na poslu, u društvu.

2.3.3. Ukubat-krivično pravo u šerijatu

Krivično pravo nosi dosta ostataka rodovsko-plemenskog uređenja. Tako je ozakonjena krvna osveta, kao i načelo imovinske kompenzacije, koje uvijek zavisi o pristanku oštećenog, odnosno njegovih nasljednika.

Prema načinu određivanja kazni, šerijatsko pravo poznaje tri vrste krivičnih djela:

24

http://medina-bosna.net/index.php?option=com_content&task=view&id=340&Itemid=71

Riječ fikh je glagolaska imenica izvedena od glagola fekihe – jefkahu, što znači razumjeti ono što se namjerava određenim govorom. Kaže Allah, dž.š.: «Šta je sa tim ljudima? Gotovo da nikako ne razumiju ono što im se govori.» (Kur'an: En-Nisa, 78.) 25 U tom smislu: Budimir P.Košutić, op. cit. str.294 : "Jedini osnov važenja islamskog prava je objavljena Alahova volja: ona ne zavisi od vlasti bilo kog zemaljskog zakonodavca. Stoga je islamsko(šerijatsko) pravo, kao pravo Božje objave, nepromjenljivo." 26

U tom smislu: Budimir P.Košutić, op. cit. str.303: "Kada se razmatra istorija islamskog prava, više se raspravlja o istoriji verskopravnih škola(fikha) nego o istoriji šerijata. Razlog tome je jasan. Istorija šerijata vezuje se za dve decenije misije proroka Muhameda u Meki i Medini. U tom periodu nije bilo razlike između pravne i drugih oblasti islama."



23

l). Krivična djela za koja su u Kur'anu tačno utvrđene kazne (hudud).

Tu spada više različitih djela, kao što su blud, kleveta, alkohol, krađa, razbojništvo i apostazija. Smatra se da su ova krivična djela uperena protiv temelja muslimanske države, pa se gone po službenoj dužnosti. Za blud su lica u braku kažnjavana kamenovanjem, a neoženjeni nemuslimani i robovi batinanjem od 100 štapova. Slično je bilo i krivično djelo lažnog optuživanja (klevete). Kazna za upotrebu alkoholnih pića iznosila je za slobodnog muslimana 80 batina, a za roba 40, dok za nemuslimane ovo djelo nije ni postojalo. Krađa je kažnjavana odsijecanjem desne ruke, a pri ponovnoj krađi odsijecanje i lijeve ruke. Razbojništvo je kažnjavano istovremeno odsijecanjem desne ruke i lijeve noge, a ako je razbojništvo praćeno ubistvom, onda je kažnjavano smrtnom kaznom. Tu je spadalo i otpadništvo od vjere ili apostazija. Za sva ova djela smatra se da su uperena protiv vjere i javnog morala, pa su kažnjavana u smislu propisa islama.

2). Krivična djela za koja su kao kazna predviđena odmazda , krvnina ili plaćanje otkupa(umira – kompenzacije).

To su djela protiv života i tijela (ubistvo, tjelesne povrede). Gone se na zahtjev oštećene strane, a ne po službenoj dužnosti. Kažnjavanje je ovdje prožeto elementima arapskog običajnog prava, kao krvna osveta(simbilički talion), i oblik umira - kompenzacije ostvarene putem suda. Krvnina za glavu iznosila je npr. 100 kamila ili 10.000 dirhema. Krvnina za ženu iznosila je pola krvnine za muškarca, a krvnina za roba njegovu tržišnu vrijednost. Krvnina za nemuslimana iznosila je isto koliko i za muslimana. Tako, po šerijatu, svaki ko drugoga ubije ili smrtno rani mora biti ubijen, osim ako mu najbliži srodnici ubijenog oproste, dajući mu mogućnost da se otkupi. Za nehatno ubistvo kažnjavano je oslobađanjem roba muslimana ili postom od dva mjeseca, a pored toga delinkvent plaća otkup nasljednicima. Za nehatno ubistvo roba plaća se otkup kao i za slobodnog čovjeka. Ubistvo i ranjavanje se ne kažnjavaju ako je izvršeno u odbrani sopstvene ličnosti ili imovine. Otkup je predviđen i za tjelesne povrede, za lišavanje organa čula, obje noge i 10 prstiju plaća se otkup u cjelini. Za lišavanje jedne ruke i jedne noge plaća se polovina, za gubitak jednog prsta deseti dio, za izbijanje zuba dvadeseti dio otkupa.

3). Krivična djela za koja je predviđena samo vrsta kazne, kao što je batinjanje ili novčana kazna, globa.

Pravo propisivanja i odmjeravanje kazne za ova djela priznato je šefu islamske države i po njegovoj delegaciji sudskom organu (kadiji). Ova djela, bila su različita, i u šerijatskom pravu samo su neka navedena (uvreda, lažno svjedočenje, lažno mjerenje, prevara, lihva, kockanje, bježanje iz vojske, pokušaj ubistva, povreda stana, sitna krađa). Vladaru islamske države, odnosno, po njegovom ovlaštenju, kadiji je ostavljeno pravo da procjenjuje koje su još druge radnje protivpravne i da za njih određuje kaznu. Ova prava su u svojoj zakonodavnoj aktivnosti kasnije široko koristili osmanski sultani.



24

2.3.4. Pravosuđe

Osnovni sudski organ jeste kadija koga imenuje halif(kalif)27. Kadija je morao biti punoljetan, neporočnog ponašanja, odličan poznavalac šerijatskog prava i arapskog jezika. Kadije se imenuju za pojedine oblasti, tzv. kadiluke. Osim sudske ingerencije, kadija je imao i izvjesna javna ovlaštenja. Imao je funkciju starateljskog organa, vodio nadzor nad javnim drumovima i tržnicama, nad vakufima, kontrolisao izvršenje testamenta.

Sudski postupak u šerijatskom pravu ne pravi formalno razgraničenje između raznih vrsta postupaka, tj. građanskog, krivičnog, upravnog. Kao dokazna sredstva koriste se uglavnom racionalni dokazi, priznanje, svjedoci, zakletve, i sve ono što može doprinijeti istini pravde. Božiji sudovi nisu poznati. Često je praktikovana zakletva. Postupak ima optužni, akuzatorni karakter. Sudija je dužan brinuti o javnini interesima, tj. moralnim načelima islama, utvrditi materijalnu istinu i sam biti pokretač dokaza i postupka koji će dovesti do istine.

Danas kada u sjećanje prizivamo oštre kazne šerijata, rijetko kada obznanimo visoke dokazne standarde neophodne za izvršenje ovih krivičnih mjera. Prije nego se bilo kakva presuda za preljubu može uopšte donijeti, naprimjer, optuženi mora priznati prestup četiri puta ili četiri punoljetna muška svjedoka primjerenog karaktera moraju posvjedočiti da su direktno vidjeli seksualni čin.

27

Dragan Pantić, op. cit. str. 96 : " Kalif je bio čuvar vjerske ortodoksije i vrhovni nadzornik od vojske do kažnjavanja."



25

3. ZAKLJUČAK

Hamurabijev zakonik u potpunosti podržava socijalnu hijerarhiju Mezopotamije sa plemstvom i sveštenstvom na vrhu, slobodnim ljudima i robovima na dnu. Prema toj podjeli određene su različite kazne, jer nije svejedno da li je rob ozlijedio plemića ili obratno. Zatvor kao vaspitno popravna ustanova lišavanja slobode i izdržavanja kazne nije postojao u Hamurabijevom zakoniku, pa se može zaključiti da se subjektivna odgovornost (krivica) nije uopšte razmatrala , već je krivično djelo kao protupravan čin smatrano za objektivno zlo koje se prema tome i odgovarajuće kažnjavalo. Smrtne kazne izricane u (30+4) krivičnih djela su trebale svojim retributivnim karakterom, svojom žestinom i javnim izvođenjem imati za cilj zastrašivanje i ustručavanje od činjenja propisanih krivično kažnjivih radnji i djela.

Komparacijom jevrejskog i šerijatskog prava sa Hamurabijevim zakonikom s obzirom na krivično pravo, može se zaključiti sljedeće:

- retributivni karakter(odmazda) kazne kod svih;

- kazna pogađa pojedinca (a ne kolektiv kao u Vavilonu);

- relikti rodovsko-plemenskih zajednica su prisutni kao princip taliona sa tendencijom prevazilaženja putem principa kompenzacije (otkupa) koja zavisi o pristanku oštećenog ili njegovih nasljednika(npr. u šerijatu);

- načelo vladavine zakona a ne ljudi ;

- stroga obavezujuća narav tih "zakona" s obzirom na božije porijeklo ;

- božija objava vjerskih moralnih i pravnih normi koje su nepromjenljive, nezamjenljive i neprikosnovene( s tom razlikom da je samo car Hamurabi mogao mijenjati odredbe "božijeg zakona" jer je njegova volja ujedno i božija volja.);

- neposredan odnos čovjeka sa jednim-jedinim Bogom ( osim u Vavilonu-politeizam);

- zakon je isti za sve (kod Hamurabijevog zakonika to nije slučaj jer ovisi o društvenom položaju);

- upotreba racionalnih dokaza na sudu (a ne i ordalije-božji sudovi kao kod Hamurabija).



26

4. LITERATURA

a). Knjige:

1. Festić Raifa: Opća historija države i prava, studentska štamparija Univerziteta Sarajevo, Sarajevo, 1998.

2. Hasić Zijad: Osnovi prava-uvod u nauku o državi i pravu, DES-Sarajevo, Sarajevo, 2004.

3. Imamović Mustafa: Predavanja iz opće povijesti prava i političkih institucija, pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2005.

4. Karčić Fikret: Pravni tekstovi - odabrani izvori za Opću historiju države i prava, pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2004.

5. Košutić P. Budimir: Uvod u velike pravne sisteme današnjice, drugo izdanje, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, izdavački centar CID Podgorica, Beograd, 2008.

6. Pantić Dragan: Komparativna istorija države i prava–civilizacije, države, pravni sistemi i kodifikacije, 2.izdanje, Panevropski univerzitet "Apeiron" za multidisciplinarne i virtuelne studije, Banja Luka, 2007.

7. Visković Nikola: Država i pravo, drugo izmjenjeno izdanje, birotehnika CDO Zagreb, Zagreb,1997.

b). Internet izvori:

1. http://bs.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Milkau_Oberer_Teil_der_ Stele_m it_dem_Text_von_Hammurapis_Gesetzescode_369-2.jpg

2. http://www.elmundosefarad.eu/wiki/wiki/index.php?title=KRATKA _ISTORIJA_JEVREJSKOG_NARODA_-_SIMON_DUBNOV

3. http://www.angelfire.com/scary/svetopismo/index.html

4. http://islamskamisao.com/index.php?option=com_content&view

5. http://medina-bosna.net/index.php? option= com_content&task= view&id= 340&Itemid=71

http://bs.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Milkau_Oberer_Teil_der_Stele_m it_dem_Text_von_Hammurapis_Gesetzescode_369-2.jpg

http://bs.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Milkau_Oberer_Teil_der_Stele_m it_dem_Text_von_Hammurapis_Gesetzescode_369-2.jpg

http://www.angelfire.com/scary/svetopismo/index.html

http://medina-bosna.net/index.php? option= com_content&task= view&id= 340&Itemid=71

http://medina-bosna.net/index.php? option= com_content&task= view&id= 340&Itemid=71

Uporedno krivicno pravo

Documents

Transcript of Uporedno krivicno pravo