1

REPUBLIKA HRVATSKA OSNOVNA GEOLOŠKA KARTA

1 : 100.000

KOPRIVNICA

L 33 – 70

HRVATSKI GEOLOŠKI INSTITUT, ZAGREB

2

REPUBLIKA HRVATSKA OSNOVNA GEOLOŠKA KARTA

1 : 100.000

TUMAČ za list

KOPRIVNICA

L 33 – 70

Zagreb, 2014.

3

Nakladnik: Hrvatski geološki institut, Zavod za geologiju Autori karte: Antun Šimunić, Ivan Hećimović i Radovan Avanić

Autori tumača: Antun Šimunić, Ivan Hećimović, Radovan Avanić i Alka Šimunić Urednik karte i tumača: Ivan Hećimović

Osnovna geološka karta lista Koprivnica 1:100.000 završena je 1990. godine, te su karta i tumač predani u Savezni geološki zavod u Beograd na redakturu i tisak. Nakon obavljene recenzije i pripreme za tisak karti i tumaču se gubi trag.

Zavod za geologiju Hrvatskog geološkog instituta stoga izdaje kartu i tumač

lista Koprivnica u vlastitoj produkciji. Uz neke neophodne izmjene karta i tumač predstavljaju reprint recenziranog originala s time što je karta dodatno digitalizirana.

Digitalnu obradu karte uradio je Nenad Kurtanjek, a obradu tumača su učinile Karolina Smrečki i Suzana Vitas. Kartu i tumač uredio je Ivan Hećimović

CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice pod brojem_________. ISBN: 978-953-6907-31-1 (Karta) Šimunić, An., Hećimović, I. i Avanić, R. (1990): Osnovna geološka karta RH 1:100.000 list Koprivnica L 33-70. Hrvatski geološki institut, Zagreb, 2013. ISBN: 978-953-6907-37-7 (Tumač) Šimunić, An., Hećimović, I., Avanić, R. i Šimunić, Al. (1990): Osnovna geološka karta RH 1:100.000. Tumač za list Koprivnica L 33-70. Hrvatski geološki institut, Zagreb, 2013.

4

Kartu i tumač izradio: HRVATSKI GEOLOŠKI INSTITUT

(ranije INSTITUT ZA GEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA) 1990 Autori karte: An. Šimunić, I. Hećimović i R. Avanić Suradnici na izradi karte: M. Brkić, B. Prtoljan, D. Pavelić, N. Oštrić, M. Kovačić, M. Pikija i D. Jamičić Autori tumača: An. Šimunić, I. Hećimović, R. Avanić i Al. Šimunić Suradnici na izradi tumača: L. Šikić i O. Basch

5

SADRŽAJ UVOD GEOGRAFSKI PREGLED PREGLED DOSADAŠNJIH ISTRAŽIVANJA PRIKAZ OPĆE GRAĐE TERENA OPIS KARTIRANIH JEDINICA Paleozoik Mezozoik Donji trijas Srednji-gornji trijas Jura, Kreda Kreda (alb-turon) Bazične magmatske stijene Serpentiniti Gornja kreda (senon) Kenozoik Paleogen Paleocen Eocen Neogen Donji miocen Gornji baden Sarmat Donji panon Gornji panon Donji pont Gornji pont Pliocen Kvartar Pleistocen Holocen TEKTONIKA Redoslijed tektonskih zbivanja Tektonska raščlamba Opis tektonskih jedinica PREGLED MINERALNIH SIROVINA POVIJEST STVARANJA TERENA Metali Nemetali Kaustobioliti Termalne i mineralne vode LITERATURA

6

UVOD Osnovna geološka karta list Koprivnica izrađena je u Hrvatskom geološkom institutu u Zagrebu (ranije Institut za geološka istraživanja). Terenski radovi izvodili su se u razdoblju od 1980. do 1985. godine. Geološko kartiranje izvođeno je na „Rh“ topografskim podlogama (na kojima su bile prikazane samo rijeke i izohipse) M 1:25.000. Zatim su svi važniji podaci preneseni na topografsku podlogu M 1:100.000 koja je pripremljena za tisak.

Ukupna površina lista Koprivnica iznosi 1434 km2, od čega se na Hrvatsku odnosi 1366 km2, dok 68 km2 pripada Mađarskoj.

Geološko kartiranje izvodili su geolozi Instituta za geološka istraživanja, Zagreb: An. Šimunić, D. Jamičić i M. Pikija. Kasnije je promijenjen sastav geološke ekipe, pa su članovi bili: An. Šimunić, I. Hećimović i R. Avanić. Povremeno su u terenskim istraživanjima sudjelovali: M. Brkić, B. Prtoljan, D. Pavelić, N. Oštrić i M. Kovačić.

Odgovorni voditelj terenskih istraživanja od 1980. do 1983. godine bio je An. Šimunić, a 1984. i 1985. godine I. Hećimović.

Paleontološke analize izvršile su: L. Šikić mikrofaunu i mikrofloru („šlem“) iz neogenskih naslaga te M. Grimani mikrofaunu i mikrofloru koja je nađena u mezozojskim stijenama. O. Basch je obradio makrofaunu iz neogenskih naslaga, a „lesnu faunu“ su odredili R. Avanić i An. Šimunić. P. Mamužić je obradio faunu rudista iz Kalničkih breča, dok je polen iz neogenskih i kvartarnih naslaga analizirao D. Matičec. Fotogeološku obradu terena napravili su An. Šimunić i I. Hećimović.

Sve sedimentne i magmatske stijene s područja lista analizirala je Al. Šimunić te sudjelovala u snimanju geoloških stupova. Osim toga je u tumaču interpretirala rezultate svih analiza.

Autori pojedinih poglavlja u tumaču su: I. Hećimović: „Geografski pregled“, „Pregled dosadašnjih istraživanja“, „Kvartar“, „Tektonika“ i dio poglavlja „Mineralne sirovine", An. Šimunić: „Prikaz opće geološke građe“, „Opis kartiranih jedinica“ „Redoslijed tektonskih zbivanja“ i „Povijest stvaranja terena“ i R. Avanić dijela poglavlja „Mineralne sirovine“.

N. Kurtanjek je grafički obradio geološke karte M 1:25.000 i M 1:100.000, geološke profile i stupove te sve ostale grafičke priloge.

7

Sl. 1. Geografski položaj lista Koprivnica

8

GEOGRAFSKI PREGLED

Područje lista Koprivnica smješteno je između 46°00' i 46°20' sjeverne geografske širine te 16°30' i 17o00' istočne geografske dužine.

Prema geografskoj klasifikaciji područje lista Koprivnica može se podijeliti na Hrvatsko zagorje, Prigorje, Podravinu i Međimurje. Hrvatsko zagorje obuhvaća središnji dio Kalničkog gorja i jugoistočni dio Varaždinsko-Topličkog gorja. Prigorje obuhvaća južne padine Kalnika i Križevačku depresiju, u Podravinu je uvršten istočni dio lista uz rijeku Dravu te istočni dio „Varaždinske depresije“, dok Međimurju pripada područje sjeverno od rijeke Drave.

Teren lista Koprivnica se prema morfološkim karakteristikama može podijeliti na Dravsku nizinu, pobrđe Bilogore i Kalnika te Kalničko gorje.

Dravska nizina zauzima jednu trećinu površine lista Koprivnica. Obuhvaća istočni dio Varaždinske depresije i sjeverozapadni dio Dravske potoline (Koprivničku depresiju). Ta su područja bila intenzivno spuštana od gornjeg miocena do kvartara te je u njima odloženo znatno više klastično-karbonatnog materijala nego u ostalim dijelovima lista Koprivnica.

U Dravskoj nizini je razvijen fluvijalni i eolsko­jezersko-barski tip reljefa. Fluvijalni tip čini korito rijeke Drave te prva i druga dravska terasa. Njih pretežito izgrađuju holocenski šljunci i pijesci, dok su siltovi i gline rijetki. Tereni uz tok rijeke Drave, kao i na prvoj terasi su vlažni pa su sva naselja smještena na viša područja. U njima su staništa johe, topole, vrbe te trave i korova.

Druga terasa je razvijena u zapadnom dijelu lista na približno 150 m nadmorske visine, dok je u istočnom dijelu na 120 m. Izgrađuju je šljunci i pijesci, a pokrivena je pjeskovitim siltom koji je stvorio uvjete za poljoprivrednu proizvodnju. Na trećoj terasi je zastupljen eolsko-jezersko-barski tip reljefa koji izgrađuju siltovi i sitnozrnati glinoviti pijesci. Oni su nastali u kopnenim, jezerskim i barskim okolišima koji su u tom području vladali na prijelazu pleistocena u holocen te u holocenu. Ova terasa je blago nagnuta u smjeru toka rijeke te joj na zapadu nadmorska visina iznosi 160 m, a na istoku 120 m. Na njoj se također odvija intenzivna poljoprivredna proizvodnja, a najviše se sadi kukuruz, pšenica i krumpir. U nizinskom dijelu ima malo šuma u kojima prevladava hrast lužnjak, brijest i jasen.

Kalničko gorje je okruženo Kalničkim pobrđem koje se dijeli na Kalničko prigorje i Kalničko zagorje. Prigorje se nalazi s južne i istočne strane Kalničkog gorja, dok je Zagorje s njegove sjeverne strane. List Koprivnica obuhvaća samo istočni dio Kalničkog gorja (Kalničke gore), koje se sastoji od pet gorskih nizova orijentiranih u pravcu istok-zapad. Prema zapadu se produžuju na područje lista Varaždin, a prema istoku postupno tonu u Dravskoj nizini. Središnji dio Kalničkog gorja pretežito izgrađuju kredne sedimentne i magmatske stijene, dok se trijaske i jurske pojavljuju sporadično. Južni greben Kalničkog gorja izgrađuju eocenske, vapnenačke breče te donjomiocenski klastiti i karbonati koji periklinalno okružuju mezozojsku jezgru.

Reljef Kalničkog prigorja je brežuljkast, a nadmorska visina mu uglavnom varira između 200 i 300 m. Izgrađeno je od gornjomiocenskih pijesaka i lapora, kvartarnih šljunaka i pijesaka te lesa. Na poljoprivrednim površinama uz ratarstvo je zastupljeno vinogradarstvo i voćarstvo. Obraslo je šumom u kojoj prevladavaju bukva, smreka, ariš i bijeli bor.

Sa sjeverne strane Kalnika je Kalničko zagorje u koje spada Varaždinsko-Topličko gorje, nadmorske visine između 250-300 m. Izgrađuju ga gornjomiocenski lapori i pijesci te kvartarni šljunci i siltovi. Područje je uglavnom prekriveno šumom, a najčešće vrste drveća su bukva, grab i hrast kitnjak.

9

Bilogora se svojim sjeverozapadnim dijelom proteže na list Koprivnica. To je najmlađa i najniža gora u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Nadmorska visina joj varira od 150 do 305 m, a izgrađuju je gornjomiocenski pijesci te pliocenski i pleistocenski šljunci i pijesci. Sve te „starije“ stijene su prekrivene lesom ili praporom. Njeni viši predjeli su obrasli šumom, dok su padine idealne za vinogradarstvo i voćarstvo. Najzastupljenija šumske vrsta je bukva, a još se pojavljuje hrast kitnjak, kesten, bagrem i grab.

Rijeka Drava je glavni vodotok na listu Koprivnica. Širokog je korita s brojnim rukavima i mrtvajama. Teče sjevernim i sjeveroistočnim dijelom lista te dijeli Podravinu od Međimurja i Prekodravlja. Drava je tijekom povijesnih razdoblja predstavljala državnu granicu koja je Međimurje odvajala od ostalog dijela Hrvatske, pa je ono u nekoliko navrata bilo u sastavu Mađarske.

Drava prima oborinske vode sa sjevernih i istočnih padina Kalničkog gorja te sa sjeveroistočnih obronaka Bilogore. S desne strane se u nju ulijevaju rijeke Plitvica i Bednja te potoci Segovina i Gliboki potok (koji su spojeni u Staru Dravu), zatim Koprivnica i Komarnica (koji su spojeni u kanal Bistra). Lijeva i najveća pritoka Drave je Mura čije je ušće kod Legrada. Do ušća Mure u Dravu Drava teče u smjeru zapad-istok, a zatim mijenja smjer i teče prema jugoistoku.

Po osobinama vodostaja Drava je rijeka s nivalnim režimom voda te svoj maksimalni vodostaj ima za vrijeme topljenja snijega u Alpama. To se događa na prijelazu proljeća u ljeto kada u ostalim hrvatskim rijekama vodostaj opada. Taj prirodni fenomen je iskorišten za izgradnju brojnih hidroelektrana duž njezinog gornjeg toka. Na području lista Koprivnica Drava ima pad od oko 40 m i brzinu toka od 1,7 m/sek, što predstavlja značajan hidroenergetski potencijal. Takav pad se na području Hrvatske već iskorištava u hidroelektranama Čakovec i Dubrava.

Drava pripada skupini „isprepletenih“ rijeka koje tijekom visokih vodostaja često mijenjaju glavni tok i tako proširuju svoje korito. Najdrastičnija promjena toka dogodila se 1710. godine, kada je Drava premjestila svoje korito s južne na sjevernu stranu sela Legrad. Time je Legrad iz Međimurja „preseljen“ u Podravinu. Slično se dogodilo i s područjem Prekodravlja koje je prvo bilo s njezine desne strane, ali kada je Drava preselila svoje korito prema sjeverozapadu to se područje našlo na njezinoj lijevoj obali. Zbog toga su ga svojatali Mađari, ali je taj spor riješila carica Marija Terezija koja je Prekodravlje dodijelila Hrvatskoj. Manja premještanja korita događala su se još do nedavno, ali to je uglavnom prestalo nakon što su izgrađene hidroelektrane Čakovec i Dubrava. Sada Drava odronjava svoju obalu još samo nizvodno od Legrada. Oborinske vode s južnih padina Bilogore i Kalnika dreniraju se u savski slijev, a glavne odvodnice su Velika rijeka i potok Glogovnica te njihovi pritoci.

Klima je svježe-umjerena, kontinentalna, s prosječnom godišnjom temperaturom oko 10,1°C. Padaline nisu ujednačene na cijelom listu (nizine, pribrežje i gorje), ali su u prosjeku više od 900 mm/m2 godišnje. Izražena su dva maksimuma oborina u svibnju i listopadu. Povoljne klimatske i pedološke osobine su utjecale da se na području lista razvije poljoprivreda koja je osnova za brojne druge djelatnosti, osobito za prehrambenu industriju. Od ratarskih kultura najzastupljeniji je kukuruz koji je baza za stočarsku proizvodnju. Budući da je oko 30% područja lista Koprivnica pošumljeno dobro je razvijena i drvno-prerađivačka industrija. Naseljenost područja je neujednačena, jer većina stanovništva obitava u Dravskoj nizini gdje postoje i najpogodniji uvjeti za život. Najveći i najznačajniji grad je Koprivnica s razvijenom prehrambenom, drvnom, farmaceutskom, obućarskom i

10

industrijom papirne ambalaže. Koprivnica je i administrativno, prosvjetno, kulturno, zdravstveno i prometno središte.

Od većih mjesta tu su još Križevci, Ludbreg i Prelog koja su ujedno gradska i kulturna središta. Glavna privredna djelatnost u Križevcima je mlinska, mesna i metalna industrija, a u Ludbregu prerađivačka, obućarska i kemijsko-farmaceutska industrija. Prelog je mjesto koji najveći dio svoga dohotka ostvaruje od industrije (preko 50%), trgovine i ugostiteljstva (23%), poljoprivrede (18%) te drugih djelatnosti.

Od mineralnih sirovina iskorištavani su lignit, smeđi ugljen i vapnenac za „pečenje“ vapna, a danas se eksploatira plin i nafta te šljunak, pijesak i opekarska glina. Najveća ležišta plina i nafte su u Podravini, a šljunka i pijeska uz tok Drave (Šoderica, Prelog i dr.).

Prirodna longitudinalna prometna veza je dolinom Drave kojom prolazi cesta i željeznička pruga Varaždin­Ludbreg-Koprivnica-Osijek. Za područje lista Koprivnica od davnina je bitan i transverzalni željeznički pravac Botovo-Koprivnica-Križevci (dio pravca Budimpešta-Zagreb-Rijeka) te cestovni pravac Zagreb-Križevci-Koprivnica-Gola (Mađarska granica).

PREGLED DOSADAŠNJIH ISTRAŽIVANJA

Dosadašnji geološki radovi na listu Koprivnica se, s obzirom na svrhu i rezultate, mogu podijeliti u dvije faze. Prvom fazom su obuhvaćeni radovi do II. svj. rata, a u drugom od 1945. do 1990. godine.

Najstariji zapisi o geološkoj građi istraživanog područja odnose se na područje Kalnika, a datiraju još od sredine 19. st. Iako nije bio geolog, poznati prirodoslovac Lj. Vukotinović (1853) je dao prvi geološki opis Kalničke gore. On je na temelju nalaza blokova i valutica gnajsa, granita, kvarcnih škriljavaca i pješčenjaka pretpostavio da te stijene čine jezgru Kalnika. F. Foeterle (1861/62) je smatrao da je jezgra Kalnika izgrađena od diorita na kojem leže trijaski dolomiti i jurski vapnenci. H. Wolf (1861/62) je kao najstarije stijene u Kalniku opisao škriljavce, pješčenjake i konglomerate koji su „probijeni“ dijabazima. Pretpostavio je da sve navedene stijene zajedno s „Halstatskim i Esino“ vapnencima i dolomitima te jurskim i krednim vapnencima čine jezgru Kalničke gore. F. Hauer (1867-1871) je izradio prvu preglednu geološku kartu Austro-Ugarske Monarhije M 1:576.000 te je na listu br. 6 prikazao područje sjeverozapadne Hrvatske. C. M. Paul (1874) je prvi spomenuo „Kongerijske“ naslage na području Bilogore te opisao rudnike lignita Glogovac, Lepavina i Sokolovac. R. Hoernes je (1875a i 1875b) istraživao pojave smeđeg ugljena u središnjim dijelovima Kalničkog gorja te opisao gornjooligocensku makrofaunu iz „Socka naslaga“. C. Voit (1890) je prvi spomenuo „Periadriatski lineament“ za koji je pretpostavio da se od Austrije, preko Rogaške Slatine i Huma na Sutli proteže do Varaždinskih Toplica. Ujedno je na temelju „Hauerove“ geološke karte odredio prve zaštitne zone oko termalnih vrela u Varaždinskim Toplicama. D. Gorjanović-Kramberger (1904) je pretpostavio da se od Huma na Sutli do Varaždinskih Toplica proteže „Zona andezita i tufova“, odnosno „Prva termalna linija“. Zatim je (1907) smatrao da gnajsevi čine trupinu Kalničke gore, a u Tumaču lista Zagreb (1908) je naveo da je Kalnik „depadansa“ Zagrebačke gore, odnosno da te gore imaju identičnu geološku građu. Ujedno je pretpostavio da se granica između „Istočno alpskih ogranaka“ i Mojsisovicsevog „Orijentalnog kopna“ nalazi u središnjem dijelu Kalnika. F. Koch (1904) je opisao „Serpentinsko kamenje na Kalniku“, a 1918. godine je obradio gornjokrednu rudistnu faunu koja je nađena na južnom grebenu Kalnika. Ujedno je mislio da je donji, stariji dio tog grebena nastao u

11

trijasu i juri, a gornji, mlađi u gornjoj kredi. M. Kišpatić (1913) je istraživao „kristalinsko kamenje“ Kalnika te je serpentinite u okolici kalničkog starog grada opisao kao primarne stijene. Pretpostavio je da su nastali u kredi jer ih „prekrivaju“ gornjokredni rudistni vapnenci. Prvi je detaljnije istražio visokometamorfne stijene u središnjem dijelu Kalnika te zaključio da su granitni pofir, olivinski gabro, olivinski dijabaz, gnajs i amfibolit pretaloženi. J. Poljak (1914) je dao kratki pregled geološke građe Kalničke gore, a zatim je (1942) detaljnije obradio to područje. Tada nije snimio geološku kartu, već samo dva geološka profila. On je smatrao da središnji dio gore izgrađuje trijaski fliš i da cijeli južni greben Kalnika tvore gornjokredne naslage. Prema njegovoj zamisli bazu tog grebena čine rudistni vapnenci, dok su krovini „kršnici najgornjeg dijela gornje krede“. Osim toga on je prvi zapazio jezerske terase kod sela Kalnik koje se protežu i na područje lista Koprivnica. F. Šuklje (1933) je obradio makrofaunu fosilnih moluska iz ugljenokopa Jagnjedovac i Glogovac, a P. Černjavski (1933) fosilnu floru iz Glogovca. Oni su zaključili da ti fosilni ostaci pripadaju gornjem pontu, tzv. „Rhomboidejskim slojevima“. Zatim je F. Šuklje (1947) zaključio da Bilogoru izgrađuju gornjopliocenske i levantijske naslage koje prekriva prapor i „živi pijesak“. J. Poljak i F. Šuklje (1934) su pisali o rasprostiranju miocenskih i pliocenskih naslaga na području Bilogore te opisali fosile gornjeg ponta s lokaliteta Glogovnica i Osijek. Godine 1935. su zaključili da Bilogoru i južne obronke Kalnika izgrađuju naslage gornjeg ponta i lesa. I. Soklić (1943 i 1952) je krupne šljunke i pijeske iz Bilogore i istočnih padina Kalnika usporedio s „Belvederskim naslagama“ Bečkog bazena.

Na području lista Koprivnica su se nakon II. svj. rata odvijala intenzivna geološka istraživanja u svrhu pronalaženja glina, ugljena i tehničkog kamena. Tom problematikom bavili su se M. Ferić i B. Babić (1948), M. Margetić i B. Babić (1948), A. Takšić (1953, 1954 i 1955), Lj. Tolić i Z. Blažević (1958), L. Bojanić (1959), R. Graberščik (1959) te D. Jovanović (1960). Njihovi radovi se nalaze u Fondu stručnih dokumenata Hrvatskog geološkog instituta u Zagrebu, a detaljnije su komentirani u poglavlju „Mineralne sirovine“.

Najsvestranija geološka istraživanja na području lista Koprivnica su obavljena radi pronalaženja nafte i plina. Od presudnog značaja za ta istraživanja bili su „Prirodni izvori nafte kod Velikog Poganca“ i „Regionalni gravimetrijski premjer“ iz 1941/42. godine. Intenzivnija istraživanja započela su sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, a odvijala su se u dva pravca. Prvo su prikupljani geološki podaci s površine, a zatim se pristupalo geofizičkom istraživanju i istražnom bušenju.

F. Ožegović (1954) proveo je geološko kartiranje neogenskih naslaga na sjeveroistočnim i jugoistočnim obroncima Kalnika. Na geološkoj karti (M 1:25.000) je izdvojio četiri „pozitivne“ strukture: Ludbreg-Slanje, V. Poganac-Subotica, Lepavina i Marinovac-Gornja Reka. Godine 1956. proveo je geološko kartiranje i na području Mosti. N. Glumičić (1955) je u svrhu istraživanja nafte i plina provela „Geološku prospekciju područja Koprivnica-Rasinja-Topolovec“. V. Kranjec i dr. (1971) pisali su „O litofacijelnim odnosima mlađih neogenskih i kvartarnih sedimenata u širem području Bilogore“. V. Kranjec (1975) se osvrnuo na naslage mlađeg tercijara i površinske pojave ugljikovodika na sjeveroistočnim obroncima Kalnika. Ujedno je detaljnije istražio „Ožegovićevu“ antiklinalu Ludbreg-Slanje te zaključio da ona u tektonskom smislu spada u „horst-antiklinorij“. V. Kranjec i dr. (1976a) su objavili rad „O nekim rezultatima dubinskog kartiranja u Dravskoj potolini“. Iste su godine (1976b) objavili i rad „O sarmatskim i starijim panonskim naslagama u Dravskoj potolini“. E. Prelogović i dr. (1969) bavili su se rješavanjem strukturno-tektonskih odnosa na području Bilogore. E. Prelogović (1974) je obradio „Strukturne odnose u dravskom

12

području“, a godinu dana kasnije (1975) objavio „Neotektonsku kartu SR Hrvatske“. U njoj je pretpostavio da je neotektonsko izdizanje Kalnika bilo približno oko 400 m. E. Prelogović i J. Velić (1988) objavili su rad „O kvartarnoj tektonskoj aktivnosti u zapadnom dijelu Dravske potoline“ u kojem su obuhvatili i istočni dio lista Koprivnica. An. Šimunić (1970) je proveo prvo geološko kartiranje središnjeg dijela Kalničkog gorja M 1:25.000. Ujedno je u neogenskim naslagama snimio detaljne geološke stupove koji su poslužili za korelaciju s geološkim profilima iz obližnjih dubokih bušotina. Šimunić i dr. (1973) su na temelju „lesne“ makrofaune dokazali da su jezerske naslage ispod južnog kalničkog grebena nastale tijekom srednjeg i gornjeg pleistocena. An. Šimunići i I. Hećimović (1979 i 1980) pisali su o tektonskim odnosima na području sjeverozapadne Hrvatske te se osvrnuli na plikativnu građu Kalnika, kao i na reverzne rasjede uz njegov sjeverni i južni rub. Al. Šimunić i An. Šimunić, (1979) su raščlanili mezozojske naslage središnjeg dijela Kalničkog gorja te ih opisali kao „ofiolitski melanž“. Dio tih podataka korišten je i za izradu OGK lista Varaždin (M 1:100.000). Isti autori (1987) su na temelju analize gornjopontskih pijesaka zaključili da u gornjem pontu Kalničko gorje nije postojalo. Izdizanje Kalnika se je odvijalo tijekom pliocena i kvartara te je izdignuto najmanje za svoju današnju visinu (oko 640 m). Ako se uzmu u obzir erodirane neogenske naslage, onda je to područje izdignuto za 2000-2500 m.

Nakon provedenih geofizičkih istraživanja i dubokog istražnog bušenja, objavljeni su brojni radovi o dubinskoj građi Dravske potoline koja, uz ostalo obuhvaća i sjeveroistočni dio lista Koprivnica.

Prvi podaci o dubinskoj geološkoj građi terena na listu Koprivnica potječu od A. Moss-a (1944) i F. Ožegovića (1944) koji su analizirali uzorke stijena i determinirali fosilnu makrofaunu iz bušotina kod Ludbrega i Marinovca. Ž. Pletikapić i sur. (1964) su objavili rad pod naslovom „Geologija i naftoplinonosnost Dravske potoline“ u kojem su područje lista Koprivnica podijelili prema perspektivnosti u „Glavnu potolinsku zonu“ te na „Kalnički i Bilogorski masiv“. J. Najdenovski (1976) je u radu „Strukturni odnosi tercijarnih naslaga zapadnog dijela Dravske potoline“ obradio i istočni dio lista Koprivnica. M. Kisovar (1979) je opisao strukturne odnose u: „- našem dijelu Murske depresije“ koja obuhvaća i sjeverni dio lista Koprivnica. Osim objavljenih radova u kojima su pretežito obrađena šira područja, postoji i cijeli niz izvještaja u kojima su prikazani rezultati detaljnih istraživanja. Oni se odnose na ležišta nafte i plina, a nalaze se u Fondovima stručnih dokumenata INA-Naftaplina, Geotehnike i Hrvatskog geološkog instituta. U njima su prikazani litofacijelni, strukturni i ležišni odnosi na lokalitetima Lepavina, Jagnjedovac, Mosti, Čepelovac-Hampovica, Molve, Peteranec, Đelekovec-Kutnjak, Legrad, Veliki Otok, Cvetkovec, Slanje, Ludbreg, Subotica, Rasinja, Koprivnica, Novigrad Podravski, Šoderica i Hlebine. Povijest istraživanja nafte i plina je opisana i detaljnije komentirana u poglavlju „Pregled mineralnih sirovina“.

Početkom 80-tih godina obnovljena su istraživanja lignita u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a s time i u nekoliko rudnika na području lista Koprivnica. Nakon istraživanja A. Takšića i A. Gabrića (1978), A. Gabrića i dr. (1982) te V. Pencingera i F. Sapača (1984), obnovljena je eksploatacija lignita u rudniku „Petrov dol“ koja nažalost nije dugo potrajala.

Hidrogeološka istraživanja na području lista odvijala su se u tri pravca: 1. istraživanje mineralne vode u Apatovcu; 2. istraživanje termalnih voda u Vratnu i Križevcima te 3. vodoistražni radovi u svrhu vodoopskrbe stanovništva.

Mineralna voda u Apatovcu otkrivena je 1842., a od 1844. godine počela se koristiti kao ljekovita voda. Njenim mineralnim sastavom, podrijetlom, izdašnosti,

13

balneološkim svojstvima i dr. bavili su se brojni istraživači: K. Hauer (1864), Ž. Vukasović (1879), D. Čeh (1881), D. Gorjanović-Kramberger (1902), S. Bošnjaković (1903), J. Poljak (1942), S. Miholić i L. Trauner (1952), S. Bahun i B. Raljević (1969).

Radove o regionalnim hidrogeološkim istraživanjima objavili su: P. Miletić (1969), P. Miletić i dr. (1971), A. Šarin i dr. (1976 i 1980) te Ž. Babić i dr. (1977 i 1978). Vodoistražnim radovima za opskrbu stanovništva na južnim padinama Kalnika bavili su se I. Crnolatac (1971), L. Bojanić (1972) te An. Šimunić (1984).

Tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća aktualno je bilo istraživanje geotermalne energije što se vidi iz radova: An. Šimunića i I. Hećimovića (1983) te R. Filjaka i dr. (1984). Ta istraživanja su rezultirala izradom dubokog zdenca u Vratnu (BV-1) te istražno-eksploatacijske bušotine (Kža-1) u Križevcima (Šimunić, 1984. te Hećimović i Šimunić, 1986).

Sl. 2. Pregledna geološka karta lista Koprivnica

14

b Holocen: sedimenti močvara am Holocen: sedimenti mrtvaja p Holocen: eolski sedimenti a, pr Holocen: aluvijalno-proluvijalni sedimenti a Holocen: aluvij rijeka i potoka a1 Holocen: aluvij I. dravske terase a2 Holocen: aluvij II. dravske terase lp Pleistocen: kopneno-jezersko-barski sedimenti l Pleistocen: les (prapor) a4 Pleistocen: aluvij IV. dravske terase a, j Donji pleistocen: riječno-jezerske naslage M7 Pont M4 Srednji miocen (baden-panon) M1 Donji miocen (eger-egenburg) E Eocen K1,2 Donja i gornja kreda (alb-turon) ßß Dijabazi i spiliti

PRIKAZ OPĆE GRAĐE TERENA

Osnovna geološka karta lista Koprivnica snimana je nakon svih listova na području sjeverozapadne Hrvatske, pa je geološka i tektonska problematika čitavog prostora postala puno jasnija. Ujedno su korišteni rezultati detaljnijih geoloških istraživanja koje su autori ove karte i tumača izvodili za potrebe „INA-Naftaplina“ kao i za istraživanje termalnih i pitkih voda na području sjeverozapadne Hrvatske. Osim toga su upotrijebljeni i svi dostupni podaci koji su dobiveni dubokim istražnim bušenjem. Na osnovi svih prikupljenih podataka geološka problematika je prikazana u znatno širem kontekstu koji prelazi granice lista Koprivnica. Paleozojske metamorfne stijene na području lista Koprivnica nađene su samo u dubokim istražnim bušotinama (Jurković, 1962., Miše i sur. 1976. i Hećimović i Šimunić, 1986). U središnjem dijelu Kalničkog gorja se pojavljuju samo blokovi i valutice granita, gnajsa i različitih tipova kvarcnih škriljavaca koje su stariji autori smatrali primarnim (Vukotinović, 1853., Gorjanović-Kramberger, 1907. i dr.). Jedan dio tih metamorfnih stijena je možda dvostruko pretaložavan. Prvo je pretaložen u gornjopermske „Grödenske naslage“, a zatim u bazu donjeg miocena.

Donjotrijaski klastiti se pojavljuju samo u obliku valutica i nezaobljenih fragmenata crvenosmeđih tinjčastih pješčenjaka koji su uloženi u mlađe naslage. Zato se može zaključiti da te stijene postoje na području ovog lista, ali da su prekrivene mlađim sedimentima.

Trijaske karbonatne stijene ne izdanjuju na području lista, ali su razvijene uz njegovu zapadnu i sjevernu granicu te postupno „tonu“ prema istoku. Ipak primarni trijaski karbonati su nađeni u bušotinama u sjevernom dijelu lista (Jurković, 1962). Osim toga na južnom grebenu Kalnika postoje dekametarski blokovi trijaskih vapnenaca i dolomita, koji su povezani u vapnenačku megabreču.

Za jursko razdoblje postoji vrlo malo podataka jer su u središnjem dijelu Kalničkog gorja nađene samo manje gromade i blokovi donjojurskih vapnenaca te blokovi pločastih vapnenaca s „kalpionelama“ koje upućuju na berijas.

Najstarije primarne stijene koje izdanjuju na području lista Koprivnica su kredne klastične naslage s vulkanitima koje izgrađuju središnje dijelove Kalničkog gorja. Sastoje se od izmjene šejlova, siltita, kalkarenita i rožnjaka, koji su mjestimice probijeni dijabazima, spilitima, bazaltima i lavama. Ove dubokovodne naslage

15

ponekad sadrže pretaložene blokove (olistolite), trijaskih, jurskih, pa čak i donjokrednih sedimentnih stijena. Uz kredne klastite s vulkanitima pojavljuju se i serpentiniti koji su na listu Koprivnica nađeni samo na jednom izdanku.

Blokovi gornjokrednih rudistnih i „skalja“ vapnenaca su nađeni samo na području južnog Kalničkog grebena. Oni su uklopljeni u Kalničke breče te predstavljaju erozijske ostatke nekad jako raširenih naslaga.

Paleocenske naslage nisu nađene na primarnim izdancima, već samo kao blokovi u Kalničkoj breči. Zato se može pretpostaviti da su bili taloženi u blizini, ali su danas razoreni i pretaloženi u mlađe naslage (Šimunić i Hećimović, 1980).

Postanak eocenskih tzv. „Kalničkih breča“ je u tumaču lista Varaždin objašnjen obrušavanjem gromada i blokova na velikim strminama koji su kasnije vezani kalcitnim vezivom (Šimunić i dr., 1981). Iako u breči prevladavaju blokovi trijaskih stijena, ona je ipak uvrštena u eocen jer su u njoj nađeni blokovi paleocenskih vapnenaca.

Tijekom donjeg miocena se na području sjeverozapadne Hrvatske i istočne Slovenije odvijala sedimentacija klastita sa smeđim ugljenom (tzv. „Socka naslaga“). Nakon što je odloženo 500-600 m naslaga, sjeverozapadna Hrvatska i istočna Slovenija bile su zahvaćene savskom orogenetskom fazom. Uslijed potisaka u pravcu S-J nastale su Posavske bore koje su „stariji“ autori smatrali „Istočnoalpskim ograncima“. One se pružaju u pravcu istok-zapad te se postupno sužavaju od zapada prema istoku. Najviše su „stisnute“ na području Kalničkog gorja, gdje su u kontaktu s „Moslavačko-Vrbovečkim pragom“, odnosno s „Orijentalnim kopnom“. Nakon boranja došlo je do djelomičnog izdizanja, pa je kopnena faza na listu Koprivnica potrajala do gornjeg badena.

Početkom badena došlo je do štajerske orogenetske faze koja je oformila jezgre skoro svih današnjih zagorskih gora. Obnavljanjem potisaka u pravcu sjever-jug, mjestimice su iz antiklinalnih dijelova Posavskih bora izbili trijaski dolomiti i vapnenci. Tim tektonskim aktom su na području Hrvatskog zagorja nastali „gorski nizovi“ koji su se održali do danas (Šimunić i Hećimović, 1979).

U gornjem badenu započela je nova, vrlo jaka marinska transgresija (Paratethys) koja je preplavila velika prostranstva u „budućem“ Panonskom bazenu. Na temelju breča i konglomerata koji okružuju Kalničko gorje može se zaključiti da je to gorje u prvo vrijeme „virilo“ iz mora, ali da je do kraja badena bilo preplavljeno. Paratethys se u sarmatu podijelio u nekoliko manjih bazena, a područje sjeverozapadne Hrvatske je „ušlo“ u sastav Panonskog bazena. Prekidom veze s „otvorenim morem“ bazen je postupno oslađivan, a najveće oslađivanje je bilo tijekom gornjeg sarmata i donjeg panona. Tada su taloženi „Bijeli lapori“ ili „Croatica slojevi“ koji su uvršteni u donji panon.

Početkom gornjeg panona ponovno je uspostavljena veza s otvorenim morem, pa je povećan salinitet vode u Panonskom bazenu. Sedimentacija nije prekidana, ali je po drugi put izmijenjena flora i fauna. Ujedno je zbog tektonskih pokreta došlo do podjele bazena u plitkovodni i dubokovodni dio. Kalničko gorje je bilo „podvodno uzvišenje“, pa su na njemu taloženi plitkovodni „Banatica lapori“ (Šimunić, 1971). Spuštanjem središnjeg dijela Hrvatskog zagorja i istočnog dijela Slovenije nastao je veliki „podvodni“ kanal koji je „povezivao“ Alpe s Panonskim bazenom. Sjeverni krak tog kanala se protezao uz sjeverni rub Kalnika te završavao u Dravskoj potolini (Šimon, 1980). U njemu se, zbog spuštanja dna istaložilo 700-900 m turbiditnih naslaga (Pikija, 1982).

16

U donjem pontu je sedimentacija turbidita proširena na znatno veće područje. Tada su sve gore u sjeverozapadnoj Hrvatskoj bile preplavljene, pa u bazen nije bilo donosa materijala lokalnog podrijetla.

U gornjem pontu je najveći dio lista Koprivnica poprimio izgled delte velike rijeke. Sedimentacija se odvijala u jako oslađenoj sredini, u tzv. „kaspibrakičnim“ uvjetima. Zbog velikog donosa tinjčastih pijesaka te uz konstantno spuštanje dna bazena, odloženo je od 800 do 1200 m tih sedimenata. Izvorno područje za nastanak tako velikih količina pijesaka su mogle biti samo Alpe (Šimunić i Šimunić, 1987). Između vodenih tokova su stvarane močvare u kojima su, zbog povoljne klime rasle velike količine biljnog materijala iz kojeg je kasnije nastao lignit.

U pliocenu je započelo izdizanje područja sjeverozapadne Hrvatske i povlačenje vode iz Panonskog bazena. U općem trendu izdizanja brže su kretana gorja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. To je izazvalo boranje, pa čak i „prevrtanje“ slabo konsolidiranih neogenskih sedimenata uz njihove obronke. Istovremeno je u jugoistočnom dijelu lista Koprivnica nastala velika močvara koja je bila povezana s močvarama u Slavoniji. U njoj se odvijala sedimentacija pijesaka, lapora i glina koji su nastali erozijom neogenskih naslaga. Zbog nalaza slatkovodnih puževa Paludina (iz roda Viviparus), ovi pliocenski klastiti su prozvani „Paludinske naslage“.

Na prijelazu pliocena u kvartar vladala je vlažna i topla klima, što je potvrđeno nalazima ostataka velikih sisavaca na nekoliko lokaliteta duž doline rijeke Drave.

Tijekom donjeg pleistocena je u sjevernom dijelu Hrvatske, a vjerojatno i u južnom dijelu Mađarske nastalo veliko jezero. Iz prostranog jezera su, kao otoci virile skoro sva gorja sjeverne Hrvatske. Njihovom erozijom su nastali klastiti lokalnog podrijetla koji su uvršteni u donji pleistocen.

Sredinom pleistocena došlo je do naglog isušivanja područja sjeverne Hrvatske što je bilo izazvano probojem Dunava kroz Đerdapsku klisuru. Povlačenjem vode započelo je usijecanje riječnih korita i stvaranje hidrografske mreže današnjeg Dunavskog slijeva. Zanimljivo je da se u Križevačkoj depresiji jezero održalo tijekom cijelog pleistocenskog razdoblja. U njemu su nastale tri velike jezerske terase koje su dopirale do južih padina Kalnika (Šimunić i dr., 1973). Istovremeno je Drava nanijela prvi krupnoklastični materijal i stvorila četvrtu dravsku terasu. Ti šljunci i pijesci danas prekrivaju Bilogoru (kota 309) i istočne obronke Kalnika, što je posljedica neotektonskih pokreta.

Tijekom srednjeg i gornjeg pleistocena na području lista Koprivnica nisu postojali ledenjaci, ali se prema nalazima fosila može zaključiti da je klima bila hladna, nalik klimi u tundrama ili na visokim planinama. Za vrijeme oledbi vjetrovi su donijeli velike količine lesa (prapora) koji se mjestimice očuvao do danas. Unutar lesa mogu se naći 3-4 proslojka crvenosmeđe gline ili šljunkovitih pijesaka koji predstavljaju tvorevine toplih doba (interglacijala ili interstadijala). Tijekom slijedeće oledbe te su tvorevine zasipane novim lesom. Oštra granica između crvenosmeđih glinovitih proslojaka i lesa ukazuje na vrlo nagle klimatske promjene.

U holocenu je nastavljeno izdizanje terena, pa je uz pojačanu eroziju i denudaciju, područje lista Koprivnica postupno poprimalo svoj današnji oblik. Usijecane su potočne doline na području Kalničkog gorja, a isušeno je i jezero s njegove južne strane. Zbog postupnog smanjenja oborina, oslabila je energija tekućih voda, pa su riječne i potočne doline zapunjavane sa sve sitnijim materijalom.

Rijeka Drava je tijekom holocena također „gubila snagu“, pa se povlačila u svoje današnje korito. To se nije odvijalo postupno, već u tri faze te je u svoj nanos usjekla dvije terase i recentno poplavno područje. Uz korito Drave zaostale su velike količine pijeska koji su sjeveroistočni vjetrovi transportirali prema jugozapadu. To su

17

tzv. „živi pijesci“ ili „đurđevački peski“ koji su do sredine 20. st. u okolici Đurđevca stvarali dine i pješčane nasipe. Oni se pojavljuju i na listu Koprivnica, a na sjeveroistočnim padinama Bilogore su mjestimice nanijeti duboko u potočne doline.

Od mineralnih sirovina na području lista Koprivnica postoje značajnija ležišta plina, nafte, geotermalne vode i građevnog materijala (šljunka, pijeska, opekarske i keramičke gline). Poznate su pojave mrkog ugljena i lignita koji su korišteni početkom prošlog stoljeća, ali su danas zbog neekonomične proizvodnje svi rudnici zatvoreni.

18

Ostvareni rezultati na listu Koprivnica

Osnovna geološka karta lista Koprivnica snimljena je kao posljednja u nizu listova OGK koji obuhvaćaju sjeverozapadni dio Hrvatske, stoga je u njezinom tumaču napravljena korelacija naslaga i redoslijed tektonskih zbivanja za znatno šire područje. Iako su na području Kalničkog gorja postojali rudnici ugljena i brojni kamenolomi, prvo geološko kartiranje tog područja provedeno je tek u okviru listova OGK Varaždin i Koprivnica.

Paleontološkim analizama dokazano je da trijaske i jurske sedimentne stijene u središnjem dijelu Kalničkog gorja nisu primarne, već da su to olistoliti ili manje ljuske koje su uložene u krednu „magmatsko-sedimentnu formaciju“ i u „Kalničke breče“. Na temelju „najmlađeg“ olistolita u Rakovom potoku određena je stratigrafska pripadnost (starost) klastita s vulkanitima za koje je ustanovljeno da su nastali tijekom stratigrafskog raspona apt-turon.

Karbonatne „megabreče“ tzv. „Kalničke breče“ koje izgrađuju južni greben Kalničkog gorja su na temelju najmlađeg uklopka uvrštene u eocen.

Dokumentirana je stratigrafska pripadnost dvaju potpuno različitih genetskih tipova gornjopanonskih sedimenata. U prvi tip spadaju „Banatica slojevi“, a u drugi turbiditne naslage.

Riječno-jezerske naslage koje su ranije smatrane plio-pleistocenskim, uvrštene su u donji pleistocen.

Riješena je stratigrafska pripadnost dravskih terasa. Utvrđeno je da postoje dvije pleistocenske i dvije holocenske terase te recentno poplavno područje.

Sedimentološkim analizama ustanovljeno je da su velike površine terena na listu Koprivnica prekrivene eolskim sedimentima, koji su nastali tijekom pleistocena, ali i holocena.

Dokazano je da su Kalnik, Bilogora i svi horstovi na listu Koprivnica tijekom pliocena i kvartara izdignuti za svoju nadmorsku visinu, ali ako se uzmu u obzir erodirane miocenske naslage onda su ta izdizanje znatno veća (2500-3000 m).

Objašnjena je geneza mineralnih sirovina (osim geneze nafte i plina). Na temelju poznavanja litološkog sastava i tektonskog sklopa locirane su dvije istražne bušotine za termalnu vodu koje su dale vrlo dobre rezultate.

Kalničke breče pokazale su se kao odličan vodonosnik. Bušotina BV-1 koja je duboka 450 m i daje oko 60-90 l/s subtermalne vode (22,5°C). Voda se hladi i koristi za vodoopskrbu Križevaca i okolnih naselja.

Bušotina u Križevcima (Kža-1) duboka je 1496 m i daje 3-5 l/s termomineralne vode, temperature 68°C, koja još uvijek nije iskorištena.

OPIS KARTIRANIH JEDINICA

Na temelju paleontološke dokumentacije, superpozicijskih odnosa i korelacije sa stijenama na listovima OGK Varaždin, Ivanić Grad i Bjelovar, na listu Koprivnica su izdvojene i opisane stratigrafske jedinice: paleozoik, donji trijas, srednji i gornji trijas, jura-kreda, kreda, bazične magmatske stijene, gornji senon, paleocen, eocen, donji miocen, gornji baden, sarmat, donji panon, gornji panon, donji pont, gornji pont, srednji-gornji pliocen te pleistocen i holocen. Njihovo površinsko rasprostiranje prikazano je na geološkoj karti M 1:100.000, a dubinski raspored na geološkom stupu i geološkim profilima.

19

PALEOZOIK

Paleozoik (staro doba) je na području sjeverozapadne Hrvatske podijeljen na

donji i gornji. U donji paleozoik su uvrštene stijene koje su nastale u razdoblju ordovicij-devon (približno između 510 i 320 mil. godina), a u gornji stijene nastale u gornjem karbonu i permu (između 320 i 230 mil. godina). Na području lista Koprivnica pojavljuju se samo blokovi i obluci metamorfnih stijena čije podrijetlo i stratigrafska pripadnost nije ustanovljena, ali se pretpostavlja da su starije od silura. Gornjopaleozojske stijene su pretežito sedimentne i nisu metamorfozirane. Na području lista Koprivnica nisu nađene na površini, već samo u dubokim istražnim bušotinama.

Paleozoik - Pz

Vukotinović, (1853), Gorjanović-Kramberger (1904) i dr. pretpostavili su da jezgru Kalničkog gorja izgrađuju paleozojske visokometamorfne stijene. Te je stijene detaljnije istražio Kišpatić (1913) i ustanovio da su to gnajsevi, serpentiniti, granitni pofiriti, olivinski gabri, olivinski dijabazi i amfiboliti te zaključio da su primarni samo serpentiniti. Geološka istraživanja za listove OGK Varaždin i Koprivnica nisu potvrdila postojanje primarnih izdanaka tih stijena u središnjem dijelu Kalničkog gorja, već samo sekundarnih valutica i blokova. Među valuticama prevladavaju razne vrste škriljavaca, a najčešće su to kvarc-sericitni škriljavci, dok se valutice gnajsa i granita rjeđe. Valutice škriljavaca su obično plosnate, dok su valutice gnajsa i granita kuglaste. Najčešći promjer valutica je od 10 do 15 cm, rijetko od 20 do 30 cm. Blokovi se rijetko pojavljuju, a dimenzije im variraju od 40 do 60 cm. Serpentiniti su nađeni samo uz južni greben Kalničkog gorja. Njihova pojava vezana je uz kredne naslage. Najviše blokova i valutica nalazi se sa sjeverne strane Kalničke grede uz granicu Kalničkih breča i donjomiocenskih klastita. Druga pojava tih oblutaka zapažena je uz granicu krednih klastita i donjomiocenskih naslaga koja se proteže duž središnjeg dijela Kalničkog gorja. Očito je da taj krupni materijal nije mogao biti daleko transportiran, a mogle su ga pretaložavati samo bujice ili brze planinske rijeke. Zato se može zaključiti da je početkom miocena u blizini današnjeg Kalnika postojalo izdignuto područje izgrađeno od granita, gnajsa i drugih metamorfnih stijena. Možda je jedan dio tog materijala pretaložen i iz gornjopermskih „Grödenskih naslaga“ koje sadrže veliki broj takvih valutica. Doduše, primarne „Grödenske naslage“ nisu nađene na području Kalnika, već samo na sjevernim padinama gorskog niza Ivanščice (list Varaždin). Na Ivanščici nisu nađene tako velike valutice i blokovi kao na Kalniku, pa se može pretpostaviti da je Kalnik bio bliže ishodištu tog materijala.

Mojsisovics (1880) je slične stijene u zapadnoj Bosni nazvao „Orijentalno kopno“, a zatim Gorjanović-Kramberger (1907 i 1908) pretpostavio da to kopno postoji i na području sjeverozapadne Hrvatske. Gorjanović Kramberger je smatrao da se granica između „Istočnoalpskih ogranaka“ i „Orijentalnog kopna“ nalazi u središnjem dijelu Kalničkog gorja. U novijim radovima koji se bave naftnom problematikom je područje koje u „podlozi tercijara“ (PT) ima metamorfne i granitne stijene, prozvano „Moslavačko-Vrbovečki prag“. Prvo se smatralo da se on proteže do Vrbovca, ali je njegovo protezanje do južnih obronaka Kalničkog gorja potvrdila istražna bušotina u Križevcima (Kža-1).

20

Ona je ispod donjomiocenskih klastita, na dubini od 1404 m, nabušila kvarcne škrijavce i metamorfozirane kvarcne konglomerate (Hećimović i Šimunić, 1986).

Primarne paleozojske stijene su nabušene u istočnom dijelu lista Koprivnica kod Đelekovca, Kutnjaka, Mosti, Molva i Novigrada Podravskog (Jurković, 1962 te Miše i dr. 1976). Sjeverno od Kalničkog gorja ni jedna duboka istražna bušotina nije naišla na paleozojske stijene, ali to ne znači da one ne postoje. Očito je da su u tom području paleozojske stijene puno dublje i da su prekrivene mlađim naslagama.

U gornji paleozoik se mogu uvrstiti i anhidriti nabušeni u Molvama (Batušić, 1981). Najbliži površinski izdanci gipsa se nalaze na sjevernoj strani Medvednice, gdje su uvršteni u permotrijas (Gorjanović-Kramberger, 1908a, Basch, 1983).

MEZOZOIK

Mezozoiku (srednjoj eri) pripadaju stijene koje su nastale između 230 i 70 mil. godina. Na temelju litoloških razlika te prema fosilnim ostacima sve naprednijih biljaka i životinja, mezozoik je podijeljen na trijas, juru i kredu. Od toga su trijas i jura trajali po 50 mil. godina, dok je kreda trajala oko 60 mil. godina. Tijekom mezozoika je područje Hrvatskog zagorja najvećim djelom bilo prekriveno morem (Tethys), a samo je u gornjoj kredi (krajem senona) nastupila kratkotrajna kopnena faza.

Na listu Koprivnica mezozojske stijene izdanjuju samo u Kalničkom gorju, dok su u drugim dijelovima prekrivene neogenskim i kvartarnim naslagama ili su erodirane.

Donji trijas -T1

Stijene donjeg trijasa se na području lista Koprivnica pojavljuju samo u obliku fragmenata ili oblutaka koji su uloženi u kredne i miocenske naslage. Zbog toga se pretpostavlja da su one tijekom tih razdoblja bile izdignute i izložene eroziji. To je ujedno i dokaz da postoje u dubljim dijelovima litosfere, ali da su prekrivene mlađim sedimentima. Na njihovo postojanje upućuju i podaci iz dubokih istražnih bušotina. U istočnom dijelu lista Varaždin ustanovljen je kontinuitet sedimentacije od gornjeg paleozoika do donjeg trijasa, pa se ista situacija može očekivati i na listu Koprivnica. Zbog toga su donjotrijaske naslage prikazane samo na geološkim profilima i geološkom stupu.

Prema petrografskom sastavu i fosilnim ostacima stijene donjeg trijasa se mogu usporediti sa sličnim naslagama u Istočnim Alpama. Početkom trijasa (u donjem skitu) nastavljeno je taloženje sitnozrnatih klastita, koji su u starijoj literaturi poznati kao „Sajske naslage“. U njihovom donjem dijelu prevladavaju crvenosmeđi, tinjčasti pješčenjaci, koji ponekad sadrže čestice hematita i limonita te su „nekad davno“ u Hrvatskom zagorju korišteni za dobivanje željeza (Šimunić i dr., 1981). Zbog slabog limonitnog ili kalcitnog veziva ti pješčenjaci nisu bili daleko transportirani.

Pješčenjaci se izmjenjuju sa siltitima i šejlovima, a mjestimice su u njih uloženi lapori i oolitični vapnenci koji također ponekad sadrže čestice hematita. Ovi sedimenti su nastali u priobalnom području u koje je snašan sve sitnozrnatiji materijal.

Krajem donjeg trijasa (u gornjem skitu) postupno je prestao donos materijala s kopna i započelo taloženje tankopločastih vapnenaca (tzv. „Kampilskih naslaga“), a zatim i lapora koji postupno prelaze u dolomite. Donjotrijaske stijene su najčešće jako poremećene (borane i rasjedane), što je posljedica mlađih tektonskih pokreta. Zbog svog litološkog sastava, one su vrlo često

21

služile kao podloga („mazivo“) po kojoj su „klizale“ navlake ili navlačne ljuske. Zato pojedini minerali, kao primjerice tinjci, često pokazuju prve znakove dinamometamorfoze.

Prema podacima s lista Varaždin može se pretpostaviti da se ukupna debljina donjotrijaskih naslaga najčešće kreće oko 50 m, ali ona zbog boranja i rasjedanja može biti znatno povećana.

Srednji - gornji trijas - T2,3 O srednjem i gornjem trijasu na području lista Koprivnica, moguće je govoriti samo na temelju sekundarnih blokova i fragmenata koji su pretaloženi u krednu magmatsko-sedimentnu formaciju ili u eocensku „Kalničku breču“. Površinski izdanci trijaskih naslaga nalaze se u zapadnom dijelu Kalničkog gorja koje pripada listu Varaždin. Budući da su nabušene u bušotinama Slanje-1 i Slanje-2, očito je da „postupno tonu“ od zapada prema istoku. Osim toga nađene su u dubokim istražnim bušotinama Ludbreg, Veliki Otok, Legrad i Kutnjak koje se također nalaze istočno od površinskih izdanaka. Svijetlosivi trijaski vapnenci i dolomiti se pojavljuju ispod donjomiocenskih naslaga, ali nisu uzorkovani ni detaljnije analizirani. U Lunjkovcu i Molvama su nabušene i vapnenačko-dolomitne breče koje su izgrađene iz velikih blokova i kršja trijaskih karbonata te najvjerojatnije predstavljaju ekvivalent Kalničkih breča (Batušić, 1981).

Najviše podataka o litološkom sastavu trijaskih naslaga dobiveno je analizom velikih blokova u Kalničkoj breči koja izgrađuje Kalničku gredu. U njoj se nalaze dekametarski i hektometarski blokovi tamnosivih i sivih, sitno do srednjezrnatih kalcitnih dolomita, stromatolitskih vapnenaca i dolomita, dolomitičnih intrabazenskih breča, dolomitiziranih sitno i srednjezrnatih vapnenaca s ostacima megalodona i dr. Sve su to litološki i stratigrafski različite stijene koje nisu nastale istovremeno, niti na jednom mjestu. Zato se može pretpostaviti da je, slično kao danas u Alpama, erozija zahvatila strmo odsječenu padinu koja je bila izgrađena iz trijaskih karbonatnih stijena. To je bilo moguće jer ukupna debljina trijaskih vapnenačko-dolomitnih naslaga na listu Varaždin iznosi od 700 do 1000 m (Šimunić i dr., 1981).

Litološki sastav srednjo i gornjotrijaskih karbonatnih stijena pokazuje da su one bile taložene u plitkoj marinskoj sredini u koju nije bilo donosa terigenog materijala s kopna. Osim toga, klima je morala biti jako topla i bez oborina (aridna), a veliku važnost prilikom taloženja su imale i modrozelene alge. Takav tip sedimentacije se naziva „karbonatna platforma“ koju mnogi smatraju prirodnom „tvornicom“ karbonatnih stijena. Na njoj su pretežito bili taloženi raznovrsni vapnenci koji su u ranoj fazi dijageneze najvećim dijelom dolomitizirani i rekristalizirani. Zato među blokovima u Kalničkoj breči postoje svi prijelazi od vapnenaca u dolomite. Česti su i blokovi sinsedimentacijskih breča koji ukazuju na povremeno povlačenje mora i stvaranje pukotina isušivanja te na naknadno zapunjavanje novim materijalom.

Na temelju determinacije modrozelenih algi ustanovljeno je da se karbonatna platforma počela stvarati početkom anizika te da se uz dva „kraća“ prekida održala do sredine donje jure. Prekidi u taloženju plitkovodnih karbonata su bili vezani uz nagla produbljivanja bazena koja su se dogodila krajem anizika i u ladiniku. Tada su umjesto plitkovodnih karbonata, taloženi dubokovodni sitnozrnati klastiti i rožnjaci. Ujedno su se uz duboke rasjede izlijevali andezito-bazalti, a izbacivan je i vulkanski pepeo, koji se miješao sa sitnozrnatim dubokomorskim sedimentima. Nakon što je odloženo od 100 do 200 m klastita i vulkanita došlo je do „naglog zatvaranja“

22

dubokog rova i do ponovnog taloženja plitkovodnih karbonata. Ove „brze“ paleogeografske promjene vezane su uz jake tektonske pokrete koji su bili uzrokovani, prvo crnogorskom, a zatim labskom (ili glavnom slovenskom) orogenetskom fazom (Šimunić i Šimunić, 1980).

Budući da se trijaske naslage s lista Varaždin nastavljaju u sjeverne dijelove lista Koprivnica, može se i u tom području pretpostaviti isti slijed sedimentacije, ali se on zbog pokrivenosti mlađim sedimentima ne može vidjeti. Zbog rijetkog „jezgrovanja“ nije se mogla izvršiti ni stratigrafska raščlamba trijaskih naslaga u bušotinama koje se nalaze u sjevernom dijelu lista Koprivnica.

Zanimljivo je da trijaske naslage nisu nađene u južnom dijelu lista Koprivnica, a nisu ih dokučile čak ni duboke bušotine. Taj fenomen je zapazio već Gorjanović-Kramberger (1907) koji je pretpostavio da „ocrt Moslavačke gore“ dopire do južnih padina Kalnika. J. Poljak (1942) je granicu između „Orijentalnog kopna“ i „Istočnoalpskih ogranaka“ također postavio na južne padine Kalnika. Njihove se pretpostavke podudaraju s rasjedom Zagreb-Kulcs koji se posljednjih tridesetak godina često spominje u geološkoj literaturi (Wein, 1969).

Istovremeno se u hrvatskoj geološkoj literaturi koja se bavi naftnom problematikom, za područje između Moslavačke gore i Kalničkog gorja koristio naziv „Moslavačko-Vrbovečki prag“ (Basch, 1983). U tom području nisu nabušene trijaske stijene već neogenske naslage direktno naliježu na granite i metamorfite. Kasnije, kada je „geotermalnom“ bušotinom Križevčanka-1 (Kža-1) ustanovljeno da ni u Križevačkoj depresiji nema trijaskih dolomita i vapnenaca, postavlja se pitanje podrijetla materijala za postanak Kalničkih breča (Hećimović i Šimunić, 1986). Budući da te karbonatne stijene nisu erodirane na sjevernoj strani Kalnika, a s južne strane nisu nađene, valja pretpostaviti da su bile taložene i na Moslavačko-Vrbovečkom pragu te su kasnije erodirane ili tektonski transportirane.

Izradom OGK ustanovljeno je da se trijaske karbonatne stijene u gorama sjeverne Hrvatske nekoliko puta ponavljaju. To je posljedica tektonskih pokreta koji su u nekoliko navrata zahvatili te stijene. Poznato je da su one u Samoborskoj i Zagrebačkoj gori te duž gorskog niza Ivanščice borane i da se pojavljuju u nekoliko velikih ljusaka između kojih su ukliješteni paleocenski ili egerski klastiti (Šikić i dr., 1979 te Šimunić i dr., 1981). U Ravnoj gori čine veliku poleglu boru u kojoj se trijaski vapnenci i dolomiti pojavljuju u tri nivoa (Šimunić i Hećimović, 1979). Sve to potvrđuje prije iznesenu pretpostavku da su one taložene na puno širem prostoru nego što se nalaze danas. S obzirom na vergenciju bora i rasjedanih ploha, očito je da su sve ove karbonatne stijene (osim na Ravnoj gori) „natisnute“ od juga prema sjeveru. Njihovo podrijetlo vjerojatno je s Moslavačko-Vrbovečkog praga, gdje one nedostaju.

Jura, kreda - J, K

Na području Kalničkog gorja nađeni su samo blokovi donjojurskih onkoidnih i sitnozrnatih vapnenaca. To znači da je početkom donje jure još postojala karbonatna platforma na kojoj se odvijalo taloženje karbonata, ali o srednjoj i gornjoj juri nema nikakvih podataka. Osim toga na području lista Koprivnica su nađene i stijene najgornjeg dijela jure i donje krede (titon­valendis). Ni one nisu nađene na primarnim izdancima, nego samo kao sekundarni blokovi i fragmenti unutar krednih klastita ili u Kalničkim brečama. Budući da se nezaobljeni blokovi pločastih vapnenaca ne mogu daleko transportirati, može se zaključiti da su primarne stijene postojale u blizini, ali da su djelomično erodirane ili da su prekrivene mlađim naslagama.

23

Dugo se vremena smatralo da na području sjeverne Hrvatske nisu taložene jurske naslage, što se objašnjavalo dugotrajnom kopnenom fazom. Prvi je Šikić (1965) opisao sive vapnence sa sjevernih padina Medvednice koji su na temelju fosilnih algi i foraminifera uvršteni u donju juru. Kasnije su donjojurski vapnenci nađeni i na južnim padinama Ivanščice (Šimunić i dr., 1981), a nalazi tih stijena na Kalniku upućuju na njihovu veliku rasprostranjenost.

Za razliku od starijih autora, Babić (1974) je pretpostavio da je sredinom donje jure došlo do velikog produbljivanja bazena i stvaranja dubokomorskih uvjeta u kojima je bila reducirana sedimentacija karbonata. Tu ideju upotpunjuje nalaz dubokovodnih vapnenaca u južnom dijelu Mađarske, blizu Balatonskog jezera, gdje je na temelju fosilnih cefalopoda dokazana „cijela“ jura. Ukupna debljina tih vapnenaca iznosi svega nekoliko 10-taka metara, pa se pretpostavlja da je to dubokovodni, tzv. „kondenzirani“ razvoj jure. Zato nije ništa neobično da su na području sjeverne Hrvatske, koje se nalazi 100-tinjak kilometara južnije, vladali još dublji (oceanski) uvjeti. U takvim je uvjetima (ispod 3500 m) dolazilo do potpunog otapanja karbonata, a oceanske su struje odnosile preostali talog. Sedimentacija dubokovodnih vapnenaca mogla je započeti tek kada je dno „oceana“ izdignuto na 2500-2000 m (Babić i Zupanič, 1973).

Na području Ivanščice postoje izdanci na kojima se može rekonstruirati prijelaz jure u kredu (Šimunić i dr., 1981). Na korodiranoj podlozi izgrađenoj od trijaskih vapnenaca i dolomita, nalazi se vrlo tanki sloj gline, a na njemu slijede jursko-kredni tankopločasti, dubokovodni vapnenci. Slojevi vapnenca su ponekad rekristalizirani ili silicificirani, a mjestimice se izmjenjuju s rožnjacima. Tako je primjerice sjeverno od Podruta (list Varaždin), zapažena silicifikacija svih vapnenaca unutar 20 m visokog geološkog stupa. Blokovi tih silificiranih vapnenaca često se pojavljuju na području Kalnika, ali samo kao olistoliti u krednim magmatsko-sedimentnim naslagama ili u Kalničkoj breči.

Kreda (alb-turon) - K1,2

Najstarije primarne stijene koje izdanjuju na listu Koprivnica su kredne klastične naslage s vulkanitima. One su u geološkoj literaturi poznate pod nazivima „dijabaz-rožnjačka formacija“, „magmatsko-sedimentni kompleks“, odnosno „ofiolitski melanž“. Otkrivene su u središnjem dijelu Kalničkog gorja, gdje čine veliku boru koja se proteže u pravcu istok-zapad. Najbolje otkriveni izdanci nalaze se u dolinama Rakovog i Kamešnica potoka. Sastoje se iz nepravilne izmjene sitnozrnatih pješčenjaka, siltita, šejlova, siltnih šejlova, izmijenjenih vitričnih tufova te tankopločastih vapnenaca i rožnjaka.

Sitnozrnati pješčenjaci su zbog tvrdoće i otpornosti na trošenje, najizraženiji član ove stratigrafske jedinice, ali ih na području Kalnika ima manje nego na području Ivanščice. Boja im je siva ili sivosmeđa, a prema sastavu su određeni kao feldspatsko-litoidne grauvake. Izgrađeni su iz srednje sortiranog detritusa, koji je uglast ili slabo zaobljen. Glavni detritični sastojci su čestice stijena i izmijenjeni feldspati. Među detritusom su određene čestice pelita, škriljavaca, izmijenjenih efuziva, tufova, sitnozrnatih pješčenjaka i kvarcita. Od feldspata su najčeći kalijski feldspati koji su često izmijenjeni, dok su kiseli plagioklasi rijeđi, ali svježiji. Muskovit i klorit su rijetki. Matriks pješčenjaka nije obilan te uglavnom ispunjava intersticije. Sastoji se iz smjese klorita, kvarca i sericita. Među opakim mineralima su određeni ilmenit i leukoksen. Ponekad se unutar pješčenjaka pojavljuju proslojci i leće šejlova, rožnjaka, tufova i sitnozrnatih vapnenaca (Šimunić i Šimunić, 1979).

24

Siltiti se pojavljuju uz pješčenjake i istog su mineralnog sastava, ali sitnijeg zrna. Na nekim izdancima se može zapaziti njihov postupni prijelaz. Ove stijene su dobro uslojene, slojne plohe su im ravne, a debljina slojeva varira od 20 do 40 cm.

Šejlovi su pelitske stijene koje ponekad prekrivaju znatne površine. Podložni su jakom trošenju, pa se svježi izdanci mogu naći samo u zasjecima putova ili u vododerinama. Boja im je sivozelena, a trošenjem prelaze u žutu glinu. Glavni sastojak je djelomično do potpuno kristalizirana glina, a od mineralnih primjesa su određeni kvarc, sericit, limonit i ugljevita supstanca. Rtg i DTA analize su pokazale da je šejl mješavina kaolinitno-ilitne gline i kvarca, uz nešto feldspata, minerala željeza i klorita te da bi mogao poslužiti kao sirovina za izradu keramike (Hećimović, 1986).

Siltni šejlovi sadrže veći postotak primjesa siltnih čestica, a uz njih su dosta česti i radiolarijski šejlovi. U njima je glavni sastojak mikro i kriptokristalasti kvarc, uz koji se pojavljuje još i mikrokristalasti kalcit, kaolinit i hidromuskovit. Poneki varijeteti silicijskih šejlova su vjerojatno sekundarno izmijenjeni tufovi. Kod izrazitog povećanog sadržaja SiO2, stijene su određene kao radiolarijski rožnjaci. Osnova rožnjaka je mikrokristalasti kvarc, a vrlo su česte rekristalizirane radiolarije i paralelno orijentirani filamenti.

Izmijenjeni vitrični tufovi su stijene mikroskopski vrlo slične silicijskom šejlu ili rožnjaku. Izgrađuje ih izotropna staklasta supstanca, koja je devitrificirana, odnosno zamijenjena kriptokristalastim i mikrokristalastim kvarcom, hidromuskovitom, kalcitom, kaolinitom ili kloritom. Porfirno izlučeni feldspati su rijetki, a u osnovi stijene su rendgenski dokazani mikroliti feldspata koji sadrže radiolarije i spikule spongija. Ove stijene mjestimice sadrže željezovite ili manganske primjese (Šimunić i Šimunić, 1979).

Sitnozrnati, tankopločasti vapnenci se vrlo rijetko pojavljuju na području Kalničkog gorja. Njihov nalaz je vrlo značajan jer su oni jedini nosioci mikrofosila na temelju kojih se mogla odrediti stratigrafska pripadnost ovih naslaga i redoslijed geoloških zbivanja. Najbolje otkriveni izdanak vapnenaca se nalazi u dolini Rakovog potoka, ali nije sigurno da su te stijene primarne. Moguće je da se radi o velikom olistolitu koji je „ukliješten“ između velike mase trošnih eruptiva i dubokovodnih šejlova. Na izdanku se vidi izmjena smeđesivih i sivih, sitnozrnatih vapnenaca sa sitnozrnatim kalkarenitima i laporovitim šejlovima, a sporadično se pojavljuju tanki proslojci i leće radiolarijskih rožnjaka.

Vapnenci su izgrađeni iz mikrokristalastog kalcita, a određeni su kao mikriti i sitnozrnati kalkareniti. U gustoj osnovi stijene je vidljiv jednoliko dispergirani fosilni detritus, glina, limonit i organska supstanca. U njima su nađeni mikrofosili: Calcisphaerulla innominata, Pithonella ovalis, Bonetocardiella conoidea, Gavelinellinidea, Hedbergela sp. cf. wachitensis, Radiolariae, Ostracode i spikule spužvi. Nalaz navedenih pelagičkih fosila dokazuje da su ovi sitnozrnati, tankopločasti vapnenci taloženi u stratigrafskom rasponu alb-donji cenoman.

Kod sitnozrnatih kalkarenita je obilno prisutan karbonatni terigeni detritus i fosilni ostaci (Aeolisaccus sp. i dr.), koji su pretaloženi iz priobalnih područja, izgrađenih iz plitkovodnih karbonatnih stijena. U istovrsnim naslagama na području Medvednice dokazan je stratigrafski raspon apt-turon, a na području Ivanščice otriv-turon (Šikić i dr., 1979a te Šimunić i dr. 1981). Sigurno je da fosilni ostaci ni na jednom lokalitetu nisu nađeni u bazi ili u krovini ovih naslaga, pa se može pretpostaviti da su one nastale u nešto većem stratigrafskom rasponu.

Potrebno je naglasiti da su stijene magmatsko-sedimentne formacije u Kalničkom gorju jako poremećene (borane i rasjedane) te da su kontakti sa svim

25

okolnim stijenama tektonski. Zato je vrlo teško odrediti njihovu detaljniju stratigrafsku pripadnost. Ona je pretpostavljena na temelju najmlađeg olistolita, izgrađenog iz alb-cenomanskih vapnenaca. Taj veliki blok je uklopljen u „mješavinu“ genetski i stratigrafski potpuno različitih stijena („ofiolitski melanž“). To znači da su ovi dubokovodni vapnenci prošli cijeli ciklus „reciklaže“ od sedimentacije, preko dijageneze, emerzije i erozije do novog taloženja. Prema tome se pretaložavanje ovog olistolita dogodilo nakon cenomana, najvjerojatnije u turonu ili početkom senona. Zatim je uslijedila vrlo jaka (subhercinska) tektonska faza koja je „naborala“ čitavo područje, a nakon nje je započela transgresija gornjosenonskih naslaga.

Usporedbom ovih klastičnih naslaga s vulkanitima sa sličnim stijenama na području Ivanščice, može se zaključiti da one pripadaju višim nivoima vulkanogeno–sedimentnog kompleksa, što uostalom potvrđuju i navedeni mikrofosili.

Unutar krednih šejlova se pojavljuju blokovi različitih stijena, čije dimenzije variraju od decimetarskih i metarskih, rijetko do dekametarskih. Blokovi promjera do 1 m su obično poluzaobljeni do zaobljeni, dok su veći blokovi uglasti. Tako su primjerice u šejlu, koji čini krovinu dijabaznog lakolita u Kamešnica potoku, nađene potpuno zaobljene valutice raznovrsnih vapnenaca promjera od 10 do 20 cm. Analizom tih oblutaka utvrđeno je da su to trijaski, srednjezrnati kalcitski dolomiti, stromatolitski vapnenci i dolomiti, zatim donjojurski onkoidni i sitnozrnati vapnenci, titon-valendijski vapnenci s radiolarijama i filamentima te vapnenci s kalpionelama i radiolarijama. Za rješavanje geneze i stratigrafije ove geološke formacije važno je napomenuti da su „najmlađe“ valutice nastale erozijom i zaobljavanjem donjokrednih kalkarenita.

Među velike olistolite mogu se ubrojiti i različite magmatske stijene koje se mjestimice pojavljuju u velikim masama. To su serpentiniti (od kojih je nađen samo jedan izdanak na listu Koprivnica), zatim nešto veća pojava gabra u Hruškovec potoku (uz zapadnu granicu lista Varaždin), kao i dosta velike mase bazalta koji su djelomično uklopljeni u šejlove. Te stijene se po stratigrafskoj pripadnosti ne smiju uspoređivati s dijabazima, spilitima i lavama koji su „probili“ dubokovodne klastite ili se izlijevali po morskom dnu. Postanak ovih dubokovodnih krednih klastita s vulkanitima objašnjavan je na različite načine. „Stariji“ autori su ih uvrštavali u „dijabaz-rožnjačku formaciju“ koju su smatrali paleozojskom tvorevinom, a Poljak (1942) ih je uvrstio u fliš srednjeg i gornjeg trijasa. U kasnije objavljenoj geološkoj literaturi te su stijene opisane kao „vulkanogeno-sedimentna formacija“, odnosno „magmatsko-sedimentni kompleks“ (Pamić, 1964 te Šikić i dr. 1979b). Na temelju ranije iznesenih podataka očigledno je da se radi o „mješavini“ autohtonih i alohtonih stijena koja je nastala u zoni subdukcije (Šimunić i Šimunić, 1979). Takva geološka formacija je u geološkoj literaturi poznata pod nazivom „ofiolitski melanž“ (Dimitrijević i Dimitrijević, 1974). Kasnije je Dimitrijević (1982), zbog zaobljenosti olistolita koji su nađeni u istočnoj Srbiji, pretpostavio da se radi o „recikliranom melanžu“.

Kredne klastične naslage s vulkanitima na području Kalničkog gorja prekrivene su produktima trošenja i bujnom vegetacijom te je njihovo istraživanje bilo otežano. Zato ove stijene još uvijek predstavljaju vrlo zanimljiv objekt proučavanja, koji se teško može rješavati bez raskopa ili istražnog bušenja te uz detaljne sedimentološke, petrografske i mikropaleontološke analize.

Debljina krednih klastita s vulkanitima na listu Koprivnica nije utvrđena, ali se prema podacima iz lista Varaždin i Zagreb pretpostavlja da bi mogla iznositi od 500 do 1000 m.

26

Bazične magmatske stijene - ßß

Najraširenije bazične magmatske stijene na području Kalnika su spilitizirani dijabazi i spiliti, dok su lave i tufovi relativno rijetki. Ovi vulkaniti su sinhroni s dubokovodnim krednim klastitima, što znači da su „probijali“ ili su „utiskivani“ u nekonsolidirane sedimente ili su se razlijevali po morskom dnu. Ipak, njihovi današnji kontakti sa sedimentima su najčešće tektonski, što je posljedica mlađih tektonskih pokreta i velike razlike u tvrdoći.

Prilikom boranja vulkaniti su se, za razliku od sedimenata, odnosili kao krute mase te su pružali otpor tangencijalnim potiscima. Zato su oni rasjedani i drobljeni ili utiskivani u mekše sedimentne stijene koje su borane. Njihovi primarni odnosi mogu se vidjeti samo u nekoliko manjih izdanaka u dolini potoka Kamešnice i u njegovom pritoku, potoku Drenovčak. U dolini potoka Kamešnice je prilikom eksploatacije kamena otvoren izdanak u kojem se vidi proboj dijabaza koji je u obliku velike gljive utisnut u šejl te ima tipičan izgled lakolita. Analizom prije opisanih oblutaka, nađenih u šejlu dokazano je da je do utiskivanja tog lakolita došlo u gornjoj kredi. Među njima je najmlađi nastao pretaložavanjem i zaobljavanjem donjokrednog kalkarenita koji najvjerojatnije potječe iz susjedne Ivanščice. Sigurno na području Kalničkog gorja ima više takvih pojava, ali se one samo površinskim promatranjem ne mogu otkriti.

Dijabazi imaju ofitsku do intersertalnu, rjeđe porfiroidnu strukturu. Njihovi glavni sastojci su plagioklasi koji su razvijeni u obliku štapićastih kristala. Najčešće su hipidiomorfong oblika ili u sraslacima. Kemizam im varira od andezina do labradora. Od obojenih minerala su određeni klorit, epidot, leukoksen, hematit, kalcit, kvarc, pirit i limonitna supstanca. Te su stijene često jako raspucane, a duž pukotina je koncentrirana limonitna i hematitna supstanca.

Spilitizirani dijabazi su sivozelene stijene, ofitske strukture s brojnim žilicama kalcita koje su nastale procesom albitizacije. Sastoje se od minerala plagioklasa, albita, piroksena, klorita, kalcita, ilmenita i leukoksena. Plagioklasi su hipidiomorfni do štapićasti, a određeni su kao andezin i labrador. Sekundarno su albitizirani. Međuprostori između plagioklasa su ispunjeni albitom, piroksenom i kloritom.

Spiliti su porfirne strukture s mikrodijabaznom osnovom u kojoj su rijetki utrusci feldspata i piroksena. Osnovu stijene čine nepravilno isprepletene iglice albita, mikroliti piroksena te zrnca kalcita i klorita. Pukotine u stijeni su ispunjene albitom ili prehnitom.

Lave su sivozelenkaste, sitnozrnate stijene koje se pojavljuju na nekoliko mjesta u središnjem dijelu Kalničkog gorja. Najljepši izdanak se nalazi u napuštenom kamenolomu na ušću potoka Drenovčak. U okomitoj stijeni se vide lijepe jastučaste forme, tzv. „pillow-lave“ koje predstavljaju jedinstveni prirodni fenomen u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Takav tip stijene nastaje naglim hlađenjem lave kod podmorskih izljeva. Nešto slično se danas može vidjeti na području Havaja. Osnovni sastojak stijene je djelomično devitrificirano vulkansko staklo koje je ponekad zamijenjeno kloritom.

Vitrični tufovi se također pojavljuju u središnjem dijelu Kalničkog gorja. Po vanjskom izgledu više sliče silicijskom šejlu ili rožnjaku nego tufu. Izgrađuje ih izotropna staklasta osnova, koja može biti devitrificirana, odnosno zamijenjena mikrokristalastim kvarcom, hidromuskovitom, kalcitom, kaolinitom i kloritom. U vitričnim tufovima se dosta često pojavljuju spikule spužvi i radiolarije. Ove stijene često sadrže primjese željeza ili mangana te su najčešće obojene crvenosmeđom bojom.

27

Bazalti se pojavljuju u dosta velikoj količini u središnjem dijelu Kalničkog gorja te je u njima otvoreno nekoliko kamenoloma. Najviše ih ima u dolinama potoka Ljuba i Hruškovec te Rakovog i Kamešnice potoka. Stijene su maslinastozelene boje, mandulaste teksture s porfirno izlučenim hipidiomorfnim i alotriomorfnim kristalima feldspata, rjeđe monoklinskog piroksena. Feldspati su najčešće potpuno sericitizirani, kloritizirani i kalcitizirani. Osnovu stijene izgrađuje vulkansko staklo koje je najvećim dijelom prešlo u hidromuskovit, klorit i kalcit. U njoj se pojavljuju i rijetki mikroliti feldspata i piroksena. Stijene su impregnirane željeznim oksidom, zato su na površini često obojene crvenosmeđom bojom.

Prema petrografskom sastavu ove eruptivne stijene su jako nalik na srednjotrijaske andezito-bazalte s područja Ivanščice, ali do sada nisu nađeni nikakvi pokazatelji na temelju kojih bi se odredila njihova detaljnija stratigrafska pripadnost. Zbog pokrivenosti terena nije ustanovljen ni njihov odnos prema sedimentnim stijenama te nisu posebno izdvajane na geološkoj karti ovog mjerila. Jedino se u kamenolomu u Hruškovec potoku, koji se nalazi na listu Varaždin, može vidjeti da bazalti naliježu na jako borane kredne šejlove, a mjestimice su u obliku leća i velikih gromada uklopljeni u šejlove. Na kontaktima bazalta i šejlova nisu nađeni tragovi kontaktne metamorfoze, pa se može pretpostaviti da se radi o velikim olistolitima ili o navlačnoj ljusci kakvu su na području istočne Srbije opisali Dimitrijević i Dimitrijević (1974).

Serpentiniti - Se

Na listu Koprivnica nađen je samo jedan izdanak serpentinita koji se nalazi blizu lugarske kuće, u izvorišnom dijelu potoka Glogovnice. Radi se o jako trošnom serpentinitu, mrežaste strukture uz koji se naziru obrisi uralitiziranog diopsida. Od opakih sastojaka prisutni su magnetit i kromspinel. Izdanci serpentinita potpuno istog mineralnog sastava se pojavljuju još na nekoliko mjesta duž južnog grebena Kalničkog gorja. Najveći su kod starog grada Kalnika te na prijevoju Sv. Martin (na listu Varaždin). Uz njih se pojavljuju i serpentinske breče koje predstavljaju zdrobljene serpentinite, naknadno vezane limonitom i kalcitom. Osim toga serpentinit je nađen i u dubokim bušotinama u Lepavini, Jagnjedovcu i Molvama (Vragović i Marci, 1973). Kišpatić (1913) je pretpostavio da rudistni vapnenci kod starog grada Kalnika leže na serpentinitima i time dokazivao da su serpentiniti nastali u gornjoj kredi. Poljak (1942) je smatrao da je do „prodora“ serpentinita došlo prije gornje krede jer na njihovom kontaktu s vapnenačkim brečama nema tragova metamorfoze. Kasnije je dokazano da to nisu „gornjokredni kršnici“ kako su to pretpostavljali Kišpatić i Poljak, nego eocenske (Kalničke) breče. One su ukliještene u serpentinite, a glatke rasjedne plohe na njihovim kontaktima pokazuju da je do njihovog spajanja došlo tijekom mlađih tektonskih pokreta. Da se radilo o transgresivnom kontaktu kako su to pretpostavljali navedeni autori, u Kalničkim bi se brečama moralo pojavljivati kršje ili valutice serpentinita. Doduše, valutice serpentinita su ipak nađene na južnim padinama Kalničkog gorja, ali samo u bazi gornjobadenskih naslaga.

Teško objasniti izoliranu pojavu serpentinita na listu Koprivnica, jer postoje različita mišljenja o njegovom podrijetlu i stratigrafskoj pripadnosti. Koch (1904) je smatrao da je serpentinit nastao diferencijacijom magme u gornjoj kredi. Nešto kasnije je Gorjanović-Kramberger (1908) pretpostavio da se „starost“ serpentinita podudara sa starošću zelenih škriljavaca u Medvednici, ili da su mlađi ukoliko su nastali rastrožbom „olivinskog dijabaza“. Serpentiniti i zeleni škriljavci su stijene

28

potpuno različite geneze, a zajedničko im je samo to da su se istovremeno pojavili na površini i da su na njih transgresivne gornjosenonske naslage. Crnković (1960) je vrlo detaljno opisao serpentinite u sjeverozapadnom dijelu Medvednice te pretpostavio da su nastali tijekom donje krede i to diferencijacijom iz bazične magme koja je bila obogaćena natrijem. Na području Kalničkog gorja serpentiniti se pojavljuju samo na južnom grebenu i to uz veliki reverzni rasjed. U sličnom su položaju i serpentiniti u Gornjem i Donjem Orešju sa sjeverne strane Medvednice. To znači da su oni u oba slučaja vezani uz duboke rasjede, pa bi se za njih mogla primijeniti ideja Milovanovića i Karamate (1957) koji su objavili članak „Dijapirizam ohlađenih serpentinita uz duboke razlome“.

Preciznije smještavanje ovih ultramafitnih stijena u današnji strukturni sklop može se učiniti tek indirektno i to na temelju superpozicije sa stratigrafski dobro dokumentiranim naslagama. Kod toga se moraju uzeti u obzir sve pojave serpentinita na području sjeverozapadne Hrvatske te njihovo pojavljivanje na površini vezati uz jedinstveni kinematski akt. Mnogi autori smatraju da je do obdukcije serpentinita došlo u juri, ali za to nema stvarnih dokaza. Serpentiniti su jako trošne i razlomljene stijene koje bi se raspale da su na površinu izbile tijekom jure ili donje krede. Najvjerojatnije su se na površini terena pojavili tijekom subhercinske orogenetske faze koja je bila vrlo aktivna na području sjeverozapadne Hrvatske. U kamenolomu gornjokrednih vapnenaca u Gornjem Orešju (list Varaždin) može se vidjeti kako na jako trošne i raspucane serpentinite transgresivno naliježu rudistni vapnenci. Na granici se nalazi oko 5 m debela zona krupnih konglomerata koji ukazuju na kratkotrajnu kopnenu fazu (Šimunić i dr., 1981). Valutice u konglomeratu su pretežito izgrađene iz čvršćih fragmenata serpentinita, a uz njih se pojavljuju krupni koralji samci. Zanimljivo je da se u Hrvatskom zagorju valutice serpentinita mogu naći samo na nekoliko mjesta. Praljudi su ih tijekom gornjeg pleistocena („kamenom dobu“) koristili za izradu kamenih sjekira.

Gornja kreda (senon) - K23

Iako su stariji autori smatrali da cijeli južni greben Kalničkog gorja izrađuju

gornjokredni, rudistni vapnenci i vapnenačke breče, to nije dokazano na listu Koprivnica. Nađeni su samo nezaobljeni blokovi rudistnih i pločastih vapnenaca, koji su zajedno s trijaskim vapnencima i dolomitima uklopljeni u eocensku vapnenačku (Kalničku) breču.

Prvi je Koch (1918) analizirao rudiste s tog područja te odredio 18 vrsta radiolitida, hipuritida i sovagesija. Na temelju tih podataka pretpostavio je da je gornji dio tog grebena nastao u gornjoj kredi, a donji u trijasu i juri. Zanimljivo je da su najljepši primjerci rudista bili pretaloženi u donjomiocenske klastite koji su transgresivni na eocensku vapnenačku (Kalničku) breču.

Kasnije je to područje istraživao Poljak (1942) koji je zaključio da je Južni greben Kalničkog gorja, kao i njegov najviši vrh Vranilec (643 m) izgrađen iz gornjokrednih naslaga. Pretpostavio je da se u bazi nalaze rudistni vapnenci, a u krovini „kršnici najgornjeg dijela gornje krede“ koji su kasnije prozvani „Kalničke breče“ (Šimunić i dr., 1981).

Iako su primarne gornjokredne naslage nađene samo u dubokim bušotinama kod Lepavine i Jagnjedovca, ipak se s velikom vjerojatnošću može pretpostaviti da nezaobljeni blokovi gornjokrednih vapnenaca nisu mogli biti tako daleko

29

transportirani. Najvjerojatnije je s južne strane Kalničke grede postojao greben, izgrađen iz raznovrsnih gornjokrednih vapnenaca, čijom erozijom je nastajao materijal koji je uklopljen u Kalničku breču. Taj greben je nastavak antiklinalne strukture koja se od Kunšperka u Sloveniji, preko Cesarskog brda proteže u južne padine Kalničkog gorja. Na toj je strukturi duboka istražna bušotina kod Konjščine (Hz-1) naišla na kredne klastite i skalju.

U blokovima rudistnih vapnenaca koji su uklopljeni u Kalničku breču pronađene su slijedeće vrste rudista: Hippurites cf. socialis, H. (Orbignya) sp., H. (Vaccinites) sp. i drugo neodredivo kršje pahiodontnih školjkaša (Mamužić, 1977).

Osim rudistnih vapnenaca, u manjim se količinama pojavljuju blokovi i kršje sitnozrnatih vapnenaca pseudobrečaste strukture. U njima su Grimani i Jović (1977) pronašle planktonsku zajednicu karakterističnu za kampan-mastriht. Određene su slijedeće vrste: Globotruncana arca arca, G. lapparenti lapparenti, G. lapparenti tricarinata, Pseudotextularia variansi, Globigerina cretacea i dr.

Taloženje ovih gornjosenonskih naslaga započelo je nakon vrlo jakih tektonskih pokreta koji su uzrokovani subhercinskom orogenetskom fazom. Njenim djelovanjem su borane i rasjedane sve starije stijene, a prvi put se pojavilo i prvo pravo kopno na području sjeverne Hrvatske. Na Medvednici je postojao arhipelag od pet ili šest otočića, a mali otoci su postojali i na području Kalnika, Cesarske gore i dr. To su bili strmi otoci koji su bili izloženi jakoj eroziji, a erodirani materijal su potoci donosili na morsku obalu. Danas se na temelju tog pretaloženog materijala može raspoznati ocrt nekadašnje obale.

Osim otoka postojali su i podvodni grebeni na koje su se naselili krupni pahiodontni školjkaši (rudisti). Primarni rudistni grebeni su na području Hrvatskog zagorja poznati samo na sjevernim padinama Medvednice, kod Donjeg i Gornjeg Orešja. Sigurno je i uz južni greben Kalnika postojao rudistni greben koji je kasnije razoren, a njegovi dijelovi su pretaloženi u Kalničku breču (Polšak, 1979. te Šimunić i dr., 1981).

Istovremeno su u lagunama i u mirnijim dijelovima bazena bili taloženi tankopločasti, glinoviti vapnenci (tipa „skalja“). U dubljim dijelovima bazena, gdje je strujanje vode bilo jače odlagana je izmjena pješčenjaka, lapora i šejlova („fliš“).

Krajem krede je područje sjeverozapadne Hrvatske spušteno, pa su svi otoci bili preplavljeni. Time je prestao je donos krupnoklastičnog terigenog materijala, pa se taloženje fliša jako proširilo. Ove promjene u sedimentaciji su najvjerojatnije bile prouzročene laramijskom orogenetskom fazom, koja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj nije bila tako učinkovita kao u Dinaridima.

Najveći dio senonskih naslaga na području Hrvatskog zagorja je erodiran ili prekriven mlađim naslagama, a primarni izdanci su očuvani samo na sjevernim padinama Medvednice i na južnim padinama Ivanščice (Šimunić i Hećimović, 1979).

KENOZOIK

Kenozoik (nova era ili novo doba) je započeo krajem krede, približno prije 65-70 mil. godina i traje do danas. Završetku mezozoika, odnosno početku kenozoika posvećuje se velika pažnja jer su se tada dogodile velike tektonske, paleogeografske, klimatske i druge promjene. One su izazvale promjenu vegetacije, izumiranje velikih gmazova, nagli razvoj sisavaca i drugo. Iako geolozi te promjene povezuju s tektonskim pokretima i pojačanim vulkanizmom, u svijetu se sve više nastoji dokazati da su sva ta zbivanja bila izazvana udarima meteorita.

30

Početkom kenozoika čitavo područje sjeverozapadne Hrvatske bilo je prekriveno morem, pa se u geološkom smislu ništa drastično nije dogodilo. U prvo vrijeme je nastavljena marinska sedimentacija, a tek kasnije je došlo do velikih paleogeografskih promjena. Zbog globalnih tektonskih zbivanja u oligocenu se od Tethysa odvajio Paratethys, a u sarmatu se Paratethys podijelio u nekoliko manjih bazena, pa je područje sjeverne Hrvatske bilo na južnom rubu Panonskog bazena.

Na temelju različitih vrsta stijena i promjena njihovog fosilnog sadržaja, kenozoik se dijeli na tri veća razdoblja: paleogen, neogen i kvartar.

PALEOGEN

Razdoblje paleogena trajalo je oko 46 mil. godina, međutim na području sjeverozapadne Hrvatske nije „ostavilo puno tragova“. Razlog tome su jake erozije i denudacije koje su se dogodile za vrijeme kopnenih faza. Prva kopnena faza je bila početkom eocena, a druga u oligocenu.

Paleogen se dijeli u tri kraća razdoblja: paleocen, eocen i oligocen, a svako od tih razdoblja je podijeljeno na manje jedinice (katove i potkatove).

Paleocen - Pc

Tijekom paleocena nastavljeno je taloženje lapora i pješčenjaka (fliša), a umjesto rudistnih su postojali koraljno-algalni grebeni. Na području lista Koprivnica nisu nađeni primarni izdanci paleocenskih naslaga, ali se na temelju nalaza sekundarnih blokova može zaključiti da su te naslage bile taložene u blizini, ali da su danas erodirane ili prekrivene mlađim sedimentima. Na području Kalničke grede nađeno je nekoliko manjih blokova vapnenca s vrlo zanimljivom skupinom gornjopaleocenskih mikrofosila. Određene su slijedeće vrste: Peyssonneliaantiqua, Triloculina trigonula, T. tricarinata, Lithophyllum quadrangulum, Distichoplax biserialis, Chrysalidina (Pfendeconus) kachleri, Miniacina multicamerata, Plaorbulina cretae, Cibicides sp., Gaudryina sp., Haddonia sp. te neodredivi ostaci briozoa, bodlje ježinaca i dr. (Grimani, 1980-85).

Budući da se radi o nezaobljenim blokovima i kršju vapnenaca može se pretpostaviti da oni nisu daleko transportirani i da su se primarne stijene nalazile u blizini.

Na sjevernim padinama Zagrebačke gore, na području Samoborskog gorja te na Žumberku ustanovljen je kontinuirani prijelaz krede u paleocen (Polšak, 1979). To znači da laramijska orogenetska faza u sjeverozapadnoj Hrvatskoj nije bila tako izražena kao na području Dinarida. Ipak, na tu fazu ukazuju veliki blokovi raznovrsnih „starijih“ stijena koje se sporadično pojavljuju unutar fliša (tzv. „wildfliš“). Ovi olistoliti i olistostrome ukazuju na „podmorska“ klizanja i urušavanja koja su bila prouzročena izdizanjima na području Zagrebačke i Samoborske gore (Šikić i dr., 1979).

Zbog jake erozije koja je početkom eocena zahvatila područje sjeverozapadne Hrvatske, paleocenske naslage su ostale očuvane samo na sjevernim padinama Zagrebačke gore, dok se u ostalim dijelovima Hrvatskog zagorja pojavljuju samo kao eratički blokovi. Rasprostranjenost nezaobljenih blokova vapnenca na južnom kalničkom grebenu, ali i na sjevernim padinama Ravne gore (list Varaždin) ukazuje na veličinu paleocenskog sedimentacijskog prostora (Šikić i dr., 1979. te Šimunić i dr. 1981).

31

Eocen - E

Jedini sediment iz eocenskog razdoblja koji je očuvan na listu Koprivnica su vapnenačke megabreče koje je Poljak (1942) nazvao „kršnici najgornjeg dijela krede“. Kasnije je dokazano da to nisu gornjokredne, već eocenske breče i da izdanjuju samo u južnom grebenu Kalničkog gorja, pa su nazvane „Kalničke breče“. Južni greben Kalničkog gorja se, u dužini oko 30 km i u širini do 500 m, proteže u pravcu istok-zapad. Prema ocrtu na geološkim kartama listova Varaždin i Koprivnica, dobiva se dojam da on čini blago povijen luk, čiji je središnji dio potisnut prema sjeveru. To je posljedica mlađih tektonskih pokreta koji su uz reverzni rasjed, cijeli taj greben „potisnuli“ prema sjeveru. Zbog morfologije, ali i zbog endemske flore i faune, mnogi smatraju da je to najistočniji ogranak Južnih vapnenačkih Alpa. Južni greben Kalnika je najviše izdignut u svom središnjem dijelu, na području Vranilca (najvišeg vrha Kalnika 643 m), a prema istoku i zapadu postupno tone pod mlađe naslage.

Dugo vremena je prevladavalo mišljenje da u tom grebenu „izviruju“ zdrobljene trijaske stijene na koje su se tijekom gornje krede naselili rudisti. Kasnije je ustanovljeno da su to vapnenačke megabreče u čijem sastavu prevladavaju raznovrsne trijaske karbonatne stijene. Osim trijaskih, u breču su uklopljeni blokovi gornjokrednih i paleocenskih vapnenaca. Malo izvan lista Koprivnica, kod starog grada Kalnika vidljivo je kako su Kalničke breče „ukliještene“ u serpentinizirane peridotite. U bazi breča nema fragmenata iz podloge, pa se može zaključiti da se ne radi o transgresiji, kako su to pretpostavljali stariji autori, već o tektonskom kontaktu.

U baznom dijelu dominiraju karbonatne megabreče koje se sastoje od velikih blokova trijaskih vapnenaca i dolomita, čije dimenzije prelaze desetke kubnih metara. Detaljni litološki sastav i fosilni sadržaj tih blokova opisan je u prethodnom poglavlju. Fosilna mikrofauna i mikroflora koja je u njima nađena, dokazuje da su te stijene nastale u različitim „katovima“ srednjeg i gornjeg trijasa. Prema mišljenju starijih autora jedan dio vapnenačkih blokova u Kalničkoj breči pripada i donjoj juri, ali to nije dokazano prilikom snimanja OGK, listova Koprivnica i Varaždin. U vršne dijelove te breče uklopljeni su nezaobljeni blokovi rudistnih vapnenaca, kao i blokovi dubokovodnih vapnenaca tzv. skalje. Vrlo rijetko se pojavljuju i nezaobljeni blokovi tamnosmeđih paleocenskih vapnenaca. To dokazuje da su Kalničke breče mlađe i od paleocena, a starije od donjomiocenskih klastita koji su na njih transgresivni. Današnji međusobni kontakt Kalničkih breča i tih klastita je rasjedan, ali pretaloženi rudisti dokazuju da je njihov primarni položaj ipak bio transgresivan (Koch, 1904).

Osim na južnom grebenu Kalničkog gorja, slične breče se pojavljuju i na sjevernim padinama Ravne gore i u Zagrebačkoj gori. Zanimljivo je da na Ravnoj gori u njima prevladavaju blokovi gornjokarbonskog vapnenca koji nisu poznati na primarnim izdancima. Kod toga je važno da te breče predstavljaju bazu plitkovodnih numulitnih vapnenaca, koji postupno prelaze u donjooligocenske lapore (Šimunić i dr., 1981). To je bio jedan od razloga zašto su Kalničke breče uvrštene u eocen. Na istu stratigrafsku pripadnost upućuju i vapnenačke breče na sjevernim padinama Zagrebačke gore (kod Horvatovih stuba), koje naliježu na paleocenske lapore. Vapnenačke breče su nabušene u Molvama i u Lunjkovcu (Batušić, 1981).

O postanku Kalničkih breča postoji nekoliko teorija koje njihovu genezu objašnjavaju vrlo jakom tektonskom aktivnošću čije je djelovanje bilo u okviru pirinejske tektonske faze. Pretpostavlja se da je početkom eocena područje sjeverne Hrvatske bilo zahvaćeno vrlo snažnim tektonskim pokretima koji su, uz boranje i navlačenje, prouzročili stvaranje vrlo strmog reljefa. S obzirom na prostorni raspored vapnenačkih megabreča može se pretpostaviti da su na području Kalnika i

32

Medvednice postojali vrlo strmi grebeni, pretežito izgrađeni iz trijaskih vapnenaca i dolomita. Na velikim strminama su, slično kao što je to danas u Alpama, nastala velika siparišta koja su kasnije vezana u vapnenačke breče.

Iako je poznat litološki sastav i vezivo Kalničkih breča, još uvijek nije jednostavno objasniti mehanizam transporta tako velikih blokova, kao ni njihovu koncentraciju u zoni tako dugačkoj i širokoj. U tumaču lista Varaždin pretpostavljeno je da su Kalničke breče nastale naknadnim vezivanjem siparišnog materijala koji je nastao erozijom jako istaknutog reljefa (Šimunić i dr., 1981). Kod toga se mora uzeti u obzir i geotektonski smještaj tih breča koje se nalaze na granici između Posavskih bora, odnosno „Istočnoalpskih ogranaka“ i „Moslavačko-Vrbovečkog praga“. Donos materijala nije mogao biti sa sjevera jer u tom području nisu erodirane trijaske karbonatne stijene. Zato valja pretpostaviti da je distribucija materijala bila s juga i to s područja Moslavačko-Vrbovečkog praga na kojem nisu nađene mezozojske karbonatne stijene. Ta je pretpostavka potvrđena s „geotermalnom“ bušotinom (Kža-1) koja u Križevačkoj depresiji nije nabušila trijaske vapnence i dolomite. U njoj su se ispod donjomiocenskih klastita pojavili škriljavi, kvarcni brečokonglomerati (Hećimović i Šimunić, 1986). Slična situacija je i u Molvama, gdje su ispod karbonatnih megabreča nabušene metamorfne stijene (Batušić, 1981). Isto tako ni mnoge istražne naftne bušotine, u južnom dijelu lista Koprivnica, nisu ispod neogenskih naslaga naišle na trijaske vapnence i dolomite, već samo na raznovrsne metamorfne stijene.

Royden i Horvath (1988) su slične pojave na području Panonskog bazena objašnjavali kolizijom tektonskih ploča. U tom slučaju Kalničke breče predstavljaju ostatak neprerađenog materijala u „zatvorenoj“ zoni subdukcije. Ako se uzme u obzir mišljenje da su serpentiniti u podlozi breča nastali u „oceanskoj kori“ koja je „izvirila“ na površinu, onda oni mogu predstavljati podlogu po kojoj su „klizile“ tektonske ljuske ili veliki blokovi karbonatnih stijena.

U Molvama i Lunjkovcu su vapnenačko-dolomitne megabreče smještene između gornjobadenskih breča i metamorfoziranih paleozojskih stijena (Batušić, 1981). U Molvama su megabreče debele oko 50 m i sadrže velike količine plina koji se iskorištava već dugi niz godina. U Lunjkovcu su u njima pronađene velike količine tople vode, čija temperatura prelazi 120oC. Sličan superpozicijski položaj tih breča je i u Vratnu, na JI padinama Kalničke grede. Tu se Kalničke breče nalaze ispod gornjobadenskih breča, ali podloga im nije poznata. Bušotina BV-1 je između 400 i 450 m (oko 50 m) „ušla“ u eocenske vapnenačko-dolomitne breče, koje su se pokazale kao odlični vodonosnici. One daju oko 60-90 l/s subtermalne vode (22,5oC) koja se već dugi niz godina koristi za vodoopskrbu grada Križevaca i okolnih naselja (Šimunić, 1984 i 1986).

Problem geneze Kalničkih breča ostaje i dalje otvoren, tim više što se one pojavljuju i u drugim područjima sjeverozapadne Hrvatske. Njihova se pojava u Molvama i u Lunjkovcu još može vezati uz južni kalnički greben, ali pojave na Medvednici, Ravnoj gori te u naftnom polju Zebanec je teško objasniti.

Kalničke breče nisu uslojene i zbog toga nije utvrđena njihova debljina. Prema položaju na geološkoj karti i na geološkim profilima može se pretpostaviti da im najveća debljina varira od 250 do 300 m i da isklinjavaju prema jugu.

NEOGEN

Neogen (novo doba) dijeli se na miocen, koji je trajao oko 16,4 mil. godina i na pliocen, koji je trajao oko 3 mil. godina. Za područje Hrvatskog zagorja važniji je

33

miocen koji je s obzirom na relativnu „kratkotrajnost“ ostavio najviše naslaga (2500-3500 m). U pliocenu je započelo izdizanje sjeverozapadnog dijela Hrvatske i povlačenje Panonskog mora. Istovremeno je u jugoistočnom dijelu lista Koprivnica nastala velika močvara u kojoj su taložene „Paludinske naslage“.

Na temelju promjena u sedimentaciji koje su bile izazvane tektonskim pokretima i različitih fosilnih ostataka, miocen je podijeljen na manja razdoblja (katove) egenburg, otnang, karpat, baden, sarmat, panon i pont. Ova stratigrafska podjela ne podudara se s podjelom koja je bila zadana „Uputstvom za izradu Osnovne geološke karte, iz 1964. godine.“. Razlog tome je što je područje lista Koprivnica prvo bilo u sastavu Paratethysa, a kasnije Panonskog bazena, pa se morala primijeniti kronostratigrafska podjela koju je izradila „Komisija za Paratethys“ 1971. godine (Steininger i dr., 1976). Prema toj podjeli je za sedimente gornjeg oligocena (Chatian) i donjeg miocena (Aquitan) uveden novi naziv - eger. Zamijenjen je i naziv „tortonski kat“ s nazivom „badenski kat“. Tortonski sedimenti u mediteranskom području predstavljaju ekvivalente panonskih i pontskih naslaga u području Panonskog bazena. Isto tako je i pontski kat na području Panonskog bazena uvršten u gornji dio miocena, a ne u pliocen.

Donji miocen (eger-egenburg) - M1

U središnjem dijelu Kalničkog gorja na površinu izbijaju klastiti sa smeđim ugljenom koje su stariji autori uvrštavali u gornji oligocen (tzv. Socka slojeve). Prema novim odredbama fosilnih ostataka te su naslage uvrštene u donji miocen (eger-egenburg). Donjomiocenske naslage se sastoje od izmjene šljunka, pijeska, pješčenjaka, pjeskovitih i glinovitih lapora, glina, tufova, tufitičnih glina i slojeva smeđeg ugljena. Ovi klastiti su transgresivni na sve starije stijene, ali je danas najveći dio tih kontakata tektonski poremećen. Izdanjuju samo u središnjem dijelu Kalničkog gorja, gdje u obliku uskog pojasa okružuju kredne naslage. Prema sjeveru i istoku „tonu“ pod sedimente gornjeg badena. S južne strane Kalnika su ukliješteni između krednih klastita i Kalničkih breča te čine usku i izduženu graba-sinklinalu.

Šljunci dominiraju u bazi donjomiocenskih naslaga. Valutice su najčešće izgrađene od gnajsa, trošnog granita, kvarc-sericitnih i drugih škriljavaca, kvarcita, amfibolita, kataklaziranih granodiorita te drugih metamorfnih stijena. Promjer valutica najčešće iznosi 5-10 cm, rijetko 20-30 cm, dok se uz Kalničku gredu mogu naći i blokovi promjera 30-40 cm. Zbog toga se čini kao da je to granica između donjeg miocena i starijeg paleozoika, a ne krede i donjeg miocena. S južne strane te grabe-sinklinale su donjomiocenske naslage u rasjednom kontaktu s eocenskim vapnenačkim brečama. Prvi istraživači su te blokove i valutice smatrali primarnim te su pretpostavljali da je jezgra Kalnika izgrađena iz raznovrsnih metamorfnih stijena (Vukotinović, 1852. i 1853. te Gorjanović-Kramberger, 1907). Iako najčešće graniče s krednim klastitima vrlo rijetko se pojavljuju valutice koje su izgrađene iz fragmenata krednih pješčenjaka, rožnjaka, dijabaza i spilita. Slična je situacija i s valuticama koje su nastale iz fragmenata trijaskih vapnenaca i dolomita. To pokazuje da početkom donjeg miocena na površini nisu bili istaknuti kredni klastiti s vulkanitima niti Kalničke breče, već da je distribucija materijala bila s Moslavačko-vrbovečkog praga. Na to upućuje i veličina valutica, jer se najveće nalaze s južne strane južnog kalničkog grebena.

U krovini donjomiocenskih naslaga ponovno se pojavljuju slabo sortirani, polimiktni šljunci i krupnozrnati pijesci koji su često obojeni crvenosmeđom bojom. Iako predstavljaju nanos neke rijeke, oni sadrže fragmente oštriga i drugih fosila koji

34

su pretaloženi iz starijeg dijela donjomiocenskih naslaga. Ovi su šljunci ponekad vezani s kalcitnim vezivom, pa čine polimiktne konglomerate. Pojava ovih krupnozrnatih klastita ukazuje na veliku paleogeografsku promjenu koja je bila uzrokovana djelovanjem savske orogenetske faze. Zbog debljine od svega nekoliko metara i male rasprostranjenosti, ti šljunci nisu posebno izdvajani na karti.

Pijesci su pretežito sive boje, ali pod utjecajem željezovitih primjesa boja im može varirati od žute do smeđe. Obično su srednje do slabo sortirani. Glavni mineralni sastojak je kvarc, a značajno su još zastupljeni feldspati i čestice stijena. U sastavu prozirnih „teških“ minerala najzastupljeniji su granat i staurolit. U manjim količinama se pojavljuju turmalin, rutil, apatit, amfibol i epidot, a još su prisutni kromit, disten, titanit i klorit.

Pješčenjaci su određeni kao subgrauvake, vapnenačke subgrauvake i protokvarciti. Subgrauvakni pješčenjaci su izgrađeni iz dobro sortiranog, nezaobljenog detritusa u čiji sastav ulaze kvarc, kvarcit, muskovit, klorit, fragmenti šejla i sericitnih škriljavaca. Ovaj mineralni sastav ukazuje da su subgrauvakni pješčenjaci nastali rastrožbom metamorfnih stijena. U vapnenačkim subgrauvakama se uz navedene čestice pojavljuju i fragmenti vapnenaca. Cement je kalcitni, kristaliziran u „optičkom“ kontinuitetu s karbonatnim česticama.

Protokvarcitni pješčenjaci imaju visoki sadržaj silicijskih čestica, među kojima su dominantni kvarc i rožnjak, a rijetki su fragmenti tufa. Detritus je vezan sitnozrnatim kvarcnim cementom.

Lapori se sastoje od karbonatno-glinovite komponente koja varira od 20-80% te postoje prijelazi od glinovitih do vapnenačkih lapora. Boja im je siva, sivozelena do sivoplavičasta. Često su pjeskoviti, a postoje i izmjene slojeva lapora i pijesaka. Lapori su važni jer sadrže fosilne ostatke flore i faune.

Gline su pretežito svijetlosive boje, ali postoje i zelenkasto sive i sivožute gline. Njihovi glavni sastojci su montmorilonit i ilit, a još se pojavljuju kvarc, kristobalit i hidromuskovit. Gline su nastale rastrožbom i pretaložavanjem krednih šejlova.

Slojevi smeđeg ugljena su uloženi unutar glina i pijesaka, a debljina im rijetko prelazi 0,8 m. Jedan mali „rudnik“ smeđeg ugljena se nalazio i u Vratnu, a u dolini Rakovog potoka i kod Apatovca se nalaze napušteni rovovi kojima se tragalo za tom do nedavno vrlo važnom sirovinom. Zbog tankih slojeva i velike tektonske poremećenosti naslaga s rudarenjem se prestalo sredinom 20. st. Tufovi se pojavljuju u višim nivoima donjomiocenskih naslaga i to u obliku leća i tankih proslojaka. Najviše ih ima na području Apatovca, ali zbog male debljine i lateralnog isklinjavanja nisu posebno izdvajani na geološkoj karti. Njihov nalaz, osim što ukazuje na vulkansku aktivnost ima i stratigrafsku važnost. U zapadnim dijelovima Hrvatskog zagorja pojava andezita i andezitskih tufova je karakteristična za prijelazno razdoblje eger-egenburg (Šimunić i dr., 1988).

Andeziti su nađeni samo u bušotini Slanje-1 gdje su debeli oko 130 m. Budući da su uloženi između donjomiocenskih klastita i trijaskih vapnenaca, nije jasno da li su nastali u srednjem trijasu ili na prijelazu eger-egenburg. Ipak, s obzirom da se nalaze u „produžetku“ Gorjanović-Krambergerove „Zone andezita i pršinaca“, najvjerojatnije spadaju u skupinu „Mlađeg eruptivnog kamenja“ koju je prvi opisao Kišpatić (1908).

Pojava andezita i njihovih tufova detaljnije je istražena u zapadnom dijelu Hrvatskog zagorja, gdje je na temelju superpozicijskih odnosa i analize apsolutne starosti utvrđeno da je najjača vulkanska aktivnost bila na prijelazu egera u egenburg, približno prije 22,2 mil. godina. Andezit se pojavljuje u antiklinalnoj strukturi koja se proteže od Huma na Sutli, preko Lepoglave i Varaždinskih Toplica

35

do Slanja. Voyt (1890) je tu strukturu smatrao nastavkom „Periadriatskog lineamenta“ koji se iz Austrije i Slovenije produžuje u Hrvatsku. Gorjanović-Kramberger (1904) je taj niz nazvao „Zonom andezita i pršinaca“ ili „Prvom termalnom linijom“. Oba su autora uz andezite i tufove vezali pojavu i mineralizaciju termalne vode u Varaždinskim Toplicama te u nekoliko toplica u istočnom dijelu Slovenije. Kasnije je ustanovljeno da su trijaski dolomiti glavni vodonosnici u tim toplicama i da na mineralizaciju termalne vode utječe sumpor iz smeđeg ugljena (Šimunić, 1987).

Donjomiocenski vulkanizam na području Hrvatskog zagorja bio je vezan uz vrlo jaku tektonsku aktivnost koja je djelovala u okviru savske orogenetske faze. Krajnji rezultat te aktivnosti su Posavske bore, čije su osi b orijentirane u pravcu zapad-istok. One se protežu od istočnog dijela Slovenije, preko Hrvatskog zagorja do Podravine. Iz OGK, listova Rogatec i Varaždin razvidno je da se Posavske bore, postupno sužavaju od zapada prema istoku te da su najjače „stisnute“ na području lista Koprivnica. Posavske bore je Gorjanović-Kramberger (1904), kao i mnogi mlađi autori smatrao „Istočno alpskim ograncima“ koji su u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u kontaktu s Mohorovičićevim „Orijentalnim kopnom“.

Geološkom problematikom ugljenonosnih naslaga na području Kalnika i ostalih dijelova Hrvatskog zagorja bavili su se brojni istraživači. Prvi su ih istraživali R. Hoernes (1875a i 1875b), zatim D. Gorjanović-Kramberger (1902, 1904 i 1908), D. Anić (1952, 1958 i 1960), A. Takšić (1954) i dr. Navedeni autori su klastite s ugljenom smatrali ekvivalentom „Socka slojeva“ u Sloveniji, koje su uvrštavali u gornji oligocen. Anić je na temelju fosilnih školjkaša, koje je sakupio po rudnicima smeđeg ugljena u Hrvatskom zagorju, zaključio da 61,5% vrsta pripada oligocenu, 33,3% donjem miocenu, a 5,1% vrsta bilo je indiferentno. Na žalost prilikom prikupljanja fosila Anić nije napravio stratimetrijska snimanja, pa nije poznato iz kojih su horizonata uzete pojedine vrste. Budući da postoji kontinuitet sedimentacije od gornjeg oligocena u donji miocen, naslage nisu bitno izmijenjene. Zbog toga je Anić mogao u različitim nivoima istog geološkog stupa naći fosile iz oba stratigrafska člana. Desetak godina kasnije je na temelju analiza foraminifera i polena ustanovljeno da Socka naslage u Sloveniji nisu gornjooligocenske, već da su nastale tijekom „shat-akvitana“ koji je prema novoj klasifikaciji prozvan eger (Kuščer, 1967). To je kasnije dokazano i za ugljenonosne naslage u Hrvatskom zagorju (Šikić i Jović, 1969).

Nalazi makrofosila unutar donjomiocenskih naslaga na području lista Koprivnica su vrlo rijetki, tako da se najviše primjeraka moglo prikupiti samo na haldama ugljenokopa. Od makrofosila se najčešće pojavljuju ljušture oštriga, koje su često pretaložene u mlađe naslage. Anić (1952b) je iz rudnika mrkog ugljena na području Kalnika odredio slijedeće vrste škojkaša: Modiola interstriata, Cardium heeri, Babyloniae burnoides, Pyrilacondita sp., Psammobia af. stampinensis, Pholadomya puschi i dr. te je ugljenonosne naslage uvrstio u gornji oligocen. Mikrofauna se pojavljuje samo u laporima, ali je ona za razliku od makrofosila nađena na više mjesta. Šikić (1970) je s područja Kalničkog gorja odredila slijedeće vrste foraminifera: Rotalia becarii, Bolivina antiqua, Porosononium granosum, Elphidium minutum i rijetke ostrakode, vrste Cytheridea pernota. Navedena zajednica foraminifera je karakteristična za eger (gornji oligocen-donji miocen), dok su ostrakodi „facijesni“ fosili koji ukazuju samo na slatkovodnu sredinu sedimentacije. Na temelju nađene fosilne dokumentacije može se zaključiti da su klastiti sa smeđim ugljenom nastali u stratigrafskom rasponu gornji oligocen-donji miocen (eger-egenburg) te su uvršteni u jedinstveni stratigrafski član pod zajedničkim nazivom donji miocen. Zbog velike litološke sličnosti stijena, rijetkih nalaza fosila i

36

velike pokrivenosti terena, detaljnija raščlamba ovih klastičnih sedimenata nije se mogla provesti. Razlog tome je što su oni taloženi u paraličkoj sredini koja se odlikovala čestom izmjenom morskih i slatkovodnih uvjeta sedimentacije. Izmjena slojeva koji sadrže marinske i slatkovodne fosile ukazuje na brzu promjenu uvjeta sedimentacija koji su se događali na marinskoj zaravni tzv. „watu“ (Reineck i Singh, 1986). To znači da je obala bila niska s brojnim estuarima koji su se često nastavljali u kanale, a niz pješčanih otoka odvajao je lagune, močvare i jezera od direktnog utjecaja otvorenog mora. Zbog povoljne klime u priobalnom području i u slatkovodnim močvarama razvila se je bujna vegetacija iz koje je nakon novog preplavljivanja nastao smeđi ugljen. Na watu se odvijala granulometrijska separacija materijala, tako da su bliže obali i u međukanalskim prostorima taloženi pelitski, a u kanalima arenitski materijali. Zbog djelovanja morskih struja, ali i riječnih tokova često se događalo premještanje kanala, a s time su se brzo mijenjali i uvjeti sedimentacije. Navedeni autori su na temelju proučavanja recentne sedimentacije na obalama Njemačke i Nizozemske ustanovili da se kanali mogu premještati i do 100 m godišnje. To ujedno pokazuje zašto su ležišta smeđeg ugljena na području lista Koprivnica, ali i u ostalim dijelovima Hrvatskog zagorja relativno mala i jako raštrkana.

Budući da na području lista Koprivnica nisu nađeni sedimenti koji bi se mogli uvrstiti u mlađe članove donjeg miocena (otnanga i karpata) može se pretpostaviti da je tijekom tih razdoblja bila kopnena faza koja je, uz eroziju i denudaciju potrajala do gornjeg badena. Istovremeno je u središnjem i zapadnom dijelu Hrvatskog zagorja postojao morski zaljev u kojem je odloženo nekoliko 100-tina metara marinskih, klastičnih stijena. To su prema Gorjanović-Krambergeru (1902) „Maceljski pješčenjaci“, ali kako to nisu samo pješčenjaci, već sadrže siltite, lapore, gline i tufove, oni su prozvani „Macelj formacija“ (Šimunić i dr., 1988).

Mnoge su bušotine na području lista Koprivnica naišle na donjomiocenske klastite, pa se može zaključiti da su bili taloženi po čitavom istraživanom području (Šimunić, 1982). To što danas nedostaju u nekim bušotinama može se objasniti djelovanjem erozije i velike tektonske aktivnosti koja je zahvatila područje lista prije transgresije gornjobadenskih naslaga. Zbog velike tektonske poremećenosti, ali i zbog velike pokrivenosti terena humusom i bujnom vegetacijom, na površinskim izdancima nije se mogla odrediti prava debljina donjomiocenskih naslaga. Ona se ipak najbolje može odrediti u istražnim bušotinama. Tako su donjomiocenske naslage u bušotini Slanje-1 (Sl-1) debele oko 180 m, u Sl-2 oko 150 m, a u Kža-1 oko 50 m (Šimunić, 1982 te Hećimović i Šimunić, 1986). Zbog transgresivnosti, ali i naknadne erozije one su najtanje u vršnim dijelovima antiklinalnih struktura, a najdeblje u jezgrama sinklinala. Prema Aniću (1952) debljina donjomiocenskih klastita u jezgrama sinklinala u Hrvatskom zagorju dosiže od 460 do 520 m.

Gornji baden - M42

Pod nazivom gornji baden izdvojene su stijene koje su na listovima OGK

(Varaždin, Rogatec, Zagreb i Ivanić Grad) opisane kao „gornji torton“ te na geološkoj karti označene kao M2

2. Baden je središnja epoha (kat) miocena koje je prema geološkim kriterijima relativno kratko trajalo (između 16,5-13,6 mil. godina), ali je tijekom njegovog trajanja bilo puno paleogeografskih i tektonskih promjena.

Početkom badena nastupila je štajerska orogenetska faza, za koju neki autori pretpostavljaju da se odvijala u dvije faze. Njezinim djelovanjem je na području

37

Hrvatskog zagorja nastao istaknuti reljef koji je bio sličan današnjem. Zbog obnavljanja potisaka u pravcu sjever-jug, mjestimice su iz jezgara Posavskih bora „istisnuti“ trijaski dolomiti i vapnenci. Tim tektonskim aktom su nastale jezgre skoro svih današnjih zagorskih gora (Šimunić i Hećimović, 1979). Nakon transgresije sva su gorja predstavljala otoke u moru, pa ih je Gorjanović-Kramberger (1904) nazvao „otočnim planinama“. Iako su nova istraživanja pokazala da su do kraja badena skoro sve one bile preplavljene, neki geolozi još i danas koriste taj naziv. Na njihov tadašnji raspored i visinu ukazuju velike količine erodiranog i pretaloženog materijala koje ih i danas okružuju. Tada su se u sastavu baznih breča i konglomerata ponovno pojavili fragmenti trijaskih vapnenaca i dolomita. Erozijom i pretaložavanjem tih stijena došlo je do promjene litološkog sastava mlađih sedimenata pa su, umjesto silikatnih klastita taloženi karbonatni sedimenti.

Ovi pokreti su se snažno manifestirali i na području Kalničkog gorja, gdje su Posavske bore jako stisnite te su poprimile trokutasti oblik. Uslijed potisaka u pravcu S-J jako su ustrmljeni slojevi, bore su postale izoklinalne, a mjestimice je došlo do reverznog rasjedanja i navlačenja. Vjerojatno je tada nastao i reverzni rasjed na sjevernoj strani Kalničke grede, po kojem su Kalničke breče navučene na donjomiocenske klastite.

U gornjem badenu započelo je spuštanje čitavog područja sjeverne Hrvatske i ponovnog nadiranja mora (transgresija Paratethysa). Time je započeo novi sedimentacijski ciklus, koji se uz postupno oslađivanje vode održao do kraja ponta (približno tijekom 10 mil. godina). Osim sjeverne Hrvatske ova transgresija je zahvatila dio Slovenije, Mađarske i Austrije, tj. područje koje je početkom sarmata (oko 3 mil. godina kasnije) „ušlo“ u sastav Panonskog bazena.

Iz geološke karte vidljivo je da gornjobadenske naslage „okružuju“ središnji dio Kalničkog gorja. Na temelju rasporeda baznih breča i konglomerata može se zaključiti da je to gorje u badenu imalo približno današnji oblik. Mjestimice se badenske naslage pojavljuju i u njegovom središnjem dijelu, gdje u obliku erozijskih ostataka prekrivaju starije stijene. To ukazuje da je krajem gornjeg badena cijelo područje lista Koprivnica bilo preplavljeno. Krupnozrnati, polimiktni konglomerati nalaze se u bazi gornjobadenskih naslaga, ali se ponekad pojavljuju i u višim nivoima. Najviše ih ima sa sjeverne strane Kalničkog gorja, gdje su debeli između 20 i 30 m. Promjer valutica varira od 2,5 do 5,0 cm, rijetko od 5 do 10 cm. Njihova veličina je ovisila od mnogih faktora, kao primjerice o stijenama podloge, nagibu obale, mlatu valova i sl. Za razliku od valutica koje se nalaze u bazi donjeg miocena, većina badenskih valutica je nastala iz fragmenata krednih klastita te eruptiva i rožnjaka. To znači da se u odnosu na donji miocen potpuno promijenilo ishodišno područje klastičnog materijala. Na površinu su prvi put izbili kredni klastiti s vulkanitima koji izgrađuju središnji dio Kalničkog gorja. Valutice su nastale zaobljavanjem fragmenata dijabaza, spilita, tufa, rožnjaka, pješčenjaka, šejlova i lapora. Rjeđe su valutice izgrađene iz metamorfnih stijena, koje su pretaložene iz donjomiocenskih klastita. Vezivo konglomerata je pretežito kalcitno, ali ponekad je to i vitroklastični tuf. U središnjem dijelu Kalničkog gorja, naročito na mjestima gdje badenske naslage u obliku erozijskih ostataka prekrivaju starije stijene pojavljuju se krupnozrnati pješčenjaci koji prelaze u sitnozrnate konglomerate. Njihove dobro zaobljene kvarcne valutice promjera 1-2 cm, pokazuju da je krajem badena prestao donos materijala lokalnog podrijetla.

Vapnenačko-dolomitne breče također se pojavljuju u bazi badenskih naslaga. Najviše ih ima s južne strane Kalničkog gorja, gdje su nastale trošenjem eocenskih (Kalničkih) breča. Za razliku od Kalničkih breča, badenske breče se sastoje od

38

sitnijeg kršja koje je vezano obilnim vapnenačko-laporovitim vezivom. U tom vezivu se mogu naći brojni primjerci badenske mikrofaune. Osim toga, u sastavu tih breča se pojavljuje kršje oštriga i drugih velikih školjaka.

U južnom dijelu Kalničke grede, badenske breče direktno naliježu na vapnenačko-dolomitne Kalničke breče, pa ih je na terenu ponekad teško međusobno razlikovati. Takav odnos naslaga ustanovljen je i u mnogim istražnim bušotinama na području Dravske potoline i u Varaždinskoj depresiji. Pješčenjaci su određeni kao vapnenačke subgrauvake koje se sastoje iz slabo zaobljenog ili uglatog detritusa (0,15-1,5 mm). U lakoj frakciji dominira kvarc, a u znatnom broju se pojavljuju feldspati, klorit i kalcit. Povremeno se pojavljuje vulkansko staklo i čestice starijih stijena, među kojima prevladavaju čestice kvarcnih škriljavaca. U teškoj mineralnoj frakciji su dominantni granat i staurolit, a u velikom postotku još se pojavljuju cirkon i turmalin. Vezivo pješčenjaka i konglomerata je kalcitno, često s primjesama gline. U mirnijim dijelovima bazena bili su taloženi sitnozrnati pješčenjaci, pjeskoviti lapori, vapnenački lapori i laporoviti vapnenci.

Nakon što su svi istaknuti dijelovi reljefa bili preplavljeni, prestao je donos krupnijeg materijala u bazen, pa je započelo taloženje litavca i litotamnijskih vapnenaca.

Litotamnijski vapnenci su određeni kao biomikriti i intraklastični biomikriti, pjeskoviti biomikriti i biospariti. Izgrađuje ih akumulirani biogeni detritus koji je vezan mikrokristalastim kalcitom. Nastali su u mirnijoj sredini uz plitke obale koje nisu bile izložene udaru valova. U litotamnijskom vapnencu nad kršjem stijena i fosilnih školjkaša prevladavaju ostaci alga iz roda Lithothamnium i Lithophyilum.

Litavci su pretežito određeni kao algalni kalciruditi i kalkareniti. Nastali su na morskim grebenima, gdje su jaki valovi „razbijali“ ljušture velikih školjkaša i ježinaca koje su zatim povezane kristalastim kalcitom. Tako je nastala lagana i čvrsta šupljikava stijena koja se na prostoru nekadašnjeg Panonskog bazena koristila u građevinarstvu i arhitekturi. Iz tog su kamena izgrađeni važniji dijelovi starog grada Kalnika, kao i mnoge barokne crkve i plemićki dvorci po Hrvatskom zagorju. Budući da litavac s južnih padina Kalnika sadrži 80-96% CaCO3 često su ga koristili za izradu „živog“ vapna.

Vulkanizam je tijekom badena bio jako slabo izražen, ali se u donjim dijelovima badenskih naslaga sporadično pojavljuju 1-2 m debele leće i proslojci vitroklastičnih tufova. Njihova relativno mala debljina pokazuje da je vulkanska aktivnost u Hrvatskom zagorju još bila prisutna, ali da nije bila tako jaka kao u ranijim razdobljima. Jedini izdanak eruptivne stijene u badenskim naslagama je dacit kod Možđenca kraj Novog Marofa (na listu Varaždin), kojeg prvi spominje Kišpatić (1909). Kasnije je objavljeno još nekoliko radova o gornjobadenskom vulkanizmu, ali istraživanjima u okviru OGK listova Rogatec, Varaždin i Koprivnica to nije potvrđeno.

Sve vrste badenskih naslaga bogate su fosilima, s time da u vapnencima prevladavaju školjkaši i alge, a u laporima foraminifere. Od makrofosila najčešće su slijedeće vrste školjaka: Chlamys auensis zollikoferi, Ch. malvinea, Ch. diafana, Ammusium corneum denudatum, Phacoides borealis, Pecten aduncus, Flabellipecten solarium, Ostrea sp. i dr.

U mirnijoj su sredini taloženi vapnenci s manjim postotkom kalcijevog karbonata koji se prema krovini postupno smanjuje, pa postoje prijelazi od vapnenaca preko laporovitih vapnenaca do lapora i obratno.

Za razliku od vapnenaca koji sadrže brojne makrofosile, lapori su bogati mikrofosilima. Za gornji baden karakteristične su slijedeće vrste foraminifera:

39

Uvigerina venusta venusta, U. venusta liesingensis, Bolivina dilatata, brojne bulimine, a od planktonskih oblika Orbulina universa i Globigerina buloides.

Zanimljivo je da se ponekad u vršnim dijelovima badenskih naslaga pojavljuju lapori koji sadrže planktonske foraminifere koje su karakteristične za donji baden. Odeđene su vrste: Globigerina praebuiloides, G. apertura, G. cf. diplotransitoria, Globigerinoides trilobus, G. sicanus, Orbulina universa, O. suturalis, Uvigerina pygmoides, U. semiornata i dr. Pojava ovih „donjobadenskih“ vrsta u višim nivoima gornjeg badena zapažena je i na susjednim listovima (Varaždin i Ivanić Grad) te pokazuje da se zapravo radi o endemskim vrstama koje su obitavale u mirnijoj, a možda već i oslađenoj marinskoj sredini (Šimunić i dr., 1981).

Mnoge bušotine su na istočnim obroncima Kalničkog gorja te u dolini Drave, između Slanja, Ludbrega, Legrada, Molvi i Jagnjedovca dokučile gornjobadenske naslage. One u bušotinama nisu posebno izdvajane, nego su zajedno sa svojom podinom i krovinom (donjomiocenskim, sarmatskim i donjopanonskim naslagama) uvrštene u „Moslavačka gora formaciju“. Debljina ove formacije u nekim bušotinama, kao primjerice u bušotini Cvetkovec-3 iznosi preko 1500 m. Prema mikrofauni iz bušotine Cvetkovec-1, debljina gornjobadenskih naslaga iznosi oko 500 m (Šikić, 1975). U bušotini Vratno-1, debljina badenskih naslaga iznosi oko 237 m, a u Križevcima oko 150 m (Šimunić, 1984. te Hećimović i Šimunić, 1986). Budući da se radi o transgesivnom članu srednjeg miocena, koji je trajao oko 3 milijuna godina, debljina njegovih taložina jako varira. U priobalnom području ona može iznositi svega nekoliko metara, dok na „pogodnim“ mjestima koja su bila konstantno spuštana i zapunjavana klastičnim materijalom, debljina ovih naslaga može dosizati 350-450 m.

Šupljikavi vapnenci i „grubi“ klastični sedimenti gornjeg badena su pogodni za nakupljanje ugljikovodika te termalne i pitke vode. U njima je nađena nafta u Lepavini i Jagnjedovcu, a termomineralna voda u Križevcima i Lunjkovcu. Osim toga šupljikavi gornjobadenski vapnenci uz južni obod Kalničkog gorja, već se stoljećima koriste za pravljenje „živog vapna“, te skoro svako selo je imalo svoju vapnaru.

Sarmat - M5

Na području lista Koprivnica naslage sarmata slijede konkordantno na gornjobadenskim sedimentima. Na površini se pojavljuju u obliku uskog, mjestimice prekinutog prstena, koji okružuje Kalničko gorje. Osim toga izgrađuju jezgru antiklinale koja se od Varaždinskih Toplica proteže prema Slanju i Cvetkovcu. Nabušene su i u mnogim naftnim bušotinama, ali su samo u rijetkim dokumentirane nalazima fosila.

Uslijed globalnih tektonskih promjena koje su se dogodile na prijelazu badena u sarmat, Parathetys se je podijelio u nekoliko manjih bazena. Područje sjeverne Hrvatske je „ušlo“ u sastav Panonskog bazena, gdje je činilo njegovu južnu, dobro „razvedenu“ obalu. Ujedno je prekinuta veza s otvorenim morem, pa je započelo oslađivanje bazena, ali bez bitnih promjena u sedimentaciji. Smanjenje saliniteta vode je prouzročilo naglu promjenu flore i faune, pa su izumrle morske, a brzo su se razvile brakične vrste.

Početkom sarmata u čitavom su području sjeverozapadne Hrvatske bili uspostavljeni podjednaki uvjeti taloženja. Donos klastičnog materijala je bio slab, pa su u donjem dijelu taloženi pretežito tankopločasti i listićavi lapori i vapnenci. Mjestimice su taloženi i pjeskoviti do bituminozni vapnenački lapori u koje su ponekad uloženi proslojci i leće sitnozrnatih pijesaka i pješčenjaka. Uz sjeverni i

40

južni rub Kalničkog gorja sve su te stijene jako borane, što je posljedica neotektonskog izdizanja (Šimunić i Hećimović, 1979).

Vapnenci, vapnenački lapori i lapori su stijene sivožute, sive ili sivosmeđe boje. Osnovni sastojak im je mikro ili kriptokristalasti kalcit s primjesama gline ili s malo limonita. Međusobno se razlikuju prema sadržaju karbonatne komponente koja varira od 57 do 89%, što znači da postoje postupni prijelazi od lapora do vapnenaca. Zajednička karakteristika ovih stijena je njihova -cm i -mm slojevitost, što ukazuje na vrlo mirnu sredinu sedimentacije. Često se pojavljuju listićavi vapnenci koji su jako nalik na specifičan sediment, poznat pod nazivom „kjižarac“ ili „tripoli“. Tripoli je tankolistićava stijena koju izgrađuju alge kremenjašice, a najviše je ima u okolici Podsuseda kod Zagreba. Na području Kalnika nisu nađene alge kremenjašice, već se radi o listićavom vapnencu koji sadrži i do 96% CaCO3. Mjestimice se pojavljuju i pjeskoviti vapnenci koji su određeni kao kvarcni biospariti ili kvarcni biopelspariti. Detritus je obično biogenog podrijetla, a vezivo je sitnozrnati kalcit. Pijesci i pješčenjaci se sastoje iz uglatih i slabozaobljenih zrna, među kojim dominira kvarc i feldspati, a ponekad su prisutne i čestice kvarcita, vapnenca i dolomita. Vezivanjem pijesaka nastali su pješčenjaci koji su određeni su kao subgrauvake, dok sitnozrnati varijeteti odgovaraju siltitu. Laku mineralnu frakciju čine kvarc, feldspati i kvarcit, a među teškim prozirnim mineralima dominiraju granat i amfibol. Vezivo pješčenjaka je mikrokristalasti kalcit.

U pijescima i pješčenjacima ponekad se može zapaziti graduirana slojevitost, cikličnost u sedimentaciji, nagli prekidi slojeva, oštre i ravne slojne plohe i druge sedimentne teksture. Sve to upućuje na povremene turbiditne tokove koji su transportirali materijal iz plićih u dublje dijelove bazena. Na temelju sedimentnih tekstura i granulometrijskih analiza ustanovljeno je da tijekom njihovog taloženja u blizini nije bilo istaknutog reljefa, pa je klastični materijal transportiran iz udaljenih područja. Time je ujedno objašnjeno zašto je tijekom sarmata koji je trajao oko 2,1 mil. godina, odloženo malo materijala i zašto je ukupna debljina naslaga mala. U odnosu na badenske naslage u sarmatskim je smanjen broj vrsta moluska, ali se one pojavljuju u velikom broju primjeraka. Određene su vrste: Ervilia dissitadissita, E. dissita podolica, Cardium gleishenbergense, C. vindobonense, Irus gregarius dissitus, Sidosmya reflexa i dr.

Blizu granice s donjim panonom rijetki su nalazi vrste Congeria soceni soceni, koja ukazuje na tendenciju oslađivanja bazena. Od mikrofosila za donji je sarmat karakteristična zajednica foraminifera koja je podnašala smanjeni salinitet, mirnu sredinu sedimentacije te umjerene temperature vode. Određene su vrste: Quinqueloculina akneriana, Elphidium aculeatum, E. macellum, E. ucrainicum i dr. U gornjem dijelu sarmatskih naslaga nađena je vrlo zanimljiva zajednica foraminifera koja ukazuje na naglo oslađivanje bazena. Određene su vrste Protoelphidium subgranosum i Elphidiumm ulticamerum te ostrakodi vrste Hemicytheria omphaloides.

U listićavim laporima kod Apatovca osim moluska i foraminifera nađeni su otisci malih riba iz roda Clupaea.

Zbog velikih količina ostataka školjaka i puževa te pojave bituminoznih lapora, sarmatske naslage se smatraju „matičnim stijenama“ nafte.

Debljina donjosarmatskih naslaga na površinskim izdancima ne prelazi 30 m, a mjestimice su izmjerene i tanje naslage (10-15 m).

Na temelju geoloških profila pojedinih istražnih bušotina može se zaključiti da su sarmatske naslage na listu Koprivnica debele od 50 do 100 m. Ipak to nije njihova „prava“ debljina jer nisu izmjereni nagibi slojeva. Izuzetak čine sarmatske naslage u

41

I

istražnim bušotinama kod Rasinje za koje je na temelju „elektrokarotažnih dijagrama“ pretpostavljeno da su debele od 400 do 450 m (Kranjec i dr., 1976b). S obzirom na male debljine sarmatskih naslaga u njihovoj bližoj okolici, nije jasno da li je na području Rasinje postojao „duboki ktonski rov“ koji je brzo popunjavan klastičnim sedimentima ili su možda u obzir uzeti krivi „elektrokarotažni reperi“.

Donji panon - M61

Pod nazivom donji panon izdvojeni su slatkovodni sedimenti gornjeg sarmata i

donjeg panona koji leže konkordantno na sarmatskim naslagama. Iako je prilikom geološkog kartiranja toj granici posvećivano puno pažnje, nigdje nisu ustanovljeni pokazatelji koji bi upućivali na prekid sedimentacije ili na neke druge bitne promjene u bazenu. Na otvorenim profilima može se zamijetiti kako se u slijedu od nekoliko slojeva potpuno izmijeni makrofauna moluska te se umjesto brakičnih naglo pojavljuju slatkovodne vrste.

Donjopanonski sedimenti u obliku isprekidanog prstena okružuju Kalničko gorje, ali zbog male debljine često nisu vidljivi na terenu. Pojavljuju se i u tjemenu antiklinale koja se od Varaždinskih Toplica proteže do Cvetkovca. Mjestimice su jako borani i rasjedani, što je posljedica mlađih tektonskih pokreta. Zanimljivo je da su zbog neotektonskog izdizanja središnjeg dijela Kalnika, sarmatske i donjopanonske naslage „prevrnute“ duž njegove sjeverne i južne strane. To pokazuje da je to gorje bilo ranije formirano, a nakon panona je izdizano kao horst (odnosno stršak prema Gorjanović-Krambergeru). Zbog bijele i svijetlosive boje ove naslage su dugo vremena bile poznate pod nazivom „Bijeli lapori“ (Gorjanović-Kramberger, 1904). Međutim, u njima se osim lapora pojavljuju vapnenci, pijesci i pješčenjaci, pa je za njih zbog čestog nalaza fosilnog pužića vrste Radix croatica predložen naziv „Croatica naslage“ (Jenko, 1944). Ovaj naziv je puno pogodniji jer obuhvaća cijeli kompleks slatkovodnih naslaga koje se rasprostiru po čitavoj sjevernoj Hrvatskoj.

Laporoviti vapnenci i vapnenački lapori su dominantan član donjeg panona. Za njih je karakteristična mala debljina slojeva, obično od 1-3 cm, rjeđe do 5 cm. Postotak kalcijevog karbonata varira od 51 do 85% te postoje prijelazi od lapora do vapnenaca. Kao primjese još se pojavljuju minerali gline te kvarc i muskovit.

U pločastim vapnencima i vapnenačkim laporima vrlo su česti nalazi slatkovodnih pužića, među kojima dominiraju vrste: Radix (Radix) croatica, Limnaea exstensa, Gyraulus (Gyraulus) preaponticus i dr. Osim navedenih makrofosila, na slojnim plohama vrlo su česti ostaci bilja među kojim dominiraju otisci trava, trske, šaševa i lišće vrba.

Unutar vapnenaca i lapora mjestimice se pojavljuju i tanki slojevi ili proslojci pijesaka. To su sitnozrnati, dobro sortirani kvarcni pijesci koji ponekad sadrže i malo tinjaca. Od teških minerala su najzastupljeniji granat, epidot i staurolit.

Zbog male debljine i rijetkog uzorkovanja ove naslage su rijetko zamijećene u dubokim istražnim bušotinama. Spominje ih Ožegović (1944) u bušotinama Ludbreg - 1 i Ludbreg - 2 gdje su dokazane i nalazima fosila.

Na površinskim izdancima debljina donjopanonskih (Croatica) naslaga varira od 15 do 20 m, a vrlo rijetko od 20 do 30 m.

42

Gornji panon - M62

Početkom gornjeg panona uspostavljena je veza s otvorenim morem, pa je u

Panonskom bazenu postupno povećavan salinitet vode. To je ponovno izazvalo promjenu flore i faune te je umjesto slatkovodnih započeo nagli razvoj brakičnih vrsta. Ujedno su počeli djelovati singenetski tektonski pokreti, vezani uz atičku orogenetsku fazu. Njihovim su djelovanjem u do tada jedinstvenom bazenu, nastale dvije potpuno različite sedimentacijske sredine. Djelomice su izdignute jezgre „potopljenih“ zagorskih gora, pa su na njima taloženi plitkovodni „Banatica lapori“. To je bio slučaj i na području Kalničkog gorja, gdje su taloženi bijeli i svijetlosivi, debelouslojeni lapori, dok su u spuštenim dijelovima bazena taloženi sitnozrnati klastiti koje su donosile „mutne“ morske struje (turbiditne naslage) (Šimunić, 1970).

Lapori, vapnenački lapori i vapnenci iz facijesa „Banatica naslaga“ kontinuirano se nastavljaju na „Croatica slojeve“. U prijelaznom se dijelu postupno povećava debljina slojeva, da bi na kraju dosegla debljinu od 1-2 m, a ponekad i do 3 m. Zbog velike debljine slojeva, razlomljenosti i trošenja, ovi lapori najčešće izgledaju neuslojeno. Boja im je svijetlosiva ili sivožuta. Sadržaj CaCO3 varira od 35 do 87% te postoje postupni prijelazi od lapora do vapnenaca. U siltoznim laporima ponekad se mogu naći listići muskovita, zrna kvarca i pirita koji se pojavljuje u obliku nakupina ili globula.

U ovim su sedimentima vrlo česte ljušturice malih račića (ostrakoda) koje su vidljive prostim okom. Određene su vrste: Hungarocypris hierogliphica, H. auriculata, Cyprideis heterostigma obesa, Amplocypris apscissa, Candona (Lineocypris) reticulata, C. (Lineocypris) hodonensis i dr.

Osim mikrofaune ove laporovito-vapnenačke naslage su bogate i makrofaunom u kojoj prevladavaju slijedeće vrste školjkaša: Congeria banatica, Paradacna cekusi, Limnocardium winkleri, Gyraulus tenuistriatus i dr. vrste koje su živjele u plitkoj brakičoj (bočatoj) vodi.

Procijenjena debljina gornjopanonskog laporovito-vapnenačkog kompleksa u bušotinama varira od 50 do 200 m. Tako je primjerice u bušotini Vratno-1 bušeno 165 m kroz Banatica slojeve, a u Križevcima (Kža-1) oko 100 m, dok u naftnim bušotinama nisu uzimani uzorci. U bušotinama nisu mjereni nagibi slojeva, pa se može pretpostaviti da je prava debljina Banatica naslaga nešto manja.

Istovremeno je s taloženjem Banatica naslaga započelo djelovanje radijalnih tektonskih pokreta koji su spuštanjem dna sinklinala u Hrvatskom zagorju i sjevernom dijelu Slovenije „povezali“ Panonski bazen s Alpama. Šimon (1980) je detaljnije istražio turbiditne naslage u sjeverozapadnoj Hrvatskoj te zaključio da je postojalo nekoliko „paleodrenažnih“ kanalskih sustava. „Glavni“ kanal se „protezao“ od Austrije preko Slovenije do središnjeg dijela Hrvatskog zagorja gdje se granao u dva kraka. Prvi krak se protezao uz sjeverni rub današnjeg Kalničkog gorja i završavao Dravskoj potolini. Drugi krak je „skretao“ između Medvednice i Kalnika prema Savskoj potolini. Zbog konstantnog tonjenja dna kanala te zbog velikog donosa klastičnog materijala u njima su odložene velike količine pijesaka, siltita, glinovitih i vapnenačkih lapora te ponekad i sitnih šljunaka. Tijekom gornjeg panona samo su Alpe mogle „davati“ tako velike količine klastičnog materijala koji je zapunjavao potoline i depresije uz jugozapadni rub Panonskog bazena. Snimanjem detaljnih geoloških stupova utvrđena je ritmička izmjena klastita koja je započinjala sitnim šljuncima ili krupnim pijescima, a završavala laporima, siltoznim laporima i glinama.

43

'

Debljina slojeva pijeska varira od nekoliko cm do 60 cm, ali se pojavljuju i slojevi od nekoliko metara. Na sjevernim padinama Kalnika najveću debljinu ima sloj pijeska od 22 m. U tom je području izbrojeno 147 kompletnih sedimentacijskih sljedova (sekvenci), čija debljina varira od 3 cm do 22,35 m (Pikija i Šimunić, 1979). Donje granice sljedova redovito su oštre i jasne, a donje slojne plohe mogu biti ravne i glatke ili nepravilne. Ovi sedimenti sadrže veliki broj sedimentnih tekstura, što je inače rijetkost u neogenskim naslagama sjeverne Hrvatske. Utvrđeni su tragovi utiskivanja, tragovi zadiranja i kotrljanja, tragovi tečenja i erozijski kanali. Od internih tekstura najčešća je paralelna laminacija, a prisutna je valovita laminacija i kosa slojevitost, dok je u pješčenjacima vrlo česta graduirana slojevitost. Zapažena su i klizanja lapornih i pješčanih „kugli“ koje su nastale na kosini kanala. Najveće pješčane kugle imaju promjer 0,75-1 m.

Konglomerati su polimiktni, a izgrađuju ih dobro zaobljene, rjeđe poluzaobljene valutice promjera 1-3,5 cm, vezane zrnatim kalcitom. Nastale su zaobljavanjem fragmenata sitnozrnatog pješčenjaka, spilita, tufa, rožnjaka, kvarcita, granita, pelita, sitnozrnatih vapnenaca i drugih stijena. Ovi krupnozrnatiji sedimenti češći su u baznim dijelovima turbiditnih naslaga, pa se dobiva dojam da početkom gornjeg panona nisu svi dijelovi Kalničkog gorja bili potpuno preplavljeni.

Pijesci su najčešći član turbiditnih naslaga. Prema granulometrijskim analizama najzastupljeniji su siltni pijesci koji sadrže 13-21% silta. „Čisti“ pijesci su rjeđi, ali su dobro sortirani te sadrže do 10% čestica veličine silta ili gline. Dominantni mineral u sastavu pijesaka je kvarc u količini od 4-53%, a u manjoj količini su zastupljeni feldspati, čestice stijene i zrnca kalcita. U teškoj mineralnoj frakciji dominantan je granat (oko 67%), a u dosta velikom broju se još pojavljuju cirkon, rutil, turmalin, apatit i staurolit, dok su vrlo rijetki epidot, disten, kloritoid i titanit.

Pješčenjaci su određeni kao litoareniti i sublitoareniti. Litoareniti su najčešće srednjozrnati, dok su sublitoareniti sitnozrnati. U sastavu litoarenita dominiraju litične čestice, a još dolaze kvarc i feldspati. Postotak tinjaca je malen ili nedostaju. Glavni sastojci sublitoarenita su kvarc i litične čestice, a ostali sastojci su feldspati i tinjci. Sastav teških akcesornih minerala identičan je onima u pijescima. Cement je krupnokristalasti kalcit, koji potpuno okružuje detritične sastojke.

Siltovi i siltiti su sitnozrnatiji ekvivalenti pijesaka i pješčenjaka. Dobro su uslojeni, a debljina slojeva rijetko prelazi 10 cm. Često su laminirani, a boja im varira od svijetlosive do tamnosive.

Lapori se unutar turbiditnih naslaga pojavljuju na dva načina. S njima najčešće završavaju turbiditni sljedovi, ali se pojavljuju i u obliku olistolita. Lapori koji su vezani uz turbidite su pjeskuljavi ili siltozni, rijetko glinoviti, a u njima je često vidljiva paralelna laminacija. Boja im je najčešće maslinastosiva, za razliku od Banatica lapora koji su svijetložuti ili svijetlosivi. Olistoliti su nastali otkidanjem dijelova Banatica lapora koji su „kliznuli“ iz plićeg u dublji dio kanala. Na taj je način „transportirana“ i plitkovodna makrofauna koja nije mogla živjeti u „muljnim tokovima“. Određene su slijedeće vrste: Congeria banatica cf. zagrabiensis, Limnocardium winkleri, Paradacna cf. lensi, Gyraulus (Gyraulus) tenuistriatus, Radix cf. cobelti i dr.

Iako turbiditni sedimenti nisu ranije svrstavani u ovaj stratigrafski član, navedeni fosili potvrđuju pretpostavku da su nastali tijekom gornjeg panona. Najbolje su proučeni na „otvorenim“ geološkim profilima koji se nalaze u zasjecima potoka na sjevernoj strani Kalničkog gorja (Šimunić, 1970). Time je riješena stratigrafska pripadnost sličnih naslaga u dubokim istražnim bušotinama koje su ranije uvrštavane u sarmat.

44

!

Velika debljina turbiditnih naslaga posljedica je konstantnog spuštanja dna u kanalima koje je jednakim intenzitetom pratilo taloženje.

Najveći broj dubokih istražnih bušotina koje se nalaze na području lista Koprivnica nabušilo je turbiditne sedimente gornjeg panona. Prema rezultatima istraživanja Kranjec i dr. (1976) vidljivo je da su gornjopanonski sedimenti rasprostranjeni u svim, danas spuštenim dijelovima sjeverozapadne Podravine te na području Križevačke depresije. Njihova je debljina od 150 m na području Lepavine do 900 m kod Peteranca. Debljina nabušenih naslaga je ovisna o položaju bušotine, tj. da li je ona locirana na podvodno uzvišenje, padinu ili u dno nekadašnjeg kanala.

Prilikom istraživanja nafte i plina u „pokrivenim terenima“ gornjopanonski sedimenti su jasno omeđeni „elektrokarotažnim reperima“ i poznati su pod nazivom „Ivanić-Grad formacija“. Važan član ove formacije su „Koprivnički pješčenjaci“ koji su nosioci ugljikovodika u naftnim poljima Jagnjedovac, Mosti, Peteranec, Kutnjak-Đelekovec, Veliki Otok i Legrad. To ujedno potvrđuje ideju da su česte izmjene flore i faune koje su se događale od gornjeg badena do gornjeg panona stvorile velike količine organskog materijala iz kojeg je daljnjom „preradom u posebnim uvjetima“ nastala nafta i plin.

Donji pont - M71

Početkom donjeg ponta nije bilo bitnih promjena u sedimentacijskom prostoru

te je nastavljena kontinuirana sedimentacija u jako oslađenom bazenu u tzv. kaspibrakičnoj sredini. Na brojnim izdancima ustanovljeno je da talozi donjeg ponta slijede konkordantno na naslagama gornjeg panona. Vjerojatno je zbog toga „Komisija za Paratethys“ uvrstila pontski kat u gornji dio miocena te je on na geološkoj karti lista Koprivnica umjesto Pl1

1, označen oznakom M71 (Steininger i dr.,

1976). U ranije objavljenim listovima OGK koji obuhvaćaju područje Panonskog bazena te su naslage svrstane u bazu pliocena, kao što je to bilo predviđeno u „Uputstvu za izradu Osnovne geološke karte SFRJ“ iz 1964. godine.

Početkom donjeg ponta taloženi su sivozeleni i žučkastosivi lapori koji sadrže do 50% CaCO3. Ponekad se u njima pojavljuju tanki proslojci tinjčastih pijesaka. Najznačajniji i najčešći fosil u ovim naslagama je školjka Paradacna abichi prema kojoj su one u „starijoj“ geološkoj literaturi poznate pod nazivom „Abichi slojevi“. U tom „prijelaznom“ dijelu koji je debeo 20-tak metara određene su još slijedeće vrste školjkaša: Paradacna lenzi i Congeria digitifera. U višim nivoima tih naslaga osim prije navedenih školjaka dosta su česte vrste: Limnocardium (Didacna) otiophorum, L. asperocostatum, Limnaea cobelti, Congeria zagrabiensis i dr.

Od mikrofosila česte su vrste: Bacunella dorsoarcuata, Pontoleberis pontica, Candona acuminata, Cyprideis macrostigma, Amplocypris reticulata, Hemicytheria josephinae, H. pejovicensis, Silicoplacentina majzoni, S. hungarica i dr.

Danas površinski izdanci donjopontskih naslaga čine isprekidani pojas koji okružuje Kalničko gorje. Osim toga one se na području lista Koprivnica pojavljuju u izvorišnim dijelovima potoka Segovine, Mednjaka i Grabulina, a nabušene su skoro i u svim naftnim bušotinama. U području gdje je gornji panon taložen u turbiditnom facijesu nastavljena je sedimentacija koja se sastoji od izmjene dobro uslojenih pijesaka, pješčenjaka, pjeskovitih i glinovitih lapora. Na temelju ritmičke izmjene navedenih stijena može se zaključiti da je taloženje turbidita nastavljeno i tijekom donjeg ponta. Nedostatak krupnozrnatih klastita pokazuje da je čitavo područje sjeverozapadne Hrvatske bilo preplavljeno te da nije bilo donosa krupnoklastičnog materijala lokalnog podrijetla.

45

Za objašnjenje sedimentacijskih, paleogeografskih i tektonskih odnosa vrlo je značajno da svi donjopontski pijesci i pjeskoviti lapori imaju vrlo sličan sastav akcesornih teških minerala. Karakteristični minerali su epidot i granat koji se pojavljuju u podjednakim omjerima te zajedno čine oko 80% teške mineralne frakcije. U manjoj količini su prisutni cirkon, rutil, turmalin, amfibol, disten i dr. Taj materijal je mogao nastati rastrožbom metamorfnih stijena, kiselih eruptiva, pegmatita i starijih sedimenata, kojih tijekom ponta nije bilo u blizini. To znači da je njihovo izvorišno područje moglo biti samo u Alpama (Šimunić i Šimunić, 1987). Debljina donjopontskih sedimenata na površinskim izdancima varira između 250 i 300 m.

Na temelju podataka iz dubokih istražnih bušotina može se zaključiti da su sedimenti donjeg ponta bili taloženi na čitavom području lista Koprivnica. Slično, kao i u gornjem panonu, njihova debljina i litološki sastav je ovisan o lokaciji bušotine i njezinom položaju u nekadašnjem „paleodrenažnom kanalu“.

Donjopontske naslage su značajni kolektori nafte i plina te im se u drugoj polovici 20. st. posvećivalo puno pažnje. Oni su prema elektrokarotažnim dijagramima i seizmičkim profilima uvršteni u „Kloštar-Ivanić formaciju“ (Kranjec i dr., 1971). Njihova najmanja debljina zapažena je na području Lepavine (250 m), a najveća na području Peteranca (650 m). U ostalim bušotinama na listu Koprivnica debljina Kloštar-Ivanić formacije, odnosno donjopontskih naslaga varira između 400 i 500 m. U njima su pronađeni ugljikovodici na području naftnih polja Jagnjedovec, Mosti, Čepelovac-Hampovica i Veliki Otok.

Gornji pont - M72

Tijekom gornjeg ponta nastavljena je kontinuirana sedimentacija na čitavom

području lista Koprivnica. Najviše izdanaka gornjopontskih naslaga nalazi se na obodu Križevačke depresije i na sjeveroistočnim padinama Kalničkog gorja, zatim u okolici Rasinje te na području Bilogore i u okolici Jagnjedovca.

U donjem dijelu su pretežito taloženi pjeskoviti lapori s proslojcima pijesaka, a u gornjem prevladavaju tinjčasti pijesci koji sadrže slojeve pjeskovitih lapora, glina i lignita.

Sedimenti gornjeg ponta relativno su bogati makro i mikrofosilima. Od makrofosila se vrlo često pojavljuju slijedeće vrste školjkaša: Congeria rhomboidea, C. croatica, C. zagrabiensis, Limnocardium rigeli, L. (Arpadicardium) mayeri, L. žujovici, Dressensia articularis, D. schrockingeri, D. arcuata i dr. Zbog čestih nalaza vrste školjke Congeria rhomboidea ove su naslage u geološkoj literaturi poznate pod nazivom „Rhomboidea slojevi“ ili „Rhomboidejske naslage“, a u literaturi koja se bavi naftnom problematikom poznate su pod nazivom „Bilogorska formacija“ (Kranjec i dr., 1971 ).

Od mikrofosila su određene slijedeće vrste ostrakoda: Candona (Caspiocypris) labiata, C. (Caspiolla) lobata, C. (Lineocypris) trapezoidea, Bacunella dorzoarcuata i dr.

Pješčani i pjeskovito-siltni sedimenti koji prevladavaju u gornjem dijelu ponta su ujednačenog granulometrijskog sastava i dobro su sortirani. Srednja veličina zrna na sjevernim i južnim padinama Kalničkog gorja iznosi 0,1-3,0 mm. Istog su mineralnog sastava kao i sedimenti donjega ponta, što ukazuje da prilike u bazenu, kao ni područje distribucije materijala nisu bile izmijenjene. Nedostatak krupnozrnatih sedimenata pokazuje da u blizini nije bilo izdignutih dijelova terena čijom bi erozijom nastao materijal lokalnog podrijetla.

46

Među prozirnim teškim mineralnima dominiraju epidot i granat (varijeteti glosular i spesartinit). Ovi se minerali mogu smatrati karakterističnim za sedimentne gornjeg ponta. Osim njih u manjim količinama su prisutni cirkon, turmalin, rutil, amfibol, disten, staurolit, titanit, brukit i kloritoid. Količina ovih „sporednih“ minerala je konstantna na području sjeverozapadne Hrvatske i ne pokazuje oscilacije vezane za uža područja. U plitkim istražnim bušotinama kod Vojakovačkog Kloštra je zapažena izmjena slojeva u kojima prevladava granat nad epidotom i obratno.

Šimunić i Šimunić (1987) su pretpostavili da je na sadržaj teških minerala u pontskim sedimentima najviše utjecao sastav matičnih stijenja i hidrodinamski uvjeti u bazenu. S obzirnom na granulometrijske i neke teksturne karakteristike (kosa, valovita i horizontalna laminacija), pretpostavljeno je da su gornjopontski sedimenti taloženi u obliku lepeza i to u bazenu koji je konstantno tonuo. Smjer transporta je bio od zapada prema istoku. Da bi se distribucija i sedimentacija tako velikih količina materijala mogla odvijati bilo je potrebno sinhrono izdizanje i erozija kristalinskog masiva i spuštanje dna bazena. Prema mineralnom sastavu i smjeru donosa materijala to su, slično kao i u ranijim razdobljima neogena mogle biti samo Alpe.

Debljina gornjopontskih sedimenata na površini varira od 600 do 800 m. Slične debljine navode Kranjec i dr. (1971) za „Bilogorsku formaciju“ koja je ekvivalent ovih naslaga u „pokrivenim“ dijelovima lista Koprivnica. Prema njihovom mišljenju, debljine gornjopontskih naslaga variraju od 0 do 1000 m, a srednje vrijednosti se kreću od 400-700 m. Još su veće debljine zapažene u Varaždinskoj depresiji, koja je tijekom ponta brže „tonula“. U bušotini Varaždin-1 koja se nalazi na granici listova Varaždin i Koprivnica, debljina pontskih naslaga iznosi oko 1200 m (Šimunić, 1982).

Krajem ponta dolazilo je do čestih oplićavanja pojedinih dijelova bazena što se može smatrati zastojem u općem trendu spuštanja. To je uzrokovalo stvaranje močvara u kojima je, uz povoljne klimatske uvjete došlo do ubrzanog rasta vegetacije. Nakon obnovljenog spuštanja terena i taloženja novih slojeva gline i pijeska, iz bilja i drugog organskog materijala nastao je lignit. Najčešće su to proslojci -mm i -cm debljina, ali ima i nekoliko slojeva lignita debljine od 1,5 do 2 m. Za sada nije poznato koliko je slojeva lignita ukupno nastalo, ali za orijentaciju se može spomenuti da je bušotina u Križevcima (Kža-l) od 50 do 350 m dubine nabušila 34 ugljena sloja koji nisu bili tanji od 40 cm.

Na području lista Koprivnica se od kraja 19. do sredine 20. st. odvijala intenzivna eksploatacija lignita, ali su danas svi ugljenokopi zatvoreni. Pliocen - Pl1,2 Početkom pliocena započelo je isušivanje Panonskog bazena, a voda se postupno „povlačila“ prema istoku. Bila je to posljedica djelovanja rodanske orogenetske faze koja je izazvala izdizanje tog čitavog područja. Izdignuti dijelovi terena bili su podvrgnuti pojačanim procesima erozije i denudacije. Prvo su s površine terena erodirani pontski, a zatim panonski sedimenti. To ujedno objašnjava zašto u pliocenskim naslagama prevladavaju pijesci i pjeskoviti lapori istog mineralnog sastava kao u starijim naslagama. Produkti erozije su transportirani u depresije u kojima su zbog povoljne klime egzistirali barski uvjeti sedimentacije. U močvarama su živjele brojne vrste puževa iz roda Viviparus (tzv. Paludine), po kojima su ovi sedimenti u starijoj geološkoj literaturi prozvani „Paludinske naslage“. Prema velikom broju rodova i vrsta vidljivo je da su paludine bile najčešći stanovnici močvara, a to što i danas žive u velikom broju, pokazuje da se klimatske prilike nisu

47

bitno izmijenile. Na toplu i vlažnu klimu tijekom pliocena ukazuju naslage lignita, kao i ostaci velikih nosoroga koji su živjeli na području Slavonije.

Na području lista Koprivnica paleogeografske prilike su bile slične ostalim dijelovima sjeverozapadne Hrvatske. Nastavljeno je izdizanje Kalničkog gorja i spuštanje Dravske potoline. U jugoistočnom dijelu lista nastala je velika močvara u kojoj su taloženi pijesci, pjeskoviti lapori i gline. Ove su naslage u literaturi koja se bavi naftnom problematikom nazvane „Lonja formacija“. U nju su osim pliocenskih, uključeni i sedimenti koji su nastali tijekom kvartara. Naslage „Lonja formacije“ istočno od grada Koprivnice imaju veliku debljinu i rasprostiranje.

Jedini površinski izdanak „Paludinskih naslaga“ na listu Koprivnica otkriven je na njegovom jugoistočnom rubu. Sastoji se od izmjene glinovitih lapora, te više ili manje dobro uslojenih i laminiranih pijesaka. Ovaj izdanak predstavlja vrlo značajno paleogeografsko otkriće jer ranije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj nisu bile poznate pliocenske naslage.

Paludinski slojevi sadrže veliki broj oštećenih ljuštura fosilnih puževa i školjaka, dok mikrofosili nisu nađeni. Određene su slijedeće vrste puževa: Viviparus neumayeri-fuchsi, V. fuchsi, Valvata naticina, V. piscinalis te brojne krhotine melanopsida, unionida i dr. To su facijesni fosili na temelju kojih se ne može odrediti detaljnija stratigrafska pripadnost ovih naslaga. Budući da nije poznata njihova baza niti krovina, ne može se sa sigurnošću reći da li se radi o donjem ili gornjem pliocenu.

Pijesci iz paludinskih naslaga imaju vrlo sličan mineralni sastav kao i pijesci gornjeg ponta, što je i logično jer su oni prvi bili izloženi eroziji i pretaložavanju. Dominantni minerali su epidot (56%) i granat (29%), dok se cirkon, rutil, turmalin, amfibol i staurolit pojavljuju u podjednakim omjerima (1-3%).

Vidljiva debljina pliocenskih naslaga u spomenutom izdanku iznosi oko 10 m, ali one u pokrivenim dijelovima terena imaju znatno veću debljinu. U istražnim bušotinama istočno od grada Koprivnice debljine im se kreću od 200 do 500 m, a kao kuriozitet se navodi debljina od oko 1000 m (Kranjec i dr., 1971). Mora se spomenuti da su ove naslage određene samo na temelju geofizičkih profila i „elektrokarotažnih repera“, jer prilikom bušenja za naftu nisu uzimani uzorci stijena. Šteta je da tim sedimentima nije prilikom bušenja posvećeno više pažnje jer oni mogu biti nosioci pitke vode, lignita i raznovrsnih glina.

KVARTAR

Kvartar je najmlađe razdoblje u razvoju zemljine kore, tijekom kojeg je Zemlja poprimila svoj današnji oblik, poznat i po čestim i drastičnim izmjenama klime, što je bitno utjecalo na uvjete sedimentacije i na razvoj života na Zemlji. Većina autora smatra da je kvartar započeo prije 1,7-2 milijuna godina, s time što je najveći dio tog vremena pripadao pleistocenu, a manji dio (10-12000 godina) holocenu.

Kvartarne naslage prekrivaju najveći dio lista Koprivnica, ali zbog pomanjkanja provodnih fosila one nisu podijeljene po stratigrafskoj, već prema litogenetskoj klasifikaciji.

Pleistocen - Q1

U pleistocen su uvrštene tvorevine riječno-jezerskog, riječnog, jezersko-barskog i eolskog tipa sedimentacije. Najviše su rasprostranjene u istočnom i južnom dijelu Kalničkog gorja te na istočnim obroncima Bilogore.

48

Riječno-jezerski sedimenti - a, j Na prijelazu pliocena u kvartar na području lista Koprivnica, kao i u cijeloj sjeverozapadnoj Hrvatskoj nije došlo do bitnih paleogeografskih niti klimatskih promjena. Na temelju podataka sa susjednih područja može se zaključiti da je nastavljena kopnena faza te da je klima bila topla i vlažna. To potvrđuju nalazi velikih sisavaca kao i ostaci velikog slona (Achidiscodon meridionalis) koji su nađeni na nekoliko mjesta u dolini Drave, ali i u Sloveniji kod Velenja. Zato se može pretpostaviti da je početkom pleistocena klima bila više nalik toplom mediteranskom razdoblju, zvanom „vilafrank“ nego hladnom alpskom „donau“. Ova kopnena faza nije dugo potrajala, jer je ubrzo došlo do velikih paleogeografskih promjena koje su potpuno izmijenile krajobraz cijele sjeverozapadne Hrvatske, a vjerojatno i ostalih područja vezanih uz Dunavski slijev.

Zbog izdizanja Karpata prekinuta je veza Dunavskog slijeva i Crnog mora, pa je cijela sjeverozapadna Hrvatska bila preplavljena. Nastalo je veliko slatkovodno jezero iz kojeg su kao otoci „virile“ sve gore u tom području. Zbog jakih oborina došlo je do erozije novonastalih otoka, pa su oko njih istaloženi slabo sortirani šljunci i pijesci. U mirnijoj sredini su odlagane raznovrsne gline i sitnozrnati pijesci. Tako je u ovom relativno kratkom vremenskom razdoblju nastao talog, debljine od preko 50 m. Tijekom taloženja odvijala se je separacija materijala, pa su prvo odloženi krupnozrnati, polimiktni šljunci koji „nizvodno“ postupno prelaze u sve sitnije pijeske, a u mirnoj sredini su taložene raznovrsne gline. Slojevi gline koji se često izmjenjuju s pijescima ukazuju na zastoje u donosu klastičnog materijala.

Geneza jezersko-aluvijalnih naslaga na području lista Koprivnica vezana je uz neotektonska izdizanja Kalničkog i Varaždinsko-Topličkog gorja i spuštanje Dravske potoline te Križevačke i Varaždinske depresije. Ovi tektonski pokreti se mogu svrstati u vlašku fazu alpske orogeneze, koja je prouzročila izdizanje i svih ostalih gora u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Zbog pomanjkanja fosilne dokumentacije stratigrafska pripadnost (starost) ovih aluvijalno-jezerskih sedimenata nije ustanovljena. Oni su nastali u riječno-jezerskoj sredini, koja se razlikuje od „starijih“ paludinskih naslaga koje su nastale u močvari. Osim toga ove naslage imaju potpuno drugačiji mineralni sastav. Zbog diskordancije sa svim starijim stijenama i zbog potpuno izmijenjenog litološkog sastava, ove aluvijalno-jezerske naslage su uvrštene u donji pleistocen. Time je ujedno riješena stratigrafska pripadnost potpuno identičnih naslagana s područja lista Varaždin, koje su ranije uvrštene u plio-pleistocen (Šimunić i dr., 1981). Zanimljivo je spomenuti da ove donjopleistocenske naslage nisu sačuvane na sjevernoj strani Kalničkog gorja, iako je to gorje kao i sve ostale gore u Hrvatskom zagorju bilo okruženo jezerskom vodom. To ne znači da one nisu taložene, već da su erodirane prije taloženja krupnih šljunaka četvrte dravske terase.

Valutice šljunaka su lokalnog podrijetla, a nastale su trošenjem vapnenaca, dolomita, pješčenjaka, dijabaza, spilita, bazalta, tufova i drugih stijena koje izgrađuju središnji dio Kalničkog gorja. Taj materijal su potoci prenijeli na obalu jezera koje je okruživalo Kalničko gorje. Budući da transport nije dalek, valutice su slabo zaobljene i slabo separirane, te najčešće imaju promjer od 3 do 5 cm, rijetko od 5 do 10 cm. Pijesci i siltni pijesci sadrže do 20% silta, dok glinoviti pijesci imaju i do 13% glinovitih čestica. Među mineralnim sastojcima najviše su zastupljeni kvarc, feldspati i čestice stijena. Količina teške mineralne frakcije obično iznosi 3-8%, rijetko do 15% ukupne mase. Među prozirnim teškim mineralima je najzastupljeniji epidot (67-80%), a od ostalih su važni apatit, amfibol, titanit, brucit i kloritoid. Za razliku od pijesaka

49

gornjeg ponta povećana im je i količina zrna „opakih“ minerala - distena, staurolita kao i drugih rezistentnih minerala.

Gline se pojavljuju kao leće i proslojci u siltnim i glinovitim pijescima. Taložene su u mirnijim sredinama, najčešće u središnjem dijelu nekadašnjeg jezera. Veća količina bijele do svijetlosive gline primijećena je u području Vrtinskog potoka kod Križevaca. Rtg analizama je ustanovljeno da je to mješavina montmorilonitno-kaolinitno-ilitne gline koja može poslužiti za izradu keramike.

Istražnom bušotinom (Kža-1) dokazano je da debljina ovih aluvijalno-jezerskih sedimenata u središnjem dijelu Križevačke depresije iznosi oko 50 m (Hećimović i Šimunić, 1986).

Proluvij - pr

Proluvijalne naslage prekrivaju velike površine na južnim padinama Kalničke grede, a na listu Koprivnica su otkrivene na području sela Kamešnica. Poljak (1942) je zapazio da se na južnoj padini Kalnika pojavljuju tri jezerske terase čiji strmci imaju visinu od 20 do 30 m. Ovi visoki terasni odsjeci pokazuju da se radi o ostacima velikog jezera koje se u području Križevačke depresije održalo tijekom cijelog pleistocenskog razdoblja. Zbog pokrivenosti proluvijalnim materijalom, litološki sastav jezerskih terasa je otkriven tek nakon što je iskopan duboki zasjek za cestu. Tada je ustanovljeno da je u jezero snašan erodirani materijal s južnog grebena Kalničkog gorja (proluvij) koji se izmjenjuje s tankim slojevima glinovitog silta (lesa), sitnozrnatog pijeska i smeđe siltozne gline. Sedimentacija se odvijala ritmički, tako da je za vrijeme hladnijih doba taložen les i pijesak, a prilikom toplih i vlažnih perioda bujice su u jezero prenosile kršje stijena koje je mjestimice vezano u breču. Ponekad je dolazilo i do obrušavanja velikih blokova koji imaju obujam i nekoliko desetaka kubnih metara. To su pretaloženi veliki blokovi trijaskih dolomita i vapnenaca iz Kalničkih breča. Mjestimice vapnenačko vezivo povezuje sitno kršje u šupljikavu breču u kojoj prevladavaju fragmenti gornjobadenskih vapnenaca. Zbog toga je ponekad vrlo teško odvajati badenske breče od pleistocenskih.

Sedimentološke analize sitnozrnatog pijeska pokazale su da u lakoj mineralnoj frakciji dominiraju kvarc, muskovit i feldspati, dok u teškoj prevladavaju: epidot, granat i amfibol. Mineralni sastav tih sedimenata se potpuno podudara s mineralnim sastavom „kopnenog“ lesa. U njemu je nađena „lesna“ i jezerska makrofauna. Za les su karakteristične vrste Succinea oblonga, S. putris, Vitrea cristalina i Vallonia tenuilabris, dok su za jezersku sredinu sedimentacije karakteristične Achanthinula aculeata i Lymnea truncatula (Šimunić i dr., 1973). Litološki sastav i fosilni pužići dokazuju da su vršni dijelovi ovih naslaga taloženi tijekom gornjeg pleistocena.

Na području lista Koprivnica debljina proluvijalnih naslaga iznosi od 20 do 30 m.

Šljunci i pijesci četvrte dravske terase - a4

Četvrta dravska terasa je nastala prvim „nasipavanjem“ šljunaka i pijesaka koje je rijeka Drava nanijela u Podravinu. Zbog vrlo mladih tektonskih pokreta, osim na dnu dravskog aluvija, rasprostranjene su po istočnim obroncima Kalnika te po tjemenu i padinama Bilogore.

Valutice šljunka su poluzaobljene do dobro zaobljene, promjera od 4 do 6 cm, rijetko od 12 do 25 cm. Među šljuncima prevladavaju kvarcne valutice koje ponekad dosižu i do 80% ukupne mase. Još su prisutne valutice koje su nastale iz fragmenata

50

metamorfnih stijena. Određene su kao valutice granita, gnajsa, kvarcita, raznovrsnih kvarcnih i tinjčastih škriljavaca, rožnjaka, tufa i pješčenjaka te vrlo rijetko vapnenaca.

Pijesci su krupnozrnati do srednjezrnati, slabe do srednje sortiranosti. Prema morfološkim karakteristikama zrna su poluuglasta do poluzaobljena i visokosferična.

U pješčanoj lakoj mineralnoj frakciji prevladava kvarc (oko 45%), čestice stijena (oko 25%), feldspati (oko 20%), muskovit (oko 10%) i vrlo rijetko čestice karbonatnih stijena. Među teškim prozirnim mineralima je najzastupljeniji epidot (do 80%), a u manjoj količini još se pojavljuju staurolit (do 25%), amfibol (do 20%), turmalin (1-3% ), cirkon (1-11%) i jako varijabilan granat (1-38%).

Siltozne gline najčešće prekrivaju šljunke i pijeske, a pojavljuju se još kao proslojci i leće unutar pijesaka. Boja im varira od sive, zelenkaste do žutosmeđe. Prema mineralnom sastavu one su mješavina montmorilonitno-kaolinitno­ilitne gline i kvarca. U njima je nađen bogat i raznovrstan polenski spektar u kojem prevladavaju spore paprati (Polypodiaceae) te polen bora (Pinus), smreke (Picea), oraha (Junglans), lijeske (Gorylus) i johe (Alnus), a nađene su i spore trava (Gramineae), glavočika (Compositae) i loboda (Chenopodiaceae). Navedeno bilje ukazuje na toplu i vlažnu klimu vrlo sličnu današnjoj.

Prema zastupljenosti teških minerala može se pretpostaviti da je ishodište ovih sedimenata moglo biti na području gdje prevladavaju samo metamorfne stijene. To su mogle biti samo Alpe jer duž gornjeg toka rijeke Drave nema drugog područja koje bi u nekoliko navrata moglo davati tako velike količine klastičnog materijala. To je zapravo stariji morenski materijal koji je Drava u interglacijalu prenijela u niža područja. Poznata je činjenica da rijeke tijekom oledbi imaju manje vode, ali im se, zbog sniženja morske razine, povećava brzina toka. Zbog toga je rijeka Drava za vrijeme glacijala izdubila svoje korito, a u interglacijalu ga „popunila“ pretaloženim morenskim materijalom. Prilikom transporta taj je materijal zaobljavan, usitnjavan, separiran i selektiran. Njegovo taloženje ovisilo je od energije vode koja je varirala od bujica do mirnog toka, ali i od razvoja i prepletenosti dravskih rukava. Slično se s rijekom Dravom događa i danas jer ona ima najviše vode početkom ljeta, tj. u vrijeme kada se topi snijeg u Alpama.

Stariji autori su sedimente četvrte dravske terase uvrštavali u tzv. „Belvederske šljunke“ (Soklić, 1943 i 1952), dok su na listu Bjelovar uvršteni u pliocen-kvartar (Korolija i Crnko, 1985, te Korolija i dr., 1986). Budući da je na „prijelazu“ pliocena u kvartar odlagan samo materijal koji je nastajao trošenjem lokalnih stijena, sedimenti četvrte dravske terase sigurno su mlađi. Naime, prvo je moralo doći do erozije lokalnog materijala te urezivanja i formiranja dravskog korita, pa tek onda do njegovog zapunjavanja.

U sedimentima četvrte dravske terase nisu nađeni provodni fosili, ali analize polena ukazuju na toplu i vlažnu klimu koja je vladala u jednom od srednjopleistocenskih interglacijala. To znači da su nastali tek nakon prve jače oledbe i to u vrijeme kada je rijeka Drava počela popunjavati svoje korito na području lista Koprivnica. To pokazuje da sedimenti četvrte dravske terase nisu stariji od srednjeg pleistocena. Zanimljivo je da se oni danas nalaze na najvišem vrhu Bilogore (kota 309) i da prekrivaju jugoistočne padine Kalničkog gorja. To znači da Bilogora do sredine pleistocena nije „postojala“, jer u protivnom ne bi bila prekrivena dravskim šljuncima i pijescima četvrte terase. Kalničko gorje je tada postojalo, ali je bilo 200-300 m niže nego danas. Izdizanje Kalnika i Bilogore vezano je uz završni dio vlaške orogenetske faze, čijim su djelovanjem ove gore izdignute za 300-400 m.

Procjenjuje se da debljina ovih krupnoklastičnih naslaga može iznositi do 80 m.

51

Šljunci i pijesci treće dravske terase - a3

Šljunci i pijesci izgrađuju treću dravsku terasu koja se proteže od istočnih obronaka Kalnika i Bilogore do terasnog odsjeka druge terase. Ona se s područja lista Varaždin nastavlja preko Ludbrega, Peteranca, Hlebina i Virja na list Đurđevac. Na površini je prekrivena glinovito-pjeskovitim siltovima, koji su nastali trošenjem i pretaložavanjem lesa kao i mlađim potočnim nanosom. Zbog toga nisu otkriveni na površini terena, već su ustanovljeni samo u dubokim zdencima i kod bušenja dubokih naftnih bušotina. Naslage treće terase ponekad sadrže tanke siltne i glinovite proslojke, ali u njima nisu nađeni provodni fosili. Na području lista Đurđevac ove su naslage prekrivene barskim lesom, pa se može zaključiti da je treća dravska terasa nastala tijekom pleistocena i to u jednom od njegovih interglacijala ili interstadijala. Kasnije tijekom glacijala ona je prekrivena lesom koji je rastrožbom „pretvoren“ u glinovito-pjeskoviti silt (Hećimović, 1987).

Babić i dr. (1977) su šljunke i pijeske treće dravske terase uvrstili u srednji pleistocen te pretpostavili da im debljina može iznositi i do 100 m.

Les - l

Naslage lesa (prapora) široko su rasprostranjene na području lista Koprivnica. Les je sitnozrnati, klastični sediment kojeg su tijekom oledbi (glacijala ili stadijala) donosili jaki sjeverni vjetrovi. Zbog toga je to neuslojeni, nevezani i porozni sediment, žute do smeđe boje. Tijekom toplodobnih razdoblja taj je rahli i rastresiti sediment vrlo brzo ispran sa strmih površina, dok se na blagim padinama i u ravnicama sačuvao do danas. U njemu su česte vapnenačke konkrecije („lesne lutke”) koje su nastale otapanjem karbonatnih čestica i ponovnom inkrustacijom CaCO3. Danas su one koncentrirane u donjem dijelu lesnog horizonta, najčešće uz nepropusnu podlogu koju čine crvenosmeđe siltozne gline. Prema granulometrijskim analizama les se sastoji od silta (80%), siltnog pijeska (5-10%) i čestica gline (5-10%). Glavni mineralni sastojak u lakoj mineralnoj frakciji je kvarc (30-67%). Zatim slijedi feldspat (10-35%) i čestice stijena (1-40%). Karbonatne čestice i muskovit se pojavljuju samo u pojedinim uzorcima. Oko 80% od ukupne mase teške mineralne frakcije otpada na prozirne minerale, među kojima su najzastupljeniji granat (30-66%), epidot (10-65%) i amfibol (2-29%).

Lesne naslage sadrže veliki broj vrsta kopnenih pužića koji su mogli živjeti u vrlo hladnoj klimi. Najčešće se pojavljuju vrste Succinea oblonga, Pupilla muscorum, P. loessica, P. esterr, Trichia hispida, Vitrea crystalina, Ena montana, Vallonia tenuilabris, Orcula doliolum, Cochlicopa lubricella i Arianta arbustorum. Navedeni fosili ukazuju na vrlo hladnu klimu koja se može usporediti s klimom u tundrama ili na visokim planinama (između 2000 i 2500 m).

Unutar lesa se sporadično pojavljuju slojevi ili leće kvarcnog pijeska. Za razliku od lesa, pijesak je prvo nanijela rijeka Drava, a zatim su ga jaki sjeveroistočni vjetrovi raznosili po padinama Bilogore. Prilikom transporta odvijala se separacija materijala te su neposredno uz rub izdignutog područja koje je predstavljalo prvu prepreku taloženi krupnozrnatiji pijesci. Dalje po padinama Bilogore postupno prelaze u sve sitnozrnatije pijeske sa sve većim učešćem lesnih čestica. Zbog male debljine (2-5 m) nije ih se moglo odvojiti od lesa. U pijescima su nađene iste vrste „fosilnih puževa“ kao i u lesu, što potvrđuje njihovu stratigrafsku pripadnost.

52

I

'

U lakoj mineralnoj frakciji prevladavaju kvarc (39-51%) i feldspati (16-27%), dok količine drugih sastojka variraju. Muskovita ima 2-5% te čestica karbonatnih stijena 16-17%. Među prozirnim teškim mineralima najviše su zastupljeni granat (37-70%) i epidot (7-30%), dok je količina rezistentnih minerala dosta promjenjiva.

Za vrijeme toplodobnih razdoblja (interglacijala i interstadijala) les je osim erozije bio izložen i kemijskoj rastrožbi. Tako su nastali slojevi crvenosmeđe gline debljine 20-50 cm, koji su tijekom novog glacijala bili prekriveni mlađim lesom. Slojevi crvenosmeđe gline su u geološkoj literaturi poznati pod nazivima „fosilna zemlja“, „ukopana zemlja“ ili „pogrebena zemlja“. Na skoro svim gliništima ciglana ili u dubljim zasjecima putova mogu se vidjeti 2-3 proslojka crvenosmeđe, siltozne gline koji označavaju međuledena doba. Pretpostavlja se da su dva gornja, tanja proslojka nastala tijekom virmskih interstadijala, dok je donji deblji proslojak nastao u ris-virmskom interglacijalu. Vrlo su zanimljivi nagli prijelazi između lesa i crvenosmeđe gline koji ukazuju na brze klimatske promjene koje su varirale od arktičkih do suptropskih i obratno.

Debljina lesnih naslaga najčešće varira od 10-20 m, a najveća poznata je oko 50 m.

Lesoidni glinovito-pjeskoviti siltovi - lp

Lesoidni i glinovito-pjeskoviti siltovi, šarolikog izgleda prekrivaju treću dravsku terasu. Ona započinje na području lista Varaždin te se preko lista Koprivnica (Ludbreg, Peteranec, Hlebine i Virje) nastavlja na list Đurđevac. Njena površina je povremeno bila preplavljivana, pa su na njoj, osim kopnenih postojali i uvjeti za jezersko-barsku sedimentaciju.

U periodima tople i vlažne klime stvarana su jezera u kojima su taloženi siltni pijesci glinovito-pjeskoviti siltovi. Povlačenjem tekućih voda zaostale su močvare u kojima je taložen glinoviti materijal s proslojcima treseta.

U periodima suhe i hladne klime egzistirali su kopneni uvjeti sedimentacije. Tada su taloženi eolski sedimenti les i siltovi te srednjezrnati eolski pijesci. Eolski pijesci su lokalog (dravskog) podrijetla koji su povremeno napuhivani na treću terasu. Tako su nastale pješčane dine i pješčani nasipi koji su uslijed klimatskih promjena djelomice erodirani. Zbog otapanja karbonata i stvaranja kalcitnih konkrecija u lesoidnim glinovito-pjeskovitim siltovima nisu nađeni nikakvi fosilni ostaci. Potrebno je napomenuti da se ove naslage nastavljaju na list Đurđevac, gdje također prekrivaju treću dravsku terasu. Radi se o istim naslagama, samo što su u njima bolje očuvani „lesni pužići“ (Hećimović, 1987).

Prema granulometrijskom sastavu ove naslage su najčešće određene kao siltovi s pješčanim ili glinovitim primjesama te siltni pijesci i siltozne gline. Osnovni mineralni sastojci u lakoj frakciji su kvarc (35-73%), feldspati (10-35%), čestice stijena (4-38%) i muskovit (1-22%). Među prozirnim teškim mineralima prevladava epidot (15-62%) nad granatom (5-60%), a značajno je zastupljen i amfibol (2-24%). Turmalin, cirkon, rutil i staurolit se pojavljuju u količini do 5%, a titanit, disten i apatit do 3%, dok su ostali minerali rjeđi. Prema zastupljenosti teških prozirnih minerala uočava se njihova velika sličnost s naslagama „kopnenog“ lesa (prapora).

Iako prekrivaju relativno velike površine, debljina lesoidnih, glinovito-pjeskovitih siltova je najčešće oko 3 m, a maksimalno 10 m.

53

1

Holocen - Q2

Holocenske naslage na području lista Koprivnica prekrivaju velike površine na

kojima se odvija intenzivna poljoprivredna proizvodnja. Osim toga one su važne i kao izvor mineralnih sirovina (šljunka i pijeska) te kao glavni vodonosnici. Zbog nedostatka provodnih fosila među njima se nije mogla napraviti stratigrafska, već samo litogenetska raščlamba u koju je uključena i superpozicija. Holocenske naslage su podijeljene u genetske tipove: Pijesci i šljunci druge i prve dravske terase, Šljunci i pijesci poplavnog područja te dravskog korita, Sedimenti mrtvaja, Aluvijalno proluvijalne naslage, Nanos potoka, Eolski pijesci, Barski sedimenti i Organogeno-barski sedimenti.

Pijesci i šljunci druge dravske terase - a2

Naslage druge dravske terase diskordantno naliježu na sedimentima treće terase, od koje su odvojene 1-2 m visokim terasnim odsjekom. Prema veličini druga terasa spada među najveće dravske terase na listu Koprivnica. Ona se s lista Varaždin, preko lista Koprivnica proteže na područje lista Đurđevac. Pijesci i šljunci druge dravske terase su taloženi nakon lesoidnih, glinovito-pjeskovitih siltova koji prekrivaju treću terasu i nakon što je rijeka Drava izdubila novo korito. Njihov transport vezan je uz naglo topljenje leda u Alpama koje je započelo početkom holocena. Tada je Drava imala puno vode i veliku snagu, pa je mogla prenositi velike količine morenskog materijala, koji je putem zaobljavala i separirala. Prvo su taloženi krupni šljunci, a kako je slabila energija vode odlagani su sve sitniji pijesci koji na kraju prelaze u silt. Zbog toga se može zaključiti da je druga terasa prošla sve faze razvitka, te da je na kraju zaravnjena i naseljena, a tlo kultivirano. Valutice šljunka su uglavnom dobro zaobljene. Najčešće imaju promjer od 2 do 5 cm, dok se u podini pojavljuju valutice promjera i do 10 cm. Među njima prevladavaju valutice kvarca, koje čine do 80% ukupne mase. Ostale valutice su izgrađene iz metamorfnih škriljavaca, tufova, granita, gnajseva, dacita, serpentinita, pješčenjaka, vapnenaca i dolomita.

Mineralni sastav pijesaka je ujednačen. U lakoj mineralnoj frakciji dominira kvarc (oko 56%), feldspati (17-24%) i čestice stijena (12-35%), a rijetko se pojavljuju muskovit i karbonatne čestice. Pjeskoviti siltovi i siltni pijesci koji pripadaju završnom članu u razvitku ove terase u lakoj frakciji imaju naglašeno prisustvo karbonatnih čestica (22-30%). Prozirni teški minerali čine 82-92% ukupne mase teške frakcije. Dominantan je granat (34-63%), a slijede epidot (14-28%) i amfibol (7-28%) dok se turmalin, cirkon, rutil, apatit, staurolit i disten pojavljuju u količini od 1-3%.

Mineralni sastav naslaga druge terase potvrđuje ranije iznesenu pretpostavku da je njihovo izvorno područje bilo u alpskim prostorima. O debljini tih naslaga teško je zaključivati bez adekvatnih bušotinskih podataka. No, uvažavajući podatke s lista Đurđevac njihova debljina iznosi oko 20 m.

Pijesci i šljunci prve dravske terase - a1

Prva dravska terasa nalazi se u prostoru između druge terase i poplavnog područja rijeke Drave. Od druge terase odvojena je terasnim odsjekom visine do 3 m. To je erozijsko-akumulacijska terasa koja je dijelom razorena recentnim djelovanjem rijeke Drave. Budući da nije prošla sve faze razvoja, njena površina nije zaravnjena, a za vrijeme ekstremno visokih voda najniži dijelovi terase su poplavljeni.

54

Izgrađena je od sitnozrnatih i srednjezrnatih pijesaka, šljunkovitih pijesaka i pjeskovitih šljunaka, uglavnom sive boje.

Mineralni sastav pijeska se vrlo malo razlikuje od sastava pijesaka druge terase. Glavni sastojak u lakoj mineralnoj frakciji je kvarc (40%), a slijede čestice stijena (20%), feldspati (15%) i karbonatne čestice (15%). U teškoj mineralnoj frakciji dominira granat (50%), slijede epidot (25%) i amfibol (15%).

Prva dravska terasa je „vrlo mlada“, nastala u vrijeme kada se Drava „povlačila“ u svoje današnje korito, a to se zbivalo u povijesnom razdoblju. Posljednje veliko premještanje korita dogodilo se 1710. godine kada je ona svoje korito s južne strane sela Legrad premjestila na njegovu sjevernu stranu. Time je to selo iz Međimurja „preselila“ u Podravinu. Slično se dogodilo i s Prekodravljem koje je prvo bilo na desnoj, a sada je na lijevoj strani rijeke Drave. Zbog toga su ga su svojatali Mađari, ali je carica Marija Terezija Prekodravlje dodijelila Hrvatskoj.

Debljina naslaga prve dravske terase se ne može odrediti bez bušenja, ali se pretpostavlja da ona ne prelazi 20-tak m.

Pijesci i šljunci dravskog korita - a

Pijesci i šljunci u koritu rijeke Drave spadaju u najmlađe naslage fluvijalnog niza koji još uvijek nije konsolidiran. To su talozi korita i poplavnog područja koji su od prve dravske terase odvojeni terasnim odsjekom visokim do 3 m. Mjestimice nedostaje prva terasa, pa se rijeka Drava usijeca u svoju drugu terasu. Zbog toga je mineralni sastav ovih pijesaka i šljunaka potpuno sličan sastavu naslaga prve terase.

Sastoje se od sitnih do srednjezrnatih pijesaka, šljunkovitih pijesaka i šljunaka koji su u stalnoj migraciji. Oni su recentni, što znači da ih rijeka još uvijek transportira i preoblikuje. Prilikom visokih vodostaja dolazi do „preseljenja“ čitavih otoka, rukavaca, pa čak i do promjene glavnog toka. Ranije se to događalo duž cijelog gornjeg toka Drave, ali se to još događa nizvodno od hidroelektrane Dubrava. Prilikom većih vodostaja, ali i kod pojačanog ispuštanja vode iz akumulacija, Drava još uvijek odronjava svoju desnu obalu, pa stanovnici iz obližnjih sela često ostaju bez svojih njiva i šuma.

Rijeka Drava ima na području lista Koprivnica veliki pad (oko 40 m), pa je vrlo brza, što joj daje visoki hidroenergetski potencijal. Koristeći tu pogodnost na području lista Varaždin izgrađene su dvije hidroelektrane, čija su akumulacijska jezera smještena u području korita te dijelom na prvoj dravskoj terasi.

Nanos potoka - a' Široke potočne doline na izdignutim dijelovima reljefa ispunjene su aluvijalnim

materijalom. Ti su sedimenti genetski vezani za ispiranje i transport matičnih sedimenata, pa im je zbog toga sastav vrlo varijabilan.

Uglavnom se sastoje od šljunaka, šljunkovitih pijesaka, siltova i siltozne gline. U dolinama potoka Kamešnice i Glogovnice te uz južni greben Kalničkog gorja pojavljuju se krupni šljunci, a nizvodno pijesci i gline. Šljunci su nastali trošenjem Kalničkih breča i pretaložavanjem krupnih šljunaka iz miocenskih naslaga.

Debljina potočnog nanosa najčešće iznosi 1-2 m, ali u spomenutim potocima dosiže debljinu i do 10-tak m.

55

I

Aluvij mrtvaja - am Mrtvaje se nalaze uglavnom na drugoj dravskoj terasi i predstavljaju zaostale dijelove meandara ispunjene sitnozrnatim i siltnim pijescima te glinovito-pjeskovitim siltovima. Njihov mineralni sastav je identičan sastavu sedimenata koji izgrađuju drugu dravsku terasu.

Aluvijalno-proluvijalni sedimenti - a, pr Aluvijalno-proluvijalne naslage su izdvojene kod Ludbrega, Koprivnice i Virja gdje čine aluvijalne lepeze i zavjese koje su izgrađene od šljunaka, pijesaka i siltova. Nastale su uz rubove Bilogore i Varaždinsko-topličkog gorja i to na mjestima naglog smanjenja nagiba uzdužnog profila vodotoka. Sukladno tome na tim mjestima se i naglo odlaže transportirani materijal posebice kada je nošen bujičnim tokovima. Višestrukim ponavljanjem tih procesa istaloženi materijal je kaotičnog granulometrijskog sastava jer zajedno dolaze krupne i sitnozrnate frakcije, šljunci, pijesci i siltovi. Debljina ovih naslaga je do 10 m.

Eolski pijesci - p

Eolski pijesci prekrivaju značajne površine na trećoj dravskoj terasi, od Martijanca preko Ludbrega i Ivanca do sela Bregi. Zatim se nalaze na sjeveroistočnim obroncima Bilogore te u širokim dolinama Koprivničke rijeke i Glibokog potoka gdje se protežu čak do Velikog Poganca. Leže diskordantno uglavnom na lesoidnim, glinovito-pjeskovitim siltovima treće terase, a u ostalim područjima na lesu.

Ove pijeske je donijela rijeka Drava te ih odložila uz svoje korito. Kasnije su pod djelovanjem snažnih sjeveroistočnih vjetrova pretaloženi u prostore koje danas zauzimaju. Jaki vjetrovi su stvarali dine i nasipe čija je duža os postavljena okomito na smjer vjetra (JI-SZ). Još se nedavno sličan transport dravskih pijesaka događao u okolici Đurđevca, gdje su pravili velike štete u poljoprivredi. To su poznati „đurđevački peski“ ili „živi pijesci“ koji su pošumljeni krajem 19. i početkom 20. st.

Tijekom eolskog transporta pijesaka vršena je njihova separacije, pa se danas u sjeveroistočnom dijelu lista Koprivnica nalaze srednjozrnati, sitnozrnati i siltozni pijesci. Boja im je ovisna o postotku čestica željezne rude, pa je najčešće smeđa, žutosmeđa i sivosmeđa, a rijetko siva.

Mineralni sastav je sličan sastavu dravskih pijesaka. Glavni sastojak lake mineralne frakcije je kvarc (38-52%), zatim feldspati (12-40%) i čestice stijena (4-32%). U asocijaciji prozirnih teških minerala najzastupljeniji su granat (23-67%), epidot (7-34%) i amfibol (8-32%).

Debljina eolskih pijesaka je varijabilna, pa na raščlanjenom reljefu iznosi do 2 m, u nizinskom 2-4 m, a tek u pojedinim dinama dosiže do 10 m.

Barski sedimenti - b

Veće količine barskih sedimenata nalaze se kod Kutnjaka, Pustakovca, Peteranca i Hlebina. Pretežito leže na sedimentima treće dravske terase, a kod Kutnjaka te između Pustakovca i Torčeca na pijescima i šljuncima druge terase.

56

Barski sedimenti su nastali taloženjem u lokalnim depresijama. Sastoje se od glina, siltoznih glina i glinovito­pjeskovitih siltova. U izmjeni s glinama ponekad se pojavljuje i treset.

Njihov mineralni sastav je sličan sastavu pokrovnih sedimenata treće dravske terase. To upućuje na zaključak da su barski sedimenti nastali njihovim ispiranjem i pretaložavanjem u plitkim depresijama koje su bile ispunjene stajaćom vodom.

U sastavu lake mineralne frakcije prevladavaju kvarc (65-74%) i feldspati (19-26%), a sporedni su muskovit (2-15%) i čestice stijena (1-3%). Među prozirnim teškim mineralima prevladavaju granat (40-60%), epidot (14-37%) i amfibol (10-19%). Rendgenskim, diferencijalno-termičkim i kemijskim analizama glina utvđeno je da su to kaolinitno-montmorilonitne gline s nešto kvarca. One sadrže oko 55% minerala glina i oko 15% kvarca.

U ovim sedimentima je nađena brojna asocijacija moluska koja ukazuje na barsku sredinu. Najčešće se pojavljuju vrste: Planorbis planorbis, Planorbarius corneus, Bithynia tentaculata, Lymnea palustris, Valvata cristata, Cohlicopa lubrica i Oxyloma elegans. Sve navedene vrste živjele su u toploj i vlažnoj klimi.

Analizom polena ustanovljena je prisutnost slijedećih vrsta: Pinus, Picea, Tilia, Abies, Betula, Fagus i Alnus te drugi rodovi crnogoričnog i bjelogoričnog bilja koji i danas žive u tom području.

Organogeno-barski sedimenti - ob

Organogeno-barski sedimenti su recentni sedimenti čije se taloženje odvija u zaostalim meandrima, pretežito na prvoj dravskoj terasi te u napuštenim koritima potoka na području Bilogore. Taloženje se odvija u barskim uvjetima, pa nastaju glinoviti sedimenti s velikom količinom organskih tvari. Njihov mineralni sastav identičan je sastavu podloge i bliže okolice.

TEKTONIKA

Područje sjeverozapadne Hrvatske je tijekom geološke prošlosti najvećim dijelom bilo u sastavu velikih bazena (Tethysa, Paratethysa i Panonskog bazena) zato u njemu do dubine od preko 7 km prevladavaju sedimentne stijene. Zbog velike debljine sedimenata za čije je taloženje bilo potrebno desetak, pa i više milijuna godina, može se zaključiti da su se u tom području izmjenjivali dugotrajni sedimentacijski ciklusi s relativno kratkotrajnim tektonskim pokretima. Iako su se tektonski pokreti na području sjeverozapadne Hrvatske odvijali u završnim fazama hercinske orogeneze i tijekom cijelog alpskog orogenetskog ciklusa, njihov se učinak na području lista Koprivnica može „pratiti“ tek od gornje krede.

REDOSLIJED TEKTONSKIH ZBIVANJA (Tektogeneza)

Budući da paleozojske i mezozojske stijene na području Hrvatskog zagorja „tonu“ od zapada prema istoku, na području lista Koprivnica izdanjuju samo stijene koje su nastale tijekom krede, neogena i kvartara. Zbog toga se tektonska zbivanja mogu rekonstruirati samo za pokrete koji su se dogodili u gornjoj kredi ili u mlađim geološkim razdobljima.

Na subhercinsku orogenetsku fazu na području lista Koprivnica upućuje velika poremećenost krednih klastita s vulkanitima. Ona se dogodila u gornjoj kredi (na

57

prijelazu turona u senon ili početkom senona), te je osim jakog boranja i rasjedanja izazvala oplićavanje bazena i pojavu kopna. To je bilo prvo „pravo“ kopno u sjeverozapadnoj Hrvatskoj koje je nastalo tektonskim izdizanjem različitih stijena. Na snagu tih pokreta ukazuje i obdukcija serpentiniziranih preridotita na Kalniku i na sjevernim padinama Medvednice. Iako te stijene spadaju u dio oceanske kore, one su ipak krajem turona bile „istisnute“ na površinu, pa su se nakon nekog vremena na njih naselili rudisti.

Laramijska tektonska faza je na području sjeverozapadne Hrvatske bila vrlo slaba i nije izazvala bitne promjene u bazenu. Sedimentacija fliša koja je započela krajem krede nastavljena je i tijekom paleocena. Iako je u Dinaridima ta tektonska faza bila vrlo intenzivna, u Hrvatskom zagorju i u Žumberku je došlo samo do urušavanja velikih blokova u bazen i stvaranja tzv. „vild fliša“.

Pirinejska orogenetska faza je nastupila krajem paleocena, te stvorila vrlo istaknuti reljef. Pod njenim utjecajem su na padinama Kalničkog gorja te Zagrebačke i Ravne gore nastali strmi grebeni na kojima su se razvila velika siparišta. Obrušavanjem velikih gromada trijaskih dolomita i vapnenaca te krednih i paleocenskih vapnenaca nagomilane su velike količine krupnoklastičnog materijala. Sredinom eocena more je preplavilo to područje, pa je taj materijal povezan kalcitnim vezivom u vapnenačku breču. Zbog erozije i denudacije ostaci eocenskih vapnenaca su se očuvali samo na području Ravne gore.

Savskom orogenetskom fazom započelo je stvaranje recentnog tektonskog sklopa na području sjeverozapadne Hrvatske i istočne Slovenije. Uslijed jakih potisaka u pravcu sjever-jug nastalo je veliko borano područje poznato pod nazivom Posavske bore. One se na području sjeverozapadne Hrvatske sastoje iz sedam nejednako izdignutih antiklinala između kojih se nalaze duboke sinklinale. Iz OGK listova Rogatec, Varaždin i Koprivnica se može vidjeti kako se te bore sužavaju od zapada prema istoku, a najjače su „stisnute“ na području Kalničkog gorja. Zbog jačih potisaka od juga prema sjeveru većina antiklinala je poprimila sjevernu „vergenciju“, što je naročito izraženo u tektonskom sklopu Kalničkog gorja i u nizu Ivanščice (Šimunić i Hećimović, 1979). Zanimljivo je da se između visokih gorskih nizova Ivanščice i Ravne gore nalazi morfološki slabo istaknuti niz koji se vrlo često spominje u geološkoj literaturi. Prvi ga je pod nazivom „Periadratski lineament“ spomenuo Voyt (1890), a zatim ga je Gorjanović-Kramberger (1904) nazvao „Niz Hum-Brda-Željeznica“, odnosno „Zona andezita i pršinaca“. Kasnije su ga Kober (1952) i Sikošek (1958) nazvali „Zonom ožiljaka“, odnosno „Graničnom zonom Pohorja i Karničkih Alpa“. Novim istraživanjima je ustanovljeno da je to uski i dugački antiklinalni prodor, čiju jezgru izgrađuju trijaski dolomiti i vapnenci koji su mjestimice „probijeni“ miocenskim andezitima. On postupno tone prema istoku, te u istočnom dijelu lista Varaždin i na listu Koprivnica poprima izgled antiklinalne strukture. Zatim se, preko Slanja i „Legradskog praga“ produžuje u Mađarsku (Ožegović, 1954 i Kranjec, 1975). Duž njega je postojalo desetak malih vulkana koji su uz malo andezita izbacivali velike količine vulkanskog pepela, vulkanskih bombi i drugog piroklastičnog materijala (Kišpatić, 1909). U egenburgu i otnangu taj je vulkanski materijal erodiran i pretaložen, pa su iz njega nastale stijene Macelj formacije. One su taložene samo u zapadnom dijelu Hrvatskog zagorja i istočnom dijelu Slovenije, što pokazuje da je istovremeno u ostalim dijelovima Hrvatskog zagorja bilo kopno (Al. Šimunić i dr., 1988).

Periadriatski lineament predstavlja važnu geotektonsku granicu na kojoj se mijenjaju nagibi (vergencije) velikih bora i rasjeda. S njegove južne strane, bore i rasjedi imaju sjevernu vergenciju, a sa sjeverne strane južnu. Najbolji primjer za to su

58

Ivanščica i Kalnik s južne strane, te Ravna gora sa sjeverne strane. Osim toga on predstavlja važnu geološku granicu na kojoj se mijenja sastav trijaskih karbonatnih stijena. Sjeverno od Periadriatskog lineamenta (u Ravnoj gori) prevladavaju srednjotrijaski vapnenci, a u južnim nizovima Ivanščice i Strugače dominiraju dolomiti. Do sada nije razjašnjeno zašto puno viši gorski niz Ivanščice naglo tone kod Novog Marofa, dok se niži nizovi s njegove sjeverne i južne strane produžuju na list Koprivnica. Niz Kumrovec-Strugača nastavlja se u sjeverni dio Kalničkog gorja (u V. Ljubelj), a niz Orlica-Cesarska gora „tone“ kod Zaboka. U središnjem dijelu Zagorja čini „podzemni prag“ te izbija na površinu na južnim padinama Kalnika (Šimunić i Hećimović, 1980).

Gorjanović-Kramberger (1907) je smatrao da se granica „Istočnoalpskih ogranaka“, odnosno Posavskih bora i „Mojsisovicsevog orijentalnog kopna“ nalazi u središnjem dijelu Kalnika. Za tu pretpostavku dugo vremena nije bilo konkretnih dokaza, ali je situacija postala jasnija nakon istražnih bušenja za naftu. Prvo su kod Vrbovca nabušeni „moslavački graniti“, pa je to područje u literaturi koja se bavi „naftnom“ problematikom prozvano "Moslavačko-Vrbovečki prag". Kasnije je protezanje tog praga dokazano i u dubokim istražnim bušotinama koje su na području Bilogore i u dijelu Dravske potoline nabušile metamorfite. Granica Moslavačko-Vrbovečkog praga i Posavskih bora još je jasnije definirana kada su u Križevcima ispod donjomiocenskih naslaga nabušeni metamorfiti (Hećimović i Šimunić, 1986). Na površini tu granicu detaljnije označuju gromade i velike valutice metamorfnih stijena te granita i gnajsa koje se nalaze duž južnog grebena Kalničkog gorja.

Za rješavanje tektogeneze sjeverozapadne Hrvatske mora se spomenuti da u dubokim bušotinama na području Moslavačko-Vrbovečkog praga, odnosno Orijentalnog kopna nisu nađene trijaske karbonatne stijene. Najvjerojatnije je manji dio stijena erodiran tijekom eocena i pretaložen u Kalničku breču, a ostatak je mogao biti tektonski premješten. Budući da su velike količine tog materijala „nagomilane“ u Posavskim borama može se zaključiti da je on nastao na puno većem prostoru nego što se nalazi danas. Zato se može pretpostaviti da su trijaske karbonatne stijene postojale i na Moslavačko-Vrbovečkom pragu, ali da su djelovanjem savske faze „nagurane“ na područje Posavskih bora.

Štajerska orogenetska faza bila je aktivna u badenu, ali se pretpostavlja da je djelovala u dvije podfaze. Uslijed obnavljanja potisaka u pravcu sjever-jug mjestimice su na površinu izbile jezgre ranije nastalih Posavskih bora. Na površini terena su se ponovno pojavili trijaski dolomiti i vapnenci, pa je time potpuno promijenjen areal distribucije klastičnog materijala. Tijekom donjeg miocena bio je taložen materijal koji je nastao trošenjem metamorfita i drugih silikatnih stijena, a u badenu je taložen materijal lokalnog podrijetla u kojem su prevladavale karbonatne stijene.

Početkom sarmata Parathetys se „podijelio“ u manje bazene, a područje sjeverne Hrvatske „ušlo“ je u sastav Panonskog bazena. Kontinuirana sedimentacija tijekom gornjeg badena i donjeg sarmata pokazuje da u „našem dijelu“ Panonskog bazena nije bilo značajnijih tektonskih gibanja. Ipak je, zbog prekida veze s otvorenim morem postupno smanjivan salinitet vode, što je izazvalo promjenu flore i faune.

Atička faza alpske orogeneze je djelovala tijekom gornjeg panona te prouzročila velike paleogeografske promjene u „našem“ dijelu Panonskog bazena. Zagorske gore još nisu „izronile“ na površinu nego su predstavljale podvodna uzvišenja na kojima su taloženi plitkovodni „Banatica lapori“. Istovremeno su spušteni dijelovi nekih sinklinala, pa je nastao duboki „podvodni“ kanal koji je povezivao Alpe i

59

Panonski bazen. Po njemu su „turbiditne struje“ transportirale velike količine klastičnog materijala. Glavni kanal se granao u nekoliko krakova koji su „vodili“ u Dravsku i Savsku potolinu (Šimon, 1980). Za list Koprivnica važan je bio sjeverni krak tog kanala koji se protezao duž sjeverne strane Kalničkog gorja. U njemu je zbog tonjenje dna zaostao veliki dio tog klastičnog materijala (650-900 m; Pikija, 1982).

Početkom ponta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj nije bilo istaknutog reljefa, pa se taloženje pijesaka i pjeskovitih lapora odvijalo na čitavom prostoru. Tada je na području lista Koprivnica odloženo 250-300 m „Abichi naslaga“.

U gornjem pontu su ponovno promijenjeni uvjeti sedimentacije, pa je područje lista Koprivnica poprimilo izgled delte neke velike rijeke. Zbog stalnog spuštanja dna u delti su se nakupile velike količine tinjčastih pijesaka i pjeskovitih lapora. Istražnim bušotinama je ustanovljeno da je na području lista Koprivnica nakupljeno 800-1150 m tog materijala. Univerzalna rasprostranjenost te ujednačeni mineralni i granulometrijski sastav tog materijala pokazuje da je on mogao dospijevati samo s alpskog područja. To ujedno pokazuje da krajem ponta ni jedna gora u sjeverozapadnoj Hrvatskoj nije bila izdignuta i nije „davala“ materijal za postanak „Rhomboidea naslaga“ (Šimunić i Šimunić, 1987).

Rodanska tektonska faza nastupila je početkom pliocena, ali je njeno djelovanje bilo više usmjereno na radijalne nego na tangencijalne pokrete. Započelo je izdizanje terena, ali kod toga su brže kretani ranije formirani gorski nizovi. Ipak i među njima postoje razlike u brzini izdizanja, pa su brže izdizani gorski nizovi Maceljska gora-Ravna gora, Ivanščica-Strahinščica-Kuna gora-Koštrun te Medvednica, a zaostajali su Hum-Brda-Željeznica-Varaždinske Toplice-Slanje, Strugača-V. Ljubelj na Kalniku te središnji dio Kalničkog gorja.

Izdizanje Kalničkog gorja odvijalo se po uzdužnim rasjedima generalnog pružanja istok-zapad i sjeverozapad-jugoistok. Neki od tih rasjeda su bili kosi, pa su kretanja po njihovoj paraklazi bila reverzna. To je izazvalo boranje i „prevrtanje“ sarmatskih i donjopanonskih naslaga na sjevernim i južnim padinama Kalničkog gorja. Tako su nastale vrlo strme bore koje su mjestimice poprimile izgled horstova i horst-antiklinala, odnosno graba i graba-sinklinala. Njihove se duže osi (b) pružaju u pravcu istok-zapad i sjeverozapad-jugoistok. Mlađe deformacije ovih struktura vezane su za poprečne do dijagonalne rasjede, smjera SI-JZ, tzv. „medvedničkog smjera“.

U okviru vlaške orogenetske faze dogodilo se završno oblikovanje recentnih struktura na listu Koprivnica. Tijekom kvartara Kalničko gorje je izdignuto za 300-400 m, te uz eroziju i denudaciju poprimilo današnji oblik. To je dovelo do isušivanja jezera koje je prekrivalo Križevačku depresiju i dopiralo do južnih padina Kalnika. Uslijed izdizanja Kalničke Grede nastale su antecedentne doline potoka Kamešnice, Glogovnice i Glibokog potoka.

Na tektonska kretanja tijekom pleistocena upućuju šljunci i pijesci četvrte dravske terase koji se nalaze u tjemenu Bilogore. To pokazuje da je ta gora od srednjeg pleistocena do danas izdignuta najmanje za svoju današnju visinu (309 m), a ako se uzme u obzir dio erodiranih naslaga, onda je to izdizanje bilo znatno više. Osim toga mora se uzeti u obzir da je približno za toliko metara spuštena Dravska potolina, što znači da skok uz potolinski rasjed iznosi 500-600 m.

60

TEKTONSKA RAŠČLAMBA

Osnovni kriterij za detaljnu tektonsku raščlambu područja lista Koprivnica bila je geneza i orijentacija pliokvartarnih struktura. Na temelju toga su izdvojene tektonske i strukturne jedinice koje su podijeljene u tri grupe.

U prvu grupu uvrštene su (A) Tektonska jedinica Varaždinsko-Legradska i (B) Tektonska jedinica Kalnik. Njihovo je pružanje u pravcu istok-zapad, a one taj pravac i dalje zadržavaju u svom zapadnom nastavku (na područje lista Varaždin).

(A) Tektonska jedinica - Varaždinsko-Legradska se sastoji iz slijedećih strukturnih jedinica: (a) Varaždinska depresija, (b) Antiklinorij (?) Lijepa Gorica i (c) Legradski prag. To su poremećeni dijelovi Posavskih bora koje postupno tonu prema istoku (Šimunić i dr., 1981).

(B) Tektonska jedinica Kalnik sastoji se iz slijedećih strukturnih jedinica: (d1 i d2) horst Kalničkog gorja, (e) horst Veliki Poganec- Subotica, (f) horst Torčec i (g) graba Duga Rijeka.

U drugu grupu uvrštena je (C) Tektonska jedinica Koprivnička Rijeka. Ona također ima pružanje istok-zapad, ali u produžetku (na listu Varaždin) njena os skreće na jugozapad (prema Medvednici). Sastoji se iz slijedećih strukturnih jedinica: (h) antiklinale Marinovac, (i) horsta Lepavina, (j) antiklinale Jagnjedovac i (k) grabe Domaji.

U treću grupu uvrštene su tektonske jedinice čije je pružanje sjeverozapad-jugoistok. To su: (D) Tektonska jedinica horst-antiklinorij Bilogore, (E) Tektonska jedinica Križevačka depresija i (F) Tektonska jedinica: Dravska potolina.

61

Sl. 3. Pregledna tektonska karta lista Koprivnica

A. Tektonska jedinica – Varaždinsko-Legradska a) strukturna jedinica: Varaždinska depresija b) strukturna jedinica: antiklinorij (?) - Lijepa Gorica c) strukturna jedinica: Legradski prag

B. Tektonska jedinica: Kalnik d) strukturna jedinica: horst – Kalničkog gorja e) strukturna jedinica: horst – Veliki Poganec – Subotica f) strukturna jedinica: horst – Torčec g) strukturna jedinica: graba – Duga Rijeka

C. Tektonska jedinica: Koprivnička rijeka h) strukturna jedinica: antiklinala – Marinovac i) strukturna jedinica: horst – Lepavina j) strukturna jedinica: antiklinala – Jagnjedovec k) strukturna jedinica: graba – Domaji

D. Tektonska jedinica: horst- antiklinorij Bilogore E. Tektonska jedinica: Križevačka depresija F. Tektonska jedinica: Dravska potolina

62

OPIS TEKTONSKIH JEDINICA

A. Tektonska jedinica: Varaždinsko-Legradska

U ovoj se tektonskoj jedinici razlikuju tri strukturne jedinice: (a) Varaždinska depresija, (b) Antiklinorij (?) Lijepa Gorica i (c) Legradski prag. Iz profila istražnih bušotina može se rekonstruirati geološki stup naslaga koje izgrađuju ovu tektonsku jedinicu. U podlozi su trijaski vapnenci i dolomiti, a na njima slijede miocenske klastično-karbonatne naslage. Ove su stijene borane u okviru savske i štajerske orogenetske faze, čime je stvorena osnova za razvoj mlađih struktura. U gornjem badenu je nastupila transgresija, a kontinuirana sedimentacija uz stalno spuštanje i oslađivanje bazena se održala do kraja ponta. Iako nije bilo prekida u sedimentaciji, atička orogenetska faza je tijekom gornjeg panona prouzročila velike promijene u bazenu. Tada su u središnjem dijelu Kalnika taloženi su plitkovodni Banatica lapori, dok je istovremeno s njegove sjeverne strane postojao duboki rov u kojem su taloženi turbiditi.

Tijekom pliocena je u okviru rodanske orogenetske faze došlo do promjene smjera kretanja te počinje izdizanje čitavog područja lista Koprivnica. Kod toga je puno brže izdizana susjedna tektonska jedinica – Kalnik, koja je ujedno „potiskivana“ prema sjeveru. To je izazvalo jako boranje i rasjedanje unutar Varaždinsko-Legradske tektonske jedinice, čime je ona poprimila svoj konačni oblik. Izdizanje, odnosno spuštanje pojedinih strukturnih jedinica tijekom kvartara bilo je skokovito i može se povezati s vlaškom orogenetskom fazom. Ona se je najviše odrazila u Varaždinskoj depresiji te u istočnom dijelu strukturne jedinice Lijepa Gorica.

(a) Strukturna jedinica: Varaždinska depresija Ova strukturna jedinica se nalazi u sjevernom dijelu lista Koprivnica, te ima

pružanje istok-zapad. Prvi ju je imenovao Gorjanović-Kramberger (1902) koji je za „koritasto“ uleknuće, čija se duža os proteže od Vratna (list Varaždin) na zapadu do Legrada na istoku, upotrijebio naziv Varaždinska depresija. Sjeverna granica depresije omeđena je Čakovečkim rasjedom, a južna rasjedom Vinica-Tužno-Martijanec-Ludbreg. Spuštanje depresije duž tih rasjeda započelo je u gornjem miocenu, što je omogućilo odlaganje velikih količina pontskih naslaga. Prema podacima iz dubokih istražnih bušotina Varaždin-1 i Čakovec-1, u Varaždinskoj depresiji je odloženo više od 1150 m tzv. „Rhomboidea naslaga“, dok su iste naslage na južnim obroncima Kalnika debele 600-800 m (Šimunić, 1970). Korelacijom stratigrafske pripadnosti stijena može se zaključiti da je spuštanje ove strukturne jedinice u odnosu na strukturu Lijepa Gorica iznosilo oko 1200 m, a u odnosu na Legradski prag oko 400 m. Na temelju debljine dravskog aluvija se procjenjuje da je ova jedinica tijekom kvartara spuštena oko 150 m. Iako se Varaždinska depresija prema litološkom sastavu stijena i tektogenezi ne razlikuje od ostalih strukturnih jedinica na listovima Koprivnica i Varaždin, ona je prema nafnogeološkim kriterijima uvrštena u Mursku potolinu.

(b) Strukturna jedinica: Antiklinorij (?) Lijepa Gorica

To je izdignuta strukturna jedinica koja se sastoji iz većeg broja bora. One su ustanovljene kod Slanja, Leskovca, Ludbrega, Cvetkovca i Lijepe Gorice. Među njima

63

je najljepše izražena antiklinala kod Lijepe Gorice, pa je cijela jedinica imenovana po tom lokalitetu. Iako taj borani sustav nije konveksan, ipak ga se može smatrati „antiklinorijem“ jer su njegovi središnji dijelovi najviše izdignuti. To se može zaključiti prema eroziji koja je u tjemenu antiklinala doprla do naslaga donjeg sarmata, a u jezgrama sinklinala do gornjeg panona. Zbog toga debljina preostalih neogenskih naslaga iznosi 300-700 m. Struktura Lijepa Gorica naglo tone prema istoku, pa u tom području nisu erodirane neogenske naslage. Bušotinama na području Cvetkovca je ustanovljeno da im debljina prelazi 2000 m. Pružanje antiklinorija je u pravcu istok-zapad, a prema zapadu se nastavlja na antiklinalu Varaždinske Toplice-Margečan. Jezgra ove strukturne jedinice je nastala u savskoj orogenetskoj fazi, a u rodanskoj fazi joj je „pridodano“ još nekoliko uskih antiklinala i sinklinala (Šimunić i dr., 1981).

U ovoj strukturnoj jedinici se nalaze izvori slane vode i plina kod Slanja, mineralne vode kod Drenovca, prirodni izdanci nafte kod Ludbrega te naftno ležište kod Cvetkovca.

(c) Strukturna jedinica: Legradski prag

Legradski prag je istočni nastavak strukture Lijepa Gorica od koje je odvojen poprečnim rasjedom Ludbreg-Koprivnica. To je borana struktura, slična strukturi Lijepa Gorica, ali je prekrivena dravskim aluvijem, pa se ne mogu ustanoviti svi elementi njezine građe. U kvartaru je aktiviranjem spomenutog poprečnog rasjeda, došlo do odvajanja ovih dviju struktura. Tada je područje Legradskog praga spušteno, ali ne tako jako kao Varaždinska depresija. Danas izgleda kao „podzemni“ prag koji odvaja Dravsku od Murske potoline, pa je u naftnogeološkoj literaturi poznata kao Legradski prag. Iako ima izgled „podzemnog horsta“ sastoji se iz nekoliko zasebnih bora (horst-antiklinala) između kojih su uske sinklinale. Najviši nivo ove strukturne jedinice je kod Kutnjaka i Legrada, gdje su kvartarne naslage debele svega 14 m. Prema jugu postupno tone, a prema sjeveru relativno brzo „prelazi“ u Varaždinsku depresiju, što upućuje na mogućnost reverznog rasjedanja.

U ovoj strukturnoj jedinici nalaze se naftno-plinska polja Legrad, Veliki Otok i Kutnjak - Đelekovac, a kod Lunjkovca je polje s vrlo visokim geotermalnim anomalijama.

B. Tektonska jedinica: Kalnik

Tektonska jedinica Kalnik nazvana je prema najvišem vrhu Kalničkog gorja, visokom (643 m). Podijeljena je u četiri strukturne jedinice: (d) horst Kalničkog gorja, (e) horst V. Poganec-Subotica, (f) horst Torčec i (g) graba-sinklinala Duga Rijeka. Ova se tektonska jedinica prema zapadu nastavlja na list Varaždin, gdje ima drugačiju podjelu. Njen generalni pravac pružanja je zapad-istok, s tendencijom naglašenog tonjenja prema istoku. U građi ove tektonske jedinice sudjeluju trijaski dolomiti i vapnenci, a zatim slijede kredni klastiti s vulkanitima, eocenske breče i donjomiocenski klastiti. Njezino strukturno formiranje vezano je uz tektonske pokrete u okviru savske i štajerske orogenetske faze koji su početkom i sredinom miocena zahvatili područje sjeverozapadne Hrvatske. U gornjem badenu je uslijedila marinska transgresija koja je postupno „preplavila“ čitavo područje lista Koprivnica. Tijekom gornjeg panona čitavo je područje bilo zahvaćeno tektonskim pokretima vezanim uz atičku fazu alpske orogeneze. Tada je veliki dio ove tektonske jedinice spušten i pretvoren u duboki rov u kojem se odvijalo taloženje turbidita, dok su u plićem dijelu taloženi plitkovodni „Banatica lapori“. Današnji ostatak tog rova je strukturna jedinice

64

Duga Rijeka. Kontinuirana sedimentacija, uz postupno oslađivanje održala se do kraja ponta. Početkom pliocena, u okviru rodanske orogenetske faze, ova tektonska jedinica počinje poprimati današnji strukturni oblik. Tijekom gornjeg pliocena i kvartara došlo je do snažnih radijalnih pokreta, vezanih uz vlašku fazu. Zbog razlika u brzini izdizanja nastale su velike visinske razlike između pojedinih strukturnih jedinica. Zbog toga su najviše istaknute strukturne jedinice bile izložene i najjačoj eroziji, pa su na površinu izbile starije stijene.

(d) Strukturna jedinica: Horst Kalničkog gorja Ova strukturna jedinica ima pružanje istok-zapad. Nastavlja se na list

Varaždin, gdje se sastoji od dva dijela: antiforme Ljubelja (d1) i navlake Kalnika (d2). Jezgru antiforme Ljubelj izgrađuju trijaski dolomiti i vapnenci, koji su periklinalno okruženi donjomiocenskim klastitima i gornjobadenskim vapnencima. Ova struktura predstavlja istočni nastavak horst antiklinale Kumrovec-Strugača-V. Ljubelj. Prema podacima s područja Strugače može se pretpostaviti da je u gornjem panonu bila spuštena i da je na njoj bilo odloženo nekoliko 100-tina m panonskih i pontskih lapora i pijesaka. Te su naslage očuvane samo na sjevernoj strani ove antiklinalne strukture, gdje se nastavljaju u sinklinalu Duga Rijeka. S južne strane V. Ljubelja gornjomiocenske naslage su erodirane do nivoa donjomiocenskih klastita.

Navlaka Kalnika (d2) sastoji se od dvije navlačne ljuske između kojih je također stisnuta uska sinklinala. Sjeverna ljuska je prostranija, a izgrađuju je kredni klastiti s vulkanitima (ofiolitski melanž). Zbog toga je Gorjanović-Kramberger (1907) smatrao da je to „prema sjeveru pomaknuti dio Zagrebačke gore“. Ona je „potisnuta“ prema sjeveru i navučena na donjomiocenske klastite u antiformi Ljubelj. Njihova je granica reverzna, ali prema istoku prelazi u vertikalni rasjed.

Južnu ljusku navlake Kalnika čine Kalničke breče koje su također navlačene prema sjeveru na donjomiocenske naslage. Na nekoliko mjesta se uz ovu reverznu granicu pojavljuju jako zdrobljeni peridotiti.

Za recentni oblik Horsta Kalničkog gorja od velike su važnosti radijalni tektonski pokreti koji su djelovali po uzdužnim rasjedima, orijentiranim u pravcu I-Z. Izdizanje je bilo naročito intenzivno u pliocenu i kvartaru, kada je ta strukturna jedinica izdignuta na svoju današnju visinu. Ako se uzmu u obzir erodirane naslage koje su ga prekrivale, onda bi ukupno izdizanje moglo iznositi i do 1500-2000 m (Šimunić i Šimunić, 1987). Izdizanje ove strukturne jedinice izazvalo je boranje, pa čak i „prevrtanje“ mlađih miocenskih naslaga koje se nalaze blizu uzdužnih rasjeda. To je naročito izraženo s njezine sjeverne strane, gdje je nastala duboka graba sinklinala Duga Rijeka i borani sustav strukturne jedinice Lijepa Gorica.

(e) Strukturna jedinica: Horst V. Poganec - Subotica

Horst V. Poganec - Subotica predstavlja nastavak horsta Kalničkog gorja koji

uz poprečne rasjede postupno tone prema istoku. Od Kalnika je odvojen poprečnim rasjedom koji brazdi dolinama Grabulin i Glibokog potoka. Površinski dio ove strukture izgrađuju gornjopontske i kvartarne naslage te ova struktura nije jako istaknuta na površini. Struktura je utvrđena geofizičkim mjerenjima, bušenjem i geomorfološkom analizom. Bušotine su prošle kroz miocenske naslage, ali nisu dokučile podlogu neogena (Pt). Prema stratigrafskom rasporedu miocenskih naslaga može se pretpostaviti da ova struktura predstavlja „podzemni prag“ koji u odnosu na horst Kalničkog gorja „zaostaje u izdizanju“ 1500-2000 m. Recentni strukturni sklop

65

ove strukture vezan je uz izdizanje koje se odvijalo uz paraklaze rubnih rasjeda. Pretpostavlja se da su skokovi uz te rasjedne plohe iznosili oko 500 m.

Na ovoj strukturi postoje prirodni izdanci nafte kod Velikog Poganca, koja je početkom 20. st. eksploatirana dubokim zdencima. Zatim su na tzv. „geofizičkim maksimumima“ kod Subotice i Rasinje izvođena duboka istražna bušenja, te dobivene manje količine nafte.

(f) Strukturna jedinica: Horst Torčec Ova strukturna jedinica je istočni nastavak horsta V. Poganec - Subotica,

odnosno utonulog dijela Kalničkog gorja koje se nastavlja na teritorij R. Mađarske. Struktura je utvrđena geofizičkim mjerenjima, bušenjem i geomorfološkom analizom. Iz geoloških profila bušotina se može zaključiti da su tijekom neogena u ovom području vladali isti sedimentacijski uvjeti kao i u ostalim dijelovima lista Koprivnica. U kvartaru je aktiviran poprečni rasjed Ludbreg–Koprivnica, te je uz njegovu paraklazu došlo do spuštanja sjeveroistočnog krila ove strukturne jedinice. Osim poprečnog rasjeda aktivirani su i uzdužni rasjedi duž kojih dolazi do zaostajanja u spuštanju između pojedinih blokova. Time je ova strukturna jedinica poprimila izgled „podzemnog“ horsta koji je prekriven kvartarnim naslagama.

Horst Torčec je „pozitivna“ struktura na kojoj su pronađeni ugljikovodici koji se eksploatiraju u naftnom polju „Peteranec“.

(g) Strukturna jedinica: Graba - sinklinala Duga Rijeka

Strukturna jedinica Graba - sinklinala Duga Rijeka ima generalno pružanje zapad-istok. Na sjeveru postupno prelazi u izdignute strukture Lijepe Gorice, a prema jugu se nastavlja u strukturu antiforme Ljubelja. Prema zapadu, na listu Varaždin produžuju se u sinklinalu Lobor-Zajezda-Ključ koja se „preko“ područja lista Rogatec nastavlja u Sloveniju. Tijekom gornjeg panona produbljeno je njezino dno te je poprimila izgled graba sinklinale. Nakon toga je „služila“ za transport klastičnog materijala s područja Alpa u Panonski bazen. Zbog spuštanja njezinog dna u njoj je bilo odloženo oko 1500 m gornjopanonskih i pontskih pijesaka i pjeskovitih lapora. Na području lista Koprivnica na ovu strukturu je djelovao horst Kalnika koji je potisnut prema sjeveru. Zbog toga je njeno južno krilo postalo jako ustrmljeno, a mjestimično došlo do i fleksurnog povijanja. Istočno od rasjeda Ludbreg-Koprivnica struktura naglo tone, te ulazi u sastav Dravske potoline, a njena os blago skreće prema sjeveroistoku.

C. Tektonska jedinica: Koprivnička rijeka

Ova jedinica je nazvana po vodotoku Koprivnička rijeka koji teče duž nje, pružanja istok-zapad. Sastoji se iz dviju antiklinala: (h) Marinovac, i (j) Jagnjedovac te (i) horsta - Lepavina i (k) tektonske grabe - Domaji. Značajno je napomenuti da je gravimetrijskim premjerom u razdoblju 1940.-1942. godine kod Lepavine ustanovljen najizrazitiji gravimetrijski maksimum u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Njeno formiranje vezano je prvo za savsku, a zatim uz štajersku orogenetsku fazu. Boranjem i rasjedanjem stijena u podlozi miocenskih naslaga stvorena je tektonska osnova budućih struktura. Nakon badenske transgresije uslijedilo je diferencijalno spuštanje taložnog prostora, uz kontinuiranu sedimentaciju sve do kraja gornjeg ponta. U okviru rodanske orogenetske faze ponovno je teren boran i rasjedan.

66

Tijekom pliocena i kvartara uslijedilo je konačno oblikovanje ove tektonske jedinice. Ona je izdizana duž uzdužnih, poprečnih i dijagonalnih rasjeda, a osi (b) antiklinalnih struktura tonu prema istoku u Dravsku potolinu.

(h) Strukturna jedinica: Antiklinala Marinovac Antiklinala Marinovac utvrđena je geološkim kartiranjem i geomorfološkom

analizom. Na njoj je u razdoblju 1921.-1923. godine kod sela Marinovac (po kojem je ova struktura dobila ime), izbušena duboka istražna bušotina za naftu. Prema Ožegoviću (1944) bušotina je doprla do naslaga donjeg panona koje se nalazi na 1133 m dubine. Os strukture ima pružanje zapad-istok i tone prema istoku. Prema zapadu se nastavlja u antiklinalnu strukturu koja se može pratiti duž cijelog Hrvatskog zagorja. To je gorski niz Orlica-Cesargradsko brdo koji tone kod Zaboka, te kod Donje Konjščine čini duboki „podzemni prag“. Ponovno se pojavljuje na južnim obroncima Kalnika (Šimunić i dr. 1981). Jezgra ove antiklinale je nastala u savskoj orogenetskoj fazi u okviru Posavskih bora. Kasnije je spuštena te je na njoj odloženo 1500-2500 m neogenskih naslaga. Novim boranjem u okviru rodanske tektonske faze nastala je „uspravna“ antiklinala koju prekrivaju „Rhomboidea naslage“. Izdizanjem Kalničkog gorja u gornjem pliocenu i kvartaru i ova je antiklinala poprimila današnji izgled.

S obzirom na geološku građu Orlice i Cesargradskog brda može se pretpostaviti da jezgru ove antiklinale izgrađuju trijaski dolomiti i vapnenci na koje transgresivno naliježu senonske naslage. Šteta što bušotina Ma-1 nije dokučila te stijene, jer bi one osim nafte mogle sadržavati i velike količine termalne vode. Prema kemijskoj analizi subtermalne vode koja je pronađena u Vratnu može se pretpostaviti da njezin veliki dio pritječe po ovoj strukturi (Šimunić, 1984). Time bi se mogao objasniti i postanak Kalničkih breča koje su nastale pretaložavanjem velikih količina trijaskih vapnenaca i dolomita. Budući da taj materijal nije mogao biti transportiran iz velike udaljenosti, ali ni sa sjevernog dijela Kalnika, pretpostavljeno je da je južno od Kalničke Grede postojala velika izdignuta struktura koja je „davala“ materijal za postanak Kalničkih breča (Šimunić i dr., 1981).

(i) Strukturna jedinica: Horst - Lepavina

Ova jedinica je otkrivena regionalnim gravimetrijskim primjerom 1941/42. godine, a zatim je dokazana geofizičkim mjerenjima i bušenjima. U njenoj se podlozi nalaze serpentiniti i gornjokredni vapnenci koji su nađeni na dubini 635-772 m. Nakon transgresije u badenu, nastupilo je regionalno spuštanje, ali je područje ove jedinice bilo u konstantnom zaostajanju. Na to ukazuju reducirane debljine neogenskih naslaga koje leže na krednim klastitima. Prema Hajnšeku (1970) debljina badenskih naslaga na tjemenu strukture iznosi oko 40 m, debljina stijena donjeg panona 35 m, gornjeg panona 160 m, donjeg ponta 250 m i gornjeg ponta 190 m. Najznačajniji rasjedi koji su sudjelovali u formiranju horsta nalaze se na njegovoj sjevernoj i istočnoj strani. Na sjevernoj strani to je uzdužni rasjed pružanja istok – zapad, duž kojeg je ustanovljen skok od 300 m. Dijagonalni rasjed na istočnoj strani, pružanja sjeverozapad-jugoistok je reverzan, s nagibom prema sjeveroistoku i skokom od 500 m. Tim rasjedom je horst Lepavine odvojen od antiklinale Jagnjedovac. Značajniji skok je i po poprečnom rasjedu koji iznosi oko 120 m. Njegovo je pružanje sjever-jug, te dijeli strukturu na zapadni i istočni blok. Horst Lepavine predstavlja manje ležište nafte.

67

(j) Strukturna jedinica: Antiklinala Jagnjedovac

Antiklinala Jagnjedovac ima smjer pružanja osi b u pravcu zapad-istok.

Geološkim kartiranjem u okviru OGK u ovoj su jedinici ustanovljene dvije paralelne antiklinale. Za razliku od ostalih struktura ona je jasno izražena na geološkoj i geomorfološko-neotektonskoj karti. Budući da predstavlja naftno i plinsko ležište dokazana je i raznovrsnim geofizičkim radovima te istražnim bušenjem. U odnosu na horst Lepavinu, podloga neogena je relativno spuštena na oko 700 m. Bušenjem je utvrđeno da se u podlozi nalaze kredni sedimenti, a u krovini je „cijeli paket“ miocenskih karbonatno-klastičnih naslaga. U gornjem panonu je došlo do bržeg tonjenja sjevernog dijela strukture (grabe Domaji), što se može povezati s atičkom tektonskom fazom. Nakon taložena Rhombiodea naslaga, dolazi do boranja u okviru rodanske faze, a zatim do izdizanja koje se odvijalo po uzdužnim rasjedima. Početkom kvartara teren je ponovno spušten, te je čitavo područje prekriveno šljuncima i pijescima četvrte dravske terase. Sredinom pleistocena započinje izdizanje i rasjedanje ove strukture po uzdužnim i poprečnim rasjedima. Zbog naglog izdizanja pretpostavlja se da je uzdužni rasjed s južne strane strukture u dubini reverzan (Prelogović, 1974). Prema geomorfološkim pokazateljima iste značajke mogao bi imati i rasjed na sjevernoj strani ove strukture. Izdizanje u toj posljednjoj etapi, koje se odvijalo u okviru vlaške orogenetske faze iznosilo je 200 -300 m.

(k) Strukturna jedinica: Graba - sinklinala Domaji

Pružanje strukturne jedinice je istok-zapad. Ona razdvaja tektonsku jedinicu Kalnik od izdignutih struktura tektonske jedinice Koprivnička Rijeka. Njeno formiranje vezano je uz događaje nakon gornjeg ponta, a spuštanje se odvijalo duž uzdužnih rasjeda. Pri tome je vjerojatno bilo i reverznih kretanja, na što upućuje karakter uzdužnog rasjeda, koji odvaja ovu strukturu od horst-antiklinale Jagnjedovac. Prema zapadu graba Domaji se naglo suzuje i poprima sinklinalne karakteristike, dok se prema istoku širi i vjerojatno prelazi u Dravsku potolinu.

D. Tektonska jedinica: Horst - antiklinorij Bilogore

Tektonska jedinica Horst-antiklinorij Bilogore ima pružanje sjeverozapad-jugoistok, a na listu Koprivnica se nalazi samo njegov krajnji sjeverozapadni dio. Od ostalih struktura odvojena je rasjedima, od kojih je naročito značajan Glavni potolinski rasjed. On ujedno razdvaja ovu tektonsku jedinicu od Dravske potoline. Čitavo područje ove tektonske jedinice prekriveno je kvartarnim naslagama te su sve njene strukturne jedinice ustanovljene samo geofizičkim metodama i istražnim bušenjem.

Bušenjem je ustanovljeno da su u podlozi ovog horst-antiklinorija paleozojske stijene i to pretežito raznovrsni škriljavci. Te stijene najvjerojatnije pripadaju Moslavačko-vrbovečkom pragu koji u južnom dijelu lista Koprivnica čini podlogu miocenskih naslaga. Nedostatak mezozojskih stijena u ovom području objašnjen je u prethodnim poglavljima. Očito je da je transgresija u donjem miocenu naišla na jako tektoniziranu podlogu koja je „davala“ materijal za postanak klastita koji izdanjuju na području Kalničkog gorja. Nakon transgresije u gornjem badenu teren je bio u konstantnom spuštanju te se kontinuirana sedimentacija zadržala do kraja gornjeg ponta. Prema debljini gornjopanonskih i pontskih taložina može se zaključiti da se

68

područje Bilogore spuštalo znatno sporije od Dravske potoline (F). Linija razgraničenja bila je Glavni potolinski rasjed pružanja sjeverozapad-jugoistok. Njegova je aktivnost započela u gornjem panonu, a najizraženija je bila tijekom ponta. Nakon taloženja gornjopontskih naslaga, u rodanskoj orogenetskoj fazi dolazi do boranja i rasjedanja. U vlaškoj fazi započinje izdizanje Bilogore, uslijed čega nastaju lokalne izdignute i spuštene strukture. Među njima se naročito ističu horst-antiklinale Mosti, Čepelovac i Križ kod Topolovca. Njihovo je izdizanje bilo po uzdužnim rasjedima pružanja sjeverozapad-jugoistok. Krajem gornjeg pliocena i početkom pleistocena teren je ponovno u laganom spuštanju te dolazi do plitkog preplavljivanja i taloženja fluvijalnih naslaga. Krajem pleistocena horst-antiklinorij opet se izdiže po istim lomovima, a zatim je uslijedila sedimentacija lesa. Konačnu sliku ovoj tektonskoj jedinici dali su najmlađi tektonski pokreti koji su djelovali na prijelazu pleistocena u holocen i u holocenu. Tada su nastali dijagonalni rasjedi pružanja sjever sjeverozapad-jug jugoistok duž kojih su prisutni i horizontalni pomaci. Od srednjeg pleistocena do danas je horst-antiklinorij Bilogore ukupno izdignut za oko 300 m.

E. Tektonska jedinica: Križevačka depresija

Ova tektonska jedinica dokazana je geološkim kartiranjem i geomorfološkom analizom. Elipsastog je oblika i predstavlja poremećenu neogensku sinklinalu. Prema istoku se nastavlja na horst-antiklinorij Bilogore, a na sjeveru je rasjedima pružanja istok-zapad odvojena od izdignutih struktura Marinovac i Lepavina. Bušotinom u Križevcima (Kža-1) se dobio uvid u slijed naslaga. Bušotina je prošla kroz sve članove neogena i na dubini od 1400 m dokučila podlogu neogena. Podlogu čine škriljavi brečokonglomerati koji najvjerojatnije pripadaju donjem paleozoiku. Zanimljivo je da i u ovom području nedostaju mezozojske naslaga, pa donjomiocenski klastiti transgresivno naliježu na metamorfite. Ti su klastiti debeli oko 50 m i po litološkom se sastavu mogu usporediti sa istodobnim naslagama u Kalniku. Marinskom transgresijom u gornjem badenu započela je kontinuirana sedimentacija koja se održala do kraja ponta. To je rezultiralo taloženjem 1200-1500 m debelih miocenskih naslaga. Na temelju povećanog donosa klastičnog materijala može se zaključiti da je spuštanje bilo naglašenije u gornjem panonu i u gornjem pontu. Krajem ponta dolazilo je do čestih oplićavanja, što se može smatrati zastojem u općem trendu spuštanja. To je uzrokovalo stvaranje močvara u kojima je, uz povoljne klimatske uvjete došlo do ubrzanog rasta vegetacije. Nakon obnovljenog spuštanja terena i taloženja novih slojeva gline i pijeska, iz biljnog materijala nastao je lignit. Za orijentaciju se može spomenuti da je bušotina u Križevcima (Kža-l) od 50 do 350 m dubine nabušila 34 ugljena sloja u koje nisu uračunati proslojci tanji od 40 cm (Hećimović i Šimunić, 1986).

Tijekom pliocena nastupila je kopnena faza, a početkom pleistocena se obnavlja limnička sedimentacija koja se na južnim padinama Kalnika održala do gornjeg pleistocena (Šimunić i dr. 1973). Krajem pleistocena nastupila je kopnena faza koja traje do danas. Današnji morfološki izgled Križevačke depresije nastao je uslijed najmlađih tektonskih pokreta koji su se odvijali duž rasjeda orijentiranih u pravcu sjeveroistok-jugozapad. Uz njihove paraklaze došlo je do izdizanja i spuštanja blokova koji su osnovno obilježje ove depresije.

69

F. Tektonska jedinica: Dravska potolina

Dravska potolina proteže se od Legradskog praga na jugoistok, sve do

Dunava i ima dinaridski pravac pružanja. Prema tome, na listu Koprivnica nalazi se samo njezin najsjeverozapadniji dio u kojem se sučeljavaju alpski i dinaridski strukturni elementi. Njezin postanak i razvoj na području lista Koprivnica usko su vezani uz horst-antiklinorij Bilogore kao i na spuštene strukture sjeverno i južno od Legradskog praga. Čitavo područje ove tektonske jedinice prekriveno je kvartarnim naslagama, te su sve strukturne jedinice ustanovljene geofizičkim metodama i istražnim bušenjem.

Podlogu miocenskih naslaga (koja je često nazivana podlogom tercijara Pt) čine paleozojske metamorfne i klastične stijene. Njihov dubinski raspored i tektonski sklop formiran je brojnim staroalpskim tektonskim fazama. Vapnenačko-dolomitne breče, koje su nabušene u sjevernom dijelu lista Koprivnica, pokazuju da su mezozojske naslage erodirane ili tektonski „transportirane“. Postanak tih breča ukazuje na pirinejsku orogenetsku fazu koja je djelovala početkom eocena i stvorila uvjete za njihov postanak. Transgresijom u donjem miocenu prestaje duga kopnena faza, te započinje spuštanje taložnog prostora. Zbog djelovanja savske orogenetske faze došlo je do boranja, zatim je uslijedio prekid sedimentacije koji je najvjerojatnije trajao tijekom otnanga i karpata. Slično kao i na „otkrivenim“ terenima, pretpostavlja se da je glavno boranje ovog prostora bilo u savskoj orogenetskoj fazi, a do formiranja izdignutih i spuštenih struktura došlo je u okviru štajerske orogenetske faze. Badenskom transgresijom započela je kontinuirana sedimentacija uz konstantno spuštanje terena koje se održalo sve do kvartara. U gornjem panonu, pod utjecajem atičke orogenetske faze, ubrzano je spuštanje Dravske potoline te njezino odvajanje od područja Bilogore. Spuštanje se odvijalo duž glavnog potolinskog rasjeda (Koprivnica-Virje), što je rezultiralo pojačanim taloženjem pijesaka. Krajem ponta, za vrijeme rodanskih pokreta pojačana je aktivnost Glavnog potolinskog rasjeda. Duž njegove paraklaze je izdignut antiklinorij Bilogore i struktura Jagnjedovac, a spuštena Dravska potolina.

Za razliku od ostalih dijelova terena na području lista Koprivnica, u Dravskoj potolini, tijekom pliocena nije bilo prekida u sedimentaciji, pa su taloženi „Paludinski slojevi“, tako da je tijekom pliocena i kvartara odloženo oko 1000 m naslaga. Međutim, spuštanje se nije svuda odvijalo jednakim intenzitetom, zbog čega su zaostali pojedini blokovi koji danas izgledaju kao uzdignute strukture. Na listu Koprivnica ustanovljena je izdignuta struktura koja se proteže od Koprivničkih Brega do Delova (Molvi). Ovaj horst je nastao izdizanjem duž uzdužnih rasjeda dinaridskog smijera.

Suvremena radijalna tektonska kretanja u Dravskoj potolini odvijaju se po uzdužnim rasjedima, od kojih je najznačajniji Glavni potolinski rasjed. Prisutna su i tangencijalna kretanja koja su se odvijala po kosim rasjednim plohama pružanja sjever sjeverozapad-jug jugoistok.

70

Sl. 4. Pregledna karta mineralnih sirovina lista Koprivnica

1. Kamenolom tehničkog kamena 2. Ležište tehničkog kamena 3. Šljunčara 4. Ležište pjeskovitog šljunka 5. Glinište 6. Ležište ciglarske gline 7. Napušteni jamski rad (Um- mrki ugljen, Ul – lignit) 8. Mineralni izvor 9. Duboka istražna bušotina 10. Ležište kaustobiolita (n – nafta, p – plin)

71

PREGLED MINERALNIH SIROVINA

Od mineralnih sirovina na području lista Koprivnica nalaze se metali, nemetali, kaustobioliti te mineralne termalne vode. Od metala su zastupljeni zlato i olovo, ali oni na žalost nemaju ekonomsku vrijednost. Nemetalne sirovine su tehnički kamen, opekarske i keramičke gline te šljunci i pijesci. One su prisutne u velikim količinama i iskorištavaju se već dugi niz godina. Ekonomski, najznačajnije mjesto pripada kaustobiolitima. To su danas nafta i plin, a do nedavno je to bio smeđi ugljen i lignit. Na području lista Koprivnica postoje dva izvorišta mineralne vode - u Apatovcu i u dolini potoka Drenovec. Termalna voda (68 oC) je nabušena u Križevcima, a subtermalna (22,5 oC) u Vratnu na JI padinama Kalnika. Zato se subtermalna voda iz Vratna koristi za snabdijevanje vodom Križevaca i okolice.

METALI

Zlato

Zlato se u nanosu rijeke Drave pojavljuje od Maribora do Barča, a u nanosu Mure od Podturena do Legrada (Kišpatić, 1901). Ako je točno da uzvodno od Podturena nisu nađene čestice zlata, to znači da je kod današnjeg Podturena bilo nekadašnje ušće Mure u Dravu, odnosno da je Mura u donjem toku svoje korito usjekla u aluvij Drave. U recentnom nanosu tih rijeka ima malo zlata, pa su najbolji rezultati postizani nakon poplava i visokih voda. Tada su ove rijeke odronjavale svoje „stare“ obale na prvoj i drugoj terasi te stvarale nove sprudove u kojima je bilo zlata. Prema Kišpatiću (1909) podrijetlo zlata je s područja Alpa, gdje je ispunjavalo žilice i sitne pukotine u kvarcnim škrijavcima. Rastrožbom tih stijena nastao je krupnoklastični materijal koji su kasnije rijeke usitnjavale i separirale, te ga prenijele u niža područja.

Zbog specifične težine i hidrodinamskih uvjeta, listići i rjeđe zrnca zlata se nalaze u najsitnijoj frakciji pijeska koji je pomiješan s krupnim šljunkom. Stoga bi bilo zanimljivo ustanoviti da li ima zlata u starijim dravskim nanosima, primjerice u trećoj ili četvrtoj terasi. One su izgrađene iz znatno krupnijeg materijala, ali su udaljene od rijeke, pa bi ispiranje zlata bilo otežano. Nije poznato kada je počelo ispiranje zlata uz Dravu i Muru, ali vjerojatno su za njega znali i stari Rimljani. Pretpostavlja se da su zlato ispirali i podanici grofova Zrinskih, kojima je kralj Matijaš Korvin 1521. godine odobrio iskorištavanje ruda na njihovim posjedima. Nakon pogibije Zrinskih ispiranje zlata je nastavljeno, pa je 1776. godine Marija Terezija izdala povelju kojom se „međimurskim Hrvatima“ odobravalo ispiranje zlata na rijeci Dravi i Muri (Kišpatić i Tućan, 1914). Oni su dravsku obalu podijelili tako da su seljaci iz sela Sv. Marija ispirali zlato od Maribora do Vidovca, a seljaci iz Vidovca i Dubrave su radili na Dravi od Vidovca do Barča i na Muri od Podturena do Legrada. Zlato se smjelo ispirati samo pod uvjetom da se prodaje poreznim uredima u Varaždinu, Prelogu i Kaniži. Prema navedenim autorima, zlato se 1736. godine otkupljivalo u količini 1 dukata (3,4904 g), po cijeni od 4 krune i 42 filira. Te je godine u Varaždinu otkupljeno zlata za 50-60 dukata, u Prelogu za 500-600 dukata, a u Kaniži za 1000-1200 dukata. To pokazuje da je carica samo ozakonila posao kojim su se „međimurski zlatari“ već generacijama bavili. Tim se poslom bavilo 400-500 ljudi koji su godišnje „isprali“ oko 12 kg zlata. Oni su radili u parovima, po dva čovjeka u jednom čamcu te su u

72

povoljnim uvjetima mogli dnevno ispirati oko 4 g zlata. Nakon otkrića zlata u Sjevernoj Americi pale su cijene zlata u Europi, pa se ispiranjem zlata u Međimurju bavilo sve manje ljudi. Prije prvog svjetskog rata bilo je pokušaja da se zlato uz korita Drave i Mure ispire strojevima. U tu je svrhu izrađena karta s ucrtanim parcelama koje su namjeravali davati u zakup, ali do ostvarenja te ideje nije došlo.

Nakon drugog svjetskog rata nastojalo se istražnim radovima ispitati eksploatabilnost zlata u dravskim sedimentima na području Međimurja. U tu je svrhu duž toka rijeke Drave, od Macinca do Legrada izbušeno 10 plitkih istražnih bušotina. Ustanovljene su male količine zlata koje prema tadašnjim kriterijima nisu bile rentabilne za eksploataciju (Ščavničar, 1955).

Olovo

U kamenolomu Vratno koji se nalazi na istočnoj strani Kalničke grede, su unutar Kalničkih breča nađeni kristali galenita. Ova pojava galenita nema ekonomske vrijednosti, ali je vrlo zanimljiva s hidrotermalnog i tektonskog stanovišta. U neposrednoj blizini tog kamenoloma donedavno je postojalo termalno vrelo koje danas više ne izbija na površinu, ali može biti poveznica s pojavom galenita.

NEMETALI

Tehnički kamen Geološkim kartiranjem ustanovljeno je da u području Kalničkog gorja postoje različite vrste tehničkog kamena koje su smještene u gornjem toku potoka Kamešnice i Glogovnice. To su pretežito magmatske stijene koje su bile eksploatirane u nekoliko manjih kamenoloma. Radi se o dijabazima, spilitima i bazaltima koji su genetski vezani uz kredni magmatsko-sedimentni kompleks. Zbog kasnijih tektonskih pokreta te su stijene jako zdrobljene i često pomiješane sa šejlovima i drugim sitnozrnatim materijalom. Poznato je da ove vrste kamena mogu poslužiti kao sirovina za proizvodnju kamene vune, kao agregat za asfaltne i betonske mase te kao tucanik. U kamenolomu Vratno su eksploatirane karbonatne megabreče (Kalničke breče) koje su izgrađene pretežito iz velikih blokova trijaskih vapnenaca i dolomita. One su korištene u građevinarstvu i za proizvodnju tehničkog kamena. Vapnenci sadrže preko 95% CaCO3, te predstavljaju dobru sirovinu za pečenje vapna. Tim su se poslom, kao dodatnom zaradom, bavili mnogi seljaci na području od Vratna do Apatovca. Ubrzo nakon drugog svjetskog rata u Vratnu je izgrađena vapnara koja je koristila kamen iz kamenoloma i mrki ugljen iz obližnjeg rudnika. U tehnološkom procesu se nije vodilo računa da su u breču uz „čiste“ vapnence uklopljeni dolomitični vapnenci i dolomiti. Te stijene nisu odvajane prije pečenja, pa je vapno bilo loše kvalitete. Osim toga ni ugljena u obližnjem rudniku nije bilo dovoljno te se brzo odustalo od proizvodnje, a tvornica je napuštena.

Od sedimentnih stijena u području Kalničkog gorja postoji i mogućnost eksploatacije gornjobadenskih, litotamnijskih vapnenaca i litavaca. Litotamnijski

73

vapnenci sadrže preko 98% CaCO3, te su pogodni i za pečenje vapna. Ležišta tih vapnenaca se nalaze između Vratna i Apatovca, pa u tom području ima puno malih vapnara koje su danas napuštene.

Litavci se također pojavljuju na obodu Kalničkog gorja, ali u puno manjoj količini. To su relativno čvrsti, šupljikavi vapnenci koji su nastali na morskim grebenima. Pretežito se sastoje iz kršja ljuštura školjkaša i morskih ježinaca koje je vezano kalcitnim vezivom. Tako je nastala lagana i čvrsta stijena koja je korištena u građevinarstvu i za izradu ukrasnih portala zagorskih crkava i dvoraca.

U novije vrijeme gornjobadenski vapnenci se mogu koristiti i za proizvodnju vapnenačkog gnojiva kojim se smanjuje kiselost tla.

Opekarske i keramičke gline Zbog velike raširenosti lesa i lesoidnih naslaga, čijom su rastrožbom nastale opekarske gline, na području lista Koprivnica bilo je puno malih ciglana. Zbog neekonomične proizvodnje male ciglane su prestale s radom. Tijekom 80-tih godina su bile aktivne samo tri velike ciglane u Križevcima, Koprivnici i Ludbregu.

U križevačkoj ciglani se za proizvodnju opeke i crijepa koristi gornjopleistocenski glinoviti les koji su prvo kopali uz ciglanu, a kasnije u glinokopu kod sela Guščerovec. Njegov prosječan kemijski sastav je sljedeći: SiO2 68%, Al2O3 15,5%, F2O3 5,2%, K2O 1,8% i CaO 1,7%. Koprivnička ciglana za proizvodnju opeke također koristi les, čije se ležište nalazi kod sela Reka. U pripremi sirovine lesu se dodaje do 20% gline, čime se poboljšava kvaliteta proizvoda.

Ciglana u Ludbregu koristi glinovite siltove starijeg pleistocena koji leže na trećoj dravskoj terasi (a3-Q1). To je također rastrošeni les koji je pomiješan s glinom, a ležište se nalazi neposredno uz ciglanu. Te naslage u lakoj mineralnoj frakciji sadrže oko 50% kvarca, 20% feldspata, 10% čestica stijena, a dolaze još muskovit i kacit. Prilikom istraživanja za OGK list Koprivnica pronađena je sirovina za keramičku industriju koja ranije nije bila poznata u tom području. Analizom krednih šejlova iz središnjeg dijela Kalničkog gorja je utvrđeno da oni predstavljaju mješavinu montmorilonitno-kaolinitno-ilitne gline i kvarca i da bi se mogli koristiti u keramičkoj industriji. Na temelju RTG i DTA analiza ustanovljen je njihov slijedeći mineralni sastav: kvarc 25%, montmorilonit 20%, kaolinit 20% i ilit 15% (Lj. Hećimović, 1986).

U području Vrtinskog potoka, kod Križevaca izdanjuje bijela do svijetlosiva glina koja se izmjenjuje sa sitnozrnatim kvarcnim pijeskom. Ona je taložena u velikom jezeru koje je tijekom pleistocena prekrivalo Križevačku depresiju. U tom se jezeru odvijala separacija materijala koje su donosili potoci s područja Kalničkog gorja. Uz njegove obale je taložen krupnoklastični materijal u koji su usječene tri velike pleistocenske terase. U središnjem dijelu jezera su vladali mirni uvjeti sedimentacije, pa je odloženo oko 50 m gline i sitnog pijeska (Hećimović i Šimunić, 1986). Rtg analizama je ustanovljeno da je to mješavina montmorilonitno-kaolinitno-ilitne gline koja može poslužiti za izradu keramike (Lj. Hećimović, 1986). Prema mineralnom sastavu može se zaključiti da je ta glina nastala rastrožbom šejlova u središnjem dijelu Kalničkog gorja.

Pjeskoviti šljunak i pijesak

74

Na području lista Koprivnica postoje velike količine šljunka i pijeska koje su tijekom pleistocena i holocena nanijele rijeke Drava i Mura. Ležišta starijih (pleistocenskih) pjeskovitih šljunaka su vezana za naslage četvrte dravske terase (a4-Q1) koje prekrivaju područje Bilogore i jugoistočne obronke Kalnika. Valutice šljunka su poluzaobljene do dobro zaobljene, a promjer im najčešće varira od 4-6 cm, rijetko do 12 cm. Među njima prevladavaju valutice kvarca, koje ponekad dosižu i do 80% ukupne mase. Osim toga još su određene valutice granita, gnajsa, kvarcita, raznovrsnih kvarcnih i tinjčastih škriljavaca, rožnjaka, tufa i pješčenjaka te vrlo rijetko vapnenaca. Pijesci su krupnozrnati do srednjozrnati, a sortiranost im je slaba do srednja. Prema morfološkim karakteristikama zrna su poluuglasta do poluzaobljena i visokosferična. U pješčanoj lakoj mineralnoj frakciji prevladava kvarc (oko 45%), a još se pojavljuju čestice stijena (oko 25%), feldspati (oko 20%), muskovit (oko 10%) i vrlo rijetko čestice karbonatnih stijena.

U predjelu Bilogore postoji niz šljunčara iz kojih je eksploatiran šljunak i pijesak koji je korišten u građevinarstvu i za potrebe cestogradnje. Veće šljunčare koje se nalaze kod Miholjanca u dolini Konačkog potoka, zatim kod Hampovice i kod Reke su bile napuštene tijekom snimanja OGK lista Koprivnica. Budući da su količine tog građevinskog materijala vrlo velike, one bi se mogle koristiti kroz duže razdoblje.

Holocenski aluvijalni šljunci i pijesci su dugi niz godina eksploatirani u puno malih šljunčara koje su se nalazile duž toka rijeke Drave i Mure te na prvoj i drugoj dravskoj terasi. Nakon izgradnje hidroelektrana, šljunak i pijesak se smije vaditi samo u velikim šljunčarama u području Šoderice kod Koprivnice i nešto manjim kod Preloga. Tu se iz naslaga prve i druge dravske terase vade velike količine pjeskovitog šljunka. On je istog litološkog sastava kao i šljunak na četvrtoj dravskoj terasi, samo što su valutice manjeg promjera i bolje zaobljene, a pijesci sitniji. Glavni sastojak pijeska u lakoj mineralnoj frakciji je kvarc (40%), a slijede čestice stijena (20%), feldspati (15%) i karbonatne čestice (15%).

Budući da se radi o „starijim“ šljuncima i pijescima iz prve i druge dravske terase, šteta je da se prilikom eksploatacije nije iz njihove najfinije frakcije pokušalo isprati zlato. S obzirom da su iskopane ogromne količine tog materijala, sigurno se iz njega moglo sakupiti više zlata nego što su ga „međimurski zlatari“ isprali kroz dugi niz godina.

KAUSTOBIOLITI

NAFTA I PLIN Odavno je poznato da na području lista Koprivnica postoje prirodni izdanci nafte, pa su tu bila usmjerena i prva istraživanja nafte i plina u Hrvatskoj koja traju već više od 100 godina, a odvijala su se u dvije faze. Prva faza je trajala od 1880. do 1949. godine i bila je bazirana na prirodne izdanke nafte i na „Super regionalni gravimetrijski premjer“ sjeverne Hrvatske. Tijekom 70 godina ukupno je izbušeno 28162 m, ali su nađene samo male količine nafte. Godine 1956. započela su nova istraživanja koja traju do danas. Ona su izvođena na osnovi detaljnih seizmičkih snimanja te gravimetrijskih, geomagnetskih i geoelektričkih mjerenja. Korištenjem novih i sve efikasnijih metoda dobivani su sve bolji rezultati, pa su pronađena brojna ležišta nafte i plina. Detaljnija povijest tih istraživanja opisana je u slijedećem poglavlju.

Povijest istraživanja nafte i plina

75

Prema Ožegoviću (1944 i 1954) prva istraživanja nafte i plina vezana su uz prirodne izdanke nafte kod Ludbrega i Velikog Poganca. Prvo je 1880. godine u okolici Ludbrega iskopano nekoliko dubokih zdenaca od kojih je jedan dosegao dubinu od 167 m. U njegovoj neposrednoj blizini je 1888. godine izbušena i prva bušotina, duboka 600 m koja je naišla na tragove nafte. Kod Velikog Poganca je 1882. godine iskopan 163 m dubok zdenac u kojem je bilo malo nafte, plina i zemnog voska. Ta istraživanja su prvi spomenuli Kišpatić i Tućan (1914) te navode: „Vrtali su na petrolej, pa naišli na ozokerit“ (zemni vosak), koji je tada vrijedio dvostruko više od nafte. Nakon toga je iskopano nekoliko plićih okana (20-50 m) iz kojih su dobivene manje količine nafte. Godine 1907. je u istom području izbušena i 846 m duboka bušotina u kojoj se također pojavilo malo nafte. Na antiklinalnoj strukturi kod Marinovca je u periodu od 1921. do 1923. godine napravljena istražna bušotina duboka 1133 m. Ona je bila negativna, ali se prema opisu jezgre može pretpostaviti da je završena u panonskim naslagama. Od pisanih zapisa od te je bušotine ostao samo geološki stup s vrlo oskudnim geološkim podacima.

U vremenu od 1940. do 1942. godine je na području sjeverne Hrvatske napravljen „Super regionalni gravimetrijski premjer“. Snimljena je gravimetrijska karta sjeverne Hrvatske u mjerilu 1:200.000. Na temelju tog premjera su na području lista Koprivnica ustanovljena tri gravimetrijska maksimuma: Ludbreg-Legrad, Veliki Poganec-Subotica i Lepavina-Mosti. S obzirom na ustanovljeni maksimum i zbog blizine prirodnih izdanaka nafte, kod Ludbrega je 1941. godine napravljena bušotina Ludbreg-1. Ona je doprla do 1336 m dubine i završila kao negativna u donjopanonskim laporima. Iste godine je u blizini starih bušotina (iz 1880. i 1888. godine), izbušeno 14 novih plitkih bušotina koje su dale vrlo slabe rezultate. Tijekom 1942. godine je na području geofizičkog maksimuma Veliki Poganec-Subotica izbušena bušotina Subotica-1 (1302,5 m), a na maksimumu Ludbreg-Legrad bušotina Ludbreg-2 (1552 m) koje su također bile negativne. Istovremeno je kod Ludbrega i Velikog Poganca izbušeno 26 plitkih bušotina koje, osim tragova nafte nisu polučile značajnije rezultate. Da bi se provjerio geofizički maksimum kod V. Poganca, koji se nalazi u blizini prirodnih izdanaka nafte, tijekom 1947. i 1948. godine je izbušena 31 plitka bušotina, no ni ovi radovi nisu dali rezultate. Na gravimetrijskom maksimumu u Lepavini su 1949. godine izbušene dvije duboke bušotine: Lepavina-1 (937 m) i Lepavina-2 (1365 m), ali je samo u bušotini Lepavina-2 bilo tragova nafte. Nakon toga je u tom području došlo do prekida istraživanja koji je trajao do 1956. godine.

Nova i detaljnija istraživanja koja su izvođena 1956. i 1957. godine potvrdila su geofizički maksimum Lepavina-Mosti. Na maksimumu strukture Mosti su stoga izbušene dvije bušotine, ali bez rezultata. Malo kasnije (1958) su na strukturi Lepavina izbušene još dvije bušotine koje su također bile negativne. Zatim se pristupilo istraživanju područja Jagnjedovac koje predstavlja prošireni dio istog maksimuma. To je rezultiralo otkrivanjem naftno-plinskog polja Jagnjedovac, a malo kasnije (1963) i naftno-plinskog polja Mosti. Nakon otkrivanja ovih polja intenzivirani su radovi, pa je 1966. godine otkriveno i polje Čepelovec-Hampovica. Tijekom 1969. godine su na strukturi Lepavina pronađene ekonomski isplative rezerve nafte. Time su završena istraživanja na istočnim obroncima Kalničkog gorja i sjeverozapadnom dijelu Bilogore, a pronađena polja su uključena u proizvodnju.

Istraživanja nafte i plina u nizinskom dijelu lista Koprivnica započela su 1959. godine Ona su također bila bazirana na podacima gravimetrijske karte M 1:200.000

76

koja je rađena od 1940. do 1942. godine. Na gravimetrijskom maksimumu Legrad-Ludbreg su izvođena nova detaljna gravimetrijska, geomagnetska, seizmička i geoelektrička istraživanja, a 1960. godine je u blizini Legrada izbušena i istražna bušotina. Zatim je 1968. godine u tjemenom dijelu te strukture otkriveno naftno-plinsko polje Legrad, a slijedeće godine naftno-plinsko polje Veliki Otok. Pojačanim istraživanjem otkriveno je još nekoliko naftno-plinskih polja. To su Peteranec (1971), Kutnjak-Đelekovec (1973) i Cvetkovec (1975). Usporedo su izvođena i istraživanja u „Glavnoj potolinskoj zoni“, gdje je 1973. godine otkriveno plinsko-kondezatno polje Molve.

Naftno-plinska polja

Naftno polje Lepavina Prema Vugrincu i dr. (1970) ležište nafte Lepavina otkriveno je 1969. godine. Nafta se pojavila u dva nivoa: u Podlozi tercijara (kreda) te u Mosti članu, Moslavačka gora formacije (gornji baden). Kolektorske stijene u podlozi tercijara (Pt) su siltiti, magnetiti i serpentiniti, a u Mosti članu pješčenjaci i raspucani lapori. Pokrovne stijene u oba nivoa su lapori. Nafta spada u skupinu teških viskoznih nafti te sadrži 10% parafina i 0,5-0,8% sumpora.

Naftno-plinsko polje Jagnjedovac Prema Tušeku (1967) naftno-plinsko polje Jagnjedovac je otkriveno 1961. godine. Smješteno je u antiklinalnoj strukturi koja je u obliku svoda. Prema litostratigrafskoj klasifikaciji polje se nalazi u Banatica i Abichi naslagama (gornji panon i donji pont). U oba litostratigrafska člana postoje dvije vrste ležišta. U Banatica naslagama su naftna i naftno-plinska ležišta, dok su u Abichi naslagama naftno-plinska i plinska. Kolektorske stijene su vapnenački pješčenjaci, a pokrovne stijene su lapori.

Naftno-plinsko polje Mosti Prema Miše i dr. (1976) ovo naftno-plinsko polje otkriveno je 1963. godine. Formirano je u izduženoj antiklinali u kojoj se ugljikovodici pojavljuju u tri nivoa. Dva ležišta (naftno i plinsko) se nalaze u Mosti članu, Moslavačka gora formacije, a u Poljana članu, Kloštar Ivanić formacije je ležište nafte.

Ležište plina u Mosti članu smješteno je u donjomiocenskim, slabo propusnim kalkarenitima i konglomeratičnim kvarcnim pješčenjacima, a pokrovne stijene su lapori i gline. Plin spada u skupinu mokrih plinova te sadrži do 60,6% metana i 0,5% teških ugljikovodika.

Ležište nafte u Mosti članu smješteno je u gornjobadenske pješčenjake i konglomerate, dok su pokrovne stijene nepropusni lapori. Nafta spada u skupinu lakih nafti te sadrži 11-13% parafina i oko 3% sumpora.

U Poljana članu se nalazi „gornje“ naftno ležište u kojem su kolektorske stijene donjopontski pješčenjaci, a pokrovne su lapori. Nafta pripada lakoj nafti te sadrži 11-13% parafina i oko 0,3% sumpora.

Naftno-plinsko polje Čepelovec-Hampovica

77

Naftno-plinsko polje Čepelovec-Hampovica otkriveno je 1966. godine (Vugrinec i dr., 1973). Formirano je u antiklinalnoj strukturi u kojoj se nafta i plin pojavljuju u tri razine.

Kolektorske stijene u Okoli članu, Ivanić-Grad formacije su gornjopanonski pješčenjaci, a pokrovne su lapori. Nafta pripada srednje teškoj nafti sa sadržajem parafina 9-18% i sumpora 0,07%. Plin pripada suhom, kondenzatnom plinu koji sadrži 80-91% metana, 0,2-4,5% ugljičnog dioksida, a teških ugljikovodika ima 0,09-3,8%.

U Poljana članu, Kloštar Ivanić formacije se nalazi jedno ležište nafte i plina. Ono je prema litostratigrafskim karakteristikama locirano u donjopontskim (Abichi) pješčenjacima koje prekrivaju pjeskovito-glinoviti lapori. Nafta pripada lakim naftama te sadrži 4,5% parafina i 0,11% sumpora. Plin sadrži 56-94% metana i 0,18-3,4% teških ugljikovodika.

Ležište plina u Pepelana članu, Kloštar Ivanić formacije je također u donjopontskim pješčenjacima. Plin sadrži 86,6-90,5% metana i 1,5-1,7% teških ugljikovodika.

Naftno-plinsko polje Legrad

Naftno-plinsko polje Legrad otkriveno je 1968. godine, a podaci su preuzeti od Vugrinca i dr. (1971). Polje je formirano u antiklinali, a ležišta nafte i plina su u Koprivničkim pješčenjacima, Moslavačka gora formacije i u Okoli pješčenjacima Ivanić-Grad formacije.

Koprivnički pješčenjaci su prema Kranjecu i dr. (1976b) uvršteni u stratigrafsko razdoblje sarmat-panon. Ležište nafte i plina nalazi se u subgrauvakama i kalkrenitskim grauvakama. Plin pripada suhom i kondenzatnom plinu te sadrži 58-84% metana i 0,15-17% teških ugljikovodika. Nafta spada u lagane nafte te sadrži 6,9% parafina i 0,03% sumpora.

Ležište nafte i plina u Okoli pješčenjacima je višeslojno. Rezervoar stijene su gornjopanonske, kalkarenitske subgrauvake, a pokrovne su lapori. Plin pripada suhom i kondenzatnom plinu, te sadrži 60-84% metana i 0,6-15% teških ugljikovodika. Nafta spada u teške sa 6,6% parafina i 0,47% sumpora.

Naftno-plinsko polje Veliki Otok Polje je otkriveno 1969. godine, a smješteno je na strukturnom nosu koji sadrži tri ležišta (Hadživeljković i dr., 1972). Prvo ležište se nalazi u Mosti članu, drugo je u Okoli članu, a treće u Poljana članu. Sva tri ležišta su klasificirana kao slojna s litološkim i tektonskim ekranom.

Kolektorske stijene u Mosti članu čine donjomiocenski pješčenjaci, a nafta pripada lakšim naftama. Pokrovne stijene su donjomiocenski lapori. Kolektorske stijene u Okoli članu su pretežito gornjopanonski pješčenjaci (subgrauvake). Nafta spada u skupinu lakih nafti te sadrži 4,2-10,5% parafina i 0,09-0,2% sumpora. Plin sadrži 64-93% metana i do 7,5% teških ugljikovodika.

Ležište plina u Poljana članu se nalazi u donjopontskim pješčenjacima (subgrauvakama). Plin sadrži 71-94% metana i ima do 0,86% teških ukljikovodika. U oba litostratigrafska člana pokrovne stijene su lapori.

Naftno-plinsko polje Kutnjak-Đelekovec

78

Prema Jurković i dr. (1983) naftno-plinsko polje Kutnjak-Đelekovec je otkriveno 1973. godine. Nalazi se na strukturnom nosu u koji su asocirana dva ležišta. Oba ležišta spadaju u Moslavačka gora formaciju, s time da donje pripada Mosti članu, a gornje Koprivničkim pješčenjacima.

Kolektorske stijene plina u Mosti članu su donjomiocenski konglomeratični pješčenjaci, a pokrovne su lapori. Plin sadrži 46-90% metana.

U Koprivničkim pješčenjacima se nalazi drugo (gornje) ležište nafte i plina. Smješteno je u kvarcno-tinjčaste pješčenjake za koje se pretpostavlja da su nastali tijekom sarmata i donjeg panona (Kranjec i dr., 1976b). Nafta spada u grupu teških nafti i ima 1-13% parafina. Plin sadrži 52-91% metana.

Naftno-plinsko polje Peteranec Naftno-plinsko polje Peteranec otkriveno je 1971. godine (Jurković i dr., 1981). Formirano je u antiklinalnoj strukturi koja sadrži dva ležišta. Ležište nafte je u Koprivničkim pješčenjacima, a ležište plina u Poljana članu, Kloštar Ivanić formacije.

Kolektorske stijene nafte u Koprivničkim pješčenjacima (sarmat-panaon) su raspucani pjeskoviti lapori i siltozni, tinjčasti pješčenjaci. Zbog svog litološkog sastava ove stijene nemaju primarni porozitet, već su sekundarno propusne. Nafta je srednje teška i sadrži 12,1-14,9% parafina.

Kolektorske stijene plina u Poljana članu su donjopontski pješčenjaci. Plin je „mokar“ te sadrži 84-96% metana i visoki sadržaj etana (5,5%).

Naftno polje Cvetkovec Nafno polje je formirano u strukturnom nosu koji sadrži šest naftnih ležišta (Martinec i dr., 1981). Rezervoar stijene su srednjezrnati pješčenjaci tipa subgrauvaka, koji pripadaju ekvivalentu Iva pješčenjaka Ivanić-Grad formacije (gornji panon). Nafta spada u skupinu srednje teških nafti te sadrži 4,1-5,6% parafina.

Plinsko-kondenzatno polje Molve

Prema Barić i dr. (1982) plinsko-kondenzatno polje Molve otkriveno je 1973. godine. Nalazi se dijelom na području lista Koprivnica, a dijelom na području lista Đurđevac. Ono je antiklinalnog oblika, te pripada kombinaciji masivnog tipa i „buried hill-a“. Rezervoar stijene pripadaju Mosti članu, Moslavačka gora formacije i Podlozi tercijara. U Mosti članu (donji i srednji miocen) su razvijeni klastiti, litotamnijski vapnenci, konglomerati, vapnenačke breče, efuzivi i tufiti. U Podlozi tercijara su mezozojski anhidriti, vapnenci, dolomiti, paleozojske breče i niskometamorfni sericitni škriljavci. U ležištu prevladava metan (oko 70%), etana ima 3-4,5%, a težih ugljikovodika 5-7%. Uz ugljikovodike u plinskoj smjesi se pojavljuje i do 25% CO2 te N2 i H2S. Početni slojni pritisak je 487 bara, a prosječna slojna temperatura je oko 180 oC.

UGLJEN

79

Eksploatacija ugljena na listu Koprivnica trajala je preko stotinu godina. Započela je sredinom 19. st., a zadnji rudnik je zatvoren 1971. godine. Najviše se rudarilo na lignit, a samo se na jednoj lokaciji vadio smeđi ugljen.

Smeđi ugljen Izdanci smeđeg ugljena se često pojavljuju u središnjem dijelu Kalničkog gorja. Oni su vezani uz donjomiocenske naslage koje su stariji autori nazivali Socka slojevi. Najveći broj napuštenih istražnih rovova, pa čak i mali rudnici postoje u izvorišnom dijelu Ljuba Potoka te u blizini mineralnog izvora u Apatovcu. Njima se od kraja 19. do sredine 20. st. nastojalo pronaći slojeve smeđeg ugljena koji bi bili pogodni za eksploataciju, ali to na žalost nije uspjelo. Razlog tome je velika tektoniziranost donjomiocenskih naslaga, koje zajedno sa starijim stijenama tonu prema istoku.

Nakon drugog svjetskog rata jedini aktivni ugljenokop smeđeg ugljena na listu Koprivnica je bio u Vratnu. Ugljen se kopao iz jednog produktivnog sloja, debljine 1-1,2 m, a korišten je u obližnjoj tvornici vapna. U podini i krovini ugljenog sloja se nalaze sivi pijesci i gline. Kalorična vrijednost smeđeg ugljena iznosila je 20000-22000 kJ/kg (Margetić i Babić, 1948). Zbog malih zaliha ugljena i poteškoća u proizvodnji vapna, rudnik je brzo napušten.

Lignit

Eksploatacija lignita u podravskom (sjeveroistočnom) dijelu Bilogore odavno je poznata, pa je već 1869. godine osnovana „Glogovačka rudarska udruga“. Najintenzivnije rudarenje bilo je u Sokolovačko-Lepavinskim rudnicima koji su od 1874-1881. godine davali čak 26,9% ukupne proizvodnje lignita na području tadašnje Hrvatske i Slavonije (Feletar, 1986). Između dva rata najizdašnija okna su bila u Glogovcu, Sokolovcu i Lepavini. Tako je u tom području 1938. godine iskopano 13,4% ukupne proizvodnje ugljena u Hrvatskoj. Za vrijeme drugog svjetskog rata kopanje ugljena omogućavalo je rudarima da izbjegnu vojnu obavezu, pa je na području lista Koprivnica otvoreno puno malih rudnika. Neki su rudnici radili samo povremeno, ali većina ih je potkraj rata zatvorena. Nakon rata intenzivirana je eksploatacija ugljena za potrebe željeznice i industrije. Maksimum poizvodnje lignita na području Bilogore bio je 1957. godine, a iznosio je 153000 t., što je činilo 5,5% proizvodnje ugljena u Hrvatskoj. Zbog jeftine nafte, malih količina i slabe kvalitete lignita 1968. godine došlo je do obustave proizvodnje ugljena u Kloštaru Vojakovačkom, a 1971. godine i do zatvaranja bilogorskih ugljenokopa. Poskupljenje nafte i nedostatak energenata 1980-tih godina aktualizirao je ponovno otvaranje rudnika ugljena. Zbog toga su obavljani intenzivni radovi radi ponovne eksploatacije lignita na lokalitetima Kloštar Vojakovački i Petrov dol kod Koprivnice. U Petrovom dolu su 1983. godine započeli istražni radovi, a kasnije i probna eksploatacija s redovnom proizvodnjom. No, zbog nerentabilne eksploatacije rudnici su napušteni 1989. godine.

Iako su slojevi lignita uloženi u gornjopontske (Rhomboidea) naslage koje na području listu Koprivnica imaju veliko rasprostranjenost, ipak su ležišta lignita raspoređena u pet odvojenih područja. To su Križevci, Kloštar, Lepavina, Koprivnički Bregi i Rasinja.

Križevačkom području pripadaju ugljenokopi Žibrinovec, Sretno i Dedina. U prva dva rudnika su eksploatirana 2-3 produktivna sloja, čija je debljina varirala od

80

0,6-1 m. Izuzetak je bio ugljenokop Dedina gdje je bilo 10 produktivnih slojeva debljine 0,6-2 m. Kalorična vrijednost njihovog lignita bila je oko 13400 kJ/kg (Takšić i Gabrić, 1978). Zbog neekonomične proizvodnje rudnici su zatvoreni 1958. godine.

Kloštarskom području pripadali su ugljenokopi Carevdar, Rajići, Rašćani, Kloštar Vojakovački, Zvonimir, te istražni radovi Buk, Osuđevo i Prkos. U njima je bila kvalitetnija vrsta lignita (14000 kJ/kg), a debljina produktivnog sloja je varirala od 0,6-1,5 m. Ugljenokop Kloštar Vojakovački je bio izuzetak, jer se u njemu eksploatiralo 5 produktivnih slojeva, debljine 1-2,3 m. Prosječna ogrjevna moć lignita iz tog rudnika je bila 12350 kJ/kg (Takšić i Gabrić, 1978).

U Lepavinsko ugljenonosno područje pripadali su ugljenokopi Lanište, Donjara, Lepavina, Široki jarek, Požarica, Kamenik i Sokolovac. U ugljenokopima Lepavina i Sokolovac vađen je ugljen iz jednog sloja debljine 1,3-2,3 m, dok su u ostalim eksploatirana 2-3 sloja od 0,5-2 m debljine. Ogrjevna moć lepavinskog ugljena je bila 13000, a sokolovačkog 15000 kJ/kg.

U ugljenonosnom području Koprivnički Bregi postojali su brojni ugljenokopi, a najveći su bili Jagnjedovac, Bilo, Javorovac, Glogovac, Petrov dol i Draganovac. U njima su eksploatirana 1-3 produktivna sloja debljine 0,8-2,2 m. U ugljenokopima Petrov dol i Draganovac istražnim je radovima ustanovljeno 6 ugljenih slojeva debljine 0,8-2 m. Do 1967. godine eksploatirana su tri ugljena sloja, čija je prosječna ogrjevna moć iznosila 13020 kJ/kg (Takšić i Gabrić, 1978).

U području Rasinje aktivni su bili rudnici Rasinja, Vrhovec i Botinovec. Prva dva su najduže radila, a u njima su eksploatirana dva produktivna sloja od 0,7-1 m debljine.

Nakon što su svi rudnici lignita na području lista Koprivnica zatvoreni, došlo se do novih spoznaja o rasprostiranju i broju ugljenih slojeva te o dubini njihovog zalijeganja. Na temelju podataka dobivenih analizom jezgre iz bušotine Kža-1 ustanovljeno je da u naslagama gornjeg ponta postoji veliki broj slojeva lignita. U segmentu bušotine, između 50 i 350 m pronađena su 34 sloja lignita, čija je debljina bila veća od 0,40 m (Hećimović i Šimunić, 1986). To ukazuje da je areal pojavljivanja lignita u Križevačkoj depresiji znatno veći nego što se to pretpostavljalo i da njegove zalihe usprkos 100 godišnje eksploatacije nisu potpuno iskorištene.

TERMALNE I MINERALNE VODE Na području lista Koprivnica postoje dva izvorišta mineralne vode. Poznatije izvorište je u Apatovcu, a drugo skoro potpuno nepoznato je u dolini potoka Drenovac. U mineralne vode se mogu uvrstiti i slani izvori kod sela Slanje. Osim toga mnoge naftne bušotine su naišle na termomineralne vode koje su natrijsko hidrokarbonatno-kloridnog tipa (Šarin i dr. 1976). Tako je primjerice u bušotini Ludbreg-3 pronađena jako mineralizirana voda, čija je mineralizacija 7910 mg/l, a temperatura 20 oC. U bušotini Kutnjak -1 je na dubini između 2284-2384 m otkrivena termomineralna voda, temperature 92oC-118oC. Bušotina Lunjkovec-1 ima kapacitet 23,3 l/sek, temperaturu od 116 oC i saliniteta 5 g/l NaCl. Prema Filjaku i dr. (1984) u bušotinama Kutnjak-1 i Lunjkovec-1 postoje dva moguća akvifera. Prvi vodonosnik čini podloga tercijara koju izgrađuju dolomiti, vapnenci i dolomitno-vapnenačke breče, a drugi je tzv. „litotamnijski kompleks“ s konglomeratičnim pješčenjacima, vapnenačkim brečama i konglomeratima (g. baden).

Termomineralna voda u Križevcima

81

Geotermalnom bušotinom Kža-1 lociranoj u Križevcima otkrivena je termomineralna voda. Hidrotermalni akvifer čine pijesci donjeg miocena na dubini 1360-1404 m i paleozojski, metamorfozirani brečokonglomerati u intervalu 1404-1496 m. Izdašnost bušotine je 3,5-5,0 l/s, s temperaturom na ušću od 68 °C (Hećimović i Šimunić, 1986).

Kemijskoj sastav vode je slijedeći: Ca 125-130 mg/l, Mg 25-30 mg/l, Na 470 mg/l, K 40 mg/l, hidrokarbonata ima 740 mg/l, sulfata 350 mg/l, klorida 240-260 mg/l. Isparni ostatak je 1810 mg/l, elektroprovodljivost je 2,5 mS, pH 7,2, a ukupna mineralizacija 2,4 g/l. Prema balneološkoj klasifikaciji to je termomineralna, natrijsko-kalcijsko/hidrokarbonatno-sulfatno-kloridna voda.

Termomineralna voda se može koristiti kao geotermalna energija, a s obzirom na balneološka svojstva i u zdravstvenoj hidroterapiji te u rekreativne svrhe.

Subtermalna voda u Vratnu Istražnim bušenjem na području Vratna (Bv-1) ustanovljena su tri vodonosna horizonta u kojima su pronađene velike količine subtermalne vode (Šimunić, 1982). Prvi vodonosnik je bio u aluviju potoka Kamešnice, na 12 m dubine, a davao je oko 10 l/s vode. Drugi vodonosnik je bio u sarmatskim konglomeratima, na 270 m, kapaciteta 4-5 l/s. Treći, najizdašniji vodonosnik je pronađen u gornjobadenskim i eocenskim brečama, na dubini između 400-450 m. Treći vodonosni horizont je arteškim istjecanjem davao oko 20-25 l/s, crpljenjem oko 60 l/s te nakon višegodišnjeg korištenja izdašnost se znatno povećala, na oko 90 l/s. U sva tri horizonta voda je imala temperaturu 20-22 °C.

Voda se iz ovog dubokog zdenca koristi za vodosnabdijevanje Križevaca i podkalničkih sela.

Apatovačka kiselica

Izvor mineralne vode u Apatovcu otkriven je 1842. godine, a od 1884. godine se počeo koristiti kao ljekovita voda. To je jedan od najranije otkrivenih izvora mineralnih voda na području Hrvatske. Kvaliteta mu je potvrđena krajem 19. st. kada je voda iz Apatovca na izložbi u Veneciji dobila zlatnu medalju. Iako je Gorjanović-Kramberger (1902) pretpostavio da Apatovačka kiselica spada u „meteorske vode“, Miholić (1952) ju je zbog sadržaja joda svstao u fosilne (neobnovljive) vode. Slično mišljenje iznio je i Miletić (1969) koji je Apatovačku kiselicu usporedio s neobnovljivim vodama iz naftnog polja Jagnjedovac. Nova istraživanja pokazala su da je podrijetlo Apatovačke kiselice dvojako. Jedan dio je oborinska voda koja se nakuplja u zdrobljenim i trošnim bazaltima Medskog brda i spušta prema izvoru u Apatovcu, a drugi, vjerojatno manji dio vode je „petrolejska voda“ koja, slično kao i nafta kod V. Poganca pritječe iz Dravske potoline.

Zbog smanjenja izdašnosti izvora 1899. godine je izgrađen prvi zdenac koji je služio za punjenje boca, a dio vode je korišten za liječenje raznih bolesti. Kasnije je radi povećanja kapaciteta izvedeno niz plitkih bušotina od kojih je najdublja bila 290 m. Izradom bušotina prosječna izdašnost od 0,5 l/s nije se bitno povećala.

Izvor mineralne vode u Apatovcu ima temperaturu od 12,2 °C i mineralizaciju od 4550 mg/l, dok količina slobodnog CO2 iznosi 3890,0 mg/l, pa se s pravom može smatrati „kiselicom“. Prema kemijskoj analizi voda od kationa sadrži Na 1243 mg/l, Ca 58 mg/l i Mg 33 mg/l, te anione Cl 732 mg/l i HCO3 2392 mg/l (Čepelak, 1990).

82

Drenovečka kiselica

U dolini potoka Drenovec, oko 1 km južno od sela Drenovec, postoji izvorište mineralne vode koje se sastoji od nekoliko malih izvora. Izvori se nalaze uz korito potoka, ali i u samom potoku. Prije drugog svjetskog rata bilo je pokušaja da se počne s eksploatacijom ove vode, te je napravljena i prva kemijska analiza (Režek, 1940). Voda je Na-Ca-HCO3 s dosta velikom količinom CO2 (oko 3000 mg/l), te spada u mineralne kiselice. Zanimljivo je da je ova voda prema kemijskom sastavu više nalik udaljenoj Jamničkoj nego bliskoj Apatovačkoj kiselici (Miholić i Trauner, 1952).

Slani izvori kod Slanja

Prema navodu Poljaka (1942) kod sela Slanje se nalazilo 5 slanih izvora koji su nakon regulacije rijeke Bednje zatrpani. Jedini aktivni slani izvor nalazi se kod mosta na lijevoj obali Bednje. On je smješten na riječnoj terasi koja je oko 3 m viša od obale Bednje. Izvor ima vrlo slabu drenažu, pa slanu vodu razrjeđuju oborinske vode. Kemijskom analizom te miješane vode ustanovljena je koncentracija NaCl od 1588 mg/l. Prema utvrđenoj količini soli voda iz Slanja spada u fosilne mineralne vode koje su najčešće vezane uz naftna polja.

83

POVIJEST STVARANJA TERENA

Povijest stvaranja terena na listu Koprivnica teško je rekonstruirati, jer se na površini pojavljuju stijene koje su nastale u vrlo širokom stratigrafskom rasponu (paleozoik-kvartar). Još veće poteškoće stvaraju tektonski transportirane ili pretaložene stijene. Stoga se moraju uzeti u obzir rezultati istraživanja terena na susjednim listovima OGK, istražnog bušenja, kao i „tematski“ radovi koje su autori ovog Tumača izvodili za potrebe „INA-Naftaplina“. Osim toga su korišteni svi dostupni objavljeni radovi, te materijali iz Fondova stručnih dokumenata „Hrvatskog geološkog instituta“ i „INA-Naftaplina“.

Paleozojske metamorfne i granitne stijene su u primarnom obliku nađene samo u dubokim istražnim bušotinama na području Križevaca, Molvi, Mosti i Đelekovca. Pretpostavlja se da pripadaju „Moslavačko-Vrbovečkom pragu“, odnosno „Orijentalnom kopnu“. Osim toga, u središnjem se dijelu Kalničkog gorja pojavljuju manje gromade i valutice gnajsa i granita te razne vrste kvarcnih škriljavaca. Stariji autori su te stijene zbog čestih pojava i njihovih velikih dimenzija smatrali primarnim i svrstavali ih u donji paleozoik.

Stijene koje su nastale tijekom trijasa također nisu nađene na površinskim izdancima, već se pojavljuju samo kao veliki olistoliti i blokovi. Najviše ih ima u Kalničkim brečama gdje im dimenzije dosižu i do nekoliko desetaka prostornih metara. Zbog male čvrstoće i slabe otpornosti na trošenje te zbog velikog volumena one nisu mogle biti daleko transportirane. Zato se pretpostavlja da se primarne trijaske stijene nalaze u blizini, ali da su prekrivene mlađim sedimentima. To potvrđuju nalazi trijaskih vapnenca i dolomita u dubokim istražnim bušotinama kod Slanja, Ludbrega, Velikog Otoka, Legrada, Kutnjaka, Molvi i dr. Zbog rijetkog uzorkovanja njihova detaljnija stratigrafska pripadnost nije ustanovljena.

Postoji malo podataka na temelju kojih bi se moglo zaključiti što se tijekom jure događalo na području lista Koprivnica. Nađeni su samo blokovi donjojurskih i titon-valendijskih vapnenaca koji su pretaloženi u kredni „ofiolitski melanž“ i u eocensku Kalničku breču. Zato se može pretpostaviti da su paleogeografski i strukturno-tektonski odnosi tijekom jure bili vrlo slični onima na susjednim listovima.

Najstarije primarne stijene koje izdanjuju na listu Koprivnica su dubokovodni kredni klastiti s vulkanitima, čije je taloženje započelo u donjoj kredi (u aptu), a održalo se do sredine gornje krede (turona). U geološkoj literaturi te su naslage poznate pod nazivima „dijabaz-rožnjačka formacija“, „magmatsko-sedimentni kompleks“ ili „ofiolitski melanž“. Uz njih se pojavljuju bazični vulkaniti koji su se „probijali“ uz duboke rasjede, a njihovi tufovi su se miješali s dubokovodnim šejlovima. Istovremeno su se u bazen urušavali blokovi raznovrsnih starijih stijena koji su uklopljene u sitnozrnate dubokovodne klastite. Kredni klastiti s vulkanitima izgrađuju središnji dio Kalničkog gorja, dok su u ostalim dijelovima lista prekrivene mlađim naslagama. Prema podacima sa susjednih listova OGK pretpostavlja se da ukupna debljina krednih naslaga iznosi 500-1000 m.

Početkom senona započela je vrlo jaka subhercinska orogenetska faza čijim su djelovanjem borane i navlačene sve stijene na području sjeverozapadne Hrvatske. Tada je nastalo nekoliko malih, ali strmih otoka koji su predstavljali prvo „pravo“ kopno na tom prostoru. Na području Kalnika postojao je plitki podmorski greben na koji su se naselili rudisti. Istovremeno je u dubljim dijelovima bazena taložen fliš, a u mirnijoj sredini iza grebena „skalja“. Do kraja senona čitavo područje je bilo preplavljeno, pa je sedimentacija fliša nastavljena i u paleocenu. Na području lista Koprivnica nisu nađeni primarni izdanci senonskih naslaga, već samo blokovi

84

rudistnih vapnenaca i skalje koji su pretaloženi u Kalničku breču. Zato se može zaključiti da su senonske naslage bile taložene, ali da su kasnije prekrivene mlađim sedimentima ili da su možda potpuno erodirane.

Slična je situacija bila i s paleocenskim vapnencima, čiji su blokovi također nađeni u Kalničkim brečama. Sve to upućuje na neprekinutu sedimentaciju koja se odvijala od sredine senona do kraja paleocena. Nakon toga nastupila je dugotrajna kopnena faza koja je trajala do srednjeg eocena, pa je najveći dio tih stijena erodiran i pretaložen u mlađe naslage.

Početkom eocena je cijelo područje sjeverozapadne Hrvatske bilo zahvaćeno vrlo jakom pirinejskom orogenetskom fazom. Uslijed potisaka u pravcu I-Z nastao je jako strmi reljef u kojem su postojala velika siparišta. Kasnijom cirkulacijom vode siparišni materijal je vezan u vapnenačko-dolomitnu megabreču. To su tzv. Kalničke breče koje u dužini od oko 30 km i širini 500-1000 m izgrađuje južni greben Kalničkog gorja. O postanku tih breča postoji još nekoliko teorija prema kojima one predstavljaju „karbonatni melanž“ ili „neprerađeni šav“ u zoni subdukcije. Slične breče postoje još u Dravskoj potolini (Molve i Lunjkovec), a ima ih na Medvednici, Ravnoj gori, a nabušene su i u Međimurju kod Zebanca. Debljina tih vapnenačkih breča poznata je samo u Molvama, gdje su debele oko 50 m, dok im debljina na području južnog kalničkog grebena varira od 250-500 m. Tijekom gornjeg oligocena i donjeg miocena (u egeru i egenburgu) taložene su klastične naslage sa smeđim ugljenom, koje su u starijoj geološkoj literaturi poznate pod nazivom „Socka slojevi“. Iako su transgresivne na sve starije stijene, ipak se u njihovoj bazi pretežito nalaze manji blokovi i velike valutice metamorfita. Na površinu izbijaju samo u središnjim dijelovima Kalničkog gorja, ali su nađene u skoro svim istražnim bušotinama. Zbog velike pokrivenosti, rijetkih nalaza fosila, kao i velike međusobne sličnosti stijena u njima se nije mogla izvršiti detaljnija raščlamba, pa su one u ovom Tumaču prikazane pod zajedničkim nazivom donji miocen. Početkom donjeg miocena je područje sjeverozapadne Hrvatske i istočne Slovenije bilo zahvaćeno vrlo jakim tektonskim pokretima koji spadaju u savsku orogenetsku fazu. Tada su zbog potisaka u pravcu sjever-jug nastale Posavske bore koje su postale „kalup“ za sva mlađa tektonska zbivanja. Ujedno je došlo do jake vulkanske aktivnosti koja je najvećim dijelom bila vezana uz antiklinalnu strukturu Hum na Sutli - Varaždinske Toplice - Slanje. Stariji autori su tu strukturu nazivali „Periadriatski lineament“ ili „Zona andezita i pršinaca“. Ukupna debljina donjomiocenskih naslaga na području lista Koprivnica varira od 50-550 m. Početkom badena su započeli jaki tektonski pokreti koji su djelovali u okviru štajerske orogenetske faze. Zbog obnovljenih potisaka u pravcu S-J je na području Kalničkog gorja došlo do manjih navlačenja i „prevrtanja“ naslaga. Ujedno su iz jezgara ranije nastalih antiklinala na površinu izbili trijaski dolomiti i vapnenci. Njihovom erozijom i pretaložavenjem je potpuno izmijenjen areal distribucije klastičnog materijala, pa je umjesto silikatnog taložen karbonatni materijal. U gornjem badenu nastupila je marinska transgresija koja je osim sjeverne Hrvatske preplavila i veliki dio susjednih zemalja. Kalničko gorje je u prvo vrijeme bio otok u tom moru, ali je do kraja badena bilo potpuno preplavljeno. Zbog toga debljina gornjobadenskih naslaga jako varira, te su one u središnjim dijelovima Kalnika debele nekoliko 10-taka m, dok u sinklinalama dosežu debljinu od 250-350 m. Tijekom sarmata Paratethys se je podijelio u više manjih bazena, pa je područje sjeverozapadne Hrvatske ušlo u sastav Panonskog bazena. Zbog prekida veze s „otvorenim“ morem započelo je postupno oslađivanje bazena, što je izazvalo promjenu flore i faune. Kontinuirana sedimentacija, ali uz još veće oslađivanje,

85

nastavljena je tijekom gornjeg sarmata i donjeg panona. Tijekom tog razdoblja su u slatkovodnim uvjetima taloženi „Bijeli lapori“ ili „Croatica slojevi“ čija debljina rijetko prelazi 20 m.

U gornjem panonu je uspostavljena veza s otvorenim morem, što je ponovno izazvalo promijenu flore i faune. Istovremeno je zbog tektonskih pokreta vezanih uz atičku orogenetsku fazu došlo do podjele bazena na plitkovodni i dubokovodni dio. Na plićacima koji su tada činile sve preplavljene zagorske gore, taloženi su „Banatica lapori“. Istovremeno su produbljivanjem dna sinklinala nastali duboki „podvodni kanali“ koji su „povezivali“ Alpe i Panonski bazen. Po njima su povremene „mutne struje“ prenosile klastični materijal, pa je nastala ritmička izmjena klastičnih sedimenata. Zbog stalnog spuštanja dna kanala na području lista Koprivnica odloženo je 650-900 m šljunaka pijesaka, lapora i glina. Tijekom donjeg ponta nastavljeno je taloženje istovrsnih sedimenata, ali više nisu postojala podvodna uzvišenja, pa se taloženje glinovitih lapora i pijesaka proširilo na čitavo područje lista. U gornjem pontu područje lista Koprivnica postupno je poprimilo izgled delte velike rijeke. Pojačan je donos tinjčastih pijesaka i pjeskovitih lapora. Njihova debljina na površinskim izdancima dosiže 800 m, a u nekim bušotinama i do 1200 m. Izvan kanala su se stvarale močvare u kojima se nakupljao biljni materijal iz kojeg je kasnije nastao lignit. Važno je naglasiti da zagorske gore još uvijek nisu bile izdignute i da je distribucija materijala bila s područja Alpa.

Početkom pliocena je u okviru vlaške orogenetske faze započelo izdizanje područja sjeverozapadne Hrvatske i povlačenje već potpuno oslađene vode iz Panonskog bazena. U općem trendu izdizanja brže su izdizane paleozojsko-mezozojske jezgre svih zagorskih gora. To je izazvalo boranje gornjomiocenskih, slabo konsolidiranih naslaga uz njihove obronke. Zbog toga su najjače poremećene neogenske naslage uz rub Kalničkog gorja, a mjestimice je došlo do njihovog fleksurnog povijanja i reverznog rasjedanja.

U pliocenu je u jugoistočnom dijelu lista Koprivnica nastala velika močvara koja je bila povezana s još većim močvarama u Slavoniji. To su bili posljednji ostaci već potpuno oslađene vode iz Panonskog bazena. U močvari je odlagan materijal koji je nastao erozijom izdignutih dijelova sjeverozapadne Hrvatske. Zbog čestih nalaza slatkovodnih puževa iz roda Paludina (Viviparus) te su naslage nazvane „Paludinski slojevi“.

Na području lista Koprivnica nema podataka što se zbivalo na prijelazu pliocena u kvartar. Ipak se na temelju fosilnih ostataka velikih sisavaca koji su pronađeni na nekoliko lokaliteta u dolini rijeke Drave, može pretpostaviti da je vladala kopnena faza te da je klima bila vlažna i topla.

Tijekom donjeg pleistocena u sjevernom dijelu Hrvatske, a vjerojatno i u južnom dijelu Mađarske nastalo je veliko slatkovodno jezero. Njegovo naglo stvaranje bilo je izazvano izdizanjem Karpata koji su zapriječili otjecanje oborinske vode u Crno more. Da su tada postojali ljudi ta bi se poplava mogla smatrati biblijskim „Općim potopom“, jer kasnije na području nekadašnjeg Panonskog bazena nije bilo veće poplave. Iz prostranog jezera su kao i u gornjem badenu virila sva gorja sjeverne Hrvatske. Njihovom erozijom je nastao krupnoklastični materijal u kojem nisu nađeni provodni fosili. Budući da se on stratigrafski i litološki potpuno razlikuje od pliocenskih naslaga, on je na listu Koprivnica uvršten u donji pleistocen.

Velike jezerske terase na južnim padinama Kalnika pokazuju da je u tom području postojalo slatkovodno jezero koje se održalo do gornjeg pleistocena. U njemu se tijekom toplodobnih razdoblja taložio krupnoklastični materijal i blokovi

86

vapnenca (proluvij) koji su se obrušavali s Kalničke grede, a za vrijeme oledbi taložen je les i sitnozrnati pijesak.

Sredinom pleistocena Dunav se je probio kroz Đerdapsku klisuru, pa je započelo isušivanje područja sjeverne Hrvatske. Naglim povlačenjem vode započelo je stvaranje hidrografske mreže današnjeg Dunavskog slijeva. Rijeka Drava je prvo izdubila svoje korito te nanijela krupne šljunke i pijeske koji danas čine njezinu četvrtu (najstariju) terasu. Nakon toga je započelo izdizanje Bilogore i Kalnika, pa se danas ostaci tog aluvija nalaze na najvišem vrhu Bilogore (kota 309) i na istočnim obroncima Kalnika. Zbog neotektonskog izdizanja čitavog područja, ali i sve manjih količina vode rijeka Drava se postupno povlačila prema svom današnjem koritu, te formirala još jednu pleistocensku i dvije holocenske terase.

Tijekom srednjeg i gornjeg pleistocena klimatske prilike u našim krajevima bivale su pod sve jačim utjecanjem alpskih oledbi. Izmjenom ledenih i međuledenih doba u Alpama mijenjale su se i klimatske prilike u sjevernoj Hrvatskoj. Za vrijeme oledbi jaki vjetrovi su prenijeli velike količine lesa (prapora) koji je mjestimice bio debljine od 25-50 m. On je brzo erodiran sa strmih padina, dok se na ravnim i blago nagnutim površinama očuvao do danas. Unutar lesa se mjestimice mogu naći proslojci crvenosmeđe gline ili šljunkovitih pijesaka. To je „fosilna zemlja“ ili „pogrebena zemlja“ koja je nastala tijekom toplodobnih razdoblja. Tada je uslijed zatopljivanja došlo do većeg kemijskog trošenja i do veće cirkulacije vode.

Tijekom holocena reljef lista Koprivnica postupno je poprimio svoj današnji oblik. Isušeno je jezero s južne strane Kalnika, a jezerski sedimenti su zajedno s južnim grebenom Kalničkog gorja dignuti na današnju visinu. Zbog smanjenja oborina oslabila je energija tekućih voda, pa su riječne i potočne doline popunjavane sa sve sitnijim materijalom.

Rijeka Drava je također „gubila snagu“, pa se postupno povlačila u svoje današnje korito. To se odvijalo u tri faze, te je za sobom ostavila dvije holocenske šljunkovito-pješčane terase i recentno poplavno područje. Ove terase pokazuju da je područje lista Koprivnica još uvijek u fazi izdizanja i da se to izdizanje odvijalo na mahove.

Uz korito Drave zaostale su velike količine pijeska kojeg su sjeveroistočni vjetrovi transportirali prema jugozapadu. To su tzv. „đurđevački peski“ koji su u široj okolici Đurđevca stvarali dine i pješčane nasipe. Oni se mjestimice pojavljuju i na listu Koprivnica, gdje su uneseni daleko u potočne doline na sjeveroistočnim padinama Bilogore.

87

LITERATURA ANIĆ, D. (1952): Gornjooligocenske naslage južnog pobočja Ivanščice u Hrvatskoj (Krapina-Radoboj-Golubovec). Geol. vjesnik, 2-4, 7-62, Zagreb. ANIĆ, D. (1958): Starost andezitskih erupcija u Hrvatskom zagorju. Geol. vjesnik 11,261-263, Zagreb. ANIĆ, D. (1960): Prilog poznavanju gornjeg oligocena u Hrvatskom Zagorju. Geol. vjesnik, 13, 141-183, Zagreb. AVANIĆ, R. i HEĆIMOVIĆ, I. (1986): Elaborat o istraživanju glina na području Peteranec-Sigetec-Hlebine u svrhu lociranja i utvrđivanja geoloških rezervi ležišta. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. BABIĆ, LJ. (1974): Jurassic ????? sequence of Mt. Ivanščica (Northern Croatia). Bull. Sci. Conl. Acad. Yougosl., (A), 19/78, 180-181, Zagreb. BABIĆ, LJ. i ZUPANIČ, J. (1973): Najmlađa jura i najstarija donja kreda u Ivanščici. Geol. vjesnik, 26, 267-272, Zagreb. BABIĆ, Ž., ČAKARUN, I., SOKAČ, A. i MRAZ, V. (1978): O geologiji kvartarnih naslaga rijeke Drave. Geol. vjesnik, 30/l, 43-61, Zagreb. BABIĆ, Ž., ŠARIN, A., ČAKARUN, I. i MRAZ, V. (1977): Izvještaj o regionalnim hidrogeološkim istraživanjima porječja donje Drave i dijela Dunava. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. BAHUN, S. i RALJEVIĆ, B. (1969): Mineralna, termalna i ljekovita vrela. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. BASCH, O. (1983a): Osnovna geološka karta SFRJ List Ivanić-Grad, M 1:100.000. Institut geol. istraživanja, Zagreb, Savezni geol. zavod, Beograd. BASCH, O. (1983b): Osnovna geološka karta SFRJ. Tumač za list Ivanić Grad, 66 str., Institut geol. istraživanja, Zagreb, Savezni geol. zavod, Beograd. BATUŠIĆ, V. (1981): Rezultati istraživanja područja Molve-Kalinovac-Stari Gradec. DIT, INA-Naftaplin, 7,1-5, Zagreb. BOJANIĆ, L. (1959): Geološka građa južnog centralnog dijela Kalničke gore s naročitim obzirom na vapnenačke i ugljonosne naslage i eruptivno kamenje šireg područja Vratno-gornji tok Kamešnice. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. BOJANIĆ, L. (1972): Kalnik. Vodoistražni radovi - 1972. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. BOŠNJAKOVIĆ, S. (1903): Apatovačka alkaličko-murijatička kiselica. Glasnik Hrv. naravosl. društva, 14, 132-137, Zagreb. CRNKOVIĆ, B. (1960): Hornblenda-peridotit na sjevernoj strani Medvednice. Geol. vjesnik, 13, 57-64, Zagreb. CRNKOVIĆ, B. (1965): Nalaz kristalinskih valutica u oligocenskim konglomeratima na Medvednici. Geol. vjesnik,18/1, 41-52, Zagreb. CRNKOVIĆ, B., BABIĆ, V. i TOMAŠIĆ, J. (1974): Gabro Hruškovca kraj Ljubeščice na Kalniku. Geol. vjesnik, 27, 1153-171, Zagreb. CRNOLATAC, I. (1971): Hidrogeološki radovi u dolini Kamešnice potoka. Izvještaj SO Križevci, Zagreb. DANK, V. & BOZDAY, Y. (1971): Morfological Background of the Potential Hydrocarbon reserves in Hungary. Nafta, 22/4-5, 305-313, Zagreb. DIMITRIJEVIĆ, M. D. (1982): Dinarides: An outline of the Tectonics. Earth evol. sci., 2/1, 4-23, Wiesbaden. DIMITRIJEVIĆ, M. D. i DIMITRIJEVIĆ, M. N. (1974): O genezi "dijabaz-rožnjačke formacije". Geol. glasnik, 7, 133-149, Titograd.

88

ČEH, D. (1881): Rudna vrela Apatovačka. Rad Jugosl. akad. znan. umjetn., 55, 220-225, Zagreb. ČERNJAVSKI, P. (1933): Prilog poznavanju flore pliocena kod Glogovca u Hrvatskoj. Vesnik Geol. inst. 2, 179-186, Beograd. FELETAR, D. (1986): Povijesni razvoj i suvremeno značenje vađenja ugljena na Podravskoj Bilogori. Radovi Zavoda za znan. rad. Jug. akad. znan. umjet., 1, 171-191, Varaždin. FERIĆ, M. i BABIĆ, B. (1948): Izvještaj o glinama s područja KNO-a Križevci. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. FILJAK, R., ANTOLIĆ, V. i GROTIĆ, V. (1984): Geotermalni potencijali područja Koprivnica-Ludbreg-Legrad. "Podravka" znan. struč. časopis, 2, 43-46, Koprivnica. FOETERLE, F. (1861/62): Sitzung vom 17. December 1861. Geologische Karte von Kroatien. Jahrb. Geol. Reichsanst., 12/1, (Verh. 123-124), Wien. GABERŠČIK, R. (1959): Rezerve lignita područja Kalnik-Bilogora. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. GABRIĆ, A., SAPAČ, F. i PEH, Z. (1982): Elaborat o istraživanju ugljenonosnih naslaga i proračunu rezervi ležišta Vojakovački Kloštar. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. GJETVAJ, I., HAJNŠEK, S., ŠIMON, J. i TUFEKČIĆ, D. (1962): Tektonska građa Dravske potoline. Fond struč. dok. "INA-Naftaplin", Zagreb. GLUMIČIĆ, N. (1955): Izvještaj o geološkom prospektiranju terena Koprivnica-Rasinja-Topolovac. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. GORJANOVIĆ-KRAMBERGER, D. (1902): Säuerling Apatovac. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. GORJANOVIĆ-KRAMBERGER, D. (1904a): Geologijska prijegledna karta Kraljevine Hrvatske-Slavonije. Krapina i Zlatar 1:75.000. Izd. Kr. hrv. slavon. dalmat. zemalj. vlada. Odio za unutarnje poslove, Zagreb. GORJANOVIĆ-KRAMBERGER, D. (1904b): Geologijska prijegledna karta Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Tumač geologijske karte Zlatar-Krapina. Naklada Kr. zemalj. vlade, Odjela za unutarnje poslove, 1-42, Zagreb. GORJANOVIĆ-KRAMBERGER, D. (1907): Die geotektonischen Verhaaltnisse der Agramer Gebirges und die mit denselben im Zusammenhang stehenden Erscheinungen. Anhang zu den Abhandl. Preuss. Akad. Wirs. von J. 1907, Berlin. GORJANOVIĆ-KRAMBERGER, D. (1908a): Geologijska prijegledna karta Kraljevine Hrvatske i Slavonije, Zagreb, 1:75.000, Izd. Geol. povj. u Zagrebu, Zagreb. GORJANOVIĆ-KRAMBERGER, D. (1908b): Geologijska prijegledna karta Kraljevine Hrvatske-Slavonije. Tumač geologijskoj karti Zagreb. Nakl. Kralj. zemalj. vlade, Odjel unutar. poslove, II. 75, Zagreb. GRIMANI, M. i JOVIĆ, B. (1977): Mikropaleontološka obrada uzoraka stijena na području SZ Hrvatske. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. HADŽIVELJKOVIĆ, N., KISOVAR, M., LISAK, H. i MARTINEC, R. (1972): Rezultati istraživanja polja Veliki Otok. Fond struč. dok. "INA-Naftaplin", Zagreb. HAUER, K. (1864): Mineralquellen von Apatovac. Jahrb. Geol. Reichsanst, 14/1, Verh. 30-31, Wien. HAUER, F. (1867-1871): Geologische Übersichtskarte der Österereichisch-Ungarischen Monarchie nach den Aufnahmen der k. k. Geologischen Reishsansalt bearbeitet von F. Ritter von Hauer. Geol. Reichsanst. Verlag Beck sehen. Univ. Buchtandl. Alfred Holder, Wien. HEĆIMOVIĆ, I. (1984): Strukturno-geomorfološka istraživanja između Medvednice, Ivanščice i Kalnika. Geol. vjesnik, 37, 33-40, Zagreb.

89

HEĆIMOVIĆ I. i ŠIMUNIĆ, A. (1986): Istražna bušotina na termalnu vodu Križevčanka-l (Kža-l). Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. HEĆIMOVIĆ LJ. (1986): Izvještaj o RTG i DTA analizama uzoraka OGK Koprivnica. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. HERAK, M. (1986): A new concept of geotectonics of the Dinarides. Prirodoslovna istraživanja, 53, Acta geologica 16, 1, 1-42, Jugosl. akad. znan. umjet., Zagreb. HOERNES, R. (1874): Kohlenführenden Tertiärablangungen aus der Umgebung des Ivanczica Gebirges in Kroatien (Sotzka und Hoernerschichten). Verh. Geol. R. A. 10, 239-242, Wien. HOERNES, R. (1875a): Das Kohllen vorkommen von Drenovec in Kroatinen. Verh. Geol. Reichsanst., 9, 158-159, Wien. HOERNES, R. (1875b): Vorlage von Petrefacten der Sotzka-Schichten aus dem Kalnik gebirge. Verh. Geol. Reichsanst., 5, 83-84, Wien. JOVANOVIĆ, D. (1960): Glina kao sirovinska baza ciglane "Anton Blažević" u Ludbregu. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. JURKOVIĆ, M. (1962): Građa podloge tercijara i međusobni odnos tercijarnih stijena i stijena podloge na području Dravske potoline. Fond struč. dok. "INA-Naftaplin", Zagreb. JURKOVIĆ, M., HRABAK, N., LOUŠIN, LJ., DRAGIČEVIĆ, B. i KOLBAH, S. (1981): Dosadašnji rezultati istraživanja polja Peteranec. Fond struč. dok. "INA-Naftaplin", Zagreb. JURKOVIĆ, M., HRABAK, N., BISTRIČIĆ, A., LOUŠIN, LJ., MAJSTOROVIĆ, J. i KOLBAH, S. (1983): Rezultati istraživanja polja Kutnjak-Đelekovec. Fond struč. dok. "INA-Naftaplin", Zagreb. KlSOVAR, M. (1970): Litostratigrafske jedinice tercijarnog kompleksa u području Bilogore. Fond struč. dok. "INA-Naftaplin", Zagreb. KIŠPATIĆ, M. (1909): Dacit od Moždjenca kod Novog Marofa. Rad Jugosl. akad. znan. umjetn., 179, 63-67, Zagreb. KIŠPATIĆ, M. (1909a): Mladje eruptivno kamenje u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Rad Jugosl. akad. znan. i umj., 177, 97-154, Zagreb. KIŠPATIĆ, M. (1913): Kristalinsko kamenje Kalnika. Rad Jugosl. akad. znan. umjet., 200, 161-174, Zagreb. KOCH, F. (1904): Serpentinsko kamenje Zagrebačke i Kalničke gore. Nast. vjesnik, 13/2, 217-220, Zagreb. KOCH, F. (1918): Die oberen Kreideschichten des Kalnik Gebirges in Kroatien. Glasnik, Hrv. prir. društva, 30, 49-58, Zagreb. KOROLIJA, B. i CRNKO, J. (1985): Osnovna geološka karta SFRJ. List Bjelovar, L 33-82 1:100.000, Geol. zavod, Zagreb, Sav. geol. zavod Beograd, Beograd. KOROLIJA, B., VRAGOVIĆ, M., CRNKO, J. i MAMUŽIĆ, P. (1986): Tumač za list Bjelovar L 33-82. Osnovna geološka karta SFRJ 1:100.000. Geol. zavod Zagreb, Sav. geol. zavod Beograd, 1-45, Beograd. KOSSMAT, F. (1924): Geologie der zentralen Balkanhalbinsel. Mit einer Ubersicht des dinarischen Gebirgsbaues. Die Kriegsschauplatze, 1914-1918, Geol. dargestelit, 12,1-198, Berlin. KRANJEC, V. (1975): Naslage mlađeg tercijara i pojave ugljikovodika na površini sjeveroistočnih obronaka Kalnika. Zbornik radova Rud. geol. naft. fak. Sveuč. u Zagrebu, (1939-1974), 63-69, Zagreb. KRANJEC, V., HERNITZ, Z. REŠČEC, T. i VELIĆ, J. (1976a): Neki rezultati dubinskog kartiranja u Dravskoj potolini. Nafta, 27/3, 123-141, Zagreb.

90

KRANJEC, V., HERNITZ, Z., REŠČEC T. i VELIĆ, J. (1976b): O sarmatskim i starijim panonskim naslagama u Dravskoj potolini. Geol. vjesnik, 29, 125-149, Zagreb. KRANJEC, V., PRELOGOVIĆ, E., HERNITZ, Z. i BLAŠKOVIĆ, I. (1971): O litofacijelnim odnosima mlađih neogenskih i kvartarnih sedimenata u širjem području Bilogore (sjeverna Hrvatska). Geol. vjesnik, 24, 47-55, Zagreb. MALEZ, M. (1965): Erster Fund der Gattung Mastodon (Bunolophodon) grandicivus Schlesinger im Pliocen von Slawonien. Bull. sci. Conl. Acad. Yougosl., (A), 10/12, 420-421, Zagreb. MAMUŽIĆ, P. (1977): Izvještaj o makrofaunističkoj obradi uzoraka s područja Kalnika za temu "Tektonika sjeverozapadne Hrvatske". Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. MARGETIĆ, M. i BABIĆ, B. (1948): Izvještaj o ispitivanjima naslaga gline, vapnenca, eruptivnog kamenja, lignita, mrkog ugljena na terenu Križevci-Kalnik-Vratno, radi utvrđivanja rentabilnosti i izgradnje nove željezničke pruge od stanice Križevci do Vratna. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. MARTlNEC, R., JOVANOVIĆ, M., BOŠKOV-ŠTAJNER, Z., BARIŠIĆ, M., SYRINEK, M., MAJSTOROVIĆ, J. i KOLBAH, S. (1981): Rezultati istraživanja polja Cvetkovec. Fond struč. dok. "INA-Naftaplin", Zagreb. MEDWENITSCH, W. i SIKOŠEK, B. (1965): Abriss der Geologie und Tektonik Jugoslawiens. 7. Congr. Carpatho Balkan Geol. Assoc., l, 293-303, Sofija. MIHOLIĆ. S. (1952): Kemijski sastav i svojstva mineralnih voda. Godišnjak Balenol.-klimat. inst. NRH., l, 7-18, Zagreb. MIHOLIĆ, S. i TRAUNER, L. (1952): Mineralne vode u Hrvatskoj. Godišnjak Balneol. klimat. inst. NRH, l, 59-133, Zagreb. MILETIĆ, P. (1969): Hidrogeološke karakteristike sjeverne Hrvatske. Geol. vjesnik, 22, 511-524, Zagreb. MlLETIĆ, P. URUMOVIĆ, K. i CAPAR, A. (1971): Hidrogeologija prvog vodonosnog horizonta porječja Drave na području Hrvatske. Geol. vjesnik, 24, 149-159, Zagreb. MILOVANOVIĆ, B. i KARAMATA, S. (1957): O dijapirizmu serpentinita. Vesnik Zav. geol. geofiz. istraž., 13, 17-28, Beograd. MIŠE, S., GALEKOVIĆ, B., MARTINEC, R., LISAK, H., ŠUŠTERČIĆ, M. i JOVANOVIĆ, M. (1976): Rezultati istraživanja polja Mosti. Fond struč. dok. „INA-Naftaplin", Zagreb. MOJSISOVICS, E. (1880): Westbosnien und Türkisch-Kroatien. Jb. Geol. R. A., 30/2, 167-266, Wien. MOSS, A. (1944): Neue Funde von Lymnaeiden, insbesondere von Valenciennesiiden in Pannon Kroatiens. Vjestnik Hrv. drž. geol. zav. i Hrv. drž. geol. muz., 2-3, 341-390, Zagreb. NAJDENOVSKI, J. (1976): Strukturni odnosi tercijarnih naslaga zapadnog dijela Dravske potoline I, II, Nafta, 27/6, 305-316 i 27/9, 467-475, Zagreb. OŽEGOVIĆ, F. (1944): Prilog geologiji mlađeg tercijara na temelju podataka iz novijih dubokih bušotina u Hrvatskoj. Vjestnik Hrv. drž. geol. zavoda i Hrv. drž. geol. muzeja, 2-3, Zagreb. OŽEGOVIĆ, F. (1954): Geološko kartiranje sjeveroistočnih i jugoistočnih obronaka Kalnika s naročitim osvrtom na pojave nafte i zemnog plina. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. OŽEGOVIĆ, F. (1956): Geološko kartiranje područja Mosti. Fond struč. dok. "INA-Naftaplin", Zagreb. PAUL, C. M. (1874): Die Braunkohlen-Ablangerungen von Kroatien und Slavonien. Jahrb. Geol. Reichsanst., 24/3, 287-324, Wien.

91

PENCINGER, V. i SAPAČ, F. (1984): Elaborat o dopunskom istraživanju i proračunu rezervi lignita ležišta "Petrov dol“ unutar istražnog prostora "Koprivnica". Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. PIKIJA, M. (1982): Turbiditne karakteristike dijela gornjopanonskih sedimenata u području Mihovljan-Lobor (sjeverozapadna Hrvatska). Geol. vjesnik, 35, 59-63, Zagreb. PIKIJA, M. i ŠIMUNIĆ, AL. (1979): Prilog rješavanju taložnih sustava pješčanih tijela – prirodnih rezervoara na površinskim izdancima neogena na području jugozapadnog dijela Panonskog bazena. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. PIKIJA, M., ŠlMUNIĆ, AL. i ŠlMUNIĆ, AN. (1981): Miocenske naslage sjevernog pobočja Kalnika. Rudarsko geološki fakultet, LMGK, Bilten, 3, 243-250, Beograd. PLETIKAPIĆ, Ž. (1964): Naftoplinonosnost Dravske potoline. Nafta, 15/9, 250-254, Zagreb. PLETIKAPIĆ, Ž., GJETVAJ, I., JURKOVIĆ, M., URBIHA, H. i HRNČIĆ, LJ. (1964): Geologija i naftoplinonosnost Dravske potoline. Geol. vjesnik, 17, 44-78, Zagreb. POLŠAK, A. (1979): Kredni biolititni kompleks u Panonskom bazenu i susjednim područjima i njihovo paleogeografsko, paleotektonsko i naftnogeološko značenje. Zbornik radova IV. god. znan. skup sekcije za primjenu geol. geofiz. geokem. Znan. savjeta za naftu, Jugosl. akad. znan. umjet., Stubičke Toplice, 53-70, Zagreb. POLJAK, J. (1914): Iz geologije Kalničke gore. Vijesti Geol. povj., 3-4, 93-100, Zagreb. POLJAK, J. (1942): Prilog poznavanju geologije Kalničke gore. Vjesnik, Hrv. drž. geol. zavoda i Hrv. drž. geol. muzeja, l, 53-92, Zagreb. POLJAK, J. i ŠUKLJE, F. (1934): Pliocen Glogovnice i Osjeka u Hrvatskoj. Vesnik Geol. inst. 3, 3-26, Beograd. PRELOGOVIĆ, E. (1974): Neotektonski i strukturni odnosi u dravskom području. Disetracija, Arhiv RGN fakulteta, Zagreb. PRELOGOVIĆ, E. (1975): Neotektonska karta SR Hrvatske. Geol. vjesnik, 28, 97-108, Zagreb. PRELOGOVIĆ, E., HERNITZ, Z. i BLAŠKOVIĆ, I. (1969): Prijemna morfometrijskih metoda u rješavanju strukturno-tektonskih odnosa na području Bilogore, sjeverna Hrvatska. Geol. vjesnik, 22, 25-531, Zagreb. PRELOGOVIĆ, E. i VELIĆ, J. (1988): Kvartarna tektonska aktivnost zapadnog dijela Dravske potoline. Geol. vjesnik, 41, 237-253, Zagreb. REŽEK, A. (1940): Kemijska analiza „Drenovačke kiselice“. Fond struč. dok. Hrv. geol. instituta, Zagreb. ROYDEN, L. H. & HORVATH, F. (1988): The Panonian Basin. The American Association of Petroleum Geologists, Tulsa and the Hungarian Geological Society, Budapest. SALOPEK, M. (1914): Moderna alpinska tektonika i geologija Hrvatske i Slavonije. Glasn. Hrv. prir. društva, 26, 85-109, Zagreb. SIKOŠEK, B. (1958): Tektonski sklop jugoslavenskih Južnih Alpa. Zbrornik radova Geol. inst. „Jovan Žujović“, 10, 247-256. Beograd. SOKLIĆ, I. (1943): Pliocenske ugljene naslage na području između Koprivnice i Križevaca. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. SOKLIĆ, I. (1952): Prilog poznavanju gornjopontskih ugljenonosnih naslaga Bilogore. Geol. vjesnik, 2-4, 177-183, Zagreb. STEINIGER, F., RÖGL, F. & MARTINI, E. (1976): Current Oligocene/Miocene biostratigraphic concept of the Central Paratethys (Middle Europe). Newsl. Stratigr., 4(3), 174-202, Berlin-Stuttgart.

92

ŠARIN, A., BABIĆ, Ž. i RALJEVIĆ, B. (1979): Prilog poznavanju termalnih i mineralnih voda sjeverozapadne Hrvatske. Zbornik radova IV. god. znan. skup Sekcije za primjenu geol. geofiz. geokem. Znan. savjeta za naftu, Jugosl. akad. znan. umjetn. Stubičke Toplice, 173-185, Zagreb. ŠARIN, A., KRANJEC, V. i KOSTOVIĆ-DONADINI, K. (1976): Hidrogeološka karta SR Hrvatske, List Zagreb, 1:200.000. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. ŠARIN, A., URUMOVIĆ, K., KOSTOVIĆ-DONADINI, K., MARKOVIĆ, S. i GALOVIĆ, I. (1980): Hidrogeološka karta SR Hrvatske, List Bjelovar 1:200.000. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. ŠČAVNIČAR, B. (1955): O istražnim radovima na zlato u starim nanosima rijeke Drave. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. ŠIKIĆ, K., BASCH. O. i ŠIMUNIĆ, A. (1979a): Osnovna geološka karta SFRJ, List Zagreb L 33-80 1:100.000, Inst. geol. istraž., Zagreb, Sav. geol. zavod Beograd, Beograd. ŠIKIĆ, K., BASCH, O. i ŠIMUNIĆ, A. (1979b): Osnovna geološka karta SFRJ 1:100.000, Tumač za list Zagreb, L 33-80, 81, Inst. geol. istraž., Zagreb, 1972, Sav. geol. zavod, Beograd. ŠIKIĆ, L. (1970): Determinacije miocenske mikrofaune (šlem analize) sa sjevernih i južnih obronaka Kalnika. Fond struč. dok., Inst. geol. istraž., Zagreb. ŠIKIĆ, L., ŠIMUNIĆ, A. i ŠIKIĆ, K. (1985): Oligocen u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Geol. glasnik, 28, (11), 119-125, Sarajevo. ŠIMON, J. (1980): Prilog stratigrafiji i taložnom sustavu pješčanih reservoara Sava-grupe, naslaga mlađeg tercijara u Panonskom bazenu sjeverne Hrvatske. Disertacija, Arhiv RGN fakulteta, Zagreb. ŠIMUNIĆ, AL. i ŠlMUNIĆ, AN. (1979): Litofacijelno raščlanjivanje mezozojskih naslaga Kalničkog gorja. Zbornik radova IV. god. znan. skupa Sekcije za primjenu geol. geofiz. geokem. Znan. savjeta za naftu, Jugosl. akad. znan. umjet. Stubičke Toplice, 125-137, Zagreb. ŠIMUNIĆ, AL. i ŠIMUNIĆ, AN. (1980): Petrografski sastav i geneza trijaskih naslaga Ivanščice, Kalnika i Ravne gore (Hrvatsko zagorje). Geol. vjesnik, 31, 157-174, Zagreb. ŠlMUNIĆ, AN. (1970): Izvještaj o geološkom kartiranju centralnog dijela Kalničkog gorja i snimanju stratimetrijskih profila. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. ŠIMUNIĆ, AN. (1982): Površinski i dubinski tektonski odnosi na području Varaždinsko-topličkog gorja i Varaždinske depresije. Fond str. dok., Inst. geol. istraž., Zagreb. ŠlMUNIĆ, AN. (1984): Detaljno geološko istraživanje šireg područja Vratno u svrhu lociranja bušotine za pitku vodu. Fond struč. dok, Inst. geol. istraž., Zagreb. ŠlMUNIĆ, AN. (1986): Geološke i hidrogeološke karakteristike bliže okolice dubokog bunara Vratno-l (BV-l). Fond struč. dok, Inst. geol. istraž., Zagreb. ŠIMUNIĆ, AN. (1988): Geološko-tektonska osnova termomineralnih vrela u Varaždinskim toplicama. Radovi Zavoda za znanstveni rad, Jugosl. akad. znan. umjet., 2, 9-29, Varaždin. ŠIMUNIĆ, AN. i ČAKARUN, I. (1984): Hidrogeološki odnosi sjevernog dijela općine Križevci. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. ŠIMUNIĆ, AN. i HEĆIMOVIĆ, I. (1979): Tektonski odnosi sjeverozapadne Hrvatske (Ivanščica, Kalnik, Ravna gora). Zbornik radova, IV. god. znan. skup Sekcije za primjenu geol. geofiz. geokem. Znan. savjeta za naftu, Jugosl. akad. znan. umjet. Stubičke Toplice, 187-198, Zagreb

93

ŠIMUNIĆ, AN. i HEĆIMOVIĆ, I. (1980): Tektonski odnosi sjeverozapadne Hrvatske (Centralni dio Hrvatskog zagorja i dio Kalničkog prigorja). Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. ŠIMUNIĆ, AN. i HEĆIMOVIĆ, I. (1983): Geotermalna evalvacija SE dijela Kalnika (Vratno-Apatovac) i geološka prospekcija nemetalnih sirovina na širem području Križevaca. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. ŠIMUNIĆ, AN., NAJDENOVSKI, J. i ŠIMUNIĆ, AL. (1982): Geološki odnosi sjeverozapadnog dijela Dravske depresije i istočnih obronaka Kalničkog gorja. Zbornik radova X. jub. kongresa geologa Jugoslavije, l, 107-122, Budva. ŠlMUNIĆ, AN., PIKIJA, M. i HEĆIMOVIĆ, I. (1982): Osnovna geološka karta SFRJ, List Varaždin L 33-69 1:100.000, Geol. zavod Zagreb, Sav. geol. zavod Beograd, Beograd. ŠlMUNIĆ, AN., PIKIJA, M., HEĆIMOVIĆ, I. i ŠIMUNIĆ, AL. (1981): Tumač za list Varaždin L 33-69. Osnovna geološka karta SFRJ 1:100.000. Geol. zavod Zagreb, Sav. geol. zavod Beograd, 1-75, Beograd. ŠlMUNIĆ, AN., PIKIJA, M. i JAMIČIĆ, D. (1972): Tumač kompilacijske karte sjeveroistočnog dijela Hrvatskog zagorja. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. ŠlMUNIĆ, AN., PIKIJA, M. i JAMIČIĆ, D. (1973): Pleistocene deposits of the southern slopes of Kalnik mountain. Bull. sci. Cons. Akad. Yugosl., (A), 18/4-6, 70-71, Zagreb. ŠIMUNIĆ, AN. i ŠIMUNIĆ, AL. (1987): Rekonstrukcija neotektonskih zbivanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj na temelju analize pontskih sedimenata. Rad Jugosl. akad. znan. i umjetn., 431, Razred za prirodne znanosti, 22, 155-177, Zagreb. ŠIMUNIĆ, AN., ŠlMUNIĆ, AL. i MILANOVIĆ, M. (1979): Geološka građa Ivanščice i Ravne gore. Geol. vjesnik, 31, 157-174, Zagreb. ŠUKLJE, F. (1933): Pontiska fauna Jagnjedovca i Glogovca u Hrvatskoj. Vesnik Geol. inst., 2, 57-82, Beograd. ŠUKLJE, F. (1947): Geološka bilješka o Bilogori. Geol. vjesnik, l, 149-167, Zagreb. ŠUKLJE, F. i POLJAK, J. (1935): Pliocen Lepavine, Sokolovca i Šemovca u Hrvatskoj. Vesnik Geol. inst. 4, 177-196, Beograd TAKŠIĆ, A. (1953): O geološkim okolnostima i rezervama sirovina na južnim padinama Kalničke gore. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. TAKŠIĆ, A. (1954): Pregled ležišta ugljena u NR Hrvatskoj. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. TAKŠIĆ, A. (1955): Definitivni geološki izvještaj o bušenju u Rasinji. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. TAKŠIĆ, A. i GABRIĆ, A. (1978): Izvještaj o proučavanju ugljenonosnih struktura na interesnom području Elektroprivrede - Zagreb. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. TOLIĆ, LJ. i BLAŽEVIĆ, Z. (1958): Geološko ispitivanje gliništa ciglane "Kringramat“ Križevci. Fond struč. dok. Inst. geol., istraž., Zagreb. TUŠEK, V. (1967): Naftno i plinsko polje Jagnjedovac. Fond struč. dok. "INA-Naftaplin", Zagreb. URUMOVIĆ, K. i ŠIKIĆ, V. (1969): Tektonika Prekomurja, Međimurja i zapadne Podravine na temelju morfometrijske analize. Fond struč. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb. VOYT, C. (1890): Mnjenje - Vrhu podijeliti se imajučeg štitnog okoliša za kupelj Varaždinske toplice, nalazeću se u kraljevini Hrvatskoj, županije Varaždinske u kotaru Novi Marof. Fond str. dok. Inst. geol. istraž., Zagreb

94

VRAGOVIĆ. M. i MARCI, V. (1973): Karbonatizirani serpentiniti iz dubokih bušotina kraj sela Lepavine. Geol. vjesnik, 26, 159-167, Zagreb. VUGRINEC, J., BATUŠIĆ, V., BISTRIČIĆ, A., BOŠKOV-ŠTAJNER, Z., REŠĆEC, T., ŠIMON, J., HAJNŠEK, S., JURKOVIĆ, M. i HAJNŠEK, B. (1970): Rezultati istražnih radova na polju Lepavina. Fond struč. dok, "INA -Naftaplin", Zagreb. VUGRINEC, J., BISTRIČIĆ, A., KISOVAR, M., MALJAK, Z., MIŠE, S., JURKOVIĆ, M., SLAVIĆ, B. i HADŽIVELJKOVIĆ, N. (1971): Rezultati istražnih radova na polju Legrad. Fond struč. dok. "INA-Naftaplin", Zagreb. VUGRINEC, J., HAJNŠEK, S., KRIZMANIĆ, D., ČUVALO, LJ., MIŠE, S., MARTINEC, R. i SLAVIĆ, B. (1973): Naftno-plinsko polje Čepelovac-Hampovica. Fond struč. dok. "INA-Naftaplin", Zagreb. VUKASOVIĆ, Ž. (1879): Pabirci za zemljoslovIje Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Rad Jugosl. akad. znan. umjetn., 46, 166-278, Zagreb. VUKOTINOVIĆ, LJ. (1852): Geognostische Skizze vom Warasdiner Teplitz in Croatien. Jahrb. Geol. Reichsanst., 3/4, 13-17, Wien. VUKOTINOVIĆ, LJ. (1853): Einige Mittheilungen über dasi Kalniker Gebirge in Croatien. Jahrb. Geol. Reichsanst., 4/3, 550-552, Wien. WEIN, G. (1969): Zur Kentnis der tektonischen Structuren inI Undergrund des Neogen von Ungarn. Jahrb. der Geol. Bund., 116, 85-101, Wien. WOLF, H. (1861/62): Sitzungen der K. K. Geologischen Reichsanstalt. Sitzung am 29. April 1862. (Berichte über das Kalnikgebirge). Jahrb. Geol. Reichsanst., 12/3 (Verh.) 229, Wien