Download - Alzheimerova bolest

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

PRAVNI FAKULTET

STUDIJSKI CENTAR SOCIJALNOG RADA

NAZOROVA 51

Seminarski rad

Alzeheimerova bolest

Kolegij: Socijalna gerontologija – seminar

Voditeljica seminara: izv. prof. dr. sc. Silvia Rusac

Student: Ivan Đordić

Zagreb, svibanj, 2014.

___________________________Alzheimerova bolest_______________________

Sadržaj

1. Uvod ................................................................................................................................................ 1

2. Demencija ....................................................................................................................................... 2

3. Alzheimerova bolest ...................................................................................................................... 2

4.1. Faza pre-demencije ............................................................................................................... 3

4.2. Faza blago uznapredovale Alzaheimerove bolesti .................................................................. 4

4.3. Teška faza ............................................................................................................................... 5

5. Briga za osobe oboljele od Alzheimerove bolesti ........................................................................ 6

6. Obitelj bolesnika ............................................................................................................................ 7

7. Poboljšanje kvalitete života .......................................................................................................... 8

8. Zaključak ..................................................................................................................................... 10

9. Literatura ..................................................................................................................................... 11


1

1. Uvod

Demografske projekcije za Hrvatsku danas ozbiljno upozoravaju na povećanje udjela

osoba starijih od 65 godina s 15,62% popisne 2001., na 27% do 2025. godine, kada će starijih

od 65 godina biti gotovo dvostruko više nego djece (1-7) (Perko i sur., 2005). Republika

Hrvatska nalazi se u skupini zemalja koje se suočavaju sa značajnim porastom broja starijih

osoba (Perko i sur., 2005). Starenje se još i danas često doživljava kao socijalni problem.

Hoće li ili neće starija osoba biti socijalni problem ne ovisi o njenoj dobi, nego o društvenom

stajalištu da joj se omogući dostojanstvena starost (Ajduković, 1995 prema Poredoš, 2003).

Pitanje zdravlja i bolesti, a time i kvalitete života, ima veliku ulogu za pojedinca, obitelj i

cjelokupnu društvenu zajednicu kako mladih osoba tako i starijih osoba (Kozarević, 1978,

prema Poredoš, 2003) no suvremena istraživanja su pokazala da gotovo svaka dvanaesta

osoba iznad 65 godina starosti oboli od Alzheimerove bolesti ili ima neki oblik demencije

(Puljak i sur., 2005, prema Škrbina i Radić, 2012). Statistički podaci o trenutačnom broju

oboljelih u svijetu razlikuju se od izvora do izvora (od 1% do 3% ukupnog broja stanovnika),

no svi se slažu da je to bolest današnjice i da broj oboljelih iz godine u godinu raste (Poredoš,

2003). Duraković (2007., prema Škrbina i Radić, 2012) navodi da u Hrvatskoj ima oko 76 000

oboljelih od demencije, od kojih je najučestalija Alzheimerova demencija. Godišnje se

prosječno kod ljudi mlađih od 60 godina dijagnosticiraju 3 novooboljela na 100.000 osoba,

dok se u dobi iznad 60 godina taj broj povećava na 125 novooboljelih. Incidencija

Alzheimerove bolesti je podjednaka među spolovima, dok je prevalencija značajno više u

žena, što je vjerojatno posljedica njihovog nešto duljeg prosječnog životnog vijeka (Victor i

Ropper, 2001. prema Poredoš, 2003).

Alzheimerova bolest pogađa sve aspekte života oboljele osobe, njene vještine i

izvedbu aktivnosti dnevnog života (Škrbina i Radić, 2010.). Skrb za osobu oboljelu od

Alzheimerove bolesti ili nekog drugog oblika demencije opisana je kao najzahtjevniji oblik

skrbi s kojim se osoba treba suočiti, sukladno razvojnom stadiju bolesti (Laklija i sur., 2009).

Budući da su usluge skrbi i podrške za osobe oboljele od Alzheimerove bolesti još uvijek

nedovoljno razvijene u Hrvatskoj, teret skrbi najčešće preuzimaju supružnik i odrasla djeca

(Laklija i sur., 2009; Baumgarten i sur., 1992). Dijagnoza Alzheimerove bolesti ima mnoge

socijalne i emotivne implikacije, pa ih treba reći bolesniku i njegovoj obitelji kad smo sasvim

sigurni u njihovo postojanje (Poredoš, 2003). Budući da sigurnu i točnu dijagnozu nije

moguće postaviti za života, već jedino pri obdukciji putem patološko-histološkog nalaza


2

(Myland Kaufman, 2007). U stručnom timu za dijagnostiku nalaze se specijalisti neurolozi,

psihijatri, psiholozi i drugi stručnjaci koji na osnovu svojih specifičnih dijagnostičkih

postupaka i testova isključuju postojanja drugih oboljenja i procjenjuju da se radi o

Alzheimerovoj bolesti (Poredoš, 2003).

2. Demencija

„Demencija je sindrom uzrokovan bolešću mozga, obično kronične, progresivne prirode,

kod kojeg postoji poremećaj višestrukih viših kortikalnih funkcija, uključujući pamćenje,

mišljenje, orijentaciju, razumijevanje, računanje, sposobnost učenja, govora i prosudbe.

Svijest nije poremećena. Često je pridruženo oštećenje kognitivnih funkcija, kojemu katkada

prethodi deterioracija u emocionalnoj kontroli, socijalnom ponašanju ili motivaciji.“ (Gilić i

sur., 2008:33).

Sindrom demencije ozbiljan je i rastući medicinski, socijalni i ekonomski problem ( Perko

i sur., 2005). Simptomi demencija mogu biti uzrokovani različitim bolestima koje mogu, ali

ne moraju biti izlječive (Mace i Rabins, 2011). Demencija je klinički sindrom obilježen

stečenim gubitkom kognitivnih i emotivnih sposobnosti koji je prisutan u tolikoj mjeri da

ometa svakodnevnu aktivnost oboljelog i značajno smanjuje njegovu kvalitetu života. Pojam

demencija ne uključuje specifičan uzrok ni patološki proces (Poredoš, 2003). Danas je

poznato više od 50 bolesti koje mogu uzrokovati demenciju te postoje vaskularna, tzv.

alkoholna demencija, semantička demencija, demencija sa Lewijivim tijelima i brojne druge

(Myland Kaufman, 2007) od kojih je najčešća Alzheimerova, na koju otpada oko 2/3 svih

demencija (Laklija i sur., 2009).

Demencije se dijele u dvije kategorije, primarne demencije koje su direktno izazvane

oštećenjem mozga te sekundarne demencije koje su uzrokovane bolestima koje ne napadaju

mozak direktno (Myland Kaufman, 2007).

3. Alzheimerova bolest

Bolest je dobila ime po njemačkom neurologu Aloisu Alzheimeru (1864. – 1915.), koji je

1907. godine prvi opisao bolesnicu u dobi od 51 godine sa simptomima paranoidnih ideja,

gubitka pamćenja i poremećaja govora. Bolest je imala progresivni tijek, te je bolesnica nakon

5 godina od početka prvih simptoma umrla (Pecotić i sur., 2002, prema Poredoš, 2003).


3

Alzheimerova bolest (AB) je progresivna neurodegenerativna neizlječiva mentalna bolest

koja ima utjecaj na izvedbu aktivnosti svakodnevnog života oboljelog pojedinca, njegove

obitelji ili skrbnika (Škrbina i Radić, 2010; Mace i Rabins, 2011; Presečki i Mimica, 2012;

Puljak i sur., 2005). Osnovna značajka Alzheimerove bolesti je polagan početak i

napredovanje bolesti s pogoršanjem postojećih te s javljanjem novih simptoma zbog sve

većeg propadanja moždane kore bez određenog razloga (Barac, 1992, prema Škrbina i Radić,

2010). Liječnici ne znaju uzrok, načine kako zaustaviti razvijanje bolesti niti kako izliječiti

oboljelu osobu (Mace i Rabins, 2011). Unatoč tome mnogo se može učiniti kako bi se

smanjili ponašajni i emocionalni simptomi s jedne strane te pružila podrška obitelji s druge

strane (Mace i Rabins, 2011). S obzirom na to da ne postoji kauzalna terapija, oboljelima

treba osigurati kvalitetne zdravstvene i socijalne usluge (psihogerijatrijski odjeli, dnevne

bolnice, dnevni boravci, specijalizirani domovi, ustanove za palijativnu skrb, savjetovališta) te

prepoznati ulogu njegovatelja koji svojom skrbi o oboljelom omogućuju očuvati ljudsko

dostojanstvo (Presečki i Mimica, 2012). Manifestira se kao zaboravljivost, izgubljenost u

vremenu i prostoru, nemogućnost samostalnog življenja, što dovodi do potpune ovisnosti o

stalnoj skrbi i njezi druge osobe, te socijalne izoliranosti oboljelog i njegove obitelji, jer

ponašanja oboljelog za društvo postaju neprihvatljiva (Poredoš, 2003; Malnar i sur., 2009).

Alzheimerova bolest uključuje nasljedne i sporadične oblike bolesti. Nasljedna AB

prenosi se na autosomno dominantan način, a prvi simptomi se javljaju prije 65.godine

starosti te se zbog toga još naziva rani oblik AB, dok se sporadični oblik AB javlja nakon 65.

godine života te se još naziva kasni oblik AB (Malnar i sur, 2009).

4. Faze Alzheimerove bolesti

Simptomi Alzheimerove bolesti nastupaju postupno, gotovo neprimjetno, pa ni oboljeli, ni

njegova obitelj ne mogu odrediti njen točan početak (Poredoš, 2003). Možemo govoriti o

početnoj fazi, uznapredovaloj fazi te kasnoj fazi AB (Poredoš, 2003).

4.1. Faza pre-demencije

Nerijetko nerazumne odluke u poslu, osobito u poslovima s novcem, mogu biti prvi znak

bolesti i razlog posjeta liječniku. U ranoj/početnoj fazi bolesnik počinje zaboravljati

svakodnevne relativno nebitne činjenice (npr. rijetko spominjana imena ljudi, rijetko

upotrebljavane riječi i sl.), no ubrzo zaboravlja dogovore i obveze, te važne aktivnosti iz

svakodnevnog života (npr. isključiti plinsko kuhalo, isključiti struju, zatvoriti slavinu i sl.)

(Poredoš, 2003). Osoba malo po malo postaje ovisna bilo o većem bilo o manjem stupnju


4

tuđe pomoći. Ranije naučeni sadržaji ostaju dugo sačuvani dok se s druge strane gubi

sposobnost zapamćivanja novonaučenih sadržaja (Albert i sur., 1981. prema Poredoš, 2003).

Oboljeli je na početku bolesti najčešće svjestan svoje nemoći, bez mogućnosti adekvatnog

iskazivanja tog užasa bilo govorom ili pisanjem, što kod njega izaziva strah, depresivnost,

uznemirenost, a često i agresiju. Bolesnik često pokazuje agresiju koja je rezultat osobne

svjesnosti popuštanja dotadašnjih psihofizičkih sposobnosti, a koju nam ne može izreći

(HUAB, 2014). U početku više pati pojedinac, a u kasnijim fazama, kad mentalna kontrola

oslabi i bolest okupira osobu, smatra se da više pati obitelj, odnosno član obitelji koji vodi

brigu o oboljelom (Poredoš, 2003). Također se javlja i negativna reakcija obiteljske ili radne

okoline uz česte prigovore na neuobičajene pogreške bolesnika, što dovodi do međusobne

srdžbe, nezadovoljstva i nerazumijevanja što rezultira reakcija bolesnika u još veće

povlačenje u sebe, javlja se osamljenost, nesigurnost, sram, depresija, izbjegavanje

sudjelovanja u svim događajima, poremećaj spavanja, te osjećaj straha koji je prisutan tijekom

cijelog trajanja bolesti (HUAB, 2014).

U ovoj fazi (1 do 18 mjeseci) skrbnik je samopouzdan, situaciju ima pod kontrolom i

suočava se dobro s izazovima. Drugi članovi obitelji i prijatelji pomažu. (Day, 2008, prema

Laklija i sur., 2009).

4.2. Faza blago uznapredovale Alzaheimerove bolesti

Poredoš (2003) opisuje kako se bolesnik u ovoj fazi ne sjeća imena bliskih osoba

uključujući i rođake. Također ne uočava, ne prepoznaje ili ne razumije relacije, bilo rodbinke

ili prijateljske te na koji način funkcioniraju u društvu i koja su njihova zanimanja. Bolesnik

zaboravlja vlastito ime i komfabulacijama nadomještava praznine koje ima u sjećanju

(Poredoš, 2003). Nakon što smetnje povezane s pamćenjem postanu sve izraženije dolazi do

drugih poremećaja kognitivnih sposobnosti (Poredoš, 2003). Zbog nedostatka odgovarajućih

riječi govor postaje usporen. Slično se događa i sa pisanjem. Ukupni riječnik postaje manji što

se odražava nasve siromačniji govor. Prije negoli odgovori na pitanje bolesnik ga ponavlja, a

kasnije ponavlja svaku izgovorenu riječ (echolalia). Ubrzo biva narušena sposobnost pisanja,

te računanja (dyscalculalia), pa oboljeli nije sposoban izvesti najjednostavnije matematičke

zadatke. Snalaženje u prostoru postaje sve teže i teže, zbog čega oboljeli primjerice nije

sposoban pronaći i odrediti put prema kući samostalno, slijediti upute o tome kako pronaći cilj

niti može upravljati osobnim vozilom (Poredoš, 2003).

Kad bolest uznapreduje, više ne zna upotrebljavati svakodnevne predmete u kući (pri jelu,

održavanju osobne higijene, kuhanju, pranju i sl.), te samo osnovne prividno automatske


5

radnje ostaju kako-tako očuvane. Usporedno s gubitkom opisanih kognitivnih sposobnosti

(amnesia, dysphasia...) vidljivi su poremećaji prosuđivanja i ponašanja (Poredoš, 2003).

Kako bi skrbnik u ovoj fazi (20-36 mjeseci) mogao zaspati uzima različite medicinske

pripravke te kako bi imao snage za obavljanje svakodnevnih zadaća. Kontakt je jedino sa

liječnikom. Počinje se osjećati nedostatak komunikacije, ali i pomoći i užeg i šireg kruga

obitelji (Laklija i sur., 2009).

4.3. Teška faza

Očituje se gubitkom komunikativnih sposobnosti oboljelog i nesposobnosti da se brine o

sebi, pa mu je potrebna pomoć u osobnoj njezi. Ubrzo treba potpunu pomoć pri oblačenju,

hranjenju itd. (HUAB, 2014). U ovoj fazi oboljela osoba može postati apatična i

nezainteresirana ili agitirana i nemirna (Posedoš, 2003). Ubrzo počinje zanemarivati svoj

izgled i počinje se odijevati neadekvatno, postaje paranoidna. Ritam sna i budnosti je

poremećen, a javljaju se i obmane osjetila i halucinacije. Stanja konfuzije javljaju se više

noću, kada psihomotorni nemir i buka koju osoba izaziva remete mir ukućana i bližih susjeda.

Za razliku od noći, kada je nemiran, oboljeli preko dana spava i odmara se (Posedoš, 2003).

Bolesnik postaje egocentričan, zajedljiv i sumnjičav prema članovima obitelji. Ostaje

indiferentan na one događaje koji kod zdravih osoba izazivaju osjećaje. Stabilni brakovi često

propadaju zbog bolesnikove zaluđenosti mlađom osobom, dok seksualna indiskrecija

sablažnjava okolinu (Posedoš, 2003).

Počinju se javljati poremećaji u prehrani, što može dovesti do gubitka tjelesne težine ili

pretilosti (Mace i Rabins, 2011). Postoji mogućnost da se osobe samooptužuju. Stanja

depresije popraćena su negativnim emocijama straha, negativizma, agitacijom i pojavom

suicidalnih misli. Moguća je i pojava maničnih poremećaja (Posedoš, 2003, prema Laklija i

sur., 2009). U tim slučajevima kod oboljelih se javlja pojačana potreba za radom

(nesvrsishodnim pospremanjem), svadljivost, agresivnost i sl., a sve to uz euforično stanje.

Osobe postaju prkosne, mogu činiti sitne krađe, raditi male prijevare ili lagati u

svakodnevnom životu. Počinju se prostački izražavati i zbog pojačane seksualnosti mogu

manifestirati ekshibicionističko ponašanje i druge seksualne poremećaje. Često se javlja i

tremor prstiju i ruku (stalno u rukama moraju nešto imati i premetati), usporenost pokreta i

slabije izražene mišićne reakcije (Dogan, 1978, prema Posedoš, 2003).


6

U uznapredovanom stadiju bolesti dolazi i do gubitka kontrole sfinktera i gubitka

posturalnih reflekasa, te bolesnik postaje potpuno nepokretan. Tijek te tragične bolesti je

progresivan i može potrajati i više od 10 godina (Posedoš, 2003).

Laklija i suradnice (2009) navode da u ovoj fazi (38 do 50 mjeseci) skrbnik osim što ima i

dalje potrebu za sredstvima za umirenje i antidepresivima, njegovo zdravlje postaje sve lošije.

Sve teže donosi odluke u svakodnevnom životu te postaje sve manje sposoban potražiti

pomoć. Kako bi se sam skrnik rasteretio obitelj i prijatelji pronalze alternativne načine skrbi

za oboljelu oobu. Skrbnik može postati tzv. indirektna žrtva bolesti ukoliko obitelj, prijatelji i

stručne službe ne reagiraju na vrijeme (Puljak i sur, 2005). Može rezultirati i potrebom za

cjelodnevnom skrbi i o njemu samom (Laklija i sur., 2009).

5. Briga za osobe oboljele od Alzheimerove bolesti

Alzheimerova bolest je opisana kao jedna od najzahtjevniji oblika skrbi te je obitelj ta

koja je glavni resurs za oboljelu osobu (Laklija i sur., 2009). Postojeći domovi umirovljenika i

socijalno-zdravstvene ustanove zbog komplikacija simptoma i poremećaja u ponašanju,

nerado zbrinjavaju te bolesnike, mnoge udomiteljske obitelji iz sustava socijalne skrbi nisu

stručno osposobljene za taj posao, a obiteljska solidarnost i zadržavanje oboljelog u obitelji

vremenom postaje nedostatna (Poredoš, 2003). Budući da su usluge skrbi i podrške za osobe

oboljele od Alzheimerove bolesti još uvijek nedovoljno razvijene u Hrvatskoj, teret skrbi

najčešće preuzimaju supružnik i odrasla djeca (Laklija i sur., 2009; Baumgarten i sur., 1992).

Članove obitelji potrebno je obuhvatiti odgovarajućim psihosocijalnim terapijskim tretmanom

u svrhu osnaživanja i podrške, uz prigodnu edukaciju i informiranost o obilježjima, tijeku i

prognozi ove bolesti (Poredoš, 2003; Puljak i sur., 2005) te Puljak i suradnici (2005) navode

kako bi se to postiglo, potrebna je kvalitetna i kontinuirana edukacija o bolesti, sustavna skrb

te primjerena, sustavna evidencija.

Skrbnik bi trebao znati sve o Alzheimerovoj bolesti, promjenama raspoloženja, ponašanja,

nemira, nemogućnosti obavljanja životnih funkcija hranjenja, oblačenja, kretanja – sve do

faze potpune nepokretnosti. Suočen je sa strahovima, priviđenjima i halucinacijama oboljelog,

potpunog gubitka komunikacije, mora naučiti u neverbalnim komunikacijama s bolesnikom

prepoznati njegove potrebe, ali isto tako mora prepoznati i neke druge bolesti koje mogu

nastupiti nevezano s osnovnom bolesti i pravovremeno zatražiti liječničku pomoć za iste

(HUAB, 2014). Nastaju i drugi problemi – nabavka pelena, katetera, antidekubitalnih

podloga, invalidskih kolica, novčane iznimno niske pomoći za ovu tešku i skupu bolest. Za


7

sve to treba obići mnoge ustanove i skupiti razne administrativne dokaze da se radi o

oboljelom od Alzheimerove bolesti (HUAB, 2014).

U svakodnevnoj tretmanskoj praksi do danas je liječenje Alzheimerove bolesti ograničeno

samo na ublažavanje pojedinih popratnih simptoma (nesanica, akutna i kronična psihička i

motorička uznemirenost, depresivnost i sl.), dok su svi pokušaji da se pronađu supstancije

koje bi mogle prevenirati, usporiti ili izliječiti bolest za sada bez rezultata (Poredoš, 2003).

HUAB (2014) predlaže da se ne povisuje glas na bolesnika, ne prigovara kod učestalih

pogrešaka ili ponavljanja pitanja. Da prijatelji, obitelji ili skrnik ne objašnjava da su osobe

kojih nema, a koje oboljela osoba sada traži (roditelji, prijatelji) –umrli. Takoeđr predlažu da

ne objašnjavaju da se bolesnik nalazi u svom stanu kada on želi otići kući. Poželjno je

razgovarati s drugim ljudima u prisutnosti bolesnika o njegovoj bolesti, pogreškama koje čini,

niti se radi istog stanja jadati. Podjećaju da ne inzistiraju da bolesnik istog časa obavi npr.:

brijanje, kupanje, uzimanje hrane, presvlačenje… kad misle da je vrijeme za isto. Ne smije se

dozvoljavati ostalim članovima obitelji ili susjedima da s omalovažavanjem govore o

bolesniku (npr.: „pa jadan je, on ništa ne razumije“ i sl.). Potruditi se da boravi u smirenom

prostoru stana ili okoliša, bez buke TV-a ili radija, glasnog razgovora, proslave u obitelji. Ako

je osoba uznemirena tijekom dana ne čekati večer kada ionako postaje nemirnija, te tijekom

večeri ili noći pozivati Hitnu službu i/ili policiju. U slučajevima uznemirenosti tijekom dana

obavezno potražiti pomoć liječnika (HUAB, 2014).

6. Obitelj bolesnika

Suočavanje s Alzheimerovom bolešću i demencijom ne samo što nije ugodno, već je za

većinu vrlo zbunjujuće (HUAB, 2014). Od Alzheimerove bolesti ne obolijeva samo pojedinac

kojemu je dijagnosticirano već i čitava obitelj (Poredoš, 2003; Duraković i sur., 2007, prema

Laklija i sur., 2009, Mace i Rabins, 2011)). Kako bi se što više prilagodila bolesniku obitelj

čini brojne prilagodbe i promjene kao što su prilagodba uvjeta stanovanja, načina života

oboljele osobe s uključenim stručnjakom, svjesnost da osoba ima probleme sa snalaženjem u

prostoru te s kretanjem (Poredoš, 2003). Obitelj zbog specifičnih potreba oboljelog postaje

sve iscrpljenija te im je potrebno osigurati sustav psihosocijalne podrške od strane stručnjaka

kao što su psiholozi, socijalni radnici ili psihijatri (Poredoš, 2003). Skrb za člana obitelji

oboljelog od Alzheimerove bolesti može imati negativan utjecaj na obitelj, odnosno skrbnika

na psihološkom, profesionalnom i/ili financijskom planu (često odustaju od plaćenog rada ili

su prisiljeni reducirati broj radnih sati), a može poremetiti i međusobne odnose s obitelji i


8

širom okolinom (Laklija i sur., 2009). Dosadašnja su istraživanja pokazala da su skrbnici

oboljelih od Alzheimerove bolesti za razliku od neskrbnika iskazivali češće zdravstvene

probleme (Ostwald i sur., 1999, prema Laklija i sur., 2009) od kojih su najčešći poremećaji

spavanja, anksioznost, kronični umor, hipertenzija i kardiovaskularna oboljenja (Burns i sur.,

1996, prema Laklija i sur., 2009; Baumgarten i sur., 1992). Također je prisutna povećana

depresivnost, nezadovoljstvo, opterećenost (Baumgarten i sur., 1992) te postoji rizik od

sagorijevanja (Laklija i sur., 2009).

Obitelj svakog kroničnog bolesnika postaje žrtva bolesti uz nesigurnost, strepnju, osjećaj

nepravde, straha, tuge i ljutnje, uvijek uz financijske poteškoće. Neophodno im je

razumijevanje, potreban im je savjet, a od osobe od koje očekuju savjet i razumijevanje

očekuju i stručnost i veliku empatiju (HUAB, 2014).

7. Poboljšanje kvalitete života

Pri prevenciji (Duraković i sur., 1990, prema Poredoš, 2003) je važno omogućiti ljudima

koji ulaze u stariju dob da ostanu što duže aktivni, osobito u intelektualnom, emocionalnom i

socijalnom smislu, uz nastojanje za očuvanjem uobičajenog ritma života u obitelji, spolnom

životu, socijalnim odnosima, održavanju profesionalnih i drugih aktivnosti. Poredoš (2003)

predlaže tzv. dnevne boravke, socioterapiju, psihoterapiju te kreativnost kao način poboljšanja

i održavanja kvalitete života.

Poredoš (2003) popisuje tzv. living room (dnevne boravke) opisujući ih kao male

zajednice koje čini dvadeset do trideset ljudi. Način na koji bi trebali biti uređeni je takav da

oboljeli imaju što veći osjećaj povezanosti s vlastitom prošlošću i drugim ljudima. Predlažu se

zidovi obojani živim bojama, a prostorije ukrašene cvijećem, knjigama i drugim predmetima

iz svakodnevnog života. U pozadini bi se trebala čuti lagana glazba. Slike na zidovima trebali

bi podsjetiti osobu na događaje iz prošlosti. Polazi od pretpostavke da je sve što aktivira

pamćenje može djelovati na što sporiji mentalni pad i zadržavanje subjektivnog dobrog

osjećanja. S druge strane događa se da oboljeli često odustaju od druženja zbog straha od

socijalnih kontakata. Ako postoje zajedničke teme poželjno je što više poticati jer se smanjuje

osjećaj izoliranosti i odbačenosti (Poredoš, 2003; Ajduković, 1995).

Nadalje Poredoš (2003) tvrdi da demencija može potaknuti kreativnost te da bolest

koja ljude lišava osobnosti može potaknuti njihovu kreativnost, pokazuje istraživanje

francuskog znanstvenika iz bolnice u St. Etienneu. Svaki oblik umjetničkog izražavanja treba

prepoznati i poticati. Pritom su izuzetno važne odgovarajuće radno - okupacijske aktivnosti


9

koji oboljeli može provoditi za vrijeme boravka u dnevnom poravku ili centru, kao i kod kuće.

Kreativnost ima važnu ulogu u zdravom starenju jer kreativne aktivnosti mogu utjecati

pozitivni na mentalni i fizičko zdravlje starijih osoba pogotovo zato jer je kreativnost

doživotan dar pa stoga nikada nije prerano ili prekasno da se otkriju vlastiti kreativni

potencijali (Škrbina i Radić, 2010). Mnoga istraživanja ukazuju na to da je kreativno

razmišljanje i izražavanje univerzalna sposobnost koja ne nestaje s porastom kronološke dobi

tekako kasnu kreativnost pojedinca obilježavaju sinteza, cjeloživotno opažanje, osobna

sjećanja,refleksija i mudrost (Adams-Price, 1998; Runco, 1996; McCormick i Plugge, 1997,

prema Škrbina i Radić, 2010). Likovno izražavanje je, kao i svaki pojedinac, posve autentično

i individualno te kako navodi Malchiodi (1998, prema Škrbina i Radić, 2010), mora se

sagledavati unutar šireg konteksta razvojnih, emocionalnih, socijalnih i kulturalnih iskustava i

faktora. Mnogi autori iz različitih disciplina provodili su istraživanja o likovnom izražavanju

kao metodi koja facilitira verbalno prenošenje osjećaja i percepcije, odnosno metodi

produbljivanja komunikacije (Jung, 1959; Arnheim, 1974; Naumburg, 1953; Winnicott, 1971;

Gross i Haynes, 1998; Gabriels, 1999; Cohen-Liebman, 1994; Pynoos i Eth, 1985;

Colbert,1984; Malchiodi, 2001; Steele i sur., 1995; Pražić, 1987, prema Škrbina i Radić,

2010).

Psihoterapija psihičkih poremećaja u starijoj životnoj dobi (Peršić, 1990, prema

Poredoš, 2003) zasniva se na spoznajama psihodinamskih mehanizama kojima se tumače

psihološke promjene i psihički poremećaji u starijoj dobi. Navodi da je psihoterapija samo

jedan od niza terapijskih postupaka koji se koristi u starijih osoba i to u onim slučajevima kad

su intrapersonalni i interpersonalni činitelji odgovorni za psihičke poremećaje koji su uzrok

maladaptacije. Za očekivati je da su standardne psihoterapijske tehnike manje su uspješne kod

starijih osoba, pa ih treba znatno modificirati upravo da bi odgovorale posebnim potrebama i

ograničenjima starijih osoba (Ajduković, 1995). Te se modifikacije sastoje u većoj aktivnosti

terapeuta, simboličnom davanju unutar terapijskog odnosa, specifičnim ili ograničenim

ciljevima terapije, povećanoj svjesnosti o razlikama prijenosa i protuprijenosa emocija,

empatijskom razumijevanju starijih bolesnika i sl. (Poredoš, 2003). „Terapeut treba preuzeti

inicijativu dajući smjer u razjašnjavanju prirode psihičkog problema, što znači mnogo

aktivniju ulogu u spoznaji emocionalnog stanja bolesnika, racionalnih i iracionalnih činitelja

koji su razlog emocionalnim poremećajima i mogućim konfliktima.“ (Poredoš, 2003:10).

Klasična terapija podrazumijeva razgovor terapeuta s bolesnikom o tome što želi i može

promijeniti u svome životu terapeut treba nešto i učiniti da se postignu određene promjene.


10

Kao i kod svake terapije, aktivnost terapeuta ne smije biti tolika da oboljela osoba postane

suviše ovisna o terapeutu nego mu posvještavati da je normalno tražiti pomoć i da unatoč

tome ne narušava njegov integritet (Poredoš, 2003).

U svim oblicima psihoterapije terapeut treba imati pozitivne stavove prema starijim

ljudima, treba bezuvjetno prihvatit bolesnika kao vrijedno ljudsko biće, pokazivati otvorenost

i iskrenost vlastitih osjećaja, uključujući i priznavanje svojih osjećaja prema oboljelom,

razumijevanje za osjećaje i probleme oboljelog. Psihoterapija koja pruža podršku i oboljeloj

osobi i obitelji pokazaju se vrlo učinkovitom (Ajduković, 1995)).

„Socioterapija je sastavni dio cjelovitog somatskog, psihološkog i socijalnog postupka

koji se sve više primjenjuje u svrhu ublažavanja i smanjivanja brojnih socijalnih problema iz

kojih nastaju i psihološke reakcije, sve sa ciljem da se starija osoba što uspješnije socijalizira

u novonastaloj situaciji koja je stvorena životom dobi, a oblikovana vanjskim činiteljima.“

(Poredoš, 2003:11). Socijalna izolacija, povećana ovisnost o drugima, te pojačani zahtjevi za

adaptacijom na novonastale okolnosti su tri fenomenona koja su specifična za osobe starije

životne dob (Poredoš, 2003). Osnovne socio-psihološke potrebe starijih (kao i mlađih) trebaju

biti ispunjene, a one su: određen i osiguran položaj u društvu, potreba da se bude voljen i da

voli druge, da sebi stvori društvo i da u tom društvu nešto znači, te da razvija samopouzdanje i

samopoštovanje (Ajduković, 1995).

8. Zaključak

Alzheimerova bolest pogađa sve aspekte života oboljele osobe, njene vještine i izvedbu

aktivnosti dnevnog života. Skrb za osobu oboljelu od Alzheimerove bolesti ili nekog drugog

oblika demencije opisana je kao najzahtjevniji oblik skrbi s kojim se osoba treba suočiti,

sukladno razvojnom stadiju bolesti. Svakim danom broj starih osoba, a s njime i broj osoba

oboljelih od Alzheimerove bolesti raste. U Hrvatskoj zbog nedostatka pružanja pomoći,

podrške i kompetentnih stručnjaka često skrb za oboljele osobe pada „na leđa“ obitelji koja,

sve što vrijeme više odmiče od trenutka kada su saznali za bolest, gube podršku prijatelja,

obitelji i okoline. Skrbnici su u situacijama u kojima se moraju sami snalaziti i često nisu

upućeni u sva prava koja imaju te je moguće da postanu tzv. indirektne žrtve te povećati

vjerojatnost da se o njoj treba također cjelodnevno brinuti. Adekvatnom pomoći to se

zasigurno može prevenirati te osim što trebamo raditi na senzibilizaciji javnosti također

trebamo i treba nastojati povećati kvalitetu života osoba oboljelih od Alzheimerove bolesti

metodama interdisciplinarnog pristupa.


11

9. Literatura

1. Ajduković, M. (1995.) Društvena skrb o starijim osobama – izazov 21. stoljeća. U:

Starost i starenje – izazov današnjice (str.97-102). Savjetovanje. Makarska.

2. Baumgarten, M., Battista, R. N., Infante-Rivard, C., Hanley, J. A., Becker, R, &

Gauthier, S. (1992). The psychological and physical health of family members caring for

an elderly person with dementia. Journal of Clinical Epidemiology, 45(1), 61-70.

3. Gilić, A., Perinčić, R., & Kovač, I. (2008). Broj hospitalizacija poradi demencija i

organskog psihosindroma. Med Jad, 38(1-2), 33-39.

4. Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest. Posjećeno na mrežnim stranica udruge u

svibnju 2014. http://www.alzheimer.hr/

5. Laklija, M., Milić-Babić, M., & Rusac, S. (2009). Neki aspekti skrbi o članu obitelji

oboljelom od alzheimerove bolesti. Ljetopis socijalnog rada, 16(1), 69-89.

6. Mace, N. L., & Rabins, P. V. (2011). The 36-Hour Day: A Family Guide to Caring for

People Who Have Alzheimer. Baltimore: The Johns Kopkins University Press.

7. Malnar, M., Košiček, M., & Hećimović, S. (2009). Alzheimerova bolest: od

molekularnog mehanizma do rane dijagnoze. Medicina, 45(3), 234-243.

8. Myland Kaufman, D. (2007). Clinical Neurology for Psychiatrists. Philadelphia:

Saunders Elsevier.

9. Perko, G., Tomek-Roksandić, S., Mihok, D., Puljak, A., Radašević, H., Tomić, B., &

Čulig J. (2005). Četiri javnozdravstvena problema u zaštiti zdravlja starijih osoba u

Hrvatskoj. Medicus, 14(2), 205-217.

10. Poredoš, D. (2003). Alzheimerova bolest i obitelj. Ljetopis socijalnog rada, 10(2), 243-

254.

11. Presečki, P., & Mimica, N. (2012). Alzheimerova bolest – epidemiologija,

dijagnosticiranje i standardno farmakološko liječenje. Medix, 18(101/102), 152-158.

12. Puljak, A., Perko, G., Mihok, D., Radašević, H., & Tomek-Roksandić, S. (2005).

Alzheimerova bolest kao gerontološki javnozdravstveni problem. Medicus, 14(2), 229-

235.

13. Škrbina, D., & Radić, S. (2010). Kreativno izražavanje kao sredstvo potpomognute

komunikacije kod osoba oboljelih od Alzheimerove bolesti. Ljetopis socijalnog rada,

17(2), 263-279.