Orhan Pamuk

ZOVEM SE CRVENA

I kad ubiste čovjeka,pa se oko njega prepirati počeste..Kuran, al-Baqara, 72

Nisu isto slijepac i onaj koji vidi.Kuran, al-Fatir, 19

Alahovi su i Istok i Zapad.Kuran, al-Baqara, 115

1.JA SAM MRTVAC

Ja sam sada leš na dnu neke jame. Mnogo je prošlo otkako sam izdahnuo, srce mi je odavnostalo, a osim mog podlog ubice još niko ne zna šta se dogodilo. Taj bešćutni krvnik, kako bise uvjerio da me je ubio, osluhnuo je moj dah, opipao puls, zatim me udario nogom u slabine,odnio do jame, podigao i bacio u nju. Moja lubanja, koju je prethodno razbio kamenom,prosula se u paramparčad dok sam padao u jamu, lice, čelo i obrazi razmrskani su, kostipolomljene, usta natopljena krvlju.Četiri dana ne vraćam se kući. Moja žena i djeca sigurno me traže. Kći gleda prema kapijiiznemogla od neprestanog plakanja, svi nestrpljivo pogledavaju u kapiju iščekujući me.Da li me zaista iščekuju? Ne znam. Možda su se već i navikli. Užas! Jer, dok je ovdje, čovjekpomišlja da život poslije njega teče kao i ranije. Kako je postojalo beskrajno vrijeme prijemog rođenja, tako i sada, poslije moje smrti, postoji vrijeme bez kraja. Dok sam živio, o timstvarima nisam razmišljao; živio sam obasjan svjetlošću između dva vremena tame.Bijah sretan. Sad shvatam da jesam. U radionici našeg padišaha pravio sam najboljeiluminacije i nije bilo nijednog pozlatara koji bi se po umijeću mogao mjeriti sa mnom.Poslovi koje sam radio pored toga donosili su mi devet stotina akči mjesečno. Sve to mojusmrt čini još nepodnošljivijom.Izrađivao sam samo iluminacije i pozlate; ukrašavao sam margine stranica, bojio okvire,ucrtavao šareno lišće, grane, ruže, cvijeće, ptice, razigrane oblake u kineskom stilu, prepletenelistove, šume boja i gazele, galije, vladare, drveće, palate, konje, lovce skrivene u njima...Prije sam ukrašavao i poneki tanjir, poleđinu ogledala, kašiku, ponekad tavanice vila iljetnjikovaca na Bosforu, poneki kovčeg... Posljednjih nekoliko godina ukrašavao sam samostranice knjiga jer ih je padišah mnogo plaćao. Ne želim reći da sam suočen sa smrću shvatiokako novac u životu nije važan. I onda kada nije živ, čovjek shvata vrijednost novca.Znam da ćete sada slušajući moj glas iz stanja u kojem se nalazim pomisliti: Mani se priče otome koliko si zarađivao! Pričaj o tome šta sada vidiš! Šta se dešava poslije smrti, gdje ti jeduša, kakvi su dženet i džehenem, šta vidiš tamo? Kakva je smrt, boli li? Imate pravo. Znamda živog čovjeka jako interesuje šta se dešava sa one strane života. Pričalo se nekad o nekomčovjeku koji je iz čiste radoznalosti tumarao među leševima po krvavim bojištima... Vjerovaoje da će sresti nekoga ko je umro pa poslije oživio da mu otkrije tajnu onoga svijeta. No,

Timurovi vojnici, pomislivši da je neprijatelj, posjekoše ga sabljom, a on vjerovaše da su sviljudi na onome svijetu raspolovljeni kao i on.Nečeg takvog nema. Mogu vam reći da se ovdje ujedinjuju i duše koje su prije smrti bilepodijeljene. Ali, suprotno tvrdnjama nevjernika, neznabožaca i bogohulnika koji sepriklanjaju šejtanu, hvala Bogu, postoji i drugi svijet. Dokaz tome je što vam se ja obraćam.Umro sam, ali kao što vidite, nisam nestao. Ipak, moram reći da nisam naišao na rajska vrataod srebra i zlata koja se spominju u Kuranu Časnom ispod kojih teku rijeke, ni na stabla skrupnim plodovima i velikim lišćem, ni na prekrasne djevice. Iako se veoma dobro sjećamkako sam sa zadovoljstvom nebrojeno puta crtao rajske hurije krupnih očiju opisane u surVekia. Naravno, nisam naišao ni na četiri rijeke kojima teku mlijeko, vino, voda i med okojima ne pripovijeda Kur'an, već ljudi bujne mašte kao Ibn Arabi, preuveličavajući njihoveopise. S obzirom na to da ne želim odvući u neznaboštvo one koji žive sa jasnom predodžbomo drugom svijetu i koji mu se nadaju, odmah napominjem da je to povezano sa mojimstanjem: svaki vjernik koji ponešto zna o zagrobnom životu prihvatiće činjenicu da će senespokojna duša, kakva je i moja, namučiti da ugleda rajske rijeke.Ukratko: ja, koji među iluminatorima i majstorima bijah poznat kao efendi Zarif Prefmjeni,umro sam, ali nisam sahranjen. Zato moja duša nije mogla napustiti moje tijelo. Da bi se mojaduša mogla približiti dženetu ili džehenemu, gdje god da mi je suđeno da odem, ona moranapustiti trulež mog tijela. Ovo stanje, koje snađe i druge, duši zadaje strahovit bol. Iako neosjećam da mi je lubanja razbijena i da polovina mog izranjavanog i izlomljenog tijela trune uvodi hladnoj kao led, osjećam nesnosnu patnju duše koja pokušava da napusti tijelo. Kao dase cijeli svijet u meni zgušnjava i sabija.To tjeskobno osjećanje mogu uporediti jedino sa osjećajem beskrajnog blaženstva kojidoživjeh u trenutku smrti. Kada mi je nitkov razbio glavu, shvatio sam da želi da me ubije, alinisam vjerovao da će u tome uspjeti. Bio sam čovjek koji se cijeli svoj život nada, a da toganisam ni bio svjestan dok sam živio jednoličan život. Hvatao sam se grčevito za život iprstima i noktima i zubima kojima sam ga ugrizao. Neću vam dosađivati bolom koji sam taddoživio.Kada sam sa žalošću shvatio da ću umrijeti, obuzeo me nevjerovatan osjećaj blaženstva. Takosam i doživio trenutak prijelaza na onu stranu: odlazak je bio blag kao kad čovjek u snu vidisebe kako spava. Na kraju sam vidio cipele svog krvnika umrljane blatom i snijegom.Zatvorio sam oči kao da spavam i nakon prijatnog prolaza stigao na ovu stranu.Ne jadikujem zbog toga što su mi zubi rasuti po krvavim ustima kao kamenčići i što mi je liceneprepoznatljivo, niti što sam ostavljen na dnu jame, već zato što još uvijek misle da sam živ.Oni koji me vole neprestano misle na mene, vjerujući da se u nekom kraju Istanbulazamajavam uzaludnim poslovima ili da sam otišao sa nekom drugom ženom, što neopisivoboli moju nespokojnu dušu. Neka što prije pronađu moje tijelo, klanjaju namaz, obavedženazu i pokopaju me! I, što je još važnije, neka nađu mog ubicu! Ako žele neka mepokopaju i na najraskošnijem groblju, ali znajte da ću, prevrćući se u grobu, neupokojenčekati i ulijevati nevjericu sve dok ne pronađu mog ubicu. Pronađite tog kurvinog sina kojime je ubio, a ja ću vam detaljno ispričati sve sto vidim na ovom svijetu. Kada ga nađete,mučite ga u stegama, lomite mu kosti, najbolje rebra, lagano krčkajući, a zatim počupajtenjegovu odvratnu, masnu kosu, izbušite mu lubanju šiljcima izrađenim baš za mučitelje.Ko je moj ubica prema kojem osjećam toliki gnjev? Zašto me je ubio tako iznenada? Zapitajtese sami. Kažete jedan ko nijedan, svijet je pun bezvrijednih i podlih ubica. Upozoriću vas: izamoje smrti krije se gnusna zavjera uperena protiv naše vjere, tradicije i pogleda na svijet.Otvorite oči i shvatite da neprijatelji islama, života u koji vjerujete i koji živite jednoga danamogu ubiti i vas. Obistinjuju se jedna po jedna propovijedi hodže Nusreta Er-zurumlije,velikog vaiza, kojeg sam slušao sa suzama u očima. Čak i kada bi se moja sudbina pretočila upripovijest i zapisala u jednu knjigu, moram vam reći da sve to ni najveći iluminatori ne bi

mogli oslikati. Kao što se i Kur'an Časni, nemojte pogrešno protumačiti, da Bog sačuva, čijasnaga i proizlazi iz svog postanja, ne može oslikati. Sumnjam da to možete shvatiti.Za vrijeme dok sam bio šegrt i ja sam se plašio istine, glasova što dopiru s onoga svijeta, alinisam slušao pažljivo i rugao sam se takvim stvarima. I eto, moj kraj je sada ova sramotnajama! Moglo bi i vas to snaći - širom otvorite oči! Ne preostaje mi drugo nego da se nadam daće me naći kad potpuno istrulim, zbog strašnog smrada. I da maštam o mukama koje će nekidobročinitelj prirediti mom krvniku kad ga pronađu.

2.ZOVEM SE CRNI

U Istanbul, grad gdje sam rođen i gdje sam odrastao, ušao sam kao mjesečar poslije dvanaestgodina. Kažu da zemlja privlači sebi one koji će umrijeti, a mene je privukla smrt. Kada samstigao u grad, mislio sam da tu postoji samo smrt, a onda sam sreo i ljubav. No, tada, kadstigoh u Istanbul, ljubav je bila daleka i zaboravljena kao i moje uspomene na grad. UIstanbulu, prije dvanaest godina, zaljubio sam se u sestru od tetke koja je još bila dijete.Samo četiri godine nakon što sam napustio Istanbul, dok sam lutao persijskim stepama,snježnim planinama i tužnim gradovima, noseći pisma i ubirući poreze, primijetio sam dapolagano zaboravljam lice djevojčice u koju sam bio zaljubljen. Uznemirio sam se, pokušavaosam da se sjetim tog lica, ali shvatio sam da čovjek zaboravlja lica onih koje dugo ne viđa, makoliko ih volio. U šestoj godini provedenoj na Istoku radeći kao pisar, putujući i služećipašama, znao sam da lice koje sam prizivao u mašti nije lice moje ljubavi koja je ostala uIstanbulu. Znao sam da sam i to lice, koje sam oživljavao u šestoj godini, kasnije u osmojgodini još više zaboravio, pa sam ga se opet sjećao potpuno drugačijeg. Dvanaest godinaposlije kad sam se, u svojoj trideset šestoj godini, vratio u rodni grad, s tugom sam shvatio dasam odavno zaboravio lice svoje voljene.U tih dvanaest godina veliki broj mojih prijatelja, rođaka i poznanika iz mahale je poumirao.Otišao sam na groblje koje gleda na Zlatni rog i pomolio se za majku i stričeve koji su umrlidok mene nije bilo. Miris vlažne zemlje miješao se sa mojim uspomenama; pokraj majčinoggroba neko je razbio testiju i, gledajući te krhotine, iz nekog razloga rasplakah se. Da li samplakao za mrtvima ili zato što sam poslije toliko godina i dalje bio na početku, ili zato što samosjećao da se moj život bliži kraju, ne znam. Počeo je da pada slab snijeg. Pošao samzagledan u pahuljice koje su stidljivo padale tamo-amo. Zalutao sam u nedoumicama svogživota, kad spazih kako me iz mračnog prikrajka groblja posmatra crni pas.Suze su stale. Obrisao sam nos. Izlazeći s groblja vidio sam kako mi crni pas prijateljski mašerepom. U mahali sam iznajmio kuću u kojoj je ranije stanovao neki moj rođak po ocu.Gazdaricu sam podsjećao na njenog sina kojeg su u ratu ubili safavidski vojnici. Ona će mispremati i čistiti.Izašao sam na ulicu i s uživanjem dugo šetao kao da nisam u Istanbulu nego u nekom drugomarapskom gradu na kraju svijeta, pa me interesuje kakav je to grad. Da li su se ulice suzile ilimi se samo činilo? Po nekim sokacima zbijenim među kuće hodao sam tarući se o zidove ivrata kako se ne bih sudarao s natovarenim konjima. Da li su se i bogataši umnožili ili mi seučinilo? Vidio sam raskošnu kočiju poput tvrđave koju vuku gordi konji, kakve nema ni uArabiji ni u Persiji. Na Čemberlitašu vidjeh kako se nametljivi prosjaci u dronjcima tiskajujedni uz druge u smradu kokošije pijace. Jedan od njih bio je slijep, gledao je snijeg kakopada i smješkao se.Kad bi mi neko rekao da je Istanbul prije bio siromašniji, manji, ali sretniji, ne bih mupovjerovao, no moje srce mi je baš to govorilo. Jer, kuća dragane koju sam ostavio i dalje je

bila na istom mjestu, skrivena iza stabala lipa i kestenova, ali kada sam se raspitao, neko drugije stanovao tamo. Majka moje voljene, moja tetka, umrla je, tetak i njegova kćer su odselili i,kako rekoše ljudi na vratima koji nisu ni pomišljali na to kako vam nemilosrdno slamaju srce isnove, snašle su ih nevolje. Ne želim sve da vam prepričavam, želim da kažem da su sa granastare lipe u vrtu visile ledenice veličine mog malog prsta i da me je taj vrt, čijih se zelenih,suncem okupanih dana sjećam, zbog tuge, snijega i zapuštenosti podsjetio na smrt.Zapravo, dio onoga što se dogodilo mojim rođacima saznao sam iz pisma koje mi je tetakposlao u Tabriz. U tom pismu pozvao me je u Istanbul i napisao da za padišaha priređuje nekutajnu knjigu i traži pomoć od mene. Čuo je kako sam neko vrijeme u Tabrizu priređivaoknjige za osmanlijske paše, valije i naručioce iz Istanbula. U Tabrizu sam od naručilaca knjigauzimao predujam, nalazio iluminatore i kaligrafe, koji ogorčeni zbog ratova i osmanlijskevojske još nisu napustili grad i otišli u Gazvin i dru-ge persijske gradove, davao im dakrasnopišu, ukrašavaju, uvezuju i korice knjige, pa ih slao u Istanbul. Nikada se ne bihupustio u taj posao da nije bilo tetka koji mi je u mladosti usadio ljubav prema iluminacijamai lijepoj knjizi.Berberin na kraju ulice koja vodi ka čaršiji, gdje je živio moj tetak, bio je još u svojoj radnjimeđu istim ogledalima, brijačima, ibricima i sapunima. Pogledi su nam se sreli, ali ne znamda li me je prepoznao. Obuze me radost kada sam ugledao kako posuda za pranje kose kojavisi na kraju lanca, klateći se naprijed-nazad, opisuje isti luk.Neke mahale i ulice kojima sam prolazio u mladosti za tih dvanaest godina izgorile su, nestaleu pepelu i dimu, a umjesto njih ostala su zgarišta gdje su psi presijecali put prolaznicima ipezumnici plašili djecu, ili su podignuti bogataški konaci koji su zbunjivali nekoga ko je, kaoi ja, došao izdaleka. Na nekim prozorima postavljena su najskuplja venecijanska stakla. Sadoksata na visokim zidovima primijetio sam da je u Istanbulu podignuto mnogo bogataškihdvospratnica za vrijeme moje odsutnosti.Kao i u mnogim drugim gradovima, ni u Istanbulu novac više nije imao nikakvu vrijednost.Pekare, koje su, kada sam ja otišao na istok, pravile ogroman hljeb od četiri stotine drahmi, zaisti novac pravile su upola manji čiji ukus uopšte nije podsjećao na djetinjstvo. Da je mojapokojna majka vidjela da je za tuce jaja potrebno tri akče, predložila bi da bježimo u nekudrugu zemlju prije nego što nam razmažene kokoške počnu srati na glavu, ali znao sam da setaj obezvrijeđeni novac proširio na sve krajeve. Pričalo se da trgovački brodovi iz Holandije iVenecije dovoze sanduke i sanduke tog bezvrijednog novca. Dok se nekada u kovnici novcaod sto grama srebra kovalo pet stotina akči, sada se, usljed beskrajnih ratova sa Safavidima,počelo kovati osam stotina. Kad su janjičari vidjeli da njihov novčić, kad padne u Zlatni rog,pliva u vodi kao bijeli pasulj koji se prospe u more s keja gdje prodaju povrće, pobuniše se iopkoliše šaraj našeg padišaha kao neprijateljsko utvrđenje.Usred cijelog tog bezobrazluka, skupoće, zločina i otimačine proslavi se jedan vaiz po imenuNusret koji drži propovijedi u Bajazitovoj džamiji, a koji je objavio da je sejjid - onaj kojivodi porijeklo od loze proroka Muhameda. Sve nevolje koje u posljednjih deset godinazadesiše Istanbul, požare u mahalama Bahčekapi i Kazandžiji, kugu koja, svaki put kada sepojavi, odnese hiljade života, uzaludan rat protiv Safavida i toliko izgubljenih života bezikakve koristi, ustanke hrišćana na zapadu i otimanje osman-lijskih utvrda, taj vaiz kojeg sujoš zvali Erzurumi objašnjavao je skretanjem sa Muhamedovog puta, udaljavanjem odzapovijedi Kurana Časnog, popustljivošću prema hrišćanima, slobodnom prodajom vina isviranjem po tekijama.Prodavač turšije koji mi je o tome uzbuđeno pripovijedao reče da krivotvoreni novac koji jepreplavio čaršiju, novi dukati, lažni florini sa likom lava i akče sa sve manje i manje srebra,vuku ljude kao što su Čerkezi, Abhazi, Mingerci, Bosanci, Gruzijci i Jermeni u nemoral izkojeg nema povratka. Pokvareni i beskrupulozni ljudi okupljaju se po kafanama i spletkare dozore. Siro-masi za koje niko ne zna ni ko su ni odakle su, ovisnici o opijumu i ostale

kojekakve propalice okupljaju se u derviškim tekijama i plešu do jutra uz muziku, misleći dasu nedjela Alahov put, ubadaju se mačevima, izvode bestidnosti, male dječake i jedni drugeopoganjuju.Ne znam da li sam čuo prijatne zvuke laute pa ih krenuo slijediti ili moja smušenostuspomenama i željama nije mogla da podnese zajedljivog prodavca turšije, tek primijetio samizlaz. Pouzdano znam da ako volite neki grad i po njemu se mnogo krećete, poslije mnogogodina njegove ulice poznaje ne samo vaša duša već i vaše tijelo, i u trenucima tuge, kadsnijeg tužno pro-miče, noge vas same odnesu na neko vama drago mjesto.Tako sam i ja napustio Nalbantinsku čaršiju te s bočne strane džamije Sulejmanije počeh daposmatram kako snijeg pada na Zlatni rog. Po krovovima sa sjeverne strane i po dijelovimakupola u koje puše sjeverac već se nahvatao snijeg. Siva kao Zlatni rog, spuštena jedra lađekoja je uplovljavala u grad pozdravljala su me lepršanjem. Čempresi i platani, slika krovova,melankolija predvečerja, potmuli glasovi iz donjih mahala, uzvici trgovaca i graja djece kojasu se igrala u dvorištu džamije pomiješali su se u mojoj glavi stavljajući mi do znanja da odsada neću moći živjeti nigdje osim u gradu svog života. U jednom trenutku pomislio sam daće mi se pred očima pojaviti davno zaboravljeno lice moje drage.Spustio sam se u grad i našao se u gužvi. Poslije večernjeg ezana najeo sam se džigerice ujednoj aščinici. Pažljivo sam slušao priču vlasnika prazne radnje koji mi je nudio hranu kao daje nudi mački, prateći svaki moj zalogaj. Već se potpuno smračilo i ja sam, nadahnutnjegovom pričom, prema uputstvima skrenuo u jedan od uskih, mračnih sokaka negdje izapijace robova i pro-našao kafanu.Unutra je bilo vruće zbog velike gužve. Pripovjedač, kao oni koje sam viđao u Tabrizu idrugim persijskim gradovima, koje tamo zovu perdedar, a ovdje medah, smješten na visokomjestookraj peći, objesio je na brzinu majstorski urađen jedan jedini crtež psa na zid i, pokazujućisvaki čas na njega, pripovijedao je kao da pas priča njegovu priču.

3.JA, PAS

Kao što vidite moji kutnjaci su toliko šiljati i oštri da mi jedva stanu u usta. Znam da zbogtoga izgledam strašno, ali mi sebaš to dopada. Jednom je jedan kasapin, gledajući veličinu mojih zuba rekao: „Uf, ovo nijepas nego divlja svinja!"Tako sam ga ujeo za nogu da sam pod zubima osjetio tvrdoću butne kosti tamo gdje sezavršavalo meso. Za jednog psa ništa ne može biti veći užitak, nego kada ljutit i gnjevanzarije zube u meso omraženog neprijatelja. Kad mi se ukaže takva prilika, smrači mi se predočima od slasti dok moja žrtva glupavo prolazi ispred mene, zubi mi bolno utrnu i sam odsebe počnem strašno režati.Ja sam pas, a pošto vi niste razborita stvorenja kao ja, pitate se da li jedan pas uopšte možegovoriti. A opet vjerujete u priču u kojoj mrtvaci govore, a junaci upotrebljavaju riječi koje nerazumiju. Psi govore, ali onome koji umije da ih sluša.Nekada, prije mnogo godina, u jednu od najvećih džamija, hajde, recimo, da je to bila džamijana Bajazitu, došao je neki nevaspitan vaiz iz provincije. Možda i ne bi trebalo reći njegovoime, recimo da se zvao Husret hodža, ali svakako taj čovjek bija-še tupoglavi vaiz. Kolikogod da je bio praznoglav, toliko mu se, mašala, jezik razvezao. Svakog petka na džematubacao bi oku-pljene toliko u zanos da bi mnogima suza ponestalo, gubili bi svijest ili bi impozlilo. Molim vas da se krivo ne shvati: on nije plakao kao drugi rječiti vaizi, već suprotno,dok bi svi plakali, on ne bi ni trepnuo, vikao bi još žustrije kao da kudi džemat. Vje-rovatno

zato što su voljeli kada ih kudi, svi carski gardisti, mlade sluge na padišahovom dvoru,halvadžije, bostandžije, silna raja, pa i mnogi vaizi poput njega su mu se pokorili. Eh, on nebijaše pas već običan čovjek, pogan u duši, i pred zadivljenom gomilom pade u zanos, alividje da ima neke slasti u tome što plaši džemat do suza, te da u tom poslu ima hljeba, pa,prevršu-jući svaku mjeru, reče:„Jedini razlog skupoće, kuge i požara jeste taj što smo zaboravili islam kakav bijaše u vrijemehazreti pejgambera, te vjerujemo i priklanjamo se drugim knjigama i lažima misleći da je tomuslimanska vjera. Da li je hazreti Muhamed tražio da se uči mevlud? Da li se mrtvomdavalo četrdeset dana, da li se služila halva i rahat lokum? Da li se u doba hazreti MuhamedaKuran Časni učio kao pjesma? Da li se iko penjao na minaret i učio ezan oholo i gordo,misleći kako mu je lijep glas, a arapski kao u Ara-pina, pjevajući koketno kao da je žena? Iduna groblja da kukaju očekujući pomoć od pokojnika, u turbe idu da se klanjaju kamenju,zavijaju se u platno i zavjetuju. Bijaše li u Muhamedovo doba derviša koji su dijelili takvesavjete? Duhovni voda tarikatskih sljedbenika, Ibn Arabi, postade grešnik kada se zakleo da jefaraon umro kao vjernik. Ti derviši, mevlevije, halvetije, kalenderi-je uče Kuran Časni uzpjesmu i igru s dječacima kao da se zajedno, i djeca i mladići, mole, svi su oni nevjernici.Tekije im treba razoriti, temelje sedam aršina u dubinu raskopati, izvađenu zemlju u morebacati da jedino tamo mogu klanjati namaz."Ražestivši se još više, vikao je Husret hodža iz sveg glasa:„Hej, vjernici, haram je piti kafu! Naš Prorok nije pio kafu jer je znao da ona umrtvljuje duh,uništava želudac, stvara kilu i neplodnost, jer je shvatio da je kafa šejtanski posao. A sada sukafane mjesta gdje meraklije i bogataši uživaju sjedeći i izvodeći svakakve nepodopštine, zatokafane treba pozatvarati i prije nego tekije. Ma ima li fukara para da kafeniše?! Odu u kafanui pi-jući kafu toliko se izgube da slušaju što im govori obična džukela, misleći da je istina, aupravo pas je taj koji ruži mene i našu vjeru!", govorio je Husret hodža.Ako dozvolite, odgovorio bih na posljednje riječi efendi va-iza Husret-hodže. Vama jepoznato da hadžije, hodže, vaizi i imami nas pse nikako ne vole. Ako mene pitate, to ima vezesa pričom kad je hazreti Muhamed, da ne bi probudio mačku koja je na njemu zaspala,odsjekao dio svoje haljine. Samim tim što se priča odnosi na mačke, a nas nigdje nijespomenuo, i zbog našeg rata s tim stvorenjima, za koja čak i najgluplji čovjek zna da sunezahvalna, govori se kako je božji poslanik imao nešto protiv pasa. Posljedica svega togajeste ta što ne smijemo ni prići džamiji jer smo nečisti, da ne pokvarimo abdest, i udaranjemotkama i metlama koje već vijekovima trpimo od poslužitelja u džamijama.Podsjetiću vas na jednu od najljepših sura iz Kurana Časnog, suru o Kehfu. Ne zato što međunama u ovoj lijepoj kafani ima nevjernika koji ne čitaju Kuran Časni, već da vam osvježimpamćenje.Pripovijeda se o sedmorici mladića kojima je dodijao život među nevjernicima. Sklonili su seu jednu pećinu i zaspali. Alah im je zapečatio uši i uspavao ih na tačno tri stotine i devetgodina. Kad su se probudili, jedan od mladića shvati da je u međuvremenu prošlo tolikogodina jer je uza se imao novčić za koji je, kada je otišao među ljude, utvrdio da više nevrijedi i tu se svi silno zbuniše. Iako nije moje da govorim o osamnaestom ajetu te sure, gdjese spominje odnos čovjeka i Boga, o njegovim čudesima, o prolaznosti vremena i prijatnostidubokog sna, podsjetiću vas da se tu opisuje jedan pas koji je spavao na ulazu u pećinu gdjesu bili mladići. Naravno, svako može biti ponosan na to što mu se ime spominje u Kuranu. Jakao pas, hvalim se tom surom i nadam se da će se oni koji svoje prijatelje nazivaju pasjimsinovima opametiti, inšalah!Šta je, konačno, izvor ovog neprijateljstva prema psima? Zašto kažete da je pas nečist; zaštoako vam pas uđe u kuću, prema šartu, morate sve tri puta temeljito očistiti? Zašto gubi abdestonaj ko nas dotakne, a ako vam dlaka psa dodirne kaftan, morate ga oprati sedam puta kao

neka blesava, razdražljiva žena? Jedino su kalajdžije mogle izmisliti laž da treba baciti iliponovo kalajisati posudu koju je pas liznuo. Ili možda i mačka.Kada su ljudi digli ruke od sela, polja, nomadskog života i naselili se u gradove, ovčarski psiostali su na selu i tada smo mi Psi postali nečisti. Prije islama jedan od dvanaest mjeseci bio jemjesec psa. A sada je pas postao vjesnik nesreće. Ne želim da do-sađujem vama, prijateljima,koji večeras želite čuti poučnu priču, samo se ljutim što efendi vaiz priča svašta protiv našihkafana.Šta biste rekli ako kažem da se ne zna ko je otac tom Erzu-rumliji Husretu? A mene su stalnopitali kakav si ti to pas, tvoj je tvorac nekakav medah koji je objesio crtež u kafani i pričapriče, a ti, kako bi ga zaštitio, olajavaš vaiz-efendiju, sikter! Bože sačuvaj, ja ne olajavam! Jabaš volim naše kafane. Znate li da ne tugujem što sam nacrtan na jeftinom papiru, niti zato štosam pas, žao mi je što ne mogu sjesti zajedno sa vama da popijem kafu ko čovjek. Svi miumiremo za svojom kafom i svojim kafanama... Ali, šta je to... Gle, moj majstor mi daje dapijem kafu iz džezve. Nemojte razmišljati o tome da li slika pije kafu, već gledajte kako pashalapljivo pije kafu.Oh, baš mi je prijala, ugrijala me, izoštrila mi vid, razbistrila um i još mi nešto pade na pamet!Mletački dužd, osim silne kineske svile i kineske grnčarije s plavim cvjetićima, Nurhajat,kćerki našeg padišaha, poklonio je još nešto. Ne znate šta? Jedno evropsko kuče krznamekanijeg od svile i samurovine. Pas je bio toliko prefmjen da je imao i odijelce od pravecrvene svile. Jedan moj prijatelj poigrao se s njom i tvrdi da pas nije mogao ni one stvari daradi bez odijela. Priča se da u toj evropskoj državi svi psi nose odijela i da je jedna dama kadaje ugledala golog psa, ili njegov organ, ne znam tačno, vrisnula: „Pa ta životinja je gola!" ionesvijestila se.U toj zemlji pas ima i svog gospodara. Oni stave lanac oko vrata sirotim psima i šetaju ih poulici, tegleći i vukući ih kao robove. Zatim ih odvuku u kuću, čak ih i u krevet tjeraju. Psi sene smiju njuškati i pomaziti, niti ići u paru. Ako se jadni, vezani lancima sretnu na ulici,žalosno pogledaju jedan drugoga - jedino im je to dozvoljeno. A mi ovdje ne idemoistanbulskim ulicama pojedinačno već lutamo slobodno u čoporima, ne priznajući nikakvegospodare, kad zatreba, napadamo prolaznike na putevi-ma, uživamo šćućureni na toplimmjestima, spavamo mirno u hladovini, vršimo nuždu gdje poželimo, ujedamo koga hoćemo -e to kauri ne bi mogli shvatiti. Nije da se nisam pitao da li je to razlog protivljenjaErzurumlijinih poštovatelja da se na istanbulskim ulicama, uz molitve, psima baca meso kaomilostinja i da se za njih podignu vakufi. Ako namjeravaju da pokazuju neprijateljstvo premapsima kao prema bezbožnicima, podsjetiću vas da je neprijateljstvo prema psima zapravobezvjerje. Kada budu po-gubljeni, naši prijatelji dželati pozvaće nas da malo jedemo, da ihraskomadamo, kao što to ponekad čine za nauk.Na kraju ću reći i ovo: moj prethodni gospodar bio je mnogo pravedan čovjek. Kad bismonoću odlazili u pljačku, podijelili bismo posao: ako ja počnem lajati, on bi odmah žrtviprerezao grkljan pa se zapomaganje ne bi čulo. A zauzvrat bi ih isjekao, skuvao i davao menida jedem. Ja ne volim sirovo meso. Valjda će i dželat tog vaiza iz Erzuruma misliti o tome,inšalah, pa neću pokvariti stomak jedući živo meso tog ništavila.

4.NAZVAĆE ME UBICOM

Da mi je samo neko, prije nego što ću ubiti tu budalu, rekao da mogu bilo koga ubiti, ne bihmu vjerovao. Zbog toga se ono što sam uradio lagano udaljava od mene kao neka strana galijakoja se gubi na horizontu. A ponekad osjećam kao da nikakav zločin nisam učinio. Prošlo je

četiri dana otkako sam nehotično ubio sirotog Prefmjenog, koji mi je bio kao brat, pa sam seveć nekako navikao na to.Silno sam želio da riješim problem koji se pojavio, a da ne ubijem čovjeka, ali sam shvatio dadrugog načina nema. Završio sam stvar i preuzeo na sebe cjelokupnu odgovornost. Nisammogao da dozvolim da svi iluminatori budu u opasnosti zbog izmišljotina jednogpraznoglavca.No, teško se mirim s tim da sam ubica. Ne drži me mjesto, izađem na ulicu, nemam mira nitamo, idem u drugu ulicu, pa u sljedeću i, kada gledam lica drugih ljudi, vidim da mnogi zasebe misle da su nevini zato što još nisu dobili priliku da počine neki zločin. Teško jepovjerovati da su drugi moralniji i bolji od mene samo zbog nevažne igre sreće i sudbine. Licaim djeluju tupa-vije jer još nisu počinili nikakav zločin, pa, kao i svi glupači, samo izgledajudobronamjerno. Bilo mi je dovoljno četiri dana na-kon što sam ubio onog bijednika da lutampo istanbulskim sokacima i shvatim da je pritajeni ubica svako u čijim sam očima vidiobljesak oštroumlja, a na licu sjenu koju baca odsjaj njegove duše. Samo su glupi ljudi nevini.Recimo večeras, dok sam se u kafani iza pijace robljem grijao toplom kafom, gledao crtež psau pozadini i opušteno sa ostalima smijao se onome što je taj pas pričao, obuzeo me je osjećajda je čovjek koji je sjedio pored mene ubica kao i ja. Isto se mogao smijati medahu, ali valjdazbog toga što mu je ruka bila bratski uz moju, ili zbog nemira njegovih prstiju koji su držalifil-džan, ne znam zbog čega, sinulo mi je da je i on od moje fele, okrenuo sam se i pogledaoga pravo u oči. Prepao se, a lice mu se izobličilo. Kad su se ljudi u kafani počeli razilaziti,jedan poznanik, uhvativši ga za ruku, reče:„Na kraju će i ovdje udariti poštovaoci Nusret hodže." Dajući mu znak očima, ušutka ga.Njihov strah obuzeo je i mene. Niko nikome ne vjeruje, svako u svakom trenutku očekujenekakvu podlost od onoga kraj sebe.Zahladilo je još više, a na uglovima ulica pored zidova snijeg se prilično nahvatao. U mrklommraku moje tijelo pronalazi put po sjećanju. Ponegdje iz kuća čiji su ćepenci zatvoreni, aprozori potpuno zamračeni crnim kapcima, pojavi se blijeda slabašna svjetlost svjetiljke kojaunutra još gori i pomalo se prospe po snijegu; uglavnom ne vidim nikakvu svjetlost, baš ništa,pa pronala-zim svoj put osluškujući udarce motki noćnih stražara po kamenju, zavijanječopora razjarenih pasa, uzdisaje koji dopiru iz kuća. S vremena na vrijeme, oko ponoći, nekačudesna svjetlost koja, kao da se probija iz same utrobe snijega, obasja uske i zastra-šujućeulice, i tada mi se čini kako u mraku vidim aveti koje Istanbul vijekovima čine zlokobnim. Aponekad se iz kuća začuju glasovi nesretnika: ili kašlju, ili šmrču, ili vrište plačući u snu, ili semuževi i žene biju pred uplakanom djecom.U tu kafanu odlazio sam nekoliko večeri ne bi li me slušanje medahove priče oraspoložilo ivratilo u onaj sretan život prije nego što sam postao ubica. Većina mojih prijatelja iluminatoras kojima sam proveo cijeli vijek svake večeri odlazi tamo. Otkako sam ubio tu budalu s kojomsam od djetinjstva oslikavao knjige, ne želim više da ih vidim. U životima moje braće koji,kada se sa-stanu, ne mogu a da ne ogovaraju, u sramotnoj zabavnoj atmosferi, postoji mnogotoga što me tjera na stid. Da ne pomisle da sam uobražen, i ja sam uradio nekoliko crteža zamedaha, ali sumnjam da će to obuzdati njihovu zavist.Ipak, imaju pravo što su zavidni. U miješanju boja, povlačenju ivica, uređivanju stranica,izboru tema, crtanju lica, razmještanju ljudskih figura u scenama lova i bitaka, crtanjuživotinja, vladara, brodova, konja, ratnika i ljubavnika, u oslikavanju poezije na slici, pa čak iu pozlaćivanju, ja sam najbolji majstor. Ovo vam ne govorim zato da bih se hvalio, nego dabiste me razumjeli. Ljubomora u životu majstora iluminacije vremenom postaje neizostavnapoput boje.U svojim lutanjima, koja zbog nemira postaju sve duža, katkad se nađem oči u oči sa nekimprečistim, bezgrešnim bratom po vjeri i iznenada mi se pojavi čudna misao: ako sadapomislim na to da sam ubica, ovaj preda mnom će to odmah pročitati na mom licu.

Zato se odmah natjeram da mislim na nešto drugo kao što sam u mladosti, stideći se,prisiljavao sebe da ne mislim na žene dok klanjam namaz. Ali, za razliku od tih mladalačkihkriza, kada nikako nisam mogao izbiti iz glave pomisao na vođenje ljubavi, sada uspijevam dazaboravim zločin koji sam počinio.Razumijete, svakako, da sve ovo govorim jer je povezano sa mojom trenutnom situacijom.Ako nešto i pomislim u vezi sa njom, shvatićete. To će me spasiti da ne budem ubica bezimena i lica, koji luta poput aveti među vama i pomaže mi da i ja budem jedan običan,uhvaćeni zločinac kome će odrubiti glavu. Dozvolite mi da ne mislim o svemu, da neštosakrijem za sebe, pa neka osjetljive osobe kao vi između mojih riječi i boja pokušaju daotkriju ko sam, kao da po tragu traže lopova. A to nas dovodi do pitanja stila: da li iluminatorima svoj lični stil, svoju boju, glas?Pogledajmo jednu sliku Behzada, majstora nad majstorima, oca iluminacije. To čudesno djelokoje, s obzirom na to da prikazuje ubistvo, odgovara mom stanju, našao sam sasvim slučajnolistajući stranice jedne savršene, devedeset godina stare knjige o Husrevu i Širin, nastale uHeratu, u biblioteci jednog persijskog princa ubijenog u nemilosrdnoj borbi za prijestolje.Znate kraj pripovijesti o njima; neću prepričati Firdusijevu, nego Nizamije-vu verziju.Nakon mnogih pustolovina i nevolja vjenčalo se dvoje ljubavnika, ali Husrevov sin, kojegima s prethodnom ženom, mladi Širuje, poput šejtana je i ne ostavlja ih na miru. Taj princ jebacio oko na očevo prijestolje i na njegovu mladu ženu Širin. I Širuje, za kojeg Nizami veli damu „iz usta zaudara kao u lava", smisli način kako će zarobiti oca i sjesti na njegovo mjesto.Jedne noći ušao je u sobu u kojoj su spavali njegov otac i Širin, pipajući u mraku, pronašao ihje i zabio jatagan u očeve grudi. Otac je krvario do zore i umro u postelji pored lijepe Širin,koja je spokojno spavala.Slika velikog majstora Behzada, kao i sama priča, predstavila je istinski strah koji je u meniveć godinama: užasan osjećaj kada se čovjek probudi usred noći i shvati da u sobi u kojoj sene vidi prst pred okom ima još neko! Zamislite da u jednoj ruci drži bodež, a drugom vashvata za vrat! Skladno ukrašeni zidovi sobe, ukrasi na prozorima i ramovima, uvijene iokrugle šare na ći-limu crvenom kao bezglasni krik iz vašeg stisnutog grla, fino izvezeni žuti iplavičasti cvjetovi na predivnom jorganu koji gazi nemilosrdna noga vašeg ubice u trenutkukad vas ubija, svaki detalj služi istom cilju: s jedne strane ističe ljepotu slike koju po-smatrate,a s druge strane podsjeća vas na to kako je lijepa ta soba u kojoj napuštate svijet. Pravi smisaokoji se razotkriva po-smatranjem slike jeste u tome da su ljepota slike i svijeta potpunoravnodušne prema vašoj smrti i vi ste potpuno sami, pa makar uz vas bila i vaša žena.„Behzadova", rekao je stari majstor koji je gledao knjigu u mojim drhtavim rukama prijedvadeset godina. Lice mu je bilo obasjano, ne svjetlošću svijeće pored nas, negozadivljenošću. „Toliko je Behzadova da potpis nije potreban."Behzad je to znao i nije stavio potpis ni u neki skriveni kutak svoje slike. Prema mišljenjustarog majstora, u Behzadovom stavu osjećao se stid i snebivanje. Jer, istinska umjetnost ivještina jeste u tome da se naslika nedostižno čudo, a da se u tom čudu ne ostavi nikakav tragkoji će otkriti umjetnikov identitet.Svoju jadnu žrtvu ubio sam na tako običan i grub način, jedino kako sam mogao obuzetsmrtnim strahom i očajem. I kad god bih se noću vraćao na to mjesto, da provjerim da li jeostao nekakav trag mog zločina koji bi me odao, sve više me je mučilo pitanje stila. Ono štopodrazumijevaju pod stilom u stvari je greška koja nam omogućava da ostavimo sopstvenitrag.Pronašao bih to mjesto i bez bjeline snijega što pada: to mjesto je zgarište gdje sam ubiočovjeka koji mi je bio prijatelj dvadeset i pet godina. Padajući, snijeg je sakrio sve tragovekoji bi mogli djelovati kao moj potpis. To je dokaz da i Alah o stilu i potpisu misli kao i ja iBehzad. Alah ne bi pokazao takvu ljubav prema iluminatorima da smo četiri noći prije,ukrašavajući onu knjigu, nehotice učinili neoprostiv grijeh, kao što je ona budala tvrdila.

Kada smo efendi Prefinjeni i ja te noći došli na ovo zgarište, snijeg još nije padao. Kao jeka,izdaleka se čulo zavijanje pasa.„Zašto smo došli ovamo?", upitao je jadnik. „Šta mi ovdje želiš pokazati u ovo doba?"„Tamo naprijed je jedna jama, a dvanaest koraka iza nje nalazi se zakopani novac kojigodinama štedim", rekoh. „Ako nikome ovo ne kažeš, efendi Tetak i ja ćemo te nagraditi."„Dakle, priznaješ da si znao šta radiš od samog početka?", pitao je uzbuđeno.„Priznajem", slagao sam jer drugo nisam mogao.„Znaš li da je slika koju pravite veliki grijeh?", pitao je naivno. „To je bogohuljenje ibezbožništvo koje se niko ne bi usudio da uradi. Gorićete na dnu džehenema. Vašim patnjamaneće biti kraja. I mene ste uvalili u to!"Dok sam slušao njegove riječi, s užasom sam shvatio da bi mu mnogi mogli povjerovati.Zašto? Zato što su te riječi imale takvu snagu i privlačnost da čovjek, ne želeći, postajezainteresovan i vjeruje da će na sunce izaći istina i o drugim nikogovićima. Ionako je kružilomnogo priča o efendi Tetku jer je držao u tajnosti knjigu koju je dao izraditi i za koju je davaovelik novac.Pored toga, glavni majstor Osman zgražao se zbog svega toga. Čak sam pomišljao da je mojbrat u pozlaćivanju iskoristio te kle-vete i dodavao ih svojoj priči. Koliko je bio iskren?Naveo sam ga da ponovi tvrdnje koje su nas posvađale. Govorio je otvoreno. Kao da menagovara da prikrijemo neku grešku da bismo se zaštitili od batina majstora Osmana, što smoradili u doba šegrtovanja. Tada mi je njegova iskrenost bila uvjerljivija. Širio bi oči, ali one setada još nisu smanjile od izrađivanja pozlata. No, nisam sebi dozvoljavao naklonost premanjemu jer je bio spreman da sve izbrblja drugima.„Slušaj", rekoh s lažnom zrelošću, „Mi radimo iluminacije, ukrašavamo margine, izvlačimolinije okvira, ukrašavamo stranice sjajnim pozlatama, izrađujemo najljepše ilustracije,oživljavamo kutije i ormare. I to već godinama. To nam je posao. Ljudi naručuju slike, tražeda u okvir nacrtamo lađu, gazelu, sultana, pa onakve ptice, ovakve ljude, tu scenu iz priče, pada bude ova-ko i onako - i mi to sve nacrtamo. Vidi, ovog puta efendi Tetak je tražio danacrtam konja kako ja želim. Za tri dana nacrtao sam stotine konja poput starih, velikihmajstora kako bih shvatio kakva je slika za moju dušu." Pokazao sam mu niz nacrtanih konjana grubom samarkandskom papiru. Zainteresovano je približio papir očima i na blijedojmjesečini posmatrao konje naslikane crnim tušem. „Stari majstori iz Širaza i Herata", rekoh,„govorili su da iluminator pedeset godina treba neprestano da crta konja kako bi dobio vjernusliku, onakvu kakvu Alah želi i vidi. Najbolji crtež konja biće nacrtan u mraku, tvrdili su. Jeru tih pedeset godina nakon neprekidnog rada pravi umjetnik će oslijepiti, a njegova ruka će posjećanju nacrtati konja."Njegov nevini pogled, kojeg se sjećam iz djetinjstva, zadubio se u crteže konja.„Od nas naručuju, a mi pokušavamo da nacrtamo najtajan-stvenijeg, najnedostižnijeg konjakako su ga crtali stari majstori. Samo toliko. Nepravedno je ako nas kasnije smatrajuodgovornim za ono što su sami naručili."„Ne znam da li je to ispravno", rekao je. ,,I mi imamo odgovornost i volju. Ja se ne bojimnikoga do Alaha. On nam je dao razum da razlikujemo dobro i zlo."Odgovor je bio na mjestu.„Alah sve vidi, sve zna...", rekoh na arapskom. „Shvatiće i to da smo ti i ja uradili ovaj posaou neznanju. Kome ćeš prijaviti efendi Tetka? Zar ne vjeruješ da iza ovog posla stoji željanašeg padišaha?"Šutio je.Pitao sam se da li je zaista imao pileći mozak ili je trabunjao jer se istinski bojao Alaha.Stali smo kraj jame. Na trenutak spazih njegove oči u tami i shvatih da ga je strah. Bilo mi gaje žao. Ali, nisam imao kud. Po-molio sam se Alahu da mi da još jedan dokaz da čovjek poredmene nije samo glupa kukavica nego i bestidnik.