Četvrti broj školskog lista, prosinac 2017.
MAJSTORI
Obrtnička i industrijska graditeljska škola, Zagreb
TEMA BROJA
OSTATI ILI OTIĆI OLIVE HEMPENSTALL
17 000 HRVATA ŽIVI U IRSKOJ
AKTUALNO:
52% UČENIKA SU PUŠAČI
SPORT:
KARLO MATKOVIĆ, MEĐU 10 NAJBOLJIH U SVIJETU
2
MAJSTORI
Odaberi pravi smjer
MAJSTORI , MY STORY
Školski list 2017.
Nakladnik : OIGŠ
Ravnatelj: Anto Vidović, dipl.teolog
Urednici: Matea Jurkin,3.c
Silvia Vladić Vrban, prof.
Novinari:
Luka Brkić, 3.e
Karla Delić, 3.c
Petra Terzić, 3.c
Denis Menđići, 3.e
Suradnici: Snježana Čuković, prof. s
učenicima
Naslovna fotografija: Ivica Martić, prof.
Završna stranica, foto-plakat, rad auto-
lakirera, tehnika airbrush, mentor prof.
Sanja Kasanić
RIJEČ UREDNIKA
Tema ovogodišnjeg broja je Ostati ili otići.
Svakodnevno nas mediji informiraju o broju onih koji
su otišli, ali u isto vrijeme ne čujemo ništa o onima
koji su se vratili. Također, nema spomena o uvjetima
u kojima naši ljudi žive i rade u inozemstvu. S našim
učenicima smo razgovarali i došli do saznanja da bi
učenici radije ostali u Hrvatskoj, ali da bi mijenjali
postojeće sustave zaštite prava radnika. Svjesni su da
su novci zarađeni u inozemstvu teško zarađeni novci i
da nije baš sve tako krasno kako nam se predstavlja
kroz medije. Gotovo svi intervjuirani imaju nekoga na
radu u inozemstvu i postoji mogućnost njihova
odlaska, ali većina se izjašnjava kako bi se najprije
pokušala zaposliti, živjeti i raditi u Hrvatskoj.
O ovoj temi razgovarali smo i s veleposlanicom
Republike Irske, Olive Hempenstall, koja je govorila
o sve većem broju Hrvata u toj zemlji.
Druga velika tema kojom smo se bavili je ovisnost
pušenja. Anketu smo proveli u 17 od 19 razreda i
smatramo kako smo dobili dosta dobru sliku stanja u
našoj školi. Više od 50% su pušači i svjesni su
problema koji imaju
U ovom broju također smo, uz aktualne teme iz
školskog života, progovorili i o temi udomljavanja.
Naime, našu školu pohađaju dvije sestre, blizanke ,
koje su treća generacija udomitelja. Od bake, preko
mame do sestara Kralj. Zanimljivo je da jedno, od
trenutno udomljenih četvero djece, također, pohađa
našu školu.
Uživajte u našim stranicama!
Ostati ili otići 4.
Intervju s Olive Hempenstall,
irskom veleposlanicom
5.
Intervju Marko Belobrk,
Ne vraćam se
8.
Dani otvorenih vrata 10.
Mediji o nama 12.
Dobro se dobrim vraća 14.
Four River Film Festival, 20.
U ovom broju pročitajte :
Kultura 22.
Za svakog ponešto 24.
Karlo Matković, KK
Cedevita
26.
Strip 31
Humor 34.
Soboslikar, Marko na Državnom natjecanju graditeljskih škola
3
Filip Vorih, 3. d
Otići ili ostati? Stvarno dobro pitanje. Mnogi bi danas odabrali ovo prvo, ali kada malo bolje razmislim to je stvarno veliki pothvat. Zašto? Zato što bismo onda bili u potpuno novoj sredini, među nepoznatim ljudima, drugačijim jezicima i vjerama, ali da skratim – morali bismo započeti potpuno novi život. Ljudi prvenstveno odlaze zato što su možda u inozemstvu bolji uvjeti za rad i plaće. Da sad ne duljim, za takvu plaću treba i puno raditi. Većina ljudi misli da kod nas nema posla, ali zapravo ima samo što ljudi previše biraju. Vani možda lakše nađete posao, ali se vjerojatno radi na skroz drugačiji način. To je što se tiče posla, a što se plaće tiče one jesu veće, naravno, ali kada vi vidite npr. Njemačku, tamo su stanovi užasno skupi, režije, puno toga i kada sve to stavite na listu plaćanja dođe na isto, jer njemačke su plaće velike zato što je i ostalo skupo. Uz sve to navedeno ja bih radije ostao u Hrvatskoj. Morao bih naučiti novi jezik, živjeti među potpunim strancima, u potpuno drugoj državi na kraju krajeva. Morao bih se odreći svojih bližnjih koji su mi sve u životu, a to su moja obitelj i prijatelji bez kojih moj život ne bi imao smisla. Oni su uvijek bili uz mene, vole me i poštuju. Meni je sve to dovoljan razlog da ostanem jer niti najbolji posao niti najbolja plaća na svijetu ne mogu kupiti tu sreću koju ja ovdje osjećam.
Antonia Grubeša, 3. d Mislim da bismo trebali ostati.
Hrvatska je kao država dosta naseljena i prelijepa je država . Mislim da uzrok odlasku ne bi trebao biti nedostatak novaca.
Danas iz Hrvatske najviše odlaze mladi jer misle da tu nemaju nikakvu budućnost.
Ljudi se stalno žale. Građani, pogotovo mladi, ništa ili vrlo malo znaju o povijesti i kulturi
svoje domovine. Nemaju poštovanja prema svom rodnom kraju. Po mom mišljenju za ovo
odlaženje iz Hrvatske kriva je pogrešna politika, jer ovakvo stanje stanovnicima ne pruža
zadovoljavanje osnovnih potreba, siguran posao i sigurnost. U Hrvatskoj
možemo postići isto što i u Njemačkoj i Austriji samo ako uložimo trud i volju .
Filip Lokas, 3. b Većina Hrvata razmišlja kako je
jedino rješenje otići negdje izvan
zemlje u nadi da im bude bolje u
budućnosti. Ali, po meni to je jako
teška odluka i velik potez u životu
ostaviti rodni kraj i svoju kuću i
otići u nepoznato. Teško, zar ne? I
zbog takvih stvari mnogi se i vrate
jer je preveliki pritisak, imao sam
primjer u obitelji pa znam. Moje
mišljenje je da ti ne može biti toliko
loše. Posla ima dovoljno i to što
ljudi imaju prevelika očekivanja, to
je druga stvar. Lakše je kukat i
glumit neku žrtvu nego pronaći neki
posao, a nije da ga nema. Sa svojih
17 godina odradio sam cijelu
sezonu i sada vikendima radim, tako
da sam se uvjerio na sebi, posla
ima, a na pitanje otići ili ostati ne
mogu odgovoriti jer mislim da
svatko ima pravo na svoju odluku.
Osobno nisam za odlazak jer ovo je
moja zemlja i moj dom, kako god
bilo.
OTIĆI ILI OSTATI
TEMA BROJA
Mediji puno govore o odlasku Hrvata na rad u inozemstvo pa smo ispitali stanje u našoj školi među maturantima jer su učenici naših zanimanja posebno traženi vani. Iskreno, rezultatima smo iznenađeni jer smo imali predrasudu da mladi jedva čekaju završiti školu i zbrisati van. Nije tako!
4
TEMA BROJA - OSTATI ILI OTIĆI
OTIĆI ILI OSTATI Hrvoje Tovilo, 3. e U današnjoj Hrvatskoj veliki je problem odlazak ljudi, pogotovo mladih. Neki odlaze zbog posla, neki
odlaze samo zato što su čuli priče kako je vani bolje. Ja iskreno ne mislim otići iz Hrvatske. Malo sam
računao i otprilike, kao strojar u Njemačkoj, zarađivao bih od 1500 do1770 eura. E sad, dok bih platio
stan, režije, hranu itd. ostalo bi mi oko 700 eura, dok tu u Hrvatskoj imam oko 1200 eura, kuću, auto i
na kraju mi ostane isto oko 700 eura. Tako da mi nema logike ići iz Hrvatske, a i zaboravljamo koliko je
teže tamo raditi (ne da Švabo cigare zapaliti). Čak planiram jednog dana otvori svoj obrt, firmu, s
obzirom koliko ima posla u Hrvatskoj. Većina ljudi u Hrvatskoj govori kako nema posla što nije istina,
jer više njih ne želi raditi. Hrvatska može bit jedna od najbogatijih zemalja. Pogledajte samo naše more,
otoke, šume i Slavoniju. Samo ljudi sve više gube nadu da mogu išta postići u Hrvatskoj jer imamo
nesposobne političare koje nije briga za ljude, ne rade ništa i samo se voze skupim automobilima.
Citirao bih svog kolegu iz firme: „Dok su trebali cijeniti ljude, nisu ih cijenili, a sad je kasno“. Ali opet
dosta ljudi se i vrati nazad kad vide kako ih gore ne čeka aktovka puna eura, kako su čuli u pričama. Za
kraj bih poručio: Ljudi, ostanite u svojoj zemlji i živite i radite pošteno. (Stjepan Radić). „Ne srljajte kao
guske u maglu“.
Marija Dodig, 3. b Ostati ili otići, postalo je isto kao „biti ili ne biti“. Svakodnevno slušamo o tome kako ljudi iz dana u
dan odlaze iz države u potrazi za boljim životom. To je pitanje zadesilo i nas mlade koji trenutno
završavamo srednje škole i ne znamo gdje ćemo i što ćemo dalje sa životom jer u našoj državi se ne
može voditi dobar život bez briga i nedostataka financija. Svi smo svjesni toga kako se danas jako
teško zaposliti, ali i ako se posreći s pronalaženjem posla, taj posao će biti minimalno plaćen, a mi
ćemo biti izrabljeni maksimalno. A zašto? Zato što se naša država ne zna pobrinuti za nas i ne
zapitaju se kako je nama mladima. Na mladima svijet ostaje, kako i kažu, a oni zapravo ne
pokušavaju shvatiti svoje riječi i poduzeti nešto što bi nas zadržalo u državi. Zapravo o državi ovisi
hoćemo li mi ostati ili ne. Protiv selidbe u druge države iskreno nemam ništa i ne vidim smisao da
ljudi ostaju u Hrvatskoj ako danas imaju za kruh, a sutra prose po ulicama. U potpunosti podržavam
iseljavanje što je jako žalosno od naše države, ali sama država je za to kriva što nemamo nikakve
koristi od nje jer država od nas ima koristi, a mi od nje ne dobijemo ništa. Da je ljudima dobro u
Hrvatskoj ne bi im palo na pamet otići u drugu državu u potrazi za boljim životom, nitko ne želi
napustiti svoju domovinu, ali vremena se mijenjaju i pod prisilom i preko svoje volje iseljavaju u
druge države kako bi mogli toliko – koliko živjeti bez problema. Moje mišljenje je da se država
probudi i napravi prvi korak ka boljem životu za nas mlade. Do sada nisam imala problema po pitanju
financija i teškog života, ali svakako imam brigu za budućnost jer neću cijeli život ovisiti i o
roditeljima, postat ću jednog dana samostalna osoba i naravno brinem se kako ću uspjeti živjeti s
ovolikim troškovima u državi.
Tea Miščević, 3. b Ja osobno nikad ne bih otišla iz Hrvatske, ali mi je jasno zašto mnogi odlaze ili zašto razmišljaju o odlasku. Meni je u potpunosti jasno da Hrvatska nije idealna država i kako treba dosta toga popraviti ili promijeniti, ali znam da se to odlaskom ne može učiniti. Nerealno je očekivati promjene ako svi o njima samo govore, a nitko ništa ne poduzima. Lakše je samo odustati i otići nego nešto poduzeti. Problem naše države je što političari misle samo na svoju dobrobit i dobit, a ljudi voljni rada odlaze.
5
TEMA BROJA - OSTATI ILI OTIĆI, novinar: Denis Menđići, 3. c
IRSKA BROJI 17 TISUĆA HRVATA
Irska je postala popularna destinacija za Hrvate od kako se Hrvatska pridružila zemljama EU-a 2013. godine. Koliko trenutno Hrvata živi u Irskoj, približno? - Teško je reći koliko ljudi živi u Irskoj, ali s mojim redovnim kontaktima s hrvatskim veleposlanstvom u Dublinu, oni imaju istraživanje za ljude koji imaju PPS broj, to je irska verzija onog što je ovdje OIB, i dakle, procjena je da je u Irskoj 17 tisuća Hrvata, koji žive u ovom trenutku. To je veliki broj za našu zemlju. - To je veliki broj zato što ih nije bilo tako puno ranije. Prije nego
što je Hrvatska bila članica EU-a nije bilo puno Hrvata koji su živjeli u Irskoj i sad se broj značajno povećao. Znate li što rade u Irskoj i rade li dobro? - Mislim da rade dobro. Imamo neke koji nas prate na Twiteru i interaktivni su na taj način i neke koji dođu do nas u Veleposlanstvo kad su doma tijekom ljeta ili u posjetu obitelji kad je Uskrs. Svi oni su vrlo pozitivni, barem oni koje sam ja upoznala, i da, uživaju gore, dobro su se prilagodili. Znamo pročitati u hrvatskim medijima da ljudi ponekad nemaju pozitivna iskustva, ali od ljudi koji
kontaktiraju Veleposlanstvo i ljudi koje mi poznajemo, čini se da su se dobro snašli i da uživaju u Irskoj. Kažete snašli su se dobro, razgovarali ste s nekima od njih. Što još kažu ? - Općenito kažu da su našli dobar posao u Irskoj, da su se smjestili dobro, da su pronašli zemlju u kojoj je lako živjeti. Puno govore o tome kako se Hrvati i Irci dobro slažu, što je jako lijepo za čuti i to je i moje iskustvo živeći ovdje u Zagrebu, da je lako upoznati Hrvate i imati dobre razgovore s njima. I mislim da i Irci i Hrvati imaju zajedničke
Do prije dvije godine u Hrvatskoj je postojao irski konzulat koji je zadovoljavalo potrebe 60-tak Iraca koji žive u RH i nešto Hrvata koji su živjeli u Irskoj, No, ulaskom Hrvatske u EU stvari su se znatno promijenile. Sve češće Hrvati, a posebice Slavonci, biraju Irsku kao Obećanu zemlju. Irci su prepoznali potrebu te su u međuvremenu otvorili Veleposlanstvo u Zagrebu, a od ovoga ljeta imaju otvoren i konzulat u Splitu. Naša novinarske ekipa posjetila je Veleposlanstvo i nakon ugodnog upoznavanja i razgovora s učenicima, veleposlanica Olive Hempenstall, za našu školsku televiziju Majstori.tv, razgovarala je s Denisom Menđićijem.
Veleposlanice Olive Hempenstall s učenicima OIGŠ-a, mladim novinarima Media talenata.
6
TEMA BROJA - OSTATI ILI OTIĆI
Google i imao je jako pozitivna iskustva iz Irske i učio je čak i irski jezik. Također, vaša predsjednica je posjetila Irsku u travnju i imala sam priliku upoznati neke od Hrvata koji su došli na događanje posvećeno njoj i oni su bili jako pozitivni u svojim iskustvima. Rekla bih, ono što ja osobno znam, izgleda kako su uspješni i se osjećaju dobro došli u Irskoj. I Irska i Hrvatska imaju iskustva s odlascima ljudi i emigracijom. Ovisi o mentalnom sklopu osobe koja odlazi, koja se priča krije, a koja potiče odlazak, jer kad ljudi MORAJU otići, to potiče puno tuge, a kad ljudi odlaze kako bi zaradili ili stekli nova iskustva to je drugačija i pozitivnija priča. Mislim da, trenutno, ljudi idu u Irsku jer vide priliku, prepoznaju priliku i mislim da moderna emigracija nije kao nekadašnja emigracija kad su ljudi u 19.st. odlazili iz Irske i nikad se nisu vraćali. Sad ljudi odlaze i dolaze, idu na nekoliko godina i vraćaju se sa znanjem i vještinama. Uvijek je dobro imati međunarodno iskustvo za buduću karijeru. Pa bih rekla, sve u svemu, da je dobro da ljudi idu, ako idu s pravim stavom.
I Irska i Hrvatska su poznate po tome što imaju jaku dijasporu. Više od 70 milijuna ljudi diljem svijeta kažu kako imaju irsko podrijetlo. Kako Irci u Irskoj gledaju na svoju dijasporu ? Pozitivno ili...? - Vrlo pozitivno! Mi vidimo u svojoj dijaspori veliko bogatstvo, dobrobit. Raselili su se diljem svijeta i prilagodili tamo, ali i dalje njeguju irski identitet. S diplomatske točke gledano oni su, također, veleposlanici Irske i , također, promoviraju Irsku u svijetu i mi ih vidimo kao ključni dio vanjske politike. Kako ostajete u kontaktu s Ircima diljem svijeta? - Unutar ministarstva vanjskih poslova imamo, što zovemo u Irskoj Odjel za Irce izvan Irske. Oni dobiju novac za promoviranje irskih aktivnosti, gdje su veće zajednice u gradu poput Bostona, koji se identificira kao irski grad i jako puno aktivnosti u Irskom kulturnom centru tamo. Također, održavaju veze s Globalnom Irskom Mrežom, a čini je skupina uspješnih irskih ljudi koji žele ulagati u Irskoj i koji usmjeravaju i pomažu oko ekonomske politike i preko njih vidimo kako možemo utjecati
vani. Imamo izvorne irske igre, ne znam znate li, mi igramo hurling i naš nogomet u Irskoj i uspostavili smo GAA klubove diljem svijeta i oni vježbaju irski sport. I jedan Irac ovdje u Hrvatskoj je zainteresiran da počne učiti Hrvate kako se igra irski nogomet i hurling i mislim da bi to bilo uzbudljivo i veleposlanstvo to podržava ovdje. Također, podržavamo kulturne događaje i pomažemo da se promovira irska glazba, glazbenici i irski ples diljem svijeta i podržavamo našu zajednicu. Koja je uloga irskog veleposlanika ovdje? - Moja glavna uloga i uloga svih irskih veleposlanika je promovirati Irsku kroz kontakte kao što je ovaj, kroz medije, aktivnosti kroz javnu diplomaciju, govoriti o Irskoj kakva je. Moja funkcija je i održavati dobre odnose s hrvatskim vlastima, posebno s njihovim kontaktima sad kad je riječ o pregovorima EU-a i Brexit-a npr., promovirati irske kulture događaje, pomoći irskim građanima koji su ovdje, ponekad izgube putovnice, vize i upadnu u neke probleme dok su ovdje na
Veleposlanica se prije službenog snimanja intervjua s mladima novinarima Obrtničke i industrijske graditeljske škole, družila u konferencijskoj dvorani gdje je odgovarala na brojna pitanja vezana uz kulturu, običaje i jezik irskog naroda. Dosta se govorilo i o proslavi Dana sv. Patrika koji se obilježava i u RH čime je veleposlanica posebno zadovoljna. Podsjećamo, sv. Patrik se slavi 17.3., a ove godine u zeleno su bile obojene Nove zagrebačke fontane, Trsatska gradina u Rijeci i Uljanik u Puli.
Druženje u konferencijskoj dvorani.
7
TEMA BROJA - OSTATI ILI OTIĆI
odmoru ili žive ovdje. Također, općenito promovirati ekonomske odnose i pomoći Ircima koji žele raditi i investirati u Hrvatskoj. Je li Irskoj važno članstvo u EU? - Na koji način mislite? Za razvoj i slično. - Mislim da su i Hrvatska i Irska puno pridali značaju članstvu u Europskoj uniji. Dokazano je da je članstvo pomoglo poboljšanju ekonomije diljem Europe, dala je mladim ljudima priliku, da država postane više dinamična, inovativna i s te točke gledano, mislim da je biti dijelom EU ključno i za Irsku i za Hrvatsku, također. Stigli ste u rujnu 2016. pa ste imali priliku vidjeti većinu zemlje. Kakvi su vaši dojmovi o zemlji, ljudima, kulturi, hrani. - Da, jesam. Jedna od stvari, koju volim kao veleposlanica, je prilika vidjeti što više Hrvatske. I bila sam u dosta gradova, bila sam u Slavoniji u Osijeku, Vukovaru. Uz obalu, bila sam Splitu, Šibeniku, Dubrovniku. Bila sam u Varaždinu, mislim da sam pokrila većinu zemlje. Moji dojmovi su da su Hrvati ponosna nacija, imaju
zanimljivu i živopisnu kulturu, hrana je nevjerojatna, tolika raznovrsnost i svježina. Ja živim u blizini Kvaternikovog trga i svu hranu kupujemo na tržnici i nevjerojatna je ovdje kvaliteta hrane, svježina i velika ponuda koju možete dobiti. Također, volim hrvatska vina, jako su dobra, a gostoprimstvo hrvatskih ljudi je nešto što me posebno dirnulo. Kamo god dođem, ljudi su tako prijateljski i ljubazni, žele pokazati najbolje od Hrvatske, od hrvatskog maslinovog ulja do rajčica iz vrta i biljaka. Stvarno uvijek sam dobro primljena kamo god putujem. Imate li najdraži grad ovdje? - Grad koji najbolje poznajem je Zagreb. Kao veleposlanica ne želim birati najdraži, ali moja obitelj i ja volimo živjeti ovdje, volimo istraživati grad. Ovo je grad pun tajnovitih mjesta i dok šetaš ulicom već sljedeći put otkrit ćeš iza ugla neku skrivenu ulicu punu nevjerojatnih trgovina i tako. Još uvijek istražujemo, osjećamo se dobrodošlo, vrlo je ugodan grad za djecu i obitelj i, ako bih bila prisiljena birati najdraži grad, bio bi to Zagreb. Je li Hrvatska zemlja koju biste preporučili prijateljima i obitelji kao mjesto koje treba posjetiti? - Da, i stalno pišem ljudima da me posjete, lijepo je vidjeti obitelji i prijatelje, ali također, mislim da je ovo fascinantna zemlja i divno mjesto za posjetiti. Imate puno toga za ponuditi i pokazati i zemlja je prelijepa bilo da je riječ o obali ili penjanju na Sljeme, stvarno imate fantastičnu prirodu i rado preporučam dolazak. Imate li neku poruku našim
učenicima? - Prije svega bilo vas je lijepo upoznati jutros i tvoje kolege iz škole. Ako vi predstavljate mladost Hrvatske mislim da se ne trebam brinuti za budućnost zemlje, bili ste puni entuzijazma i energije, postavljali ste inteligentna pitanja, bilo je lijepo vidjeti kako svoju izvannastavnu aktivnost provodite tako
Veleposlanici Irske, Olive Hempenstall, novinarska ekipa OIGŠ-a darovala je staklenu posudu, rad naših učenika staklara. Kad ljudi MORAJU
otići, to potiče puno tuge, a kad ljudi odlaze kako bi zaradili ili stekli nova iskustva to je drugačija i pozitivnija priča. Sad ljudi odlaze i dolaze, idu na nekoliko godina i vraćaju se sa znanjem i vještinama.
Veleposlanica se fotografirala i s našom glavnom urednicom Mateom Jurkin i snimateljicom Reene Jelinić.
I Irska i Hrvatska imaju iskustva s odlascima ljudi i emigracijom. Više od 70 milijuna ljudi diljem svijeta kažu da imaju irsko podrijetlo.
8
Intervju s našim bivšim učenikom Markom Bjelobrkom, novinar: Matija Pušić
NE VRAĆAM SE
MAJSTORI
od 18.00 do 2.00. Naradim se, ali i
naplatim 1800 eura plaće, a uz to
bude bakšiša od 80 do 130 eura
dnevno. Hrana i spavanje je
uključeno. Znači, hotel ima 1380
soba, ja imam svoju sobu, u sobi
sam sam. Siđem dolje u restoran
kada sam gladan, jedem što hoću i
koliko hoću. Prljavo rublje samo
odnesem sobaricama i one to operu,
osuše i vrate mi.
Imaš li vremena za sebe, za
izlaske, noćni život?
Noćni život ne postoji. Nemaš
vremena ni za što. Tu pauzu
iskoristim za odmor. Gore sam
otišao raditi, zaraditi i nije mi žao.
Kako si se snašao? Rekao si da nisi
imao iskustva kao konobar?
Kad sam došao rekli su mi radit ćeš
kao konobar, znači posluživat pića, a
meni dođe šef i kaže mi nosiš večeru
za stol 22. Pogledam, a ono osam
ljudi sjedi i trebam im poslužit jelo.
Gledam ja njega i rekoh - ja u životu
nisam kući primio tanjur, sve mama
donese za stol. Nemam pojma, a on
meni kaže kako nema veze i da ću
naučiti. Ja stavim nekako četiri
tanjura, ono stoje kao na ježu, a šef
dođe i stavi još dva. Ispred mene
kaubojska vrata i ja trebam proći i
sad ja gledam šefa, on visok dva
metra i čovječe on prođe kroz njih
lako, kao kroz sir. Ja gledam kako ću
sad ja, kad drugi konobar prolazi i
sad sam je htio proći nakon što je on
prošao, a dok se vrata nisu zatvorila.
Znate kako funkcioniraju kaubojska
vrata? Kako sam ja krenuo tako su
Marko Bjelobrk naš je bivši
učenik. Po završetku škole,
zaposlio se u građevini i
radio na gradilištu u Novom
Zagrebu. Nakon neisplaćene
tri plaće, Marko je
razočaran odlučio napustiti
Hrvatsku. Radi u Austriji,
konobar je i zadovoljan je.
Nakon što sam završio školu,
krenuo sam ovdje radit. Radio sam
na zgradi u Svetoj Klari i nakon tri
mjeseca, preko 230 sati rada i tri
neisplaćene plaće odlučio sam dati
otkaz. Htio sam zatim u vojsku.
Javio se u Remetinac, prijavio za
dobrovoljno služenje i otišao u
Požegu dva mjeseca. Odslužio sam
to i čekao poziv. Trebao sam ići u
Slunj kod Amerikanaca, ali ništa,
ništa, ništa. Razočaran odlučio sam
pokušati vani, a kako nemam nekog
iskustva mislio sam najlakše je
početi kao konobar. Najprije sam
dobio par odbijenica, ali onda me
prijateljica nazvala iz jednog
skijališta: Hoćeš ići raditi u
Austriju? I tako sam otišao, sad sam
prezadovoljan i svima bih poručio
koji žele raditi, a u Hrvatskoj
nemaju mogućnosti neka
pokušaju u inozemstvu jer
nemaju što izgubiti. Ja sam želio
raditi u struci, biti zidar u
Hrvatskoj, ali nisam lud da me
netko iskorištava i da radim bez
plaće. Sad sam konobar, posao sam
dobio u roku tri dana od dolaska,
radim ujutro od 9.00 do 14.00 pa
imam pauzu do 18.00 i radim do
23.00 ili ako sam u noćnom klubu
U Zagrebu sam radio
za 6.000 kuna na
građevini i za tri
mjeseca nisam
dobio plaću, a 230
sati mjesečno sam
znao raditi. Da sam
bio pošteno plaćen,
vjerojatno nikad ne bih
pomislio otići van,
ostaviti svoje i biti
razdvojen i od djevojke
i od prijatelja.
Marko Belobrk razgovarao je s učenicima 3.e i našim Matijom
ARBAJT, ARBAJT
9
se vrata zatvorila i tuuup, sve po
tanjurima, po meni i šef dođe,
gleda me, i ja čekam da počne
galamiti, a on kaže kako je sve u
redu i da se idem presvući, a da
kuhari naprave novo jelo.
Prva dva tjedna sam se slomio,
ništa ne znaš, ukočen si, a
poslije se opustiš i ide. Od
prva četiri, sad bez problema
nosim četrnaest tanjura.
Što nam možeš reći o hotelu?
Traže li još radnika?
Vlasnica ima 77 godina i ona
vodi taj ogromni hotel i vodi
dvije kuće s apartmanima. Sin
joj vodi dva restorana. Suprug
joj ima 74 godine i on vodi dva
hotela, dva restorana i četiri
kuće s apartmanima. Riječ je o
ogromnom obiteljskom poslu.
Radnike uvijek traže. Posebno,
majstore, domare, sobarice. One
npr. imaju 1600 eura, dok
domari imaju 1800. Isto traže
kuhare, konobare i konobarice.
Veće su šanse pri
zapošljavanju dečkima jer je
često za žene prenaporno.
Nama dođe na jednu večeru
1300 do 1600 ljudi, trebaš ti
to poslužiti. Imamo i noćni
klub, tad radim ujutro do 6 i
opet ustajem u 9 ujutro u
smjenu. Naporno je, ali je sve
plaćeno. Svaki praznik je duplo
plaćen, nedjelja je duplo
plaćena. Ja sam svaki utorak
slobodan, a ako hoćeš raditi i
taj dan ti je duplo plaćen.
Najbolje se dobije bakšiša u
noćnom klubu. Najdraži su
nam gosti Rusi jer dogodilo se
da su za 4 votke ostavili 1200
eura napojnice. Gore si totalno
nekulturan ako konobaru ne
ostaviš barem pet eura
napojnice. Sad vi računajte:
1300 ljudi na večeri po 5 eura.
Nas je 8 konobara u smjeni i
onda sve što dobijemo dijelimo
na jednake dijelove, s tim
da šef ne uzima svoj dio, već
podijeli nama.
Kakvi su tvoji daljnji
planovi?
Za sad se ne mislim vraćati.
Djevojka mi završava fakultet u
Hrvatskoj pa ćemo vidjeti što
ćemo i kako ćemo. Sviđa mi se
što je gore sve po Zakonu i
propisima. Ako radiš pošteno si
plaćen, a što više treba mladom
čovjeku nego da se njegov rad
pošteno plati. Rekao sam vam da
sam radio u Zagrebu za 6000
kuna na građevini i za tri mjeseca
nisam dobio plaću, a 230 sati
mjesečno sam znao raditi. Da sam
bio pošteno plaćen vjerojatno
nikad ne bih pomislio otići vani,
ostaviti svoje i bit razdvojen i od
cure i od prijatelja. Kad gazda
vidi da hoćeš raditi, ne štedi na
radniku, želi ga zadržati. Evo,
neki dan, idem ja od hotela prema
restoranu i sretnem gazdinu ženu
kako nosi smeće. Gore se sve
razvrstava, nema kao kod nas.
Uglavnom, žena starica i ja, iz
pristojnosti, ponudim se i uzmem
joj te dvije vrećice i bacim ih u
kontejner. Malo kasnije dođe
gazda do mene i da mi 40 eura!
Ostao sam u šoku, uglavnom, što
god napraviš, sve ti je plaćeno i
sve vide.
Nosiš li lijepe uspomene iz naše
škole?
Jesam! Donekle, ha ha ha. Mislim
bilo je gluposti kao i u svakom
razredu, ali dobro je bilo.
Razrednik nam je bio Dubravko
Čorić. Najgore je bilo tehničko
pismo, pola centimetra,
Kad gazda vidi da hoćeš raditi ne štedi na radniku, želi ga
zadržati. Sviđa mi se što je gore sve po Zakonu i propisima
ARBAJT, ARBAJT
Marko je po zanimanju zidar
10
Za Obrtnički list koji izdaje
Obrtnička komora Zagreba
zajedno s Udruženjem obrtnika
grada Zagreba, a koji se
distribuira do svakog obrtnika u
Zagrebu i Zagrebačkoj županiji,
izjavu novinarki Antoniji Horvat
dala je prof. Silvia Vladić Vrban
jedna od organizatorica Dana
otvorenih vrata.
Po drugi put u našoj školi obilježili smo
Europski tjedan vještina stečenih u
s t r u k o v n o m o b r a z o v a n j u i
osposobljavanju otvaranjem svojih vrata
učenicima osnovnih škola, njihovim
ravnateljima i nastavnicima, poslovnim
p a r t n e r i m a , p o s l o d a v c i m a ,
predstavnicima Grada Zagreba, resornih
ministarstava i agencija s kojima jako
dobro surađujemo. Prošle godine imali
smo goste iz Njemačkog veleposlanstva,
a ove godine predstavnike Irskog.
Inače, ovaj tjedan otvorenih vrata i
prezentacije rada u školama diljem
Europe pokrenut je na inicijativu
E ur op s ke ko m i s i je s a ž e l j o m
popularizacije često već deficitarnih
zanimanja, fizički zahtjevnih poslova koji
najčešće nisu prvi izbor mladima kod
USPJEŠNO PROVEDENI DANI OTVORENIH VRATA
upisa u srednje škole. U isto vrijeme
riječ je o dobro plaćenim poslovima
i traženima na tržištu rada te tako
naše djece na Zavodu za
zapošljavanje gotovo da i nema, a
posebno dobro kotiraju i traženi su
u zemljama EU gdje je dobar
majstor izrazito cijenjen radnik.
Koliko su učenici bili zainteresirani?
Naši učenici jako vole taj praktični
dio nastave gdje oni mogu pokazati
svoju kreativnost i kad imamo
goste oni se još više žele dokazati i
prezentirati svoje vještine. Svjesni
su da oni najbolji sudjeluju u raznim
projektima i žele se izboriti za svoje
mjesto. Zahval ju juć i našim
profesorima struke, prije svega
profesoricama Sanji Kasanić, Nini
Bajrić Blažeković i profesoru
Dubravku Čoriću, naša Škola
uspješno je provela pet Europskih
projekata Erasmus+. Djeca su po
mjesec dana išla u Italiju, Dansku i
tri puta u Njemačku. Svi oni nakon
praktičnog dijela nastave dobili su
ponude iz tih zemalja da dođu po
završetku škole i ostanu raditi. Naš
cilj je obrazovati djecu, stvoriti
kvalitetne majstore i očigledno to
dobro i radimo jer ih žele i pozivaju.
Sad je na našoj državi, lokalnoj
zajednici, da poduzme sve da te
naše učenike zadrže tu. Šteta što
toliku mladost, gotove majstore
koje smo godinama educirali tako
lako puštamo na strana tržišta
rada, a oni bi tako rado ostali u
Hrvatskoj. To odgovorno tvrdim jer
smo proveli anketu za školski list
čija je tema Ostati ili otići i većina
je odlučna pokušati opstati i raditi
u Hrvatskoj, ali aktivno razmišljaju
o odlasku, budući da su razočarani
općim stanjem, posebno ih smeta
nesređenost u procesima naplate
svoga rada.
Koliko ovakvi projekti znače za
njih?
Svaki projekt je rado prihvaćen
među djecom, ali i među kolegama
nastavnicima i doista smo aktivni.
Ideja bez realizacije kao da nije ni
postojala, tako da bih naglasila
ulogu timskog rada u našoj školi.
Imamo sreću što imamo ravnatelja
koji prepoznaje važnost ovakvih
projekata, važnost promocije i
p o d r ž a v a n a s u n a š i m
nastojanjima da predstavimo školu
u najboljem izdanju. Tako,
zahvaljujući Gradu Zagrebu i
njihovom Uredu za mlade, trenutno
provodimo projekt Budućnost je u
11
MEDIJI O NAMA, Obrtnički list, novinarka: Antonija Horvat
mojim rukama i baš te radove smo
prezentirali tijekom Europskog
t j e d n a . N a i m e , t e s a r i i
krovopokrivači od paleta izrađuju
klupe, keramičari slažu mozaike na
starim školskim stolovima,
autolakireri tehnikom air brusha
oslikavaju kacige koje smo
planirali staviti na aukciju po
završetku i na taj način doći do
sredstava za nove materijale.
Staklari pripremaju svoje radove, a
pismoslikari i soboslikari oslikavaju
zidove i drvene ormariće. Ideja je
bila jedan dio školskog hodnika
pretvoriti u dnevnu sobu gdje bi
djeca mogla sjesti, doručkovati.
Zapravo ideja je njihova, kad su
tražili prilagođen prostor za
sjedenje, predložila sam im aktivno
građanstvo, pisanje peticije i
traženje onog što im treba. Tako je
započelo pisanje projekta i na
natječaju za mlade smo zadovoljili
uvjete i dobili sredstva. Sad rade
punom parom i sretni su i
zadovoljni, samo maturanti
gunđaju kako nije pravedno što oni
neće dulje koristiti pogodnosti
dnevne sobe koju izrađuju.
I prošle godine ste također
sudjelovali i organizirali događanja
i radionice. Možete li usporediti
prošlu i ovu godinu?
Posjećenost je bila dosta dobra i
prošle i ove godine. No, dolaze nam
većinom učenici osmih razreda
osnovnih škola iz Novog Zagreba.
Organizacija prijevoza učenika je
problem što nam ne dolazi više
učenika iz drugih dijelova
Zagrebačke županije i baš je šteta
što više djece ne vidi našu djecu
kako rade. S druge strane ovakva
događanja pokažu i zajedništvo
škole jer se nastavnici rado uključe
idejama, radom, organizacijom.
Što možete reći općenito o Vašoj
školi.
Naša Škola je Obrtnička i
industrijska graditeljska u kojoj se
izvodi 16 programa, u sektorima
graditeljstvo, strojarstvo i ostale
usluge. Samo tri programa izvodimo
po JMO sustavu, a ostale po
školskom – „klasičnom“. Nalazimo
se u Novom Zagrebu u blizini
Učeničkog doma Novi Zagreb što
nam je jedna od prednosti jer
imamo određeni broj djece iz
okolnih županija.
Nažalost, zainteresiranost je sve
manja i manja za obrtničko-
g rad ite l jska zanimanja . Mi ,
nastavnici, najv iše vremena
provodimo s tom djecom i naše
iskustvo govori kako je više razloga
zašto učenici izbjegavaju trogodišnje
programe. Prije svega, sve manji i
manji broj djece izlazi iz osnovnih
škola. Upisna politika je posebna
priča, i kao roditelji i kao nastavnici
strepimo iz godine u godinu kakva li
nas iznenađenja čekaju s bodovnim
pragovima. Ako se sjećate, prije par
godina neka djeca su ostala izvan
sustava, neupisana u srednje škole,
iako je pravo na obrazovanje jedno
od osnovnih dječjih prava, a sad
imamo situaciju s pomicanjem
pragova pa nam djeca tijekom
godine traže upis jer četverogodišnje
p r o gr a me k o j e su u p i s a l i
jednostavno ne mogu svladati
uspješno. Naravno, gospodarstvo bi
se trebalo uključiti u sustav
obrazovanja učenika za strukovne
programe i podržati ih svim
mehanizmima koje posjeduju.
P r i m j e ć u j e t e l i m a n j u
zainteresiranost za određene
programe zanimanja?
Da, i to svake godine za sve više i
više programa. Jednostavno nema
upisane djece i s tim se problemom
susreću sve trogodišnje strukovne
škole u Hrvatskoj. Šteta jer Grad
Zagreb svake godine osigurava
stipendije za deficitarna zanimanja,
prošle godine smo, nakon što nam
je nadležno ministarstvo pogasilo
zanimanja u drugom upisnom roku,
morali vratiti novce za stipendije iz
EU jer jednostavno nismo imali
upisanog ni jednog zidara. Ove
godine priliku smo vidjeli u drugom
upisnom roku, no na žalost, dogovor
koji je navodno postignut s
min is t rom Bar iš iće m, nova
ministrica nije uvažila i ponovno su
nam pobrisana zanimanja kod prvog
Ravnatelj Anto Vidović s gostima iz MZO-a, Agencije za strukovno obrazovanje, kolegama ravnateljima i predstavnikom Veleposlanstva Republike Irske
12
Žele ostati: „Mi smo posljednji tesari, tko će raditi poslije nas“?
Rad s drvetom oduvijek mi je bio zanimljiv pa sam odlučio postati tesar, ispričao nam je Josip Damjanković, jedan od tri preostala učenika koja se u Zagrebu školuju za to zanimanje. Damjanković i njegov razredni kolega Ivan Pavlić učenici su trećeg razreda zagrebačke Obrtničke i industrijske graditeljske škole, koja svake godine ima problema s upisom učenika u prvi razred. Mladi u radu s drvetom ne vide ništa zanimljivo, tesarstvo ih jednostavno ne privlači, a tesar je traženo zanimanje - priča nam Damjanković. -Tesari pripremaju materijal za gradnju kuće, režu grede i pripremaju cjelokupnu konstrukciju - objašnjava nam Pavlić čime će se baviti kad završe srednju školu. Sve je manje i manje tesara. Valjda će ovaj posao još nekoga privući - nada se Damjanović. Plaće
tesara, dodaje, nisu prevelike, ali kako je riječ o traženom zanimanju, radeći taj posao može se pristojno zaraditi. Bez tesara se, kažu nam učenici, ne može sagraditi kuća. Uz nastavu, učenici trogodišnjeg programa srednjoškolskog obrazovanja svaki drugi tjedan imaju obvezatnu praksu. Ljudi misle kako je naše zanimanje opasno. U školi su nas naučili kako da budemo oprezni i do sada se ni jedanput nismo ozlijedili - objašnjava nam Damjanković. Prvu i drugu godinu ne puštamo ih da samostalno rade na strojevima, a prije nego što išta počnu raditi moraju položiti zaštitu na radu - rekao nam je Vinko Ostojić, stručni suradnik koji budućim tesarima u školi drži praktičnu nastavu.-Četiri dana rade kod poslodavca, a jedan dan praksu imaju u školi - objašnjava nam Ostojić. Kako bi
učenici naučili cijeniti svoj rad, škola je osmislila projekt “Budućnost je u mojim rukama”. S ciljem da nabavimo više materijala i da nam učenici na praksi rade korisne stvari, prijavili smo projekt na natječaj za financiranje Grada Zagreba. Uredit ćemo dnevni boravak u školi. Učenici će sami napraviti stolove i stolce koje će kasnije koristiti. Naši tesari u tome će imati glavnu riječ, a pomagat će im keramičari i naši ostali učenici - ispričala nam je Silvia Vladić Vrban, profesorica hrvatskog i voditeljica projekta. Ostojić ističe kako im je problem manjak učenika. Svi kukaju kako nedostaje tesara, a nitko ništa ne poduzima - poručuje voditelj prakse. Dodaje kako je problem i činjenica da mnogo njegovih učenika nakon školovanja odlazi u inozemstvo. Ako nađem dobar posao, ostat
Objavljeno 24.10.2017. u 24sata, novinar: Denis Gaščić
MEDIJI O NAMA
Iako su tražena, obrtnička zanimanja osmaši ne upisuju. Više ne obrazujemo ni jednog tesara, krovopokrivača, fasadera, armirača...
13
MAJ
Ujutro prije nego što ide u školu koristi maskaru, ruž za usne, olovku za oči i sjenilo, a onda kada dođe na nastavu, u ruke uzima fasadnu špahtlu, gletericu, strugač i kantu. Vanna Ivanjko, kao i većina njezinih vršnjakinja, voli šminku i uređivanje, no njezin odabir zanimanja svakako nije uobičajen. Vanna je, naime, jedina djevojka u Hrvatskoj koja se školuje za fasaderku. Na to da izaziva čuđenje kada kaže koje je zanimanje odabrala već je navikla, pa zato ima spremno objašnjenje na pitanje koje joj svi prvo postave – zašto? – Tata mi je soboslikar, cijeli život gledam kako radi i okružena sam njegovim alatom, bojom za zidove... Meni je to sasvim normalno, pa sam izabrala i srodno zanimanje – govori 17-godišnja učenica Obrtničke i industrijske graditeljske škole u Zagrebu u kojoj se većinom školuju budući majstori, poput armirača, klesara, staklara, tesara, zidara, vodoinstalatera, podopolagača... – Drago nam je kada djevojke upisuju našu školu jer je bolja atmosfera kada ima i učenika i učenica. Većinom su to djeca obrtnika koja žele nastaviti njihov posao – kažu u školi koju, osim Vanne, pohađaju i dvije armiračice, četiri dimnjačarke, a najviše je pismoslikarica s obzirom na to da je to zanimanje koje ima i svoju umjetničku crtu, pa je oduvijek u toj školi bilo najpopularnije među djevojkama. Osim toga, lani su školu završile dvije bageristice. – Nama je drago kada djevojke ruše predrasude, ali treba priznati da su to ipak fizički teški poslovi i neki su poprilično zahtjevni djevojkama, pogotovo ako su sitne. Pa teški su i nekim dečkima, ako nisu dovoljno snažni – poručuju iz škole. No, Vanna kaže kako njoj ništa nije naporno i veseli se radu. Nastava je koncipirana tako da učenici tjedan dana uče teoriju u školskim klupama, a tjedan dana provode na praksi. Vanna ističe kako joj je praksa nekad i lakša od teorije jer voli posao koji je odabrala, no dragi su joj i tjedni kada ide u školu. – S obzirom na to da sam jedina djevojka u razredu, većinom sam okružena dečkima, ali meni to ne smeta i mislim da je jako zabavno, imam puno dobrih prijatelja – govori učenica 3.b
Maturantica Vanna Ivanjko, 3.b, fasaderka
Jedina u Hrvatskoj! 'Postat ću fasaderka – i već me čeka posao'
MEDIJI O NAMA
koja za sebe kaže da je tipična tinejdžerica. Nema hobi, a slobodno vrijeme provodi družeći se s prijateljima. Ipak, jedan problem koji muči većinu mladih, ali ne i Vannu, jest pronalazak posla nakon završetka srednje škole. – Danas mnogi izbjegavaju obrtnička zanimanja, ali za fasadere ima dosta posla i ja imam već nekoliko ponuda te mogu početi raditi čim maturiram iduće godine – kaže učenica koja je baš zbog toga jako zadovoljna odabirom zanimanja. Obrtničkoj i industrijskoj graditeljskoj školi objašnjavaju kako njihove učenice nakon mature nemaju problema s traženjem posla, no većinom ne rade na gradilištu, nego kao ispomoć u građevinskim tvrtkama ili u trgovinama s građevinskim materijalom.
Objavljeno 16.5.2017. Večernji list, novinar: Stela Lechpammer
Vanna Ivanjko, jedina djevojka u RH u ovom zanimanju
14
Baka mojih najboljih prijateljica, sestara blizanki Stelle i Sare
Kralj, udomljuje djecu već 27 godina. Na tu ideju došla je
jednog Božića kada je vidjela na televiziji kako jedna
djevojčica traži obitelj za blagdane. To se njoj činilo
savršenom prilikom da nekome pruži svoj topli dom i
obiteljsku ljubav. Tako su udomili prvo dijete, dječaka Deana.
Uz Stellinu baku i djeda, mali Dean je naučio hodati, pričati,
prolazio kroz pubertet i sve ostalo. Danas on ima kuću u
blizini svoje udomiteljske obitelji Kralj, odrastao je čovjek i
živi sa svojom obitelji, ženom i dvoje djece. Nakon njega
prošlo je još 31 dijete kroz njihovu kuću. To je ono što baku
Maru ispunjava i čini ju sretnom. Udomljavanje se svidjelo i
njezinoj kćeri pa se i ona počela baviti time i trenutno ima
dvije udomljene djevojčice. Bilo bi mi drago da tu tradiciju
nastave Stella i Sara. Jako mi se sviđa to što rade i mislim da
svakome treba pružiti šansu za bolji život. Naša školska
televizija Majstori snimila je priču o njima i tek kada pogledate
taj dokumentarni film shvatit ćete koliko je plemenita ova
obitelj. Kad smo ih posjetili, vidjeli smo i čuli puno toga, a
ovdje izdvajamo samo jedan dio razgovora s bakom Marom,
Stellom, Sarom i jednom od udomljenih djevojčica. Nadam se
da će Vam se ova priča svidjeti, a
možda i potaknuti da učinite i Vi
dobro djelo.
Kako to da ste se odlučili na udomljavanje? Kada sam ja počela i moja djeca su bila mala. Na televiziji je bila reklama za Božić o jednoj djevojčici u domu i kako bi bilo lijepo da je neka obitelj uzme kroz blagdane da bi i ona osjetila što su božićni blagdani. Kada sam ja došla ona je već bila udomljena i onda smo napravili obradu pa smo udomili jednog dječaka koji je danas oženjen i ima svoju djecu. Kakvo vam je bilo iskustvo s prvim udomljenim djetetom? Vi mislite na to kako ste se naviknuli. Dijete je uvijek dijete i ono vas treba svaki dan sve više i
SUDBINE, novinarka: Matea Jurkin, 3.c
Sestre Stella i Sara Kralj maturantice su naše škole, a njihova obiteljska priča pomalo je
neobična. Naime, one su treća generacija koja se brine o udomljenoj djeci. Njihova baka
Mara je započela s udomljavanjem, mama nastavila, a sad blizanke Kralj pomažu oko
brige za četvero djece koja žive s njima. Uz to, jedna od djevojčica ide u istu srednju
školu sa sestrama Kralj tj. našu srednju školu.
DOBRO SE DOBRIM VRAĆA
15
više, jer vi ste za njega tu. Vi ste još mladi ali ćete vidjeti kada budete imali svoje dijete i koliko ćete mu biti potrebni. Kako su na to reagirali vaši ukućani? Nije bilo nikakvih prigovora, svi smo to zajednički donijeli. Ta djeca su naša obitelj i dok se ne snađu ostaju kod nas. Imam jednog dječaka koji radi, ali je još uvijek kod nas i bit će dok se ne osamostali. Možete li nam ispričati neke priče koje stoje iza te djece? Sve sretne obitelji su sretne na jednak način, a svaka nesretna ima svoju priču koja je različita. Svatko ima svoj razlog, a ne bi trebali. Uz malo dobre volje svi sitni i veliki problemi kroz razgovor se mogu riješiti. Svako dijete ima svoje mane i ispituje dokle može ići. Imali smo dječaka koji je bio zlostavljan i odbijao je svaku vrstu prilaza. To je bio dug proces prilagođavanja dok sam nije počeo prilaziti i otvarati se jer je to dijete bilo zlostavljano. On to nije govorio, ali je bilo vidljivo. Koliko su otprilike kod druge djece trajala prilagođavanja? Nekome treba sat, dva, a nekima treba više. Ne možemo znati što ta djeca osjećaju i sto puta sam se zapitala „Bože što on/ona sada osjeća“? Koliko trenutno imate udomljene djece? Trenutno ih je četvero u kući, uključujući i ovog malog što je završio školu, ali on je i sad za mene dijete. Znalo nas je biti i po 8 za vrijeme ljeta i praznika i to je bilo baš dobro. Kako sam se njima znala nasmijati, pa djeca su puna humora samo ih trebate malo pustiti. Moje cure su velike pa se i dan danas nasmijemo do mile volje. Vi ste započeli s udomljavanjem, a vaša kći je nastavila. Kako je došlo do toga?
Jednoj djevojčici kojoj je mama bila bolesna je trebala pomoć, a njena mama je bila udomljena kod nas. Moja kći je napravila obradu i onda je tako počelo, jedno, drugo i sad čeka treće. I kada jedanput počnete s djecom raditi onda vam je to nekakva znatiželja, kako će biti s ovim djetetom ili s onim i hoćete li imati uspjeha sa sljedećim. To vam je tako lako jer su djeca iskrena i previše iskrena. Biste li voljeli da se vaše unuke nastave baviti tim poslom? Zašto ne? Čovjek se osjeća ponosno jer ste nekome pomogli, barem se ja tako osjećam. Surađujete li s drugim domovima? Družimo se mi udomitelji. Upravo sad imamo neko druženje u Velikoj Gorici i razmjenjujemo mišljenja. Tu su naši ljudi iz ministarstva i onda budu psiholozi koji vam daju odgovor kako neki problem riješiti. Nekad imam dojam da smo nekad osuđeni i da radimo nešto što nije dobro. Osobito, ako je djetetu potrebna liječnička pomoć. Jedan liječnik me pitao zašto se toliko brinem za njih i to me zapanjilo. Brinem se za svoga mačka, a kako ne bih za dijete? Jesu li vam ikada kćeri ili unuke rekle da se osjećaju zapostavljeno? Ne osjećaju se zapostavljeno, ali mi je jednom kći rekla: „Mama ja sam jednostavno ljubomorna na tu djecu.“ i kako se ja ponašam prema njima. Ja sam rekla pa oni su mali, a ti si velika. Ovako sam se i prema tebi odnosila kad si bila mala. Koliko često vas posjete djeca koja su bila udomljena? Neki češće, neki manje. Neke godinama nisam vidjela jer su otišli u Ameriku i druge zemlje. Jedan dečko je došao iz Kanade za Uskrs i nisam ga mogla prepoznati. Bude suza i svega. Neki su otišli i nestali, a neki misle da su još uvijek tu. Imate li kakvu poruku za ljude koji žele biti udomitelji? Neka se ne ustručavaju i pošalju
zahtjev Centru za socijalnu skrb. Ali
svi oni koji žele posvojiti dijete neka
najprije budu udomitelji, radi
Sve sretne
obitelji su sretne
na jednak način,
a svaka nesretna
ima svoju priču
koja je različita.
Uz malo dobre
volje svi sitni i
veliki problemi
kroz razgovor se
mogu riješiti.
SUDBINE, novinarka: Matea Jurkin, 3. c
Stella Kralj i Matea Jurkin
16
Stella Kralj Od malena sam okružena udomljenom
djecom, uvijek smo se sestra i ja igrale s
njima. Kada su naši roditelji odlučili uzeti
curicu, čija je mama odrasla i bila
udomljena kod moje bake, mi smo odmah
bile za to jer je to nama normalno i ne
mislimo da smo neki spasitelji ili heroji.
Kada je kod nas došla jedna veća
djevojčica, nama je bilo jako čudno jer je
ona s nama u kući i živi kod nas, a ne kod
bake. Bilo nam je teško u početku
„podijeliti“ svoje roditelje s nekim i odreći
se dosta toga, ali shvatile smo da ta djeca
nemaju nikoga osim nas i sve je došlo na
svoje mjesto. Što sam starija, sve više
shvaćam cilj svega toga. Biti udomitelj nije
lako, to treba voljeti, željeti, imati puno
strpljenja i razumijevanja. Sada kada
gledam na sve to, drago mi je. Ponosna
Sara Kralj
Od malena smo sestra i ja okružene udomljenom djecom. Uvijek smo se s njima igrale i družile, ali
nismo živjele s njima jer su ta djeca bila udomljena kod naše bake. Kada je naša mama odlučila
postati udomiteljica, mi u tome nismo vidjele ništa loše, niti smo mislile da će nas pogoditi
ljubomora. Znale smo kako naši roditelji žele pomoći djeci bez obitelji i da smo mi isto u tome i kako
svi skupa činimo dobro djelo. Prvo je kod nas došla cura, godinu dana mlađa od mene i sestre. Prvu
godinu je bilo užasno teško prilagoditi se i njoj i nama. Njoj, zato što ne može viđati svoju obitelj, a
nama jer moramo dijeliti svoju s njom, ali s vremenom se sve posložilo na svoje mjesto. Ona treba
našu mamu kao i mi i mora s njom razgovarati i dijeliti svoje probleme. Mi smo to prihvatile i
ljubomora je ishlapila. Godinu dana poslije dobili smo malu curicu koja je došla kod nas s
određenom dozom problematike koja je uključivala veliku neprilagođenost u obiteljski život i
probleme s njezinim biološkim roditeljima. Pošto je njezina mama bila ranije udomljena kod moje
bake dugi niz godina i dijelila je sobu s mojom mamom, mislila je da može posjetiti svoje dijete u
svako doba noći i dana što je i radila, isto tako je zvala i po dvadesetak puta dnevno. Srećom, nakon
godinu dana ta situacija se smirila i curica se prilagodila nama, a i mi njoj. Ta djeca nose već od
najranijeg doba teške životne priče, probleme i neprilagođenost u obiteljski život. Sestra i ja sada
puno više i bolje razumijemo da ta djeca zaslužuju možda više pažnje od nas. Najljepši je osjećaj
kada se netko od te djece javi, navrati do nas ili pošalje pismo nakon što odu od nas. Nema boljeg
osjećaja kada znaš da je to dijete uspjelo u životu ili kada nam kažu kako smo im pružili obitelj koju
nikada nisu imali i da smo im pružili potporu koju nitko drugi nije pružio. Kroz našu kuću je tijekom
27 godina prošlo 31 dijete i to ne uključuje onu djecu koja su kod nas provodila blagdane, vikende i
praznike. Većina ih je uspjela u životu i to je za nas najveća nagrada što postoji. Ona djeca koja nisu
uspjela, to su u većini slučajeva ona koja su otišla od nas i vratila se u svoje biološke disfunkcionalne
obitelji. Za kraj bih još samo htjela reći da koliko god se žrtvovali i trudili za tu djecu, sve će vrijediti
SUDBINE, novinarka: Matea Jurkin, 3. c
Sara i Stella obožavaju svoju baku.
17
Udomljena djevojka Još sam maloljetna pa vam neću otkriti svoje ime. Idem u Obrtničku i industrijsku graditeljsku školu u Zagrebu, Imam 17 godina i već sam četiri godine kod obitelji Kralj. Možeš li nam reći svoje iskustvo kod obitelji Kralj? Ono što mogu reći je da sam tamo došla najviše zbog školovanja jer kod kuće se nisam mogla školovati zbog uvjeta u kojima sam živjela. Doma sam imala problema i nisam imala privatnost u svome stanu jer nas je jako puno živjelo u jednom stanu. Moje dvije sestre, od sestre djeca i ja. Samo sam ja izdvojena iz svoje obitelji jer su moji svi stariji od mene i već imaju svoj život, a ja sam najmlađa. Nisam to nešto preteško podnijela, iako mi je najviše bilo žao moje mame jer sam jako vezana za nju, ali sam shvatila to kao nešto dobro i kao nešto što će mi pomoći u životu i puno mi je bolje nego da sam ostala. Kako ti je kod udomljene obitelji? Meni je jako dobro. Lijepo mi je. Osjećam se kao kod kuće jer je to moja druga obitelj. Sretna sam što sam kod njih i što su me htjeli i dobili. Za mene je to jako veliko, da postoje ljudi koji će dati sve svoje vrijeme za nekoga kome je to potrebno. Sa Sarom i sa Stelom Kralj se jako dobro slažem. Družimo se, pričamo i često provodimo vrijeme skupa kod obitelji. Što misliš jesu li one ponekad ljubomorne na tebe i na ovu drugu djevojčicu koja živi s vama? U početku, dok još nije bilo te djevojčice, ja sam bila jedina i najviše je to teško prihvatila Sara jer je ona jako bila vezana za svoje roditelje, ona nije htjela dijeliti svoju obitelj s nekim drugim, odnosno sa mnom ili s bilo kim. To je njoj u početku bilo teško, ali je to prihvatila na jako dobar način i jako se dobro sad slažemo. Kakva je tvoja budućnost? Što te čeka i je li ti netko određuje što moraš raditi ili imaš ti neki svoj plan? Ne određuje nitko. Često zajedno pričamo o tome i idem istim korakom kako idu Stela i Stara, sve tri sestre skupa. Imam u planu završiti srednju školu, upisati četvrtu godinu i poslije vjerojatno upisati fakultet. U kakvim si odnosima sa svojom obitelji, viđate li se? Viđam se sa svojom obitelji preko praznika i kada moja mama dođe u Zagreb. Preko vikenda nekada
idem kod svog brata u Zagreb i kod tate. Nedostaju mi ponekad, iako moj stari život nije bio bajan, ali
znam da sam ga provodila sa svojom obitelji i da smo provodili to s nekom srećom i ljubavlju. Isto to
imam i ovdje, i doista osjećam da je i ovo moja obitelj koja me voli i skrbi o meni. Tako da sam to
podnijela na najbolji način.
SUDBINE, novinarka: Matea Jurkin, 3. c
Novinarska ekipa OIGŠ-a u posjeti obitelji Kralj
18
Maturanti, generacija 2016./2017.
I ova generacija maturanata učinila nas je ponosnima i sretnima što smo još jedan naraštaj ispratili na životni put. Na ovim stranicama samo je nekoliko fotografija naših učenika, mladih ljudi koji su nas svojim radom, školovanjem i postojanjem obogatili i kao ljude i kao ustanovu. Želimo im svu sreću u budućem životu!
Zajedničke fotografije s maturalne večere.
NEBO JE GRANICA
19
Maturanti, generacija 2017./2018. na maturalnom putovanju u Pragu Izlet u Zadar i rastoke, ljeto 2017.
Maturanti, generacija 2017./2018.
NEBO JE GRANICA
20
KULTURA Four River Film Festival
Novinari: Nikolina Šimić i Luka Brkić
S filmom Rušimo predrasude, žene u muškim
zanimanjima, kojeg su snimili naši učenici
uz potporu Grada Zagreba, predstavili smo
se ove godine na Four River Film Festivalu,
22. filmskoj reviji mladeži u Karlovcu. Inače,
riječ je o festivalu filmova koji su
napravili srednjoškolci, odnosno mladi u
dobi od 14 do 20 godina. Ova godina bila je
rekordna jer su pristigla 1013 filma,
od toga 163 domaća i 850 stranih iz 50-ak
zemalja. Osim srednjoškolskih filmova u
natjecateljskom programu, Revija je poznata
i po svojim popratnim sadržajima kojima
pokušava pratiti rad srednjoškolaca iz
godine u godinu: radionicama, okruglim
stolovima i razvojnim platformama za
srednjoškolski film. Mentorica, prof. Silvia
Vladić Vrban, zbog nastavnih obveza, nije
mogla biti u pratnji mladih te smo našu školu
predstavili mi, voditelji u filmu, Luka Brkić i
Nikolina Šimić.
Bila sam sigurna da ih bez problema mogu
poslati same na Festival. Znala sam kako su
dovoljno ozbiljni i odgovorni i da će tih pet
dana biti na ponos svojoj školi, svojim
roditeljima i meni kao mentorici, koja sam ih
odabrala za rad na filmu i na koncu za
prezentaciju i predstavljanje. Bila sam izrazito
ponosna i svaka poruka, svaki SMS, koji su mi
poslali iz Karlovca, bili su puni pozitivnih
dojmova i oduševljenja i zapravo potvrda kako
sam s tom djecom uspjela napraviti nešto
dobro, kazala nam je profesorica Vladić
Vrban.
Nikolina je bila oduševljena boravkom u
Karlovcu: Bilo je to zanimljivo iskustvo i pet
dana u kojima smo u svakom trenutku uživali.
Nakon što smo se smjestili u Studentski dom
Bedem i upoznali s osobljem, otišli smo u
razgledavanje grada. Prošetali smo centrom
grada, pored rijeke Kupe te smo posjetili
gradsku tržnicu. Navečer smo se uputili
prema Zorinu domu gdje je bio organiziran
„meet and greet“ za sve sudionike film
festivala. Sljedeći dan su počele projekcije.
Bilo je vrlo zabavno gledati filmove drugih
ekipa, a još nam se svidjelo što smo mogli i
ocjenjivati te filmove. Nakon projekcije
21
KULTURA Four River Film Festival
svakog filma, imali smo priliku čuti odgovore
na pitanja vezana uz film od strane samog
autora. Projekcija našeg filma održana je
drugog dana festivala. Svima se jako
svidio zbog tematike, a to su žene u
„muškim“ zanimanjima. Dobili smo jako
pozitivne kritike te je bilo jako zanimljivo
odgovarati na pitanja. Osjećali smo se
ponosno što smo mogli predstaviti svoju
školu u tako pozitivnom svjetlu. Svaki
sljedeći dan je bio sve zabavniji te sam imala
osjećaj da je svaki film bolji i zanimljiviji od
prethodnog. Kroz ostale dane festivala sve
smo se bolje upoznavali sa ostalim
sudionicima te smo sklopili nova prijateljstva.
Osim sudjelovanja na festivalu smo posjetili i
neke karlovačke znamenitosti kao što je Stari
grad Dubovac i slatkovodni akvarij Karlovac,
Aquatika. U Aquatici smo imali dodjelu
nagrada za najbolje filmove. Bilo nam je jako
lijepo u Karlovcu te smo se odlučili prijaviti
za sudjelovanje i sljedeće godine, kazala je
Nikolina.
Luka često boravi u Karlovcu zahvaljujući
djedu i baki, ali ovo iskustvo i doživljaj grada
je bilo nešto posebno: Festival se odvijao 5
dana, točnije od 12. do 16.rujna. Stekli smo
nova iskustva i upoznali puno novih ljudi iz
Hrvatske, a i izvan naših granica što je bilo
vrlo zanimljivo i zabavno. Noćili smo u
Studenskom domu u Karlovcu gdje smo se
svaku večer zabavljali s drugim osobama
naših godina koje su svoje ideje pretvorili u
film. Bilo je zanimljivo gledati tuđe radove te
ocjenjivati ih po svojim kritikama. Prvi dan su
u večernjim satima napravili 'piknik' kako bi
se svi što bolje u poznali. Drugoga, trećega i
četvrtoga dana smo ocjenjivali tuđe radove
koji su bili jako zanimljivi. Dobili smo puno
pozitivnih kritika na naš film. Jedan dečko
nam je kazao kako mu se jako sviđa naš rad
pogotovo što smo u film stavili nešto što nitko
do sada nije. Bilo je dosta smijeha, zabave i
druženja s vršnjacima i rado bih sat vratio
unatrag da sve proživim još jedanput, izjavio
je Luka.
Nikolina i Luka na pozornici govore i odgovaraju na pitanja publike o
našem filmu.
22
Lovepiece
U Galeriji Galženica u Velikoj Gorici koncem studenog otvorena je izložba “Lovepiece” na kojoj su bili izloženi radovi naših profesora Ane Belošević, Nine Bajrić Blažeković, Marijana Molnara, Vlatka Vinceka te ostalih umjetnika Petre Brnardić, Danka Friščića, Davora Mezaka, Jelene Remetin, Damira Sokića, Marijane Stanić, Ane Šerić, Ivane Vadla i Ivana Tudeka.
“Umjetnost, čovječanstvo je imalo, i imat će, uvijek jednu vječnu muzu – ljubav. Od Rodinovog do Magrittovog poljupca, od Chagallove Belle do Koonsove Ciccioline, preko hodanja Marine Abramović po Kineskom zidu, Bizetove Carmen ili Joy Divisona, ona ostaje i dalje misterija, nepredvidljiva i riskantna kao rođenje, neka prokleta energija koja pokreće i uništava, uvijek sveprisutna i neuhvatljiva, u isto vrijeme ovdje i tamo, sablasno strašna i sablažnjivo privlačna, nikada jednostavna. Eros i tanatos i njihova vječna borba”, o temi izložbe je kazala njena kustosica Ana Belošević. Ana Belošević je profesorica stručnih predmeta u našoj školi u zanimanjima pismoslikar, autolakiler i soboslikar. Što se tiče moga rada izvan škole, ono obuhvaća i kiparstvo i slikarstvo i instalacije u multimediju. Od animacije do
videa i apsolutno nisam najstroži klasični dio kiparstva i slikarstva. Imali ste već nekoliko izložbi i upravo je otvorena izložba s još nekoliko autora, slika i drugih umjetnika pod nazivom „komadići ljubavi“ je li možda riječ o provokaciji na današnje mlade naraštaje na temu ljubavi? Ustvari, radi se o jednom drugom pogledu i hajmo reći o malo pesimističnom pogledu. Više govorimo o nekakvim patološkim odnosima i o tim sitnim patologijama koje mi unosimo na nekoj nesvjesnoj razini u naše veze. Mislim, tko ne bi bio zainteresiran kad je ljubav u pitanju sa strane da ovo nije tipična ljubavna priča i da malo ide u stvarnu patološku stranu i da svatko ima odgovore na to pitanje. Ustvari, nema nitko odgovor nego je ponovno ta problematika izvučena samo se ljudi angažiraju na vrlo jednostavan način, a to je ljubav. Smatrate li da je to i utjecaj današnjeg vremena koji nekako mijenja kriterije u odnosima među ljudima? Ne bih baš rekla tako i mislim da je to stvarno jedan individualan pristup, dakle nije društveno uobličeno, nego ustvari, baš ono što mi jesmo. Govorimo o našim individualnim stvarima, a ne o stvarima na toj nekakvoj društveno-socijalnoj sferi.
Pokušavate li u nastavi izvući neku kreativnost iz svojih učenika. Kroz tu nekakvu likovnu sferu koja jest kreativna i na neki način to je njihovo izražavanje. I onda se tu može imati i opuštena atmosfera. Jer se oni na kraju krajeva izražavaju na svoj način. To je najljepši dio posla, kad se radi, stvara, priča i tu se rezultati vide. U današnjem svijetu puno se govori o komunikaciji koja je unatoč svim razvojnim tehnologijama toliko razvijena i ima za cilj olakšati razumijevanje i ubrzati prijenos misli, tijek i sadržaj razgovora. No, koliko taj trend sputava ljude u doživljaju umjetnosti, umjetničkim dijela i njihovih kreatora? Pa apsolutno bilo kakvi mediji i
jesu načini komunikacije i to jest
stvarno način komunikacije i
prijenos informacija. Ja na to
gledam da to ne razdvaja ljude
nego puno više povezuje. Mada
smo mi u nekakvoj old school
KULTURA, priredile: Verica Jurinjak, Silvia Vladić Vrban
Ana Belošević, kustosica izložbe Lovepiece
23
Posebnu pozornost na izložbi izazvala je jedna kartaška igra, igra Crnog Petra. Naime, na kartama smo prepoznali našeg profesora zemljopisa Franu Marića. Doznali smo da su igru osmislile njegova sadašnja i bivša djevojka. Ana Šerić, sadašnja: Mene je Ana Belošević pozvala da radimo izložbu i ja sam u tom trenutku razmišljala što bih napravila, a Ivana, bivša djevojka moga sadašnjeg dečka, je u tom trenutku živjela s nama. I kad te netko pita da napraviš nešto na temu ljubavi, a bivša djevojka tvoga sadašnjeg dečka živi s tobom, ne znam :D Ivana Vandla, bivša : Da, mi se zezamo na tu temu, koja je inače vrlo ozbiljna tema u životu. i onda smo je prezentirali kroz rečenicu da velika patnja dolazi iz velikog egoizma, a mi smo očito veoma neegoistične osobe i naš crni Petar je ustvari bijeli. Ana Šerić, sadašnja: Uglavnom mi smo odlučili napraviti igru Crnog Petra. Inače, u tim kartama postoje 32 karte, 16 parova gdje postoje male ikonice u lijevom uglu koje pokazuju koje sličice, odnosno karte su parovi, a Ivana i ja smo odlučile napraviti i dati 16 vrlo intimnih fotografija iz našeg života. Znači, njezine s mojim sadašnjim dečkom i moje s njezinim bivšim. Ivana Vandla, bivša: Neke su takve da su je
njena djeca pitala: „Mama kada si ovo slikala?“
Jedni smo od rijetkih ljudi koji smo našli u tome
happy end.
KULTURA
Naša profesorica Nina Bajrić Blažegović, također, je izložila svoje radove, svoje viđenje ljubavi. Na slikama prevladavaju plavi tonovi i obilje šifri koje promatrač može ili misli da može otkriti i protumačiti. Slike su jedan kriptografski sustav skrivene poruke i sama ikonografija na slikama su skrivene poruke kao u ljubavi i knjige koje su uz slike su isto kriptografski sustav. Ono što se u ljubavi čini da jest, nekako nije tako. Ja imam jedan nadrealistički pristup i svatko se iščitava onako kako on želi. U ovom slučaju bol, smrt, radost, traženje, pomutnja, razum, zagonetno, duhovno, padanje, totalno dno i tako sve skupa. Ima jako dobrih radova i jako su dobro promišljeni na tu temu. Moje pohvale autorici izložbe Ani Belošević i konceptu koji je jako dugo i dobro razrađivan. Prof. Nina Bajrić Blažeković
komunikaciji, samo što smo mi pomalo
pomoću tih medija još više povezani.
Jednostavno je to novi način komunikacije.
24
ZA SVAKOG PONEŠTO
Vrijedni pismoslikari
Pod budnim okom svoje profesorice Nine Bajrić Blažeković
tijekom cijele godine pismoslikari osmišljavaju i rade u svojim
tehnikama iscrtavanja i restauracije. Osim tekućih poslova kao
što je izrada božićnih čestitki , ove godine sudjelovali su na
Danima EU baštine 2017. u tehnici zidnog slikarstva u sklopu
radionica prof. Suzane Damiani i studenata Restauratorskog
odjela Likovne akademije u Zagrebu. Sve se odvijalo 6.10.
2017., u baroknom dvorcu Stari grad Lukavec.
U facebook grupi Zakaj volim Zagreb koja broji 61 000 članova, objavili smo fotografiju našeg dimnjačara fotkanoj na manifestaciji Dojdi osmaš, Zagreb te zove. Fotografija je u dva dana dobila 1852 palca gore, 20 dijeljenja i stotinu samo POZITIVNIH komentara. S obzirom na ne/kulturu koja često vlada u dijalozima na društvenim mrežama, svim tim pozitivnim komentarima bili smo više nego
Mladost, kefa i kugla i sve su peći njegove
25
NAŠI ODLIČNI NA PRVENSTVU GRADA U STOLNOM TENISU
Natjecanje se održalo u petak, 6. 9. 2017. Među 31 prijavljenom srednjom školom OIGŠ je izborila plasman među osam najboljih. Zvonimir Mađerčić, Marko Kušević, Matija Lesjak, i Fran Pintar do ovog rezultata morali su odigrati čak 11 pojedinačnih mečeva. U prvom kolu smo u neizvjesnoj borbi pobijedili i eliminirali s daljnjeg natjecanja 1. tehničku školu Tesla rezultatom 3:2. Poraz i pobjeda Mađerčića i Kuševića te pobjeda Lesjaka, bili su dovoljni za prolazak dalje. U drugom krugu među 16 najboljih, glatkih 3:0 protiv Poštanske i telekomunikacijske škole po jedna pobjeda nabrojenog trojca. Za kraj, među 8, nailazimo na Gimnaziju Sesvete koja nas sa isto tako glatkih 3:0 šalje doma. U ovom meču umjesto Kuševića debitirao je Pintar. Do sljedećeg natjecanja sportski pozdrav! Ivica Franceschi, prof.
MAJSTORI
POBJEDNICI SMO ENERGY QUESTA
Naši učenici, u pratnji prof. Ivane Šokčić, sudjelovali
su i pobijedili u "Energy quest-u". Naime, u središtu
Zagreba najbrže su, od predstavnika ostalih
zagrebačkih srednjih škola, riješili 5 postavljenih
zagonetki, a s ciljem otkrivanja sljedeće lokacije na
kojima ih je čekao novi izazov. Tom prilikom
pokazali su dobro znanje engleskog jezika,
snalaženje u prostoru, snalažljivost, pokretljivost,
upornost i pozitivan entuzijazam, te je kraj bio
ZA SVAKOG PONEŠTO
MOGLI SMO BITI I BOLJI Početkom travnja, na 22. državnom natjecanju graditeljskih i geodetskih škola RH u znanjima i vještinama građenja u SŠ Bedekovčina okupilo se više od 110 učenika iz 29 škola iz cijele Hrvatske. Učenici su se natjecali u 10 disciplina: nosive konstrukcije-građevna mehanika, arhitektonske konstrukcije, geodetski tehničar, zidar", tesar, keramičar-oblagač, monter suhe gradnje, soboslikar-ličilac, rukovatelj samohodnim građevinskim strojevima i autoCAD. Prema osvojenim disciplinama i poretku svih učenika, domaćini, učenici Srednje škole Bedekovčina bili su najuspješniji na ovom Državnom natjecanju. Naša škola ponijela je dva druga odličja u zanimanjima keramičar i tesar.
26
Šesnaestogodišnji Livnjak i član kadetske momčadi Cedevite Karlo Matković nakon uspješnog nastupa u Barceloni na Nike Jordan Brand Classic prestižnom košarkaškom kampu najdarovitijih mladih košarkaša 2001. godišta u Europi, u konkurenciji 40 najboljih mladih košarkaša Europe izborio je nastup u SAD-u i imao prigodu igrati protiv najboljih, ne samo mladih američkih košarkaša, već i protiv međunarodne momčadi sastavljene od igrača iz više vaneuropskih zemalja Ja sam Karlo Matković, imam 16 godina, idem u Obrtničku školu i igram u KK Cedevita. Košarkom se bavim tri godine. Počeo sam
igrati u Livnu radi društva i zabave i to je počelo ići dobro. Zovnuli su me tu u Zagreb u Cedevitu da dođem igrati, snašao sam se dobro i imam dosta prijatelja tu. Igram na poziciji 4 i kadet sam. Treniramo tri puta na dan, ovisno o školskom rasporedu. Početkom godine bio sam pozvan na Jordan Brand Classic, koji se održava oko 10 godina u Barceloni i tu sam bio među top 40. Tad je izabrano 10 nas, koji će ići u travnju u Ameriku na turnir. Bilo je predivno, u New Yorku smo obišli dosta toga, bili smo tjedan dana. Upoznao sam Michael Jordana i ogroman je. Dobili smo dosta opreme, torbe i dosta tenisica. Bio
sam na Draft Expressu i tu sam ušao među top 7 jer sam se pokazao dobro. Trebao sam se dokazati napadački i obrambeno i što znam na terenu u jednoj utakmici, a to je jako teško pokazati u jednoj utakmici. Sada kada imam menadžera lakše je doći do velikih terena i klubova. Škola i nije baš tako teška i nastavnici su dobri prema meni i ja prema njima pa se dogovorimo lakše. Drugi sam razred i ne bavim se toliko školom i želim se baviti košarkom. Kada završim školu, vjerojatno ću upisati DIF ako ne bude išla košarka. Slobodno vrijeme imam od
13.00 do 18.00 i tada
spavam ili se družim s
prijateljima. Prošle sezone
MAJSTORI SPORT, KOŠARKA, KARLO MATKOVIĆ, KK CEDEVITA
UPOZNAO SAM MICHAELA JORDANA fotografije preuzete s Karlovog facebook profila
27
sam postigao 20 poena od 18
utakmica, na završnici 14.
Pred nama je sada juniorska
liga i ovaj tjedan imamo već
5 utakmica i bit će težak
tjedan. Roditeljima je na
početku bilo jako teško zbog
mog odlaska, kažu sad kako
nije, ali nisam siguran. Slabo
dolaze zbog putnih troškova,
ali ja dolazim doma svaka
dva mjeseca, plus ljeto.
Nedostaju mi jako i kad
moraš sam prati suđe, robu,
normalno je da ti fali mama.
Život sportaša nije baš lak
kao što vi mislite, krivo
mislite.
Iako spada među vrhunske sportaše, Karlo redovito vježba na satu TZK. Njegov profesor Ivica Franceshi imao je samo riječi hvale za našega Karla. Kao prvo, drago mi je što imamo ovakve vrhunske sportaše u našoj školi i on nije jedini od vrhunskih sportaša koji su bili u našoj školi. Njima odgovara raspored praktično teorijske nastave i mi smo prema njima iznimno susretljivi, a oni nam to vraćaju svojim dobrim radom na nastavi, svojim radom i rezultatima na utakmicama. Što se tiče Karla, on je izvanredan sportaš i sigurno vam je pričao o elitnom velikom kampu koji organizira veliki Michael Jordan. On je prvo sudjelovao u izbornom kampu u Barceloni za 2001. godište u Europi i on se tu svojim predispozicijama, tehnikom, brzinom, motorikom i visinom nametnuo i probio se čak u američki Jordanom kamp u New Yorku. Što reći o njemu i njegovim igračkim karakteristikama. Dolazi iz KK Cedevite, 2001. godište, visina 2,05 cm i to je visina skoro centra i on ima toliko dobru tehniku i šut da ga već stavljaju na tu poziciju. Klasične pozicije se sve više smanjuju u svim sportovima i traže se univerzalni igrači. On sve to ima, marljiv je i skroman i reprezentativni je
SPORT, KOŠARKA, KARLO MATKOVIĆ, KK CEDEVITA
28
DIM NAŠ SVAGDAŠNJI
Svjesna sam da su cigarete
štetne od prvog dana kada
sam počela pušiti. Danas
veliki postotak ljudi puši i
time štetimo i sebi i okolišu,
a najgore je što to svi mi
znamo. Utjecaj društva i
moja znatiželja su zapravo
zapalile tu moju prvu
cigaretu. Još u osnovnoj
školi bila sam u društvu
nešto starije djece, svi su
bili pušači, osim mene.
Naravno, počelo me
zanimati, zašto, a oni su me
podržavali. Nakon prvog
dima skoro sam se ugušila,
užasno mi je smetalo i
počela sam jako kašljati.
Iskreno, ne znam zašto
nisam stala kada sam
vidjela da mi smeta. Poslije
prvog ide drugi dim, isto
tako težak, ali veća želja da
prestanem kašljati. Bila je
to velika stvar da „mala
Karla puši“, no to
„oduševljenje“ u mom
društvu trajalo je par dana,
a moja ovisnost ostala je
već par godina. Veliki
trošak, loša navika i
nijedna dobra stvar kod
cigareta . Dva puta sam
prestala pušiti, ali je
stvarno teško, nisam neki
karakter. To mi je bila
jedna od najvećih
pogrešaka u životu i jako
žalim zbog nje jer mi uzima
novac, zdravlje, a ovisnost
je i psihička i fizička. Nije
vrijedno, stvarno nije zbog
par dana nekakve umišljene
slave cijeli život imati ružnu
ovisnost. Nadam se da ću
Novinarka, Matea Jurkin, statističke podatke uredila s učenicima prof. Ana Jerbić
52%
48%
Pušač sam
DA NE
Više od polovice naših učenika su pušači, točnije 52% anketiranih, a po razredima, najviše pušača je među maturantima. Na razini škole anketirali smo 230 učenika od 302 i došli do sljedećih statističkih podataka. Neki od njih ispričali su nam kako, zašto i kad su počeli pušiti.
0
10
20
30
40
50
60
70
80
1. razred 2. razred 3. razred
15
33
71
3934
38
Pušač sam (po razredima)
DA NE
Karla Delić, učenica 3. razreda, zanimanje pismoslikar, prva je podijelila svoju priču s nama.
29
jednoga dana prestati pušiti i da ću
novac uložiti u nešto puno bolje i
kvalitetnije.
Sara je počela pušiti u osmom
razredu.
Kada sam bila još mala smetao mi
je dim cigarete i uvijek sam
govorila da nikada neću pušiti.
Vremenom mi je sve manje smetao
dim cigarete i sve više me je
zanimalo kakav je to osjećaj
zapaliti cigaretu pa sam u osmom
razredu uzela cigaretu koja je
mami ispala i donijela je u školu.
Pod velikim odmorom sam otišla
iza škole zapaliti cigaretu, povukla
sam dim skoro iste sekunde počela
sam se gušiti od kašlja. Bacila sam
cigaretu i vratila se u školu. Nakon
par dana mi je palo na pamet da
možda nešto nisam dobro
napravila i da mi se zbog toga
kašljalo pa sam ukrala još jednu
cigaretu, ali od bake jer ih je baka
držala na jednoj polici i nikad ih
nije brojala. Drugi dan u školi sam
opet pod velikim odmorom otišla
iza škole i zapalila cigaretu, ali
sam uzela samo mali dim i nije mi
bilo ništa pa sam uzela još dva -
tri dima i malo mi se zavrtjelo, ali
ništa strašno i to mi je postalo fora.
Poslije toga sam kad god bih imala
priliku uzimala dvije – tri
cigarete i nosila ih u školu. I
tako sam počela pušiti u
osmom razredu.
Matea je jedna od rijetkih
koja je uspjela prestati
pušiti.
Dugo mi je smetao dim
cigarete, zapravo oduvijek.
Često puta sam govorila da mi
je ružno vidjeti žensku osobu
kako puši i kako na sebi treba
imati miris parfema, a ne miris
cigarete. Također, mi nikada
nije bilo jasno kako uvući dim,
a da se ne ugušiš zbog toga,
kako napraviti kružiće, kako
ispustiti dim kroz nos, kako to
izgleda dim kad se uvuče pa
ga ispustiš, kako se rade
frkane cigarete i ostale
gluposti koje zanimaju svakog
nepušača. Tako sam jedno
jutro prije škole s frendicom iz
razreda otišla u park nadaleko
od škole. Pričale smo nekih
desetak minuta, zatim je ona
zapalila cigaretu. Jako me je
to iznenadilo zato što mi nije
pričala o tome uopće.
Nagovarala je i mene i
naravno da sam htjela
isprobati i bila sam
znatiželjna. Dok je tražila
upaljač po torbi prepunoj
knjiga, moje ruke drhtale su
od straha prevelikog straha.
Kad sam pokušala uvući dim,
zakašljala sam se što bi rekli
„kao nikad“. Nije mi se
nimalo svidjelo, nisam htjela
to više nikada ponoviti, sve do
dolaska bratića iz Njemačke.
Ljeti dolazi na more i bilo mu
je dosadno i pozvao me kod
sebe da mu pravim društvo.
Zatim mi je ponudio cigaretu,
uzela sam i zapalila. Nakon
više ispušenih cigareta
shvatila sam da bi to mogla
primijeniti i u srednjoj školi,
ako i učenici budu takvi.
Nakon dvije školske godine
prestajem pušiti, shvaćam da
Anketa
29%
44%
27%
Početak pušenja
5., 6. razed osnovne škole 7., 8. razred osnovne škole
u srednjoj školi
0
5
10
15
20
25
30
35
5., 6. razred osnovne škole 7., 8. razred osnovne škole u srednjoj školi
Početak pušenja po razredima
1. razred 2. razred 3. razred
Prema anketi 71% anketiranih učenika pušača počelo je pušiti u osnovnoj školi, što ukazuje da je nužno prevenciju i edukaciju provoditi već od nižih razreda osnovne škole. 29% ispitanih prvu cigaretu zapalilo je u srednjoj školi. Također 71% roditelja zna da ima dijete aktivnog pušača, a taj postotak raste po razredima tj. najveći broj roditelja maturanata je upoznato s tom činjenicom.
71%
29%
Roditelji znaju da pušim
DA NE
24%
76%
Do cigareta dolazim:
žicanjem okolo od đžeparca
30
Zabrinjavajući su podaci o prosječnoj konzumaciji duhanskih proizvoda. Naime, 35% ispitanika dnevno
puši do kutije cigareta, a čak 20% i više od kutije dnevno. 35% izjasnilo se da puši do 10 cigareta. Samo
12% učenika priznalo je kako nagovara kolege da počnu pušiti zajedno s njima, dok je 28% učenika
izjavilo da ih drugi nagovaraju da zapale cigaretu. S fizičkom i psihičkom zrelošću postotak pokušaja
prestanka pušenja raste pa je najveći broj maturanata u toj skupini.
60%
40%
Roditelji/skrbnici su pušači:
DA NE
24%
76%
Do cigareta dolazim:
žicanjem okolo od đžeparca
0
10
20
30
40
50
60
1. razred 2. razred 3. razred
Do cigareta dolazim (po razredima):
žicanjem okolo od đžeparca
45%
35%
20%
Prosječno dnevno pušim:
do 10 cigareta do 20 cigareta više od 20 cigareta
12%
88%
Nagovaram li druge učenike na pušenje
DA NE
56%
44%
Jesi li pokušao prestati pušiti:
DA NE
0
5
10
15
20
25
30
35
40
1. RAZRED 2. RAZRED 3. RAZRED
Jesi li pokušao prestati pušiti po razredima:
DA NE
Tko kaže da se ne može prestati pušiti? Evo, ja sam već pet puta prestajao! Ovaj stari vic, nažalost, nije smiješan jer praksa pokazuje da se pušači, unatoč pokušajima, vraćaju pušenju jer je ovisnost puno jača od njihove odluke o prestanku. Tako se, među našim učenicima, pušačima, njih 56% pokušalo riješiti ove ružne navike. Na žalost, bezuspješno.
32
STRIP, nacrtao Ivan Josip Fulir, 3.c pod mentorstvom prof. Sanje Kasanić
PRONIKNI U SVOJE MISLI
Misli ubojica
34
Danas smo dobili zadatak u školi pod
hrvatskim jezikom da moramo
napisat školsku zadaću. Znala sam da
danas pišemo jer su nam iz 2.b rekli
da su i oni pisali i rekli su nam koje
su imali. Lucija i ja smo bile sretne
jer smo znale što ćemo pisati.
Međutim, došla sam na sat i
profesorica nam je dala neke skroz
druge teme, a baš sam se nadala
pisati o temi koju su imali u 2.e, a
jedna od njihovih tema je bila u vezi
pušenja, ali profesorica me stvarno
razočarala. I sada i dalje razmišljam i
gledam kroz prozor i mislim se što
napisati. Volim sjediti do prozora, a
pošto ja sjedim s Lucijom i ona i ja se
uvijek svađamo koja će sjediti do
prozora. Najbolje mi je kad na satu
sjedim do prozora, stavim si slušalice
da profesorica ne primijeti iako to
nije uvijek lako, i razmišljam.
Razmišljam najčešće što mi se
dogodilo, bilo to lijepo ili ne. Znam
razmišljati, kada sam zbog nečega
tužna ili sretna. Kada mi je dosadno
na satu volim gledati kroz prozor i
naravno da tada ne pratim nastavu jer
je to jače od mene. Također, volim
gledati kroz prozor kada pada snijeg i
razmišljam si kako ću ići doma po
tom šugavom snijegu. Profesorice,
meni je žao, ali ja stvarno ne znam o
čemu pisati. Nadam se da je ovo
dovoljno za dva.
Sara Ilibašić, 2.c
HUMOR
Pogled kroz školski prozor
Eh, ti nastavnici!Svojim učenicima daju nemoguće teme u školskim zadaćama! Pa kome je samo pala
na pamet ideja:
Pogled kroz školski prozor
Moj pogled kroz školski prozor ponekad bude jako zanimljiv, a ponekad dosadan.
Većinu vremena na satu gledam kroz prozor jer uvijek prvi napravim zadani zadatak pa nemam ništa za raditi dok čekam da drugi završe. Trenutno je jesen i lišće je požutilo i polako pada, a meni to odgovara jer onda
imam bolji pogled. Idem u školu u kojoj nema puno cura pa gledam cure iz susjedne škole. Nekoliko desetaka metara nalazi se Gimnazija, Geodetska i Građevinska škola i onda tu budu razni pogledi između mene i
njih. Profesori su već navikli da mi dečki često komentiramo cure koje prolaze pored naše škole. Tu bude i pogleda na dobre aute jer je ispred naše škole veliko parkiralište.
Kada vidim nekog prijatelja krene i priča. Često se događaju razne rasprave i svađe pa bude još zanimljivije. I baš kada se zagledam i utonem u svoje slobodne misli, školsko zvono to prekine i onda je i moj pogled
završio i čeka sljedeći školski sat.
Dominik Jurčec, 2.b
Zašto bih išao u školu kad i doma mogu gledati kroz
prozor?
Top Related