PERCEIVED SOCIAL SUPPORT, STUDENT’S SELFESTEEM AND SCHOOL OVERLOAD AS DETERMINANTS OF DEPRESSIVE...

The following ad supports maintaining our C.E.E.O.L. service

PERCIPIRANA SOCIJALNA PODRŠKA, UČENIKOVO SAMOPOŠTOVANJEI OPTEREĆENJE U ŠKOLI KAO DETERMINANTE DEPRESIVNIH

REAKCIJA MLAĐIH ADOLESCENATA«PERCEIVED SOCIAL SUPPORT, STUDENT’S SELFESTEEM AND SCHOOL

OVERLOAD AS DETERMINANTS OF DEPRESSIVE REACTIONS AMONG YOUNGADOLESCENTS»

by Amela Dautbegović; Sibela Zvizdić Meco

Source:Conference Proceedings from the biennial Congress of Psychologists of Bosnia and Herzegovina(Zbronik radova Kongresa psihologa Bosne i Hercegovine), issue: 3 / 2013, pages: 4964, onwww.ceeol.com.

http://www.ceeol.com/

http://www.dibido.eu/bookdetails.aspx?bookID=95a45f0d-f2c0-4003-90c1-b55ffe1d4be9

http://www.ceeol.com

Ožujak/mart, 2013. Mostar, Bosna i Hercegovina

Zbornik radova

48 49

III Kongres psihologa Bosne i Hercegovine s međunarodnim učešćem

PERCIPIRANA SOCIJALNA PODRŠKA, UČENIKOVO SAMOPOŠTOVANJE I OPTEREĆENJE U ŠKOLI KAO DETERMINANTE DEPRESIVNIH REAKCIJA MLAĐIH ADOLESCENATA

Amela Dautbegović1 Sibela Zvizdić Meco

Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu

SažetakIstraživanjem su se nastojale utvrditi pojedine determinante depresivnosti mlađih adolescenata. Ispitan je odnos između prediktorskih varijabli (spol, samoefikasnost, samopoštovanje, broj djece u obitelji, stepen obrazovanja roditelja, roditeljski nad-zor, percipirana socijalna podrška od obitelji, nastavnika i vršnjaka, dimenzije pri-snosti u prijateljstvu, učenikov doživljaj opterećenja u školi) i razine depresivnih reakcija mlađih adolescenata.

Istraživanje je provedeno tokom novembra i decembra 2009. godine na uzorku od 400 učenika VII i VIII razreda iz šest osnovnih škola Kantona Sarajevo. Uzorak čine 234 djevojčice i 166 dječaka, prosječne dobi 13.08 (SD=.76). Instrumenti: Skala opće samoefikasnosti, Rosenbergova skala samopoštovanja, Skala roditeljskog nad-zora, Modificirana skala percipirane socijalne podrške, Skala prisnosti u prijatelj-stvu, Skala opterećenja u školi, Birlesonova skala depresivnosti i Upitnik sociode-mografskih obilježja.

Prema rezultatima standardne regresijske analize prediktorske varijable percipi-rana socijalna podrška od vršnjaka, samopoštovanje, učenikov doživljaj opterećenja u školi, percipirana socijalna podrška od nastavnika i obitelji zajedno objašnjavaju 37% varijance kriterijske mjere depresivne reakcije. Koeficijent multiple korelacije između prediktorskih varijabli i kriterija iznosi .61 (F=17.04; p=.00). Percipirana

1 [email protected]


Zbornik radova

50 51


socijalna podrška od vršnjaka je statistički značajan prediktor sa najvećim doprino-som u objašnjenju depresivnih reakcija mlađih adolescenata (β=-.23; p=.00).

Ključne riječi: depresivne reakcije, mlađi adolescenti, percipirana socijalna podrška, samopoštovanje, opterećenje u školi

UvodIstraživanja razvoja, prirode i javljanja depresivnosti kod djece i adolescenata zapo-čela su još u radu Spitza i Wolfa (1946) te Bowlbya (1973) (Kazdin i Marciano, 1998). Međutim, sistematska istraživanja depresivnosti koja se javlja u periodu djetinjstva i adolescencije započela su osamdesetih godina 20. stoljeća kada su se istraživači slo-žili da su depresivni simptomi kod djece i adolescenata slični depresivnoj simptoma-tologiji odraslih (Kazdin i Marciano, 1998). Termin depresija koristi se za opisivanje širokog raspona emocija, simptoma i sindroma te poremećaja koji variraju u svojoj težini, trajanju i rasponu. Klinička slika depresije u adolescenciji je često specifična i karakterišu je i problemi u ponašanju, agresivnost, ljutnja, dosada, kao i somatski simptomi. Veoma često je teško prepoznati i razlikovati ¨simptome¨ puberteta od pravih simptoma depresivnog poremećaja. (Marković i sur., 2009). Manifestacija depresivnosti kod djece i adolescenata, kao i kod odraslih, može se prema slijedu javljanja podijeliti na tri fenomena: depresivno raspoloženje, depresivni sindrom i depresivni poremećaji (Bumber, 2005; Compas, 1997). Sada već malo zastarjele svjetske epidemiološke studije iznose da je incidencija depresije (Kashani i Sherman, 1988) kod predškolske djece 0.9%, kod školske djece 1.9%, a kod adolescenata 4.7%. Novija istraživanja pokazuju kako se u zapadnim zemljama kod približno 10% djece i mladih može govoriti o klinički značajnoj depresiji (Campbell, 2003; Dadds, 2007).

Djeca i adolescenti najčešće povremeno doživljavaju depresivno raspoloženje, osje-ćaju se žalosno, neraspoloženo, razočarano. Depresivno raspoloženje često je pove-zano s anksioznošću, ali se razlikuje po tome što je obrnuto povezano s pozitivnim raspoloženjem, dok anksioznost uopće nije povezana s pozitivnim raspoloženjem. Veselo se raspoloženje nikad ne javlja istovremeno s depresivnim, dok osoba može biti i vesela i anksiozna u isto vrijeme (Watson i Kendall, 1989; prema Živčić, 1993). Drugi fenomen je depresivni sindrom, a odnosi se na skup simptoma u području emocija i ponašanja koji se javljaju zajedno u prepoznatljivom i neslučajnom sklopu. Klinička depresija je teži i dugotrajniji fenomen koji uključuje depresivne simptome koji značajno ometaju aktivnosti u različitim životnim područjima (npr. školi, obi-telji). Prema rezultatima istraživanja iskustva s depresivnim poremećajima ima 5% djece te između 10 i 20% adolescenata (Kazdin i Marciano, 1998).¸

Važno je ukazati da se na depresivne simptome djece i adolescenata ne gleda kao na aspekte normalnog razvoja. Naime, do osamdesetih godina prošlog stoljeća, neki autori su smatrali da se depresivnost kod djece i adolescenata ne može pojaviti jer

je prekrivena psihoseksualnim i kognitivno-emocionalnim razvojem i nezrelom ličnošću, te problemima u ponašanju kao što je agresija (Reynolds, 1986; Kazdin i Marciano, 1998). Depresija je više nego poremećaj raspoloženja, te obuhvata sva područja funkcioniranja uključujući bihevioralnu, emocionalnu, somatsku i kogni-tivnu domenu. Depresivni poremećaj često izaziva životno opasne posljedice ako se ne dijagnosticira i ako se ne preveniraju moguće negativne posljedice. Depresivna djeca ponekad su pretjerano aktivna i agresivna. Kod adolescenata, depresija se povremeno manifestira kao negativizam, antisocijalno ponašanje i osjećaj neshva-ćenosti, dok kod starijih osoba češće zpažamo zaboravnost, gubitak pamćenja i dis-traktibilnost. Pojedinac rijetko pokazuje sve vidove depresije.

Kada su u pitanju teorijska razmatranja depresije, psihosocijalni modeli naglašavaju intrapsihičke, bihevioralne, kognitivne i interpersonalne uzročnike depresije. Prva objašnjenja o nastanku depresivnih poremećaja mogu se naći u okviru psihodinam-skog shvaćanja, a posebno se ističe pristup koji naglašava ulogu rane emocionalne privrženosti djeteta prema majci kao središnjeg konstrukta razvoja vulnerabilnosti za kasniju pojavu depresije (Blatt i Homann, 1992; Bowlby, 1980; Živčić, 1993). Bihevioralni pristup zastupa nekoliko modela depresije, a zajednička im je usmjere-nost na učenje, posljedice u okolini te nedostatak vještina.

Interpersonalna tumačenja nastanka depresije naglašavaju negativan uticaj soci-jalne interakcije na razvoj depresije, pretpostavljajući da depresivni pojedinci mogu doživjeti odbacivanje ili potaknuti kritike i smanjenu podršku obitelji ili vršnjaka. Kod depresivnih osoba često se primjećuje ovisnost o drugim osobama, one imaju želju za bliskim odnosima, ali i teškoće da ih održe. U razvoju dječije depresije zna-čajnu ulogu mogu igrati i socijalne interakcije u obitelji. Mnoge studije pažnju su usmjerile na obiteljske odnose, pretpostavljajući da takvi faktori imaju bitnu ulogu u psihopatologiji djeteta. Odnos majka – dijete kod depresivne djece obilježen je smanjenom kako komunikacijom tako i emocionalnom toplinom te manjom koli-činom vremena provedenog u zajedničkim aktivnostima. Odnos očeva i depresivne djece obilježen je također s više napetosti i manje topline (Davison i Neale, 1999; Puig–Antich i sur., 1985). Depresivna djeca manje su sposobna zadržati najboljeg prijatelja, a vršnjaci ih često zadirkuju. Također su zapaženi lošiji odnosi sa braćom i/ili sestrama. Iako postoji povezanost između socijalnih odnosa i depresije još uvi-jek nije u potpunosti jasno uzrokuju li slabe socijalne veze depresiju kod djece i mla-dih ili depresija dovodi do poremećaja u socijalnim odnosima ili možda neka treća varijabla uzrokuje oboje (Bumber, 2005).

Jedna od najpoznatijih kognitivnih teorija depresije je A. Beckova teorija (1967, 1985, 1987; Davison i Neale, 1999). Prema ovoj teoriji misaoni procesi imaju uzročnu ulogu u depresiji. Depresivne osobe osjećaju se tako kako se osjećaju zato što je njihovo razmišljanje usmjereno na negativna tumačenja. Prema Becku, u djetinjstvu i adolescenciji depresivne osobe stiču negativnu shemu zbog gubitka roditelja, neprekinutog slijeda tragičnih zbivanja, socijalnog odbacivanja od strane vršnjaka, prijekora od strane nastavnika ili depresivnog stava roditelja (Davison i Neale, 1999). Negativne sheme ili uvjerenja, koje stekne depresivna osoba,

Access via CEEOL NL Germany


Zbornik radova

52 53


aktiviraju se pri svakom susretu s novim situacijama što po nečemu podsjećaju na okolnosti pod kojima je shema naučena. Negativne sheme, zajedno s kognitivnim pristrasnostima ili iskrivljenjima odražavaju negativnu trijadu: negativne misli o sebi samome, o svijetu i o budućnosti. Glavna kognitivna iskrivljavanja depresivne osobe su: proizvoljno donošenje zaključaka, selektivno apstrahiranje, pretjerana generalizacija, te uvećavanje i umanjivanje. Seligmanov model naučene bespomoć-nosti (1975), koji pretpostavlja da se depresija javlja kao posljedica iskustava i oče-kivanja osobe da svojim ponašanjem ne utiče na ono što joj se događa u životu, također spada u kognitivne pristupe depresiji. Takva bespomoćnost vodi prema pasivnosti, teškoćama na socijalnom planu i drugim simptomima depresije. Brojne studije nedepresivne i blago depresivne djece nalaze da bespomoćni atribucijski stil značajno korelira s depresijom, pri čemu je ta povezanost izraženija kod starije djece i adolescenata (McClauley i sur., 1988; prema Živčić, 1994). Teorije životnih doga-đaja naglašavaju ulogu kognitivne procjene pojedinca, osobnih karakteristika, soci-jalne podrške i procesa suočavanja (Billings i sur., 1983; Lazarus i Folkman, 1984; Lewinsohn i sur., 1988, Thoits, 1983; Živčić, 1993).

Depresivne reakcije u ovom uzrastu posebno dolaze do izražaja u školskom kontek-stu. Iako se depresivna i nedepresivna djeca u pravilu ne razlikuju u postignućima na testovima općih intelektualnih sposobnosti, depresivna djeca dosljedno poka-zuju slabiji školski uspjeh, percipiraju preopterećenost školskim zahtjevima te imaju različite poteškoće u učenju (Cole, 1990; Kazdin i Marciano, 1998; Nolen-Hoeksema i sur., 1986). Uspjeh djece na standardiziranim testovima školskih postignuća je sla-biji što je izraženija depresivnost. Ostali problemi vezani uz školu uključuju veliku frekvenciju ponavljanja razreda, kašnjenja u školu, izostanaka, nedovršavanja domaćih zadataka te veliko nezadovoljstvo školom kod depresivne djece (Kazdin i Marciano, 1998; Lewinsohn i sur., 1994). Emocionalni problemi koji se manife-stiraju kroz globalnu psihološku nelagodu, anksioznost, psihosomatske smetnje ili depresiju smatraju se jednim od važnih uzroka odustajanja od daljeg obrazovanja (Gerdes i Mallinckrodt, 1994; Živčić-Bećirević i sur., 2007).

Međutim, bitno je naglasiti da bi povezanost između depresivnosti i teškoća u učenju mogla biti dvosmjerna. Slabiji školski uspjeh može biti znak i/ili uzrok i/ili posljedica depresivnosti. Ako neki drugi događaj (npr. problemi u obitelji) pota-kne teškoće u školi, depresija ih može slijediti i podržavati te na taj način zatvoriti depresivni krug. Npr. ako dijete počne doživljavati neuspjeh u školi ili ga vršnjaci počnu izazivati i slabije prihvatati zbog obiteljskih teškoća, ono se može osjećati nekompetentno, što pridonosi porastu depresivnih reakcija. Depresija može jače oslabiti školsko postignuće i socijalne vještine djeteta te na taj način podržavati i probleme u školi i samo depresivno raspoloženje. Školski neuspjeh može zauz-vrat negativno uticati na samopoštovanje djeteta, kao i povećanje broja depresivnih reakcija i neuspjeha u učenju (Bumber, 2005).

Učenička depresija može biti prolazna i trajna. Depresivna dinamika određuje oblik liječenja. Uz individualnu i grupnu psihoterapiju djece, u terapijske programe je važno uključiti i njihove roditelje. Poboljšanje odnosa roditelj-dijete dovodi do

smanjenja depresivne i anksiozne reakcije djeteta, a paralelno s time i do nestanka ili ublažavanja školskog neuspjeha koji terapeuti tretiraju kao važan simptom depresije (Bumber, 2005).

Ovo istraživanje je koncipirano s ciljem utvrđivanja determinanti depresivnosti mlađih adolescenata. Ispitan je doprinos pojedinih determinanti (spol, samoefika-snost i samopoštovanje, broj djece u obitelji, stepen obrazovanja roditelja, roditelj-ski nadzor, percipirana socijalna podrška od obitelji, nastavnika i vršnjaka, dimen-zije prisnosti u prijateljstvu, učenikov doživljaj opterećenja u školi) u objašnjenju kriterijske mjere razina depresivnih reakcija mlađih adolescenata.

Polazi se od pretpostavke da postoji statistički značajna povezanost između deter-minanti (spol, samoefikasnost, samopoštovanje, broj djece u obitelji, stepen obrazo-vanja roditelja, roditeljski nadzor, percipirana socijalna podrška od obitelji, percipi-rana socijalna podrška od vršnjaka, dimenzije prisnosti u prijateljstvu, percipirana socijalna podrška od nastavnika, učenikov doživljaj opterećenja u školi) i depresiv-nih reakcija mlađih adolescenata. S obzirom na teorijska razmatranja te dosadašnje rezultate istraživanja u ovom području, očekuje se da će značajni prediktori depre-sivnosti biti: ženski spol, niža razina samoefikasnosti, niža razina samopoštovanja, veći broj djece u obitelji, niži stepen obrazovanja roditelja, manji roditeljski nad-zor, niža razina percipirane socijalne podrške od obitelji, niža razina percipirane socijalne podrške od vršnjaka, niža razina poznavanja i dijeljenja u prijateljstvu, niža razina povjerenja i odanosti u prijateljstvu, niža razina percipirane socijalne podrške od nastavnika i doživljaj većeg opterećenje u školi.

Metoda istraživanjaUčesnici

U istraživanju je učestvovalo 400 učenika VII i VIII razreda iz šest osnovnih škola Kantona Sarajevo, pri tome 234 djevojčice (58.5%) i 166 dječaka (41.5%), prosječne dobi 13.08 (SD=.76). Od ukupnog uzorka 215 (53.8%) učesnika su polaznici sed-mog razreda, a 185 (46.3%) učesnika su osmi razred osnovne škole.

Od ukupnog broja učesnika N=400, 350 (87.5%) učesnika živi u potpunoj obitelji, 43 (10.8%) učesnika žive samo sa mamom, 2 (0.5%) učesnika žive sa tatom, a njih 5 (1.3%) sa nekim dugim. Najveći broj roditelja, učenika uključenih u istraživanje, ima završenu srednju školu (N=535), manji broj je visokoobrazovanih (N=187), te najmanji broj sa samo završenom osnovnom školom (N=62).

Instrumentarij

Samoefikasnost je ispitana Skalom opće samoefikasnosti Schwarzera i sur. (1997) koja mjeri opći i stabilan osjećaj osobne samoefikasnosti u suočavanju sa različitim stre-snim situacijama. Primijenjena je reducirana verzija skale koja sadrži deset čestica i koja je prevedena na više od dvadeset jezika, a u mnogim istraživanjima pokazala je


Zbornik radova

54 55


pouzdanost tipa unutarnje konzistencije između .75 i .90. Zadatak učesnika je bio da na skali Likertovog tipa, od četiri stepena, za svaku česticu procijeni u kojoj mjeri se ona odnosi na njega. Cronbach alpha koeficijent pouzdanosti u ovom istraživanju iznosi .82 (N=400).

Razina samopoštovanja ispitana je Rosenbergovom skalom samopoštovanja (1965), koja je namijenjena mjerenju globalne vrijednosne orijentacije prema sebi. Kratkoća skale i dobra unutarnja konzistencija čine je prikladnom za ispitivanja i u praktične i u znanstvene svrhe (Lacković-Grgin, 1994). Za potrebe istraživanja skala je modifi-cirana i prilagođena uzrastu mlađih adolescenata (Zvizdić, 2003), a sastoji se od 10 čestica. Zadatak učesnika je da na skali Likertovog tipa od četiri stepena procijeni u kojoj mjeri se navedena čestica odnosi na njega. Cronbach alpha koeficijent pouzda-nosti, dobiven primjenom ove skale, iznosi .77 (N=400).

U istraživanju je primijenjene i Skala roditeljskog nadzora, konstruisana za potrebe Houston Comunity Demonstration Project (1993). Za potrebe diplomske radnje Matković (2005) skala je prevedena i prilagođena. Čestice prvenstveno mjere stepen roditeljskog nadzora nad djecom. Skala sadrži devet čestica, a učesnici trebaju na skali Likertovog tipa (1=u potpunosti se slažem, 2=donekle se ne slažem, 3=donekle se slažem, 4=u potpunosti se slažem) procijeniti koliko se slažu sa svakom poje-dinom česticom. Visok konačan skor upućuje na visok nivo roditeljskog nadzora i kontrole. Cronbach alpha koeficijent pouzdanosti iznosi .59 (N=400).

U istraživanju je primijenjena modificirana verzija Skale percipirane socijalne podrške (Dubow i Ullman, 1989; Kulenović i Duraković, 1997; Zvizdić, 1998), koja sadrži 15 čestica i predviđena je za djecu osnovnoškolske dobi, dok originalna skala sadrži četiri subskale: subskalu percipirane socijalne podrške od prijatelja (od deset čestica), subskalu percipirane socijalne podrške od obitelji (od dvanaest čestica), subskalu percipirane socijalne podrške od vršnjaka (od devet čestica) i subskalu per-cipirane socijalne podrške od nastavnika (od deset čestica). Čestice se procjenjuju na skali od 1 (nikada) do 4 (uvijek), a ukupni rezultat se formira kao suma odgovora na svim česticama. Cronbach alpha koeficijent pouzdanosti skale iznosi .80 (N=400), a za subskale varira između vrijednosti .71 i .79.

Skala prisnosti u prijateljstvu (PUP) autorice R. Sharabany sadrži tri subskale: pozna-vanje i dijeljenje, prisnost u prijateljstvu te povjerenje i odanost. Pouzdanost cijele skale iznosi .81, a pouzdanost pojedinih subskala kreću se u vrijednostima od .78 do .88 (Lacković-Grgin, 2002). U ovom istraživanju primijenjene su dvije subskale, i to subskala povjerenje i odanost, te subskala poznavanje i dijeljenje. Obje subskale su skale Likertovog tipa od četiri stepena. Cronbach alpha koeficijent pouzdanosti za subskalu povjerenje i odanost iznosi .85 (N=400), a za subskalu poznavanje i dijeljenje .78 (N=400).

Za potrebe ovog istraživanja razvijena je skala putem koje se ispituje učenikov doživ-ljaj opterećenja u školi (UO – Zvizdić-Meco i Dautbegović, 2009). Skala se sastoji od 17 razumljivih čestica prilagođenih uzrastu mlađih adolescenata. Učesnici su na skali Likertovog tipa od 4 stepena (1=uopšte se ne slažem, 2=uglavnom se ne

slažem, 3=uglavnom se slažem i 4=potpuno se slažem) procjenjivali u kojoj mjeri se sa svakom navedenom česticom slažu. Na kraju skale se nalazi i jedna čestica otvore-nog tipa koja ostavlja mogućnost učenicima da navedu ono što im se ne sviđa ili im otežava boravak u školi, a nije spomenuto kroz prethodne čestice u skali. Cronbach alpha koeficijent pouzdanosti u provedenom istraživanju iznosi .74 (N=400).

Kao mjera depresivnih reakcija u ovom istraživanju korištena je Birlesonova skala depresivnosti, namijenjena samoprocjeni depresivnih reakcija koje se manifestiraju na emocionalnom, motivacijskom, bihevioralnom i tjelesnom planu funkcioniranja (Birleson, 1978, 1981; Birleson i sur., 1987; Zvizdić, 1999). Skala se može koristiti u ispitivanjima sa djecom osnovnoškolske dobi (8-14 god.), a sastoji se od 18 čestica. Zadatak učesnika je da procijeni frekvencije pojavljivanja opisanog simptoma u vre-menskom periodu od posljednjih petnaest dana, na skali od 1=nikad do 3=često. Cronbach alpha koeficijent pouzdanosti skale, dobiven na našem uzorku, iznosi .80 (N=400).

Postupak

Nakon što su školske vlasti i roditelji/staratelji dali pismenu saglasnost kojom odo-bravaju učešće djece u istraživanju, proveden je preliminarni dio istraživanja (pilot), tokom desetog mjeseca 2009. godine, s ciljem provjeravanja sadržajne razumljivo-sti, preglednosti skala i jasnoće uputa. Tokom novembra i decembra 2009. godine provedeno je glavno istraživanje na uzorku od 400 učenika u šest osnovnih škola iz različitih opština Kantona Sarajevo. Istraživanje je provedeno metodom grupno vođenog rada u prostorijama osnovnih škola, a u najvećem broju slučajeva za vri-jeme odjeljenskih zajednica tokom jednog školskog časa. Podaci o stepenu obrazo-vanja roditelja su preuzeti iz školske dokumentacije.

RezultatiDepresija u periodu djetinjstva i adolescencije predstavlja na neki način kontradik-ciju, jer su to životna doba za koja se pretpostavlja da treba da budu najbezbrižniji i najsretniji period života. S druge strane upravo je adolescencija, zbog mnogobroj-nih promjena koje je prate, pogodan period za pojavu različitih oblika depresivnosti (Kapor-Stanulović, 2007).

S ciljem ispitivanja povezanosti između prediktorskih varijabli (spol učesnika, samoefikasnost, samopoštovanje, broj djece u obitelji, stepen obrazovanja rodite-lja, roditeljski nadzor, percipirana socijalna podrška od obitelji, percipirana soci-jalna podrška od vršnjaka, dimenzije prisnosti u prijateljstvu, percipirana socijalna podrška od nastavnika, učenikov doživljaj opterećenja u školi) i razine depresivnih reakcija mlađih adolescenata, provedena je kompletna regresijska analiza, a rezul-tati su prikazani u Tabeli 1.


Zbornik radova

56 57


Tabela 1: Rezultati kompletne regresijske analize za kriterijsku mjeru depresivne reakcije

PREDIKTORI riy β t p

Spol -.11* -.08 -1.85 .06

Samoefikasnost -.28** -.08 -1.63 .10

Samopoštovanje -.39** -.21 -4.30 .00

Broj djece u obitelji .07 .03 .70 .49

Stepen obrazovanja majke -.11* -.07 -1.38 .17

Stepen obrazovanja oca -.17** -.08 -1.79 .07

Roditeljski nadzor -.22** -.07 -1.53 .13

Percipirana socijalna podrška od obitelji -.34** -.11 -2.33 .02

Percipirana socijalna podrška od vršnjaka -.40** -.23 -5.00 .00

Percipirana socijalna podrška od nastavnika -.35** -.11 -2.35 .02

Dimenzija prisnosti u prijateljstvu: poznavanje i dijeljenje -.08 .01 .20 .84

Dimenzija prisnosti u prijateljstvu: povjerenje i odanost -.12** .01 .15 .88

Doživljaj opterećenja u školi .29** .20 4.33 .00

R= .61 R²= .37 F=17.04 p=.00

(riy – korelacija između prediktora i kriterija; β – standardizirani koeficijenti; t – test; R – koeficijent multiple korelacije; R² - kvadrat multiple korelacije); **p<.01; *p<.05

Rezultati iz tabele (Tabela 1) pokazuju da pet prediktorskih varijabli (percipirana socijalna podrška od vršnjaka, samopoštovanje, učenikov doživljaj opterećenja u školi, percipirana socijalna podrška od nastavnika i percipirana socijalna podrška od obitelji), zajedno objašnjava 37% varijance kriterijske varijable depresivne reakcije. Koeficijent multiple korelacije između svih prediktorskih varijabli i kriterija iznosi .61 (F=17.04; p=.00).

Uvidom u rezultate iz Tabele 1, uočava se da je percipirana socijalna podrška od vrš-njaka statistički značajan prediktor sa najvećim doprinosom kriterijskom rezultatu (β=-.23; p=.00). Sljedeći značajan prediktor je samopoštovanje učenika kojim se objašnjava nešto manji dio varijance kriterija, u odnosu na prvi prediktor (β=-.21; p=.00). Vrijednost beta pondera za učenikov doživljaj opterećenja u školi je tako-đer statistički značajna (β=.20; p=.00). Prediktori percipirana socijalna podrška od nastavnika (β=-.11; p=.02) i percipirana socijalna podrška od obitelji (β=-.11; p=.02) su također statistički značajni prediktori i imaju jednak udio u predikciji depresivnih reakcija.

Vrijednosti beta pondera za ostale prediktorske varijable (spol β=-.08; p=.06; broj djece β=.03; p=.49; stepen obrazovanja majke β=-.07; p=.17; stepen obrazovanja oca β=-.08 ; p=.07; roditeljski nadzor β=-.07; p=.13; dimenzija prisnosti u prija-teljstvu: poznavanje i dijeljenje β=.01; p=.84; i dimenzija prisnosti u prijateljstvu: povjerenje i odanost β=.01; p=.88) su ispod statističke značajnosti, što znači da nemaju veći značaj u predikciji razine depresivnih reakcija kod mlađih adolescenata.

DiskusijaDepresivne reakcije se najčešće javljaju kada osoba osjeća da gubi kontrolu nad vlastitim životom, a osjećaj bespomoćnosti posebno dolazi do izražaja u stresnim životnim situacijama (Vulić-Prtorić, 2003). Dominantno gledište je da nedostatak socijalne podrške predstavlja jedan od faktora rizika u pojavi depresivnih simptoma (Monroe, 1983; Stice i sur., 2004; Windle, 1992). Rezultati mnogih istraživanja uka-zuju da je percipirana socijalna podrška značajan prediktor depresivnih reakcija u periodu adolescencije (Lewinsohn i sur., 1994; Sheeber i sur., 1997; Slavin i Rainer, 1990; Stice i Bearman, 2001; Stice i sur., 2004; Windle, 1992). Rezultati dobiveni u ovom istraživanju ukazuju da je percipirana socijalna podrška od vršnjaka predik-tor sa najvećim doprinosom kriterijskom rezultatu depresivne reakcije, a negativna povezanost ove dvije varijable znači da mlađi adolescenti koji percipiraju višu razinu socijalne podrške od vršnjaka postižu niže rezultate na primijenjenoj skali depre-sivnosti. Dobiveni rezultat je i u skladu sa rezultatima koje je dobio Cheung (1995; Krnjajić, 2006), a prema kojima je druženje sa vršnjacima negativno povezano sa depresijom.

Nemogućnost uspostavljanja socijalnih odnosa, nezadovoljstvo njima ili socijalni odnosi koji nisu u skladu s očekivanjima pojedinca, rezultiraju nezadovoljstvom i razočaranjem. Neuspjesi u socijalnim odnosima najčešće vode u izolaciju i povlače-nje, a na subjektivnom planu rezultiraju osjećajem usamljenosti (Klarin, 2004). U adolescenciji, kada je potreba za intimnošću dominantna, usamljenost se javlja kao rezultat neuspjelih odnosa s vršnjacima. Adolescenti koji nemaju najboljega prijate-lja ili koji nisu zadovoljni tim odnosom usamljeniji su od adolescenata koji su zado-voljni dijadnim odnosom (Buunk i Prins, 1998; Jones, 1982; Klarin, 2000; Parker i Asher, 1993; Rubin, 1982). Usamljeni adolescenti najčešće su anksiozni, depresivni, otuđeni, osjećaju se inferiorno u odnosu na druge i vjeruju da ne kontroliraju doga-đaje u svom životu (Berndt i Savin-Williams, 1989; Klarin, 2004).

Chiarello i Orvaschel (1995) navode da se upravo poteškoće u interakciji sa drugima javljaju kao najkonzistentnije obilježje depresije. Rezultati koje su dobili ukazuju da depresivni adolescenti procjenjuju nižu razinu socijalne podrške od strane prijatelja i obitelji (Vulić-Prtorić, 2003), a što je u skladu sa rezultatima dobivenim u ovom istraživanju. U svojim istraživanjima Hammen (2009) također dolazi do rezultata koji ukazuju da su u periodu rane adolescencije poteškoće u odnosu sa vršnjacima povezane sa depresivnošću, tj. većim brojem depresivnih reakcija (Hammen, 2009).


Zbornik radova

58 59


Lewinsohn (1999) naglašava da kod razvoja unipolarnog depresivnog poremećaja važnu ulogu ima nedostatak pozitivnog potkrepljenja od strane važnih bliskih osoba, što često dovodi do deficita pozitivnih iskustava. Depresivni pojedinci potiču odbijanje kod drugih osoba što potkrepljuje depresiju i stvara zatvoreni krug slabih socijalnih vještina, interpersonalnog odbacivanja, socijalnog povlačenja i depresiv-nih simptoma (Stark i sur., 1993; Živčić, 1993).

I kada simptomi depresije nestanu, teškoće u interpersonalnom funkcioniranju predstavljaju trajnu ranjivost za buduće depresivne epizode. Djeca kod koje su tera-pijom smanjeni depresivni simptomi i dalje su pokazivala deficite u socijalnim vje-štinama (Nolen-Hoeksema i sur., 1992; Vulić-Prtorić, 2003).

Negativnu povezanost, s kriterijskom mjerom depresivne reakcije, pokazuje i samo-poštovanje, što znači da je za mlađe adolescente sa višim samopoštovanjem karakte-ristična niža razina depresivnih reakcija.

Dobiveni rezultat je bio i očekivan s obzirom da je nisko samopoštovanje, uz soci-jalnu povučenost, umor, destruktivne impulse, jedan od simptoma kojima se depre-sija manifestira (Američka psihijatrijska udruga, 1996; Brajša-Žganec, 2002). Važno je istaći i podatak da se samopoštovanje mijenja u funkciji razvoja djeteta. Djeca u predškolskom uzrastu imaju relativno visoko samopoštovanje, međutim u dobi oko 12. godine uočava se nagli pad koji se povezuje s promjenama koje donosi pubertet (Vulić-Prtorić, 2003). Postoje mnogobrojni dokazi o korelaciji između depresije u adolescenciji i niskog samopoštovanja. Weiner (1980) navodi da razlozi za depresiju u adolescenciji nisu novi, budući da uključuju stvarni ili doživljeni gubitak samopo-štovanja ili značajnog odnosa s nekom osobom. Adolescent je suočen sa zadatkom da razvije novi položaj kao neovisna odrasla osoba, napuštajući temeljnu sigurnost koja proizilazi iz shvatanja djeteta da je neodjeljivi dio obiteljske jedinice (Wenar, 2002). Coopersmith je naglašavao da su osobe niskog samopoštovanja sklone depresiji, da su letargične i pokazuju tendenciju odvajanja od ljudi, te se pasivno prilagođavaju zahtjevima okoline. Rane navode Coopersmitha potvrdila su brojna istraživanja koje je proveo Battle 1978., 1980. i 1984. godine (Yanish i Bettle, 1985). Rezultati tih istraživanja ukazuju da je nisko poštovanje najbolji prediktor depresiv-nosti (Lacković-Grgin, 1994).

Osoba s visokim samopoštovanjem sebe poštuje i cijeni, smatra se vrijednom pošto-vanja i ima općenito pozitivno mišljenje o sebi. Za razliku od ovakve osobe, osoba s niskim samopoštovanjem sebe najčešće ne prihvata, podcjenjuje se i ima općenito negativno mišljenje o sebi. O važnosti samopoštovanja svjedoče rezultati brojnih istraživanja u psihologiji. Niske razine samopoštovanja u tim su istraživanjima bile povezane s nizom nepovoljnih ishoda, uključujući loš školski uspjeh, zloupotrebu droga, poremećaje prehrane, anksiozne i depresivne poremećaje te općenito loše zdravstveno stanje (Burić i sur., 2007; Kendler i sur., 1998).

Samopoštovanje je usko povezano sa osjećajem kontrole nad sopstvenom sudbinom. Bazično povjerenje ili nepovjerenje koje se razvija još u prvoj godini života, prema Eriksonovom mišljenju, prožima samopoštovanje osobe tokom čitavog života.

Visoko samopoštovanje koje se manifestuje još u djetinjstvu jedan je od najboljih indikatora stabilnog mentalnog zdravlja u kasnijim godinama. Samopoštovanje utiče na različito doživljavanje emocionalnih iskustava i strategije rješavanja pro-blema. Prema teoriji niskog samopoštovanja Edwarda Bibringa (1953) nisko samo-poštovanje i osjećaj bespomoćnosti su ključni za kasniju depresivnu simptomatolo-giju. Napetost se pojavljuje između idealne i realne slike o sebi, a svijest o vlastitoj bespomoćnosti vodi ka pojavi depresivnih simptoma (Vulić-Prtorić, 2003).

Sljedeći prediktor koji pokazuje pozitivnu povezanost sa kriterijskom mjerom depresivne reakcije jeste učenikov doživljaj opterećenja u školi. Učenici koji doživlja-vaju višu razinu opterećenja u školi pokazuju i više depresivnih reakcija.

Kognitivni simptomi depresivnosti koji najčešće privuku pažnju nastavnika i rodi-telja jesu upravo poteškoće i problemi koji se javljaju u školskom kontekstu. Ovdje dolazi do izražaja značajnost toga da proces koji posreduje adaptaciju između osobe i okoline jeste subjektivna procjena pojedinca (Krnjajić, 2006; Lazarus i Folkman, 1984). Dok određeni nivo školskih zahtjeva može biti opažen kao stresogen od strane izvjesnog broja učenika, isti nivo može biti opažen kao uobičajen od strane drugih učenika. Hammen (2009) ukazuje da je depresivnost kod adolescenata pove-zana sa velikim brojem opterećenja i poteškoća sa kojima se suočavaju u školskom kontekstu. Irons i Gilbert (2005) sugeriraju da se simptomi depresije kod učenika mogu prevenirati kada je školska sredina ugodna i podržavajuća (Krnjajić, 2006). Ipak, treba naglasiti da je povezanost između depresivnosti i školskog uspjeha te školskog opterećenja dvosmjerna. Depresivne reakcije negativno djeluju na školsko postignuće i doživljaj opterećenja u školi. S druge strane, školski neuspjeh te percep-cija visoke razine opterećenja će povećati broj depresivnih reakcija (Vulić-Prtorić, 2003). Uspješno udovoljavanje zahtjevima koje škola postavlja pred učenika je važan faktor u izgradnji osjećaja kompetentnosti, što će se posredno odraziti i na njegovu emocionalnu prilagodbu.

Dobiveni rezultat ukazuje na značaj koji škola ima u životu mlađih adolescenata. Ovakvi rezultati su očekivani budući da djeca i mladi u školi provode i do sedam sati na dan, što školu, nakon obitelji čini najvažnijim aspektom života djeteta. Zbog toga je važno osigurati učenicima sigurnu i poticajnu okolinu za razvoj i učenje, te ih opteretiti školskim obavezama u skladu sa njihovim mogućnostima. Ako se u učio-nicama izgradi poticajno okruženje, učenici će doživljavati školu kao mjesto gdje su sigurni i sretni, čime će se poticati i bolji uspjeh u učenju.

Nešto slabiju povezanost sa kriterijskom mjerom depresivne reakcije pokazuje percipirana socijalna podrška od nastavnika. Mlađi adolescenti koji percipiraju višu razinu socijalne podrške od strane nastavnika, manifestiraju manji broj depresiv-nih reakcija.

Cheung (1995) je došao do rezultata koji ukazuju da su nastavnikova podrška i očekivano postignuće povezani sa depresijom mlađih adolescenata. Nalazi koje je dobio sugeriraju da uticaj nepovoljnih životnih događaja može da bude umanjen ili kompenziran posredstvom socijalne podrške i pozitivnih očekivanja. Simptomi


Zbornik radova

60 61


depresije mogu se prevenirati i reducirati kada su odnosi nastavnik-učenik podrža-vajući i kada učenici očekuju visoka obrazovna postignuća (Cheung, 1995; Irons i Gilbert, 2005; Krnjajić, 2006).

Prihvaćajući značenje uticaja socijalne podrške na zdravlje pojedinca, Sarason i sur. (2001) iznose model koji pretpostavlja da, uz osobnost, zadovoljstvo odnosa s bli-skim osobama i socijalna podrška koju doživljavamo u interakciji s drugima, uvje-tuje psihičko zdravlje. Nezadovoljstvo socijalnim odnosima rezultira problemima u prilagodbi (Asher i sur., 1990; Parker i Asher, 1993; Klarin, 2004).

Nadalje, statistički značajnu povezanost, s kriterijskom mjerom depresivne reak-cije, pokazuje i percipirana socijalna podrška od obitelji. Ove dvije varijable su tako-đer negativno povezane, što znači da je za učenike koji percipiraju višu razinu soci-jalne podrške od svoje obitelji karakteristično prisustvo manjeg broja depresivnih reakcija.

Obiteljsko okruženje je temeljni kontekst u okviru kojeg se odvija razvoj djece. U razvoju depresivnosti faktori obitelji se pojavljuju kao predisponirajući fak-tori i izvori ranjivosti djeteta, ali i kao održavajući i zaštitni faktori (Carr, 1999). Kažnjavajući, kritizirajući i autoritarni roditelji koji su više usmjereni na djetetove neuspjehe nego uspjehe, mogu doprinijeti djetetovoj vulnerabilnosti za depresiju. Kao rezultat takvog odgoja dijete može postati pretjerano senzibilizirano za doživ-ljavanje neuspjeha i prijetnju vlastitoj autonomiji. Poput zanemarujućeg odgoja, i ovaj tip odgoja ne ojačava sigurnu privrženost i razvoj sigurnog unutrašnjeg modela kod djeteta, koji omogućava razvoj povjerljivih intimnih odnosa i traženje podrške u situacijama kada je djetetu teško. Međusobna podrška, te bliskost i produktivno razrješavanje konflikata unutar obitelji će doprinijeti uspješnoj prilagodbi djece i adolescenata (Vulić-Prtorić, 2003).

Kao što je u uvodnom dijelu navedeno, obiteljski odnosi su u središtu proučavanja interakcijskih modela depresije. U skladu s trendovima teorija depresivnosti kod odraslih i razvojni psihopatolozi promatraju depresivnost kod djece s obzirom na interpersonalne teškoće i poremećene odnose s roditeljima i vršnjacima (Cicchetti i Toth, 1998; Gotlib i Hammen, 1996; Vulić-Prtorić, 2002). Pojedini autori navode percepciju odbacivanja od strane oca kao dominantan oblik interakcije dijete-roditelj relevantan za depresivnost (Rohner i Britner, 2001; Vulić-Prtorić, 2002). Rezultati istraživanja autorica Sheeber i Sorensen (1998) također ukazuju da depresivni adolescenti opisuju kako u svojoj obitelji nalaze manje podrške i više konflikata u odnosu na kontrolnu grupu. Rezultati ovog istraživanja su doveli do zaključka da se depresivnost u periodu adolescencije manifestira u kontekstu poremećenih odnosa majka-dijete, te da depresivni adolescenti doživljavaju nižu razinu podrške i njege u svojim obiteljima u odnosu na nedepresivne adolescente (Vulić-Prtorić, 2003).

Birmaher i sur. (1996) navode da su obiteljske interakcije depresivne djece, u odnosu na nedepresivnu, karakterizirane većim brojem konflikata i problema u komunika-ciji, manjim izražavanjem emocija i međusobne podrške, te češćim odbacivanjem, zanemarivanjem i zlostavljanjem (Vulić-Prtorić, 2001). I u ovom istraživanju se

posebno naglašavaju poremećaji u afektivnom tonu u odnosu između majke i dje-teta u obiteljima depresivne djece (Puig-Antich i sur., 1985; Živčić, 1993).

Značajno je pomenuti i rezultat dobiven u dosadašnjim istraživanjima koji ukazuje da su internalizirani poremećaji, a posebno depresivnost djeteta, značajno povezani s odbacivanjem od strane roditelja. Odbacivanje i manjak topline su u većoj mjeri povezani s depresijom, dok je pretjerana kontrola više povezana s anksioznošću (Vulić-Prtorić, 2000).

Bayer, Sanson i Hemphill (2006) su također pronašli značajnu povezanost razvoja depresivnih simptoma i manjka topline kod roditelja. Greenberg i sur. (1999) ističu da su prema dosadašnjim evaluacijama važna dva zaštitna faktora kada su u pitanju depresivne reakcije: socijalna podrška i strategije suočavanja usmjerene na problem (Novak i Bašić, 2008).

Na temelju rezultata ovoga istraživanja moguće je zaključiti da se socijalna podrška od strane vršnjaka, obitelji i nastavnika izdvojila kao značajna determinanta depre-sivnih reakcija mlađih adolescenata. Zapravo, nižu razinu depresivnih reakcija pokazuju adolescenti kod kojih je prisutan osjećaj pripadnosti vršnjačkoj grupi i obi-telji te koji procjenjuju da se mogu osloniti na svoje prijatelje i obitelj u trenucima kada im je potrebna njihova pomoć i podrška. Također, za mlađe adolescente koji percipiraju da imaju adekvatne tj. korektne i podržavajuće odnose sa svojim nastav-nicima karakteristična je niža razina depresivnih reakcija. Evidentno je i da je niža razina samopoštovanja značajno obilježje mlađih adolescenata koji manifestiraju depresivne reakcije te da se učenikova opterećenja u školskom kontekstu ne smiju zanemariti. Naime, upravo je za mlađe adolescente koji procjenjuju da imaju previše predmeta i časova, preobimne školske programe, te da s naporom i mnogo uloženog vremena rješavaju domaće zadaće, karakteristična viša razina depresivnih reakcija.


Zbornik radova

62 63


LiteraturaBrajša-Žganec, A. (2003). Dijete i obitelj – emocionalni i socijalni razvoj. Jastrebarsko:

Naklada Slap.

Bumber, Ž., Keresteš, G. i Slaviček, M. (2005). Depresivnost kod školske djece u odnosu na darovitost, školski uspjeh, spol i dob. Suvremena psihologija, 8, 7-22.

Dadds, M. R. & Hawes, D. J. (2007). Stability and malleability of callous-unemotional traits during treatment for childhood conduct problems. Journal of Clinical Child and Adolescent Psychology, 35(3), 347-355.

Dautbegović, A. (2010). Determinante prilagodbe mlađih adolescenata (Neobjavljeni magistarski rad). Filozofski fakultet, Sarajevo.

Carr, A. (1999). The handbook of child and adolescent clinical psychology. London: Routledge.

Davison, G.C. i Neale, J.M. (1999.). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Hammen, C. (2009). Adolescent Depression. Stressful Interpersonal Context and Risk for Recurrence. Current Directions in Psychological Science, 4, 200- 204.

Kazdin, A. E. i Marciano, P. L. (1998). Childhood and Adolescent Depression. In: E. J. Mash i R.A. Barkley (Eds.). Treatment of Childhood Disorders. New York, London: The Guildford Press, pp. 211-248.

Kapor-Stanulović, N. (2007). Na putu ka odraslosti. Beograd: Zavod za udžbenike.

Klarin, M. (2001). Dimenzije obiteljskih odnosa kao prediktori vršnjačkim odnosima djece školske dobi. Društvena istraživanja, 4-5, 805-822.

Klarin M. (2004). Uloga socijalne podrške vršnjaka i vršnjačkih odnosa u usamljenosti predadolescenata i adolescenata. Društvena istraživanja, 6, 1081-1097.

Krnjajić, S. (2006). Učenik pod stresom. Zbornik Instituta za pedagoška istraživanja, 1, 151- 173.

Lacković-Grgin, K. (1994). Samopoimanje mladih. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Lacković-Grgin i sur. (2002). Zbirka psihologijskih skala i upitnika. Filozofski fakultet, Zagreb.

Marković, J., Mitrović, D., Ivanović-Kovačević, S. i Vasić-Zarić, V. (2009). Adolescent depression. Aktuelnosti iz neurologije, psihijatrije i graničnih područja, br. 3-4.

Nolen-Hoeksema, S., Girgus, J. S. i Seligman, M. E. P. (1986). Learned helplessness in children: A longitudinal study of depression, achievement, and explanatory style. Journal of Personality and Social Psychology. 51, 435-442.

Nolen-Hoeksema, S. (2001). Gender Differences in Depression. Current Directions in Psychological Science, 10, 173-176.

Novak, M. i Bašić, J. (2008). Internalizirani problemi kod djece i adolescenata: obilježja i mogućnosti prevencije. Ljetopis socijalnog rada, 15, 473-498.

Puig-Antich J., Lukens E., Davies M., Goetz D., Brennan-Quattrock J., Todak G. (1985). Psychosocial functioning in prepubertal major depressive disorders: I. Interpersonal relationships during the depressive episode. Arch Gen Psychiatry, 42, 500–507.

Stice, E., Ragan, J., Randall, P. (2004). Prospective relations between social support and depression: Differential direction of effects for parental and peer support. Journal of Abnormal Psychology, 1, 155-159.

Vulić-Prtorić, A. (2002). Obiteljske interakcije i psihopatološki simptomi djece i adolescenata. Suvremena psihologija, 5, 31-51.

Vulić-Prtorić, A. (2003). Depresivnost u djece i adolescenata. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Wenar, C., (2002). Razvojna psihopatologija i psihijatrija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Windle, M. A. (1992). Longitudinal study of stress buffering for adolescent problem behaviors. Developmental Psychology, 28, 522–530.

Zvizdić, S. (1999). Traumatski gubitak oca i postraumatska prilagodba mlađih adolesce-nata. (Neobjavljeni magistarski rad). Filozofski fakultet, Zagreb.

Zvizdić, S. (2003). Percipirana socijalna podrška kao prediktor psihološke otpornosti mlađih adolescenata nakon rata (Neobjavljena doktorska disertacija). Filozofski fakultet, Sarajevo.

Živčić, I. (1993). Depresija u djetinjstvu i adolescenciji. Godišnjak Zavoda za psihologiju 2.

Živčić-Bećirević, I. (1994). Depresivni simptomi s obzirom na dob i spol djece. Godišnjak Odsjeka za psihologiju, 3.

Živčić-Bećirević, I., Smojver-Ažić, S., Kukić, M. i Jasprica, S. (2007). Akademska, soci-jalna i emocionalna prilagodba na studij s obzirom na spol, godinu studija i pro-mjenu mjesta boravka. Psihologijske teme, 1, 121-140.


Zbornik radova

64 65


PERCEIVED SOCIAL SUPPORT, STUDENT’S SELF-ESTEEM AND SCHOOL OVERLOAD AS

DETERMINANTS OF DEPRESSIVE REACTIONS AMONG YOUNG ADOLESCENTS

Amela Dautbegović12

Sibela Zvizdić Meco Department of Psychology, Faculty of Phylosphy, University of Sarajevo

AbstractThe research attempted to identify certain determinants of depression among young adolescents. The relation between predictor variables (student’s gender, self-efficacy and self-esteem, number of children per family, parents’ level of education, parental supervision, perceived social support from family, teachers and peers, dimensions of intimate/close friendships, student’s perception of school overload) and levels of depressive reactions among young adolescents was examined.

The research was conducted in November and December 2009 on the sample of 400 7th and 8th-grade students from six Sarajevo Canton primary schools. The sample included 234 girls and 166 boys with an average age of 13.08 (SD=0.76). Instruments: General Self-Efficacy Scale, Rosenberg’s Self-Esteem Scale, Parental Control Scale, Modified Social Support Appraisals Scale, Intimate Friendship Scale, School Overload Scale, The Birleson Depression Self-Rating Scale and Questionnaire of Socio-Demographic Characteristics.

According to the results of a standard regression analysis, the predictor variables, such as perceived social support from peers, self-esteem, the student’s perception of school overload, perceived social support from teachers and family, explain the 37% variance of criterion measure of depressive reactions. The coefficient of multiple correlation between predictor variables and criteria equals 0.61 (F=17.04; p=.00). The perceived social support from peers is statistically an extremely significant pre-dictor variable that makes the major contribution to explaining depressive reacti-ons among young adolescents (ß =-.23; p=.00).

Keywords: depressive reactions, young adolescents, perceived social support, self-esteem, school overload.

12 [email protected]

POVEZANOST KAPACITETA RADNOG PAMĆENJA I FLUIDNE INTELIGENCIJE SA UČINKOM NA TESTU DIHOTIČKOG SLUŠANJA

Ratko Đokić1 Maida Koso

Odsjek za psihologiju Filozofski fakultet

Univerzitet u Sarajevu

SažetakStudija se fokusira na pitanje razlikovanja uloga radnog pamćenja i fluidne inteligen-cije u izvedbi zadatka dihotičkog slušanja koji podrazumijeva održavanje reprezen-tacija aktivnim, njihovu zaštitu od interferencija i izvjesnu mjeru njihove kognitivne obrade. U zadatku dihotičkog slušanja učesnicima (N=30) su istovremeno prezenti-rani brojevi u desni i lijevi audio kanal. U lijevom kanalu, umetnuta umjesto jednog broja, prezentirana je i intruzivna riječ opasnost. Zadatak učesnika bio je da repro-duciraju neparne brojeve koje su čuli u desnom kanalu. Zavisne varijable u dihotič-kom zadatku su bile detekcija intruzivne riječi te količina tačnih, odnosno netačnih reprodukcija. Za sve učesnike kapacitet radnog pamćenja utvrđen je korištenjem automatiziranog zadatka operacionalnog opsega radnog pamćenja, a fluidna inte-ligencija primjenom Ravenovih progresivnih matrica za napredne. Suprotno počet-noj hipotezi, većina učesnika (83%) je čula intruzivnu riječ. Utvrđena je povezanost između varijabli individualnih razlika i učinka na dihotičkom zadatku: veći kapacitet radnog pamćenja i veća fluidna inteligencija znače veći broj ispravnih reprodukcija [oba r(28)=.46, p<.05]. Fluidna inteligencija je povezana i sa količinom pogrešno reproduciranih parnih brojeva iz desnog, odnosno neparnih brojeva iz lijevog kanala [Spearman ρ(28)=-.37, p<.05, odnosno Spearman ρ(28)=-.41, p<.05]. Dodatno, radno pamćenje i fluidna inteligencija objašnjavaju isti dio varijance količine isprav-nih odgovora na dihotičkom zadatku (za obje varijable: β=.32, n.s.).

Ključne riječi: radno pamćenje, fluidna inteligencija, zadatak dihotičkog slušanja.

1 E-mail: [email protected]

PERCEIVED SOCIAL SUPPORT, STUDENT’S SELFESTEEM AND SCHOOL OVERLOAD AS DETERMINANTS OF DEPRESSIVE...

Documents

Transcript of PERCEIVED SOCIAL SUPPORT, STUDENT’S SELFESTEEM AND SCHOOL OVERLOAD AS DETERMINANTS OF DEPRESSIVE...