OSTATI ILI OTIĆI - OIGŠ

Četvrti broj školskog lista, prosinac 2017.

MAJSTORI

Obrtnička i industrijska graditeljska škola, Zagreb

TEMA BROJA

OSTATI ILI OTIĆI OLIVE HEMPENSTALL

17 000 HRVATA ŽIVI U IRSKOJ

AKTUALNO:

52% UČENIKA SU PUŠAČI

SPORT:

KARLO MATKOVIĆ, MEĐU 10 NAJBOLJIH U SVIJETU

2

MAJSTORI

Odaberi pravi smjer

MAJSTORI , MY STORY

Školski list 2017.

Nakladnik : OIGŠ

Ravnatelj: Anto Vidović, dipl.teolog

Urednici: Matea Jurkin,3.c

Silvia Vladić Vrban, prof.

Novinari:

Luka Brkić, 3.e

Karla Delić, 3.c

Petra Terzić, 3.c

Denis Menđići, 3.e

Suradnici: Snježana Čuković, prof. s

učenicima

Naslovna fotografija: Ivica Martić, prof.

Završna stranica, foto-plakat, rad auto-

lakirera, tehnika airbrush, mentor prof.

Sanja Kasanić

RIJEČ UREDNIKA

Tema ovogodišnjeg broja je Ostati ili otići.

Svakodnevno nas mediji informiraju o broju onih koji

su otišli, ali u isto vrijeme ne čujemo ništa o onima

koji su se vratili. Također, nema spomena o uvjetima

u kojima naši ljudi žive i rade u inozemstvu. S našim

učenicima smo razgovarali i došli do saznanja da bi

učenici radije ostali u Hrvatskoj, ali da bi mijenjali

postojeće sustave zaštite prava radnika. Svjesni su da

su novci zarađeni u inozemstvu teško zarađeni novci i

da nije baš sve tako krasno kako nam se predstavlja

kroz medije. Gotovo svi intervjuirani imaju nekoga na

radu u inozemstvu i postoji mogućnost njihova

odlaska, ali većina se izjašnjava kako bi se najprije

pokušala zaposliti, živjeti i raditi u Hrvatskoj.

O ovoj temi razgovarali smo i s veleposlanicom

Republike Irske, Olive Hempenstall, koja je govorila

o sve većem broju Hrvata u toj zemlji.

Druga velika tema kojom smo se bavili je ovisnost

pušenja. Anketu smo proveli u 17 od 19 razreda i

smatramo kako smo dobili dosta dobru sliku stanja u

našoj školi. Više od 50% su pušači i svjesni su

problema koji imaju

U ovom broju također smo, uz aktualne teme iz

školskog života, progovorili i o temi udomljavanja.

Naime, našu školu pohađaju dvije sestre, blizanke ,

koje su treća generacija udomitelja. Od bake, preko

mame do sestara Kralj. Zanimljivo je da jedno, od

trenutno udomljenih četvero djece, također, pohađa

našu školu.

Uživajte u našim stranicama!

Ostati ili otići 4.

Intervju s Olive Hempenstall,

irskom veleposlanicom

5.

Intervju Marko Belobrk,

Ne vraćam se

8.

Dani otvorenih vrata 10.

Mediji o nama 12.

Dobro se dobrim vraća 14.

Four River Film Festival, 20.

U ovom broju pročitajte :

Kultura 22.

Za svakog ponešto 24.

Karlo Matković, KK

Cedevita

26.

Strip 31

Humor 34.

Soboslikar, Marko na Državnom natjecanju graditeljskih škola

3

Filip Vorih, 3. d

Otići ili ostati? Stvarno dobro pitanje. Mnogi bi danas odabrali ovo prvo, ali kada malo bolje razmislim to je stvarno veliki pothvat. Zašto? Zato što bismo onda bili u potpuno novoj sredini, među nepoznatim ljudima, drugačijim jezicima i vjerama, ali da skratim – morali bismo započeti potpuno novi život. Ljudi prvenstveno odlaze zato što su možda u inozemstvu bolji uvjeti za rad i plaće. Da sad ne duljim, za takvu plaću treba i puno raditi. Većina ljudi misli da kod nas nema posla, ali zapravo ima samo što ljudi previše biraju. Vani možda lakše nađete posao, ali se vjerojatno radi na skroz drugačiji način. To je što se tiče posla, a što se plaće tiče one jesu veće, naravno, ali kada vi vidite npr. Njemačku, tamo su stanovi užasno skupi, režije, puno toga i kada sve to stavite na listu plaćanja dođe na isto, jer njemačke su plaće velike zato što je i ostalo skupo. Uz sve to navedeno ja bih radije ostao u Hrvatskoj. Morao bih naučiti novi jezik, živjeti među potpunim strancima, u potpuno drugoj državi na kraju krajeva. Morao bih se odreći svojih bližnjih koji su mi sve u životu, a to su moja obitelj i prijatelji bez kojih moj život ne bi imao smisla. Oni su uvijek bili uz mene, vole me i poštuju. Meni je sve to dovoljan razlog da ostanem jer niti najbolji posao niti najbolja plaća na svijetu ne mogu kupiti tu sreću koju ja ovdje osjećam.

Antonia Grubeša, 3. d Mislim da bismo trebali ostati.

Hrvatska je kao država dosta naseljena i prelijepa je država . Mislim da uzrok odlasku ne bi trebao biti nedostatak novaca.

Danas iz Hrvatske najviše odlaze mladi jer misle da tu nemaju nikakvu budućnost.

Ljudi se stalno žale. Građani, pogotovo mladi, ništa ili vrlo malo znaju o povijesti i kulturi

svoje domovine. Nemaju poštovanja prema svom rodnom kraju. Po mom mišljenju za ovo

odlaženje iz Hrvatske kriva je pogrešna politika, jer ovakvo stanje stanovnicima ne pruža

zadovoljavanje osnovnih potreba, siguran posao i sigurnost. U Hrvatskoj

možemo postići isto što i u Njemačkoj i Austriji samo ako uložimo trud i volju .

Filip Lokas, 3. b Većina Hrvata razmišlja kako je

jedino rješenje otići negdje izvan

zemlje u nadi da im bude bolje u

budućnosti. Ali, po meni to je jako

teška odluka i velik potez u životu

ostaviti rodni kraj i svoju kuću i

otići u nepoznato. Teško, zar ne? I

zbog takvih stvari mnogi se i vrate

jer je preveliki pritisak, imao sam

primjer u obitelji pa znam. Moje

mišljenje je da ti ne može biti toliko

loše. Posla ima dovoljno i to što

ljudi imaju prevelika očekivanja, to

je druga stvar. Lakše je kukat i

glumit neku žrtvu nego pronaći neki

posao, a nije da ga nema. Sa svojih

17 godina odradio sam cijelu

sezonu i sada vikendima radim, tako

da sam se uvjerio na sebi, posla

ima, a na pitanje otići ili ostati ne

mogu odgovoriti jer mislim da

svatko ima pravo na svoju odluku.

Osobno nisam za odlazak jer ovo je

moja zemlja i moj dom, kako god

bilo.

OTIĆI ILI OSTATI

TEMA BROJA

Mediji puno govore o odlasku Hrvata na rad u inozemstvo pa smo ispitali stanje u našoj školi među maturantima jer su učenici naših zanimanja posebno traženi vani. Iskreno, rezultatima smo iznenađeni jer smo imali predrasudu da mladi jedva čekaju završiti školu i zbrisati van. Nije tako!

4

TEMA BROJA - OSTATI ILI OTIĆI

OTIĆI ILI OSTATI Hrvoje Tovilo, 3. e U današnjoj Hrvatskoj veliki je problem odlazak ljudi, pogotovo mladih. Neki odlaze zbog posla, neki

odlaze samo zato što su čuli priče kako je vani bolje. Ja iskreno ne mislim otići iz Hrvatske. Malo sam

računao i otprilike, kao strojar u Njemačkoj, zarađivao bih od 1500 do1770 eura. E sad, dok bih platio

stan, režije, hranu itd. ostalo bi mi oko 700 eura, dok tu u Hrvatskoj imam oko 1200 eura, kuću, auto i

na kraju mi ostane isto oko 700 eura. Tako da mi nema logike ići iz Hrvatske, a i zaboravljamo koliko je

teže tamo raditi (ne da Švabo cigare zapaliti). Čak planiram jednog dana otvori svoj obrt, firmu, s

obzirom koliko ima posla u Hrvatskoj. Većina ljudi u Hrvatskoj govori kako nema posla što nije istina,

jer više njih ne želi raditi. Hrvatska može bit jedna od najbogatijih zemalja. Pogledajte samo naše more,

otoke, šume i Slavoniju. Samo ljudi sve više gube nadu da mogu išta postići u Hrvatskoj jer imamo

nesposobne političare koje nije briga za ljude, ne rade ništa i samo se voze skupim automobilima.

Citirao bih svog kolegu iz firme: „Dok su trebali cijeniti ljude, nisu ih cijenili, a sad je kasno“. Ali opet

dosta ljudi se i vrati nazad kad vide kako ih gore ne čeka aktovka puna eura, kako su čuli u pričama. Za

kraj bih poručio: Ljudi, ostanite u svojoj zemlji i živite i radite pošteno. (Stjepan Radić). „Ne srljajte kao

guske u maglu“.

Marija Dodig, 3. b Ostati ili otići, postalo je isto kao „biti ili ne biti“. Svakodnevno slušamo o tome kako ljudi iz dana u

dan odlaze iz države u potrazi za boljim životom. To je pitanje zadesilo i nas mlade koji trenutno

završavamo srednje škole i ne znamo gdje ćemo i što ćemo dalje sa životom jer u našoj državi se ne

može voditi dobar život bez briga i nedostataka financija. Svi smo svjesni toga kako se danas jako

teško zaposliti, ali i ako se posreći s pronalaženjem posla, taj posao će biti minimalno plaćen, a mi

ćemo biti izrabljeni maksimalno. A zašto? Zato što se naša država ne zna pobrinuti za nas i ne

zapitaju se kako je nama mladima. Na mladima svijet ostaje, kako i kažu, a oni zapravo ne

pokušavaju shvatiti svoje riječi i poduzeti nešto što bi nas zadržalo u državi. Zapravo o državi ovisi

hoćemo li mi ostati ili ne. Protiv selidbe u druge države iskreno nemam ništa i ne vidim smisao da

ljudi ostaju u Hrvatskoj ako danas imaju za kruh, a sutra prose po ulicama. U potpunosti podržavam

iseljavanje što je jako žalosno od naše države, ali sama država je za to kriva što nemamo nikakve

koristi od nje jer država od nas ima koristi, a mi od nje ne dobijemo ništa. Da je ljudima dobro u

Hrvatskoj ne bi im palo na pamet otići u drugu državu u potrazi za boljim životom, nitko ne želi

napustiti svoju domovinu, ali vremena se mijenjaju i pod prisilom i preko svoje volje iseljavaju u

druge države kako bi mogli toliko – koliko živjeti bez problema. Moje mišljenje je da se država

probudi i napravi prvi korak ka boljem životu za nas mlade. Do sada nisam imala problema po pitanju

financija i teškog života, ali svakako imam brigu za budućnost jer neću cijeli život ovisiti i o

roditeljima, postat ću jednog dana samostalna osoba i naravno brinem se kako ću uspjeti živjeti s

ovolikim troškovima u državi.

Tea Miščević, 3. b Ja osobno nikad ne bih otišla iz Hrvatske, ali mi je jasno zašto mnogi odlaze ili zašto razmišljaju o odlasku. Meni je u potpunosti jasno da Hrvatska nije idealna država i kako treba dosta toga popraviti ili promijeniti, ali znam da se to odlaskom ne može učiniti. Nerealno je očekivati promjene ako svi o njima samo govore, a nitko ništa ne poduzima. Lakše je samo odustati i otići nego nešto poduzeti. Problem naše države je što političari misle samo na svoju dobrobit i dobit, a ljudi voljni rada odlaze.

5

TEMA BROJA - OSTATI ILI OTIĆI, novinar: Denis Menđići, 3. c

IRSKA BROJI 17 TISUĆA HRVATA

Irska je postala popularna destinacija za Hrvate od kako se Hrvatska pridružila zemljama EU-a 2013. godine. Koliko trenutno Hrvata živi u Irskoj, približno? - Teško je reći koliko ljudi živi u Irskoj, ali s mojim redovnim kontaktima s hrvatskim veleposlanstvom u Dublinu, oni imaju istraživanje za ljude koji imaju PPS broj, to je irska verzija onog što je ovdje OIB, i dakle, procjena je da je u Irskoj 17 tisuća Hrvata, koji žive u ovom trenutku. To je veliki broj za našu zemlju. - To je veliki broj zato što ih nije bilo tako puno ranije. Prije nego

što je Hrvatska bila članica EU-a nije bilo puno Hrvata koji su živjeli u Irskoj i sad se broj značajno povećao. Znate li što rade u Irskoj i rade li dobro? - Mislim da rade dobro. Imamo neke koji nas prate na Twiteru i interaktivni su na taj način i neke koji dođu do nas u Veleposlanstvo kad su doma tijekom ljeta ili u posjetu obitelji kad je Uskrs. Svi oni su vrlo pozitivni, barem oni koje sam ja upoznala, i da, uživaju gore, dobro su se prilagodili. Znamo pročitati u hrvatskim medijima da ljudi ponekad nemaju pozitivna iskustva, ali od ljudi koji

kontaktiraju Veleposlanstvo i ljudi koje mi poznajemo, čini se da su se dobro snašli i da uživaju u Irskoj. Kažete snašli su se dobro, razgovarali ste s nekima od njih. Što još kažu ? - Općenito kažu da su našli dobar posao u Irskoj, da su se smjestili dobro, da su pronašli zemlju u kojoj je lako živjeti. Puno govore o tome kako se Hrvati i Irci dobro slažu, što je jako lijepo za čuti i to je i moje iskustvo živeći ovdje u Zagrebu, da je lako upoznati Hrvate i imati dobre razgovore s njima. I mislim da i Irci i Hrvati imaju zajedničke

Do prije dvije godine u Hrvatskoj je postojao irski konzulat koji je zadovoljavalo potrebe 60-tak Iraca koji žive u RH i nešto Hrvata koji su živjeli u Irskoj, No, ulaskom Hrvatske u EU stvari su se znatno promijenile. Sve češće Hrvati, a posebice Slavonci, biraju Irsku kao Obećanu zemlju. Irci su prepoznali potrebu te su u međuvremenu otvorili Veleposlanstvo u Zagrebu, a od ovoga ljeta imaju otvoren i konzulat u Splitu. Naša novinarske ekipa posjetila je Veleposlanstvo i nakon ugodnog upoznavanja i razgovora s učenicima, veleposlanica Olive Hempenstall, za našu školsku televiziju Majstori.tv, razgovarala je s Denisom Menđićijem.

Veleposlanice Olive Hempenstall s učenicima OIGŠ-a, mladim novinarima Media talenata.

6


Google i imao je jako pozitivna iskustva iz Irske i učio je čak i irski jezik. Također, vaša predsjednica je posjetila Irsku u travnju i imala sam priliku upoznati neke od Hrvata koji su došli na događanje posvećeno njoj i oni su bili jako pozitivni u svojim iskustvima. Rekla bih, ono što ja osobno znam, izgleda kako su uspješni i se osjećaju dobro došli u Irskoj. I Irska i Hrvatska imaju iskustva s odlascima ljudi i emigracijom. Ovisi o mentalnom sklopu osobe koja odlazi, koja se priča krije, a koja potiče odlazak, jer kad ljudi MORAJU otići, to potiče puno tuge, a kad ljudi odlaze kako bi zaradili ili stekli nova iskustva to je drugačija i pozitivnija priča. Mislim da, trenutno, ljudi idu u Irsku jer vide priliku, prepoznaju priliku i mislim da moderna emigracija nije kao nekadašnja emigracija kad su ljudi u 19.st. odlazili iz Irske i nikad se nisu vraćali. Sad ljudi odlaze i dolaze, idu na nekoliko godina i vraćaju se sa znanjem i vještinama. Uvijek je dobro imati međunarodno iskustvo za buduću karijeru. Pa bih rekla, sve u svemu, da je dobro da ljudi idu, ako idu s pravim stavom.

I Irska i Hrvatska su poznate po tome što imaju jaku dijasporu. Više od 70 milijuna ljudi diljem svijeta kažu kako imaju irsko podrijetlo. Kako Irci u Irskoj gledaju na svoju dijasporu ? Pozitivno ili...? - Vrlo pozitivno! Mi vidimo u svojoj dijaspori veliko bogatstvo, dobrobit. Raselili su se diljem svijeta i prilagodili tamo, ali i dalje njeguju irski identitet. S diplomatske točke gledano oni su, također, veleposlanici Irske i , također, promoviraju Irsku u svijetu i mi ih vidimo kao ključni dio vanjske politike. Kako ostajete u kontaktu s Ircima diljem svijeta? - Unutar ministarstva vanjskih poslova imamo, što zovemo u Irskoj Odjel za Irce izvan Irske. Oni dobiju novac za promoviranje irskih aktivnosti, gdje su veće zajednice u gradu poput Bostona, koji se identificira kao irski grad i jako puno aktivnosti u Irskom kulturnom centru tamo. Također, održavaju veze s Globalnom Irskom Mrežom, a čini je skupina uspješnih irskih ljudi koji žele ulagati u Irskoj i koji usmjeravaju i pomažu oko ekonomske politike i preko njih vidimo kako možemo utjecati

vani. Imamo izvorne irske igre, ne znam znate li, mi igramo hurling i naš nogomet u Irskoj i uspostavili smo GAA klubove diljem svijeta i oni vježbaju irski sport. I jedan Irac ovdje u Hrvatskoj je zainteresiran da počne učiti Hrvate kako se igra irski nogomet i hurling i mislim da bi to bilo uzbudljivo i veleposlanstvo to podržava ovdje. Također, podržavamo kulturne događaje i pomažemo da se promovira irska glazba, glazbenici i irski ples diljem svijeta i podržavamo našu zajednicu. Koja je uloga irskog veleposlanika ovdje? - Moja glavna uloga i uloga svih irskih veleposlanika je promovirati Irsku kroz kontakte kao što je ovaj, kroz medije, aktivnosti kroz javnu diplomaciju, govoriti o Irskoj kakva je. Moja funkcija je i održavati dobre odnose s hrvatskim vlastima, posebno s njihovim kontaktima sad kad je riječ o pregovorima EU-a i Brexit-a npr., promovirati irske kulture događaje, pomoći irskim građanima koji su ovdje, ponekad izgube putovnice, vize i upadnu u neke probleme dok su ovdje na

Veleposlanica se prije službenog snimanja intervjua s mladima novinarima Obrtničke i industrijske graditeljske škole, družila u konferencijskoj dvorani gdje je odgovarala na brojna pitanja vezana uz kulturu, običaje i jezik irskog naroda. Dosta se govorilo i o proslavi Dana sv. Patrika koji se obilježava i u RH čime je veleposlanica posebno zadovoljna. Podsjećamo, sv. Patrik se slavi 17.3., a ove godine u zeleno su bile obojene Nove zagrebačke fontane, Trsatska gradina u Rijeci i Uljanik u Puli.

Druženje u konferencijskoj dvorani.

7


odmoru ili žive ovdje. Također, općenito promovirati ekonomske odnose i pomoći Ircima koji žele raditi i investirati u Hrvatskoj. Je li Irskoj važno članstvo u EU? - Na koji način mislite? Za razvoj i slično. - Mislim da su i Hrvatska i Irska puno pridali značaju članstvu u Europskoj uniji. Dokazano je da je članstvo pomoglo poboljšanju ekonomije diljem Europe, dala je mladim ljudima priliku, da država postane više dinamična, inovativna i s te točke gledano, mislim da je biti dijelom EU ključno i za Irsku i za Hrvatsku, također. Stigli ste u rujnu 2016. pa ste imali priliku vidjeti većinu zemlje. Kakvi su vaši dojmovi o zemlji, ljudima, kulturi, hrani. - Da, jesam. Jedna od stvari, koju volim kao veleposlanica, je prilika vidjeti što više Hrvatske. I bila sam u dosta gradova, bila sam u Slavoniji u Osijeku, Vukovaru. Uz obalu, bila sam Splitu, Šibeniku, Dubrovniku. Bila sam u Varaždinu, mislim da sam pokrila većinu zemlje. Moji dojmovi su da su Hrvati ponosna nacija, imaju

zanimljivu i živopisnu kulturu, hrana je nevjerojatna, tolika raznovrsnost i svježina. Ja živim u blizini Kvaternikovog trga i svu hranu kupujemo na tržnici i nevjerojatna je ovdje kvaliteta hrane, svježina i velika ponuda koju možete dobiti. Također, volim hrvatska vina, jako su dobra, a gostoprimstvo hrvatskih ljudi je nešto što me posebno dirnulo. Kamo god dođem, ljudi su tako prijateljski i ljubazni, žele pokazati najbolje od Hrvatske, od hrvatskog maslinovog ulja do rajčica iz vrta i biljaka. Stvarno uvijek sam dobro primljena kamo god putujem. Imate li najdraži grad ovdje? - Grad koji najbolje poznajem je Zagreb. Kao veleposlanica ne želim birati najdraži, ali moja obitelj i ja volimo živjeti ovdje, volimo istraživati grad. Ovo je grad pun tajnovitih mjesta i dok šetaš ulicom već sljedeći put otkrit ćeš iza ugla neku skrivenu ulicu punu nevjerojatnih trgovina i tako. Još uvijek istražujemo, osjećamo se dobrodošlo, vrlo je ugodan grad za djecu i obitelj i, ako bih bila prisiljena birati najdraži grad, bio bi to Zagreb. Je li Hrvatska zemlja koju biste preporučili prijateljima i obitelji kao mjesto koje treba posjetiti? - Da, i stalno pišem ljudima da me posjete, lijepo je vidjeti obitelji i prijatelje, ali također, mislim da je ovo fascinantna zemlja i divno mjesto za posjetiti. Imate puno toga za ponuditi i pokazati i zemlja je prelijepa bilo da je riječ o obali ili penjanju na Sljeme, stvarno imate fantastičnu prirodu i rado preporučam dolazak. Imate li neku poruku našim

učenicima? - Prije svega bilo vas je lijepo upoznati jutros i tvoje kolege iz škole. Ako vi predstavljate mladost Hrvatske mislim da se ne trebam brinuti za budućnost zemlje, bili ste puni entuzijazma i energije, postavljali ste inteligentna pitanja, bilo je lijepo vidjeti kako svoju izvannastavnu aktivnost provodite tako

Veleposlanici Irske, Olive Hempenstall, novinarska ekipa OIGŠ-a darovala je staklenu posudu, rad naših učenika staklara. Kad ljudi MORAJU

otići, to potiče puno tuge, a kad ljudi odlaze kako bi zaradili ili stekli nova iskustva to je drugačija i pozitivnija priča. Sad ljudi odlaze i dolaze, idu na nekoliko godina i vraćaju se sa znanjem i vještinama.

Veleposlanica se fotografirala i s našom glavnom urednicom Mateom Jurkin i snimateljicom Reene Jelinić.

I Irska i Hrvatska imaju iskustva s odlascima ljudi i emigracijom. Više od 70 milijuna ljudi diljem svijeta kažu da imaju irsko podrijetlo.

8

Intervju s našim bivšim učenikom Markom Bjelobrkom, novinar: Matija Pušić

NE VRAĆAM SE

MAJSTORI

od 18.00 do 2.00. Naradim se, ali i

naplatim 1800 eura plaće, a uz to

bude bakšiša od 80 do 130 eura

dnevno. Hrana i spavanje je

uključeno. Znači, hotel ima 1380

soba, ja imam svoju sobu, u sobi

sam sam. Siđem dolje u restoran

kada sam gladan, jedem što hoću i

koliko hoću. Prljavo rublje samo

odnesem sobaricama i one to operu,

osuše i vrate mi.

Imaš li vremena za sebe, za

izlaske, noćni život?

Noćni život ne postoji. Nemaš

vremena ni za što. Tu pauzu

iskoristim za odmor. Gore sam

otišao raditi, zaraditi i nije mi žao.

Kako si se snašao? Rekao si da nisi

imao iskustva kao konobar?

Kad sam došao rekli su mi radit ćeš

kao konobar, znači posluživat pića, a

meni dođe šef i kaže mi nosiš večeru

za stol 22. Pogledam, a ono osam

ljudi sjedi i trebam im poslužit jelo.

Gledam ja njega i rekoh - ja u životu

nisam kući primio tanjur, sve mama

donese za stol. Nemam pojma, a on

meni kaže kako nema veze i da ću

naučiti. Ja stavim nekako četiri

tanjura, ono stoje kao na ježu, a šef

dođe i stavi još dva. Ispred mene

kaubojska vrata i ja trebam proći i

sad ja gledam šefa, on visok dva

metra i čovječe on prođe kroz njih

lako, kao kroz sir. Ja gledam kako ću

sad ja, kad drugi konobar prolazi i

sad sam je htio proći nakon što je on

prošao, a dok se vrata nisu zatvorila.

Znate kako funkcioniraju kaubojska

vrata? Kako sam ja krenuo tako su

Marko Bjelobrk naš je bivši

učenik. Po završetku škole,

zaposlio se u građevini i

radio na gradilištu u Novom

Zagrebu. Nakon neisplaćene

tri plaće, Marko je

razočaran odlučio napustiti

Hrvatsku. Radi u Austriji,

konobar je i zadovoljan je.

Nakon što sam završio školu,

krenuo sam ovdje radit. Radio sam

na zgradi u Svetoj Klari i nakon tri

mjeseca, preko 230 sati rada i tri

neisplaćene plaće odlučio sam dati

otkaz. Htio sam zatim u vojsku.

Javio se u Remetinac, prijavio za

dobrovoljno služenje i otišao u

Požegu dva mjeseca. Odslužio sam

to i čekao poziv. Trebao sam ići u

Slunj kod Amerikanaca, ali ništa,

ništa, ništa. Razočaran odlučio sam

pokušati vani, a kako nemam nekog

iskustva mislio sam najlakše je

početi kao konobar. Najprije sam

dobio par odbijenica, ali onda me

prijateljica nazvala iz jednog

skijališta: Hoćeš ići raditi u

Austriju? I tako sam otišao, sad sam

prezadovoljan i svima bih poručio

koji žele raditi, a u Hrvatskoj

nemaju mogućnosti neka

pokušaju u inozemstvu jer

nemaju što izgubiti. Ja sam želio

raditi u struci, biti zidar u

Hrvatskoj, ali nisam lud da me

netko iskorištava i da radim bez

plaće. Sad sam konobar, posao sam

dobio u roku tri dana od dolaska,

radim ujutro od 9.00 do 14.00 pa

imam pauzu do 18.00 i radim do

23.00 ili ako sam u noćnom klubu

U Zagrebu sam radio

za 6.000 kuna na

građevini i za tri

mjeseca nisam

dobio plaću, a 230

sati mjesečno sam

znao raditi. Da sam

bio pošteno plaćen,

vjerojatno nikad ne bih

pomislio otići van,

ostaviti svoje i biti

razdvojen i od djevojke

i od prijatelja.

Marko Belobrk razgovarao je s učenicima 3.e i našim Matijom

ARBAJT, ARBAJT

9

se vrata zatvorila i tuuup, sve po

tanjurima, po meni i šef dođe,

gleda me, i ja čekam da počne

galamiti, a on kaže kako je sve u

redu i da se idem presvući, a da

kuhari naprave novo jelo.

Prva dva tjedna sam se slomio,

ništa ne znaš, ukočen si, a

poslije se opustiš i ide. Od

prva četiri, sad bez problema

nosim četrnaest tanjura.

Što nam možeš reći o hotelu?

Traže li još radnika?

Vlasnica ima 77 godina i ona

vodi taj ogromni hotel i vodi

dvije kuće s apartmanima. Sin

joj vodi dva restorana. Suprug

joj ima 74 godine i on vodi dva

hotela, dva restorana i četiri

kuće s apartmanima. Riječ je o

ogromnom obiteljskom poslu.

Radnike uvijek traže. Posebno,

majstore, domare, sobarice. One

npr. imaju 1600 eura, dok

domari imaju 1800. Isto traže

kuhare, konobare i konobarice.

Veće su šanse pri

zapošljavanju dečkima jer je

često za žene prenaporno.

Nama dođe na jednu večeru

1300 do 1600 ljudi, trebaš ti

to poslužiti. Imamo i noćni

klub, tad radim ujutro do 6 i

opet ustajem u 9 ujutro u

smjenu. Naporno je, ali je sve

plaćeno. Svaki praznik je duplo

plaćen, nedjelja je duplo

plaćena. Ja sam svaki utorak

slobodan, a ako hoćeš raditi i

taj dan ti je duplo plaćen.

Najbolje se dobije bakšiša u

noćnom klubu. Najdraži su

nam gosti Rusi jer dogodilo se

da su za 4 votke ostavili 1200

eura napojnice. Gore si totalno

nekulturan ako konobaru ne

ostaviš barem pet eura

napojnice. Sad vi računajte:

1300 ljudi na večeri po 5 eura.

Nas je 8 konobara u smjeni i

onda sve što dobijemo dijelimo

na jednake dijelove, s tim

da šef ne uzima svoj dio, već

podijeli nama.

Kakvi su tvoji daljnji

planovi?

Za sad se ne mislim vraćati.

Djevojka mi završava fakultet u

Hrvatskoj pa ćemo vidjeti što

ćemo i kako ćemo. Sviđa mi se

što je gore sve po Zakonu i

propisima. Ako radiš pošteno si

plaćen, a što više treba mladom

čovjeku nego da se njegov rad

pošteno plati. Rekao sam vam da

sam radio u Zagrebu za 6000

kuna na građevini i za tri mjeseca

nisam dobio plaću, a 230 sati

mjesečno sam znao raditi. Da sam

bio pošteno plaćen vjerojatno

nikad ne bih pomislio otići vani,

ostaviti svoje i bit razdvojen i od

cure i od prijatelja. Kad gazda

vidi da hoćeš raditi, ne štedi na

radniku, želi ga zadržati. Evo,

neki dan, idem ja od hotela prema

restoranu i sretnem gazdinu ženu

kako nosi smeće. Gore se sve

razvrstava, nema kao kod nas.

Uglavnom, žena starica i ja, iz

pristojnosti, ponudim se i uzmem

joj te dvije vrećice i bacim ih u

kontejner. Malo kasnije dođe

gazda do mene i da mi 40 eura!

Ostao sam u šoku, uglavnom, što

god napraviš, sve ti je plaćeno i

sve vide.

Nosiš li lijepe uspomene iz naše

škole?

Jesam! Donekle, ha ha ha. Mislim

bilo je gluposti kao i u svakom

razredu, ali dobro je bilo.

Razrednik nam je bio Dubravko

Čorić. Najgore je bilo tehničko

pismo, pola centimetra,

Kad gazda vidi da hoćeš raditi ne štedi na radniku, želi ga

zadržati. Sviđa mi se što je gore sve po Zakonu i propisima

ARBAJT, ARBAJT

Marko je po zanimanju zidar

10

Za Obrtnički list koji izdaje

Obrtnička komora Zagreba

zajedno s Udruženjem obrtnika

grada Zagreba, a koji se

distribuira do svakog obrtnika u

Zagrebu i Zagrebačkoj županiji,

izjavu novinarki Antoniji Horvat

dala je prof. Silvia Vladić Vrban

jedna od organizatorica Dana

otvorenih vrata.

Po drugi put u našoj školi obilježili smo

Europski tjedan vještina stečenih u

s t r u k o v n o m o b r a z o v a n j u i

osposobljavanju otvaranjem svojih vrata

učenicima osnovnih škola, njihovim

ravnateljima i nastavnicima, poslovnim

p a r t n e r i m a , p o s l o d a v c i m a ,

predstavnicima Grada Zagreba, resornih

ministarstava i agencija s kojima jako

dobro surađujemo. Prošle godine imali

smo goste iz Njemačkog veleposlanstva,

a ove godine predstavnike Irskog.

Inače, ovaj tjedan otvorenih vrata i

prezentacije rada u školama diljem

Europe pokrenut je na inicijativu

E ur op s ke ko m i s i je s a ž e l j o m

popularizacije često već deficitarnih

zanimanja, fizički zahtjevnih poslova koji

najčešće nisu prvi izbor mladima kod

USPJEŠNO PROVEDENI DANI OTVORENIH VRATA

upisa u srednje škole. U isto vrijeme

riječ je o dobro plaćenim poslovima

i traženima na tržištu rada te tako

naše djece na Zavodu za

zapošljavanje gotovo da i nema, a

posebno dobro kotiraju i traženi su

u zemljama EU gdje je dobar

majstor izrazito cijenjen radnik.

Koliko su učenici bili zainteresirani?

Naši učenici jako vole taj praktični

dio nastave gdje oni mogu pokazati

svoju kreativnost i kad imamo

goste oni se još više žele dokazati i

prezentirati svoje vještine. Svjesni

su da oni najbolji sudjeluju u raznim

projektima i žele se izboriti za svoje

mjesto. Zahval ju juć i našim

profesorima struke, prije svega

profesoricama Sanji Kasanić, Nini

Bajrić Blažeković i profesoru

Dubravku Čoriću, naša Škola

uspješno je provela pet Europskih

projekata Erasmus+. Djeca su po

mjesec dana išla u Italiju, Dansku i

tri puta u Njemačku. Svi oni nakon

praktičnog dijela nastave dobili su

ponude iz tih zemalja da dođu po

završetku škole i ostanu raditi. Naš

cilj je obrazovati djecu, stvoriti

kvalitetne majstore i očigledno to

dobro i radimo jer ih žele i pozivaju.

Sad je na našoj državi, lokalnoj

zajednici, da poduzme sve da te

naše učenike zadrže tu. Šteta što

toliku mladost, gotove majstore

koje smo godinama educirali tako

lako puštamo na strana tržišta

rada, a oni bi tako rado ostali u

Hrvatskoj. To odgovorno tvrdim jer

smo proveli anketu za školski list

čija je tema Ostati ili otići i većina

je odlučna pokušati opstati i raditi

u Hrvatskoj, ali aktivno razmišljaju

o odlasku, budući da su razočarani

općim stanjem, posebno ih smeta

nesređenost u procesima naplate

svoga rada.

Koliko ovakvi projekti znače za

njih?

Svaki projekt je rado prihvaćen

među djecom, ali i među kolegama

nastavnicima i doista smo aktivni.

Ideja bez realizacije kao da nije ni

postojala, tako da bih naglasila

ulogu timskog rada u našoj školi.

Imamo sreću što imamo ravnatelja

koji prepoznaje važnost ovakvih

projekata, važnost promocije i

p o d r ž a v a n a s u n a š i m

nastojanjima da predstavimo školu

u najboljem izdanju. Tako,

zahvaljujući Gradu Zagrebu i

njihovom Uredu za mlade, trenutno

provodimo projekt Budućnost je u

11

MEDIJI O NAMA, Obrtnički list, novinarka: Antonija Horvat

mojim rukama i baš te radove smo

prezentirali tijekom Europskog

t j e d n a . N a i m e , t e s a r i i

krovopokrivači od paleta izrađuju

klupe, keramičari slažu mozaike na

starim školskim stolovima,

autolakireri tehnikom air brusha

oslikavaju kacige koje smo

planirali staviti na aukciju po

završetku i na taj način doći do

sredstava za nove materijale.

Staklari pripremaju svoje radove, a

pismoslikari i soboslikari oslikavaju

zidove i drvene ormariće. Ideja je

bila jedan dio školskog hodnika

pretvoriti u dnevnu sobu gdje bi

djeca mogla sjesti, doručkovati.

Zapravo ideja je njihova, kad su

tražili prilagođen prostor za

sjedenje, predložila sam im aktivno

građanstvo, pisanje peticije i

traženje onog što im treba. Tako je

započelo pisanje projekta i na

natječaju za mlade smo zadovoljili

uvjete i dobili sredstva. Sad rade

punom parom i sretni su i

zadovoljni, samo maturanti

gunđaju kako nije pravedno što oni

neće dulje koristiti pogodnosti

dnevne sobe koju izrađuju.

I prošle godine ste također

sudjelovali i organizirali događanja

i radionice. Možete li usporediti

prošlu i ovu godinu?

Posjećenost je bila dosta dobra i

prošle i ove godine. No, dolaze nam

većinom učenici osmih razreda

osnovnih škola iz Novog Zagreba.

Organizacija prijevoza učenika je

problem što nam ne dolazi više

učenika iz drugih dijelova

Zagrebačke županije i baš je šteta

što više djece ne vidi našu djecu

kako rade. S druge strane ovakva

događanja pokažu i zajedništvo

škole jer se nastavnici rado uključe

idejama, radom, organizacijom.

Što možete reći općenito o Vašoj

školi.

Naša Škola je Obrtnička i

industrijska graditeljska u kojoj se

izvodi 16 programa, u sektorima

graditeljstvo, strojarstvo i ostale

usluge. Samo tri programa izvodimo

po JMO sustavu, a ostale po

školskom – „klasičnom“. Nalazimo

se u Novom Zagrebu u blizini

Učeničkog doma Novi Zagreb što

nam je jedna od prednosti jer

imamo određeni broj djece iz

okolnih županija.

Nažalost, zainteresiranost je sve

manja i manja za obrtničko-

g rad ite l jska zanimanja . Mi ,

nastavnici, najv iše vremena

provodimo s tom djecom i naše

iskustvo govori kako je više razloga

zašto učenici izbjegavaju trogodišnje

programe. Prije svega, sve manji i

manji broj djece izlazi iz osnovnih

škola. Upisna politika je posebna

priča, i kao roditelji i kao nastavnici

strepimo iz godine u godinu kakva li

nas iznenađenja čekaju s bodovnim

pragovima. Ako se sjećate, prije par

godina neka djeca su ostala izvan

sustava, neupisana u srednje škole,

iako je pravo na obrazovanje jedno

od osnovnih dječjih prava, a sad

imamo situaciju s pomicanjem

pragova pa nam djeca tijekom

godine traže upis jer četverogodišnje

p r o gr a me k o j e su u p i s a l i

jednostavno ne mogu svladati

uspješno. Naravno, gospodarstvo bi

se trebalo uključiti u sustav

obrazovanja učenika za strukovne

programe i podržati ih svim

mehanizmima koje posjeduju.

P r i m j e ć u j e t e l i m a n j u

zainteresiranost za određene

programe zanimanja?

Da, i to svake godine za sve više i

više programa. Jednostavno nema

upisane djece i s tim se problemom

susreću sve trogodišnje strukovne

škole u Hrvatskoj. Šteta jer Grad

Zagreb svake godine osigurava

stipendije za deficitarna zanimanja,

prošle godine smo, nakon što nam

je nadležno ministarstvo pogasilo

zanimanja u drugom upisnom roku,

morali vratiti novce za stipendije iz

EU jer jednostavno nismo imali

upisanog ni jednog zidara. Ove

godine priliku smo vidjeli u drugom

upisnom roku, no na žalost, dogovor

koji je navodno postignut s

min is t rom Bar iš iće m, nova

ministrica nije uvažila i ponovno su

nam pobrisana zanimanja kod prvog

Ravnatelj Anto Vidović s gostima iz MZO-a, Agencije za strukovno obrazovanje, kolegama ravnateljima i predstavnikom Veleposlanstva Republike Irske

12

Žele ostati: „Mi smo posljednji tesari, tko će raditi poslije nas“?

Rad s drvetom oduvijek mi je bio zanimljiv pa sam odlučio postati tesar, ispričao nam je Josip Damjanković, jedan od tri preostala učenika koja se u Zagrebu školuju za to zanimanje. Damjanković i njegov razredni kolega Ivan Pavlić učenici su trećeg razreda zagrebačke Obrtničke i industrijske graditeljske škole, koja svake godine ima problema s upisom učenika u prvi razred. Mladi u radu s drvetom ne vide ništa zanimljivo, tesarstvo ih jednostavno ne privlači, a tesar je traženo zanimanje - priča nam Damjanković. -Tesari pripremaju materijal za gradnju kuće, režu grede i pripremaju cjelokupnu konstrukciju - objašnjava nam Pavlić čime će se baviti kad završe srednju školu. Sve je manje i manje tesara. Valjda će ovaj posao još nekoga privući - nada se Damjanović. Plaće

tesara, dodaje, nisu prevelike, ali kako je riječ o traženom zanimanju, radeći taj posao može se pristojno zaraditi. Bez tesara se, kažu nam učenici, ne može sagraditi kuća. Uz nastavu, učenici trogodišnjeg programa srednjoškolskog obrazovanja svaki drugi tjedan imaju obvezatnu praksu. Ljudi misle kako je naše zanimanje opasno. U školi su nas naučili kako da budemo oprezni i do sada se ni jedanput nismo ozlijedili - objašnjava nam Damjanković. Prvu i drugu godinu ne puštamo ih da samostalno rade na strojevima, a prije nego što išta počnu raditi moraju položiti zaštitu na radu - rekao nam je Vinko Ostojić, stručni suradnik koji budućim tesarima u školi drži praktičnu nastavu.-Četiri dana rade kod poslodavca, a jedan dan praksu imaju u školi - objašnjava nam Ostojić. Kako bi

učenici naučili cijeniti svoj rad, škola je osmislila projekt “Budućnost je u mojim rukama”. S ciljem da nabavimo više materijala i da nam učenici na praksi rade korisne stvari, prijavili smo projekt na natječaj za financiranje Grada Zagreba. Uredit ćemo dnevni boravak u školi. Učenici će sami napraviti stolove i stolce koje će kasnije koristiti. Naši tesari u tome će imati glavnu riječ, a pomagat će im keramičari i naši ostali učenici - ispričala nam je Silvia Vladić Vrban, profesorica hrvatskog i voditeljica projekta. Ostojić ističe kako im je problem manjak učenika. Svi kukaju kako nedostaje tesara, a nitko ništa ne poduzima - poručuje voditelj prakse. Dodaje kako je problem i činjenica da mnogo njegovih učenika nakon školovanja odlazi u inozemstvo. Ako nađem dobar posao, ostat

Objavljeno 24.10.2017. u 24sata, novinar: Denis Gaščić

MEDIJI O NAMA

Iako su tražena, obrtnička zanimanja osmaši ne upisuju. Više ne obrazujemo ni jednog tesara, krovopokrivača, fasadera, armirača...

13

MAJ

Ujutro prije nego što ide u školu koristi maskaru, ruž za usne, olovku za oči i sjenilo, a onda kada dođe na nastavu, u ruke uzima fasadnu špahtlu, gletericu, strugač i kantu. Vanna Ivanjko, kao i većina njezinih vršnjakinja, voli šminku i uređivanje, no njezin odabir zanimanja svakako nije uobičajen. Vanna je, naime, jedina djevojka u Hrvatskoj koja se školuje za fasaderku. Na to da izaziva čuđenje kada kaže koje je zanimanje odabrala već je navikla, pa zato ima spremno objašnjenje na pitanje koje joj svi prvo postave – zašto? – Tata mi je soboslikar, cijeli život gledam kako radi i okružena sam njegovim alatom, bojom za zidove... Meni je to sasvim normalno, pa sam izabrala i srodno zanimanje – govori 17-godišnja učenica Obrtničke i industrijske graditeljske škole u Zagrebu u kojoj se većinom školuju budući majstori, poput armirača, klesara, staklara, tesara, zidara, vodoinstalatera, podopolagača... – Drago nam je kada djevojke upisuju našu školu jer je bolja atmosfera kada ima i učenika i učenica. Većinom su to djeca obrtnika koja žele nastaviti njihov posao – kažu u školi koju, osim Vanne, pohađaju i dvije armiračice, četiri dimnjačarke, a najviše je pismoslikarica s obzirom na to da je to zanimanje koje ima i svoju umjetničku crtu, pa je oduvijek u toj školi bilo najpopularnije među djevojkama. Osim toga, lani su školu završile dvije bageristice. – Nama je drago kada djevojke ruše predrasude, ali treba priznati da su to ipak fizički teški poslovi i neki su poprilično zahtjevni djevojkama, pogotovo ako su sitne. Pa teški su i nekim dečkima, ako nisu dovoljno snažni – poručuju iz škole. No, Vanna kaže kako njoj ništa nije naporno i veseli se radu. Nastava je koncipirana tako da učenici tjedan dana uče teoriju u školskim klupama, a tjedan dana provode na praksi. Vanna ističe kako joj je praksa nekad i lakša od teorije jer voli posao koji je odabrala, no dragi su joj i tjedni kada ide u školu. – S obzirom na to da sam jedina djevojka u razredu, većinom sam okružena dečkima, ali meni to ne smeta i mislim da je jako zabavno, imam puno dobrih prijatelja – govori učenica 3.b

Maturantica Vanna Ivanjko, 3.b, fasaderka

Jedina u Hrvatskoj! 'Postat ću fasaderka – i već me čeka posao'

MEDIJI O NAMA

koja za sebe kaže da je tipična tinejdžerica. Nema hobi, a slobodno vrijeme provodi družeći se s prijateljima. Ipak, jedan problem koji muči većinu mladih, ali ne i Vannu, jest pronalazak posla nakon završetka srednje škole. – Danas mnogi izbjegavaju obrtnička zanimanja, ali za fasadere ima dosta posla i ja imam već nekoliko ponuda te mogu početi raditi čim maturiram iduće godine – kaže učenica koja je baš zbog toga jako zadovoljna odabirom zanimanja. Obrtničkoj i industrijskoj graditeljskoj školi objašnjavaju kako njihove učenice nakon mature nemaju problema s traženjem posla, no većinom ne rade na gradilištu, nego kao ispomoć u građevinskim tvrtkama ili u trgovinama s građevinskim materijalom.

Objavljeno 16.5.2017. Večernji list, novinar: Stela Lechpammer

Vanna Ivanjko, jedina djevojka u RH u ovom zanimanju

14

Baka mojih najboljih prijateljica, sestara blizanki Stelle i Sare

Kralj, udomljuje djecu već 27 godina. Na tu ideju došla je

jednog Božića kada je vidjela na televiziji kako jedna

djevojčica traži obitelj za blagdane. To se njoj činilo

savršenom prilikom da nekome pruži svoj topli dom i

obiteljsku ljubav. Tako su udomili prvo dijete, dječaka Deana.

Uz Stellinu baku i djeda, mali Dean je naučio hodati, pričati,

prolazio kroz pubertet i sve ostalo. Danas on ima kuću u

blizini svoje udomiteljske obitelji Kralj, odrastao je čovjek i

živi sa svojom obitelji, ženom i dvoje djece. Nakon njega

prošlo je još 31 dijete kroz njihovu kuću. To je ono što baku

Maru ispunjava i čini ju sretnom. Udomljavanje se svidjelo i

njezinoj kćeri pa se i ona počela baviti time i trenutno ima

dvije udomljene djevojčice. Bilo bi mi drago da tu tradiciju

nastave Stella i Sara. Jako mi se sviđa to što rade i mislim da

svakome treba pružiti šansu za bolji život. Naša školska

televizija Majstori snimila je priču o njima i tek kada pogledate

taj dokumentarni film shvatit ćete koliko je plemenita ova

obitelj. Kad smo ih posjetili, vidjeli smo i čuli puno toga, a

ovdje izdvajamo samo jedan dio razgovora s bakom Marom,

Stellom, Sarom i jednom od udomljenih djevojčica. Nadam se

da će Vam se ova priča svidjeti, a

možda i potaknuti da učinite i Vi

dobro djelo.

Kako to da ste se odlučili na udomljavanje? Kada sam ja počela i moja djeca su bila mala. Na televiziji je bila reklama za Božić o jednoj djevojčici u domu i kako bi bilo lijepo da je neka obitelj uzme kroz blagdane da bi i ona osjetila što su božićni blagdani. Kada sam ja došla ona je već bila udomljena i onda smo napravili obradu pa smo udomili jednog dječaka koji je danas oženjen i ima svoju djecu. Kakvo vam je bilo iskustvo s prvim udomljenim djetetom? Vi mislite na to kako ste se naviknuli. Dijete je uvijek dijete i ono vas treba svaki dan sve više i

SUDBINE, novinarka: Matea Jurkin, 3.c

Sestre Stella i Sara Kralj maturantice su naše škole, a njihova obiteljska priča pomalo je

neobična. Naime, one su treća generacija koja se brine o udomljenoj djeci. Njihova baka

Mara je započela s udomljavanjem, mama nastavila, a sad blizanke Kralj pomažu oko

brige za četvero djece koja žive s njima. Uz to, jedna od djevojčica ide u istu srednju

školu sa sestrama Kralj tj. našu srednju školu.

DOBRO SE DOBRIM VRAĆA

15

više, jer vi ste za njega tu. Vi ste još mladi ali ćete vidjeti kada budete imali svoje dijete i koliko ćete mu biti potrebni. Kako su na to reagirali vaši ukućani? Nije bilo nikakvih prigovora, svi smo to zajednički donijeli. Ta djeca su naša obitelj i dok se ne snađu ostaju kod nas. Imam jednog dječaka koji radi, ali je još uvijek kod nas i bit će dok se ne osamostali. Možete li nam ispričati neke priče koje stoje iza te djece? Sve sretne obitelji su sretne na jednak način, a svaka nesretna ima svoju priču koja je različita. Svatko ima svoj razlog, a ne bi trebali. Uz malo dobre volje svi sitni i veliki problemi kroz razgovor se mogu riješiti. Svako dijete ima svoje mane i ispituje dokle može ići. Imali smo dječaka koji je bio zlostavljan i odbijao je svaku vrstu prilaza. To je bio dug proces prilagođavanja dok sam nije počeo prilaziti i otvarati se jer je to dijete bilo zlostavljano. On to nije govorio, ali je bilo vidljivo. Koliko su otprilike kod druge djece trajala prilagođavanja? Nekome treba sat, dva, a nekima treba više. Ne možemo znati što ta djeca osjećaju i sto puta sam se zapitala „Bože što on/ona sada osjeća“? Koliko trenutno imate udomljene djece? Trenutno ih je četvero u kući, uključujući i ovog malog što je završio školu, ali on je i sad za mene dijete. Znalo nas je biti i po 8 za vrijeme ljeta i praznika i to je bilo baš dobro. Kako sam se njima znala nasmijati, pa djeca su puna humora samo ih trebate malo pustiti. Moje cure su velike pa se i dan danas nasmijemo do mile volje. Vi ste započeli s udomljavanjem, a vaša kći je nastavila. Kako je došlo do toga?

Jednoj djevojčici kojoj je mama bila bolesna je trebala pomoć, a njena mama je bila udomljena kod nas. Moja kći je napravila obradu i onda je tako počelo, jedno, drugo i sad čeka treće. I kada jedanput počnete s djecom raditi onda vam je to nekakva znatiželja, kako će biti s ovim djetetom ili s onim i hoćete li imati uspjeha sa sljedećim. To vam je tako lako jer su djeca iskrena i previše iskrena. Biste li voljeli da se vaše unuke nastave baviti tim poslom? Zašto ne? Čovjek se osjeća ponosno jer ste nekome pomogli, barem se ja tako osjećam. Surađujete li s drugim domovima? Družimo se mi udomitelji. Upravo sad imamo neko druženje u Velikoj Gorici i razmjenjujemo mišljenja. Tu su naši ljudi iz ministarstva i onda budu psiholozi koji vam daju odgovor kako neki problem riješiti. Nekad imam dojam da smo nekad osuđeni i da radimo nešto što nije dobro. Osobito, ako je djetetu potrebna liječnička pomoć. Jedan liječnik me pitao zašto se toliko brinem za njih i to me zapanjilo. Brinem se za svoga mačka, a kako ne bih za dijete? Jesu li vam ikada kćeri ili unuke rekle da se osjećaju zapostavljeno? Ne osjećaju se zapostavljeno, ali mi je jednom kći rekla: „Mama ja sam jednostavno ljubomorna na tu djecu.“ i kako se ja ponašam prema njima. Ja sam rekla pa oni su mali, a ti si velika. Ovako sam se i prema tebi odnosila kad si bila mala. Koliko često vas posjete djeca koja su bila udomljena? Neki češće, neki manje. Neke godinama nisam vidjela jer su otišli u Ameriku i druge zemlje. Jedan dečko je došao iz Kanade za Uskrs i nisam ga mogla prepoznati. Bude suza i svega. Neki su otišli i nestali, a neki misle da su još uvijek tu. Imate li kakvu poruku za ljude koji žele biti udomitelji? Neka se ne ustručavaju i pošalju

zahtjev Centru za socijalnu skrb. Ali

svi oni koji žele posvojiti dijete neka

najprije budu udomitelji, radi

Sve sretne

obitelji su sretne

na jednak način,

a svaka nesretna

ima svoju priču

koja je različita.

Uz malo dobre

volje svi sitni i

veliki problemi

kroz razgovor se

mogu riješiti.

SUDBINE, novinarka: Matea Jurkin, 3. c

Stella Kralj i Matea Jurkin

16

Stella Kralj Od malena sam okružena udomljenom

djecom, uvijek smo se sestra i ja igrale s

njima. Kada su naši roditelji odlučili uzeti

curicu, čija je mama odrasla i bila

udomljena kod moje bake, mi smo odmah

bile za to jer je to nama normalno i ne

mislimo da smo neki spasitelji ili heroji.

Kada je kod nas došla jedna veća

djevojčica, nama je bilo jako čudno jer je

ona s nama u kući i živi kod nas, a ne kod

bake. Bilo nam je teško u početku

„podijeliti“ svoje roditelje s nekim i odreći

se dosta toga, ali shvatile smo da ta djeca

nemaju nikoga osim nas i sve je došlo na

svoje mjesto. Što sam starija, sve više

shvaćam cilj svega toga. Biti udomitelj nije

lako, to treba voljeti, željeti, imati puno

strpljenja i razumijevanja. Sada kada

gledam na sve to, drago mi je. Ponosna

Sara Kralj

Od malena smo sestra i ja okružene udomljenom djecom. Uvijek smo se s njima igrale i družile, ali

nismo živjele s njima jer su ta djeca bila udomljena kod naše bake. Kada je naša mama odlučila

postati udomiteljica, mi u tome nismo vidjele ništa loše, niti smo mislile da će nas pogoditi

ljubomora. Znale smo kako naši roditelji žele pomoći djeci bez obitelji i da smo mi isto u tome i kako

svi skupa činimo dobro djelo. Prvo je kod nas došla cura, godinu dana mlađa od mene i sestre. Prvu

godinu je bilo užasno teško prilagoditi se i njoj i nama. Njoj, zato što ne može viđati svoju obitelj, a

nama jer moramo dijeliti svoju s njom, ali s vremenom se sve posložilo na svoje mjesto. Ona treba

našu mamu kao i mi i mora s njom razgovarati i dijeliti svoje probleme. Mi smo to prihvatile i

ljubomora je ishlapila. Godinu dana poslije dobili smo malu curicu koja je došla kod nas s

određenom dozom problematike koja je uključivala veliku neprilagođenost u obiteljski život i

probleme s njezinim biološkim roditeljima. Pošto je njezina mama bila ranije udomljena kod moje

bake dugi niz godina i dijelila je sobu s mojom mamom, mislila je da može posjetiti svoje dijete u

svako doba noći i dana što je i radila, isto tako je zvala i po dvadesetak puta dnevno. Srećom, nakon

godinu dana ta situacija se smirila i curica se prilagodila nama, a i mi njoj. Ta djeca nose već od

najranijeg doba teške životne priče, probleme i neprilagođenost u obiteljski život. Sestra i ja sada

puno više i bolje razumijemo da ta djeca zaslužuju možda više pažnje od nas. Najljepši je osjećaj

kada se netko od te djece javi, navrati do nas ili pošalje pismo nakon što odu od nas. Nema boljeg

osjećaja kada znaš da je to dijete uspjelo u životu ili kada nam kažu kako smo im pružili obitelj koju

nikada nisu imali i da smo im pružili potporu koju nitko drugi nije pružio. Kroz našu kuću je tijekom

27 godina prošlo 31 dijete i to ne uključuje onu djecu koja su kod nas provodila blagdane, vikende i

praznike. Većina ih je uspjela u životu i to je za nas najveća nagrada što postoji. Ona djeca koja nisu

uspjela, to su u većini slučajeva ona koja su otišla od nas i vratila se u svoje biološke disfunkcionalne

obitelji. Za kraj bih još samo htjela reći da koliko god se žrtvovali i trudili za tu djecu, sve će vrijediti


Sara i Stella obožavaju svoju baku.

17

Udomljena djevojka Još sam maloljetna pa vam neću otkriti svoje ime. Idem u Obrtničku i industrijsku graditeljsku školu u Zagrebu, Imam 17 godina i već sam četiri godine kod obitelji Kralj. Možeš li nam reći svoje iskustvo kod obitelji Kralj? Ono što mogu reći je da sam tamo došla najviše zbog školovanja jer kod kuće se nisam mogla školovati zbog uvjeta u kojima sam živjela. Doma sam imala problema i nisam imala privatnost u svome stanu jer nas je jako puno živjelo u jednom stanu. Moje dvije sestre, od sestre djeca i ja. Samo sam ja izdvojena iz svoje obitelji jer su moji svi stariji od mene i već imaju svoj život, a ja sam najmlađa. Nisam to nešto preteško podnijela, iako mi je najviše bilo žao moje mame jer sam jako vezana za nju, ali sam shvatila to kao nešto dobro i kao nešto što će mi pomoći u životu i puno mi je bolje nego da sam ostala. Kako ti je kod udomljene obitelji? Meni je jako dobro. Lijepo mi je. Osjećam se kao kod kuće jer je to moja druga obitelj. Sretna sam što sam kod njih i što su me htjeli i dobili. Za mene je to jako veliko, da postoje ljudi koji će dati sve svoje vrijeme za nekoga kome je to potrebno. Sa Sarom i sa Stelom Kralj se jako dobro slažem. Družimo se, pričamo i često provodimo vrijeme skupa kod obitelji. Što misliš jesu li one ponekad ljubomorne na tebe i na ovu drugu djevojčicu koja živi s vama? U početku, dok još nije bilo te djevojčice, ja sam bila jedina i najviše je to teško prihvatila Sara jer je ona jako bila vezana za svoje roditelje, ona nije htjela dijeliti svoju obitelj s nekim drugim, odnosno sa mnom ili s bilo kim. To je njoj u početku bilo teško, ali je to prihvatila na jako dobar način i jako se dobro sad slažemo. Kakva je tvoja budućnost? Što te čeka i je li ti netko određuje što moraš raditi ili imaš ti neki svoj plan? Ne određuje nitko. Često zajedno pričamo o tome i idem istim korakom kako idu Stela i Stara, sve tri sestre skupa. Imam u planu završiti srednju školu, upisati četvrtu godinu i poslije vjerojatno upisati fakultet. U kakvim si odnosima sa svojom obitelji, viđate li se? Viđam se sa svojom obitelji preko praznika i kada moja mama dođe u Zagreb. Preko vikenda nekada

idem kod svog brata u Zagreb i kod tate. Nedostaju mi ponekad, iako moj stari život nije bio bajan, ali

znam da sam ga provodila sa svojom obitelji i da smo provodili to s nekom srećom i ljubavlju. Isto to

imam i ovdje, i doista osjećam da je i ovo moja obitelj koja me voli i skrbi o meni. Tako da sam to

podnijela na najbolji način.


Novinarska ekipa OIGŠ-a u posjeti obitelji Kralj

18

Maturanti, generacija 2016./2017.

I ova generacija maturanata učinila nas je ponosnima i sretnima što smo još jedan naraštaj ispratili na životni put. Na ovim stranicama samo je nekoliko fotografija naših učenika, mladih ljudi koji su nas svojim radom, školovanjem i postojanjem obogatili i kao ljude i kao ustanovu. Želimo im svu sreću u budućem životu!

Zajedničke fotografije s maturalne večere.

NEBO JE GRANICA

19

Maturanti, generacija 2017./2018. na maturalnom putovanju u Pragu Izlet u Zadar i rastoke, ljeto 2017.

Maturanti, generacija 2017./2018.

NEBO JE GRANICA

20

KULTURA Four River Film Festival

Novinari: Nikolina Šimić i Luka Brkić

S filmom Rušimo predrasude, žene u muškim

zanimanjima, kojeg su snimili naši učenici

uz potporu Grada Zagreba, predstavili smo

se ove godine na Four River Film Festivalu,

22. filmskoj reviji mladeži u Karlovcu. Inače,

riječ je o festivalu filmova koji su

napravili srednjoškolci, odnosno mladi u

dobi od 14 do 20 godina. Ova godina bila je

rekordna jer su pristigla 1013 filma,

od toga 163 domaća i 850 stranih iz 50-ak

zemalja. Osim srednjoškolskih filmova u

natjecateljskom programu, Revija je poznata

i po svojim popratnim sadržajima kojima

pokušava pratiti rad srednjoškolaca iz

godine u godinu: radionicama, okruglim

stolovima i razvojnim platformama za

srednjoškolski film. Mentorica, prof. Silvia

Vladić Vrban, zbog nastavnih obveza, nije

mogla biti u pratnji mladih te smo našu školu

predstavili mi, voditelji u filmu, Luka Brkić i

Nikolina Šimić.

Bila sam sigurna da ih bez problema mogu

poslati same na Festival. Znala sam kako su

dovoljno ozbiljni i odgovorni i da će tih pet

dana biti na ponos svojoj školi, svojim

roditeljima i meni kao mentorici, koja sam ih

odabrala za rad na filmu i na koncu za

prezentaciju i predstavljanje. Bila sam izrazito

ponosna i svaka poruka, svaki SMS, koji su mi

poslali iz Karlovca, bili su puni pozitivnih

dojmova i oduševljenja i zapravo potvrda kako

sam s tom djecom uspjela napraviti nešto

dobro, kazala nam je profesorica Vladić

Vrban.

Nikolina je bila oduševljena boravkom u

Karlovcu: Bilo je to zanimljivo iskustvo i pet

dana u kojima smo u svakom trenutku uživali.

Nakon što smo se smjestili u Studentski dom

Bedem i upoznali s osobljem, otišli smo u

razgledavanje grada. Prošetali smo centrom

grada, pored rijeke Kupe te smo posjetili

gradsku tržnicu. Navečer smo se uputili

prema Zorinu domu gdje je bio organiziran

„meet and greet“ za sve sudionike film

festivala. Sljedeći dan su počele projekcije.

Bilo je vrlo zabavno gledati filmove drugih

ekipa, a još nam se svidjelo što smo mogli i

ocjenjivati te filmove. Nakon projekcije

21

KULTURA Four River Film Festival

svakog filma, imali smo priliku čuti odgovore

na pitanja vezana uz film od strane samog

autora. Projekcija našeg filma održana je

drugog dana festivala. Svima se jako

svidio zbog tematike, a to su žene u

„muškim“ zanimanjima. Dobili smo jako

pozitivne kritike te je bilo jako zanimljivo

odgovarati na pitanja. Osjećali smo se

ponosno što smo mogli predstaviti svoju

školu u tako pozitivnom svjetlu. Svaki

sljedeći dan je bio sve zabavniji te sam imala

osjećaj da je svaki film bolji i zanimljiviji od

prethodnog. Kroz ostale dane festivala sve

smo se bolje upoznavali sa ostalim

sudionicima te smo sklopili nova prijateljstva.

Osim sudjelovanja na festivalu smo posjetili i

neke karlovačke znamenitosti kao što je Stari

grad Dubovac i slatkovodni akvarij Karlovac,

Aquatika. U Aquatici smo imali dodjelu

nagrada za najbolje filmove. Bilo nam je jako

lijepo u Karlovcu te smo se odlučili prijaviti

za sudjelovanje i sljedeće godine, kazala je

Nikolina.

Luka često boravi u Karlovcu zahvaljujući

djedu i baki, ali ovo iskustvo i doživljaj grada

je bilo nešto posebno: Festival se odvijao 5

dana, točnije od 12. do 16.rujna. Stekli smo

nova iskustva i upoznali puno novih ljudi iz

Hrvatske, a i izvan naših granica što je bilo

vrlo zanimljivo i zabavno. Noćili smo u

Studenskom domu u Karlovcu gdje smo se

svaku večer zabavljali s drugim osobama

naših godina koje su svoje ideje pretvorili u

film. Bilo je zanimljivo gledati tuđe radove te

ocjenjivati ih po svojim kritikama. Prvi dan su

u večernjim satima napravili 'piknik' kako bi

se svi što bolje u poznali. Drugoga, trećega i

četvrtoga dana smo ocjenjivali tuđe radove

koji su bili jako zanimljivi. Dobili smo puno

pozitivnih kritika na naš film. Jedan dečko

nam je kazao kako mu se jako sviđa naš rad

pogotovo što smo u film stavili nešto što nitko

do sada nije. Bilo je dosta smijeha, zabave i

druženja s vršnjacima i rado bih sat vratio

unatrag da sve proživim još jedanput, izjavio

je Luka.

Nikolina i Luka na pozornici govore i odgovaraju na pitanja publike o

našem filmu.

22

Lovepiece

U Galeriji Galženica u Velikoj Gorici koncem studenog otvorena je izložba “Lovepiece” na kojoj su bili izloženi radovi naših profesora Ane Belošević, Nine Bajrić Blažeković, Marijana Molnara, Vlatka Vinceka te ostalih umjetnika Petre Brnardić, Danka Friščića, Davora Mezaka, Jelene Remetin, Damira Sokića, Marijane Stanić, Ane Šerić, Ivane Vadla i Ivana Tudeka.

“Umjetnost, čovječanstvo je imalo, i imat će, uvijek jednu vječnu muzu – ljubav. Od Rodinovog do Magrittovog poljupca, od Chagallove Belle do Koonsove Ciccioline, preko hodanja Marine Abramović po Kineskom zidu, Bizetove Carmen ili Joy Divisona, ona ostaje i dalje misterija, nepredvidljiva i riskantna kao rođenje, neka prokleta energija koja pokreće i uništava, uvijek sveprisutna i neuhvatljiva, u isto vrijeme ovdje i tamo, sablasno strašna i sablažnjivo privlačna, nikada jednostavna. Eros i tanatos i njihova vječna borba”, o temi izložbe je kazala njena kustosica Ana Belošević. Ana Belošević je profesorica stručnih predmeta u našoj školi u zanimanjima pismoslikar, autolakiler i soboslikar. Što se tiče moga rada izvan škole, ono obuhvaća i kiparstvo i slikarstvo i instalacije u multimediju. Od animacije do

videa i apsolutno nisam najstroži klasični dio kiparstva i slikarstva. Imali ste već nekoliko izložbi i upravo je otvorena izložba s još nekoliko autora, slika i drugih umjetnika pod nazivom „komadići ljubavi“ je li možda riječ o provokaciji na današnje mlade naraštaje na temu ljubavi? Ustvari, radi se o jednom drugom pogledu i hajmo reći o malo pesimističnom pogledu. Više govorimo o nekakvim patološkim odnosima i o tim sitnim patologijama koje mi unosimo na nekoj nesvjesnoj razini u naše veze. Mislim, tko ne bi bio zainteresiran kad je ljubav u pitanju sa strane da ovo nije tipična ljubavna priča i da malo ide u stvarnu patološku stranu i da svatko ima odgovore na to pitanje. Ustvari, nema nitko odgovor nego je ponovno ta problematika izvučena samo se ljudi angažiraju na vrlo jednostavan način, a to je ljubav. Smatrate li da je to i utjecaj današnjeg vremena koji nekako mijenja kriterije u odnosima među ljudima? Ne bih baš rekla tako i mislim da je to stvarno jedan individualan pristup, dakle nije društveno uobličeno, nego ustvari, baš ono što mi jesmo. Govorimo o našim individualnim stvarima, a ne o stvarima na toj nekakvoj društveno-socijalnoj sferi.

Pokušavate li u nastavi izvući neku kreativnost iz svojih učenika. Kroz tu nekakvu likovnu sferu koja jest kreativna i na neki način to je njihovo izražavanje. I onda se tu može imati i opuštena atmosfera. Jer se oni na kraju krajeva izražavaju na svoj način. To je najljepši dio posla, kad se radi, stvara, priča i tu se rezultati vide. U današnjem svijetu puno se govori o komunikaciji koja je unatoč svim razvojnim tehnologijama toliko razvijena i ima za cilj olakšati razumijevanje i ubrzati prijenos misli, tijek i sadržaj razgovora. No, koliko taj trend sputava ljude u doživljaju umjetnosti, umjetničkim dijela i njihovih kreatora? Pa apsolutno bilo kakvi mediji i

jesu načini komunikacije i to jest

stvarno način komunikacije i

prijenos informacija. Ja na to

gledam da to ne razdvaja ljude

nego puno više povezuje. Mada

smo mi u nekakvoj old school

KULTURA, priredile: Verica Jurinjak, Silvia Vladić Vrban

Ana Belošević, kustosica izložbe Lovepiece

23

Posebnu pozornost na izložbi izazvala je jedna kartaška igra, igra Crnog Petra. Naime, na kartama smo prepoznali našeg profesora zemljopisa Franu Marića. Doznali smo da su igru osmislile njegova sadašnja i bivša djevojka. Ana Šerić, sadašnja: Mene je Ana Belošević pozvala da radimo izložbu i ja sam u tom trenutku razmišljala što bih napravila, a Ivana, bivša djevojka moga sadašnjeg dečka, je u tom trenutku živjela s nama. I kad te netko pita da napraviš nešto na temu ljubavi, a bivša djevojka tvoga sadašnjeg dečka živi s tobom, ne znam :D Ivana Vandla, bivša : Da, mi se zezamo na tu temu, koja je inače vrlo ozbiljna tema u životu. i onda smo je prezentirali kroz rečenicu da velika patnja dolazi iz velikog egoizma, a mi smo očito veoma neegoistične osobe i naš crni Petar je ustvari bijeli. Ana Šerić, sadašnja: Uglavnom mi smo odlučili napraviti igru Crnog Petra. Inače, u tim kartama postoje 32 karte, 16 parova gdje postoje male ikonice u lijevom uglu koje pokazuju koje sličice, odnosno karte su parovi, a Ivana i ja smo odlučile napraviti i dati 16 vrlo intimnih fotografija iz našeg života. Znači, njezine s mojim sadašnjim dečkom i moje s njezinim bivšim. Ivana Vandla, bivša: Neke su takve da su je

njena djeca pitala: „Mama kada si ovo slikala?“

Jedni smo od rijetkih ljudi koji smo našli u tome

happy end.

KULTURA

Naša profesorica Nina Bajrić Blažegović, također, je izložila svoje radove, svoje viđenje ljubavi. Na slikama prevladavaju plavi tonovi i obilje šifri koje promatrač može ili misli da može otkriti i protumačiti. Slike su jedan kriptografski sustav skrivene poruke i sama ikonografija na slikama su skrivene poruke kao u ljubavi i knjige koje su uz slike su isto kriptografski sustav. Ono što se u ljubavi čini da jest, nekako nije tako. Ja imam jedan nadrealistički pristup i svatko se iščitava onako kako on želi. U ovom slučaju bol, smrt, radost, traženje, pomutnja, razum, zagonetno, duhovno, padanje, totalno dno i tako sve skupa. Ima jako dobrih radova i jako su dobro promišljeni na tu temu. Moje pohvale autorici izložbe Ani Belošević i konceptu koji je jako dugo i dobro razrađivan. Prof. Nina Bajrić Blažeković

komunikaciji, samo što smo mi pomalo

pomoću tih medija još više povezani.

Jednostavno je to novi način komunikacije.

24

ZA SVAKOG PONEŠTO

Vrijedni pismoslikari

Pod budnim okom svoje profesorice Nine Bajrić Blažeković

tijekom cijele godine pismoslikari osmišljavaju i rade u svojim

tehnikama iscrtavanja i restauracije. Osim tekućih poslova kao

što je izrada božićnih čestitki , ove godine sudjelovali su na

Danima EU baštine 2017. u tehnici zidnog slikarstva u sklopu

radionica prof. Suzane Damiani i studenata Restauratorskog

odjela Likovne akademije u Zagrebu. Sve se odvijalo 6.10.

2017., u baroknom dvorcu Stari grad Lukavec.

U facebook grupi Zakaj volim Zagreb koja broji 61 000 članova, objavili smo fotografiju našeg dimnjačara fotkanoj na manifestaciji Dojdi osmaš, Zagreb te zove. Fotografija je u dva dana dobila 1852 palca gore, 20 dijeljenja i stotinu samo POZITIVNIH komentara. S obzirom na ne/kulturu koja često vlada u dijalozima na društvenim mrežama, svim tim pozitivnim komentarima bili smo više nego

Mladost, kefa i kugla i sve su peći njegove

25

NAŠI ODLIČNI NA PRVENSTVU GRADA U STOLNOM TENISU

Natjecanje se održalo u petak, 6. 9. 2017. Među 31 prijavljenom srednjom školom OIGŠ je izborila plasman među osam najboljih. Zvonimir Mađerčić, Marko Kušević, Matija Lesjak, i Fran Pintar do ovog rezultata morali su odigrati čak 11 pojedinačnih mečeva. U prvom kolu smo u neizvjesnoj borbi pobijedili i eliminirali s daljnjeg natjecanja 1. tehničku školu Tesla rezultatom 3:2. Poraz i pobjeda Mađerčića i Kuševića te pobjeda Lesjaka, bili su dovoljni za prolazak dalje. U drugom krugu među 16 najboljih, glatkih 3:0 protiv Poštanske i telekomunikacijske škole po jedna pobjeda nabrojenog trojca. Za kraj, među 8, nailazimo na Gimnaziju Sesvete koja nas sa isto tako glatkih 3:0 šalje doma. U ovom meču umjesto Kuševića debitirao je Pintar. Do sljedećeg natjecanja sportski pozdrav! Ivica Franceschi, prof.

MAJSTORI

POBJEDNICI SMO ENERGY QUESTA

Naši učenici, u pratnji prof. Ivane Šokčić, sudjelovali

su i pobijedili u "Energy quest-u". Naime, u središtu

Zagreba najbrže su, od predstavnika ostalih

zagrebačkih srednjih škola, riješili 5 postavljenih

zagonetki, a s ciljem otkrivanja sljedeće lokacije na

kojima ih je čekao novi izazov. Tom prilikom

pokazali su dobro znanje engleskog jezika,

snalaženje u prostoru, snalažljivost, pokretljivost,

upornost i pozitivan entuzijazam, te je kraj bio

ZA SVAKOG PONEŠTO

MOGLI SMO BITI I BOLJI Početkom travnja, na 22. državnom natjecanju graditeljskih i geodetskih škola RH u znanjima i vještinama građenja u SŠ Bedekovčina okupilo se više od 110 učenika iz 29 škola iz cijele Hrvatske. Učenici su se natjecali u 10 disciplina: nosive konstrukcije-građevna mehanika, arhitektonske konstrukcije, geodetski tehničar, zidar", tesar, keramičar-oblagač, monter suhe gradnje, soboslikar-ličilac, rukovatelj samohodnim građevinskim strojevima i autoCAD. Prema osvojenim disciplinama i poretku svih učenika, domaćini, učenici Srednje škole Bedekovčina bili su najuspješniji na ovom Državnom natjecanju. Naša škola ponijela je dva druga odličja u zanimanjima keramičar i tesar.

26

Šesnaestogodišnji Livnjak i član kadetske momčadi Cedevite Karlo Matković nakon uspješnog nastupa u Barceloni na Nike Jordan Brand Classic prestižnom košarkaškom kampu najdarovitijih mladih košarkaša 2001. godišta u Europi, u konkurenciji 40 najboljih mladih košarkaša Europe izborio je nastup u SAD-u i imao prigodu igrati protiv najboljih, ne samo mladih američkih košarkaša, već i protiv međunarodne momčadi sastavljene od igrača iz više vaneuropskih zemalja Ja sam Karlo Matković, imam 16 godina, idem u Obrtničku školu i igram u KK Cedevita. Košarkom se bavim tri godine. Počeo sam

igrati u Livnu radi društva i zabave i to je počelo ići dobro. Zovnuli su me tu u Zagreb u Cedevitu da dođem igrati, snašao sam se dobro i imam dosta prijatelja tu. Igram na poziciji 4 i kadet sam. Treniramo tri puta na dan, ovisno o školskom rasporedu. Početkom godine bio sam pozvan na Jordan Brand Classic, koji se održava oko 10 godina u Barceloni i tu sam bio među top 40. Tad je izabrano 10 nas, koji će ići u travnju u Ameriku na turnir. Bilo je predivno, u New Yorku smo obišli dosta toga, bili smo tjedan dana. Upoznao sam Michael Jordana i ogroman je. Dobili smo dosta opreme, torbe i dosta tenisica. Bio

sam na Draft Expressu i tu sam ušao među top 7 jer sam se pokazao dobro. Trebao sam se dokazati napadački i obrambeno i što znam na terenu u jednoj utakmici, a to je jako teško pokazati u jednoj utakmici. Sada kada imam menadžera lakše je doći do velikih terena i klubova. Škola i nije baš tako teška i nastavnici su dobri prema meni i ja prema njima pa se dogovorimo lakše. Drugi sam razred i ne bavim se toliko školom i želim se baviti košarkom. Kada završim školu, vjerojatno ću upisati DIF ako ne bude išla košarka. Slobodno vrijeme imam od

13.00 do 18.00 i tada

spavam ili se družim s

prijateljima. Prošle sezone

MAJSTORI SPORT, KOŠARKA, KARLO MATKOVIĆ, KK CEDEVITA

UPOZNAO SAM MICHAELA JORDANA fotografije preuzete s Karlovog facebook profila

27

sam postigao 20 poena od 18

utakmica, na završnici 14.

Pred nama je sada juniorska

liga i ovaj tjedan imamo već

5 utakmica i bit će težak

tjedan. Roditeljima je na

početku bilo jako teško zbog

mog odlaska, kažu sad kako

nije, ali nisam siguran. Slabo

dolaze zbog putnih troškova,

ali ja dolazim doma svaka

dva mjeseca, plus ljeto.

Nedostaju mi jako i kad

moraš sam prati suđe, robu,

normalno je da ti fali mama.

Život sportaša nije baš lak

kao što vi mislite, krivo

mislite.

Iako spada među vrhunske sportaše, Karlo redovito vježba na satu TZK. Njegov profesor Ivica Franceshi imao je samo riječi hvale za našega Karla. Kao prvo, drago mi je što imamo ovakve vrhunske sportaše u našoj školi i on nije jedini od vrhunskih sportaša koji su bili u našoj školi. Njima odgovara raspored praktično teorijske nastave i mi smo prema njima iznimno susretljivi, a oni nam to vraćaju svojim dobrim radom na nastavi, svojim radom i rezultatima na utakmicama. Što se tiče Karla, on je izvanredan sportaš i sigurno vam je pričao o elitnom velikom kampu koji organizira veliki Michael Jordan. On je prvo sudjelovao u izbornom kampu u Barceloni za 2001. godište u Europi i on se tu svojim predispozicijama, tehnikom, brzinom, motorikom i visinom nametnuo i probio se čak u američki Jordanom kamp u New Yorku. Što reći o njemu i njegovim igračkim karakteristikama. Dolazi iz KK Cedevite, 2001. godište, visina 2,05 cm i to je visina skoro centra i on ima toliko dobru tehniku i šut da ga već stavljaju na tu poziciju. Klasične pozicije se sve više smanjuju u svim sportovima i traže se univerzalni igrači. On sve to ima, marljiv je i skroman i reprezentativni je

SPORT, KOŠARKA, KARLO MATKOVIĆ, KK CEDEVITA

28

DIM NAŠ SVAGDAŠNJI

Svjesna sam da su cigarete

štetne od prvog dana kada

sam počela pušiti. Danas

veliki postotak ljudi puši i

time štetimo i sebi i okolišu,

a najgore je što to svi mi

znamo. Utjecaj društva i

moja znatiželja su zapravo

zapalile tu moju prvu

cigaretu. Još u osnovnoj

školi bila sam u društvu

nešto starije djece, svi su

bili pušači, osim mene.

Naravno, počelo me

zanimati, zašto, a oni su me

podržavali. Nakon prvog

dima skoro sam se ugušila,

užasno mi je smetalo i

počela sam jako kašljati.

Iskreno, ne znam zašto

nisam stala kada sam

vidjela da mi smeta. Poslije

prvog ide drugi dim, isto

tako težak, ali veća želja da

prestanem kašljati. Bila je

to velika stvar da „mala

Karla puši“, no to

„oduševljenje“ u mom

društvu trajalo je par dana,

a moja ovisnost ostala je

već par godina. Veliki

trošak, loša navika i

nijedna dobra stvar kod

cigareta . Dva puta sam

prestala pušiti, ali je

stvarno teško, nisam neki

karakter. To mi je bila

jedna od najvećih

pogrešaka u životu i jako

žalim zbog nje jer mi uzima

novac, zdravlje, a ovisnost

je i psihička i fizička. Nije

vrijedno, stvarno nije zbog

par dana nekakve umišljene

slave cijeli život imati ružnu

ovisnost. Nadam se da ću

Novinarka, Matea Jurkin, statističke podatke uredila s učenicima prof. Ana Jerbić

52%

48%

Pušač sam

DA NE

Više od polovice naših učenika su pušači, točnije 52% anketiranih, a po razredima, najviše pušača je među maturantima. Na razini škole anketirali smo 230 učenika od 302 i došli do sljedećih statističkih podataka. Neki od njih ispričali su nam kako, zašto i kad su počeli pušiti.

0

10

20

30

40

50

60

70

80

1. razred 2. razred 3. razred

15

33

71

3934

38

Pušač sam (po razredima)

DA NE

Karla Delić, učenica 3. razreda, zanimanje pismoslikar, prva je podijelila svoju priču s nama.

29

jednoga dana prestati pušiti i da ću

novac uložiti u nešto puno bolje i

kvalitetnije.

Sara je počela pušiti u osmom

razredu.

Kada sam bila još mala smetao mi

je dim cigarete i uvijek sam

govorila da nikada neću pušiti.

Vremenom mi je sve manje smetao

dim cigarete i sve više me je

zanimalo kakav je to osjećaj

zapaliti cigaretu pa sam u osmom

razredu uzela cigaretu koja je

mami ispala i donijela je u školu.

Pod velikim odmorom sam otišla

iza škole zapaliti cigaretu, povukla

sam dim skoro iste sekunde počela

sam se gušiti od kašlja. Bacila sam

cigaretu i vratila se u školu. Nakon

par dana mi je palo na pamet da

možda nešto nisam dobro

napravila i da mi se zbog toga

kašljalo pa sam ukrala još jednu

cigaretu, ali od bake jer ih je baka

držala na jednoj polici i nikad ih

nije brojala. Drugi dan u školi sam

opet pod velikim odmorom otišla

iza škole i zapalila cigaretu, ali

sam uzela samo mali dim i nije mi

bilo ništa pa sam uzela još dva -

tri dima i malo mi se zavrtjelo, ali

ništa strašno i to mi je postalo fora.

Poslije toga sam kad god bih imala

priliku uzimala dvije – tri

cigarete i nosila ih u školu. I

tako sam počela pušiti u

osmom razredu.

Matea je jedna od rijetkih

koja je uspjela prestati

pušiti.

Dugo mi je smetao dim

cigarete, zapravo oduvijek.

Često puta sam govorila da mi

je ružno vidjeti žensku osobu

kako puši i kako na sebi treba

imati miris parfema, a ne miris

cigarete. Također, mi nikada

nije bilo jasno kako uvući dim,

a da se ne ugušiš zbog toga,

kako napraviti kružiće, kako

ispustiti dim kroz nos, kako to

izgleda dim kad se uvuče pa

ga ispustiš, kako se rade

frkane cigarete i ostale

gluposti koje zanimaju svakog

nepušača. Tako sam jedno

jutro prije škole s frendicom iz

razreda otišla u park nadaleko

od škole. Pričale smo nekih

desetak minuta, zatim je ona

zapalila cigaretu. Jako me je

to iznenadilo zato što mi nije

pričala o tome uopće.

Nagovarala je i mene i

naravno da sam htjela

isprobati i bila sam

znatiželjna. Dok je tražila

upaljač po torbi prepunoj

knjiga, moje ruke drhtale su

od straha prevelikog straha.

Kad sam pokušala uvući dim,

zakašljala sam se što bi rekli

„kao nikad“. Nije mi se

nimalo svidjelo, nisam htjela

to više nikada ponoviti, sve do

dolaska bratića iz Njemačke.

Ljeti dolazi na more i bilo mu

je dosadno i pozvao me kod

sebe da mu pravim društvo.

Zatim mi je ponudio cigaretu,

uzela sam i zapalila. Nakon

više ispušenih cigareta

shvatila sam da bi to mogla

primijeniti i u srednjoj školi,

ako i učenici budu takvi.

Nakon dvije školske godine

prestajem pušiti, shvaćam da

Anketa

29%

44%

27%

Početak pušenja

5., 6. razed osnovne škole 7., 8. razred osnovne škole

u srednjoj školi

0

5

10

15

20

25

30

35

5., 6. razred osnovne škole 7., 8. razred osnovne škole u srednjoj školi

Početak pušenja po razredima


Prema anketi 71% anketiranih učenika pušača počelo je pušiti u osnovnoj školi, što ukazuje da je nužno prevenciju i edukaciju provoditi već od nižih razreda osnovne škole. 29% ispitanih prvu cigaretu zapalilo je u srednjoj školi. Također 71% roditelja zna da ima dijete aktivnog pušača, a taj postotak raste po razredima tj. najveći broj roditelja maturanata je upoznato s tom činjenicom.

71%

29%

Roditelji znaju da pušim

DA NE

24%

76%

Do cigareta dolazim:

žicanjem okolo od đžeparca

30

Zabrinjavajući su podaci o prosječnoj konzumaciji duhanskih proizvoda. Naime, 35% ispitanika dnevno

puši do kutije cigareta, a čak 20% i više od kutije dnevno. 35% izjasnilo se da puši do 10 cigareta. Samo

12% učenika priznalo je kako nagovara kolege da počnu pušiti zajedno s njima, dok je 28% učenika

izjavilo da ih drugi nagovaraju da zapale cigaretu. S fizičkom i psihičkom zrelošću postotak pokušaja

prestanka pušenja raste pa je najveći broj maturanata u toj skupini.

60%

40%

Roditelji/skrbnici su pušači:

DA NE

24%

76%

Do cigareta dolazim:


0

10

20

30

40

50

60


Do cigareta dolazim (po razredima):


45%

35%

20%

Prosječno dnevno pušim:

do 10 cigareta do 20 cigareta više od 20 cigareta

12%

88%

Nagovaram li druge učenike na pušenje

DA NE

56%

44%

Jesi li pokušao prestati pušiti:

DA NE

0

5

10

15

20

25

30

35

40

1. RAZRED 2. RAZRED 3. RAZRED

Jesi li pokušao prestati pušiti po razredima:

DA NE

Tko kaže da se ne može prestati pušiti? Evo, ja sam već pet puta prestajao! Ovaj stari vic, nažalost, nije smiješan jer praksa pokazuje da se pušači, unatoč pokušajima, vraćaju pušenju jer je ovisnost puno jača od njihove odluke o prestanku. Tako se, među našim učenicima, pušačima, njih 56% pokušalo riješiti ove ružne navike. Na žalost, bezuspješno.

31

STRIP, nacrtao Ivan Josip Fulir, 3.c pod mentorstvom prof. Sanje Kasanić

PRONIKNI U SVOJE MISLI

32

STRIP, nacrtao Ivan Josip Fulir, 3.c pod mentorstvom prof. Sanje Kasanić

PRONIKNI U SVOJE MISLI

Misli ubojica

34

Danas smo dobili zadatak u školi pod

hrvatskim jezikom da moramo

napisat školsku zadaću. Znala sam da

danas pišemo jer su nam iz 2.b rekli

da su i oni pisali i rekli su nam koje

su imali. Lucija i ja smo bile sretne

jer smo znale što ćemo pisati.

Međutim, došla sam na sat i

profesorica nam je dala neke skroz

druge teme, a baš sam se nadala

pisati o temi koju su imali u 2.e, a

jedna od njihovih tema je bila u vezi

pušenja, ali profesorica me stvarno

razočarala. I sada i dalje razmišljam i

gledam kroz prozor i mislim se što

napisati. Volim sjediti do prozora, a

pošto ja sjedim s Lucijom i ona i ja se

uvijek svađamo koja će sjediti do

prozora. Najbolje mi je kad na satu

sjedim do prozora, stavim si slušalice

da profesorica ne primijeti iako to

nije uvijek lako, i razmišljam.

Razmišljam najčešće što mi se

dogodilo, bilo to lijepo ili ne. Znam

razmišljati, kada sam zbog nečega

tužna ili sretna. Kada mi je dosadno

na satu volim gledati kroz prozor i

naravno da tada ne pratim nastavu jer

je to jače od mene. Također, volim

gledati kroz prozor kada pada snijeg i

razmišljam si kako ću ići doma po

tom šugavom snijegu. Profesorice,

meni je žao, ali ja stvarno ne znam o

čemu pisati. Nadam se da je ovo

dovoljno za dva.

Sara Ilibašić, 2.c

HUMOR

Pogled kroz školski prozor

Eh, ti nastavnici!Svojim učenicima daju nemoguće teme u školskim zadaćama! Pa kome je samo pala

na pamet ideja:

Pogled kroz školski prozor

Moj pogled kroz školski prozor ponekad bude jako zanimljiv, a ponekad dosadan.

Većinu vremena na satu gledam kroz prozor jer uvijek prvi napravim zadani zadatak pa nemam ništa za raditi dok čekam da drugi završe. Trenutno je jesen i lišće je požutilo i polako pada, a meni to odgovara jer onda

imam bolji pogled. Idem u školu u kojoj nema puno cura pa gledam cure iz susjedne škole. Nekoliko desetaka metara nalazi se Gimnazija, Geodetska i Građevinska škola i onda tu budu razni pogledi između mene i

njih. Profesori su već navikli da mi dečki često komentiramo cure koje prolaze pored naše škole. Tu bude i pogleda na dobre aute jer je ispred naše škole veliko parkiralište.

Kada vidim nekog prijatelja krene i priča. Često se događaju razne rasprave i svađe pa bude još zanimljivije. I baš kada se zagledam i utonem u svoje slobodne misli, školsko zvono to prekine i onda je i moj pogled

završio i čeka sljedeći školski sat.

Dominik Jurčec, 2.b

Zašto bih išao u školu kad i doma mogu gledati kroz

prozor?

35

HUMOR

OSTATI ILI OTIĆI - OIGŠ

Documents

Transcript of OSTATI ILI OTIĆI - OIGŠ