Europsko vijeće i Vijeće Europske unije tijekom vremena

EUROPSKO VIJEĆE I VIJEĆE EUROPSKE UNIJE TIJEKOM VREMENADonošenje odluka i izrada zakonodavstva u europskoj integraciji

Napomena

Ovu je publikaciju pripremilo Glavno tajništvo Vijeća isključivo u informativne svrhe. Ona ne podrazumijeva odgovornost institucija EU-a niti država članica.

Za dodatne informacije o Europskom vijeću i Vijeću posjetite sljedeću internetsku stranicu:www.consilium.europa.euili se obratite Službi za informiranje javnosti Glavnog tajništva Vijeća:Rue de la Loi/Wetstraat 1751048 Bruxelles/BrusselBELGIQUE/BELGIËTelefon +32 (0)2 281 56 50Telefaks +32 (0)2 281 49 [email protected]/infopublic

Dodatne informacije o Europskoj uniji dostupne su na www.europa.eu.

Luxembourg: Ured za publikacije Europske unije, 2016.

Print ISBN 978-92-824-5305-6 doi:10.2860/827444 QC-04-15-219-HR-CPDF ISBN 978-92-824-5291-2 doi:10.2860/401749 QC-04-15-219-HR-N

© Europska unija, 2016Ponovna upotreba dopuštena je uz navođenje izvora informacija.

© Archives nationales (France); © Photothèque de la Ville de Luxembourg. Photo: Batty Fischer; © Photothèque de la Ville de Luxembourg. Photo: Théo MeyZa svaku ponovnu upotrebu ovog materijala dopuštenje treba zatražiti izravno od no-sitelja autorskih prava.

Slika na naslovnoj stranici: Samostan Jerónimos u Lisabonu, Portugal, 13. prosinca 2007., na dan kada je ondje potpisan Ugovor iz Lisabona

Printed in Luxembourg

www.consilium.europa.euPosjetite našu internetsku stranicu:

http://www.consilium.europa.eu

mailto:[email protected]

http://www.consilium.europa.eu/infopublic

http://www.europa.eu


© Europska unija

EUROPSKO VIJEĆE I VIJEĆE EUROPSKE UNIJE TIJEKOM VREMENADonošenje odluka i izrada zakonodavstva u europskoj integraciji

© Photothèque de la Ville de Luxembourg. Photo: Théo Mey

„Uloga Vijeća ministara obuhvaća koordinaciju i posredovanje. Vijeće ministara veza je između dvaju suvereniteta: jedan je nadnaci-onalni, drugi je nacionalni. Ono mora braniti interese Zajednice jed-nako kao i interese pojedinih država te postići ravnotežu povoljnu i za Zajednicu i za pojedine države.”

Govor kancelara Konrada Adenauera na prvom zasjedanju Posebnog vijeća Europske zajednice za ugljen i čelik (Luxembourg, 8. rujna 1952.)

< Prethodne dvije stranice:

Kancelar Adenauer (u sredini prvog reda) i ministri uspinju se stepenicama Hôtel de Villea (gradske vijećnice) u Luxembourgu kako bi sudjelovali na osnivačkom sastanku Posebnog vijeća (8. rujna 1952.)

Siječanj 2016. | HR | EuRopsko vijEćE i vijEćE EuRopskE unijE tijEkom vREmEna 5

SADRŽAJ

uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

1. Europsko vijeće1.1. Europsko vijeće u ugovorima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111.1.1. Prvi koraci u održavanju sastanaka na vrhu Europske unije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111.1.2. Jedinstveni europski akt. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151.1.3. Ugovor iz Maastrichta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151.1.4. Ugovori iz Amsterdama i Nice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161.1.5. Ugovor iz Lisabona . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171.2. Predsjednik Europskog vijeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191.2.1. Sastanci Europskog vijeća nakon Lisabona . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 201.2.2. Sastanci na vrhu država europodručja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211.2.3. Bilateralni i multilateralni sastanci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22

2. vijeće Europske unije2.1. Vijeće Europske unije u ugovorima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 252.1.1. Prvi ugovori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 252.1.2. Kriza „praznog stolca” i luksemburški kompromis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 292.1.3. Ugovor o spajanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 302.1.4. Ugovor iz Maastrichta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 312.1.5. Ugovor iz Lisabona . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 312.2. Priprema rada Vijeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 332.2.1. Odbor stalnih predstavnika (Coreper) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 332.2.2. Odbori i radne skupine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 352.2.3. Glavno tajništvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36

3. priloziI. Ugovori Europske unije – glavne reforme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39II. Proces proširenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43III. Kronologija sastanaka na vrhu, sastanaka Europskog vijeća i sastanaka

na vrhu država europodručja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45IV. Razvoj sustava glasovanja u Vijeću Europske unije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55V. Glavni tajnici Vijeća Europske unije i razvoj Glavnog tajništva . . . . . . . . . . . . . . . . . 63

© Europska unija

„Svaka zemlja trebala bi iz pregovora izaći kao pobjednica. (…) Kao pred-sjednik Europskog vijeća pozorno ću slušati svakoga te ću se pobrinuti da naše rasprave donesu rezultate za sve. Mnogo se raspravljalo o profilu bu-dućeg predsjednika, ali samo je jedan profil moguć, a to je profil dijaloga, jedinstva i djelovanja.”

Nastupni govor Hermana Van Rompuya (lijevo) nakon što je imenovan prvim stal-nim predsjednikom Europskog vijeća (19. studenoga 2009.)

< Prethodne dvije stranice:

Europska unija dobila je Nobelovu nagradu za mir 2012. zato „što je više od šest desetljeća doprinosila miru i pomirbi, demokraciji i ljudskim pravima u Europi”, Oslo, Norveška (10. prosinca 2012.). Slijeva na desno, predsjednici Europskog vijeća, Komisije i Parlamenta Herman Van Rompuy, José Manuel Barroso i Martin Schulz primili su nagradu u ime svih građana EU-a


UVOD

Ovom knjižicom prati se nastanak i povijest Europskog vijeća i Vijeća Europske unije na temelju ugovora EU-a od samih početaka u Parizu do Ugovora iz Lisabona. Pritom se u obzir uzima pravno i političko gledište. Namijenjena je svima koje zanima povijest europske integracije, a posebice sveučilišnoj zajednici, istraživačima i djelatnicima u području medija.

Europsko vijeće i Vijeće Europske unije, također poznato kao Vijeće (ministara) ili, nefor-malno, Vijeće EU-a, dva su ključna aktera u procesu donošenja odluka u EU-u. Te dvije institucije ne smije se miješati s Vijećem Europe, organizacijom za ljudska prava i kul-turu sa sjedištem u Strasbourgu. Rad i odluke Europskog vijeća i Vijeća Europske unije utječu na život svih europskih građana te imaju odjek daleko izvan europskih granica.

Europsko vijeće, koje se sastoji od šefova država ili vlada i kojim predsjeda stalni pred-sjednik, određuje politički smjer i prioritete rada EU-a. Europsko vijeće nastalo je na sastancima na vrhu šefova država ili vlada, od kojih je prvi bio održan u veljači 1961. u Parizu. Europsko vijeće osnovano je u prosincu 1974., a Ugovorom iz Lisabona službe-no je postalo institucija EU-a. Tijekom svoje dugačke povijesti Europsko vijeće odigra-lo je odlučnu ulogu u europskoj integraciji. U njegovoj povijesti odražava se povijest Europske unije kao cjeline: njezinih politika i ambicija, njezinih kriza i napretka.

Vijeće Europske unije, koje se sastoji od predstavnika država članica i kojim uglavnom predsjeda predstavnik države članice koja obnaša dužnost šestomjesečnog rotiraju-ćeg predsjedništva, razmatra zakonodavstvo EU-a, o njemu pregovara i donosi ga te usklađuje politike. U većini slučajeva Vijeće EU-a suodlučuje s Europskim parlamentom. Iako su katkad složeni zbog činjenice da se Unija sastoji od 28 država članica, postupci donošenja odluka postaju sve transparentniji i otvoreniji za javnost.

Između Vijeća EU-a i Europskog vijeća postoji iznimno blizak odnos u političkom i upravnom smislu. Međutim, Europsko vijeće nije samo produžetak Vijeća EU-a ili Vijeće EU-a na višoj razini. Svaka od tih institucija ima jasnu ulogu u institucijskoj arhitekturi Europske unije.

Ako želite dodatno istražiti povijest Europskog vijeća i Vijeća Europske unije nakon što pročitate ovu brošuru ili ako želite pogledati povezane dokumente, posjetite naše in-ternetske stranice i naš arhiv 1.

1 www.consilium.europa.eu/hr/documents-publications – Posebice pozivamo čitatelje da pogledaju seriju od tri povijesne brošure i postere koji se mogu preuzeti s internetskih stranica Vijeća: „Europsko vijeće – pedeset godina sastanaka na vrhu” (prosinac 2011.), „Vijeće Europske unije 1952.–2012.: šezdeset godina donošenja zakona i odlučivanja” (srpanj 2013.) te „Unija prava: od Pariza do Lisabona – povijest Ugovorâ Europske unije” (ožujak 2012.).

http://www.consilium.europa.eu/hr/documents-publications/


Sastanak na vrhu 10. i 11. veljače 1961. u Parizu, Francuska

© Archives nationales (France)

1. EUROPSKO VIJEĆE

1.1. EUROPSKO VIJEĆE U UGOVORIMA

1.1.1. prvi koraci u održavanju sastanaka na vrhu Europske unijeŠefovi država ili vlada bili su od ključne važnosti za nastanak i naknadni razvoj europske integracije, iako je Europsko vijeće, forum u okviru kojega su se sastajali, postao formal-na institucija Europske unije tek 2009.

Šefovi šest država članica Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ) sastali su se 19. i 20. veljače 1957. u Parizu na poziv predsjednika francuskog Vijeća ministara Guya Molleta kako bi riješili neriješene probleme u vezi s nacrtom ugovorâ iz Rima.

Nakon stupanja na snagu Ugovorâ iz Rima (1958.) predsjednik Charles de Gaulle po-novno je iznio zamisao o sastancima na najvišoj razini. U veljači 1961. godine u Parizu je organizirao prvi sastanak na vrhu šefova država ili vlada šest država članica Europskih zajednica.

Cilj toga prvog sastanka na vrhu bio je „pronalaženje metoda s pomoću kojih bi se mogla organizirati bliskija politička suradnja” 2. Na sastanku je bilo moguće izaći izvan i iznad okvira Zajednice te posvetiti pozornost velikim pitanjima, poput određenih as-pekata odnosa s trećim zemljama, koji nisu bili obuhvaćeni ugovorima iz Pariza i Rima.

2 Priopćenje za medije sa sastanka na vrhu.

12 EuRopsko vijEćE i vijEćE EuRopskE unijE tijEkom vREmEna | HR | Siječanj 2016.

Na sastanku na vrhu u Bonnu u srpnju 1961. šestorka je raspravljala o ideji dublje poli-tičke suradnje te izjavila da: „šefovi država ili vlada (…) odlučili su (…) redovito održava-ti sastanke kako bi usporedili mišljenja, dogovorili se o politikama i postigli zajednička stajališta s ciljem jačanja političke unije u Europi” 3.

Unatoč toj ambiciji, nekoliko prepreka usporilo je napredak prema političkoj uniji, po-sebice neuspjeh „Fouchetovih planova” 4 iz 1961. i 1962., razilaženja iz 1963. i 1967. u vezi s prvim proširenjem te kriza „praznog stolca” iz 1965. i 1966. kada je Francuska odlučila da neće sudjelovati na sastancima Vijeća ili tijela Vijeća.

Zbog takva teškog političkog ozračja šefovi država ili vlada nisu se ponovno sastali do svibnja 1967., kada je sastankom na vrhu u Rimu pružena prilika za službenu proslavu desete godišnjice potpisivanja ugovorâ o Europskoj ekonomskoj zajednici i Euratomu.

Na sastanku na vrhu u Haagu u prosincu 1969., na kojemu je prvi put sudjelovala Komisija, stvoren je nov polet i Zajednica se ponovno pokrenula. Odlukama koje su donesene na tom sastanku na vrhu među ostalim su stvorene mogućnosti za dono-šenje odluke kojom su Zajednici dana njezina vlastita financijska sredstva, pokretanje suradnje u području vanjske politike (europska politička suradnja pokrenuta prvim „iz-vješćem iz Davignona”) te pristupanje Danske, Irske i Ujedinjene Kraljevine. Ti koraci zajedno predstavljaju „upotpunjavanje, produbljivanje i proširenje” Zajednice. Tri nove članice pozvane su da sudjeluju na sastanku na vrhu u Parizu u listopadu 1972. prije njihova službenog pristupanja u siječnju 1973.

Na sastanku na vrhu u Kopenhagenu u prosincu 1973. predviđeno je održavanje sasta-naka na vrhu kad god je to potrebno. Godinu poslije, na sastanku na vrhu u Parizu u prosincu 1974., kojemu je domaćin bio predsjednik Valéry Giscard d’Estaing, osnovano je Europsko vijeće i definirana je njegova uloga.

Europsko vijeće zaduženo je za rješavanje pitanja „potrebe za sveobuhvatnim pristu-pom u pogledu unutrašnjih problema povezanih s postizanjem europskog jedinstva te vanjskih problema s kojima se Europa suočava” 5. Ta izričito politička uloga označila je odmak od europske konstrukcije koja je od 1957. bila uvelike tehničke i ekonomske prirode, kao i dodatak toj konstrukciji. Šefovi država ili vlada, zajedno s ministrima vanj-skih poslova, nakon toga se sastaju „tri puta godišnje i kad god je to potrebno” 6.

Europsko vijeće prvi se put sastalo u Dublinu u ožujku 1975. Od tog trenutka preuzelo je politički središnju ulogu u razvoju europskog projekta unatoč tomu što je pravna osnova u ugovorima uspostavljena tek više od desetljeća poslije.

3 Priopćenje za medije sa sastanka na vrhu.

4 Christian Fouchet bio je predsjednik odbora uspostavljenog sastankom na vrhu u Parizu u veljači 1961. za istraživanje problema povezanih s europskom suradnjom, kojemu su šefovi država ili vlada na sastanku na vrhu u Bonnu u srpnju 1961. dali uputu da „im podnese prijedloge o načinima na koje će se što je prije moguće omogućiti davanje formalnog statusa uniji njihovih naroda” (službena izjava, Bonn, 18. srpnja 1961.).

5 Priopćenje za medije sa sastanka na vrhu u Parizu.

6 Priopćenje za medije sa sastanka na vrhu u Parizu.


Sastanak Europskog vijeća 10. i 11. ožujka 1975. u Dublinu, Irska

© Europska unija

Europsko vijeće uskoro je postalo središnje mjesto za rješavanje naizgled nesavladivih kriza, prijelomno mjesto za mukotrpno osigurana rješenja i ključan politički motor za daljnji napredak prema integraciji.

Upravo je Europsko vijeće 80-ih godina 20. stoljeća omogućilo Europi da prebrodi blo-kade u odnosu na svoj proračun i poljoprivredu. Sastanak Europskog vijeća održan u Fontainebleauu u lipnju 1984. bio je odlučujući trenutak. Usvajanjem paketa mjera Europsko vijeće uspjelo je ne samo riješiti ta pitanja, već je isto tako utvrdilo smjer za daljnju integraciju zaduživši ad hoc odbor 7 da „dostavi prijedloge za poboljšanje provo-đenja europske suradnje i u području Zajednice i u području političke (…) suradnje” 8.

O izvješću odbora raspravljalo se na sastanku Europskog vijeća u Milanu godinu posli-je, u lipnju 1985. Na tom sastanku većinskim glasom odlučeno je da se sazove među-vladina konferencija kako bi se revidirali ugovori, s naglaskom na stvaranje jedinstve-nog tržišta, funkcioniranje institucija Zajednice, slobodu kretanja te zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku.

Iako je međuvladina konferencija odvojena od Europskog vijeća, njezin sastav i priroda bili su dovoljno slični kako bi se njezin rad mogao smatrati nastavkom želje šefova država ili vlada da konferencija postane osnovni forum na kojemu će se odlučivati o prirodi i putu europske integracije.

7 „Odbor Dooge”, koji se katkad naziva i Spaak II, po uzoru na odbor koji je uspostavljen na konferenciji u Messini 1955.

8 Sastanak Europskog vijeća u Fontainebleauu, lipanj 1984., zaključci predsjedništva.


< Potpisivanje Ugovora iz Maastrichta u Maastrichtu, Nizozemska (7. veljače 1992.)

1.1.2. jedinstveni europski aktRezultati rada međuvladine konferencije bili su središnja točka rasprava Europskog vijeća u Luxembourgu u prosincu 1985. Političkim dogovorom postignutim u Luxembourgu omogućeno je usvajanje Jedinstvenog europskog akta. Jedinstveni eu-ropski akt stupio je na snagu 1. srpnja 1987. te su njime u jednom dokumentu spojene određene izmjene Ugovorâ Zajednice s tekstom o suradnji u području vanjske politike.

Uhvativši korak s političkom stvarnošću, Jedinstvenim europskim aktom Europsko vi-jeće prvi put dobiva pravni temelj u ugovoru, kojim se utvrđuje njegovo postojanje i njegov sastav: „Europsko vijeće okuplja šefove država ili vlada država članica te pred-sjednika Komisije Europskih zajednica. Njima pomažu ministri vanjskih poslova i član Komisije. Europsko vijeće sastaje se najmanje dvaput godišnje.”

Jedinstvenim europskim aktom nisu definirane ovlasti Europskog vijeća niti je službe-no potvrđen njegov status institucije. Međutim, nijedan od tih čimbenika nije usporio njegov kasniji doprinos najvažnijim pomacima u izgradnji Europe. Tako su se odlučni koraci prema stvaranju ekonomske i monetarne unije (EMU) dogodili na određenom broju sastanaka Europskog vijeća, poput sastanka u Hannoveru u lipnju 1988.

1.1.3. ugovor iz maastrichtaNa sastanku Europskog vijeća u Strasbourgu u prosincu 1989. određeno je da će me-đuvladina konferencija za EMU započeti u prosincu 1990. Na posebnom sastanku Europskog vijeća u Dublinu u travnju 1990. pokrenute su pripreme za međuvladinu konferenciju o političkoj uniji. Obje međuvladine konferencije pokrenute su na mar-ginama sastanka Europskog vijeća u Rimu u prosincu 1990. Na sastanku Europskog vijeća u Maastrichtu u prosincu 1991. došlo je do dogovora o novom ugovoru, koji je dobio ime Ugovor o Europskoj uniji (UEU) ili Ugovor iz Maastrichta, a kojim će se obu-hvatiti oba ta područja u jednom tekstu.

Ugovor iz Maastrichta stupio je na snagu 1. studenoga 1993. Njime je stvorena Europska unija koja se temelji na proširenom stupu Zajednice koji, među ostalim, obuhvaća stva-ranje ekonomske i monetarne unije te na dvama novim stupovima: zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP) i suradnje u području pravosuđa i unutarnjih poslova (PUP).

Osim toga, Ugovorom je obuhvaćena i uloga Europskog vijeća. Njime je formalizirana dotadašnja praksa da Europskim vijećem predsjeda šef države ili vlade zemlje koja ob-naša dužnost predsjedništva Vijeća. Nadalje, u skladu s razvojem uloge Europskog par-lamenta, Ugovorom je predviđeno da Europsko vijeće nakon svakog sastanka podnosi izvješće Parlamentu, kao i pisano godišnje izvješće o napretku koji je postigla Europska unija.

Ugovorom iz Maastrichta konačno je započeto pojašnjavanje ovlasti Europskog vijeća: „Europsko vijeće daje Uniji poticaj potreban za njezin razvoj i određuje opće političke smjernice tog razvoja.” To pojašnjenje bilo je istodobno široko i sažeto, obuhvativši ulo-gu koju je Vijeće imalo od 1975. u utvrđivanju smjera za razvoj same Unije i u usposta-vi okvira strateške politike unutar kojega bi Unijine institucije trebale raditi. Europsko


vijeće naknadno je utvrdilo široke smjernice za ekonomsku politiku, čime je ta uloga dodatno izražena.

1.1.4. ugovori iz amsterdama i niceNa sastanku Europskog vijeća u Torinu u ožujku 1996. međuvladinoj konferenciji do-dijeljen je mandat za reviziju Ugovora iz Maastrichta. Pregovori su dobili nov zamah posebnim sastankom Europskog vijeća u Dublinu u listopadu te iste godine. O neri-ješenim pitanjima razgovaralo se na sastanku Europskog vijeća u Amsterdamu u lip-nju 1997., kojim je bilo omogućeno potpisivanje Ugovora iz Amsterdama 2. listopa-da 1997. te njegovo stupanje na snagu 1. svibnja 1999.

Ugovorom iz Amsterdama definirane su ovlasti Europskog vijeća u odnosu na zajed-ničku vanjsku i sigurnosnu politiku (ZVSP): „Europsko vijeće utvrđuje načela i opće smjernice zajedničke vanjske i sigurnosne politike, uključujući smjernice za pitanja koja imaju implikacije u području obrane. [Europsko vijeće] odlučuje o zajedničkim strate-gijama koje Unija provodi u područjima na kojima države članice imaju važne zajed-ničke interese.” Važna uloga Europskog vijeća u području te politike došla je do velikog izražaja zbog događaja u bivšoj Jugoslaviji i odrazila se na sastancima u Pörtschachu (neformalni sastanak šefova država ili vlada u listopadu 1998.), Kölnu (lipanj 1999.) i Helsinkiju (prosinac 1999.). Ugovorom iz Amsterdama osnovana je funkcija Visokog predstavnika za ZVSP, koji predstavlja Europsku uniju na svjetskoj pozornici te je odlu-čeno da će glavni tajnik Vijeća Europske unije također biti i Visoki predstavnik. Tadašnji glavni tajnik Vijeća Jürgen Trumpf tako je postao prvi Visoki predstavnik za ZVSP, ali je dužnosti obnašao samo nekoliko mjeseci. Javier Solana imenovan je glavnim tajnikom Vijeća i Visokim predstavnikom na sastanku Europskog vijeća u Kölnu u lipnju 1999. Obje dužnosti preuzeo je u listopadu te godine nakon što se povukao s položaja glav-nog tajnika NATO-a.

Nakon stupanja na snagu Ugovora iz Amsterdama, sastanak Europskog vijeća u Tampereu u listopadu 1999. bio je posvećen uspostavi „područja slobode, sigurnosti i pravde u Europskoj uniji”. Odlučeno je provođenje „zajedničke politike Europske unije za azil i migracije” te je otvoren put značajnom napretku u području policijske i pravo-sudne suradnje, a ta je ambicija dobila još žurniji karakter slijedom terorističkih napada 11. rujna 2001. u Sjedinjenim Američkim Državama.

Posebnim sastankom Europskog vijeća u Lisabonu u ožujku 2000. uspostavljena je strategija za poboljšanje konkurentnosti europskog gospodarstva. S tim ciljem među ostalim je omogućeno uvođenje nove, otvorene metode suradnje na svim razinama „zajedno s pojačanom ulogom Europskog vijeća u vodstvu i suradnji kako bi se osigu-ralo dosljednije strateško usmjeravanje i učinkovito praćenje napretka”. Odlučeno je da će se svakog proljeća održati sastanak Europskog vijeća za daljnje postupke povezane s tim predmetom.

Europsko vijeće 1999. godine započelo je proces reformi, posebno s obzirom na pro-širenje EU-a. Tako je, nakon rasprava o tom pitanju prilikom sastanaka Europskog vije-ća u Helsinkiju (prosinac 1999.), Göteborgu (lipanj 2001.) i Barceloni (ožujak 2002.), na sastanku Europskog vijeća u Sevilli u lipnju 2002. postignut „dogovor o nizu posebnih mjera koje se bez izmjene Ugovorâ mogu primijeniti na organizaciju i funkcioniranje


Europskog vijeća (…) i Vijeća” 9. Te mjere odnosile su se na pripremu, odvijanje i daljnje postupke u vezi s radom Europskog vijeća i njegovim zaključcima.

Izjavom br. 22 priloženom Završnom aktu Ugovora iz Nice od 26. veljače 2001. predvi-đa se: „Od 2002. jedan sastanak Europskog vijeća po svakom predsjedanju održavat će se u Bruxellesu. Kada Unija bude imala 18 članica, svi sastanci Europskog vijeća održa-vat će se u Bruxellesu.” 10 Ugovor je sklopljen nakon četiri dana pregovora na sastanku Europskog vijeća u Nici u prosincu 2000. 11. Teške okolnosti u kojima je došlo do sklapa-nja Ugovora iz Nice potaknule su preispitivanje radnih metoda i potragu za procesom koji bi bio širi od uske diplomatske skupine šefova država ili vlada.

Izjavom iz Laekena koju je Europsko vijeće donijelo u prosincu 2001. poziva se na sazi-vanje konvencije o budućnosti Europe. Nacrt ugovora o ustavu koji je konvencija pod-nijela Europskom vijeću u srpnju 2003. tada je postao temeljem za rad međuvladine konferencije sazvane u listopadu 2003., a nacrt ugovora o Ustavu za Europu potpisan je 29. listopada 2004.

Međutim, zbog negativnih rezultata referenduma u Francuskoj i Nizozemskoj Ugovor nije bio ratificiran 2005. Kao odgovor na tu zapreku, na sastanku Europskog vijeća u lipnju 2005. pod predsjedanjem Luksemburga šefovi država ili vlada usvojili su dekla-raciju kojom se uvodi jednogodišnje razdoblje razmatranja. Kao odgovor na sastanak Europskog vijeća iz lipnja 2006. pod predsjedanjem Austrije, Berlinskom deklaracijom, koju su šefovi država ili vlada donijeli prilikom 50. obljetnice Ugovorâ iz Rima, izražen je „cilj da se Europska unija postavi na obnovljene zajedničke temelje prije izbora za Europski parlament 2009.”. Na sastanku Europskog vijeća u lipnju 2007. pod predsjeda-njem Njemačke postignut je dogovor o mandatu za međuvladinu konferenciju koju je trebalo sazvati kako bi se izmijenili postojeći ugovori. Ugovor koji je proizašao iz tog procesa potpisan je u Lisabonu 13. prosinca 2007.

1.1.5. ugovor iz LisabonaNovi reformni ugovor zamijenio je nacrt ugovora o Ustavu za Europu. Stupio je na snagu 1. prosinca 2009. te uveo izmjene i u Ugovor o osnivanju Europske zajednice (Ugovor iz Rima) i u Ugovor o Europskoj uniji (Ugovor iz Maastrichta). Ugovor o osni-vanju Europske zajednice tom prigodom preimenovan je u Ugovor o funkcioniranju Europske unije (UFEU).

Cilj Ugovora iz Lisabona bio je poboljšanje učinkovitosti i demokratičnosti institucija Europske unije. Među istaknutim promjenama nalazi se konsolidirana pravna osobnost Europske unije i osnivanje stabilnog predsjedništva Europskog vijeća, uključujući pred-sjednika kojeg njegovi članovi biraju na razdoblje od dvije i pol godine, a mandat se može obnoviti jedanput. Osim toga, Ugovorom je osnovana funkcija Visokog predstav-nika Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku (imenuje se na mandat od pet godina te bi u tom svojstvu također predsjedao sastancima Vijeća za vanjske poslove i obnašao dužnost potpredsjednika Europske komisije) i Europska služba za vanjsko djelovanje (ESVD). Ovlasti Europskog parlamenta dodatno su proširene. Novo

9 Sastanak Europskog vijeća u Sevilli, lipanj 2002., zaključci predsjedništva.

10 Sastanak Europskog vijeća u Solunu u lipnju 2003. bio je posljednji sastanak održan izvan Bruxellesa. Svi naknadni sastanci bit će navedeni prema datumu i predsjedništvu, a ne prema mjestu održavanja – sve do Ugovora iz Lisabona, kojim je utvrđen stalni predsjednik.

11 Sastanak Europskog vijeća u Nici do danas je najdulji sastanak.

© Europska unija

pravilo o dvostrukoj većini, koje se primjenjuje od 1. studenoga 2014. (vidjeti Prilog IV.), uvedeno je za Vijeće, a u usporedbi s prethodnim pravilom njegova uporaba proširena je na veći broj područja. Povelja Europske unije o temeljnim pravima postala je pravno obvezujuća, a države članice prvi su put dobile pravni okvir za povlačenje iz Europske unije (članak 50. UEU-a). Osim toga, Europsko vijeće ovlašteno je da običnom većinom glasova djeluje u vezi s odlukom o osnivanju međuvladine konferencije za izmjenu ugovorâ.

Ugovor iz Lisabona nikada nije bio zamišljen kao odvojeni tekst, pa su stoga pročišćene verzije Ugovorâ, kako su revidirane Ugovorom iz Lisabona, objavljene u Službenom listu EU-a 2010. i 2012.

Ugovorom iz Lisabona Europskom vijeću službeno je dodijeljen status institucije EU-a. Time je potvrđeno već postojeće razdvajanje Europskog vijeća od Vijeća Europske unije te to znači da Europsko vijeće podliježe svim odredbama koje su primjenjive na institucije EU-a. Na primjer, u rijetkim slučajevima kada donosi obvezujuće pravne akte, Europsko vijeće mora poštovati pravnu osnovu ustanovljenu Ugovorom, a njegovi akti mogu biti predmet postupka pred Sudom. Kao završni čin postupka napuštanja nefor-malnog statusa sastanaka na vrhu, Europsko je vijeće kao nova institucija donijelo svoj poslovnik na dan stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona 12.

12 Vidjeti SL L 315, 2.12.2009., str. 51.


Unutar institucijske arhitekture EU-a Europsko vijeće zauzima poseban položaj kao strateška i politička institucija. Ono određuje buduće pravce Unije, njezine prioritete te političke i gospodarske strategije. Međutim, Europsko vijeće „ne izvršava zakonodavne funkcije”13 te prepušta Europskom parlamentu, Vijeću Europske unije i Europskoj komi-siji da obavljaju svoje uloge u zakonodavnom procesu.

Od stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona Europsko vijeće sudjelovalo je u svim važnim odlukama koje je EU donio kako bi se suočio s međunarodnim i unutarnjim izazovima u gospodarskom, financijskom i monetarnom području, u području azila i imigracije, proširenja, razvojne suradnje i međunarodnih odnosa. Od samog početka odluke Europskog vijeća o politikama i njegovo vodstvo pomogli su u unapređivanju europske integracije, što se pokazalo ključnim u kriznim vremenima.

1.2. PREDSJEDNIK EUROPSKOG VIJEĆA

Strateška uloga koja je dodijeljena Europskom vijeću Ugovorom iz Maastrichta i po-tvrđena Ugovorom iz Lisabona zahtijevala je da se njegov rad pripremi i usmjerava stabilnijim i stalnijim predsjedanjem od onoga koje mu je moglo ponuditi rotirajuće predsjedništvo Vijeća EU-a. Stoga je Ugovorom iz Lisabona, u sklopu jedne od njegovih najvažnijih novosti, osnovana funkcija stalnog predsjednika Europskog vijeća s manda-tom na određeno vrijeme.

Zadaci 14 predsjednika Europskog vijeća obuhvaćaju predsjedanje i poticanje rada Vijeća, osiguravanje pripreme i kontinuiteta njegova rada te omogućivanje kohezi-je i postizanja konsenzusa. Od predsjednika se zahtijeva da nakon svakog sastanka Europskog vijeća podnese izvješće Europskom parlamentu. Predsjednik također pred-stavlja EU izvan Europske unije, zajedno s Visokim predstavnikom i/ili predsjednikom Europske komisije, ovisno o prilici 15. Europskom vijeću i njegovu predsjedniku pomaže Glavno tajništvo Vijeća, ali predsjednik ima i privatni ured.

Na neformalnom sastanku 19. studenoga 2009. 27 šefova država ili vlada imenovalo je tadašnjeg belgijskog predsjednika vlade Hermana Van Rompuya prvim obnašateljem te dužnosti 16.

Sastanak Europskog vijeća 10. i 11. prosinca 2009. bio je posljednji sastanak održan pod prijelaznim aranžmanom kojemu je predsjedao predsjednik ili premijer države članice koja je obnašala dužnost rotirajućeg predsjedništva Vijeća EU-a, u ovom slučaju, tadaš-nji švedski premijer Fredrik Reinfeldt 17.

13 Pročišćena verzija UEU-a članak 15. stavak 1. (SL C 326, 26.10.2012., str. 23.).

14 Članak 15. stavak 6. UEU-a.

15 Vidjeti također točku 1.2.3. o bilateralnim i multilateralnim sastancima.

16 Na istom sastanku Catherine Ashton (UK) imenovana je Visokom predstavnicom EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku te potpredsjednicom Europske komisije. (Catherine Ashton bila je Visoka predstavnica prije nego što je postala potpredsjednica.)

17 Od država koje su Uniji pristupile 2004. i 2007. jedino su šefovi država ili vlada Slovenije i Češke predsjedali Europskim vijećem kao predstavnici svoje države članice.


Herman Van Rompuy

Soba za sastanke Europskog vijeća

Donald Tusk

Svečano obilježavanje primopredaje dužnosti predsjednika Europskog vijeća između Hermana Van Rompuya i Donalda Tuska (1. prosinca 2014.)

© Europska unija

© Europska unija

© Europska unija

© Europska unija

Neformalni sastanak šefova država ili vlada u knjižnici Solvay u Bruxellesu 11. veljače 2010. bio je prvi sastanak kojim je predsjedao Herman Van Rompuy i tijekom tog sa-stanka raspravljalo se o budućem pravcu ekonomskih po-litika Europske unije, dok je njegov prvi službeni sastanak Europskog vijeća održan mjesec poslije, 25. i 26. ožujka. Herman Van Rompuy bio je ponovno izabran za još jedan mandat na sastanku Europskog vijeća 1. i 2. ožujka 2012. Donald Tusk, tadašnji predsjednik vlade Poljske, preuzeo je 1. prosinca 2014. dužnost predsjednika Europskog vijeća od Hermana Van Rompuya 18.

1.2.1. sastanci Europskog vijeća nakon LisabonaPoslovnikom Europskog vijeća, donesenim 1. prosinca 2009., predviđa se da bi se Vijeće trebalo sastajati dvaput svakih šest mjeseci, i to u načelu u Bruxellesu. Odluke Vijeća donose se konsenzusom, osim u slučajevima gdje se ugo-vorima predviđa drugačije. Neke operativne odluke, poput izbora predsjednika Europskog vijeća, imenovanja Europske komisije te imenovanja Visokog predstavnika, mogu se, od Lisabona, donositi kvalificiranom većinom.

Europsko vijeće određuje program politike EU-a tako što na svakom svojem sastanku donosi zaključke 19. U tim se zaključcima rješavaju posebna pitanja od važnosti za EU te se naznačuju određene mjere koje treba poduzeti ili cilje-vi koje treba postići. U zaključcima Europskog vijeća mogu se postaviti i rokovi za postizanje sporazuma o određenim pitanjima politika ili za iznošenje zakonodavnih prijedloga. Tako Europsko vijeće može utjecati na program politike EU-a i usmjeravati ga. Na sastanku u Bruxellesu 27. lipnja 2014. Europsko vijeće usvojilo je „strateški program” s priori-tetnim područjima za dugoročno djelovanje i usmjeravanje EU-a. Strateški program, kojim će se voditi rad EU-a u peto-godišnjem razdoblju, primjenjivat će se za planiranje rada Europskog vijeća te će ujedno služiti kao temelj za progra-me rada drugih institucija EU-a.

Osim što određuje političke prioritete EU-a s pomoću stra-teškog plana i svojih zaključaka, Europsko vijeće ima i služ-benu ulogu u godišnjem procesu europskog semestra EU-a, a to je godišnji ciklus koordinacije ekonomske i fiskalne politike EU-a.

18 U isto vrijeme bivša talijanska ministrica vanjskih poslova Federica Mogherini imenovana je Visokom predstavnicom i potpredsjedni-com Europske komisije.

19 Zaključci Europskog vijeća: www.consilium.europa.eu/hr/european- council/conclusions

http://www.consilium.europa.eu/hr/european-council/conclusions

http://www.consilium.europa.eu/hr/european-council/conclusions


Prvi službeni sastanak Europskog vijeća pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya 25. i 26. ožujka 2010.

© Europska unija

U skladu s člankom 68. UFEU-a Europsko vijeće odgovorno je i za utvrđivanje strateških smjernica za područje slobode, sigurnosti i pravde. To je prvi put provedeno u praksi usvajanjem smjernica u lipnju 2014. One su razvijene u skladu s prioritetima strateškog programa i obuhvaćaju pitanja poput kontrole granica, migracija i politike azila te po-licijske i pravosudne suradnje.

1.2.2. sastanci na vrhu država europodručjaČelnici europodručja prvi put su se sastali u okviru sastanka na vrhu država europo-dručja 12. listopada 2008. u Parizu i ondje su se dogovorili o usklađenom djelovanju kao odgovoru na gospodarsku krizu. Daljnji sastanci na vrhu u tom sastavu održani su u Bruxellesu u ožujku i svibnju 2010., kao i u ožujku, srpnju, listopadu i prosincu 2011. Tijekom 2012. pitanja povezana s europodručjem uglavnom su se rješavala na razini Europskog vijeća.

Na marginama sastanka Europskog vijeća 1. i 2. ožujka 2012. 25 europskih čelnika pot-pisalo je Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji. Tim ugovorom, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013., među ostalim je formalizi-ran sastanak na vrhu država europodručja i položaj njegova predsjednika. Organizacija sastanka na vrhu država europodručja i uloga njegova predsjednika utvrđeni su u članku 12. Ugovora o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj


uniji 20. Prvi sastanak na vrhu država europodručja od stupanja na snagu Ugovora o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji održan je 14. ožujka 2013., kada su također donesena posebna pravila za organizaciju tih sastanaka.

Na sastanku na vrhu država europodručja, koji se održava barem dvaput godišnje, oku-pljaju se šefovi država ili vlada država članica europodručja, predsjednik sastanka na vrhu država europodručja i predsjednik Europske komisije. Trenutačni predsjednik sa-stanka na vrhu država europodručja jest Donald Tusk, koji ujedno predsjeda Europskim vijećem. Iako se usklađivanje ekonomske i fiskalne politike država članica europodručja uglavnom provodi na sastancima Euroskupine 21, šefovi država ili vlada 19 članica koji se okupljaju u okviru sastanka na vrhu država europodručja zahvaljujući svojem širokom mandatu mogu pružiti daljnje usmjeravanje politike u područjima izvan nadležnosti ministara financija. Time se pomaže u koordinaciji svih relevantnih područja politike potrebnih za nesmetano funkcioniranje ekonomske i monetarne unije. Čelnici država članica koje nisu u europodručju, a koje su ratificirale Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji, barem jedanput godišnje, i kad je to primjereno, sudjeluju u sastancima na vrhu europodručja koje priprema Euroskupina. Budući da su pitanja europodručja politički i ekonomski važna za sve države članice, o njima se također redovito raspravlja na sastancima Europskog vijeća.

1.2.3. Bilateralni i multilateralni sastanciNakon Ugovora iz Lisabona predsjednik Europskog vijeća također osigurava vanjsko predstavljanje EU-a kada je to potrebno na razini šefova država ili vlada 22. Predsjednik predstavlja EU zajedno s Visokim predstavnikom u pitanjima povezanima sa zajednič-kom vanjskom i sigurnosnom politikom (ZVSP), a na međunarodnim sastancima na vrhu obično zajedno s predsjednikom Europske komisije.

Međunarodni sastanci na kojima predsjednik predstavlja EU uključuju bilateralne i mul-tilateralne sastanke na vrhu koje organizira EU i međunarodne sastanke na vrhu.

Bilateralni sastanci na vrhu organiziraju se između EU-a i njegovih strateških partne-ra. Održavaju se redovito, obično jedanput godišnje, sa zemljama poput Brazila, Kine, Japana, Rusije, Južne Afrike i Sjedinjenih Američkih Država. Sastanci na vrhu održavaju se naizmjence u Bruxellesu i u dotičnoj zemlji.

Među multilateralnim sastancima na vrhu na razini EU-a nalaze se Istočno partnerstvo, sastanci između EU-a i Afrike, EU-a i Azije (ASEM) te EU-a i CELAC-a (Zajednice latinoa-meričkih i karipskih država). Kada je bio red na EU-u da bude domaćin takvih sastana-ka na vrhu, oni su se tradicionalno održavali u državi članici koja je obnašala dužnost rotirajućeg predsjedništva Vijeća EU-a. Međutim, od 2014. pravilo je da predsjednik Europskog vijeća bude domaćin i predsjeda tim sastancima u Bruxellesu. Sudionici su šefovi država ili vlada svih država članica EU-a, uz predsjednika Europskog vijeća i pred-sjednika Europske komisije, kao i šefovi država ili vlada zemalja sudionica.

20 Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji dostupan je na www.consilium.europa.eu/hr/european-council/euro-summit

21 Euroskupina je neformalno tijelo u kojem ministri financija država članica europodručja raspravljaju o pitanjima koja se tiču njihovih zajedničkih odgovornosti u vezi s eurom.

22 Članak 15. UEU-a.

http://www.consilium.europa.eu/hr/european-council/euro-summit/

http://www.consilium.europa.eu/hr/european-council/euro-summit/


Predsjednik Ekvadora Rafael Correa, privremeni predsjednik Zajednice latinoameričkih i karipskih zemalja (CELAC), i predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk na svečanosti zatvaranja sastanka na vrhu EU-a i CELAC-a (10. i 11. lipnja 2015.)

© Europska unija

Na drugim međunarodnim sastancima na vrhu, kao što su G7, G8, G20 i Opća skupština Ujedinjenih naroda (OSUN), EU je ili član ili je pozvan da sudjeluje kao ključan međuna-rodni čimbenik. Rezolucijom UN-a A/65/276 usvojenom u svibnju 2011. EU je pozvan sudjelovati u općoj raspravi Opće skupštine te je uspostavljeno pravo predstavnikâ EU-a da iznose stajališta Europske unije i njezinih država članica u UN-u. Tadašnji pred-sjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy 22. rujna 2011. obratio se tom skupu svjetskih čelnika u New Yorku. Prije donošenja te rezolucije predstavnici rotirajućeg predsjedništva Vijeća Europske unije iznosili su stajališta EU-a na OSUN-u.


Herman Van Rompuy obraća se Općoj skupštini UN-a (25. rujna 2014.)

© Europska unija


2. VIJEĆE EUROPSKE UNIJE

2.1. VIJEĆE EUROPSKE UNIJE U UGOVORIMA

2.1.1. prvi ugovoriPrvi sastanak Vijeća održan je 8. rujna 1952. u Hôtel de Ville u Luxembourgu. Vijeće je druga institucija koja je započela s radom u skladu s Ugovorom o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ). Tim ugovorom, potpisanim u Parizu 1951., stvoren je institucijski okvir koji se sastoji od Visokog tijela, Posebnog vijeća, Skupštine i Suda. Glavna uloga Vijeća bila je provođenje nadzora nad aktivnostima Visokog tijela izdava-njem mišljenja.

Ministri vanjskih poslova i gospodarstva šest država članica osnivačica (Belgija, Savezna Republika Njemačka, Francuska, Italija, Luksemburg i Nizozemska) bili su nazočni na sastanku, kojim je predsjedao njemački kancelar Konrad Adenauer temeljem novog sustava kojim je predviđeno rotirajuće tromjesečno predsjedanje Vijećem za svaku dr-žavu članicu. Njemačka je bila prva zemlja koja je obnašala dužnost predsjedništva.

Na tom nastupnom sastanku Vijeće je donijelo poslovnik i osnovalo tajništvo te imeno-valo Christiana Calmesa, diplomata iz Luksemburga, glavnim tajnikom Vijeća. Ministri su se također dogovorili o statutu članova Visokog tijela i Suda. Jean Monnet, pred-sjednik Visokog tijela, ukratko je naveo dotadašnja postignuća svoje institucije te je predstavio njezin program rada za predstojeće mjesece. Vijeće je isto tako raspravlja-lo o budućim odnosima novoosnovane Zajednice sa zemljama koje nisu bile njezine članice, posebno s Ujedinjenom Kraljevinom i Sjedinjenim Američkim Državama te s drugim međunarodnim organizacijama.

Tijekom cijelog nastupnog sastanka Vijeća naglašavana je ideja da je Zajednica za ugljen i čelik samo jedan korak na širem putu prema daljnjoj europskoj integraciji, što je bila i okosnica govora obojice predsjednika. Uistinu, 10. rujna 1952. ministri vanjskih poslova održali su konferenciju na marginama zasjedanja Vijeća, na kojoj su usvojili rezoluciju kojom se poziva Skupštinu da sastavi nacrt ugovora o osnivanju Europske političke zajednice, koja bi imala šire članstvo i bila nadnacionalne prirode.

Planirana Europska politička zajednica nikada nije zaživjela. Nacrt ugovora koji je sa-stavila Skupština izazvao je burne javne rasprave i dugotrajne diplomatske razgovore čim je bio dovršen. Francuska Nacionalna skupština 30. kolovoza 1954. nije ratificirala Ugovor o osnivanju Europske zajednice za obranu, koju je trebala nadzirati Europska politička zajednica, pa se nakon toga postupno odustalo od obaju planova. Umjesto toga, šestorka je odlučila nastaviti put prema postupnoj ekonomskoj integraciji.


Svečano potpisivanje ugovorâ o EEZ-u i EZAE-u na Kapitolu, Sala degli Orazi e Curiazi, u Rimu, Italija (25. ožujka 1957.)

© Europska unija

Na Međuvladinoj konferenciji o zajedničkom tržištu i Euratomu 26. lipnja 1956. u Bruxellesu osnovan je odbor za pokretanje pregovora o onome što je postalo poznato pod nazivom Rimski ugovori, a odnosi se na osnivačke ugovore o uspostavi Europske ekonomske zajednice (EEZ) i Europske zajednice za atomsku energiju (EZAE), koji su stupili na snagu 1. siječnja 1958. U odboru, kojemu je predsjedao belgijski ministar vanj-skih poslova Paul-Henri Spaak, sudjelovale su delegacije šest država članica EZUČ-a.

Nove zajednice, čije su institucijske strukture bile slične strukturama EZUČ-a, također su se sastojale od četiriju institucija: Komisije, Vijeća, te Skupštine i Suda koje su dijelile s EZUČ-om. Međutim, odnos snaga između dviju izvršnih institucija (Vijeća i Komisije) značajno se izmijenio, i to tako da je Vijeće dobilo ulogu sličnu onoj koju ima i danas, odnosno ulogu ključnog tijela za donošenje odluka.

Dva nova vijeća održala su zajednički nastupni sastanak u Palais des Académies u Bruxellesu 25. siječnja 1958. Sastankom je predsjedao belgijski ministar vanjskih poslo-va Victor Larock. Nazočni su bili i predsjednici triju izvršnih tijela, Walter Hallstein (prvi predsjednik Europske komisije), Paul Finet (predsjednik Visokog tijela EZUČ-a) i Enrico Medi (potpredsjednik Komisije Euratoma).

Budući da su vijeća odlučivala o svojim poslovnicima, o prvim rashodima Zajednice i o statutu članova dviju komisija, na tom sastanku trebalo je riješiti brojna postupov-na pitanja. Ministri su se također dogovorili o uspostavi Odbora stalnih predstavnika (Coreper), Gospodarskog i socijalnog odbora te Skupštine. Za razliku od trojnog insti-tucijskog ustrojstva Zajednica, vijeća su podržala preporuku da „će tajništvo triju vijeća


U sali Cercle Municipal u Luxembourgu održavali su se sastanci Posebnog vijeća Europske zajednice za ugljen i čelik između 1952. i 1967.

© Photothèque de la Ville de Luxembourg. Photo: Batty Fischer

činiti ista skupina službenika” 23. To je značilo da bi postojeće tajništvo Posebnog vijeća EZUČ-a također pomagalo dvjema novim institucijama.

Kao što je bilo i na nastupnom sastanku Posebnog vijeća, ideja da su te dvije nove Zajednice samo jedan od mnogih koraka u smjeru stvaranja ujedinjenije političke i socijalne Europe zauzimala je istaknuto mjesto u govorima glavnih govornika. Prema riječima predsjednika Vijeća Victora Larocka:

„Socijalni ciljevi u cijelom su se Ugovoru o ekonomskoj zajednici u određenoj mjeri izgubili, (…) no te ciljeve ne smijemo izgubiti iz vida ako želimo da se idejama koje su nam vodilje priklone ljudi u našim zemljama i u cijeloj Europi. Koja bi bila svrha usredo-točivanja na promicanje proizvodnje, trgovine i slobode kretanja kapitala ako se gos-podarski napredak ne iskorištava za dobrobit čovjeka?” (Uvodna riječ Victora Larocka, belgijskog ministra vanjskih poslova i tadašnjeg predsjednika vijećâ, na nastupnom sastanku vijećâ EEZ-a i EZAE-a, održanom u Bruxellesu 25. siječnja 1958. (Prilog I. CEE EUR/CM/20 f/58) 24)

23 Zapisnik s osnivačkog sastanka vijećâ EEZ-a i EZAE-a održanog 25. siječnja 1958. u Bruxellesu (CM2 20/1958).

24 Zapisnik s osnivačkog sastanka vijećâ EEZ-a i EZAE-a održanog 25. siječnja 1958. u Bruxellesu, Prilog I. (CM2 20/1958, str. 4.).


Talijanski poster o potpisivanju Ugovora iz Rima

© Eu

rops

ka un

ija


Kriza „prazne stolice”: od 1. srpnja 1965. do 29. siječnja 1966. Francuska je odbila sudjelovati na svim sastancima tijelâ Zajednice u Bruxellesu

© Europska unija

2.1.2. kriza „praznog stolca” i luksemburški kompromisPotreba za usklađivanjem aktivnosti triju Zajednica pojavila se odmah nakon njihova osnivanja 1958., a do 1960. sve institucije već su raspravljale o spajanju izvršnih tijela. Coreper je prvu bitnu raspravu o tom pitanju održao u studenome 1960 25. Međutim, pregovori nisu protekli bez poteškoća. Političko ozračje 60-ih godina proteklog stoljeća nije bilo povoljno za kompromise, kao što je to osobito pokazala odsutnost Francuske sa sastanaka Vijeća u prvoj krizi procesa integracije, što je postalo poznato kao kriza „praznog stolca”.

U središtu krize „praznog stolca” bila su pitanja novca i moći. Prema ugovorima je 1965. trebalo postići dogovor o dvama ključnim pitanjima Zajednice: financiranju zajedničke poljoprivredne politike (ZPP) te pojačanoj uporabi glasovanja kvalificiranom većinom u Vijeću.

Pravila o financiranju ZPP-a trebala su prestati vrijediti u srpnju 1965. Godinu prije toga Vijeće EEZ-a zatražilo je od Komisije da podnese prijedlog o financiranju ZPP-a za raz-doblje 1965.–1970. Tadašnji predsjednik Europske komisije Walter Hallstein iskoristio je tu priliku kako bi predložio opću reviziju financijskih struktura EEZ-a te nadležnosti Parlamentarne skupštine i same Komisije. Prijedlogom Komisije bila je predviđena us-postava sustava vlastitih sredstava Zajednice koji se više ne bi oslanjao na nacionalne doprinose država članica. Hallstein se također zauzimao za proširenje proračunskih ovlasti Skupštine te za dodjeljivanje većih odgovornosti Komisiji.

Usporedo s tim raspravama institucije EEZ-a također su se pripremale za treću fazu prijelaznog razdoblja za uspostavu zajedničkog tržišta. Trećom fazom stvaranja unutar-njeg tržišta, koja je trebala započeti 1. siječnja 1965., predviđena je učestalija primjena glasovanja kvalificiranom većinom u Vijeću.

25 Sažeti zapisnik sastanka u ograničenom sastavu Odbora stalnih predstavnika održanog u Bruxellesu 10. studenoga 1960. (CM2 1960 RP/CRS/2, str. 4.).


Zajednica opremljena vlastitim sredstvima, snažnija Komisija te općenita primjena kva-lificirane većine bili su u suprotnosti s mišljenjima predsjednika Charlesa de Gaullea o budućnosti europske integracije. Kriza je dosegla vrhunac prilikom sastanka Vijeća EEZ-a 30. lipnja 1965., na kojemu se raspravljalo o prijedlozima Komisije za financira-nje ZPP-a. Francuska, koju su zastupali ministar poljoprivrede Edgar Pisani i ministar financija Valéry Giscard d’Estaing, vrlo je glasno izrazila neslaganje s Komisijom i ostalih pet država članica. Sljedećeg dana, 1. srpnja 1965., francuska vlada povukla je svojeg stalnog predstavnika iz Bruxellesa u Pariz te objavila da ne namjerava prisustvovati budućim sastancima Vijeća ili sudjelovati u radu Corepera te drugih odbora i radnih skupina Vijeća.

Politika „praznog stolca” trajala je približno šest mjeseci, nakon čega je napokon okon-čana posebnim sastankom Vijeća održanim u Luxembourgu, koji je trajao četiri dana (17. i 18. te 28. i 29. siječnja 1966.). Vijeće je 29. siječnja 1966. dalo izjavu da je šest država članica postiglo dogovor o budućim odnosima između Komisije i Vijeća, kao i o pri-mjeni glasovanja kvalificiranom većinom. Taj sporazum postao je poznat pod nazivom „luksemburški kompromis” ili „luksemburško pomirenje” 26.

U skladu s tim kompromisom, koji se poslije navodi pod nazivom „dogovor o nesla-ganju”, ako je država članica smatrala da odluke koje su se trebale donijeti kvalificira-nom većinom utječu na ključne nacionalne interese, Vijeće bi „nastojalo u razumnom roku pronaći rješenja koja svi članovi Vijeća mogu usvojiti, istovremeno poštujući svoje uzajamne interese i interese Zajednice”. Iako je Francuska smatrala da „se, kada su vrlo značajni interesi u pitanju, mora raspravljati sve dok se ne dođe do jednoglasnog do-govora”, prema zapisniku sa sastanka postojala je „razlika u mišljenjima o tome što bi trebalo učiniti u slučaju da se ne uspije doći do potpunog dogovora”.

Često se smatra da je luksemburški kompromis imao negativan učinak na proces eu-ropske integracije jer je pojedinačnim državama članicama dao priliku da zaustave određene prijedloge te tako ograniče utjecaj Komisije. Međutim, takvim gledanjem za-nemaruje se ključni doprinos kompromisa, odnosno da je možda usporio proces inte-gracije s obzirom na postojeća očekivanja, ali je isto tako omogućio da se taj proces na-stavi, što se i dogodilo. Od tada su osnivački ugovori izmjenjivani pet puta. Sa svakom izmjenom prošireno je područje nadležnosti Zajednica, a postupci su postali otvoreniji i transparentniji. Istodobno se mijenjalo i članstvo te su 22 druge europske države u okviru sedam krugova proširenja pristupile skupini od šest država članica osnivačica.

2.1.3. ugovor o spajanjuLuksemburškim kompromisom utrt je put prema rješavanju pitanja usklađivanja ak-tivnosti Zajednica i njihovih institucija. Deset godina nakon osnivanja triju Zajednica došlo je do takozvanog spajanja izvršnih tijela. Ugovor o spajanju, također poznat pod nazivom Ugovor iz Bruxellesa prema gradu u kojemu je potpisan, stupio je na snagu 1. srpnja 1967. Njime je uspostavljeno jedinstveno Vijeće, Vijeće Europskih zajednica, kako bi se zamijenilo Vijeće EZUČ-a te vijeća EEZ-a i EZAE-a. Ugovorom je isto tako stvorena jedinstvena Komisija, Komisija Europskih zajednica, kako bi se zamijenilo Visoko tijelo EZUČ-a te komisije EEZ-a i EZAE-a. Te tri Zajednice već su imale zajedničku Skupštinu i Sud.

26 Zapisnik s izvanrednog sastanka Vijeća EEZ-a, održanog 17. i 18. te 28. i 29. siječnja 1966. u Luxembourgu (CM2 C/12/66).


Unatoč spajanju izvršnih tijela, nije došlo do spajanja Ugovorâ. Svaka Zajednica zadr-žala je pravnu neovisnost, a Vijeće je nastavilo djelovati različito u skladu s ovlastima dodijeljenima institucijama odgovarajućim osnivačkim ugovorima.

2.1.4. ugovor iz maastrichtaStupanjem na snagu Ugovora iz Maastrichta u studenome 1993. Vijeće je dobilo svoje sadašnje ime, Vijeće Europske unije. Ugovor iz Maastrichta bio je od presudne važnosti za proces europske integracije jer je njime već postojeća ekonomska suradnja dobila širu političku dimenziju. Ugovor je najpoznatiji po tome što su njime uspostavljene Europska unija i njezina struktura od tri stupa: Europska zajednica (prvi stup), zajednič-ka vanjska i sigurnosna politika (ZVSP, drugi stup) te pravosuđe i unutarnji poslovi (PUP, treći stup). Maastricht je također utro put za stvaranje europske ekonomske i monetar-ne unije (EMU) te za uvođenje jedinstvene valute, eura.

Kompromisom koji je Europsko vijeće postiglo u Maastrichtu vrlo su vješto ispreple-tene već postojeće političke strukture pod jedinstvenim krovom Unije. Prvim stupom objedinjene su tri postojeće Zajednice te je procesu ekonomske integracije dano šire područje primjene politike, drugim stupom dodatno je razvijena europska politička suradnja, koja je u ugovorima prvi put bila spomenuta u Jedinstvenom europskom aktu, a treći stup temeljio se na iskustvu iz Schengenskog sporazuma i Konvencije o njegovu provođenju.

Ustrojstvom Ugovora iz Maastrichta koji se temelji na stupovima ograničene su ovlasti Europske komisije, Europskog parlamenta i Europskog suda u odnosu na nova područ-ja politike iz drugog i trećeg stupa, dok je Vijeću pružena logična nadležnost s obzirom na međuvladinu prirodu navedenih područja. Međutim, u okviru prvog stupa, stupa Europske zajednice, Vijeće je prvi put iskusilo mehanizam „suodlučivanja” s Europskim parlamentom. Postupak suodlučivanja, koji je Ugovorom iz Lisabona u prosincu 2009. preimenovan u redovni zakonodavni postupak, pokazao se toliko ključnim za uravno-teženje snaga među europskim institucijama da je sada postao standardni postupak u skladu s ugovorima za zakonodavne akte te se primjenjuje na većinu područja politike Unije.

2.1.5. ugovor iz LisabonaUgovorom iz Lisabona uvedene su dvije glavne promjene za Vijeće, novi sustav gla-sovanja kvalificiranom većinom te načelo rotirajućeg predsjedništva koje se sastoji od skupina trojki koje zajednički rade u razdobljima od 18 mjeseci kako bi ispunile zajed-nički program.

Skupine trojki zamišljene su kako bi se s vremenom povećala dosljednost, a ipak ostavi-lo mjesta za različite nacionalne interese, stilove vodstva i prioritete politika. Takozvana skupina ESBEHU (Španjolska – ES, Belgija – BE i Mađarska – HU) bila je prva trojka pred-sjedništava, koja je po stupanju na snagu Ugovora iz Lisabona zajedno radila od 1. siječnja 2010. do 30. lipnja 2011.

Područje primjene glasovanja kvalificiranom većinom već je uvelike prošireno ugo-vorima iz Amsterdama i Nice 27. Nakon Lisabona glasovanje kvalificiranom većinom postalo je standardni postupak glasovanja u gotovo svim područjima politika osim

27 Pravna osnova glasovanja kvalificiranom većinom izvorno se nalazi u članku 148. Ugovorâ iz Rima i u prvom sustavu koji se primjenjivao od 1958. do 1972. (Prilog IV.).


Belgija je bila jedna od sudionica prve trojke predsjedništava, sustava koji je uveden Ugovorom iz Lisabona, i predsjedala je sastancima Vijeća od 1. srpnja do 31. prosinca 2010.

© Europska unija

oporezivanja i vanjske politike, a njime se zamijenilo jednoglasno odlučivanje. Ranijim ugovorima koji su donijeli izmjene bio je ustanovljen sustav za ponderiranje glasova kojime se broj glasova za svaku državu članicu temeljio na njezinoj relativnoj veličini. Prema tom sustavu odluke su se donosile samo ako je većina država članica prešla određeni prag broja glasova. Ugovorom iz Lisabona pojednostavljen je sustav glaso-vanja, i to tako da je, kad je riječ o Komisijinu prijedlogu, uspostavljen dvojni većinski sustav kojim je kvalificirana većina postignuta ako obuhvaća najmanje 55 % država članica (16 od 28) koje predstavljaju najmanje 65 % stanovništva. Iako je novi sustav u uporabi od 1. studenoga 2014., prijelazno razdoblje traje do 31. ožujka 2017. 28 i tijekom tog razdoblja prijašnji sustav ponderiranih glasova može se primijeniti kada to formal-no zatraži jedna država članica.

Od Ugovora iz Lisabona emitiraju se vijećanja Vijeća o zakonodavstvu, uključujući rasprave i glasovanje, a Ugovorom je također formalizirana Euroskupina, čija je ulo-ga utvrđena Protokolom br. 14 29. Prvi neformalni sastanak ministara financija država članica europodručja održan je 4. lipnja 1998. u dvorcu Senningen u Luksemburgu. Ugovorom iz Lisabona dane su odredbe za izbor predsjednika Euroskupine 30, funkcije

28 Kako bi se pridobilo Poljsku tijekom pregovora, ta prijelazna mjera bila je uključena nakon pozivanja na takozvani „kompromis iz Ioannine” te je tako omogućeno skupini država s kombiniranim glasovima čiji se broj približavao razini manjinske blokade da zatraže preispitivanje odluke donesene kvalificiranom većinom u Vijeću.

29 SL C 306, 17.12.2007., str. 154.

30 Postupak za izbor predsjednika Euroskupine utvrđen je Protokolom br. 14. uz Ugovor iz Lisabona.


koju je prvi obnašao tadašnji predsjednik vlade Luksemburga Jean-Claude Juncker, a od 21. siječnja 2013. nizozemski ministar financija Jeroen Dijsselbloem. On je 13. lipnja 2015. ponovno izabran za drugi mandat od dvije i pol godine.

Premda je jedinstven pravni subjekt, Vijeće se sastaje u različitim „sastavima”, ovisno o temi o kojoj se raspravlja. Nakon Lisabona broj sastava Vijeća povećao se s devet na deset jer je sastav za opće poslove / vanjske odnose podijeljen na dva. Rotirajuće pred-sjedništvo organizira i predsjeda svim sastancima Vijeća osim Vijeća za vanjske poslove, kojemu predsjeda Visoki predstavnik.

Općenito se smatra da je Ugovorom iz Lisabona smanjena vidljivost, ili čak i važnost, rotirajućeg predsjedništva Vijeća, uglavnom zato što je Europsko vijeće postalo insti-tucija za sebe s vlastitim predsjednikom te rotirajuće predsjedništvo više ne predsjeda sastancima Europskog vijeća 31. Dok se Europsko vijeće usredotočuje na stratešku ori-jentaciju, kao i na trenutačno ozbiljne situacije ili čak upravljanje krizama, predsjed-ništvo Vijeća odgovorno je za poticanje rada Vijeća na zakonodavstvu EU-a, čime se osiguravaju kontinuitet programa EU-a, uredni zakonodavni procesi i suradnja među državama članicama.

2.2. PRIPREMA RADA VIJEĆA

2.2.1. odbor stalnih predstavnika (Coreper)U osnivačkom Ugovoru o osnivanju EZUČ-a 1952. nije bilo odredaba kojima se utvrđi-vala struktura za pripreme Posebnog vijeća. Međutim, složenost postupka donošenja odluka te nove institucije te potreba za raspravljanjem i usklađivanjem stajališta šest država članica prije službenih sastanaka dovela je do toga da je u veljači 1953., otprilike sedam mjeseci nakon osnivanja Zajednice, uspostavljen Koordinacijski odbor (Cocor). Cocor nije bio stalno tijelo te su predstavnici država članica iz svojih glavnih gradova dolazili u Luxembourg na njegove sastanke, a nacionalni su se predstavnici mijenjali ovisno o točkama dnevnog reda.

Usprkos promjenjivoj prirodi odbor se pokazao iznimno uspješnim u usklađivanju i pripremi sastanaka Vijeća, u tolikoj mjeri da je 1958. u ugovorima o osnivanju EEZ-a i EZAE-a sadržana mogućnost da se poslovnikom Vijeća „predvidi osnivanje odbora koji se sastoji od predstavnika država članica” 32 čije zadatke i nadležnosti su trebala odrediti odgovarajuća vijeća. Ni jedan mjesec od stupanja na snagu Ugovorâ o EEZ-u i EZAE-u vijeća su tijekom nastupnog sastanka 25. siječnja 1958. odlučila uspostaviti Odbor stal-nih predstavnika vlada država članica (Coreper) 33.

Stalni predstavnici, koji su se trajno nastanili u Bruxellesu, u stvari su veleposlanici svojih zemalja pri EU-u te izražavaju stajalište svoje vlade. Njima pomaže skupina nacionalnih stručnjaka iz domaćih ministarstava upućenih u tijela koja su od tada postala poznata

31 Model organizacije sa stalnim predsjednikom već se primjenjuje u tri tijela: Europskom vijeću, Vijeću za vanjske poslove i Euroskupini.

32 Članak 151. Ugovora o EEZ-u i članak 121. Ugovora o EZAE-u.

33 Zapisnik s nastupnog sastanka vijećâ EEZ-a i EZAE-a održanog u Bruxellesu 25. siječnja 1958. (CM2 20/1958, str. 10.). Pokrata Coreper izvedena je iz francuskog naziva Comité des représentants permanents.


kao stalna predstavništva. Coreper je bio odgovoran za pripremu rada vijećâ EEZ-a i EZAE-a te za obavljanje ostalih zadataka koje su mu vijeća povjerila.

Postojanje Corepera prvi put je zapisano u primarno pravo 1. srpnja 1967. Ugovorom o spajanju. Člankom 4. Ugovora o spajanju upućuje se na Coreper i njegovu ulogu odbora stalnih predstavnika koji je odgovoran za pripremu rada Vijeća, koje je od tada postalo jedinstveno. Ugovorom iz Maastrichta iz 1993. uvršten je bitni sadržaj članka 4. u osnivački Ugovor o Europskoj uniji, a Ugovorom iz Amsterdama iz 1999. Coreperu je dano svojstvo donošenja postupovnih odluka. Ugovorom iz Lisabona zadržane su te dvije uloge.

Coreper je djelovao kao jedno tijelo do 1962., kada je podijeljen u dva dijela zbog in-tenzivnog programa rada: Coreper I. sastoji se od zamjenika stalnih predstavnika i bavi se pitanjima više tehničke prirode, a Coreper II. sastoji se od samih stalnih predstavnika koji pripremaju rad na političkim i ekonomskim pitanjima horizontalne prirode.

COREPER I. PRIPREMA RAD SLJEDEĆIH SASTAVA VIJEĆA:

• zapošljavanje, socijalna politika, zdravstvo i pitanja potrošača• konkurentnost (unutarnje tržište, industrija, istraživanje i svemir)• promet, telekomunikacije i energetika• poljoprivreda i ribarstvo• okoliš• obrazovanje, mladi, kultura i sport

COREPER II. PRIPREMA RAD SLJEDEĆIH SASTAVA VIJEĆA:

• opći poslovi• vanjski poslovi• ekonomski i financijski poslovi• pravosuđe i unutarnji poslovi


Pripreme za sastanak Corepera 28. rujna 1978.

© Europska unija

Sastanak Corepera II. 17. prosinca 2012.

© Europska unija

Prilično širokom definicijom uloge Corepera u ugovorima ne daje se prava slika ključne važnosti koju je taj odbor s vremenom stekao u osiguranju nesmetanog funkcioniranja Vijeća. Iako Coreper nije tijelo EU-a koje donosi odluke, a Vijeće, koje jedino ima ovlast za donošenje odluka, može dovesti u pitanje svaki dogovor koji Coreper postigne, on je od svojeg osnivanja odigrao iznimno važnu ulogu u vođenju složenih i teških pre-govora. Tijekom intenzivna i dugotrajna zajedničkog rada članovi Corepera stekli su iskustvo bitno za pomoć državama članicama Unije u postizanju kompromisa.

2.2.2. odbori i radne skupineOdbore i radne skupine uspostavlja Vijeće ili Coreper kako bi se uskladile aktivnosti Vijeća u različitim područjima. Takve se skupine sastoje od nacionalnih stručnjaka za određeno područje ili politiku te su početna točka za pregovore o svakom pitanju ili prijedlogu. Oni doprinose napretku pregovora postizanjem dogovora kad god je to moguće te utvrđivanjem spornih pitanja o kojima će Coreper raspravljati.

Prvi takav odbor bio je Odbor za trgovinske poslove. Osnovan je tijekom osnivačkog sastanka Posebnog vijeća EZUČ-a 10. rujna 1952. 34 te mu je povjeren zadatak rješava-nja pitanja koja se odnose na prijelazne trgovinske odredbe. Nastupni sastanak Odbora za trgovinske poslove održan je u Luxembourgu 29. studenoga 1952.

34 Zapisnik s nastupnog sastanka Posebnog vijeća EZUČ-a, održanog u Luxembourgu od 8. do 10. rujna 1952. (CM1 1/1952, str. 8.).


Tijekom godina uspostavljeni su i drugi odbori na visokoj razini: Posebni odbor za po-ljoprivredu, Gospodarski i financijski odbor, Odbor iz članka 113. (kasnije članka 133., a danas Odbor za trgovinsku politiku) te Politički i sigurnosni odbor među najpoznatijim su primjerima takvih odbora. Također su osnovani i neki horizontalni odbori usko po-vezani s radom Corepera, kao što su skupine Antici i Mertens (koje pripremaju sastan-ke Corepera II. odnosno I.) te Skupina prijatelja predsjedništva. Kako su se nadležnosti Zajednica povećavale, tako se to odrazilo u osnivanju sve većeg broja specijaliziranih skupina. Danas postoji više od 150 visokospecijaliziranih radnih skupina i odbora 35.

2.2.3. Glavno tajništvoKao što je bio slučaj s Coreperom, ni Glavno tajništvo Vijeća (GTV) nije bilo spome-nuto u osnivačkim ugovorima Zajednica. Kao što je već navedeno, Tajništvo je uspo-stavljeno tijekom nastupnog sastanka Posebnog vijeća EZUČ-a 9. i 10. rujna 1952. Na nastupnom sastanku vijećâ EEZ-a i EZAE-a u siječnju 1958. nisu uspostavljena nova taj-ništva za te institucije, već je potvrđeno da će ista skupina dužnosnika pomagati svim trima postojećim vijećima. Christian Calmes imenovan je glavnim tajnikom 1952., a njegov mandat produljen je 1958. Otada je GTV imao još sedam glavnih tajnika. Jeppe Tranholm-Mikkelsen obnaša tu dužnost od 1. srpnja 2015. (vidjeti Prilog V.).

U srpnju 1967. Ugovorom o spajanju Glavno tajništvo Vijeća postalo je Glavno tajništvo Vijeća Europskih zajednica. Međutim, GTV se pojavljuje u ugovorima tek stupanjem na snagu Ugovora iz Maastrichta u studenome 1993.: člankom 151. UEU-a priznato je njegovo postojanje te mu je dodijeljena uloga pružanja pomoći Vijeću.

Tajništvo je na početku imalo manje od 12 dužnosnika. U pismu Konradu Adenaueru od 17. studenoga 1952. Christian Calmes podrobno je opisao sastav Tajništva:

„Ekipa djelatnika Tajništva od deset osoba trenutačno se sastoji od: tajnika (L), admini-stratora (B), nadzornika (također radi kao računovođa), arhivara (također radi kao pre-voditelj), dvaju tajnika, daktilografa (također radi kao telefonist), administrativnog po-moćnika (također obavlja kopiranje), vozača (također radi kao dostavljač) i nadstojnika (također pomaže u administrativnim poslovima).” 36

To malo administrativno tijelo uglavnom se bavilo logističkim zahtjevima organiziranja sastanaka Posebnog vijeća. Otada se uloga Glavnog tajništva značajno razvila. Danas, osim što obavlja tradicionalne tajničke zadatke poput svakodnevnog pripremanja dokumenata, prijevoda i vođenja zapisnika, GTV je također postupno razvio dodatne uloge u vezi s politikama: osigurava kontinuitet rada Vijeća u okviru sustava rotirajućeg predsjedništva, koje svakih šest mjeseci donosi novu dinamiku u proces pregovora i uspostavlja različite prioritete za program rada Vijeća, te savjetuje predsjedništvo o postizanju kompromisa na temelju svojeg znanja o politikama, postupcima i institu-cijskim pitanjima.

35 Vidjeti www.consilium.europa.eu/hr/council-eu/preparatory-bodies za pregled pripremnih tijela Vijeća.

36 Christian Calmes, glavni tajnik Posebnog vijeća ministara EZUČ-a, poslao je 17. studenoga 1952. Konradu Adenaueru, kancelaru i ministru vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, izvješće o stanju organizacije resursa i djelatnika Tajništva (CM1 1952–36, str. 2.).

http://www.consilium.europa.eu/hr/council-eu/preparatory-bodies


Osoblje glavnog tajništva prisustvuje primopredaji dužnosti glavnog tajnika Vijeća između Uwea Corsepiusa i Jeppea Tranholm-Mikkelsena (17. lipnja 2015.)

© Europska unija

Sve više središnja uloga GTV-a potvrđena je na sastanku Europskog vijeća u Helsinkiju u prosincu 1999. u trenutku kada se Unija pripremala za proširenje 37, a ta je uloga posli-je priznata člankom 23. Poslovnika Vijeća. Tim se člankom propisuje da će Tajništvo biti „usko i kontinuirano uključeno u organizaciju, koordinaciju i osiguranje usklađenosti rada Vijeća” te da će pomagati predsjedništvu u traženju rješenja 38.

Uloga je glavnog tajnika da pomaže Vijeću i da upravlja GTV-om. Odgovoran je za obavljanje usluga koje GTV pruža predsjedništvima Vijeća i njegovim pripremnim ti-jelima te predsjedniku Europskog vijeća, u kojemu također obnaša dužnost glavnog tajnika. Odgovoran je i za administrativno upravljanje ljudskim i financijskim resursima Glavnog tajništva Vijeća. Imenuje ga Vijeće kvalificiranom većinom.

37 Zaključci predsjedništva, sastanak Europskog vijeća u Helsinkiju, 10. i 11. prosinca 1999. Vidjeti Prilog III. – Učinkovito Vijeće za proširenu Uniju: smjernice za reformu i operativne preporuke.

38 Odluka Vijeća od 1. prosinca 2009. o donošenju Poslovnika Vijeća (SL L 325, 11.12.2009., str. 35.), članak 23. stavak 3.


3. PRILOZI

I. UGOVORI EUROPSKE UNIJE – GLAVNE REFORME

Ugovori čine temelj Europske unije. O njima pregovaraju predstavnici vlada država čla-nica, a donose se zajedničkim dogovorom. Ugovore potpisuju sve države članice, a ratificiraju se u skladu s ustavnim zahtjevima svake države članice. Stupaju na snagu tek kada se taj proces dovrši i kada se svaki korak ispuni.

Ugovor o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ) – Ugovor iz Pariza 39,potpisan 23. srpnja 1952. u Parizu, Francuska,stupio je na snagu 23. srpnja 1952.,prestao je vrijediti 23. srpnja 2002.:

prvi osnivački ugovorzajedničko tržište za tadašnje strateške proizvode: ugljen i čelik

Ugovor o osnivanju Europske zajednice za obranu – Ugovor o EZO-u 40,potpisan 27. svibnja 1952. u Parizu, Francuska,nije stupio na snagu 41.

Ugovor o uspostavi Europske ekonomske zajednice – Ugovor o EEZ-u 42,Ugovor o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju – Ugovor o EZAE-u ili Ugovor o Euratomu 43,Konvencija o određenim institucijama zajedničkima Europskim zajednicama:Skupština, Sud, Gospodarski i socijalni odbor,potpisana 25. ožujka 1957. u Rimu, Italija,stupila je na snagu 1. siječnja 1958.:

dva osnivačka ugovora – Ugovori iz Rimapostupno uvođenje općeg zajedničkog tržišta (EEZ)Europska zajednica za atomsku energiju (EZAE ili Euratom)

Konvencija o Nizozemskim Antilima,potpisana 13. studenoga 1962. u Bruxellesu, Belgija,stupila je na snagu 1. listopada 1964.

39 Izvorna verzija Ugovora i nacionalni instrumenti ratifikacije, kao i kasniji pristupni instrumenti, pohranjeni su u arhivima Vlade Francuske Republike.

40 Isto.

41 Nacrt ugovora o EZO-u bio je povezan s nacrtom ugovora o statutu Europske političke zajednice (EPZ), a usvojila ga je ad hoc skupština EZUČ-a 10. ožujka 1953. (nacrt je bio podnesen ministrima vanjskih poslova EZUČ-a 9. ožujka 1953.). Nacrt ugovora o Europskoj političkoj zajednici postao je nevažećim kada je Europska zajednica za obranu odbačena.

42 Za razliku od ostalih protokola priloženih Ugovoru o EEZ-u od samog početka, Protokol o statutu Suda Europske ekonomske zajednice potpisan je u Bruxellesu 17. travnja 1957.

43 Protokol o Statutu Suda Europske zajednice za atomsku energiju, priložen Ugovoru o Euratomu, potpisan je 17. travnja 1957. u Bruxellesu.


Ugovor o osnivanju jedinstvenog Vijeća i jedinstvene Komisije Europskih zajednica – Ugovor o spajanju 44,potpisan 8. travnja 1965. u Bruxellesu, Belgija,stupio je na snagu 1. srpnja 1967.

Ugovor o izmjeni određenih proračunskih odredaba Ugovorâ („vlastita sredstva”),potpisan 22. travnja 1970. u Luxembourgu, Luksemburg,stupio je na snagu 1. siječnja 1971.

Ugovor o izmjeni određenih financijskih odredaba Ugovora o uspostavi Europske ekonomske zajednice i Ugovora o osnivanju jedinstvenog Vijeća i jedinstvene Komisije Europskih zajednica 45 („Ugovor o izmjeni određenih financijskih odredaba”),potpisan 22. srpnja 1975. u Bruxellesu, Belgija,stupio je na snagu 1. lipnja 1977.

Ugovor o izmjeni određenih odredaba Protokola o Statutu Europske investicijske banke 46: davanje ovlaštenja Vijeću guvernera za izmjenu definicije obračunske jedinice i metode preračunavanja iznosa u nacionalne valute,potpisan 10. srpnja 1975. u Bruxellesu, Belgija,stupio je na snagu 1. listopada 1977.

Ugovor o Grenlandu 47,potpisan 13. ožujka 1984. u Bruxellesu, Belgija,stupio je na snagu 1. siječnja 1985.

Jedinstveni europski akt 48,potpisan 17. veljače 1986. (Belgija, Savezna Republika Njemačka, Španjolska, Francuska, Irska, Luksemburg, Nizozemska, Portugal, Ujedinjena Kraljevina) u Luxembourgu, Luksemburg te 25. veljače 1986. (Danska, Grčka, Italija) u Haagu, Nizozemska,stupio je na snagu 1. srpnja 1987.:

glasovanje kvalificiranom većinompočetak zakonodavne suradnje između Vijeća i Europskog parlamentau smjeru velikog unutarnjeg tržištasuradnja u vanjskoj politiciprvo spominjanje Europskog vijeća

44 Odluka predstavnika vlada država članica o privremenoj lokaciji određenih institucija i službi Zajednica (SL 152, 13.7.1967.) potpisana je te je stupila na snagu na iste datume na koje je potpisan i stupio na snagu Ugovor o spajanju.

45 Odluka predstavnika vlada država članica od 5. travnja 1977. o privremenoj lokaciji Revizorskog suda (SL L 104, 28.4.1977.) potpisana je 5. travnja 1977., a na snagu je stupila 1. lipnja 1977.

46 Protokol o Statutu Europske investicijske banke priložen je Ugovoru o EEZ-u.

47 Grenland se službeno povukao iz EEZ-a 1. veljače 1985.

48 Izmijenio je Ugovor o EZUČ-u, Ugovor o EEZ-u i Ugovor o Euratomu.


Ugovor o Europskoj uniji – UEU ili Ugovor iz Maastrichta 49,potpisan 7. veljače 1992. u Maastrichtu, Nizozemska,stupio je na snagu 1. studenoga 1993.:

nastanak Europske unijeekonomska i monetarna unijakorak prema euruzajednička vanjska i sigurnosna politika (ZVSP)pravosuđe i unutarnji poslovi (PUP)

Akt o izmjeni Protokola o statutu Europske investicijske banke ili Akt o osnivanju Europskog investicijskog fonda,potpisan 25. ožujka 1993. u Bruxellesu, Belgija,stupio je na snagu 1. svibnja 1994.

Ugovor iz Amsterdama,potpisan 2. listopada 1997. u Amsterdamu, Nizozemska,stupio je na snagu 1. svibnja 1999.:

područje slobode, sigurnosti i pravdeintegracija schengenske pravne stečevinejednakost između muškaraca i ženaodrživi razvojVisoki predstavnik za ZVSPsposobnost upravljanja krizama

Ugovor iz Nice,potpisan 26. veljače 2001. u Nici, Francuska,stupio je na snagu 1. veljače 2003.:

reforma institucija za buduću Uniju 27 članica

Ugovor o Ustavu za Europu,potpisan 29. listopada 2004. u Rimu, Italija,nije stupio na snagu.

49 Njime je uspostavljen Ugovor o Europskoj uniji, izmijenjen Ugovor o EEZ-u s ciljem uspostave Europske zajednice te izmijenjeni Ugovor o EZUČ-u i Ugovor o Euratomu.


Ugovor iz Lisabona s potpisima šefova država ili vlada (13. prosinca 2007.)

© Europska unija

Ugovor iz Lisabona,potpisan 13. prosinca 2007. u Lisabonu, Portugal,stupio je na snagu 1. prosinca 2009.:

Europsko vijeće postaje institucijaparitet u izradi zakonodavstva između Vijeća i Europskog parlamentasudjelovanje nacionalnih parlamenatapravna osobnost EU-aPovelja o temeljnim pravima

Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji 50,potpisan 2. ožujka 2012. u Bruxellesu, Belgija,stupio je na snagu 1. siječnja 2013.

50 Ugovor je već potpisalo 19 država članica europodručja te Bugarska, Danska, Mađarska, Poljska, Rumunjska i Švedska, dok je Češka također pokrenula postupke za potpisivanje.


II. PROCES PROŠIRENJA

Izvorni Ugovor o EZUČ-u nikada nije bio zamišljen kao ekskluzivni klub šest država članica osnivačica. U članku 98. navedeno je da „svaka europska država može zatra-žiti pristupanje postojećem ugovoru”. Unatoč potpisivanju novih ugovora i brojnim revizijama, poziv ostalim europskim državama da se pridruže integracijskom procesu ostao je otvoren. Člankom 49. UEU-a sada se navodi da „svaka europska država koja poštuje vrijednosti iz članka 2. i koja se obvezuje promicati ih, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji”.

Ugovor o pristupanju Danske, Irske i Ujedinjene Kraljevine 51,potpisan 22. siječnja 1972. u Bruxellesu, Belgija,stupio je na snagu 1. siječnja 1973.

Ugovor o pristupanju Grčke 52,potpisan 28. svibnja 1979. u Ateni, Grčka,stupio je na snagu 1. siječnja 1981.

Ugovor o pristupanju Španjolske i Portugala 53,potpisan 12. lipnja 1985. u Madridu, Španjolska, i u Lisabonu, Portugal,stupio je na snagu 1. siječnja 1986.

Ugovor o pristupanju Austrije, Finske i Švedske,potpisan 24. lipnja 1994. u Krfu, Grčka 54, stupio je na snagu 1. siječnja 1995.

Ugovor o pristupanju Češke, Estonije, Cipra, Latvije, Litve, Mađarske, Malte, Poljske, Slovenije i Slovačke,potpisan 16. travnja 2003. u Ateni, Grčka,stupio je na snagu 1. svibnja 2004.

51 U pogledu pristupa EZUČ-u, vidjeti Odluku Vijeća Europskih zajednica od 22. siječnja 1972. u vezi s pristupom Kraljevine Danske, Irske i Kraljevine Norveške te Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske Europskoj zajednici za ugljen i čelik, SL L 73, 27.3.1972. (dokumenti o pristupanju tih četiriju zemalja Europskim zajednicama). Zbog negativnih rezultata referenduma o Ugovoru u pristupanju u Norveškoj 25. rujna 1972., taj ugovor i drugi dokumenti u vezi s pristupanjem Europskim zajednicama bili su predmetom Odluke Vijeća Europskih zajednica od 1. siječnja 1973. o prilagodbi instrumenata u vezi s pristupanjem novih država članica Europskim zajednicama, SL L 2, 1.1.1973.

52 Za pristupanje EZUČ-u vidjeti Odluku Vijeća Europskih zajednica od 24. svibnja 1979. o pristupanju Helenske Republike Europskoj zajednici za ugljen i čelik, SL L 291, 19.11.1979.

53 U vezi s pristupanjem EZUČ-u vidjeti Odluku Vijeća Europskih zajednica od 11. lipnja 1985. o pristupanju Kraljevine Španjolske i Portugalske Republike Europskoj zajednici za ugljen i čelik, SL L 302, 15.11.1985.

54 Norveška se povukla iz pristupnog procesa nakon negativnog rezultata referenduma 28. studenoga 1994. Zbog toga što nije ratificiran, Ugovor o pristupanju i drugi dokumenti o pristupanju bili su predmetom Odluke 95/1/EZ, Euratom, EZUČ Vijeća Europske unije o prilagodbi instrumenata u vezi s pristupanjem novih država članica Europskoj uniji, SL L 1, 1.1.1995.


BE

EL

CZ

HU

EE

MT

CY

PL

LV

SI

LT

SK

AT FI SE

ES PT

BG RO

HR

DK IE UK

DE FR IT LU NL

PROŠIRENJA sa šest na 28 članica

1952.

1973.

1981.

1986.

1995.

2004.

2007.

2013.

Ugovor o pristupanju Bugarske i Rumunjske,potpisan 25. travnja 2005. u Luxembourgu, Luksemburg,stupio je na snagu 1. siječnja 2007.

Ugovor o pristupanju Hrvatske,potpisan 9. prosinca 2011. u Bruxellesu, Belgija,stupio je na snagu 1. srpnja 2013.


Radna sjednica sastanka na vrhu 9. i 10. prosinca 1974. u Parizu, Francuska

© Europska unija

III. KRONOLOGIJA SASTANAKA NA VRHU, SASTANAKA EUROPSKOG VIJEĆA I SASTANAKA NA VRHU DRŽAVA EUROPODRUČJA

međuvladina konferencija šefova država ili vlada za dovršavanje ugovorâ iz Rima18. i 19. veljače 1957., Pariz (Matignon), pod predsjedanjem Guya Molleta

sastanci na vrhu šefova država ili vlada prije osnivanja Europskog vijeća u prosincu 1974.10. i 11. veljače 1961., Pariz (Quai d’Orsay), pod predsjedanjem Charlesa de Gaullea18. srpnja 1961., Bonn (Godesberger Redoute), pod predsjedanjem Konrada Adenauera29. i 30. svibnja 1967., Rim (Kapitol), pod predsjedanjem Alda Mora1. i 2. prosinca 1969., Haag (Ridderzaal), pod predsjedanjem Pieta de Jonga19. i 20. listopada 1972., Pariz (Centre de conférences international), pod predsjeda-njem Barenda Biesheuvela14. i 15. prosinca 1973., Kopenhagen (Bella Center), pod predsjedanjem Ankera Jørgensena19. rujna 1974., Pariz (Palais de l’Elysée), pod predsjedanjem Valérya Giscarda d’Estainga (neformalna večera)9. i 10. prosinca 1974., Pariz (Quai d’Orsay), pod predsjedanjem Valérya Giscarda d’Estainga


sastanci Europskog vijeća i neformalni sastanci šefova država ili vlada od osnivanja Europskog vijeća 55

10. i 11. ožujka 1975., Dublin (Dublin Castle), pod predsjedanjem Liama Cosgravea16. i 17. srpnja 1975., Bruxelles (zgrada Charlemagne), pod predsjedanjem Alda Mora1. i 2. prosinca 1975., Rim (Palazzo Barberini), pod predsjedanjem Alda Mora1. i 2. travnja 1976., Luxembourg (Centre de conférences Kirchberg), pod predsjeda-njem Gastona Thorna12. i 13. srpnja 1976., Bruxelles (zgrada Charlemagne), pod predsjedanjem Joopa den Uyla29. i 30. studenoga 1976., Haag (Ridderzaal), pod predsjedanjem Joopa den Uyla25. i 26. ožujka 1977., Rim (Palazzo Barberini), pod predsjedanjem Jamesa Callaghana29. i 30. lipnja 1977., London (Lancaster House), pod predsjedanjem Jamesa Callaghana5. i 6. prosinca 1977., Bruxelles (zgrada Charlemagne), pod predsjedanjem Lea Tindemansa7. i 8. travnja 1978., Kopenhagen (Christiansborg), pod predsjedanjem Ankera Jørgensena6. i 7. srpnja 1978., Bremen (Rathaus), pod predsjedanjem Helmuta Schmidta4. i 5. prosinca 1978., Bruxelles (zgrada Charlemagne), pod predsjedanjem Helmuta Schmidta12. i 13. ožujka 1979., Pariz (Centre de conférences international), pod predsjedanjem Valérya Giscarda d’Estainga21. i 22. lipnja 1979., Strasbourg (Hôtel de Ville), pod predsjedanjem Valérya Giscarda d’Estainga29. i 30. studenoga 1979., Dublin (Dublin Castle), pod predsjedanjem Jacka Lyncha27. i 28. travnja 1980., Luxembourg (Centre de conférences Kirchberg), pod predsjeda-njem Francesca Cossige12. i 13. lipnja 1980., Venecija (Fondazione Cini), pod predsjedanjem Francesca Cossige1. i 2. prosinca 1980., Luxembourg (Centre de conférences Kirchberg), pod predsjeda-njem Pierra Wernera23. i 24. ožujka 1981., Maastricht (Stadhuis), pod predsjedanjem Driesa van Agta29. i 30. lipnja 1981., Luxembourg (Centre de conférences Kirchberg), pod predsjeda-njem Driesa van Agta26. i 27. studenoga 1981., London (Lancaster House), pod predsjedanjem Margaret Thatcher29. i 30. ožujka 1982., Bruxelles (zgrada Charlemagne), pod predsjedanjem Wilfrieda Martensa28. i 29. lipnja 1982., Bruxelles (Palais d’Egmont), pod predsjedanjem Wilfrieda Martensa3. i 4. prosinca 1982., Kopenhagen (Eigtveds Pakhus), pod predsjedanjem Poula Schlütera21. i 22. ožujka 1983., Bruxelles (zgrada Charlemagne), pod predsjedanjem Helmuta Kohlaod 17. do 19. lipnja 1983., Stuttgart (Neues Schloss), pod predsjedanjem Helmuta Kohlaod 4. do 6. prosinca 1983., Atena (Zappeion), pod predsjedanjem Andreasa Papandreoua19. i 20. ožujka 1984., Bruxelles (zgrada Charlemagne), pod predsjedanjem Françoisa Mitterranda

55 Navedeni datumi odgovaraju službeno zabilježenim datumima za svaki sastanak. U određenim slučajevima postupci su se katkad nastavili i nakon navedenog datuma kada je to bilo potrebno kako bi šefovi država ili vlada došli do dogovora. Sastanci su zabilježeni pod nazivom koji se tada upotrebljavao i kako je naveden u zaključcima ili u pismu kojim je sastanak sazvan.


25. i 26. lipnja 1984., Fontainebleau (Château de Fontainebleau), pod predsjedanjem Françoisa Mitterranda3. i 4. prosinca 1984., Dublin (Dublin Castle), pod predsjedanjem Garreta Fitzgeralda29. i 30. ožujka 1985., Bruxelles (zgrada Charlemagne), pod predsjedanjem Bettina Craxija28. i 29. lipnja 1985., Milano (Castello Sforzesco), pod predsjedanjem Bettina Craxija2. i 3. prosinca 1985., Luxembourg (Centre de conférences Kirchberg), pod predsjeda-njem Jacquesa Santera26. i 27. lipnja 1986., Haag (Conferentiecentrum van het Ministerie van Buitenlandse Zaken), pod predsjedanjem Ruuda Lubbersa5. i 6. prosinca 1986., London (Queen Elizabeth II Conference Centre), pod predsjeda-njem Margaret Thatcher29. i 30. lipnja 1987., Bruxelles (zgrada Charlemagne), pod predsjedanjem Wilfrieda Martensa4. i 5. prosinca 1987., Kopenhagen (Eigtveds Pakhus), pod predsjedanjem Poula Schlütera11. i 12. veljače 1988., Bruxelles (zgrada Charlemagne), pod predsjedanjem Helmuta Kohla27. i 28. lipnja 1988., Hannover (Hannover Messe), pod predsjedanjem Helmuta Kohla2. i 3. prosinca 1988., Rodos (Palati tou Megalou Magistrou), pod predsjedanjem Andreasa Papandreoua26. i 27. lipnja 1989., Madrid (Palacio de Congresos de Madrid), pod predsjedanjem Felipea Gonzáleza18. studenoga 1989., Pariz (Palais de l’Élysée), pod predsjedanjem Françoisa Mitterranda (neformalni sastanak članova Europskog vijeća)8. i 9. prosinca 1989., Strasbourg (Palais de la Musique et des Congrès), pod predsjeda-njem Françoisa Mitterranda28. travnja 1990., Dublin (Dublin Castle), pod predsjedanjem Charlesa Haugheya (po-sebni sastanak Europskog vijeća)25. i 26. lipnja 1990., Dublin (Dublin Castle), pod predsjedanjem Charlesa Haugheya27. i 28. listopada 1990., Rim (Palazzo Madama), pod predsjedanjem Giulija Andreottija14. i 15. prosinca 1990., Rim (Palazzo Montecitorio), pod predsjedanjem Giulija Andreottija8. travnja 1991., Luxembourg (Centre de conférences Kirchberg), pod predsjedanjem Jacquesa Santera (neformalni sastanak Europskog vijeća)28. i 29. lipnja 1991., Luxembourg (Centre de conférences Kirchberg), pod predsjeda-njem Jacquesa Santera9. i 10. prosinca 1991., Maastricht (Provinciehuis), pod predsjedanjem Ruuda Lubbersa26. i 27. lipnja 1992., Lisabon (Centro Cultural de Belém), pod predsjedanjem Aníbala Cavacoa Silve16. listopada 1992. Birmingham (Birmingham ICC), pod predsjedanjem Johna Majora (posebni sastanak šefova država ili vlada)11. i 12. prosinca 1992., Edinburgh (Holyrood House), pod predsjedanjem Johna Majora21. i 22. lipnja 1993., Kopenhagen (Bella Center), pod predsjedanjem Poula Nyrupa Rasmussena29. listopada 1993., Bruxelles (zgrada Charlemagne), pod predsjedanjem Jean-Luca Dehaenea (izvanredni sastanak Europskog vijeća)10. i 11. prosinca 1993., Bruxelles (zgrada Charlemagne), pod predsjedanjem Jean-Luca Dehaenea24. i 25. lipnja 1994., Krf (Palaia Anaktora), pod predsjedanjem Andreasa Papandreoua


15. srpnja 1994., Bruxelles (zgrada Charlemagne), pod predsjedanjem Helmuta Kohla (izvanredni sastanak Europskog vijeća)9. i 10. prosinca 1994., Essen (Messe Essen), pod predsjedanjem Helmuta Kohla26. i 27. lipnja 1995., Cannes (Palais des festivals), pod predsjedanjem Jacquesa Chiraca22. i 23. rujna 1995., Mallorca (Hotel Formentor), pod predsjedanjem Felipea Gonzáleza (neformalni sastanak šefova država ili vlada)15. i 16. prosinca 1995., Madrid (Palacio de Congresos de Madrid), pod predsjedanjem Felipea Gonzáleza29. ožujka 1996., Torino (Lingotto), pod predsjedanjem Lamberta Dinija21. i 22. lipnja 1996., Firenca (Fortezza da Basso / Izložbeni centar), pod predsjedanjem Romana Prodija5. listopada 1996., Dublin (Dublin Castle), pod predsjedanjem Johna Brutona (posebni sastanak Europskog vijeća)13. i 14. prosinca 1996., Dublin (Dublin Castle), pod predsjedanjem Johna Brutona23. svibnja 1997., Noordwijk (Grand Hotel Huis ter Duin), pod predsjedanjem Wima Koka (neformalni sastanak Europskog vijeća)16. i 17. lipnja 1997., Amsterdam (Nederlandsche Bank), pod predsjedanjem Wima Koka20. i 21. studenoga 1997., Luxembourg (Centre de conférences Kirchberg), pod pred-sjedanjem Jean-Clauda Junckera (izvanredni sastanak Europskog vijeća)12. i 13. prosinca 1997., Luxembourg (Centre de conférences Kirchberg), pod predsje-danjem Jean-Clauda Junckera2. i 3. svibnja 1998. 56, Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Tonyja Blaira (sastanak Vijeća na razini šefova država ili vlada)15. i 16. lipnja 1998., Cardiff (City Hall), pod predsjedanjem Tonyja Blaira24. i 25. listopada 1998., Pörtschach (Parkhotel Pörtschach), pod predsjedanjem Viktora Klime(neformalni sastanak šefova država ili vlada)11. i 12. prosinca 1998., Beč (Hofburg), pod predsjedanjem Viktora Klime26. veljače 1999., Bonn (Gästehaus der Bundesregierung auf dem Petersberg), pod predsjedanjem Gerharda Schrödera (neformalni sastanak šefova država ili vlada)24. i 25. ožujka 1999., Berlin (Hotel Intercontinental), pod predsjedanjem Gerharda Schrödera14. travnja 1999., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Gerharda Schrödera (neformalni sastanak šefova država ili vlada)3. i 4. lipnja 1999., Köln (Der Gürzenich), pod predsjedanjem Gerharda Schrödera15. i 16. listopada 1999., Tampere (Museokeskus Vapriikki), pod predsjedanjem Paavoa Lipponena10. i 11. prosinca 1999., Helsinki (Helsinki Fair Centre), pod predsjedanjem Paavoa Lipponena23. i 24. ožujka 2000. Lisabon (Feira Internacional de Lisboa), pod predsjedanjem Antónija Guterresa (posebni sastanak Europskog vijeća)19. i 20. lipnja 2000., Santa Maria da Feira (Europarque Centro de Congressos), pod predsjedanjem Antónija Guterresa13. i 14. listopada 2000., Biarritz (Casino municipal de Biarritz), pod predsjedanjem Jacquesa Chiraca (neformalni sastanak Europskog vijeća)od 7. do 10. prosinca 2000., Nica (Centre des Congrès Acropolis), pod predsjedanjem Jacquesa Chiraca

56 Taj sastanak Vijeća na razini šefova država ili vlada bio je organiziran radi donošenja odluka o ulasku država članica u treću fazu ekonomske i monetarne unije. Također je došlo do dogovora o imenovanju Wima Duisenberga prvim predsjednikom Europske središnje banke.


23. i 24. ožujka 2001., Stockholm (Stockholm Mässan), pod predsjedanjem Görana Perssona15. i 16. lipnja 2001., Göteborg (Svenska Mässan), pod predsjedanjem Görana Perssona21. rujna 2001., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Guya Verhofstadta (izvanredni sastanak Europskog vijeća)19. listopada 2001., Gent (Sint Pietersabdij), pod predsjedanjem Guya Verhofstadta (ne-formalni sastanak šefova država ili vlada)14. i 15. prosinca 2001., Bruxelles (Laeken Royal Palace), pod predsjedanjem Guya Verhofstadta15. i 16. ožujka 2002., Barcelona (Palau de Congressos de Catalunya), pod predsjeda-njem Joséa Maríje Aznara21. i 22. lipnja 2002., Sevilla (Palacio de Exposiciones y Congresos), pod predsjedanjem Joséa Maríje Aznara24. i 25. listopada 2002., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Andersa Fogha Rasmussena12. i 13. prosinca 2002., Kopenhagen (Bella Center), pod predsjedanjem Andersa Fogha Rasmussena17. veljače 2003., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Costasa Simitisa (izvanredni sastanak Europskog vijeća)20. i 21. ožujka 2003., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Costasa Simitisa16. travnja 2003., Atena (Zappeion), pod predsjedanjem Costasa Simitisa (neformalni sastanak Europskog vijeća)19. i 20. lipnja 2003., Solun (Porto Carras), pod predsjedanjem Costasa Simitisa4. listopada 2003., Rim (Palazzo dei Congressi), pod predsjedanjem Silvija Berlusconija (neformalni sastanak Europskog vijeća)16. i 17. listopada 2003. 57, Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Silvija Berlusconija12. i 13. prosinca 2003., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Silvija Berlusconija25. i 26. ožujka 2004., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Bertija Aherna17. i 18. lipnja 2004., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Bertija Aherna29. lipnja 2004., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Bertija Aherna (sastanak Vijeća na razini šefova država ili vlada) 58

4. i 5. studenoga 2004., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Jana Petera Balkenendea16. i 17. prosinca 2004., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Jana Petera Balkenendea22. i 23. ožujka 2005., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Jean-Clauda Junckera16. i 17. lipnja 2005., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Jean-Clauda Junckera27. listopada 2005., Hampton Court (Hampton Court Palace), pod predsjedanjem Tonyja Blaira (neformalni sastanak šefova država ili vlada)

57 Od listopada 2003. svi formalni sastanci Europskog vijeća održavaju se u Bruxellesu.

58 Taj sastanak Vijeća na razini šefova država ili vlada sazvan je kako bi se imenovalo Joséa Manuela Barrosa kandidatom kojega Vijeće želi postaviti za predsjednika Komisije te kako bi se obnovila imenovanja Javiera Solane glavnim tajnikom Vijeća / Visokim predstavnikom za ZVSP i Pierra de Boissieua zamjenikom glavnog tajnika Vijeća.


15. i 16. prosinca 2005., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Tonyja Blaira23. i 24. ožujka 2006., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Wolfganga Schüssela15. i 16. lipnja 2006., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Wolfganga Schüssela20. listopada 2006., Lahti (Sibeliustalo), pod predsjedanjem Mattija Vanhanena (nefor-malni sastanak šefova država ili vlada)14. i 15. prosinca 2006., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Mattija Vanhanena8. i 9. ožujka 2007., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Angele Merkel21. i 22. lipnja 2007., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Angele Merkel18. i 19. listopada 2007., Lisabon (Feira Internacional de Lisboa), pod predsjedanjem Joséa Sócratesa (posebni sastanak šefova država ili vlada)14. prosinca 2007., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Joséa Sócratesa13. i 14. ožujka 2008., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Janeza Janše19. i 20. lipnja 2008., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Janeza Janše1. rujna 2008., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Nicolasa Sarkozyja (izvanredni sastanak Europskog vijeća)15. i 16. listopada 2008., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Nicolasa Sarkozyja7. studenoga 2008., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Nicolasa Sarkozyja (neformalni sastanak šefova država ili vlada)11. i 12. prosinca 2008., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Nicolasa Sarkozyja1. ožujka 2009., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Mireka Topoláneka (neformalni sastanak šefova država ili vlada)19. i 20. ožujka 2009., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Mireka Topoláneka18. i 19. lipnja 2009., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Jana Fischera17. rujna 2009., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Fredrika Reinfeldta (neformalni sastanak šefova država ili vlada)29. i 30. listopada 2009., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Fredrika Reinfeldta19. studenoga 2009., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Fredrika Reinfeldta (neformalni sastanak šefova država ili vlada)10. i 11. prosinca 2009.59, Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Fredrika Reinfeldta11. veljače 2010., Bruxelles (Bibliothèque Solvay), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya (neformalni sastanak šefova država ili vlada)25. i 26. ožujka 2010., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya17. lipnja 2010., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya

59 To je bio posljednji sastanak Europskog vijeća kojemu je predsjedavao predsjednik države ili predsjednik vlade države članice koja je obnašala dužnost rotirajućeg predsjedništva Vijeća. Europsko vijeće službeno je postalo institucija Europske unije 1. prosinca 2009. po stupanju na snagu Ugovora iz Lisabona, kojim je također stvoren položaj stalnog predsjednika Europskog vijeća. Predsjednik vlade Švedske Fredrik Reinfeldt predsjedao je sastankom Europskog vijeća u prosincu 2009. u okviru prijelaznog aranžmana.


16. rujna 2010., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya28. i 29. listopada 2010., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya16. i 17. prosinca 2010., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya4. veljače 2011., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya11. ožujka 2011., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya (posebni sastanak Europskog vijeća)24. i 25. ožujka 2011., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya23. i 24. lipnja 2011., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya23. listopada 2011., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya26. listopada 2011., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya (neformalni sastanak članova Europskog vijeća)9. prosinca 2011., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya30. siječnja 2012., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya (neformalni sastanak članova Europskog vijeća)1. i 2. ožujka 2012., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya23. svibnja 2012., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya (neformalni sastanak članova Europskog vijeća)28. i 29. lipnja 2012., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya18. i 19. listopada 2012., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya22. i 23. studenoga 2012., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya (posebni sastanak Europskog vijeća)13. i 14. prosinca 2012., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya7. i 8. veljače 2013., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya14. i 15. ožujka 2013., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya22. svibnja 2013., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya27. i 28. lipnja 2013., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya24. i 25. listopada 2013., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya19. i 20. prosinca 2013., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya6. ožujka 2014., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya (neformalni sastanak šefova država ili vlada)20. i 21. ožujka 2014., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya


27. svibnja 2014., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya (neformalni sastanak šefova država ili vlada)26. lipnja 2014., Ypres (Lakenhalle); 27. lipnja 2014., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya16. srpnja 2014., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya (posebni sastanak Europskog vijeća)30. kolovoza 2014., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya (posebni sastanak Europskog vijeća)23. i 24. listopada 2014., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya18. prosinca 2014., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Donalda Tuska12. veljače 2015., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Donalda Tuska (neformalni sastanak šefova država ili vlada)19. i 20. ožujka 2015., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Donalda Tuska23. travnja 2015., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Donalda Tuska (posebni sastanak Europskog vijeća)25. i 26. lipnja 2015., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Donalda Tuska23. rujna 2015., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Donalda Tuska (neformalni sastanak šefova država ili vlada)15. listopada 2015., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Donalda Tuska12. studenoga 2015., Valetta (Mediteranski konferencijski centar), pod predsjedanjem Donalda Tuska (neformalni sastanak šefova država ili vlada)29. studenoga 2015., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Donalda Tuska (sastanak šefova država ili vlada EU-a i Turske)17. i 18. prosinca 2015., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Donalda Tuska


sastanci na vrhu država europodručja12. listopada 2008., Pariz (Palais de l’Elysée), pod predsjedanjem Nicolasa Sarkozyja25. ožujka 2010., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya7. svibnja 2010., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya11. ožujka 2011., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya21. srpnja 2011., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya23. i 26. listopada 2011., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya 60

9. prosinca 2011., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya30. siječnja 2012., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya2. ožujka 2012., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya29. lipnja 2012., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya14. ožujka 2013., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya24. listopada 2014., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Hermana Van Rompuya22. lipnja 2015., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Donalda Tuska7. srpnja 2015., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Donalda Tuska12. srpnja 2015., Bruxelles (zgrada Justus Lipsius), pod predsjedanjem Donalda Tuska

60 To je bio jedini sastanak na vrhu država europodručja koji je održan u dva dijela na ta dva navedena datuma.


IV. RAZVOJ SUSTAVA GLASOVANJA U VIJEĆU EUROPSKE UNIJE

Pravna osnova: Ugovor iz Rima, članak 148.Kvalificirana većina koja se primjenjivala od 1958. do 1972.

Država članica Glasovi

Njemačka 4

Francuska 4

Italija 4

Belgija 2

Nizozemska 2

Luksemburg 1

ukupno 17

kvalificirana većina:12 glasova kada se radilo o prijedlogu komisije12 glasova koje su dale najmanje četiri članice u drugim slučajevima


Njemačka 10

Francuska 10

Italija 10

Ujedinjena Kraljevina 10

Belgija 5

Nizozemska 5

Danska 3

Irska 3

Luksemburg 2

ukupno 58

kvalificirana većina:41 glas kada se radilo o prijedlogu komisije41 glas koji je dalo najmanje 6 članica u drugim slučajevima

Pravna osnova: Ugovor o pristupanju Danske, Irske i Ujedinjene Kraljevine, članak 14.Kvalificirana većina koja se primjenjivala od 1973. do 1980.


Pravna osnova: Ugovor o pristupanju Grčke, članak 14.Kvalificirana većina koja se primjenjivala od 1981. do 1985.

Pravna osnova: Ugovor o pristupanju Španjolske i Portugala, članak 14.Kvalificirana većina koja se primjenjivala od 1986. do 1994.


Njemačka 10

Francuska 10

Italija 10


Belgija 5

Grčka 5

Nizozemska 5

Danska 3

Irska 3

Luksemburg 2

ukupno 63

kvalificirana većina:45 glasova kada se radilo o prijedlogu komisije45 glasova koje je dalo najmanje 6 članica u drugim slučajevima


Njemačka 10

Francuska 10

Italija 10


Španjolska 8

Belgija 5

Grčka 5

Nizozemska 5

Portugal 5

Danska 3

Irska 3

Luksemburg 2

ukupno 76

kvalificirana većina:54 glasa kada se radilo o prijedlogu komisije54 glasa koja je dalo najmanje 8 članica u drugim slučajevima


Pravna osnova: Ugovor o pristupanju Austrije, Finske i Švedske, članak 15.Kvalificirana većina koja se primjenjivala od 1995. do 2004.


Njemačka 10

Francuska 10

Italija 10


Španjolska 8

Belgija 5

Grčka 5

Nizozemska 5

Portugal 5

Austrija 4

Švedska 4

Danska 3

Irska 3

Finska 3

Luksemburg 2

ukupno 87

kvalificirana većina:64 glasa kada se radilo o prijedlogu komisije64 glasa koja je dalo najmanje 11 članica u drugim slučajevima


Pravna osnova: Ugovor o pristupanju Češke, Estonije, Cipra, Latvije, Litve, Mađarske, Malte, Poljske, Slovenije i Slovačke, članak 26.Kvalificirana većina koja se primjenjivala od svibnja 2004. do listopada 2004.

Država članica Glasovi Država članica Glasovi

Njemačka 10 Austrija 4

Francuska 10 Danska 3

Ujedinjena Kraljevina 10 Slovačka 3

Italija 10 Finska 3

Španjolska 8 Irska 3

Poljska 8 Litva 3

Nizozemska 5 Latvija 3

Grčka 5 Slovenija 3

Portugal 5 Estonija 3

Belgija 5 Cipar 2

Češka Republika 5 Luksemburg 2

Mađarska 5 Malta 2

Švedska 4

ukupno 124

kvalificirana većina:88 glasova kada se radilo o prijedlogu komisije88 glasova koje je dalo najmanje 11 članica u drugim slučajevima


Pravna osnova: Ugovor o pristupanju Češke, Estonije, Cipra, Latvije, Litve, Mađarske, Malte, Poljske, Slovenije i Slovačke, članak 12.Kvalificirana većina koja se primjenjivala od studenoga 2004. do 2006.

kvalificirana većina:232 glasa koja je dala većina članica kada se radilo o prijedlogu komisije232 glasa koja su dale najmanje dvije trećine članica u ostalim slučajevimaako je to zatražila članica: provjeriti da države članice koje su glasovale „za” predstavljaju najmanje 62 % ukupnog stanovništva

Drž

ava

član

ica

Gla

sovi

stan

ovni

štvo

(×

1 0

00)61

%D

ržav

a čl

anic

aG

laso

vist

anov

ništ

vo

(× 1

000

)%

Nje

mač

ka29

82 5

00,8

17,8

8Au

strij

a10

8 20

6,5

1,77

Fran

cusk

a29

62 3

70,8

13,5

1D

ansk

a7

5 41

1,4

1,17

Uje

dinj

ena

Kral

jevi

na29

60 0

63,2

13,0

1Sl

ovač

ka7

5 38

4,8

1,16

Italij

a29

58 4

62,4

12,6

7Fi

nska

75

235,

61,

13

Špan

jolsk

a27

43 0

38,0

9,32

Irska

74

109,

20,

89

Poljs

ka27

38 1

71,8

8,27

Litv

a7

3 42

5,3

0,74

Niz

ozem

ska

1316

305

,53,

53La

tvija

42

306,

40,

71

Grč

ka12

11 0

73,0

2,40

Slov

enija

41

997,

60,

43

Port

ugal

1210

529

,32,

28Es

toni

ja4

1 34

7,0

0,29

Belg

ija12

10 4

45,9

2,26

Cipa

r4

749,

20,

16

Češk

a Re

publ

ika

1210

220

,62,

21Lu

ksem

burg

445

5,0

0,09

Mađ

arsk

a12

10 0

97,5

2,18

Mal

ta3

402,

70,

08

Šved

ska

109

011,

41,

95

uku

pno

321

461

324,

010

0 %

prag

62

%23

228

6 02

0,9

62

%

61

Poda

ci k

oji s

u vr

ijedi

li za

razd

oblje

od

1. s

iječn

ja d

o 31

. pro

sinca

200

6. O

dluk

a Vi

jeća

200

6/34

/EZ

od 2

3. s

iječn

ja 2

006.

o iz

mje

ni P

oslo

vnik

a Vi

jeća

(SL

L 22

, 26.

1.20

06., s

tr. 3

2.).


Pravna osnova: Ugovor o pristupanju Republike Bugarske i Rumunjske, članak 22.Kvalificirana većina koja se primjenjivala od 2007. do studenoga 2009.Pravna osnova: Ugovor iz Lisabona, Protokol 36. o prijelaznim odredbama, članak 3.Kvalificirana većina koja se primjenjivala od prosinca 2009. do lipnja 2013.

kvalificirana većina:255 glasova koje je dala većina članica kada se radilo o prijedlogu komisije255 glasova koje su dale najmanje dvije trećine članica u ostalim slučajevimaako je to zatražila članica: provjeriti da države članice koje su glasovale „za” predstavljaju najmanje 62 % ukupnog stanovništva

Drž

ava

član

ica

Gla

sovi

stan

ovni

štvo

(×

1 0

00)62

%D

ržav

a čl

anic

aG

laso

vist

anov

ništ

vo

(× 1

000

)%

Nje

mač

ka29

81 8

43,7

16,2

5Au

strij

a10

8 44

3,0

1,68

Fran

cusk

a29

65 3

97,9

12,9

8Bu

gars

ka10

7 32

7,2

1,45

Uje

dinj

ena

Kral

jevi

na29

62 9

89,6

12,5

1D

ansk

a7

5 58

0,5

1,11

Italij

a29

60 8

20,8

12,0

8Sl

ovač

ka7

5 40

4,3

1,07

Špan

jolsk

a27

46 1

96,3

9,17

Fins

ka7

5 40

1,3

1,07

Poljs

ka27

38 5

38,4

7,65

Irska

74

582,

80,

91

Rum

unjsk

a14

21 3

55,8

4,24

Litv

a7

3 00

7,8

0,60

Niz

ozem

ska

1316

730

,33,

32La

tvija

42

055,

50,

41

Grč

ka12

11 2

90,9

2,24

Slov

enija

42

041,

80,

41

Port

ugal

1211

041

,32,

19Es

toni

ja4

1 33

9,7

0,27

Belg

ija12

10 5

41,8

2,09

Cipa

r4

862,

00,

17

Češk

a Re

publ

ika

1210

505

,42,

09Lu

ksem

burg

452

4,9

0,10

Mađ

arsk

a12

9 95

7,7

1,98

Mal

ta3

416,

10,

08

Šved

ska

109

482,

91,

88

uku

pno

345

503

679,

710

0 %

prag

62

%25

531

2 28

1,4

62

%

62

Poda

ci k

oji s

u vr

ijedi

li za

razd

oblje

od

1. s

iječn

ja d

o 31

. pro

sinca

201

3. O

dluk

a Vi

jeća

201

3/37

/EU

od

14. s

iječn

ja 2

013.

o iz

mje

ni P

oslo

vnik

a Vi

jeća

(SL

L 16

, 19.

1.20

13., s

tr. 1

6.).


Pravna osnova: Ugovor o pristupanju Hrvatske, članak 20.Kvalificirana većina koja se primjenjivala od srpnja 2013. do listopada 2014.

kvalificirana većina:260 glasova koje je dala većina članica kada se radilo o prijedlogu komisije260 glasova koje su dale najmanje dvije trećine članica u ostalim slučajevimaako je to zatražila članica: provjeriti da države članice koje su glasovale „za” predstavljaju najmanje 62 % stanovništva unije

Drž

ava

član

ica

Gla

sovi

stan

ovni

štvo

(×

1 0

00)63

%D

ržav

a čl

anic

aG

laso

vist

anov

ništ

vo

(× 1

000

)%

Nje

mač

ka29

81 8

43,7

16,0

2Au

strij

a10

8 44

3,0

1,66

Fran

cusk

a29

65 3

97,9

12,8

7Bu

gars

ka10

7 32

7,2

1,44

Uje

dinj

ena

Kral

jevi

na29

62 9

89,6

12,3

9D

ansk

a7

5 58

0,5

1,09

Italij

a29

60 8

20,8

11,9

7Sl

ovač

ka7

5 40

4,3

1,06

Špan

jolsk

a27

46 1

96,3

9,09

Fins

ka7

5 40

1,3

1,06

Poljs

ka27

38 5

38,4

7,58

Irska

74

582,

80,

90

Rum

unjsk

a14

21 3

55,8

4,20

Hrv

atsk

a7

4 39

8,2

0,86

Niz

ozem

ska

1316

730

,33,

29Li

tva

73

007,

80,

59

Grč

ka12

11 2

90,9

2,22

Latv

ija4

2 05

5,5

0,40

Belg

ija12

11 0

41,3

2,17

Slov

enija

42

041,

80,

40

Port

ugal

1210

541

,82,

07Es

toni

ja4

1 33

9,7

0,26

Češk

a Re

publ

ika

1210

505

,42,

06Ci

par

486

2,0

0,16

Mađ

arsk

a12

9 95

7,7

1,95

Luks

embu

rg4

524,

90,

10

Šved

ska

109

482,

91,

86M

alta

341

6,1

0,08

uku

pno

352

508

077,

910

0 %

prag

62

%26

031

5 00

8,3

62 %

63

Poda

ci k

oji s

u vr

ijedi

li za

razd

oblje

od

1. s

iječn

ja d

o 31

. pro

sinca

201

3. O

dluk

a Vi

jeća

201

3/37

/EU

od

14. s

iječn

ja 2

013.

o iz

mje

ni P

oslo

vnik

a Vi

jeća

(SL

L 16

, 19.

1.20

13., s

tr. 1

6.–1

7.).


Pravna osnova: Ugovor iz Lisabona, članak 16.Kvalificirana većina koja se primjenjuje od 1. studenoga 2014.

kvalificirana većina ili „dvostruka većina”:55 % država članica, odnosno najmanje 16 od 28 članica, kada se radi o prijedlogu komisije i/ili visokog predstavnika72 % država članica, odnosno najmanje 21 od 28 članica, u ostalim slučajevimadržave članice koje glasuju „za” predstavljaju najmanje 65 % stanovništva unije

Glasovanje kvalificiranom većinom najzastupljenija je metoda glasovanja u Vijeću. Primjenjuje se kad Vijeće donosi odluke redovnim zakonodavnim postupkom, pozna-tim i kao suodlučivanje. Blokirajuću manjinu moraju sačinjavati najmanje četiri članice Vijeća koje predstavljaju više od 35 % stanovništva EU-a. Otprilike 80 % zakonodavstva EU-a donosi se tim postupkom. Ostale su metode glasovanja jednostavna većina (15 država članica glasuje „za”) i jednoglasna odluka (svi su glasovi „za”).

Države članice mogu do 31. ožujka 2017. zatražiti da se prethodno pravilo, čija je prav-na osnova članak 20. Ugovora o pristupanju Hrvatske, upotrebljava za glasovanje kvali-ficiranom većinom. U skladu s tim pravilom predstavnik svake države članice ima odre-đeni broj glasova kako je utvrđeno ugovorima EU-a. Ponderiranje glasova odražava u širem smislu broj stanovnika svake države članice.


V. GLAVNI TAJNICI VIJEĆA EUROPSKE UNIJE I RAZVOJ GLAVNOG TAJNIŠTVA

Christian Calmes, LU (Luksemburg)glavni tajnikod 9. rujna 1952. do 14. lipnja 1973.

U studenome 1952. u GTV-u je radilo 11 osoba.

Nicolas Hommel, LU (Luksemburg)glavni tajnikod 1. srpnja 1973. do 7. listopada 1980.

U srpnju 1973. u GTV-u su radile 974 osobe.

Niels Ersbøll, DK (Danska)glavni tajnikod 8. listopada 1980. do 31. kolovoza 1994.

U listopadu 1980. u GTV-u je radilo 1 457 osoba.


Jürgen Trumpf, DE (Njemačka)glavni tajnikod 1. rujna 1994. do 17. listopada 1999.

U rujnu 1994. u GTV-u je radilo 2 197 osoba.

Javier Solana, ES (Španjolska)glavni tajnik i Visoki predstavnik za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politikuod 18. listopada 1999. do 30. studenoga 2009.

U studenome 1999. u GTV-u su radile 2 522 osobe.

Pierre de Boissieu 64, FR (Francuska)glavni tajnikod 1. prosinca 2009. do 25. lipnja 2011.

U prosincu 2009. u GTV-u je radilo 3 237 osoba.

64 Prije nego što je postao glavni tajnik, Pierre de Boissieu je bio zamjenik glavnog tajnika od 18. listopada 1999. do 30. studenoga 2009.


Uwe Corsepius, DE (Njemačka)glavni tajnikod 26. lipnja 2011. do 30. lipnja 2015.

U lipnju 2011. u GTV-u je radilo 3 068 osoba.

Jeppe Tranholm-Mikkelsen, DK (Danska)glavni tajnikod 1. srpnja 2015.

U srpnju 2015. u GTV-u je radilo 3 020 osoba.

KAKO DOĆI DO PUBLIKACIJA EU-a

Besplatne publikacije:• jedan primjerak:

u knjižari EU-a (http://bookshop.europa.eu);

• više od jednog primjerka ili plakati/zemljovidi: u predstavništvima Europske unije (http://ec.europa.eu/represent_en.htm), pri delegacijama u zemljama koje nisu članice EU-a (http://eeas.europa.eu/delegations/index_en.htm), kontaktiranjem službe Europe Direct (http://europa.eu/europedirect/index_en.htm) ili pozivanjem broja 00 800 6 7 8 9 10 11 (besplatni poziv iz EU-a) (*).

(*) Informacije su besplatne, kao i većina poziva (premda neke mreže, javne govornice ili hoteli mogu naplaćivati pozive).

Publikacije koje se plaćaju:• u knjižari EU-a (http://bookshop.europa.eu).

http://bookshop.europa.eu

http://ec.europa.eu/represent_en.htm

http://eeas.europa.eu/delegations/index_en.htm

http://europa.eu/europedirect/index_en.htm

http://bookshop.europa.eu

Rue de la Loi/Wetstraat 1751048 Bruxelles/BrusselBELGIQUE/BELGIËTel. +32 (0)2 281 61 11www.consilium.europa.eu

Europsko vijeće i Vijeće Europske unije dva su ključ-na aktera u procesu donošenja odluka EU-a. Svaki od njih ima svoju jasnu ulogu u institucijskom ustroju EU-a iako politički i upravno postoji bliska organska veza između obiju institucija. U objema institucijama sastaju se predstavnici država članica. Ovom knjiži-com prati se njihov nastanak i razvoj u ugovorima EU-a. U njoj se objašnjava kako su obje institucije imale odlučujuću ulogu u europskoj integraciji i kako njihova povijest odražava povijest Europske unije kao cjeline: njezinih politika i ambicija, njezinih kriza i napretka.

Print PDFISBN 978-92-824-5305-6 ISBN 978-92-824-5291-2doi:10.2860/827444 doi:10.2860/401749QC-04-15-219-HR-C QC-04-15-219-HR-N


Europsko vijeće i Vijeće Europske unije tijekom vremena

Documents

Transcript of Europsko vijeće i Vijeće Europske unije tijekom vremena