Da li je namaz u džematu bosanskih muslimana po Sunnetu?

1

KUR'ANSKO-SUNNETSKA ANALIZA OBREDĀ U STRUKTURI NAMAZA U

DŽEMATU BOSANSKO-HERCEGOVAČKIH MUSLIMANA

(ILI, DA LI JE NAMAZ BOSANSKO-HERCEGOVAČKIH MUSLIMANA U DŢEMATU „PO

SUNNETU“?)

UVOD

Stoljećima su muslimani u Bosni i Hercegovini ţivjeli u intimnom miru svoje vjere

praktikujući vjerske obrede na način usvojen od Osmanlija od kojih su prihvatili i dini-islam.

Širom moćnog Osmanskog carstva Bošnjacima su bila otvorena vrata najviših obrazovnih

institucija za stjecanje vrhunskih vjerskih znanja da ih kasnije, obavljajući duţnosti: kadijā,

muftijā, muderisā, imamā i hatibā, mogu prenositi svojim sugraĎanima u Bosni i Hercegovini.

MeĎu bošnjačkim učenjacima iz osmanskog perioda posebno mjesto zauzimaju: Mustafa

Ejubović – Šejh Jujo, Hasan Kafija –Pruščak, Mustafa Pruščak, Sabit Alaudin – Bošnjak,

Muhamed Allamek – Bošnjak, Abdullah Bošnjak i drugi.1 Premda su se u Meki, Medini, Kairu

ili nekom drugom kulturnom središtu susreli s drugačijim načinom obavljanja namaza u

dţematu, ovi islamski učenjaci nisu muslimane u Bosni i Hercegovini opterećivali s tim. Za to,

osim čisto teorijskog upoznavanja, zapravo, nije bilo praktične potrebe. Bošnjaci su stoljećima

samouvjereno i nepokolebljivo obavljali namaz u dţematu ne postavljajući pitanja o tome kako

muslimani na drugom kraju velikog islamskog svijeta postupaju, niti je iko uopće postavljao

pitanje da li je ono što čine klanjajući namaz u dţamiji u skladu s časnom praksom Boţijeg

Poslanika, a.s. Jednostavno je bilo nezamislivo da, milioni muslimana u Carstvu čiji su učenjaci

dosegli najviše vjerske stepene, na pogrešan način obavljaju namaz u dţematu.

Krajem XIX i početkom XX stoljeća sve više Bošnjaka se, umjesto u Istanbulu, školuje na

prestiţnom El-Azharu u Kairu. U plejadi učenjaka iz ovog perioda, svojim predanim radom na

vjerskom i kulturnom osvješćivanju muslimana, ističu se reisul-ulema Dţemaludin ef. Čaušević i

prof. Mehmed ef. Handţić. Ova dvojica istaknutih alima napisali su na hiljade stranica o vjeri i

vjerskom ţivotu muslimana u Bosni i Hercegovni i ni na jednom mjestu ne kritikuju strukturu

namaza u dţematu. To se posebno odnosi na Mehmeda Handţića jer je on mnogo tekstova

posvetio ispravljanju obrednih anomalija bosansko-hercegovačkih muslimana. Iako se, dakle,

centar u kojem su Bošnjaci stjecali visoko obrazovanje promijenio, odnos islamskih učenjaka

1 O islamskim učenjacima školovanim širom Osmanske drţave vidi: Handţić Mehmed, „Teme iz knjiţevne istorije“,

u: Handţić Mehmed, Izabrana djela, knj.I, Ogledalo, Sarajevo, 1999. godine.

2

prema ovoj vrsti vjerske prakse ostao je isti. U ta burna vremena osnovna briga islamskih

učenjaka bila je stvaranje sigurnog okruţenja u kojem bi bosansko-hercegovački muslimani, u

okviru kršćanskih drţavā, sačuvali svoj vjerski identitet i kulturno-civilizacijski napredak.

Za vrijeme komunističke Jugoslavije, uz Kairo, Bošnjaci počinju studirati na islamskim

univerzitetima u Saudijskoj Arabiji. Učenjaci školovani u Saudijskoj Arabiji, do agresije na našu

zemlju 1992. godine, nisu imali primjedbi na način obavljanja namaza u dţematu. Tek, u toku

agresije na našu zemlju i nakon nje, dakle, nakon više od 500 godina koliko je islam sastavni dio

identiteta Bošnjaka, odreĎeni ljudi, školovani u Saudijskoj Arabiji, Siriji, Jemenu ili nekoj drugoj

arapskoj zemlji konačno su „otkrili“ kako muslimani u Bosni i Hercegovini ne klanjaju po

„Sunnetu“, te su poţurili da ih kroz predavanja, brošure i knjige „nauče“ kako se obavlja namaz

u dţematu.

Šerijatski argumenti za pojedine aspekate obavljanja namaza prema hanefijskom mezhebu

koji su se najviše našli na udaru kritičara kao što su: učenje usebi amin nakon El-Fātihe,

podizanje ruku do mehkih dijelova uha samo kod početnog tekbira, ne učenje Kur'ana na kijamu

za imamom, samo jedan išaret kaţiprstom za vrijeme učenja Et-tehijātu, klanjanje dvadeset

rekata teravih-namaza, itd., objašnjeni su u brojnim raspravama od kojih bih u ovom radu

čitaoce uputio na djela: Hanefijski fikh autora Abdulhamida Mahmuda Tuhmaza2 i Ebu Hanife i

namaz u hanefijskom mezhebu, autora Šefika Kurdića.3 U oba rada analizirani su sastavni

dijelovi namaza i argumenti koje su Ebu Hanife i njegovi učenici koristili donoseći odreĎeno

pravno riješenje.

No, to nije tema ovog rada. U ovom radu fokusirat ćemo se na vjerske obrede bosansko-

hercegovačkih muslimana sadrţane u strukturi klanjanja namaza u dţematu.4 Nekoliko je razloga

za pisanje ovog rada.

Prvi je razvijanje ljubavi prema časnom Pejgamberu, a.s., i njegovom Sunnetu, a najbolji

način za to je druţenje s Poslanikom, a.s., kroz proučavanje njegovih riječi i djelā. Nošen brzim

tempom savremenog ţivota današnji musliman često zaboravlja na Plemenitog Poslanika, a.s., i

na njegove preporuke i postupke bez kojih je izvršavanje vjerskih propisa, pa i namazā,

suhoparno, formalno i nedovoljno za duhovni uzlet i preporod. U radu smo se, stoga, fokusirali

2Abdulhamid Mahmud Tuhmaz, Hanefijski fikh, knj. 1., Sarajevo, 2002. godine.

3Šefik Kurdić, Ebu Hanife i namaz u hanefijskom mezhebu, Islamska pedagoška akademija, Zenica, 2001. godine.

4Svi obredi namaza u dţematu isti su kao i kad osoba pojedinačno klanja i vaţe isti argumenti za sve njih. MeĎutim,

izvršavanje namaz u dţematu u dţamiji je javna stvar i kao takvo više je podloţno kritici, nego namaz pojedinaca.

3

na Sunnet Allahovog Poslanika, a.s., kao osnovno mjerilo za ili protiv nekog obreda u strukturi

namaza u dţematu.

Drugi je upoznavanje s islamskom tradicijom Bošnjaka kada je o namazu u dţematu riječ i

argumentima na kojima se ta tradicija temelji i iz kojih ishodi.

Treći razlog je uporno insistiranje nekih pojedinaca i grupa kako struktura namaza u

dţematu u Bosni i Hercegovini nije u skladu sa striktnom praksom Boţijeg Poslanika, a.s., te da

bi je, u odreĎenim segmenitma, trebalo „vratiti“ u okrilje Sunneta. S te strane rad bi trebao

postići dva cilja. Prvi je pruţanje validne argumentacije imamima u dijalogu s kritičarima

namaza u dţematu. Drugi je poziv kritičarima da strukturu namaza u dţematu sagledavaju u

širem, bosansko-hercegovačkom kontekstu, te da dobro razmisle o eventualnoj šteti koju, svojom

ustrajnošću u nepotrebnom mijenjanju jednog sunneta drugim sunnetom, nanose jedinstvu

bosansko-hercegovačkih muslimana u ovim teškim vremenima kako za njih kao narod, tako i za

njihovu drţavu Bosnu i Hercegovnu.

Ovdje bih ţelio sve čitaoce podsjetiti na, uistinu mudar i sasvim u skladu sa Sunentom

Boţijeg Poslanika, a.s., potez rahmetli Šafije, r.a., koji je, kad je došao u Bagdad, iz poštovanja

prema Ebu Hanifi, r.a, i muslimanima Bagdada, sljedbenicima Ebu Hanife, klanjao po

hanefijskom mezhebu. No, čini se da oni koji danas slijede njegov mezheb, a takva je većina

kritičara prakse bosansko-hercegovačkih muslimana (mada oni to neće priznati), smatraju da su

veći učenjaci od rahmetli Šafije, pa se, bez respekta prema tradiciji Bošnjaka, korače po

bosanskim dţamijama, remete mir, unose nemir i razjedinjuju sjedinjeno.

ALLAHOV P OSLANIK, A.S., UVAŽAVAO JE LJUDE, NJIHOVE OBIČAJE

KULTURU I TRADICJU KOJA NIJE BILA U SUPROTNOSTI S NJEGOVIM

OSNOVNIM UČENJEM

Ranije smo napomenuli, i to je ključna činjenica bitna za razumijevanje vjerske prakse

Bošnjaka, da su muslimani u Bosni i Hercegovini islam prihvatili i učili od Osmanlija u okviru

njihove moćne drţave s jakim vojnim ustrojstvom, koja je baštinila hanefijski mezheb. Upravo

su hanefijski mezheb, vojno ustrojstvo drţave i klima Bosne i Hercegovine uticali na formu

obavljanja namaza u dţematu.

4

O čemu se tu zapravo radi? Bosansko-hercegovački muslimani za vrijeme obavljanja

namaza u dţematu nisu prepušteni sopstvenom izboru šta činiti prije ili poslije klanjanja farz-

namaza, već su voĎeni i poticani da uče odreĎene sure iz Kur'ana, spominju Allaha, dţ.š., na

poznat način, donose salavate na Poslanika, a.s., i uče dove. Ovakva struktura obavljanja namaza

u dţematu našla se na udaru nekih osobā koje remete uspostavljeni red, unose nemir meĎu

dţematlije i ruše stoljetnu tradiciju, sve pod krinkom kako se ta tradicija ne temelji na Sunnetu

plemenitog Pejgambera, a.s.

Prije detaljne analize svakog pojedinog obreda sadrţanog u strukturi namaza u dţematu

bosansko-hercegovačkih muslimana kazat ćemo nešto o duhu Pejgamberove, a.s., Poruke koju

„novopečeni učitelji“ zanemaruju u nastojanju da Bošnjake nauče Sunnetu. Odnos Muhammeda,

a.s., i islama prema bilo kojem narodu, njegovoj kulturi i tradiciji najbolje je promatrati kroz

odnos islama prema predislamskim običajima Arapa samih. S te strane, funkcija Muhammeda,

a.s., kao društvenog reformatora, nije se razlikovala od uloge ranijih Boţijih poslanika, a.s. Šah

Velijjullah (Wāli Allāh) lijepo je primijetio da: „Nije cilj Poslanikov, a.s., niti je on u stanju

totalno izmijeniti društvenu i pravnu praksu naroda; njegov je cilj izgraditi društvo na moralnim

i duhovnim principima, pa s tim u vezi ostavlja netaknutim sve što nađe, osim onoga što nije u

skladu s novom ideologijom. On se obzirno pokušava baviti onim što je spojivo s moralnim

principima, a ostalo mijenja što je moguće manje, kloneći se promjena koje nisu nužne i koje

njegovo društvo ne može lako da prihvati.“5 Navedeno nedvosmisleno potvrĎuje Muslimovo

predanje prema kojem je Boţiji Poslanik, a.s., rekao hazreti Aiši: „Da nije tvoj narod nedavno

izašao iz paganstva, ja bih porušio K'abu i potom je bezuvjetno sagradio na temeljima

Ibrahimovim, a.s., pošto su Kurejšije zgradu K'abe smanjili...“6 Naime, kada je Vjerovjesnik,

a.s., bio mladić bujica je srušila K'abu. Stanovnici Mekke započeli su njenu obnovu, ali pošto

nisu imali dovoljno halal imetka, a nisu ţeljeli za gradnju Kabe koristiti imetak stečen na

nepošten način, smanjili su njene dimenzije. Izostavljeni dio označili su manjim zidom koji i dan

danas ukazuje na izvorne dimenzije K'abe. Kasnije, kada je Allahov Poslanik, a.s., pobijedio

idolopoklonike, bio je u mogućnosti porušiti K'abu i sagraditi je na Ibrahimovim, a.s., temeljima,

ali je odustao od toga jer je uvaţavao osjećaje Arapa koji su tek bili prihvatili islam, bojeći se da

5Shah Wāli Allāh, “Huğğat Allah al-Baliga“ (urdu-prijevod, Lahore 1953), Vol. I, str. 521-23., Navedeno prema

M.M. Šarif, Historija islamske filozofije, II, August Cesarec, Zagreb, 1990. godine, str. 541. 6Sahihu-l-Buhari 2 – Buharijeva zbirka hadisa, knj. II, prijevod s arapskog jezika Hasan Škapur, Sarajevo, 1996.

godine, „Poglavlje o hadţu“, hadis br. 66, str. 566.; El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak, prijevod s

arapskog Muhamed Mrahorović …, El-Kalem, Sarajevo, 2004. godine, hadis br. 770, str. 332.

5

takav postupak ne bi izazvao nelagodu kod njih. Poslanik, a.s., je pokazao zadivljujuće

poštovanje prema povijesti ljudi, njihovoj tradiciji i običajima koji nisu bili u suprotnosti s

njegovim osnovnim učenjem. To je takoĎer vidljivo iz propisa koji regulišu odnose meĎu

ljudima, jer su mnoge predislamske ustanove opstale, veliki broj je prilagoĎen novim potrebama,

a dokinuti su samo oni propisi i običaji koji su bili u suprotnosti s osnovnim principima islama.7

Uporedimo li odnos odreĎenih osoba i organizacija prema islamskoj kulturi i tradiciji

Bošnjaka vidjet ćemo da ona nije u skladu s navednim primjerima iz Sunneta Allahovog

Poslanika, a.s., jer je on izbjegavao baviti se puno krupnijim stvarima, kao što je izgradnja K'abe

na njenim izvornim temeljima, plašeći se da ne povrijedi osjećaje svojih sunarodnjaka. Šta bi tek

Poslanik, a.s., kazao da vidi na kakav način se ove osobe odnose prema tradiciji bosansko-

hercegovačkih muslimana? Posebno zbog toga što kritičari islamske tradicije Bošnjaka, ustvari,

nude promjenu jednog sunneta drugim sunnetom, remeteći pri tom ustaljenu tradiciju i mir

bosanskih dţemata. Pejgamber, a.s., nije ţelio mijenjati ništa što nije bilo u suprotnosti s

njegovim učenjem, dok ovdašnji kritičari mijenjaju njegovo učenje za njegovo učenje, pri tom

uopće ne uzimajući u obzir intimne osjećaje Bošnjaka, njihovu kulturu, tradiciju i vjersku praksu.

Mijenjanje jednog sunneta drugim sunnetom narušavajući pri tom sklad i jedinstvo dţemata nije

mudar ni pametan potez. U duhu Sunneta je bavljenje farzovima, vadţibima, pa tek onda

sunnetima. Odnosno kakav je smisao insistiranja na nekom sunnetu, ako to za posljedicu ima

činjenje harama. Ili, svjedoci smo kako neki ljudi u našim dţamijama, s jedne strane, insistiraju

na odreĎenim sunnetima poput: glasnog izgovaranja amin iza El-Fātihe, ili dizanju ruku do

mehkih dijelova uha poslije rukua, a, s druge strane, rijetko klanjaju sunnete koje je, kako ćemo

vidjeti kroz ovaj rad, Allahov Poslanik, a.s., ljubomorno klanjao i čuvao. Spremni su jedan

sunnet ţestoko braniti, a za drugim, mnogo vaţnijim, opće se ne obaziru, niti na njega obraćaju

paţnju. Nema tu mudrosti, niti znanja, niti postupanja u duhu Sunneta Allahovog Poslanika, a.s.

Površnim pristupom obredima sadrţanim u klanjanju namaza u dţematu u bosansko-

hercegovačkom kontekstu previĎaju se brojne koristi i blagodati koje, na ovakav način

koncipirana struktura namaza, baštini. Navest ćemo tek neke:

a) Većina muslimana u Bosni i Hercegovini ne zna hadis Boţijeg Poslanika, a.s., kako

onoga ko uči Ajetul-kursiju poslije namaza samo smrt dijeli od Dţenneta. Vjerujem, da njihovi

7Elvir Duranović, “Islam i predislamski običaji Arapa – kur'ansko-sunnetska analiza”, Zbornik radova Islamskog

pedagoškog fakulteta u Zenici, br. 7/2009, str. 327-344.

6

kritičari znaju za ovaj hadis, jer ga mogu pronaći u zbirkama hadisa. E sad, naše dţematlije ne

znaju za hadis, ali iza svakog namaza uče Ajetul-kursijju, a njihovi kritičari znaju hadis, ali ne

uče Ajetul-kursijju. Ko će, onda, od njih biti nagraĎen i ko postupa po Sunnetu: onaj ko kao

knjiga nosi slovo hadisa, ili onaj ko postupa po slovu hadisa!?8 Dakle, da bosansko-hercegovački

muslimani ne obavljaju namaz u dţematu na način kako to već stoljećima čine bili bi lišeni

mnogobrojnih koristī o kojima nisu imali adekvatnog teorijskog znanja.

b) Čuveni alimi moćne Osmanskee drţave i njihovi dobri prethodnici dobro su izučili hadise

Allahovog Poslanika, a.s., i na osnovu njih koncipirali strukturu namaza u dţematu. To znači

dvoje: prvo, raspored pojedinih obreda u strukturi namaza bosansko-hercegovačkih muslimana

nije u duhu hanefijskog mezheba (Mada hanefijski mezheb jeste u duhu Sunneta Muhammeda,

a.s.) nego u duhu Sunneta Allahovog Poslanika, a.s.; i drugo, izvršavanjem obreda povezanih s

obavljanjem namaza u dţematu muslimani u Bosni i Hercegovini, ustvari, izvršavaju najbolje od

onoga što je Muhammed, a.s., preporučio. Ova tvrdnja temelji se na brojnim hadisima koji čine

okosnicu ovog rada.

c) Dţemat je zajednica ljudi i socijalna funkcija namaza u dţematu ne smije biti

zanemarena. Dolaskom u dţamiju na namaz ljudi se meĎusobno upoznaju, druţe, razmjenjuju

iskustva i informacije, sve u nastojanju da se čini dobro i spriječi zlo. Pukim dolaskom u dţamiju

samo radi farz-namaza, ulaskom u dţamiju kad se počne učiti ikamet i izlaskom po volji kad i

kako se kome svidi, socijalna funkcija dţemata dolazi u pitanje. MeĎutim, pogledajmo kako to

bosansko-hercegovački muslimani čine. Prije namaza ispred dţamije ili u dţamiji oni se druţe,

zatim obavljaju zajednički namaz, pa poslije namaza svi zajedno izlaze iz dţamije što im daje

dovoljno vremena za razgovor, razmjenu informacija, učvršćivanje veza i sklapanje novih

prijateljstava. To je blagodat koju treba njegovati i čuvati. I zapravo, u tome se ogleda sama bīt

namaza u dţematu.

A sada ćemo se posvetiti analizi obredā sadrţanih u strukturi namaza u dţematu u bosansko-

hercegovačkom kontekstu kako bismo utvrdili da li su temeljeni na Sunnetu Allahovog

Poslanika, a.s., ili ne?

8Ovo me podsjeti na 5. ajet iz sure El-Džuma u kojem Uzvišeni Allah, dţ.š., kaţe: „Oni kojima je nareĎeno da

prema Tevratu postupaju, pa ne postupaju, slični su magarcu koji knjige nosi...“, Besim Korkut, Prevod Kur'ana,

IPA, Zenica, 1995. godine, sura Al-Gumu'a, 5., str. 337.

7

REDOVNO KLANJANJE SUNNETĀ PRIJE I POSLIJE FARZOVĀ

MeĎu prvim stvarima koje se indirektno zamjeraju bosansko-hercegovačkim muslimanima,

kada je o namazu u dţamiji i dţematu riječ, jeste istrajnost u klanjanju sunnetā povezanih s

dnevnim namazima. U Bosni i Hercegovini se, uz farzove, redovno klanjaju sljedeći sunneti: 2

rekata prije sabahskog farza, 4 rekata prije i 2 rekata poslije podnevskog farza, 4 rekata prije

ikindijskog farza, 2 rekata poslije akšamskog farza i 4 rekata prije i 2 rekata poslije jacijskog

farza. Ukupno 20 rekata sunnetā od kojih je 12 pritvrĎenih (muekkede) i 8 nepritvrĎenih (gajri

muekkede). Indirektna kritika sastoji se u tome da se praktičnim primjerom demonstrira kako

sunneti dnevnih namaza nisu baš tako bitni da se trebaju redovno i neizostavno klanjaju. U svim

gradskim dţamijama u našoj zemlji često se mogu vidjeti osobe kako sjede ispred dţamije i

čekaju ikamet za farz, da bi odmah nakon farza iste te osobe, uz opravdanje kako će sunnete

klanjati kod kuće, ili, jednostavno, bez ikakve ţelje da klanjaju sunnete, otišle iz dţamije.

Propisane sunnete u dţamiji rijetko klanjaju, a o naklanjavanju propuštenih sunnetā nema ni

govora. Njihov prilično labav pristup sunnetima dnevnih namaza zbunjuje bosansko-

hercegovačke muslimane unoseći sumnju da sunneti nisu potrebni i da izvorima islama nisu

utemeljeni. Kako se, dakle, prema sunnetima dnevnih namaza odnosio Allahov Poslanik, a.s?

Sunneti dnevnih namaza nazvani su sunnetima zato što se temelje na praksi (sunnetu) Allahovog

Poslanika, a.s. Sve zbirka hadisa govore o tome kako je Muhammed, a.s., uz obavezne (farz)

dnevne namaze klanjao odreĎeni broj dobrovljnih namaza (sunnetā). Jedne prilike Vjerovjesnik,

a.s., je rekao: „Ko redovno klanja dvanaest rekata sunnetā: četiri prije podnevskog farza i dva

poslije, dva poslije akšamskog farza, dva poslije jacijskog farza i dva prije sabahskog farza,

Allah će mu sagraditi kuću u Džennetu.“9 Prisjetimo li se sunnetā koje bosansko-hercegovački

muslimani tradicionalno klanjaju vidjet ćemo da se radi o istim namazima pobrojanim u gornjem

hadisu. Ove sunnete muslimani u Bosni i Hercegovini redovno klanjaju, a ako se iz nekog

razloga desi da ih ne klanjaju u predviĎeno vrijeme oni ih naklanjavaju. Naprimjer, ako neko

zakasni u dţamiju, pa stigne na farz od podne, on će poslije farza naklanjati 4 rekata sunnetā koje

je zbog kašnjenja izostavio, a zatim će klanjati redovna 2 rekata sunnetā. S pozicije osobe koja se

površno odnosi prema sunnetima dnevnih namaza ovo se čini besmislenim. No, da li je tako?

9Tirmizijin džami'-sunen, Tirmzijina zbirka hadisa, Prijevod i komentar Mahmut Karalić, knj. 2., Elči Ibrahim-

pašina medresa, Travnik, 2000. godine, hadis br. 412., str. 193.

8

Hazreti Aiša, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., poslije farza od podne-namaza naklanjavao 4

rekata podnevskih sunneta, ako bi bio spriječen da ih klanja prije farza.10 Vrlo zanimljivo

predanje o tome kako je Muhammed, a.s., čuvao i redovno klanjao sunnete dnevnih namaza

prenosi Ummu Selama, r.a., koja kaţe: „Božiji Poslanik, a.s., klanjao je podne, a zatim mu je

donesen imetak koji je dijelo ljudima sve dok nije proučen ezan za ikindiju. Kad je klanjao

ikindiju došao je meni, jer je to bio moj dan, a zatim je klanjao dva rekata. Upitali smo ga: „Šta

si klanjao, Allahov Poslaniče? Da li je to neki novi propis?“ Odgovorio je: „Ne, to su dva

rekata koja sam trebao klanjati poslije podne, ali me je dijeljenje imetka spriječilo da klanjam

sve dok mujezin nije oglasio ezan za ikindiju, a ja nisam želio propustiti ovaj namaz.“11 Eto

takav je bio odnos našeg Pejgambera, a.s., prema sunnetima. Ljubomorno ih je čuvao, redovno ih

izvršavao i budno pazio da mu neki od njih ne promakne. Da li je dakle, praksa bosansko-

hercegovačkih muslimana po pitanju redovnog klanjanja sunnetā dnevnih namaza u duhu

Sunneta, ili je po Sunnetu nemarno se odnositi prema sunnetima!? Ko je u pravu, onaj ko sjedi

ispred dţamije i čeka farz, ili onaj ko u dţamiji klanja sunnete koje je Vjerovjesnik, a.s., klanjao i

savjetovao muslimane da ih klanjaju.

Jedini valjan prigovor tradiciji klanjanja sunnetā dnevnih namaza u dţamiji jeste preporuka

Allahovog Poslanika, a.s., da se nafile klanjaju kod kuće. Dţabir, r.a, prenosi da je Muhammed,

a.s., rekao: „Kad neko od vas klanja namaz u džamiji neka ostavi dio namaza i za svoju kuću, jer

će Allah zbog namaza u kući dati hajr.“12 Omer, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., kazao:

„Dobrovoljni namaz u kući je svjetlo, pa ko želi neka osvijetli svoju kuću.“13 Uz ove, zbirke

hadisa sadrţe niz drugih predanja sa sličnim značenjem. Uzimajući u obzir sve hadise o ovoj

temi En-Nevevi zaključuje: „Nafile se trebaju obavljati kod kuće zato što to ostavlja manje

prostora za licemjerje i stvari koje uništavaju djela. Na taj način se u kuću unosi berićet, milost i

dolaze meleki. Šejtan iz takve kuće bježi.“14 Nameće se pitanje: ako su već znali za ove preporuke

zašto muslimani u Bosni i Hercegovini klanjaju sunnete u dţamiji. Po našem mišljenju, nekoliko

je razloga za to, a tri su ključna:

10

Ibid., hadis br. 424., str. 210. 11

Muhammed b. Ismail El-Buhari, Sahihu-l-Buhari Buharijeva zbirka hadisa 1, s arapskog preveli Hasan Škapur ...,

Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2008. godine, hadis br. 589., str. 414. 12

El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa..., hadis br. 375. str. 178. 13

Abu Abdullah Ahmad bin Muhammad bin Hanbal, English transalation of Musnad Imam Ahmed bin Hanbal,

maktaba Dar-us-Salam, Riyadh, 2012. godine, hadis. 86. str. 73. 14

Navedeno prema: Es-Sejjid Sabik, Fikhus-sunne, knj. 1., prijevod: Fahrudin Smajlović i Muharem Hrvačić,

Bookline, Sarajevo, 2008. godine, str. 291.

9

1. Sunneti dnevnih namaza, kako im i ime kaţe povezani su s dnevnim namazima. Neki od

njih klanjaju se prije, a neki poslije farzā. S obzirom da ljudi često ne stanuju blizu dţamije, za

razliku, recimo, od Muhammeda, a.s., koji je stanovao uz dţamiju, ili većine ashaba, tadašnjih

stanovnika Medine, ako bi sunnete klanjali kod kuće ne bi stigli na farz, ili bi neprestano kasnili

na njega. Stoga su smatrali da je bolje otići u dţamiju ranije, što je takoĎer preporučeno, sačekati

ezan, a zatim klanjati sunnete prije farza u dţamiji. Ko površno shvata realizaciju islamskih

propisa u bosansko-hercegovačkom kontekstu moţe se zapitati zašto islamski učenjaci u našoj

zemlji nisu slijedili sistem kao u Arabiji gdje mujezin prouči ezan, a zatim se nakon desetak ili

više minuta pojavljuje imam i klanja se farz-namaz. Odgovor je vrlo jednostavan: Bosna i

Hercegovina nije Arabija, pogotovo zimi. U Arabiji je moguće provoditi vrijeme u dţamiji i ljeti

i zimi bez ikakvih poteškoća i neugodnosti štetnih za zdravlje. U osmanskoj Bosni u dţamijama

zimi nije bilo grijanja i nije bilo prijatno, a ni zdravo na velikoj hladnoći provoditi previše

vremena, pa su ljudi usvojili metod koji odgovara njihovim klimatskim uslovima. To je ključni

razlog zašto se u našim dţamijama nakon ezana klanjaju predviĎeni sunneti, prouči kratki zikr o

kojem će kasnije biti riječi, a zatim se uči ikamet i klanja farz. Primjetno je recimo, da u praksi

bosansko-hercegovačkih muslimana nije bilo tehijjetul-mesdžida iako se za ovu nafilu znalo.

Tehijjetul-mesdžid nije se klanjao jer za njega nije bilo vremena. Ljeti usljed obimnih poslova, a

zimi zbog velike studeni, dţematlije u bosansko-hercegovačkim dţamijama nisu provodili

vrijeme prije namaza u dţamiji, već su na namaz dolazili s ezanom, pa nisu ni imali vremena

klanjati ovu nafilu, već su umjesto toga odmah klanjali propisane sunnete. U današnje vrijeme

kad u većini dţamija postoji grijanje, a i u ljetnim mjesecima sve više ljudi po gradovima dolazi

u dţamiju prije ezana, tehijjetul-mesdžid treba oţivljavati i imami na tome trebaju insistirati.

2. Nisu sunneti dnevnih namaza jedini dobrovoljni namazi koji se mogu klanjati u kući. Uz

njih tu su: salatu-duha, jutarnji namaz, salatul-lejl, noćni namaz, i druge nafile koje vjernici

mogu klanjati u kući i na taj način postići, za taj ibadet, predviĎene koristi.

3. Klanjanje sunneta u dţamiji najpouzdaniji je način čuvanja ovih sunneta. Osoba koja

sunnete ţeli klanjati kod kuće, usljed brzog tempa ţivota, brojnih obaveza i šejtanskog

spletkarenja, najvjerovatnije ih neće stići klanjati ili će potpuno zaboraviti na njih.15

15

Autor ovih redova pokušao je neke sunnete dnevnih namaza klanjati kod kuće da bi naposljetku, zbog brojnih

propuštenih sunneta, odustao od toga. Ako neko smatra da je jednostavno i lahko klanjati sunnete kod kuće, neka se

okuša nekoliko dana.

10

Uz pritvrĎene sunnete, u bosansko-hercegovačkim dţamijama klanja se, ali ne tako redovno

i ustrajno, pogotovo u seoskim dţematima, 8 rekata nepritvrĎenih sunneta. To su: 4 rekata prije

ikindije i 4 rekata prije jacije. Ovi sunneti klanjaju se iz dva razloga.

Prvi i najvaţniji je preporuka Boţijeg Poslanika, a.s. da se klanjaju. Hazreti Alija, r.a., kaţe:

„Vjerovjesnik, a.s., je prije ikindije klanjao četiri rekata. Nakon dva rekata predao bi selam

bliskim melekima, muslimanima i mu'minima koji su slijedili iza njih.“16 Ibn Omer, r.a., prenosi

da je Muhammed, a.s., rekao: „Allah se smilovao osobi koja prije ikindije klanja četiri (rekata

sunneta).“17 Komentarišući ovaj hadis El-Gazali kaţe: „Prakticirati ovo, nadajući se da ćeš biti

obuhvaćen dovom Božijeg Poslanika, a.s., izuzetno je pohvalno, jer se njegova dova neminovno

uslišava.“18 Ummu Selema prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Ko klanja četiri rekata prije

ikindije Allah će zabraniti Vatri (da prži) njegovo tijelo.“19 Vrlo je interesantno da bosansko-

hercegovački muslimani prije jacije klanjaju četiri rekata sunneta, mada uopće ne postoje predaje

o tome da je Allahov Poslanik, a.s., niti iko od njegovih ashaba to činio. Shodno tome, sasvim je

opravdano, drţeći se doslovnih tekstova hadisā o sunnetima dnevnih namaza, dovesti u pitanje

valjanost takve prakse. MeĎutim, na osnovu općenitog predanja u kojem Allahov Poslanik, a.s.,

kaţe: „Između svakog ezana i ikameta klanja se namaz“, ovo je ponovio dva puta, a zatim je

dodao: „Ko to želi.“20, te hadisa kojeg prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Vjerovjesnik, a.s., rekao:

„Ko poslije akšama klanja šest rekata ne progovorivši između njih ništa ružno, to mu je ravno

ibadetu 12 godina.“21, moglo bi se zaključiti da tradicija klanjanja četiri rekata sunneta prije

jacije nije u suprotnosti sa Sunnetom Allahovog Poslanika, a.s. Dva rekata poslije akšama i četiri

rekata prije jacije čine šest rekata o kojima je, moguće, ovdje riječ. Imam El-Gazali (a on je

pripadao šafijskom mezhebu) smatra šest rekata izmeĎu akšama i jacije pritvrĎenim sunnetom,

16

Tirmizijin džami'-sunen..., knj. 2., hadis br. 427. str. 212-213.; Imam Hāfiz Abū Dawud Sulaiman bin Ash'ath,

English translation of Sunan Abu Dawud, vol 2., Mekteba Dar-us-Salam, Riyadh, 2008. godine, hadis br. 1272. str.

83. 17

Tirmizijin džami'-sunen..., knj. 2., hadis br. 428. str. 213.; Abū Dawud, English translation of Sunan Abu

Dawud..., vol 2., hadis br. 1271. str. 82. 18

Ebu Hamid el-Gazali, Ihjau ulumi-din Oživljavanje vjerskih znanosti, knj. 1., Bookline, Sarajevo, 2004. godine,

str. 603. 19

Ebu Kasim Sulejman ibn Ahmed et-Taberani, Mu‟džemul-kebīr, knj. 23., Mektebetu ibn Tejmijje, Kairo, bez

godine izdanja, hadis br. 611., str. 281. 20



Tirmizijin džami'-sunen, Tirmzijina zbirka hadisa, Prijevod i komentar Mahmut Karalić, knj. 2., Elči Ibrahim-

pašina medresa, Travnik, 2000. godine, hadis br. 433., str. 217. / Imām Muhammad Bin Yazeed Ibn Mājah Al-

Qazwinī, English translation of Sunan Ibn Mājah, vol. 2., Maktaba Dar-us-Salam, Riyadh, 2007. godine, hadis br.

1167., str. 205.

11

nazivajući ovu nafilu salatul-evvabin – namaz pokajnika.22 Hanefijski učenjaci četiri rekata prije

jacije svrstavaju u red nepritvrĎenih sunneta koji se ponekad klanjaju, a ponekad ne klanjaju,

zavisno od dţemata do dţemata i od dogovora meĎu dţematlijama.

U gradskim sredinama ovi sunneti redovno se klanjaju kako bi se dţematlijama omogućilo

dovoljno vremena da prispiju na farz. To je drugi razlog.

UČENJE SURE El-IHLĀS I El-FĀTIHE IZMEĐU IKAMETA I EZANA

Poslije sunnetā, a prije ikameta mujezini u bosansko-hercegovačkim dţamijama uče E'ūzu

naglas, a zatim prisutne dţematlije tiho uče Bismilu i tri puta suru El-Ihlās (Kul huvallāhu ehad)

Nakon toga mujezini prouče naglas zadnja tri ajeta sure Es-Sāfāt: Subhāne rabbike rabbil 'izzeti

ammā jesifūn. Ve selāmun 'alel-murselin. Vel-hamdu lillāhi rabbil-'alemīn (Veličanstven je

Gospodar tvoj, Dostojanstveni, i daleko je od onoga kako ga oni predstavljaju! I mir

poslanicima. I hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova!), i dodaju: El-Fātiha. Potom prisutni, s

podignutim rukama i otvorenim dlanovima, svako za sebe, uče suru El-Fātihu. Mujezini zatim

ustaju i uče ikamet za farz.

U vrijeme Allahovog Poslanika, a.s., pak, nije se postupalo tako. Nakon proučenog ezana

ljudi su vrijeme izmeĎu ezana i ikameta provodili po ţelji: neki su ibadetili kod kuće, a neki u

dţamiji. No, ono što je zajedničko svim muslimanima širom islamskog svijeta, ranijim i

kasnijim, jeste da vrijeme izmeĎu ezana i ikameta provode u ibadetu, svejedno da li se radi o

ibadetu u kući ili u dţamiji. Većina, pa tako i mi u Bosni i Hercegovini, drţi se preporuke

Muhammeda, a.s.: „Između svakog ezana i ikameta postoji razmak u kome se mogu klanjati dva

rekata, osim kod akšama.“23 Da bi se za minut-dva produţio razmak izmeĎu ezana i ikameta te

tako omogućilo onima koji su u nekom poslu da stignu na farz, u našim dţamijama se nakon

sunnetā, a prije farzova svih namaza, osim akšama, uči tri puta sura El-Ihlās i jedanput sura El-

Fātiha. Pošto je Vjerovjesnik, a.s., preporučio da se napravi kraći razmak izmeĎu ezana i

ikameta, uz namaz, najbolji ibadet je učenje Kur'ana, a u Kur'anu izrazitu vrijednost ima sura El-

Ihlās. Hadisi o vrijednosti sure El-Ihlās jako su inspirativni i poticajni i teško je ostati

ravnodušan na njih i ne osjetiti ljubav prema ovoj izuzetnoj suri. Ebu Se'īd el-Hudri, r.a., prenosi:

22

Ebu Hamid el-Gazali, Ihjau..., knj. 1., str. 610-611. 23

Abu Bakr Ahmad Bin Husajn Bin Ālī Al-Bajhaqī, Al-Sunan Al-kubrā, knj. 2., Dar Al-Kotob Al-ilmiyah, Beirut-

Lebanon, treće izdanje, 1424. h.g./ 2003. godine, hadis br. 4491., str. 667.

12

„Jedan je čovjek čuo drugog kako uči suru El-Ihlās i stalno je ponavlja. Kada je osvanuo, otšao

je Allahovom Poslaniku, a.s., i spomenuo mu taj slučaj kao da je htio kazati: 'Zar je ova sura

toliko vrijedna da se stalno ponavlja!?' Vjerovjesnik, a.s., tada mu je rekao: 'Tako mi Onoga u

Čijoj Ruci je moja duša, ona je (po svojoj vrijednosti) ravna trećini Kur'ana.'“24 Ebu Se'īd el-

Hudri, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., jedne prilike upitao svoje ashabe: „Zar neko od

vas nije u stanju svaku noć proučiti trećinu Kur'ana? 'To se njima učinilo preteškim, pa

upitaše: „A ko je to od nas u stanju, Allahov Poslaniče?” On tada reče: 'Allāhul-vāhidus-samed,

trećina je Kur’ana.‟”25 Ebu Hurejre, r.a., priča: “Jedne prilike sam išao s Vjerovjesnikom, a.s.,

pa je čuo nekog čovjeka kako uči: Kulhuvallāhu ehad. Allahov Poslanik, a.s., tada reče:

„Neminovan mu je.‟ Upitao sam: “Šta mu je neminovno, Allahov Poslaniče?” Odgovorio je:

“Džennet.”26 Posebno je interesantan hadis od Ebu Hurejre, r.a., da je Vjerovjesnik, a.s., rekao:

“Okupite se, proučit ću vam trećinu Kur’ana!‟ Kad su se okupili, Poslanik, a.s., izađe pred njih

i prouči: „Kul huvallāhu ehad‟, a zatim se vrati u kuću. Neko od prisutnih tad reče: „Allahov

Poslanik, a.s., je rekao: „Proučit ću vam trećinu Kur’ana’, mislim da mu je ova vijest došla s

neba.‟ Nakon toga Allahov Poslanik, a.s., ponovo izađe među nas i reče: „Rekao sam da ću vam

proučiti trećinu Kur’ana. Eto, ova sura ravna je trećini Kur’ana.’”27 Radi jačeg efekta i boljeg

sjećanja na ovaj dogaĎaj, Muhammed, a.s., je zbunjene ashabe ostavio nekoliko trenutaka da

razmišljaju o tome što je on učinio, da bi im nešto kasnije isto objasnio na drugi način. Sve

dileme o tome da li je po Sunnetu učiti suru El-Ihlās izmeĎu ezana i ikameta trebao bi otkloniti

sljedeći hadis. Hazreti Aiša, r.a, kazuje kako je Vjerovjesnik, a.s., s jednom grupom vojnika

poslao čovjeka koji je na svakom namazu svojim drugovima učio Kul huvallāhu ehad. Kad su se

vratili s vojnog pohoda to su spomenuli Allahovom Poslaniku, a.s., a on im reče: „Upitajte ga

zašto je to tako radio?‟ Kad su ga upitali, on im odgovori: „Zato što je to svojstvo Milostivoga,

zato to volim učiti.‟ Pošto je saznao njegov odgovor, Allahov Poslanik, a.s., reče: „Obavijestite

ga da i njega Allah voli.’”28 Uz ovaj, hadis sa sličnim sadrţajem biljeţi i Buharija.29 U sva tri

slučaja ljudi su intervenisali kod Vjerovjesnika, a.s., jer im je bilo čudno što neki ashabi često

24



Ibid., hadis. 5015., str. 975. 26


pašina medresa, Travnik, 2007. godine hadis. br. 3073., str. 341-342. 27

Ibid., hadis. br. 3075., str. 342. 28

El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak..., hadis br. 2100., str. 959. 29

Vidi: Muhammed b. Ismail El-Buhari, Sahihu-l-Buhari Buharijeva zbirka hadisa 1..., hadis br. 774., str. 525.

13

uče suru Kul huvallāhu ehad. I šta im je Vjerovjesnik, a.s., odgovorio? Da je sura El-Ihlas ravna

trećini Kur’ana i da Uzvišeni Allah, dţ.š., voli onoga ko voli i često uči suru Kul huvallāhu ehad.

Moţemo, dakle, samo zamisliti šta bi Pejgamber, a.s., danas kazao da neko ode u Medinu i

poţali mu se kako se u Bosni i Hercegovini uči tri puta Kul huvallahu ehad izmeĎu ezana i

ikameta, jer nije prenešeno da je on tako postupao!?

Učenje sure El-Fātihe neposredno prije ikameta temelji se na hadisu Enesa ibn Malika, r.a,

koji prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Dova se ne odbija između ezana i ikameta.”30

Ibn Hiban veli da je ovaj hadis vjerodostojan uz dodatak: “Pa je učite.”31 Dova se, dakle, ne

odbija izmeĎu ezana i ikameta. No, koju dovu učiti? Odgovor je jasan: najbolju. Dţabir ibn

Abdullah, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: “Najvredniji zikr je La ilahe illallah, a

najbolja dova je Elhamdulillahi.”32 Primjetno je kako bosansko-hercegovački muslimani u

svakoj prilici i poslije svake proučene dove ponovo uče suru El-Fātihu. Razlog za to je iskreno

nastojanje da se uvijek i u svakoj prilici učini ono što je najbolje, a El-Fātiha je najbolja dova.

Usto, snaţan poticaj da se što češće uči sura El-Fatiha sadrţan je u predanju od Ebu Se’ida ibn

Mu’alle koji je rekao: “Bio sam na namazu kad me je pozvao Allahov Poslanik, a.s., ali mu se

nisam odazvao. Poslije namaza sam mu rekao: „Allahov Poslaniče, bio sam na namazu.‟ On mi

tada reče: „Zar Allah, dž.š., nije rekao: ‘Odazovite se Allahu i Njegovom Poslaniku kada vas

pozovu!’? Hočeš li da te, prije nego što izaĎeš iz džamije poučim najvrednijoj suri u Kur’anu?‟

Zatim me je uzeo za ruku, pa kad htjedosmo izaći iz džamije rekoh mu: „Allahov Poslaniče, rekao

si da ćeš me poučiti najvrednijoj suri u Kur‟anu.‟ On reče: „Elhamdu lillāhi rabbil ‘ālemin jesu

sedam ajeta koji se ponavljaju i cijeli Kur’an koji mi je objavljen.”’33El-Fātiha, je, znači,

najbolja dova i najbolja sura. Sadrţi srţ i suštinu Kur’ana i samo onome ko to ne zna moţe biti

čudno što bosansko-hercegovački muslimani neprestano i poslije svake dove uče suru El-Fātihu.

ZIKR POSLIJE NAMAZA U DŽAMIJI

30


pašina medresa, Travnik, 1999. godine, hadis br.212., str. 433. 31

Navedeno prema: Hafiz Abdul-Azim ibn Abdul-Kavijj el-Munziri, Et-Tergibu vet-terhib – Poticaji i upozorenja,

priredio Ibn Hadţer el-Askalani, preveo Sulejman Topoljak, Bookline, Sarajevo, 2004. godine, hadis br. 79., str. 59. 32


pašina medresa, Travnik, 2009. godine, hadis br. 3620., str. 186. Uz Tirmiziju ovaj hadis biljeţe još i Nesaija, Ibn

Madţe, Ibn Hiban i Hakim i vele da je sahih. Vidi: El-Munziri, Et-Tergibu vet-terhib..., hadis br. 492., str. 305. 33


Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2008. godine, hadis br. 5006., str. 970-971.

14

Općenito o zikru u dţamiji poslije namaza navodimo riječi Ebu M'abeda, Ibn Abasovog

osloboĎenog roba, koji je rekao da ga je Ibn Abas, r.a, obavjestio kako je dizanje glasa pri zikru

poslije završenog propisanog namaza bilo prisutno još u doba Vjerovjesnika, a.s.34 Buharija

takoĎer biljeţi da je Ibn Abas, r.a., rekao: „Znao sam da su završili namaz kada bih čuo taj

zikr.“35

Poslije obavljanja predviĎenih sunnetā i farzova pojedinih dnevnih namaza bosansko-

hercegovački muslimani ne izlaze odmah iz dţamije već ostaju na mjestu klanjanja, spominju

Uzvišenog Allaha, dţ.š, i uče dove. Kad imam preda selam mujezin uči naglas: Allāhumme

entes-selām ve minkes-selām tebārekte jā zel-dželāli vel-ikrām i dodaje: 'Alā resulinā salavāt.

Prisutne dţematlije zatim usebi uče neki salavat, obično najkraći: Allāhumme salli 'alā

Muhammedin ve 'alā āli Muhammed. Imam se tad okreće prema dţematlijama, a mujezin glasno

uči tesbih: Subhānallāhi vel-hamdu lillāhi ve lā ilahe illallāhu vallāhu ekber, ve lā havle ve lā

quvvete illā billāhil-'alijjil-'azīm. E'ūzu billāhi miniš-šejtānir-radžīm. Dţematlije potom usebi

uče Bismilu i Ajetul-kursijju (Allāhu lā ilāhe illā hu. El-hajjul-qajjūm...). Nakon toga mujezin

obično, mada ima i drugih varijanti, naglas uči: Ja rabbi zel-dželāli subhanallāh, a prisutni

uzimaju tesbihe i tiho, svako za sebe, izgovaraju 33 puta subhanallāh. Mujezin zatim naglas uči:

Subhanallahi ve bi hamdihi elhamdulillahi, pa prisutni izgovaraju 33 puta Elhamdulillahi.

Mujezin potom glasno uči: Rabbil 'ālemīne te'āla dželle šānuhū Allāhu ekber i dţematlije uče 33

puta Allahu ekber. Nakon ovog zikra mujezin uči: Lā ilāhe illallāhu vahdehū lā šerike lehū.

Lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve 'āla kulli šejin qadīr. Ve mā erselnāke illā rahmeten lil-

'ālemīn. Imam tada, s podignutim rukama i otvorenim dlanovima uči namasku dovu, a pristuni

izgovaraju, usebi ili naglas: amin. Kad prouči dovu imam se, otvorenim dlanovima, potare po

licu što je znak mujezinu da je dova završena i on tada uči: Vel-hamdu lillāhi rabbil-'ālemīn. El-

Fātiha. Prisutni zatim, svako za sebe, uče suru El-Fātihu čime je zikr poslije namaza završen.

Nakon proučene El-Fātihe dţematlije, uz selame i tihi razgovor, izlaze iz dţamije. Na taj način

se okončavaju svi obredi povezani s klanjanjem namaza u dţematu.

Zikr poslije namaza, njegov sadrţaj, tok i metod, osim zajedničke dove, temelji se na jasnim

tekstovima iz Kur'ana i Sunneta. O zikru poslije namaza Allah, dţ.š., nedvosmisleno kaţe: „A

34

Muhammed b. Ismail El-Buhari, Sahihu-l-Buhari..., knj. 1., hadis br. 841., str. 566 35

Ibid.

15

kada namaz završite, Allaha spominjite stojeći, sjedeći i ležeći.“36 Šta se, pak, uči poslije namaza

objasnio je Muhammed, a.s. Krenimo redom i pogledajmo da li je zikr poslije namaza u

bosansko-hercegovačkom kontekstu u skladu s rječima i djelom Allahovog Poslanika, a.s.?

Hazreti Aiša, r.a., kaţe: „Vjerovjesnik, a.s., se nakon predaje selama ne bi zadrţavao sjedeći

osim toliko koliko je potrebno da se prouči: Allāhumme entes-selām ve minkes-selām tebarekte

jā zel-dželāli vel ikrām (Allahu moj, Ti si Mir i od Tebe je mir. Ti si blagoslovljen, o Uzvišeni i

Plemeniti).“37 Semure b. Dţundeb, r.a., prenosi: „Kad god bi Vjerovjesnik, a.s., obavio koji

namaz, on bi se svojim licem okrenuo nama.“38 Prisjetimo se, kada se završi namaz u bosansko-

hercegovačkim dţamijama mujezin uči: Allāhumme entes-selām ve minkes-selām tebārekte jā

zel-dželāli vel ikrām (Podsjećajući prisutne da i oni to usebi prouče.), a zatim se imam okreće

licem prema prisutnim dţematlijama.

Muslimani u Bosni i Hercegovini donose salavat na Poslanika, a.s., prije i poslije namaza.

To čine s nadom da će im Uzvišeni Allah, dţ.š., primiti namaz. O vrijednosti donošenja salavata

na Vjerovjesnika, a.s., dovljno je citirati ajet iz Časnog Kur'ana: „Uistinu Allah i Njegovi meleki

donose salvat (blagosiljaju) Vjerovjesnika. O vjernici, i vi donosite salavate (blagosiljajte) na

njega i šaljite mu selame.“39 Tumačeći ovaj ajet El-Kurtubi prenosi riječi čuvenog poboţnjaka iz

trećeg hidţretskog stoljeća, Ebu Sulejmana ed-Daranijja koji je rekao: „Ko ima namjeru moliti

Allaha, dž.š., da mu ispuni neku potrebu neka svoju molbu počne sa salavatom na Vjerovjesnika,

a.s., pa onda izgovori svoju molbu, a zatim neka molitvu završi sa salavatom na Vjerovjesnika,

a.s. Uzvišeni Allah, dž.š., će, uistinu, primiti oba salavata, a On je plemenitiji od toga da ne

primi ono što je između njih.“40 To je princip po kojem, u svojim dovama i molitvama, a namaz

jeste dova, postupaju bosansko-hercegovački muslimani.

O tesbihu poslije salavata Allahov Poslanik, a.s., je rekao: „Da izgovorim: Subhānallāhi

vel-hamdu lillāhi ve lā ilahe illallāhu vallāhu ekber (Neka je slava i hvala Allahu, nema drugog

36

Besim Korkut, Prevod Kur'ana, IPA, Zenica, 1995. godine, sura An-Nisa, 103., str. 50. 37

Tirmizijin džami'-sunen..., knj.1., hadis br. 297., str. 51.; Imām Abu Abdurrahman Ahmad ibn Shu'ajb ibn 'Ali An-

Nasa'i, English translation of Sunan An-Nesā'i, vol. 2., Mektebetu Darus-Selam, Riyadh, 2007. godine hadis br.

1339., str. 285. 38

Muhammed b. Ismail El-Buhari, Sahihu-l-Buhari..., knj. 1., hadis br. 845., str. 569. 39

Kur'an s prevodom, preveo Besim Korkut, Kompleks Melik Fahd za štampanje Mushafi Šerifa, Medina, 1412.

h.g., sura Al-Ahzab, 56., str. 426. 40

Abū Abdullah Muhammad Al-Qurtubī, Al-Džāmi' Al-ahakām Al-Qur'an, knj. 17., Al-Resalah publishers, Beirut,

Lebanon, 2006. godine, str. 218-219.

16

boga osim Allaha, Allah je najveći), draže mi je od svega što Sunce obasjava.“41 Ebu Hurejre, r.a,

prenosi da mu je Muhammed, a.s., jedne prilike rekao: „Što više govori: Lā havle vela kuvvete

illā billāhil-'alijjil-'azīm, jer je to džennetska riznica.“42

Ajetul-kursijju (Allāhu lā ilahe illā hū, el-Hajjul-Qajjūm...) muslimani u Bosni i Hercegovini

nakon namaza uče nadajući se Boţijoj blagodati i Dţennetu, jer Ebu Umame, r.a., prenosi da je

Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Ko poslije svakog propisanog namaza prouči Ajetul-kursijju samo ga

smrt dijeli od ulaska u Džennet.“43 Zar za vjernika postoji veći poticaj od toga?

Predanje o tesbihu poslije Ajetul-kursijje veoma je interesantno i poučno. Ebu Hurejre

kazuje da su se siromašni muhadžiri požalili Allahovom Poslaniku, a.s., kazavši: 'Bogataši nas

pretekoše u visokim deredžama i vječnim uživanjima.' Muhammed, a.s., ih upita: 'Kako to?'

Rekoše: 'Klanjaju kao i mi, poste kao i mi, dijele sadaku, a mi je dijelimo i oslobađaju robove, a

mi ih ne oslobađamo. Muhammed, a.s., reče: 'Hoćete li da vas podučim nečemu čime ćete stići

one koji su vas prestigli, još više prestići one koji su iza vas i niko neće biti bolji od vas, osim

onoga ko uradi isto što i vi?' Rekoše: 'Hoćemo, Allahov Poslaniče!' On im reče: 'Poslije svakog

namaza proučite 33 puta subhanallāh, 33 puta elhamdulillāh i 33 puta Allāhu ekber.' (Prošlo

je određeno vrijeme, pa) Siromašni muhadžiri ponovo dođoše do Božijeg Poslanika, a.s., i

rekoše: 'Naša braća bogataši čuli su šta mi radimo, pa su i oni počeli raditi to isto.' Muhammed,

a.s., tad reče: „To je Allahova blagodat, daje je onome kome On hoće.“44 I, zaista, to je

Allahova blagodat, a On je daje onome kome On hoće. Mnogo je onih koji znaju za ovaj hadis,

pa ipak, odmah nakon farza izlaze iz dţamije, kao što je mnogo i onih koji ne znaju za tekst

hadisa, ali poslije svakog namaza ostaju u dţamiji i uče ovaj zikr.

Muhammed, a.s., je ponekad riječi ovog tesbiha brojao na prste. Abdullah ibn Amr kaţe:

„Vidio sam Allahovog Poslanika, a.s., kako riječi tesbiha izgovara brojeći ih na (prste) svoje

ruke.“45 Ovaj tesbih se u dţamijama u Bosni i Hercegovini uči uz pomoć tesbiha – brojanice sa

33 ili 99 zrna ili bobaka napravljenih od raznih materijala. U vrijeme Muhammeda, a.s., pojedini

41

Tirmizijin džami'-sunen..., knj.7., hadis br. 3844., str. 344.; Muhammed b. Ismail El-Buhari, Sahihu-l-Buhari...,

knj. 4., hadis br. 6409., str. 577. 42

Ibid., hadis br. 3848., str. 345. 43

Abū Kaseem Sulajman Bin Ahmad Al-Tabaranī, Mu‟džam Al-kabīr, knj. 8., Mektebetu ibn Tejmijje, Kairo, bez

godine izdanja, hadis br. 7532., str. 134. 44

Tekst prema: Es-Sejjid Sabik, Fikhus-sunne, knj. 1., prijevod: Fahrudin Smajlović i Muharem Hrvačić, Bookline,

sarajevo, 2008. godine, str. 282-283.; Muhammed b. Ismail El-Buhari, Sahihu-l-Buhari..., knj. 1., hadis br. 843., str.

567. 45

Tirmizijin džami'-sunen..., knj.7., hadis br. 3730., str. 263.

17

ashabi su koristili neku vrstu tesbiha sačinjenog od košpica hurmi i sl. Vjerovjesnik, a.s., je znao

za to, ali nije smatrao da je to pogrešno, pa se moţe konstatovati kako je korištenje tesbiha

tokom zikra poslije namaza u skladu sa Sunnetom Allahovog Poslanika, a.s. Sad ibn ebi Vekas

kazuje kako je jednog dana ušao, zajedno s Allahovim Poslanikom, a.s., kod neke ţene, a pred

njom su bile košpe od hurmi ili kamenčići na koje je učila Subhanallāh. Muhammed, a.s., joj je

rekao: „Hoćeš li da ti kažem šta ti je lakše i bolje od toga?“ A zatim je dodao: „Subhānallāhi

adede mā haleka fis-semāi, subhānallāhi adede mā haleka fil-erdi, subhānallāhi adede mā

bejne zālike subhānallāhi adede mā huve hālikun. Na isti način prouči: Allāhu ekber,

Elhamdulillāhi, Lā ilāhe illāllāhu i Ve lā havle ve lā kuvvete illā billāh.“46 Dakle, Pejgamber,

a.s., nije kritikovao ovu ţenu zbog toga što je koristila tesbih, već je nastojao da je pouči

jezgrovitijem zikru od onog koji je ona učila.

Poslije zikra mujezin uči i poučava pristune riječima: Lā ilāhe illallāhu vahdehū lā šerike

lehū. Lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve 'āla kulli šejin qadīr. I dodaje: Ve mā erselnāke illā

rahmeten lil-'ālemīn. To je zbog toga što je Muhammed, a.s., poučavao svoje ashabe da često

izgovaraju ove riječi,47 a u vezi s tesbihom poslije namaza i ovim zikrom Ebu Hurejre, r.a.,

prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: „Ko poslije svakog namaza prouči 33 puta subhanallāh, 33

puta elhamdulillāh, 33 puta Allāhu ekber, to je 99, a zatim izgovori: 'Lā ilāhe illallāhu

vahdehū lā šerike lehū. Lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve 'āla kulli šejin qadīr', oprostit

će mu se grijesi, pa makar ih bilo koliko je morske pjene.“'48

Nakon toga u Bosni i Hercegovini uči se namaska dova. Buharija biljeţi da je Verrad,

pisar Mugire ibn Š'ube, r.a., rekao: „Mugire b. Š'ube diktirao mi je pismo za Mu'aviju (pa je

rekao) da je Vjerovjesnik, a.s., poslije svakog propisanog namaza učio: 'Lā ilāhe illallāhu

vahdehū lā šerike lehū. Lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve 'āla kulli šejin qadīr.

Allāhumme lā mani'a limā 'atajte ve lā m'utije limā men'ate ve lā jenfe'u zel-džedi minkel-

džeddu. (Nema boga, osim Allaha. Jedinog. On nema sudruga. Njemu pripada sva vlast i hvala.

On je svemoćan. Allahu moj, ono što Si kome dao, to ne može niko spriječiti, a ono što Si

spriječio, niko ne može dati. Bogatstvo kod Tebe neće koristiti bogatom, osim dobrih dijela.)'“49

Na drugom mjestu Buharija biljeţi predanje od Enesa ibn Malika, r.a., koji je rekao: „Najčešća

46

Tirmizi – hasen, Nesai, Ibn Hiban i Hakim – sahih. Navedeno prema: El-Munziri, Et-Tergibu vet-terhib..., hadis

br. 510., str. 315. 47

O tome vidi: El-Munziri, Et-Tergibu vet-terhib – Poticaji i upozorenja..., str. 306-307. 48

El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa..., hadis br. 314., str. 155. 49

Muhammed b. Ismail El-Buhari, Sahihu-l-Buhari..., knj. 1., hadis br. 844., str. 568.

18

Vjerovjesnikova, a.s., dova bila je: 'Allahumme Rabbena ātinā fid-dunjā haseneten ve fil-

āhireti haseneten ve qinā azāben-nār (O Allahu, Gospodaru naš, podari nam dobro na ovom i

na onom svijetu i sačuvaj nas patnje u Vatri).'“50

Najčešća namaska dova bosansko-hercegovačkih muslimana je: „E'ūzu billāhi mineš-

šejtānir-radžīm. Bismillāhir-rahmānir-rahīm. El-hamdu lillāhi rabbil-„ālemīn. Ves-salātu ves-

selāmu „alā sejjidinā Muhammedin ve „alā ālihi ve sahbihi edžme'īn. Allāhumme Rabbenā

tekabbel minnā salātenā inneke entes-semī‟ul-„alīm. Ve tub „alejnā jā mevlānā inneke entet-

tevvābur-rahīm. Allāhumme Rabbenā ātinā fid-dunjā haseneten ve fil-āhireti haseneten ve qinā

„azāben-nār. Rabbena-gfirlī ve li vālidejje ve lil-mu‟minīne jevme jekūmul-hisāb. Subhāne

rabbike rabbil-„izzeti „ammā jesifūn. Ve selāmun „alel-murselīn. Vel-hamdu lillāhi rabbil-

‟ālemīn. El-Fātiha. (Tražim Allahovu zaštitu od prokletog šejtana. U ime Allaha, Milostivog,

Samilosnog. Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Salavat i selam donosimo na našeg

gospodina Muhammeda, a.s., njegovu rodbinu i sve ashabe. O Allahu, Gospodaru naš, molimo

te da primiš naš namaz. Uistinu Ti sve čuješ i sve znaš. I oprosti nam, o Zaštitniče naš, zaista Ti

primaš pokajanje, Milostivi. O Allahu, Gospodaru naš, podari nam dobro na ovom i na onom

svijetu i saučvaj nas patnje u Vatri. Gospodaru naš, oprosti meni, mojim roditeljima i svim

vjernicima na Dan polaganja računa...). Kratka i divna dova insiprisana kur'anskim ajetima i

ţeljom da Allah, dţ.š., primi namaz.

Sadrţaj namaske dove i način učenja s podignutim rukama i dlanovima okrenutim prema

nebu nije sporan. Omer, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Kad bi Allahov

Poslanik, a.s., podigao ruke prilikom dove, ne bi ih spuštao dok njima ne bi potrao lice.“51

Selman, r.a., prenosi od Vjerovjesnika, a.s., da je rekao: „Allah, dž.š., je Stidljiv i Plemenit. Stidi

se Svog roba kad podigne svoje ruke prema Njemu da mu ih vrati prazne.“52 Ibn Abas, r.a.,

prenosi da je Muhammed, a.s., rekao: „Nemojte zastirati zidove! Onaj ko pogleda u knjigu

(pismo) svog brata bez njegove dozvole, doista je pogledao u Vatru. Molite Allaha

unutrašnjošću svojih šaka, a nemojte Ga moliti njihovom poleĎinom, a kada završite, potrite

njima svoja lica.“53 Uz ove, u zbirkama hadisa moţe se pronaći tako velik broj hadisa o

podizanju ruku prilikom učenja dove da se moţe govoriti o predanju u koje nema nimalo sumnje.

50

Muhammed b. Ismail El-Buhari, Sahihu-l-Buhari..., knj. 4., hadis br. 6389., str. 565. 51

Tirmizijin džami'-sunen..., knj.7., hadis br. 3623., str. 188. 52

Abū Dawud, English translation of Sunan Abu Dawud..., vol. 2., hadis br. 1488., str. 200. 53

Abū Dawud, English translation of Sunan Abu Dawud..., vol. 2., hadis br. 1485., str. 199.

19

Ono što je, eventualno sporno kod učenja namaske dove u bosansko-hercegovačkom kontekstu

jeste zajednička dova. Istina i pojedine zajedničke dove, poput dove za kišu54 ili kunut dovā55

koje je Vjerovjesnik, a.s., jedno vrijeme učio na nekim namazima, temelje se na praksi

Allahovog Poslanika, a.s. No, ostaje činjenica da nigdje ni u jednoj zbirci hadisa nije zabiljeţeno

da je Muhammed, a.s., za 12 godina koliko je od M'irādţa do smrti predvodio namaz nikada nije

zajedno sa svojim ashabima proučio namasku dovu. Moţda je to Allahov Poslanik, a.s.,

izbjegavao činiti, kao što je izbjegavao zajednički izvršavati niz drugih ibadeta. Hazreti Aiša,

r.a., kaţe: „Allahov Poslanik, a.s., ostavljao je neki ibadet, premda ga je volio raditi, bojeći se da

isti taj ibadet ljudi ne počnu izvršavati, pa da im se propiše kao obavezan.“56 Napoznatiji slučaj

izbjegavanja zajedničkog ibadeta je klanjanje teravih-namaza. Naime, Hazreti Aiša, r.a,

pripovijeda da je Allahov Poslanik, a.s., jedne noći klanjao (dobrovoljni) namaz u dţamiji. Za

njim su ljudi klanjali isti taj namaz. Klanjao je i sljedeće noći, a za njim je bilo još više ljudi.

Treće i četvrte noći ljudi su se iskupili, ali Allahov Poslanik, a.s., nije izašao da klanja s njima.

Kad je svanulo Vjerovjesnik, a.s., je rekao: „Vidio sam šta ste uradili. Nisam izašao da klanjam

s vama samo zato što sam se bojao da vam se (ovaj dobrovoljni namaz) ne propiše kao

obavezna dužnost.“ Aiša, r.a., dodaje: „To je bilo u ramazanu.“57 Godinama kasnije, u vrijeme

halife Omera muslimani su počeli klanjati teravih-namaz zajednički u dţematu. Moguće je da je

Vjerovjesnik, a.s., u ona teška vremena kada se svaki trenutak koristio za prikupljanje opskrbe, o

čemu i Kur'an govori,58 smatrao da bi predstavljalo poteškoću ljudima insistirati da ostanu u

dţamiji radi zikra i dove, pa im je ličnim primjerom pokazivao šta da čine. Kasnije, kada se

materijalna situacija popravila, a sve više ljudi počelo ostajati u dţamiji poslije namaza u zikru i

dovi, ljudi su, analogno hadisima o zajedničkoj kišnoj dovi ili kunut dovi, počeli zajedno s

imamom učiti dovu.

KLANJANJE DŽUMA-NAMAZA U NAŠIM KRAJEVIMA

54

O tome vidi: Sahihul-Buhari Buharijeva zbirka hadisa 1..., str. 681-699. 55

O tome vidi: Abū Dawud, English translation of Sunan Abu Dawud..., vol. 2., hadisi br.: 1441-1445. str. 179-180. 56

El-Buhari, Sahihu-l-Buhari Buharijeva zbirka hadisa 1..., hadis br. 1128., str. 770. 57

El-Buhari, Sahihu-l-Buhari Buharijeva zbirka hadisa 1..., hadis br. 1129., str. 770. 58

Uzvišeni Allah, dţ.š., u suri Al-Džumu‟a kaţe: “A kada se namaz obavi, onda se po zemlji raziĎite i Allahovu

blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite.” Kur'an s prevodom..., sura Al-Džumu‟a,

10., str. 554.

20

Klanjanje dţuma-namaza u bosansko-heregovačkim dţematima u nekim segmentima se

razlikuje od istog obreda u arapskim zemljama. Ovdje prije svega mislim na mujezinovo učenje

prije hutbe. Kod nas je uobičajeno da mujezin nakon klanjanja četiri rekata sunetā dţume naglas

uči 56. ajet sure El-Ahzab: E'ūzu billāhi mineš-šejtānir-radžīm bismillāhir-rahmānir-rahīm.

Innallāhe ve melāiketehū jusallūne 'alen-nebijji; jā ejjuhel-lezīne āmenū sallū 'alehi ve

sellimū teslīmā. Zatim nastavlja s učenjem salavata: Allāhumme salli 'alā sejjidinā Muhammedin

ve 'ali sejjidinā Muhammedin. I dodaje: Āmīn, āmīn, āmīn, vel-hamdu lillāhi rabbil-'ālemīn.

Mujezin onda ustaje i samo za prisutne u dţamiji uči naglas drugi ezan. Poslije ezana imam drţi

hutbu s minbera.

Učenje gornjeg ajeta i salavata poslije njega temelji se na ţelji Boţijeg Poslanika, a.s., da

njegovi sljedbenici uče što više salavata, a to se posebno odnosi na petak. Evs ibn Evs, r.a.,

prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Petak je jedan od vaših najodabranijih dana. U

njemu je stvoren Adem, a.s., i u njemu je umro. U petak će biti puhnuto u sur (rog) i u petak

će biti kijamet, pa donosite što više salavata na mene petkom, jer se vaši salavati meni

predočavaju.“ Ashabi upitaše: „Allahov Poslaniče, kako će ti se predočavati naši salavati kad

ćeš biti mrtav?“ Vjerovjesnik, a.s., reče: „Uistinu je Allah, dž.š., zabranio zemlji da uništava

tijela Božijih poslanika.“59 Enes, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Učite mnogo

salavata na mene petkom i uoči petka. Ko donese jedan salavat na mene, Allah, dž.š., će na

njega deset (salavata).“60 Ebu Umame, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Svakog

petka učite što više salavata na mene, jer mi se svakog petka predočavaju salavati mog

ummeta. Ko prouči najviše salavata bit će mi najbliži po položaju.“61 Donošenje salavata na

Vjerovjesnika, a.s., obaveza je svih vjernika. To su duţni činiti svaki dan, a pogotovo petkom.

Gornjim ajetom vjernici se podsjećaju da Uzvišeni Allah, dţ.š., i Njegovi meleki donose salavate

na Boţijeg poslanika, a.s., i da su oni to isto duţni činiti. Mujezin ih na tu obavezu još više

podsjeća sopstvenim učenjem jednog salavata.

Što se tiče učenja tri puta amin naglas, to se čini da bi se prisutni prisjetili jednog vaţnog

hadisa u kojem se takoĎer govori o vrijednosti učenja salavata na Vjerovjesnika, a.s. Ebu

Hurejre, r.a., prenosi da se Allahov Poslanik, a.s., popeo na minber i rekao: „Amin, amin, amin.“

Neko ga je upitao: „Allahov Poslaniče, zašto si tako postupio?“ Odgovorio je: „Rekao mi je

59

Abū Dawud, English translation of Sunan Abu Dawud..., vol. 1., hadis br. 1047., str. 613. 60

Al-Bajhaqī, Al-Sunan Al-kubrā..., vol. 3., hadis br. 5994., str. 353. 61

Ibid., hadis br. 5995., str. 353.

21

melek Džebrail: 'Ponižen je onaj ko dočeka mjesec ramazan, a ne zasluži oprost.' Na to sam

rekao amin (prvi put). Džebrail je nastavio: 'Ponižen je onaj kod koga roditelji ili jedan od

roditelja dočeka starost, pa ga dobročinstvo prema njima ne uvede u Džennet.' Rekao sam

(drugi put) amin. Džebrail je zatim rekao: 'Ponižen je onaj u čijem prisustvu se spomene tvoje

ime (Muhammed, a.s.), a on ne prouči salavat.' Tad sam rekao amin (po treći put).'“62

Spomenimo na kraju da se u bosansko-hercegovačkim dţamijama iza namaske dove poslije

sabah-namaza uče tri zadnja ajeta sure El-Hašr (Huvallāhul-lezī lā ilahe illā hū...). U nekim

dţamijama osim iza sabaha ovi ajeti se uče i poslije akšam-namaza. Takav postupak temelji se na

hadisu koji prenosi M'akil ibn Jesar da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Ko, kad se ujutru

probudi, tri puta prouči: E'ūzu billāhis-semī'il-ālīmi mineš-šejtānir-radžīm' (Utječem se Allahu

Koji sve čuje i zna od prokletog šejtana), a zatim prouči tri posljednja ajeta sure El-Hašr, Allah

će zadužiti 70 000 meleka da ga blagosiljaju do večeri. Ako bi umro tog dana, umro bi kao šehid.

Isto važi i za onog ko to prouči navečer.“63

ZAKLJUČAK

Namaz u dţematu u bosansko-hercegovačkom kontekstu sastoji se od niza pōmno biranih i

briţno čuvanih ibadeta čiju srţ sačinjavaju klanjanje propisanih: pritvrĎenih i nepritvrĎenih

sunneta, učenje Kur'ana, zikr i dova poslije namaza. Iako se u odreĎenim segmentima ibadeti u

strukturi namaza u dţamatu u Bosni i Hercegovni ne podudaraju sa striktnom praksom

Allahovog Poslanika, a.s., oni ni u kom slučaju ne izlaze iz okvira Sunneta u širem smislu. Svi

obredi koje bosansko-hercegovački muslimani izvršavaju tokom klanjanja namaza u dţematu

temelje se na riječima i djelima Allahovog Poslanika, a.s. Usto, namaz u dţematu u bosansko-

hercegovačkim dţamijama razvija prijeko potrebni duh bratskog jedinstva i zajedništva.

Zajednički namaz, zajednički zikr i zajednička dova neminovno vode ka poboljšanju

meĎuljudskih odnosa i buĎenje islamske, bratske ljubavi, poštovanja, samilosti i praštanja. A sve

su to, priznat ćete, osobine koje bi nuţno trebale krasiti sve muslimane i muslimanke. Allahova,

dţ.š., Ruka, kako je to kazao Allahov Poslanik, a.s., lebdi i iznad bosansko-hercegovačkih

62

Abū Bakr Muhammad Bin Ishāk Bin Huzajma Al-Sulami Al-Najsabūri Al-Šafi'i, Sahih ibn Huzajma, vol. 3., Al-

Maktaba Al-Islamijja, 1400. h./1980. godine, hadis br. 1888., str. 192-193. 63

Tirmizijin džami'-sunen..., knj. 6., hadis br. 3102., str. 360.

22

dţemata.64 Tu blagodat što izvire iz zajedničkih ibadeta sadrţanih u strukturi namaza u dţematu

duţni smo njegovati, nad njom bditi i neprestano je promovisati. U tom svijetlu treba promatrati i

ovaj rad.

mr. sci. Elvir Duranović

64

Ibn Omer, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Allah neće moje sljedbenike, ili je kazao:

'Muhammedove sljedbenike', ujediniti u zabludi. Allahova ruka je nad džematom. Ko se izdvoji, izdvojio se u

Džehennem.“ Navedeno prema: Tirmizijin džami'-sunen..., knj. 5., hadis br. 2268., str. 308.

Da li je namaz u džematu bosanskih muslimana po Sunnetu?

Documents

Transcript of Da li je namaz u džematu bosanskih muslimana po Sunnetu?