Montenegro

medi jsk i sponzor i :

Bilten br. 4 | Jazz Apprecitation Month 2011 | Izdavač: Jazz Art | www.jazzartassociation.org | info@jazzartassociation.org

Mjesec poštovanja jazza u Crnoj GoriProgram JAM 2011. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2Naše peto izdanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3Gosti JAM-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5Kritika: Veseli mjesec poštovanja jazza u divnoj Crnoj Gori . . . . 8Utisci: Eli Yamin Quartet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12Anketa - učesnici: Nezaboravno iskustvo . . . . . . . . . . . . . . . 14Učesnici mjuzikla Norina barka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16Kritika: Noć kada smo bili svijet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18Grupa Baltazar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20Književnost i muzika: Jazzologija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22Jazz na filmu: Jazz Movies program . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26Portreti mladih umjetnika: Iva Kostić, Enes Tahirović i Filip Gavranović . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29Intervju: Virgil Mihaiu, jazz kritičar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32

Carla Bley u PodgoriciCarla Bley: izvodi sa press konferencije, 5. decembar 2010. . . . 36Kritika: Carlas Christmas Carols - Snovi su tako stvarni . . . . . . 38

Naš jesenji program Na crnogorskoj turneji: Eric Legnini Trio. . . . . . . . . . . . . . . . 40Intervju: Evolucija jazza je u toku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41Muzički velikan u Podgorici: Ralph Towner . . . . . . . . . . . . . . 43

Jazz organizacijeThe Jazz Drama Program . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45Jazz at Lincoln Center . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46Berklee College of Music . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47

IntervjuiPat Metheny . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48Jason Moran . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51

PodsjetnikJazz skice: Sentimentalno putovanje Bubiše Simića . . . . . . . . 54Omaž umjetniku: Boško Petrović . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5550 godina od prvog free jazz albuma: Ornette Coleman . . . . . 57Jazz skice: The Last Poets . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60Jazz skice: Django Reinhard . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63In Memoriam 2010/2011 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65

Celebrating jam 2011 in MontenegroOur fifth celebration, by Maja Popovic . . . . . . . . . . . . . . . . 68Exhilaration Jazz Appreciation Month 2011 In Beautiful Montenegro, by Virgil Mihaiu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69Eli Yamin Jazz Quartet: Unbelievable week in Montenegro . . . 72Sailing on the Waves of Joy, by Kristina Dedic . . . . . . . . . . . 75

BILTEN JAM 2011IzdavačJAZZ ART

UrednicaMAJA POPOVIć

SaradniciSONJA DRAGOVIćANICA VUJNOVIćMILENA MIŠKOVIćVOJISLAV PANTIćVID JERAJVIRGIL MIHAIUMILAN MANDIćLUKA MILOŠEVIćKRISTINA DEDIćBOBAN MIHAJLOVDRAGANA RAKČEVIćKATARINA CVIJOVIć

Grafički dizajn i prelom SLAđANA BAJIć-BOGDANOVIć

FotoNEMANJA DABANOVIćALEKSANDAR ALEKSIć

ŠtampaDPC, Podgorica

Tiraž300

Zahvalnost saradnicima i autorima koji su svojim dobrovoljnim radom doprinijeli sadržaju ovogodišnjeg Jazz Biltena.

02.04.2011. | 20:00 KIC/velika sala - PodgoricaKoncertELI YAMIN JAZZ QUARTET (SAD)Eli Yamin, klavir, Zaid Nasser, saksofon, Ari Roland, kontrabas, LaFrae Sci , bubnjevi

Ugledni američki pijanista, kompozitor i pedagog Eli Yamin i njegov jazz kvartet rade sa učenicima Umjetničke škole za muziku i balet Vasa Pavić, horovima i solistima na pripremi koncertnog izvodjenja mjuzikla Nora`s Ark (Norina barka) 8. aprila. Norina barka je moderna verzija biblijske priče o potopu na našoj planeti i borbi za opstanak.

02 – 08. 04. 2011. | 11:00 KIC/ velika sala – Podgorica

02. 04. 2011. | 20:00 KIC „Budo Tomović“, PodgoricaELI YAMIN JAZZ QUARTET (SAD)05. 04. 2011. | 20:00 Kraljevsko pozorište Zetski dom, CetinjeELI YAMIN JAZZ QUARTET (SAD)06. 04. 2011. | 20:00 Zahumlje, Nikšić BALTAZAR KVINTET (CG)Filip Gavranović, gitara, Ivan Marović, klavir, Blažo Tatar, bubnjevi, Nebojša Miletić, kontrabas

07. 04. 2011. | 20:00 Porto Montenegro/upravna zgrada, TivatELI YAMIN JAZZ QUARTET (SAD)08. 04. 2011 | 20:00 KIC “Budo Tomović”, PodgoricaELI YAMIN: NORA`S ARK / jazz mjuzikl (koncertno izvođenje)Eli Yamin Jazz Quartet, horovi i solisti Umjetničke škole za muziku i balet Vasa Pavić

09. 04. 2011. | 20:00 Klub Evergreen, KotorBALTAZAR KVINTET (CG)11. 04. 2011. | 21:00 KIC “Budo Tomović”, PodgoricaBALTAZAR KVINTET (CG)

01.04.2011 | 19:00 PORTO MONTENEGRO upravna zgrada, TivatPlakati: Louis Armstrong- The King of Jazz

08.04.2011. | 19:00 PORTO MONTENEGROupravna zgrada, TivatPlakati: Duke Ellington Remembered

Iz arhiva American Corner u Podgorici

01. 04. 2011. / 16:30 American Corner, Pljevlja American Corner Movie Program: Jazz MastersTHELONIOUS MONK – STRAIGHT NO CHASER (Charlotte Zwerin) dugometražni dokumentarni film

04. 04. 2011. / 16:30 American Corner/KIC, Podgorica American Corner Movie Program: Jazz Masters BIRD (Clint Eastwood) – dugometražni igrani filmUvod i komentari: John Carter

04. 04. 2011. / 19:00 Porto Montenegro, Yacht Club, Tivat American Corner Movie Program: Jazz MastersELLA FITZGERALD: SOMETHING TO LIVE FOR (Charlotte Zwerin) dugometražni dokumentarni film

04. 04. 2011. / 20:00 KIC/sala DODEST, Podgorica Ciklus filmova: Jazz Movies THE BENNY GOODMAN STORY (Valentine Davies), igrani filmSelekcija i komentari: prof. Miša Nedeljković, Oklahoma University

05. 04. 2011 / 16:30 American Corner, PljevljaAmerican Corner Movie Program: Jazz MastersCHARLES MINGUS – TRIUMPH OF THE UNDERDOG (Don McGlynn)Dugometražni dokumentarni film

05. 04. 2011. / 19:00 Porto Montenegro, Yacht Club, Tivat American Corner Movie Program: Jazz MastersBIRD (Clint Eastwood), igrani film

05. 04. 2011. / 20:00 KIC/sala DODEST, Podgorica Ciklus filmova Jazz Movies SHORT CUTS (Robert Altman), igrani filmSelekcija i komentari: prof. Miša Nedeljković, Oklahoma University

06. 04. 2011. / 19:00 Porto Montenegro,Yacht Club, TivatAmerican Corner Movie Program: Jazz MastersONE NIGHT WITH BLUE NOTE, istorijski all-star reunion concert, 1985 (Stephen Reed)

06. 04. 2011. / 20:00 KIC/sala DODEST, Podgorica Ciklus filmova Jazz Movies KANSAS CITY (Robert Altman), igrani filmSelekcija i komentari: prof. Miša Nedeljković, Oklahoma University 07. 04. 2011. / 20:00 KIC/sala DODEST, Podgorica Ciklus filmova Jazz Movies SWEET AND LOWDOWN (Woody Allen), igrani filmSelekcija i komentari: prof. Miša Nedeljković, Oklahoma University

09. 04. 2011. / 19:00 Porto Montenegro, Yacht Club, Tivat American Corner Movie Program: Jazz MastersLET`S GET LOST (Bruce Weber) dugometražni dokumentarni film

11. 04. 2011. / 16:30 American Corner/KIC, Podgorica American Corner Movie Program: Jazz MastersLET’S GET LOST (Bruce Weber) – dugometražni dokumentarni filmUvod i komentari: Bennett Lowenthal, otpravnik poslova Ambasade SAD u Crnoj Gori

01. 04. 2011 | 20:00 Montanaro Jazz Club, PodgoricaKonferencija za novinare povodom dolaska američke grupe Eli Yamin Jazz Quartet i jam session/učesnici JAM-a

08. 04. 2011 | 22:00 Montanaro Jazz Club, PodgoricaJam session / učesnici JAM-a

6. 04. 2011. / 18:00 American Corner/KIC, PodgoricaJAZZ IN THE BEGINNING OF THE 21st CENTURY - BETWEEN UNIVERSAL LANGUAGE & ETHNOCULTURAL IDENTITIES | Jazz na početku 21. vijeka – Između univerzalnog jezika i etnokulturoloških identiteta Predavač: Virgil Mihau, jazz kritičar i književnik (Rumunija)

11. 04. 2011. / 19:00 Knjižara Karver, Podgorica JAZZOLOGIJA, veza između književnosti i jazza Predavač: Vid Jeraj, jazz kritičar i publicista (Zagreb, Hrvatska)

Mjesec poštovanja jazza u Crnoj Gori doživio je svoje peto izdanje u izrazito kreativnoj

at mosfe ri. Glavni gost manifestacije bio je Nju-jorčanin Eli Yamin, umjetnik posvećen jazzu na različite na či ne - kao pijanista i kompozitor, vođa benda, edukator i producent, koji rado dijeli svoju umje tničku viziju i radost muziciranja sa ljudima širom svijeta. Njegova glavna uloga u našoj proslavi jazz-a nije slučajana – nakon njegovog prvog go-stovanja u Crnoj Gori, na turneji sa blues bendom, 2009. godine, upriličenog posredstvom progra ma američke vlade The Rhythm Road: American Mu-sic Abroad, otkrili smo njegove umjetničke ideje i shva tili da vizije nemaju granice. I kao što život ide svojim tokom, ponekad van ustaljenih pravila, ta ko smo i mi, sa vjerom da radimo nešto važno, pre vazišli sopstvene limite.

Evropska premijera Yaminovog jazz mjuzikla za djecu „Norina barka“ u Podgorici bila je vrhunac manifestacije. Pod rukovodstvom profesorica Irene Rađenović (dječji hor), Vjere Nikolić (kamerni hor) i Tamare Vujošević Mandić (baletska grupa) preko 70 učenika Umjetničke škole za muziku i balet „Vasa Pavić“ učestvovalo je u dvomjesečnoj pripremi mju zikla, nakon koje su uslijedile intenzivne pe-to dnevne probe sa autorom i njegovim jazz kvar-tetotm koje su unijele entuzijastički žar i radost svih učesnika u ovom projetku. Koncertna verzija „Norine barke“ bila je mnogo više nego uspješna

evropska premijera u Crnoj Gori, i značila je mla-dim učesnicima nezaboravno iskustvo otkrivanja no vog, učenje, rad i druženje sa vrhunskim pro fe-si onalcima i zaljubljenicima u muziku.

Pored toga, Eli Yamin Jazz Quartet, u sastavu Eli Yamin, klavir, Zaid Nasser, saksofon, Ari Ro la-nd, kontrabas i LaFrae Sci, bubnevi, ostvario je cr nogorsku turneju u Podgorici - KIC „Budo To-mo vić“, kojom je JAM zvanično otvoren, zatim na Cetinju - Kraljevsko pozorište „Zetski dom“ i u Tiv tu - Porto Montenegro. Paralelno se odvijala i tur neja mladog crnogorskog jazz ansambla „Bal-ta zar“, u Kotoru – Klub Evergreen, Nikšiću - Za-hu m lje i Podgorici - KIC. Ovaj uigrani ansambl u sa stavu Filip Gavranović, gitara, Ivan Marović, kla-

„Mjesec poštovanja jazza” u Crnoj Gori 1-11. april 2011.N a š e p e t o i z d a n j e

3Jazz

App

reci

atio

n M

onth

Mje

sec

po

što

van

ja j

azza

u C

rno

j G

ori

vir/klavijature, Nebojša Miletić, kontrabas i Blažo Tatar, bu bnjevi, prvi put se predstavio sa svojom originalnom muzikom.

Pored koncertnih programa širom Crne Gore, i ove go dine smo organizovali, u saradnji sa Američkim uglom u Podgorici, niz filmskih serijala, u Podgorici, Pljevljima i Tivtu. Izložbe iz arhiva Američkog ulga u Podgorici: Louis Armstrong: The King of Jazz i Duke Ellington Remembered, ove godine vidjela je tivatska publika, a džem sešni su, na početku i završetku manifestacije, održani u podgori-čkom jazz klubu Montanaro.

Poseban izbor igranih filmova u podgoričkom KIC-u pri redio je i uz uvodne komentare vodio naš cijenjeni sa-radnik profesor Mihailo Miša Nedeljković, sa Oklahoma univerziteta. U okviru ciklusa pod naslovom Jazz Movies prikazani su filmovi: The Benny Goodman Story (Valenti ne Davies), Short Cuts (Robert Altman), Kansas City (Robert Altman) i Sweet and Lowdown (Woody Allen).

Predavanja o jazzu i njegovim mnogobrojnim uti ca-ji ma održali su ugledni predavači iz Rumunije i Hrvat-ske: kritičar Virgil Mihaiu je tokom svog predavanja Jazz na početku 21. vijeka - između univerzalnog jezika i etno-

kulturoloških identiteta, izložio mnoge varijante jazza, od Brazila do Azerbejdžana, uz raritetne audio i video pri-mjere. Publicista i kritičar Vid Jeraj je svojim pre davanjem Jazzologija uspio da otkrije različite veze između jazz-a i književnosti i istakne brojne njihove uti caje te animira publiku da improvizuje - čitajući jazz prozu.

U ovogodišnjem biltenu bilježimo sva ova dešava nja kroz viđenja učesnika, novinara, kritičara, gledalaca. U do -datku biltena podsjećamo, pored ostalog, i na vrhunce jazz scene u Crnoj Gori tokom sezone 2010/2011 (Carla Blay Christmas Carols), pred stavljamo svjetske institucije i orga nizacije sa kojima smo neposredno ili posredno po-vezani, nove knjige, intervjue sa svjetskim umjetnicima koji će ove godine gostovati u regionu, sve u cilju da se što više čuje i vidi jazz na našem prostoru, zvučnom i duhovnom.

Veliku zahvalnost za podršku i partnerstvo ovogodi-š nje proslave jazz-a u Crnoj Gori dugujemo svim uče s-nicima, saradnicima, partnerima i finan sijerima među ko-jima posebno mjesto imaju: Umjetnička škola za muziku i balet „Vasa Pavić“ u Podgorici, KIC „Budo Tomović“ i Američki ugao u Podgorici, Američka ambasada u Podgorici, Porto Montenegro u Tivtu, Ministarstvo kulture, Vlada Crne Gore, Kraljevsko pozorište Zetski dom na Cetinju, Crnogorski Telekom, Podgorička banka Société Générale, Montanaro Jazz Club u Podgorici, Evergreen Club u Kotoru, Knjižara Karver u Podgorici, JU Zahumlje u Nikšiću, Štamparija DPC u Podgorici.

Maja Popovićmenadžer projekta JAM 2011

4

5

Gosti JAM-aEli Yamin je jazz pijanista, kompozitor, pedagog, vođa benda i član Stainway umjetničke asocijacije. Veseo i poletan način na koji on svira klavir omogućili su mu da nastupa u najboljim koncertnim halama, na najboljim festivalima širom svijeta: u SAD, Indiji, Kini, Maliju, Japanu, Evropi. Kroz iskustva sa turneja Eli je uvijek nanovo oduševljen muzikom i njenom moći da podigne, inspiriše i izgradi zajednicu koja obuhvata čitav svijet.

Eli je master studije iz muzičke pedagogije završio na Leman koledžu pri njujorškom Univerzitetu. Kao jedan od vodećih padagoga posvećen širenju jazz kulture Eli Yamin jazzu uči biznismene, učenike osnovnih škola, nastavnike muzičkog obrazovanja i profesore sa fakulteta. On je i savjetnik za program promovisanja američke muzike u inostranstvu, The Rhythm Road: American Music Abroad, koji realizuju Vlada Sjednjanih Američkih Država, Nacionalna zadužbina za umjetnost, Univerzitet Fodrham i WBGO radio.

Kao umjetnički direktor neprofitne organizacije The Jazz Drama Program i direktor odsjeka za jazz na Jazz akademiji Osnovne škole Lincoln Center, Eli mnogo radi sa djecom. Njegovih šest mjuzikala za djecu izvedeni su pred hiljadama ljudi i u njima su nastupale stotine djece. Snimio je brojne albume, među kojima su „Suns of Cosmic Consciousness“ sa grupom Solar; „Speak, Spake, Spoke“ sa jazz pjesnikom Kirpalom Gordonom i sa Warrenom Smithom, Artom Baronom i Claire Daly; „Pushin` 30“, „You Can`t Buy Swing“, i najnoviji, „I Feel So Glad“, na kojem je radio sa svojim blues bendom, te mjuzikl „Nora`s Ark“.

Eli Yamin gostuje drugi put u Crnoj Gori. Prije tri godine gostovao je kod nas kao lider blues ansambla Eli Yamin Blues Band u okviru programa Rhythm Road: American Music Abroad (2009).

Mje

sec

po

što

van

ja j

azza

u C

rno

j G

ori

6

Kontrabasista Ari Roland odrastao je unutar njujorkške underground bop scene, gdje se nalaze samo najbolji muzičari i gdje je muzika uvijek postojala u svom najizazovnijem obliku. Klasično muzičko obrazovanje stekao je u školi Julliard, u Njujorku. Poznat kao izuzetan profesionalni muzičar još od svojih tinejdžerskih godina, Ari je brzo ušao među najveće u tom krugu, kao što su saksofonista “C” Sharpe i pijanista Frank Hewitt. Arija je redovno bilo moguće naći da svira u društvu Jimmya Robinsona, Lou Donaldsona, Juniora Cooka i Vernel Fournier, koji mu je prenio ezoterična znanja koja samo majstori znaju, stvari koje nikada nećete naučiti na univerzitetu. Uz časove pokojnog Homera Menscha prevazišao je ograničenja na Juilliardu, nakon čega se su ga pozivali svi koji se bave ovim poslom. Kako je više volio muzičku slobodu kluba „Smalls“, bio je jedan od najčešćih izvođača tamo tokom čitave decenije; nastupao je 2-3 puta nedjeljno s velikim Frankom Hewittom sve do Hewittove smrti, te u nekoliko drugih grupa. Tokom osam godina nastupao je jednom nedjeljno kao jedan od vođa „Across 7 Street“ benda. Ari kao važne uticaje navodi strastvene, sirove zvuke velikog violiniste-interpretatora Eugene Ysaye, zatim i Fritz Kreisler i George Enescu. Iz svijeta jazza, on navodi Jimmy Blanton, Oscar Pettiford, Izrael Crosby i Ray Brown, koji su uticali na njegovo stvaralaštvo, zajedno sa muzičarima kao što su Charlie Parker, Lester Young, Coleman Hawkins, Art Tatum, Bud Powell i Dizzy Gillespi. Veliki umjetnik, bilo da je slikar, glumac, ili muzičar, je u mogućnosti da uobičajeno pretvori u nešto veće od života. Udar četkice Van Gogha stvorio je odjek kroz stoljeća. Beskompromisni umjetnik, Roland, pretvara običan „hod“ kontrabasa u modernu umjetnost.

Radio je sa mnogim zančajnim jazz figurama, kao što su Barry Harris, Betty Carter, Lou Donaldson, Wynton Marsalis, Marcus Roberts, i Harry Connick, Jr. Kao vođa ansambla izdao je tri albuma koja su dobila komplimen-te međunarodne kritike. U poslednje tri godine obišao je 26 zemalja zahvaljujući programu “The Rhythm Ro-ad-American Music Abroad” i druge slične programske turneje. Roland upravo sarađuje u vođenju programa Bi-Communal Jazz Futures za Američku ambasadu na Kipru i programa American Jazz In Syria za Američku am-basadu u Siriji.

Ari Roland gostuje po drugi put u Crnoj Gori. Prije tri godine gostovao je kao član njujorškog jazz ansambla Chris Byars Quartet u okviru programa Rhythm Road: American Music Abroad (2008).

Bubnjarka LaFrae Sci, je njujorška jazz muzičarka, inače diplomirani politikolog i ekono-mista. Njeni nastupi su česti u raznovrsnim jazz an sam-blima. Nasupa i u brodvejskom mjuziklu The Bad And The Beautiful, Sandre Bernhard. “Različiti su putevi ko-jima jedan bubnjar može da se kreće, naročito da nas. Pošto stalno učim i saznajem nešto novo, smatram da za mene nije propast da snimam i sviram sa samo je-d nim umjetnikom deset godina. Sebe vidim kao bub-njarku sa bendom ali i bubnjarku koja se može naći u situaciji da je razdvojena od benda. Kao izvođač svje-sna sam da mi je potrebno hrabrosti da pogledam u prav cu gdje se ljudi još nijesu usudili da idu.”

7

Zaid Nasser je jedan od najautentičnijih glasova na saksofonu danas. Kao sin jazz i blues velikana, basiste Jamila Nassera (ranije poznatog kao George Joyner), Zaid je rođen i odgajan na jazz sceni, uče-ći direktno od jazz legendi. Kao mladi saksofonista često je provodio dane sa Papa Jo Jones, učeći tako lekcije o jazzu i životu. Na njujorkškoj sceni nastupa već gotovo dvadeset godina. Svirao je sa Cecil Payne, Junior Cook, Jon Hendricks, i Harold Mabern. U devetnaestoj godini seli se u Memphis gdje je proveo tri godine s Calvin Newborn’s bendom, krstareći po jugu, nastupajući po klubovima i razvijajući samo svoj, bogat, dubok zvuk. Po povratku u Njujork, Zaid je radio tri godine sa orguljašem Billom Doggettom, i proveo još tri sa Panamom Francis u „Savoy Sultans”. U originalnom Smalls jazz klubu, koji je vodio Mitch Borden, on je redovno svirao gotovo deset godina, vodeći svoj kvartet. Pojavljivao se i kao jedan od vođa kvinteta, pored Mikea Mullinsa, zatim u „Across 7 Street“ septetu i kao član čuvenog „Subotom kasno uveče“ kvinteta Franka Hewitta. Rano je učestvovao u snimanju dvije kompozicije koje su bile dio albuma „Jazz Underground: Live At Smalls on Impulse Records“. Njegov talent je prepoznao i saksofonista/producent Ned Otter i uključio ga je u rad na svom albumu „The Secrets Inside“ koji je objavila producentska kuća “Two And Four Recording Co“. Njegove albumi su bili

uvršteni na mnoge “top-ten” liste muzičkih kritičara. Redovno nastupa u Njujorku a veliki dio svoje karijere posvetio je trenutno internacionalnim turnejama.

Zaidov zvuk je organski i autentičan. Podsjeća na veliku underground alt saksofon legendu Clarence “C” Shar pe. Nasserovi jedinstveni, lični ton i frazeologija otkrivaju za-mršene, maštovite i domišljate muzičke poteze, utkane u uske tematske improvizacije. Iako stalno eksperimentiše, on ni kada ne gubi ravnotežu. Njegova izvanredna spretnost u kretanju po udaljenijim tip kama na tom muzičkom puto-vanju jedno je od obilježja sjajnog improvizatora, onog ko ji izbjegava moderne ten dencije koje vode padu u po-jednostavljene oblike. Tu je do sta izazova za slušaoca, ali sni-manje omogućava otkrivanje čitave te genijalnosti pri likom ponovnih slušanja.

U Crnoj Gori gostuje prvi put kao gost udruženja Jazz Art i manifestacije JAM 2011.

Godinama je član Eli Yamin Blues Band i Eli Ya-min Jazz Quartet. Nastupala je širom SAD i Evrope kao izvođač i predavač. Kao muzički pedagog radi sa mladima u okviru Lincoln Center Institute, Willie Mae Rock Camp for Girls i Brooklyn International School.

LaFrea Sci gostuje po drugi put u Crnoj Gori. Prije trio godine gostovala je u Crnoj Gori kao član ansmabla Eli Yamin Blues Band u okviru programa Rhythm Road: American Music Abroad (2009).

Mje

sec

po

što

van

ja j

azza

u C

rno

j G

ori

Veseli Mjesec poštovanja jazza 2011

u divnoj Crnoj GoriF. S. Fitzgerald, pisac koji je skovao termin „Jazz Age“,

pomenuo je „malu Crnu Goru“ u svom remek-djelu „The Great Gatsby“ (koje je objavljno gotovo istovremeno sa prvim izvođenjem Gershwinove „Rapsody in Blue“). Godine 2006. ova zemlja se vratila na mapu svijeta. Mala po površini teritorije, ali beskrajna po ljepoti prirode.

U Crnoj Gori se trude da pokažu svoj umjetnički po -tencijal. Razvoj jazza tokom poslednjih pedesetak go-dina pokazao je da ova vrsta muzike posjeduje moć da transformiše postmoderni etos različitih nacija u je-dinstvenu estetiku zvuka. Dakle, uprkos tome što ima manje od 700.000 stanovnika, ova stara/nova zemlja u tom pogledu brzo napreduje. Crnogorska jazz zajednica je adekvatno organizaciono tijelo pronašla u udruženju Jazz Art čije je sjedište u glavnom gradu, Podgorici. Os-novala ga je Maja Popović 2009. godine i od tada Jazz Art ima katalitički efekat na muzičare, predavače, uče-nja ke i publiku, kroz niz koncerata, radionica, festivala, pre davanja, promocija putem masovnih medija... Te iste godine, nikad ubjedljivija Maja predložila je američkom kontrabasisti Patricku O’Learyju da napiše „Crnogorsku jazz svitu“, sačinjenu od crnogorskih narodnih pjesama i restilizovanu u „third stream“ kompozicije – sinteze kla sične muzike i jazz improvizacije – za hor, gudački an sambl i jazz kvartet. Djelo su na sceni podgoričkog Kul turno-informativnog centra Budo Tomović izveli mla-di, lokalni muzičari: hor i gudački orkestar, zajedno sa bendom koji su činili majstor improvizacije, trubač Stjep -ko Gut, pijanista Ehud Asherie, bubnjar Tom Melito i kon-trabasista, kompozitor lično. Ono što su zajedno stvorili

vrijedi pogledati. Dobar dio ovog nastupa možete pronaći na internet stranici YouTube.

Nije ni čudo što su Maja Popović i njen marljivi tim sa radošću prihvatili ideju da svake godine u svojoj ponovo rođenoj zemlji organizuju Mjesec poštovanja jazza. Ovaj projekat – inače, zamisao Instituta Smithsonian iz Va-šingtona – kao glavni cilj imao je širenje čarolije jazza na prostore koji do tada nijesu bili izloženi ovoj muzici. Crnogorsku verziju ove manifestacije Maja opisuje kao krojenu da zadovolji potrebe domaćeg kulturnog ži vota. Program sačinjen od koncerata, predavanja, mu zičkih radionica, obrazovnih programa, filmova, izložbi i još mnogo čega dizajniran je da privuče mlade i stare, učenike i profesore, amatere i profesionalce. Tako je u aprilu 2011, uprkos oštroj globalnoj krizi, Crna Gora mogla još jednom da uživa u ovom jazz prazniku. Koncerti, radionice, filmovi, izložbe i predavanja su, osim u Podgorici, organizovani i u još nekoliko crnogorskih gradova – u Kotoru, Tivtu, Nikšiću, Pljevljima i na Cetinju.

Bio sam počastvovan pozivom da učestvujem u ovo -godišnjem Mjesecu poštovanja jazza u Crnoj Gori: da odr žim predavanje i prisustvujem nekim od izvanred nih momenata manifestacije. Prve večeri organizovana je konferencija za novinare nakon koje je uslijedilo spontano jazz muziciranje – čuveni jam session u kom su ovom prilikom učestvovali lokalni i američki muzičari. Domaćin je bio Montanaro Jazz Club – zanimljivo dizajnirano, um-jetničkim fotografijama muzičara iz dvorane slavnih de korisano mjesto koje velikodušno vodi poštovalac i promoter jazza Dragan Senić. Podgoričku jazz scenu

k r i t i k a

8

Piše: Virgil Mihaiu, jazz kritičarČlan uredništva jazz magazina Downbeat

Ataše za kulturu pri ambasadi Rumunije u PortugalijiDirektor Rumunskog kulturnog centra u Lisabonu

April 2011.

predstavili su gitarista Filip Gavranović, bubnjar Slaven Ljujić i dvije pjevačice adolescentkinje – Iva Kostić i Ka-tarina Bogićević (nažalost, prvi jazzer, trubač i trom-bonista Crne Gore, Nikola Mitrović, prošle godine je po ginuo u nesreći). Veliko zadovoljstvo pričinilo mi je saznanje o doslednoj moralnoj i materijalnoj podršci koju razvoju jazza u Crnoj Gori pruža američka ambasada u Podgorici. Pokazalo se da je otpravnik poslova u ambasadi Sjedinjenih Država, g. Bennet Lowenthal, ne samo učen diplomata već čovjek posvećen kulturi i poznavalac jazza, što je u današnje vrijeme pravi blagoslov.

Glavni gosti ovogodišnje manifestacije bili su članovi njujorškog jazz benda Eli Yamin Jazz Quartet. Odličan izbor, imajući u vidu njihove individualne improvizacijske vještine, široke stilske horizonte, prilagodljivost, homo-genost i užitak koji za njih predstavlja komunikacija sa gledaocima. A ovi poslednji – podsjećam vas – bili su oduševljeni kao što bi bila bilo koja druga jazz publika iz istočne Evrope. Nastup kvarteta započet je parafrazom svečane teme O svijetla majska zoro (folklorna melodija; pjesmu je aranžirao Žarko Mirković i danas je to crno-gorska himna), u alternaciji sa swing pasažima koji su evo cirali porijeklo jazza. Većinu kompozicija prožimao je blues, ali i gospel, swing, bebop, sa urođenim aluzijama na rhythm&blues i rock&roll. Pijanista i vokal Eli Yamin ni je skrivao divljenje prema Ellingtonu i odsvirao je nekoliko divnih solo dionica u stilu svog maestra, dok je u ostalim izvedbama prešao čitav spektar od kao pera lakog pun-ktualizma do intenzivnog ostinata. Na alt saksofonistu Zaida Nassera najveći uticaj je imao Sonny Stitt, ali je brzinom svoje interpretacije on odao dužno poštovanje Charlieu Parkeru. Originalnost kontrabasiste Arija Ro-lan da ogleda se u njegovim vrlo dosljednim soloima con arco – kada, na primjer, koristi samo gudalo – dok se tokom pratećih pasaža vraća na uobičajeni pizzicato „hodajućeg basa“. Bubnjarka LaFrae Sci energično je naglašavala ritam, a u svojim improvizacijama uspjela je da nagovijesti melodije i harmonije kroz tanane akcente perkusija. Muzičari su kompoziciju Just One posvetili Ma-ji Popović – lijep gest, jer ona je zaista bila nezamjenljiva kreatorka ove divne svečanosti.

Kvartet Elija Yamina izazvao je slične, entuzijastične reakcije publike tokom još dva nastupa: u šarmantnom Kraljevskom pozorištu stare crnogorske prijestonice Ce-tinje (nalazi se ispod planine Lovćen na čijem vrhu leži Njegoš, vladar i pjesnik iz XIX vijeka, u mauzoleju koji je izgradio čuveni vajar Ivan Meštrović) i u marini Porto

Montenegro u Tivtu, na fantastičnoj obali ove zemlje. Crnogorski jazz kvintet Baltazar izrazio je svoje

postmodernističko viđenje jazza sa nešto primjesa ECM zvuka i dobrom dozom individualne kreativnosti, i to u tri grada – Nikšiću, Kotoru i Podgorici. Ovu grupu či-ne mladi instrumentalisti Crne Gore od kojih se najviše očekuje: Filip Gavranović – gitara, Ivan Marović – klavir i klavijature, Blažo Tatar – bubnjevi, Neboja Miletić – kon-trabas. Možemo se samo nadati da će oni uspjeti da sa-čuvaju plamen jazz improvizacije u ovim inspirativ nim predjelima. Siguran sam da bi nekoliko poziva za učešće na stranim festivalima značilo mnogo za njihov budući razvoj.

Ono što me je zapravo najviše impresioniralo tokom boravka u Crnoj Gori (pored beskonačne ljepote prirode) bila je životna snaga, mladalačka energija i umjetnički potencijal njene malobrojne populacije. Sve ove osobine bile su na pravi način predstavljene kulminacijom Mje-seca poštovanja jazza 2011: evropskom premijerom jazz mjuzikla Norina barka koji je komponovao Eli Yamin a napisao Clifford Carlson. Ova predstava stvorena je prije desetak godina u okviru njujorške nevladine organizacije The Jazz Drama Program koja teži da iskoristi muzičko pozorište kao način da okupi učenike osnovnih škola i upozna ih sa jazz muzikom, ali i da kreira mjuzikle na teme koje zaokupljaju djecu. Prvi put izvedena 2000. godine, predstava Norina barka bazirana je na sim pa-tičnom scenariju o naučnici Nori koja predviđa potop. Da bi spasile životinje iz zoološkog vrta u Bronksu, Nora i njene ćerke iznajmljuju brod, kruzer. Kada izgleda da su svi spaseni, ispostavi se da je ćerka Fitzi zaboravila da ponese hranu. Na sreću, životinje shvataju da je sloboda za opstanak važnija od hrane, i na kraju sarađuju kako bi pronašle neko jestivo rješenje. Edukativni cilj predstave bio je da ispriča priču o harmoničnom životu, zajedničkom radu i saosjećanju sa drugima. Ipak, daleko najbolji dio priče je onaj muzički.

Maja Popović imala je hvale vrijednu ideju o produk-ciji ove muzičke predstave za mlade na crnogorskom tlu, gdje bi Eli Yamin Jazz Quartet bio zadužen za instru-mentalni dio, a više od 50 djece iz Muzičke škole Vasa Pavić za horske i solo dionice, kao i za neke simpatične plesne koreografije. Naravno, veliki hor – koji je, inače, sjajno vodila Mira Popović - morao je svoje djelove unaprijed da uvježba. Pravi izazov ove saradnje na daljinu postao je svima jasan tokom prve nedjelje Mjeseca poštovanja jazza 2011, kada su se američki instrumentalisti i cr-

9

Mje

sec

po

što

van

ja j

azza

u C

rno

j G

ori

no gorski učenici počeli svakodnevno sastajati na pro-bama. Imajući u vidu koliko su malo vremena imali za ove probe i, ujedno, muzičke radionice, rezultati su bili zadivljujući: 8. aprila 2011. godine, prepuna velika sala KIC-a Budo Tomović u Podgorici bila je svjedok poletnog performansa koji su izveli tinejdžeri i djeca pjevajući na engleskom jeziku, i to tako prirodno kao da su već učestvovali u prethodnim izvođenjima predstave – u Santa Feu, Ajdahou, Njujorku i drugim američkim gra-dovima. Zadivljujuća je koordinacija koja je postojala među izvođačima ovog jazz mjuzikla za djecu – inače, rada koji zaslužuje da bude referentan u ovom polju. Činjenica je da autor ni u jednom trenutku nije spustio muzičke standarde svoje kompozicije. Čak naprotiv: svoje mlade učenike on je podigao na nivo živahnih učesnika u pjevačkim i plesnim avanturama na bini. Inače, mislim da predstavu treba ponoviti na većoj sceni, kako bi učesnici imali više prostora za kretanje; smatram i da bi je trebalo „izvoziti“ u zemlje Zapada, kao dokaz umjetničkog po-tencijala koji ovaj mali narod posjeduje. Eli Yamin ovdje je upotrijebio svoje ogromno znanje pijaniste, pjevača, profesora, šoumena i kreativno je upotrijebio tradiciju koja je nekada američki mjuzikl učinila slavnim, a koja je stara koliko i Jazz Age. Ovo je zaista bio pravi prikaz najvećeg američkog doprinosa savremenoj umjetnosti: širenja poruka jazz muzike u svijetu. Kao što je muzičar i sam priznao tokom uzbudljive završnice predstave: „Kada smo stigli u Podgoricu, osjetili smo duh jazza.“ Ushićena

reakcija publike samo je potvrdila njegove riječi.Kako jazz uvijek podrazumijeva čvrste spone sa dru-

gim umjetničkim poljima, Maja Popović se pobrinula da isplanira i nešto „sa strane“. Tako su brojni filmovi inspi-risani jazzom predstavljeni u Podgorici, Tivtu i Pljevljima. Većinu njih je odabrao i komentarisao Miša Nedeljković, profesor Univerziteta Oklahoma. Evo nekih naslova, koji samo dokazuju visoke standarde selekcije: Thelonious Mo nk/Straight No Chaser i Ella Fitzgerald/Something To Li-ve For koje je režirao Charlotte Zwerin, Short Cuts i Kansas City - djela Roberta Altmana; Bird Clinta Eastwooda; Sweet and Lowdown Woodya Allena; Charles Mingus/Triumph of the Underdog Dona McGlynna, i tako dalje. Dvije iz-ložbe plakata, posvećene Louisu Armstrongu i Dukeu Ellingtonu, bile su predstavljene u Tivtu.

Knjižara Karver ugostila je hrvatskog jazz novinara i promotera avangarde Vida Jeraja, koji je tu održao pre da-vanje o vezama između jazza i literature. Američki ugao u Podgorici bio je domaćin mog predavanja, naslovljenog Jazz na početku 21. vijeka – između univerzalnog jezika i etnokulturoloških identiteta. Osnove ove studije ja sam i ranije prezentovao, i to u samom Institutu Smithsonian 2005. godine, na poziv mog prijatelja Johna Edwarda Has-sea. Inače, on je čovjek koji je odigrao odlučujuću ulo gu u kreiranju projekta Jazz Appreciation Month u svi jetu. Za ovakve, tipične jazz slučajnosti, odgovarajuća rumunska izreka bila bi Cine se aseamana se aduna, ili – svaka ptica svome jatu leti.

10

V i r g i l M i h a i u je rumunski jazz kritičar, pisac i diplomata. Diplomirao je 1974. godine na Fakultetu za strane jezike Univerziteta u Klužu (Cluj - Napoca). Glavne oblasti koje je savladao na fakultetu su engleski i njemački jezik, dok je kao sporedne izučavao španski i portugalski. U periodu od 1971. do 1983. godine bio je član uređivačkog tima magazina za kulturu „Echinox“; od 1981. je član rumunskog Udruženja pisaca; od 1983. jedan je od urednika magazina Međunarodne jazz federacije, „Jazz Forum“ koji je objavljivan u Varšavi. Od 1990. bio je član tima urednika mjesečnika za kulturu „Steaua“ koji je izdavalo Udruženje pisaca. Godine 1992. postao je profesor-asistent na Muzičkoj akademiji „G. Dima“ u Klužu, 1993. hohorarni saradnik Udruženja jazz novinara Sjedinjenih Američkih Država a 1996. član PEN kluba u Rumuniji. Godine 1997. osnovao je Katedru za jazz i postao profesor na predmetu Estetika jazza na Muzičkoj akademiji u Klužu. Od 1998. je počasni član Češko-rumunske kulturne asocijacije; 1999. je postao član kluba kritičara „Down Beat Jazz“; a od 2001. godine član je uređivačkog kolegijuma magazina „Down Beat“ u Čikagu. Zvanje doktora stekao je izradom studije-monografije o F.S. Ficzgerald-u. Od 2004. je član žirija „European Jazz Prize“ u Beču; 2005. je postao član uređivačkog tima magazina za kulturu „Tribuna“, a od 2006. je direktor Rumunskog kulturnog instituta u Lisabonu i savjetnik u ambasadi Rumunije u Portugalu.

Objavljene knjige: Legea conservarii adolescentei / Zakon očuvanja adolescencije (Dacia, 1977)/poezija; Sighisoara, Suedia si alte stari de spirit / Sigišoara, Švedska i druga stanja svijesti (Albatros, 1980)/poezija; Indicatiuni pentru balerina din respiratie / Uputstva za disanje balerine (Eminescu, 1981)/poezija; Cutia de rezonanta / Rezonatorska kutija – eseji o jazzu iz perspective današnje kulture (Albatros, 1985); Poeme / Pjesme (Dacia, 1986); Jazzorelief / Jazzoreljef (Nemira,

10

1993)/eseji; Paradis pierdut in memorie / Raj izgubljen u pamćenju (Cartea Romaneasca, 1993)/poezija; Incantari & descantari clujene / Slavopojke i čarolije Kluža (Dacia, 1996)/poezija; Recensamant de epifanii/Popis prosvjetljenja (Paralela 45, 1999) – dvojezično izdanje poezije koje je na engleski jezik preveo Adam J. Sorkin; Veze sa jazzom u Portugalu (Alfa Press, 2001)/monografija; Jazzografii pentru imblanzit saxofoniste / Jazzografija za kroćenje Njih-Saksofonistkinja (Dacia, 2001)/poezija; Između vremena jazza i postmodernizma: F. Scott Fitzgerald (Editura Universitatii de Vest, 2003)/monografija; Aur din coama Ariadnei / Gold aus Ariadnes Maehne – Zlato iz Arijadnine kose – dvojezično izdanje poezije koje je na njemački preveo Rolf-Frieder Marmont (Limes, 2004); Veze sa jazzom u Rumuniji (Institutul Cultural Roman, 2007)/monografija; Lusoromana punte de vant / Portugalsko-rumunski most od vjetra (Brumar, 2010)/poezija.

Nagrade: debitantska nagrada za poeziju od izdavačke kuće „Dacia“ – 1977; odlikovanje počasnim ordenom Amicus Poloniae od Ministarstva kulture Poljske – 1984; nagrada za poeziju od Udruženja pisaca Kluža – 1994; nagrada „Poetry Book of the Year“ na „Salonul national de carte“ – 1996; nagrada za poeziju od Udruženja pisaca – 1998. i 2002; počasna titula „Kulturni ambasador Kluža“ dodijeljena od Rumunske opere u Klužu i Transilvanijskog poslovnog centra – 2001; nagrada za jazz kritiku od Rumunskog centra za radiodifuziju – 2003, i od „Muzza“ fondacije za kulturu – 2008; nagrada za izvrsnost u promociji portugalsko-rumunskih kulturnih veza od „Movimento Arte Contemporanea“ Lisbon – 2009.

Pisao je za većinu rumunskih časopisa iz oblasti kulture, a svojim radovima doprinosio je i publikacijama koje se bave kulturom u Portugalu, Poljskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Latviji, Švajcarskoj, Rusiji, Hrvatskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Francuskoj, Brazilu, Srbiji, Austriji, Italiji, Norveškoj, Španiji, Moldaviji, Mađarskoj, Kosta Riki, Turskoj, Kanadi. Od 1980. godine bavi se i producentskim radom i kao glavni ili gostujući producent producira programe vezane za kulturu za radio i televizijske stanice širom Evrope.

Nakon 1993. jedan je od osnivača Jazzografije, slobodne forme jazz-poezije koju su na sceni predstavljale različite grupe sastavljenje od sledećih umjetnika: Alan Tomlinson/trombon (član londonskog Orkestra jazz kompozitora), Harry Tavitian/klavir, Corneliu Stroe/perkusije, Virgil Mihaiu/poezija, bas gitara, Alex Balanescu/violina, Livia Tulbure/koreografske improvizacije. Svoju poeziju izvodi na različitim jezicima, sam ili sa timom Jazzografije, u Irskoj, Škotskoj, Rumuniji, Engleskoj, Austriji, SAD, Njemačkoj, Sjevernoj Irskoj, Mađarskoj, Francuskoj i na svjetskoj izložbi u Lisabonu, Portugal, 1998. godine. Jazz-poeziju izvodio je i 2008. sa portugalskim improvizatorom, pijanistom João Paulo Esteves da Silva.

Predavanja o Jazzologiji održao je na mnogim univerzitetima i institutima širom svijeta, kao gostujući predavač.

11

Prevela sa engleskog: Sonja Dragović

Mje

sec

po

što

van

ja j

azza

u C

rno

j G

ori

Eli YaminQuartet

Duh jazza je živ i zdrav

Eli Yaminkompozitor, pijanista

Kakvu nevjerovatnu nedjelju smo proveli u Crnoj Gori na Jazz Art svirci, slaveći Mjesec poštovanja jazza koji je ovog puta obilježila koprodukcija crnogorskog Jazz Arta i njujorškog Jazz Drama Programa, realizovana uz podršku

ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Crnoj Gori, opštine Podgorica i marine Porto Montenegro. Nijesam ni sanjao da bi ovo izvođenje Norine barke moglo da bude ovako uspješno. Djeca su bila fantastična! Četrdeset učenika iz niže muzičke škole, dvadeset iz srednje i osam baletskih plesača oživjeli su šou. Kada sam ja stigao, sva djeca su znala napamet pjesme iz mjuzikla i pjevala ih sa mnogo ukusa i duha. Dane smo provodili pripremajući scenski nastup, dorađujući muziku i smišljajući najbolji način da baletske tačke uklopimo u instrumentalne solo dionice i naraciju na engleskom i crnogorskom jeziku. Uveče, moj jazz kvartet koji čine LaFrae Sci (bubnjevi), Ari Roland (kontrabas) i Zaid Nasser (saksofon) i ja kao pijanista i vokalni solista, imali smo ukupno tri koncerta. Tokom dana probali smo sa učenicima. Kakva je to bila nedjelja, puna nadahnuća. Djeca su ovu priču podigla na veći nivo i radila kao profesionalci, poboljšavajući izgovor riječi pjesama na engleskom i upijajući osjećaj swinga i izraz bluesa. Duh jazza u Crnoj Gori je živ i zdrav!

Sve pohvale čudesnoj LaFrae Sci koja je bila moja desna ruka i divan koreograf, ali i mnogo više od toga. Veliko hvala takođe Ariju Rolandu i Zaidu Nasseru što su izdvojili jednu nedjelju iz svojih rasporeda punih drugih, obimnih dužnosti kulturnih ambasadora, da bi sa tako puno osjećaja djeci približili duh bluesa i ispratili naš zahtjevni izvođački i muzički raspored.

Hvala nevjerovatnoj viziji i snalažljivosti producentkinje Maje Popović i svim profesorima i saradnicima koji su radili sa nama, uključujući Irenu Rađenović, Vjeru Nikolić, Tamaru Vujosević Mandić, Miru Popović, Sonju Dragović, Slobodana Boba Stanišića, Miroslava Stanišića, Milija Malovića, Nemanju Klikovca i Gorana Brnovića. Takođe, hvala našim prijateljima iz ambasade Sjedinjenih Država koji su podržali ovaj projekat!

u t i s c i

12

Prvi put sam u Crnoj Gori bio prije 3 godine i sanjao sam o tome da se vratim. Biti ovdje je kao sanjati nešto

magično, zaista. I tako, kada nas je kolega Eli pozvao da pođemo sa njim ja nijesam razmišljao, pristao sam istog trenutka. Bio sam oduševljen!

Kod publike me je fasciniralo to što svi znaju čuvene jazz muzičare i istoriju jazza, sve što pomenemo njima je već poznato. A mladi muzičari imaju tako dobar osjećaj za jazz! I ritam! To je prava rijetkost: nije uobičajeno sresti toliko mladih muzičara sa prirodnim osjećajem za jazz.

U jazz muzici najteže je steći upravo osjećaj i ritam a ovi mladi muzičari to već imaju. Kao da je jazz oduvijek bio njihova muzika! Uz sve to, nove kompozicije i teoriju lako je naučiti.

Kad sam prošli put bio u Crnoj Gori otkrio sam predivnu zemlju, očaravajuću prirodu. Ovog puta, zapamtiću izu-zetne ljude koje sam ovdje upoznao.

Kao muzičar mnogo putujem, ali uvijek zapamtim mje sta koja su mi se naročito dopala – zapišem po-

nešto o njima i znam da ću se jednog dana vratiti. Ovdje u Cr noj Gori pronašao sam nešto čemu ću se vraćati kad god budem imao vremena: Boku Kotorsku. Tamo je tako lijepo!

Iznenadilo me je koliko je crnogorska publika entu-zijastična. Nijesam tako nešto očekivao. Ljudi su željeli da učestvuju! Naučili smo ih “Summertime” i svi su pjevali u glas, bilo je predivno. Eli ih je nagovorio da pjevaju blues i činilo se da svi žele da budu dio onoga što se dešava na sceni. Za nas muzičare to je veoma važno.

Festival “Mjesec poštovanja jazza” bio je sjajan, ali ja želim da pričam o ovdašnjim mladim jazzerima. Imao sam priliku da pričam sa mnogima od njih, i mnogi će doći u SAD da nastave studije muzike i jazza. Sjećam se kako sam se osjećao kada sam bio njihovih godina: mno-go sam želio da naučim da sviram. I ako išta mogu da uradim da im pomognem, uradiću to: ostaviću im svoju e-mail adresu da mogu da mi pošalju pitanja, mogu da im dam uputstva i kompozicije koje treba da vježbaju uko-liko žele da nauče da improvizuju… Zaista želim da im pomognem na ovaj način, jer se sjećam tog osjećaja kad sam čeznuo da naučim da sviram jazz i blues. Ako mogu da uradim bilo šta što će njih inspirisati da nastave da sviraju, tu sam!

JAM je nevjerovatan program koji spaja i čini bogati jim različite kulture i podjednako je uzbudljiv za umjetnika

i publiku. Zvuči čudno, ali kada sam prvi put dosla u Crnu Goru

mislila sam da su ljudi pomalo hladni. Međutim, već po -slije drugog koncerta i par dana rada sa učenicima za-ključila sam da su Crnogorci ustvari najljubazniji ljudi na planeti.

Moj život je često improvizacija. Predajem, sviram i sva kog trena pokušavam da ostvarim komunikaciju. Ako bi podvukli crtu, mislim da je komunikacija ta sličnost između mog načina života i jazz muzike.

Ari Roland

LaFrae Sci

Zaid Nasser

kontrabas

bubnjevi

saksofon

1313

Mje

sec

po

što

van

ja j

azza

u C

rno

j G

ori

a n k e t a

NezaboravnoiskustvoUčenici Umjetničke škole za muziku i balet “Vasa

Pavić” Boban Mihajlov, Dragana Rakčević i Katarina Cvijović, osmislili su anketu i namijenili je svim učesnicima koji su učestovali u izvođenju mjuzikla za djecu “Norina barka” kako bi saznali više o njihovim utiscima. Zabilježili su za bilten i svoje utiske.

Boban MihajlovU radu na projektu Norina barka stekli smo mnogo iskustva i još više zavoljeli jazz i blues. Svima nam se svidjelo kako smo učestvovali u stvaranju muzike i doprinijeli realizaciji kompletnog projekta. Volio bih da ponovimo ovaj mjuzikl jer smo se dobro zabavljali. Mislim da bi i Eli Yamin i njegova grupa željela to isto, svi su super, na pravi način su nas usmjeravali, učili i družili se sa nama. Posebno sam zavolio bubnjarku LaFrae i kontrabasistu Arija. Kad bih ponovo radili mjuzikl napravio bih scenu u obliku broda, inovirao bih šminku i kostime. Muzika je bila opuštajuća, sve pjesme su osvojile moje srce. Solisti su bili slatki. Drugi put želio bih da i ja pjevam solo. Ovo je bilo vrijedno iskustvo koje će nam pomoći u daljem radu i bavljenju muzikom.

Dragana RakčevićKao i većina učesnika u evropskoj premijeri mjuzikla Norina barka, i ja sam oduševljena ovim projektom i njegovim autorom Elijem Yaminom i njegovim bendom. Voljela bih da sve ovo ponovimo i učestvujemo u sličnim projektima. Ovo je za mene prvo iskustvo, prvi mjuzikl u mom životu i mislim da ga nikada neću zaboraviti. Prelijep je osjećaj kada uložite sav svoj trud i to se isplati, srce mi je bilo ogramno. Poslije koncerta moji prijatelji i ljudi iz publike su se takođe radovali, prilazili mi i čestitali. Mjuzikl je probudio u meni ogromna osjećanja. Nikada nijesam bila ovako srećna zbog muzike.

Katarina CvijovićNakon sprovedene ankete u našoj školi, shvatili smo koliko je mladih ljudi zavoljelo jazz i blues muziku. Svi su raspoloženi za ponovnu saradnju sa Elijem Yaminom i njegovom ekipom. Bili smo jako vrijedni i uporni što nas je dovelo do najboljeg rezultata. Ovaj projekat nam je dao šansu da se maksimalno pokažemo. Moji utisci su fenomenalni. Svi smo skupa funkcionisali kao jedno. Lijepo smo se družili, naučili nešto novo i osjetili duh jazz muzike. Uglavnom, kompletan utisak je divan. Imamo sreću što smo mladi i imamo priliku da sarađujemo sa genijalcima.

14

15

Plovidba po raspjevanim valovimaKristina Dedić

Za mene, sve je počelo mjesec dana prije sud bonosnog datuma zapisanog na aprilskom pro gramu KIC-a “Budo Tomović”, koji je garantovao po novno

preživljavanje najveće poplave ikada za bi lježene u istoriji čovječanstva. Tada mi je bio uručen tekst naratora koji je svjedočio o svim radostima i problemima sa kojima se suočavala moderna posada broda “Nora’a Ark”.

Ubrzo sam počela da posjećujem probe hora u Muzičkoj školi “Vasa Pavić” u Podgorici, kako bih čula i bolje razumjela pjesme koje je trebalo da najavim… Slušajući inspirativne i neodoljive melodije svinga, od lučila sam da se i sama priključim horu!

Dok sam uživala pjevajući i učeći tekst na eng leskom jeziku, Američki ugao je pronašao dječaka koji će taj isti tekst čitati na našem jeziku. Tada sam znala da je sve spremno i da svakodnevne probe mogu da počnu!

Upoznali smo muzičare iz Amerike koji su prosto zračili svojom unutrašnjom ljepotom i energijom koja je sve obarala s nogu. Za pet dana (koliko su trajale probe) naučili smo više nego što smo i sanjali da bismo mogli naučiti na tom mjestu. Puni nade i volje ovi fascinantni ljudi su nam pružili ruku, otvorili svoja srca i misli i pustili ih da uđu u naše misli, baš kao i one pjesme koje smo pjevušili po cijeli dan!

Željeli su da osjetimo, obično bolnu “priču” bluesa i jazza i da se u tome izvještimo bezmalo kao u osnovnim elementima muziciranja. Željeli su da nas nauče svakoj osobenoj crti pjesama koje smo pjevali i da dobro upamtimo po čemu se svaka pjesma ra z likuje. Na kraju su nam pokazali kako da sva osjećanja koja su u tim trenucima plamtjela u nama prenesemo na publiku i sve očaramo sigurnošću, složnošću i veličanstvenošću lijepih glasova.

Ako ste, za vrijeme izvođenja mjuzikla “Nora’s Ark” osjećali kako vam duša polako počinje lelujati po nebesko plavom, tihom moru sa nekim fantastičnim prizorom i, ako vam je u ušima odjekivao huk vode i prigušeno brojanje talentovanih muzičara; ako ste čuli eho srca sve djece koja su 8. aprila krasila scenu KIC-a “Budo Tomović” i ako ste osjetili kako se to raspjevano veče spušta na vrhove valova o kojima su ta ista djeca pjevala, onda mora da ste uživali i na trenutak zaboraviljali na stvarnost koja vas okružuje. Onda - mora da smo i mi uspjeli da vam prenesemo naše misli i uđemo u vaše snove govoreći vam o ljepoti, zajedništvu i spasenju od sveg lošeg što postoji na ovoj planeti.

Mje

sec

po

što

van

ja j

azza

u C

rno

j G

ori

Nora’sArk

Norina barka Jazz mjuzikl za djecu

Auto

ri: E

li Ya

min

i Cliff

ord

Carls

on

16

Nora’sArk

17

Izvođači:Eli Yamin Jazz Quartet (New York), horovi i solisti Umjetničke škole za muziku i balet “Vasa Pavić” (Podgorica).

Eli Yamin Jazz QuartetEli Yamin, klavirZaid Nasser, saksofonAri Roland, kontrabasLaFrae Sci, bubnjevi

Uloge - solisti:Nora - Iva KostićFlora - Jovana JokićFitzi - Nataša JovovićDora - Andreja BogojevićLora - Manja JovanovićBugsy – Andrija MarićMrs. Tiger - Dragana RakcevićMr. Tiger - Ivan MirkovićMrs. Lion – Katarina BogićevićMr. Lion - Luka đurđevićMrs. Owl - Milica VujadinovićMr. Owl - Ahmet KrnićMr. Cheetah - Andrej Sedlak Mrs. Zebra - Tamara BakočMr. Zebra - Nemanja PetrovićMrs. Bison - Katarina CvijovićMr. Bison - Marko JankovićMrs. Gazelle - Jelena DakovićMr. Gazelle - Boban MihajlovMr. Elephant - Lazar Lazarević

Baletska grupa:Milorad Radović, Anastasija Stijović, Ksenija Lalić, Ksenija Džaferović, Jelena Prelević.

Naracija: Kristina Dedić i Vuk Vuković Prevod naracije: Anica Vujnović

Hor pripremile:Irena Rađenović – dječji hor Vjera Nikolić – kamerni hor

Koreografija:Tamara Vujošević Mandić

Šminka: Marija Ivanović

Asistent tona: Miroslav Stanišić

Asistent svjetla: Nemanja Klikovac

Video projekcija: Goran Brnović

Dizajn: Slađana Bajić Bogdanović

Majstor svjetla: Milomir Mili Malović

Majstor tona: Slobodan Bobo Stanišić

Asistent projekta: Sonja Dragović

Koordinator projetka: Mira Popović

Menadžer projekta: Maja Popović

17

18

Uvođenje crnogorskih izvođača u jazz program pod-goričkog KIC-a prevazišlo je sva očekivanja. Kruna

dešavanja “Mjeseca poštovanja jazza” je bilo maestral no izvođanje mjuzikla Nora`s Ark (Norina barka) uglednog njujorškog jazziste Elija Yamina.

Prekretnice su obično diskurzivne i pronalaženje neke vezivne niti u mnoštvu značenja bitnog trenutka često daju spontanosti koje se javljaju po njihovom završetku. To se desilo i po okončanju izvođenja prvog jazz mjuzikla u Crnoj Gori u punoj sali KIC ,,Budo Tomović“ u Podgorici 8. aprila, u okviru ,,Mjeseca poštovanja jazza“ ( JAM 2011.).

Ekstatična atmosfera. Nezaboravna interakciji gala per formansa crnogorskih izvođača songova iz ,,Norine bar ke“ Elija Yamina (Nora’s Ark), i oduševljenog audito ri-juma, čiji aplauzi odobravanja i praćenja muzičkog toka nijesu jenjavali tokom cijele izvedbe .

POHR ANJENA MUZIK ALNOSTZa ovaj prostor odlučna novina u godišnjem prog-

ra mu afirmacije jazza u KIC-u, i u Podgorici, da uvede i crnogorske izvođače te ključni dio odvoji za program čiji će glavni akteri biti baš oni, predstavljala je prekretnicu koja je prevazišla sva očekivanja. Naime, maestralnim izvođenjem jedne nepoznanice kao što je mjuzikl na bazi jazza i bluesa, učenici Umjetničke škole za muziku i balet ,,Vasa Pavić” u Podgorici naznačili su snažno pri-sustvo slušnog refleksa nacije čije vrhunske emanacije neopravdano obitavaju u sjenci trivijalne ,,neponošljive lakoće postojanja” .

Svjedočanstva o toj duboko pohranjenoj muzikalno-sti ljudi ovog ,,krša i slobode” mogu se naći u prošlosti, u vrijeme stasavanja prvih varošica u kojima je pjevanje bi-

lo sastavni dio stvarnosti. O tome govori i knjiga ,,U Crnoj Gori” češkog antropo-muzikologa Ludviga Kube koji je krajem 19. vijeka notalno i tekstualno zabilježio čak 70. izvornih pjesama u Andrijevici, Nikšiću, Rijeci Crnojevića, Podgorici, Kolašinu i na Cetinju.

PRVE OPERE TE CRNE GOREDecenijama kasnije, uzrastanjem institucija obra zo-

vanja javlja se talas muzičkih pedagoga u Crnoj Go ri koji u svojim učenicima razvijaju netaknut i čist mu zički osjećaj i postižu efekat koji će naći puni izraz u događanjima o kojima je riječ.

Tokom 50-tih i početkom 60-tih godina prošlog vi-jeka u našoj republici uspješno su izvedena prva scen-sko-muzička djela, prve operete čiji su akteri bili učenici osnovnih i muzičkih škola a autori neponovljivi umjetnici. Oni su bili sve: nastavnici, kompozitori, aranžeri, orga ni-zatori programa, koreografi i prateći muzičari. Prvi pro -gram ove vrste se javlja u Kotoru (Šumske bajke, le gen-darne Vide Matjan) a zatim i u Danilovgradu (Sne ža na i sedam patuljaka) ili Andrijevici (Crvenkapa i vuk). Oči-gledno, sposobnost za scenski nastup kod Crno goraca, taj nenadmašni spoj osjećaja za muziku i ples manifestovao se mnogo ranije.

RENESANSA J A Z Z ADanas, sa izvođenjem ,,Norine barke“, doživljaj muzike

baziran na planetarno prihvaćenom jazzu, koji je odavno postao akademska disciplina, prerastao je u trenutak s elementima novog kulturnog identiteta Crne Gore. Pro-gresivnu ulogu u tom pogledu odigrao je podgorički KIC i muzičke škole kao institucije.

NOVI ATRIBUT MUZIČKOG IDENTITETA CRNE GORE - JAM 2011. PRVI MJUZIKL NA OVIM PROSTORIMA

k r i t i k a

Noc kada smo bili svijet

19

Ujedno, ove državne ustanove kulture neće se po ka-zati samo kao revitalizatori muzikalnosti već i izvjesne bitnosti za savremeni jazz koji je te noći djelovao na relaciji Njujork - Podgorica.

Tokom prošle decenije pojavila su se mišljenja koja su naglasila krizu u kojoj se našla umjetnost a samim tim i jazz. Na primjer, ispitivanje stanja te muzike u SAD na prekretnici 21. vijeka Stuarta Nicholsona u knjizi ,,Is Jazz Dead Or Has It Moved To A New Address?” (Da li je jazz mrtav ili se preselio na neku drugu adresu), kojim se pro-vocira analiza američke scene u njenom stagnira nju. On zaključuje da je danas nasljeđe avangarde i jazz-ro ka od 60-tih pa tokom 80-tih ignorisan i da se muzičari vraćaju ,,opipiljivijim” stilovima New Orleans, swinga i bi bapa. Za ovu priliku najintrigantniji dio u tom djelu je o ,,mladim lavovima” i neotradicionalistima a posebno o njujorškoj državnoj instituciji Lincoln Center (u kom radi i Eli Yamin) koja je poput mnogih sličnih muzičkih škola svih nivoa postala mjesto preko kog se jazz drugačije vraća u stvarnost s ,,novom adresom”.

O svojevrsnom putu renesanse jazza Yamin je rekao:- Jazz zahtijeva podršku. Institucije su pozitivne i po-

trebne su one koje podržavaju jazz poput podgoričke or-ganizacije Jazz Art. Ključno je da one održe vrijednost muzike i umjetničkog oblika.

Na temu inspirisanoj tekstom koji je uzbudio jazz internet i izazvao brojne polemike, Terry-a Teachouta ,,Can Jazz Be Saved” (Mo že li jazz biti spašen?) iz po-lovine 2009. u Wall Street Journal, a koji je baziran na re zultatima ankete Nacionalne zadužbine umjetnosti (Na tional Endowment for the Arts-NEA) koja sugeriše da jazzu, zbog publike koja navodno postaje sve starija i sve malobrojnija, prestoji sumorna budućnost, Eli Yamin je elaborirao:

- Nije istina da nema mladih izvođača. Od Sijetla do Vašingtona i Njujorka djeluje stotine mladih muzičara ko-ji u srednjoj školi sviraju jazz. Oni zatim osnivaju ben dove i sviraju po klubovima. Što se tiče top lista ti novi nijesu promovisani kao jedna Esperanza Spalding, koja je sjajna. Od novih nada bih istakao 16-togodišnju Nikky Yanofsky, koja je gostovala svuda, kao i Jasona Morana. On je u svojim 30-tim, i upravo je dobio stipendiju MacArthur Fellowship u iznosu od petsto hiljada dolara, tzv. Genius Award. Sve to čini dobro stanje u kojem se jazz danas nalazi - opravdano optimistički je uzvratio Yamin na kontroverzne ocjene o sudbini muzike kojom se on bavi.

VELIKO FINALE CRNOGORSKOG J A Z Z ANa fonu obećavajućeg razvoja jazza je i podgoričko

izvođenje Yaminovog petog mjuzikla s najvišim scensko-mu zičkim dometim. Jazz se održao baš zahvaljujući insti-tucijama a pogotovo onima koji u njima djeluju.

Na prvom mjestu to je akademska muzičarka i ured-nica u KIC-u Maja Popović koja je zamislila i sprovela ,,No-rinu barku” do velikog finala crnogorskog jazza .

Tu su takođe, umjetnice i profesorke u Muzičkoj ško-li ,,Vasa Pavić” Vjera Nikolić i Irena Rađenović, koje su pripremale soliste i hor za mjuzikl, te ton-majstor Bobo Stanišić i brojna ekipa u organizaciji i tehnici koja je ap-solutnim profesionalnim nivoom neophodnim za ve-liki jazz spektakl još jednom dala pravo značenje. Pre-vazilaženjem monotonog pro-azijatskog trilera dugog trajanja oni su prišli osvajanju tajni muzike.

Dio tog sedamdesetočlanog vokalnog ansambla koji je u produkciji Jazz Art-a i KIC-a, izveo mjuzikl činile su i učesnice prvog čina ovogodišnjeg ,,Mjeseca poštovanja jazza”(JAM 2011.), jam session koji se u podgoričkom Mon tanaro jazz klubu održao 1. aprila: prva dobitnica stipendije Berklle Coleague of Music (Boston, SAD) iz Cr-ne Gore Iva Kostić i Katarina Bogićević. Na ovoj uvertiri učestvovali su i članovi savremene crnogorske fusion jazz grupe Baltazar sa čijim je koncertom i završen prethodni JAM.

To ,,poštovanje” odrazilo je sve kriterijume koji jednu sredinu čine modernom i spremnom za usvajanje kultura svijeta. Sa njima u noći izvođenja ,,Norine barke” bili smo svijet .

Milan Mandić

Pobjeda, 16. 04. 2011.

Mje

sec

po

što

van

ja j

azza

u C

rno

j G

ori

20

Grupu Baltazar stvorili su mladi crnogorski muzičari 2009. godine: pijanista Ivan Marović, kontrabasista Milivoje Pićurić, bubnjar Blažo Tatar. Grupi se pridružuju kasnije i Filip Gavranović te basista Nebojša Miletić. Nakon par godina zajedničkog rada i mnogo nastupa, Baltazar je izašao pred domaću publiku tokom ovogodišnjeg izdanja JAM-a i tako prvi put, u formi cjelovečenjeg koncerta, promovisao svoju autorsku muziku (turneja u Podgorici, Kotoru i Nikšiću). Utisak da članovi Baltazar tima zajedno zvuče kao dobro naštimovan orkestar za improvizaciju i eksperiment uključu-čujući i muzičke osnove, tradicional i standardne harmonske prostore u okviru kojih se dešavaju intimne priče mladih kreativaca. Potraga za sopstvenim muzičkim izrazom je karakterna, puna inspirativnih boja i ideja koje korespondiraju sa savremenom muzikom i bogatom imaginacijom. Svaki muzičar daje grupi nešto od svog izraza, ideja i uticaja i pre-tvara je u sasvim konkretan oformljen zvuk.

U nastavku objavljujemo fragmente iz teksta zagrebačkog kritičara Vida Jeraja, koji je kao gost manifestacije Mje-sec poštovanja jazza, zapisao susret sa grupom Baltazar i autorom Ivanom Marovićem u online magazinu Jazzin.rs.

Grupu Baltazar zamijetio sam prilikom posjeta Podgorici u aprilu kad sam održao predavanje u Knjižari Karver i time otpočeo svoju turneju na kojoj sam predstavio flert između književnosti i jazza. Nakon predavanja sam davao intervju za kulturni prilog dnevnih novina, a kolegica novinarka me nakon razgovora otpratila do Kulturnog centra “Budo Tomović”. U najboljoj sam nadi ponio saks, da malo izimproviziramo atmosferu, očekujući da će se izroditi kakav-takav bis. S pozornice me dočekao zvuk kvarteta u sastavu Filip Gavranović - gitara, Nebojša Miletić – kontra-bas, Blazo Tatar – bubnjevi i Ivan Marović – električni klavir, u nedostatku najavljenog saxofonista Stefana Pavićevića. Ugodno iznenađen nastupom kojem nisam htio ni dodati ni oduzeti, – čuo sam samo zadnju pjesmu “Braonkasta voda”, čiji me stil podsjetio na radove Tima Bernea iz osamdesetih - odlučio sam pričekati bis, koji je izostao.

“Mislim da smo se sastavili prije 3 - 4 godine, tada je to bio trio - Blažo, Milivoje Pićurić - bas, i ja na gitari. Tu i tamo sviram bas gitaru”, objašnjava mi klavirist, skladatelj i multi-instrumentalist Ivan Marović tijekom pijuckanja točenog piva u klubu u centru grada. “Mi smo se skupili, jer smo se mahom poznavali sa akademije, i privatno se družili. Iako

G r u p a

Baltazar

21

smo članovi grupe Pleme, svirali smo autorske stvari koje bi nastajale u trenutku snimanja. Znači, ful improvizacija, ali sa nekom formom, takođe improviziranom, i infantilnim temama, u maniru muzike iz istočnoevropskih crtića, a la Gustav i Profesor Baltazar. Tada smo se zvali Reuma Trio, ali nas organizatori svirki nisu uzimali za ozbiljno, pa smo se nazvali Baltazar.

Kasnije prelazim na klavir, a u postavu ulaze Filip i Nebojša. Kao i svi jazzeri, sviramo sa svim i svakim u hiljadu projekata i bendova. Al ako ne računamo jazz-skupine, koje se mogu sastaviti za jedno popodne, onda bih izdvojio Autumn for Free, post-rock band gdje sviramo Blažo i ja (objavljen pri etiketi ‘Slušaj najglasnije!’), i Pleme – noise/trash ludilo”. Upoznavši te alternativne projekte, saznajemo da je Ivan svoje prste umočio diljem scene u kojoj sudjeluje desetak aktivnih jazz muzičara.

Materijal koji su predstavili u Budi nastao je iz interakcije s Filipom Gavranovićem koji u sastav unosi senzibilitet blizak nasljeđu Pata Methenyja, ali i filmske glazbe. Gavranović je 23-godišnjak rodom iz Pule, koji trenutno studira jazz-gitaru u Grazu, a otprije je surađivao s Antonia Group, Vigil Quartetom i Bandom od muzike, a učešće u projektu Blužd najbliže je psihodeličnosti Plemena.

“Filip i ja već dugo sarađujemo u raznim formacijama, i pravimo autorske teme. Riješili smo napokon da te ideje sprovedemo u djelo, pod već postojećim b(r)endom Baltazar. Ideje potiču od Filipa i mene, s tim što, naravno, na kraju sve to zajednički aranžiramo. Svi smo studirali muzičku akademiju, osim Blaža, prilično smo različitih senzibiliteta i ukusa, i iz različitih generacija, a mislim da se dobro nadopunjujemo”, slegnut će ramenima Ivan, uz smiješak sakriven gustom riđom bradom.

“Filip, na primjer, je sofisticiran svirač, jako ekspresivan i vuče na tu emotivnu notu, kako bi rekao... Blažo swinguje kao neki vintage-djed-bubnjar, i nije od onih fensi-digitalnih bubnjara, što je super. Nebojša je flegma, al’ voli da zabu-dali, kao i ja, koji se negdje još nisam oslobodio uticaja Monka i McCoy Tynera, tako nekako”. Već sav uznojen u svojem večernjem odijelu, povjerio mi je i da na klaviru pokušava napraviti ono što je Coltrane izvodio saksofonom.

Mje

sec

po

što

van

ja j

azza

u C

rno

j G

ori

22

k n j i ž e v n o s t i m u z i k a

Ako povijest zapadne kulture možemo čitati iz nje zi-nih pisanih tragova, onda jazz-standard, kao jedno

stil ski određeno glazbeno djelo koje nosi svoje značenje, mo žemo promatrati kao tekst i komparativnom ga me-to dom su-postaviti pisanom tekstu, u smislu, nekoj knji ževnoj vrsti. Izdvojeni tako iz nepregledne cjeline ko je tu predaju čine, opet su uklopljeni u kontekst (su-stav povijesno povezanih tekstova) u sklopu kojeg ih je lako proučavati. Elementi kulture na taj se način mo gu poistovjetiti s elementima teksta, koji se mogu na for-malan način uspoređivati u raznim predajama: mo gu će je istraživati njihovu rasprostranjenost, njihovo ispre pli-tanje, moguće je rekonstruirati izvor iz kojeg su pote kli i utvrditi način na koji su se proširili1.

U tome smislu, povijest dvadesetog stoljeća, može mo iščitavati i kroz susret jazza s lirskim, epskim ili esejisti č-kim književnim vrstama, bilo da je taj susret bio povodom za nastanak muzikološkog eseja kakvog pronalazimo na om o tima starih vinila ploča ili u knjižicama CD-a, bilo da je riječ o romanu čiji je protagonist jazzist, te pisac razvija fa bulu po eksploatacijskom ključu dobrih i loših aspekata jedne umjetničke biografije, ili gdje metafora improviza cije kao puka kategorija nečijeg svjetonazora oživljava mrtvo slovo sa papira. Autentični šarm nove glazbene vrste svoju je inkubaciju doživio u New Orleansu – gradu koji za jazz ima isti značaj kao i Atena za povijest čovječanstva, a čiji su žitelji, već umakanjem nožnog prsta u ocean bili povezani s čitavim svijetom – prepoznat je u metropolama Sjeverne Amerike, u Čikagu i Njujorku, gdje se nakon inauguracije ‘industrijâ’ slobodnog vremena, a pogotovo noćnog ži vota, politički potez zabrane zlouporabe alkohola spre ča vanjem njegove proizvodnje (28. oktobra 1919.) poklo pio s vremenom popularizacije jazza par godina nakon izdavanja prve jazz-ploče (1917.).

1 Cf. R. Matasović, „Kultura i književnost Hetita“, str. 8

Doba je to nakon Prvog svjetskog rata, koje su proslavili pisci tzv. ‘izgubljene generacije’ Ernest Hemingway i Fr-an cis Scott Fitzgerald, od kojih je potonji posebno za-nim ljiv jer je čitavom razdoblju i skovao ime. Naime, Za-konom o prohibiciji pokušava se spriječiti zlouporaba alkoholnih pića, te čitava se proizvodna industrija prelazi u sivu zonu, sve do 1933. kad se zakon ukida; dok li je kvalitativno slabiji alkohol prouzročio smrti i pogodovao porastu kapitala nepoznatog porijekla. Počinje razdoblje prohibicije, Jazz Age, odnosno Roaring Twenties, prema američkom računanju vremena. Duh vremena povezan je s modernizmom i raskidom s dotadašnjim tradicijama, što se pogotovo očitovalo u utjecaju metropolitanizacije koji se širio iz svjetskih centara poput već navedenih New Orleansa, Njujorka i Čikaga, preko Philadelphije, Pariza, Berlina i Londona. Došlo je do procvata novih tehnologija i njihove aplikacije na umjetnost, kulturom pokretnih slika, ali i radio-odašiljača, te pojave motornih vozila, dok je avangarda izbijala iz samosvjesnog dizajna i reklamne industrije. Desetljeće je pogotovo zapljusnuto valom žen ske emancipacije, te su kazališne glumice (poput Eth-el Barrymore, Elsie Ferguson) postale čak popularnije i od muških kolega2. U ženskoj modi tada se pojavljuju tzv. bubi frizure i kratke suknje, što možemo gledati i kroz stjecanje ženskoga prava na glasanje, a pojedine ‘stvari’ nadilaze kategorije tipično muških ili ženskih. Dok plesna scena izbacuje pojavu superstara Josephine Baker, iz subkulturnih pora probija i sve češći lik žene-hedonistice ne samo u estetskom, odnosno putenom smislu, čemu pogotovo doprinosi nova samosvjesna umjetnost jazza.

Sumnjivi tajkuni tranzicijskog razdoblja dokumenti ra-ni su kroz lik romana „Veliki Gatsby“ (koji je nakon kazališne adaptacije, doživio i ekranizaciju) čiji je pripovjedač Jim

2 Cf. Filmska čitanka Ante Peterlića: Filmovi, žanrovi, glumci“, str. 249

Autor: Vid Jeraj

Jazzologija

23

Carraway, ratni veteran i pripadnik srednje klase de set-kovane nezaposlenošću prepoznao supstancijalnu dr až termina ‘mobilnost’ i s rodnog Srednjeg Zapada po šao trbuhom za kruhom. Pozornica tog kratkog (ra nog) post-modernističkog romana3 je Velika Jabuka i sup kultura njegovih dokonih bogataša, a jazz-glazba njegov je tihi soundtrack.

Od početka trećeg poglavlja saznajemo čemu su sličili svakodnevni tulumi tajanstvenog biznismena Gatsbyja: kako je njegov skupocjeni Rolls-Royce od osam ujutro i dugo nakon ponoći poput mini-busa razvozio noćnike iz centra; kako je imao dva glisera i kako su se gosti sunčali na plaži pred vilom; kako je osmero slugu skupa s vrtlarom dovodilo kuću u red jutro za jutrom; kako je jedan sluga pritiskom na dugme pripremao voćni sok svakoga petka iz pet sanduka namirnica najmodernijim mehaničkim sokovnikom i kako su piramide voćnih otpadaka svakog ponedjeljka napuštale kuću na stražnja vrata; koji se sve instrumenti, uz pjevače, nalaze u mješovitom orkestru koji izvodi ‘cocktail music’; te kako je Carraway, kao Gatsbyjev prvi susjed, bio zapravo jedan od rijetkih koji su dobili pozivnicu jer bi većina prisutnih na tulume pozivala sebe same.

Ulazeći u pore romana pronalazimo rasplinute bračne odnose, muževe u dugačkim i (važnim?) telefonskim po zi vima i njihove dokone supruge čiji zid šutnje i gu-bitak prostorne percepcije može imati vrlo znakovita i modernija tumačenja, dok iz karakterizacije u dijalozima saznajemo i da velovi tajni kojima je obavijen Gatsbyja uopće ne čine objektom simpatiziranja svojih gostiju, naprotiv! Iz tračeva koji se vode u kuloarima njegove vile saznajemo da jedni čak pomišljaju kako je ubio čovjeka.

Što se tiče samih predstavnika afroameričke književ-nosti koji su djelovali u to vrijeme, ne smijemo zaboraviti pripadnike tzv. Harlemske renesanse, odnosno pjesnika Langstona Hughesa i spisateljicu Zoru Neale Hurston kao predstavnike onoga što je od 1920-ih prozvano terminom ‘New Negro’. Ironični osvrt na to razdoblje, gledano iz više različitih perspektiva, pronalazimo u romanu ‘Mumbo Jumbo’ (1972.) koji je kritika proglasila djelomično far-som, djelomice satirom, s obzirom da taj tekst to i inte-ncionalno jest. Ishmael Reed jedan je od eminentnih afro američkih javnih intelektualaca koji u stalnom ritmu ob javljuje romane i publicistiku, prilično dobro svira kla-

3 Cf. V. Mihaiu, „Francis S. Fitzgerald Between the Post-Modernism and the Jazz Age“

vir, a njegovu poeziju izvodi glazbenička krema poput te nor-saksofonista Davida Murraya i udaraljkaša Olua Dare.

Radnja ovog post-modernističkog romana počinje po javom virusa Jesa Grewa, čije se djelovanje manifesti-ra u nekontroliranom plesanju inficiranih ljudi i životinja, čak i lišća na granama drveća u pojedinim slučajevima. Virus se, nakon inkubacije u New Orleansu širi na velike američke gradove Njujork i Chicago. Kako drže baštinici afričkih tradicija u SAD, uopće nije riječ o zarazi, dapače, riječ je o antivirusu, o izlječenju. Drugu narativnu liniju ove provokativne štorije, pratimo kroz medijske spletke koje lansiraju razvojačeni pripadnici templarskog reda i provokacije kojima (neuspješno!) pokušavaju razjariti mlade afroameričke intelektualce, ali i doći do Knjige (Teksta) kojom bi uništili širenje virusa, dok se u trećoj liniji fabule dužimo sa simpatičnom sektom otimača uk-radenog kolonijalnog blaga iz velikih američkih muzeja. Sam je tekst, po svojim metafikcijskim odrednicama izrazito aktualan i danas, a način na koji je konstruiran, govori u prilog osjećaju za vizualno oblikovanje kao i hiper-tekstualnost autora; jer, u njemu nalazimo pozivni-ce za plesnjake, plakate za koncerte, slike Afroamerikanca odjevenog u plemenska obilježja sjevernoameričkih in -di janaca4 s kolone Mardi Gras, kao i ilustracije, te ezo te-rijske poruke, ucijepljene u tekst, ukratko, razne se ma-ntičke fenomene koji se izravno referiraju baš na onu Barthesovu rečenicu da je tekst otvoreno tkivo koje crpi iz više različitih kulturnih vrela.

Estetika koju je Reed ustoličio kroz svoje pisanje sam je nazvao ‘Novi HooDoo’, a riječ je o jednoj etnološkoj i spiritualnoj potki koja vuče svoje korijene iz tzv. vudua (voodoo) sinkretičke religije čija su božanstva i demoni izvučeni iz vjerovanja dvadesetak afričkih plemena i či ja je mitologija konstituirana tek na Haitiju, Karipskim oto-cima i u zemljama Novog svijeta, odnosno na pod ru čju današnje SAD. Usprkos mnogim pojedinačnim ple men -skim posebnostima, tim je plemenima bilo zaje d ničko štovanje predaka, upotreba plesa i glazbe u reli gij skim

4 Prema podacima koje u edukacijskom filmu o Langstonu Hu-ghesu za Annenberg Media iznosi Christopher Moore, nositelj pro jekta revitalizacije spomenika African Burial Ground na Man hattanu, broj ne-Amerikanaca koji je cirkulirao SAD-om u tri stoljeća prije donošenja Deklaracije nezavisnosti (1492-1776) bio je oko 6,5 milijuna, od čega je na Afrikance otpalo 5,5 mi-lijuna. Groblje je izvorno služilo indijanskim pokojnicima, što objašnjava socijalnu dinamiku između afričke kulture s onom američkih indijanaca koji su se međusobno ženili i udavali.

Mje

sec

po

što

van

ja j

azza

u C

rno

j G

ori

24

svečanostima, kao i opsjednutost duhovima (loas) – po čemu je, naposljetku, voodoo i zaslužuje svoju repre-zentaciju kao ritual u današnjoj popularnoj kulturi.

HooDoo je, pak, otišao korak dalje u sinkretičkoj tra-diciji voodooa i odvija se na pozornici New Orleansa, kao kulturne paradigme čime hoodoo postaje metafora jedne kulturne utopije. Pogotovo kroz manifestaciju karnevala Mardi Grasa, koji sa svojom participativnim duhom još nije ušao u etnologiju, jer je publika pozvana družiti se sa njegovim izvođačima, umjesto da samo promatra procesiju sa strane5.

Kako u svojoj studiji o Reedu i novom HooDoou pi-še Santiago Juan-Navarro, „Reedova hipoteza o vudu-is tičkoj viziji kulture ovdje se ne zaustavlja, budući da vje-rovanje i predaja vudua nisu tek ostatak prošlosti koji se jednom godišnje budi kroz festivalsko slavlje. Dapače, ona preživljavaju u novim oblicima, jedna od kojih je Neo-HooDoo. S tom se odrednicom, Reed odnosi na miješanje njegovih vjerovanja i predaje s popularnom kulturom SAD-a. U glazbi je, Charlie Parker, glavni primjer Neo-Hoo-Doo umjetnika kao inovator i improvizator; među nje govim teo retičarima spominje i Zoru Neal Hurstonovu, radi njenih studija o haićanskom vuduu, kao i o utjecaju vudua na afroamerički folklor…“6.

Na zalazu ere jazza u znaku velike gospodarske krize koja je bez posla ostavila 15-ak milijuna ljudi, od čega dominantno crnaca, pojavljuje se pisac Henry Miller sa svojim romanom „Rakova obratnica“ i to u drugoj zoni američkog utjecaja – u Parizu. Iz evropske prijestolnice lansiran je stil Art Decoa preko istoimene izložbe iz 1925. godine, koja je utjecala i na ovdašnja kulturna gi-banja. Pariz je svoju multikulturnu potku tek trebao osvijestiti, što je i učinio nakon Drugog svjetskog rata, no mnogim je Amerikancima on postao sinonim za pozornicu preživljavanja, s obzirom na sve veću političku prisutnost SAD-a u Europi. Miller je u Parizu 1930-ih već bio čovjek s dva propala braka za sobom, koji nije pokrenuo obiteljski biznis, već su ga izdržavale ljubavnice i što je uglavnom bio marginalac koji nije imao nikakvog doticaja s književnim krugom oko Hemingwaya, odnosno Gertrude Stein. Drugim riječima, on je ‘do kraja’ bio i živio

5 U tome smislu i iznenađuje Reedova kritika serije ‘Tremé’ (2010.), koju je o njuorlinskoj glazbenoj sceni snimila televizijska kuća HBO, jer je čitava parada snimljena s posebnom pažnjom prema duhu participacije promatrača.

6 http://www.sjuannavarro.com/files/ishmael.reed.pdf

ono na čemu su njegovi daleko poznatiji sunarodnjaci pisali i gradili karijeru. U „Rakovoj obratnici“ pronalazimo njegove dojmove o posjetu koncertu klasične glazbe na kojem uopće nije uživao, a kamo li da bi na njega došao u ugodnom društvu.

Opis koji slijedi, a nalazimo ga u šestom poglavlju, nakon što pisac uspijeva isprositi novca za kavu i croissa-nts, počinje s pronalaskom karte za koncert u lavabou; „uz jedva primjetni miris parfema, na licima izraz dosade, koncert kao pristojni oblik samomučenja“. Autor primjećuje kako na koncertu nije nikad bio s ovako praznim želucem, a u naletu spontane inspiracije niže slike velikog jezera na kojem se pojavljuju velika jata ptica. Umjesto da opi-suje estetski sadržaj glazbe na repertoaru, njegov je do-jam primarno fizički, tako da bilježi sve manifestacije tijela stavljenog u prisilnu mirnoću, poput kašljanja, pad u kataleptička stanja. Sa stjenicama, neimaštinom i prljavštinom kao stilskom prtljagom naturalizma i eks pre sionizma, Millerov senzibilitet vizuri socijalnog hiper realizma možemo opravdati preko jazz-glazbe kao nečega što je bilo društveno osuđeno, da bi tek poslije postalo društveno prihvaćenim; ni za Debussyja, a niti za Ravela ne pokazuje simpatije, za razliku od velikog poš-tovanja koje je imao za djelo Antonina Artauda, odnosno Lawrencea Durrella i Anaïs Nin.

Kako je Millerovo djelo 1934. objavljeno u Francuskoj i tek polako pronalazilo svoj put i ugled, ono je u SAD smatrano pornografskim, tako da je svoju draž i pu bliku pronalazilo na privatnim čitanjima. Svoj veliki utje caj izvršio je na generaciju pisaca koji su se prozvali Beatni-cima, od kojih ponajviše na Jacka Kerouaca koji je svoj roman ‘Na cesti’ napisao na roli papira dugačkoj 37 me-tara, samo kako ne bi morao umetati nove stranice, čime je zadržao spontanitet u činu stvaranja.

Beatnici su skupina pisaca koju, uz Kerouaca, sači-njavaju Allen Ginsberg, Neal Cassady, John Clellon Hol-mes, Herbert Huncke i William S. Burroughs. Od svih je njih Kerouac najizravnije bio nadahnut jazzom, o čemu govori i album „Reads On the Road“ koji je reizdan pri Ryko Discu, a naposljetku je i napisao poemu „Mexico City Blues“, dok suradnici Wikipedije smatraju kako je Clellon Holmesov roman „Horn“ i dalje ponajbolji primjer braka između žanrova. Međutim, najnovija traganja pokazuju kako je na beatnike velik utjecaj izvršio i pjesnik Kenneth Patchen koji je živio na relaciji Njujork-Kalifornija. Autor mnogih zbirki poezije, kroz suradnju sa skladateljem Ally nom Fergusonom, koji je za sobom ostavio trag kao

25

najplodonosniji autor glazbe za televizijske serije, izme-đu ostalog i za ‘Charliejeve anđele’ još je 1957. uglazbio svoju poeziju, iz čega izdvajam pjesmu „The Murder of Two Men by a Young Kid Wearing Lemon Covered Gloves“ čija se izvedba može proučiti i na You Tubeu. Osim očitog utjecaja europskih avangardnih pokreta (dadizam i nad-re a lizam) na njegovu poeziju, ova pjesma govori i u pri log američkog održavanja na životu tzv. konkretne poezije, ali i označavanju sinkopa unutar samog teksta vrlo rudimentarnim načinom njihova zapisa. U novije vrijeme na njegovu se poeziju osvrnuo i europski skla-da telj i saksofonist Peter Brötzmann sa svojim de-set e ročlanim orkestrom i CD-om, „Be Music, Night“. Kao jedan od pjesnika koji je bio pod znatnim Patchenovim utje cajem navodi se ime njujorškog pjesnika Lawrencea Ferlinghettija, čije su pjesme dostupne u hrvatskom pri je vodu zahvaljujući poznanstvu s dubrovačkim pje-snikom Vojom Sindolićem, koji je ‘The Statue of St. Fran-cis’, svojevrsnu himnu grada San Francisca objavio u iz danju biblioteke Feral Tribune. Ovaj je ratni veteran ujedno i vlasnik dvaju diploma, Sveučilišta Columbia, kao i pariške Sorbonne, a kao predstavnik jazz-poetryja, svoje je pjesme izvodio uz jazz-sastav koji bi izvodio određeni standard, a na probi bi se pokušalo uskladiti fraze da idu uz određene stihove ne bi li se tako uskladio tekst s glaz-benom pratnjom. Drugi autori koji su slijedili taj primjer su Kenneth Rexroth, uz spomenutog Langstona Hughesa, a mogu se poslušati preko You Tubea.

Posljednji u nizu, je skupina The Last Poets, afro-američki radikali, čija je politička platforma crnački na-cio nalizam odnosno samo-potvrđivanje kroz dis tan cu od europskog društva, a u posljednje vrijeme se arti-kulira i kroz kritiziranje institucije američkog pred sjed-nika. Svoje su ime preuzeli od južnoafričkog pjesnika Kgositsilea koji je govorio kako je prošlo vrijeme u kojem su pjesnici izricali stihove te je došlo vrijeme da pjesnici uzmu puške. Kroz primjer pjesme ‘Jazzoetry’ s njihovog albuma ‘Chastisment’ iz 1972. godine došlo je do miješanja elemenata funka i jazza s poezijom koja se bavi socijalnom tematikom, ali i prolazi kroz cjelokupnu povijest jazza. Naime, njihova pojava koincidira sa uki-danjem financiranja za afroameričke pedagoške pro-gra me u srednjim školama, tako da su, na način sličan ono me što je radio Fela Kuti u Nigeriji, prenosili kulturne

te ko vine afroameričke civilizacije. Da je njihov rad bio itekako zapažen, primijetio je prvi jamajčanski DJ koji je u Njujorku zakuhao početke onoga što se zvalo bre ak dan ce, DJ Kool Herc. Ploče koje su snimali The Last Po ets, a riječ je u početku bila o samizdatima od očito velikog simboličkog značaja, cirkulirale su, poput specimena Neo-HooDooa, sve do Karipskog otočja, Haitija i Jamajke, ukazujući na veliku važnost jedne generičke tradicije koja se čas pojavljivala kroz afroameričku kulturu, a čas kroz subkulturu njezinih anglosaksonskih simpatizera.

U priču o susretu, odnosno braku jazza i književnosti, bio on na dulje staze skladan ili ne, odnosno potencirao li on na otvorenu vezu, s obzirom na kulturna i duhovna previranja kojima je označeno dvadeseto stoljeće, neizo-stavno se pomalja i književni podžanr glazbene (auto)biografije, tako da o gotovo svakom značajnijem imenu možemo čitati i misli skrojene njegovim ili njezinim ar-šinima. Svakako jedan od miljokaza na tom putu je i „Beneath the Underdog“ kontrabasista, skladatelja i vođe malih sastava Charlesa Mingusa, autobiografija koja u sebi sadrži odlike pulpa, odjeka proze Bukowskog, ali i popularne interpretacije psihoanalize, uz jednu temeljnu dilemu autora, da li će postati svodnik ili nastaviti život kao siromašni umjetnik. U tom smislu, u knjizi se nalazi i dijalog, odnosno simultani zapis nekoliko dijaloških linija koji opisuju strujanje glazbe s pozornice, ali i uzajamne verbalne interakcije glavnih glazbenih protagonista. S obzirom da je knjiga dostupna i u prijevodu na srpski jezik, neka taj primjer posluži kao jasan pokazatelj Mingusove rečenice da „svatko može zakomplicirati jednostavno, ali da je kreativnost u tome da se komplicirano učini jed-nostavnim“ čime se zaključuje ovo naše bavljenje.

25

Mje

sec

po

što

van

ja j

azza

u C

rno

j G

ori

26

j a z z n a f i l m u

Jazz Movies program 2011.po izboru prof. Mihaila Miše Nedeljkovića (Oklahoma University, Fulbright profesor na Univerzitetu Crne Gore 2010/2011) u okviru manifestacije Mjesec poštovanja jazza u Crnoj Gori.

The Benny Goodman Story, 1956

Short Cuts, 1993

The Benny Goodman Story je biogafski film u kome Steve Allen tumači glav-nu ulogu, čuvenog Benny Goodmana. U režiji Valentin Daviesa i produkciji Universala, ovaj film je napravljen po ideji dokumentarne bio drame kakvu je Universal napravio dve godine ranije, 1954-te (“Glenn Miller Story”). Kopi-rajući uspešnu priču Glenn Millera ovaj film govori o životu i uspehu drugog čuvenog Američkog jazziste, Bennya Goodmana. Izuzimajući prvu numeru koju je ustvari sam Steve Allen – glumac koji je igrao Goodmana zaista odsvirao (kad mladi Goodman pokušava da prođe na audiciji) sve ostale numere u filmu je za film uživo odsvirao Benny Goodman. Interesantno je takođe pomenuti da se u ovom filmu pojavljuju sledeći muzičari toga vremena: Lionel Hampton, Martha Tilton, Kid Ory, George Givot, Gene Krupa, Teddy Wilson. Međutim dok je Ziggy Elman zaista uživo pred kamerama odsvirao svoj trubački solo “And the Angels Sing” (Dok andjeli sviraju), iz nekog razloga Manny Klein nije uspeo da pred kamerama uživo odsvira svoju parituru pa je morao da to uradi u studiju naknadno.

Permanentnost je izgleda van domašaja. Apokaliptičan događaj samo što se nije ostvario, a ljudi gledaju na život kao na jednu od nagomilanih situacija koje su se samo tek tako i uzgred dogodile. Ovaj film je napravljen po pričama Raymond Carver, ali je ovo Altmanova interpretacija dela ovog velikog pisca. Ono što je Carveru i Altmanu u ovom fil mu zajedničko je samo neka vrsta samilosti prema ljudima koji su se nekako izdvojili iz života zapostaviviši prijatelje, svoju religiju, tradiciju. Oni se izdržavaju radeći poslove koji su nekako privremeni. Nije lako izdržavati familiju radeći kao čistač bazena, šofer, pekar, ili džesista. Ali to su njihve profesije, to je njihov život. Pa koliko je nas završilo na poslo-

vima koje ne volimo a moramo da ih radimo da bi preživeli? Altman je fasciniran “slučajnostima koje život znače” ili činjenicom što nam se ustvari decenija po decenija života konstantno formira slučajnostima koje se formiraju oko nas. Tih slučajnosti postanemo svesni tek onda kad se nešto dogodi i tek kad pokušamo da shvatimo šta nam se to ustvari desilo u životu i otkud mi ovde i sada?! “Kratki rezovi” je film koji je napravljen tako što je gledalac u svakom trenutku svestan svih uglova gledanja na događaje, neka vrsta multi-ugla gledanja. Likovi žive u isto vreme u istom gradu i ponekad se njihove sudbine ukrste ali uglavnom oni nisu ni svesni kako su se to oni promenili uz pomoć ljudi koje su tako usput i slučajno susreli.

27

Kansas City, 1996

Sweet and Lowdown, 1999

Kansas City je trideset prvi po redu film u karijeri Robert Altmana. Podseća nas na 30te godine, na eru depresije i vreme kad je vladao Boss Tom Pendergast a jazz cvetao. Grad je tada imao jedan od najvećih tzv “red district” u zemlji. Ovo je samo naizgled jedna prosta priča o čoveku koji je kidnapovao političarevu ženu. Međutim, samo na prvi po-gled ova priča je prosta. Altman je odrastao u Kanzasu, imao je samo 9 godina 1934te, i naravno film je prepun ličnih impresija. Altman se seća jazza koji je dominirao u vaz-duhu Kanzasa toga vremena. Film je takoreći jazz takmičenje kao i život Kanzasa toga vremena, koga se u svojoj 71-oj godini, Altman tako setno priseća.

Emmet Ray je čovek koji se ponaša kao veliki pas na ogromnom povodcu. Pas je njegov talenat i on ga vuče gde on želi da njegov vlasnik ide. Ponekad u filmu Emmet, drugi najbolji jazz gitarista na svetu, izgleda kao slučajni posmatrač svoga sopstvenog života. On izgleda kao da samo posmatra svoje sopstvene prste kako proizvode taj magični jazz zvuk. Kad muzika prestane on postaje bespomoćan. Nema snage ni da održi emotivnu vezu u svom životu, nema pojma kako život i realnost funkcionišu. Jedini način koji može da mu pomogne da shvati pravu ljubav je samo onda kad je potpuno izgubi.

Mihailo Miša Nedeljković je diplomirao na M.F.A. (SAD), magistirirao na U.C.L.A. (SAD), Film i televizija; Kenkysei, Tokyo Univerzitet; doktorske studije završio na Ohio Universitetu (Ph.D) - SAD. Radi kao vandredni profesor na Oklahoma Univerzitetu (SAD), na predmetima Studije za film i novinarstvo, masovne komunikacije i radio-difuzija.

Radio je sa TV Beograd; CBS Los Angđeles; Kablovska televizija Japan; TV i Nacionalni teatar, Beograd; Pozorišni reditelj, TV reditelj (reditelj u živo TV sportskih i specijalnih događaja), zvanična selekcija doku-mentarni film 1985, Internacionalni Festival Monte Karlo, Francuska.

Dobitnik je Fulbright programa stipendija 1983. i 2003. godine, dobio je i Mombusho program stipen-dije japanskog Ministarstvo prosvjete 1986 godine. Objavljuje knjige iz oblasti masovni mediji i radio-difu-zija.

Njegova knjiga “Estetika Film Noar” posvećena je originalnom američkom pravcu filma - Film noir. Održava kurseve i predavanja iz različitih oblasti: TV režija, Multi Camera studio Produkcija; TV Režija - Multi Camera, Remote Based Producija; Uvod u Film I TV, Napredni video - produkcija sa jednom kamerom i Isto-rija filma (s posebnim akcentom Američki film noar, Italijanski neorealizam i remek djela savremene iranske kinematofrafije).

Miša Nedeljković dobitnik je Fulbright programa stipendije za 2010/2011 i u tom peridu je predavao na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, Univerzitet Crne Gore, i sarađivao sa crnogorskim institucijama kulture u cilju promocije američke i svjetske kinematografije.

Mje

sec

po

što

van

ja j

azza

u C

rno

j G

ori

Miša Nedeljković

Montenegro

29

p o r t r e t i m l a d i h u m j e t n i k a

E n e s T a h i r o v i ć

Mladi pijanista Enes Tahirović (1991) iz Podgorice, završio je Umjetničku školu za muziku i balet Vasa Pavić, i u međuvremenu proveo jednu školsku godinu

na Svjetskom koledžu - United World College of Adriatic, Duino, Italija. Već dvije go-dine studira jazz klavir na Univerzitetu umjetnosti u Gracu (Kunstuniverzitat Graz, Austrija) u klasi profesora Olafa Polziehna.

Tokom svog klasičnog muzičkog školovanja osvajao je brojne nagrade na takmi-čenjima mladih muzičara Crne Gore, i intenzivno nastupao na koncertima kao solista

i u kamernim ansamblima. Pohađao je majstorske kurseve kod poznatih pedagoga i pijanista kao što su Vladimir Kr-pan (Hrvatska), Vladimir Bočkarjov (Crna Gora/Rusija) i Kyoko Hashimoto (Kanada), u organizaciji crnogorskog ogran-ka EPTA (European Piano Teachers Association).

Čim je u podgoričkog muzičkoj školi zaživio novi školski program (2007), sa mogućnošću da izabere dodatni pred-met za učenje, Enes se odlučio za Jazz klavir. Zainteresovan istinski za jazz muziku, od tada je pohađao redovno svoj izabrani predmet u klasi prof. Milorada Šula Jovovića kao i sve majstorske kurseve koji su bili organizovani u školi u saaradnji sa KIC-om “Budo Tomović” i udurženjom Jazz Art, čiji je aktivni član od samog os nivanja 2009. Tako je sticao znanja od jazz majstora iz raz ličitih krajeva svijeta: pohađao je jednodnevni kurs Elija Yamina prilikom prve turneje ovog američkog kompozitora/pijaniste u Crnoj Gori (2009), u okviru svjetske premijere muzičkog djela Montene-gro Jazz Suite (2009), Patricka O’Learya, bio je član školskog horskog ansambla; pratio je pjevače na prvom Jazz Art workshopu koji su vodili Alma i Rale Mićić i aktivno učestvovao na dvonedeljnom međunarodnom jazz seminaru u Podgorici pod vođstvom prof. Stjepka Guta, jazz trubača i kompozitora i američkog pijaniste Ehuda Asheria (2010) u okviru manifestacije Mjesec poštovanja jazza – JAM 2010.

Na odsjeku za jazz u okviru Univerziteta umjetnosti u Gracu, svirao je na koncertu Piano Night u okviru predstav-ljanja klase prof. Olafa Polziehnova, nekoliko nastupa u okviru instrumentalnog jazz ansambla pod vođstvom prof. Stjepka Guta i u okviru jazz horskog ansambla.

Ovog ljeta pohađao je seminar za jazz muziku, tri nedjelje u Grožnjanu (Hrvatska), gdje je bio aktivano učio i na-stupao na završnom koncertu i na koncertu big benda HGM (Hrvatska glazbena mladež).

Ima različite hobije: jazz pjevanje, filmska muzika, kajak, plivanje, skijanje, ples, gluma, bubnjevi i udaraljke. O svo-jim studijama i novim muzičkim iskustvima Enes kaže:

“Studije u Grazu su bolje nego što sam očekivao: besplatno školovanje, odlični predavači i program na zavidnom nivou, šta više treba jednom ambicioznom mladom muzičaru osim da prihvati sa obije ruke?

Predmeta ima raznih, i svaki je interesantan sam po sebi i koristan za generalno izgradjivanje studentovog jazz stila. Pored instrumenta, tu su improvizacija, aranž man, elektronski instrumenti, klasična tehnika, hor, ritam, solfeđo ili ‘ear training’ kako ga zovu u Americi, različite vrste ansambla: basic groove ensemble, latin ensemble, singers ensem-ble, pop ensemble, fusion ensemble itd.

Među profesorima su: Renato Chicco (diplomirao na Berklee-ju u istoj generaciji kao i Roy Hargrove, John Scofield itd.), Howard Curtis, Jim Rotondi (njujorski poznati trubač), Wayne Darling... Moj profesor je Olaf Polziehn, nje mački pijanista iz Bona, koji trenutno svira sa najboljim svjetskim jazz muzičarima širom svijeta.

Graz je pravi grad za studiranje, ali i za jazz muzičare. Ima puno mjesta gdje mi studenti nastupamo, u različitim comboima. Odnedavno sam član našeg jazz hora sa fakulteta i imao sam do sada oko 5 koncerata sa njima, od kojih su dva bila u elitnim dvoranama u Grazu i u gradiću Weiz, 20-ak kilometara od Graza.

Počeo sam da komponujem, nedavno sam postao ko m pozitor i muzički producent jednoj mladoj kompaniji koja se bavi 3D dizajnom, pravljenjem video igara i krat kih filmova. Radim takođe i kao aranžer za grupu od osam pijanista, koju vodi Helmut Iberer, austrijski pija nista i aranžer.

Mje

sec

po

što

van

ja j

azza

u C

rno

j G

ori

30

Rođen je 1. Novembra 1988. godine u Puli (Hrvat-ska). Počeo je da svira klasičnu gitaru sa 9 godina. U

Podgorici je završio nižu muzičku školu i prva dva razre-da srednje u klasi profesora Nedeljka Pejovića, ostatak srednje je završio u klasi profesora Srđana Bulatovića i uporedo jazz gitaru u klasi Milorada Šula Jovovića. Go-dine 2007. upisuje klasičnu gitaru na cetinjskoj Muzičkoj akademiji (Cetinje, Crna Gora), u klasi profesora Srđana Bulatovića, koju u novembru 2009. napušta. U maju 2010. upisuje jazz akademiju u Gracu (Austrija), odsjek jazz gi-tara u klasi profesora Guido Jeszenszky.

Svirao je u sastavima: “Antonia Group”, “Vigil Quartet”, “Banda od muzike” i gostovao je na koncertima grupe “Autumn For Free” i “Baltazar Trio”. Gostovao je na albumu Vladimira Maraša “10/8” i albumu “Signal Test” grupe “Au-tumn For Free”. Svirao je u predstavama Crnogorskog Na-rodnog Pozorišta: ”Kristofor Kolumbo“, “Europa“, “Monte-negro Blues”, ”Ajmo na sex“, “Art Export“, radio je muzičku produkciju za predstavu “Ko se boji Virdžinije Vulf” i “Kad su žene imale krila” gdje je bio i koautor muzike. 2008., 2009. i 2010 je svirao na Petrovac Jazz Fest-u. Trenutno radi sam i vanredni je član sastava “Baltazar”.

Iza sebe ima mnoštvo koncerata sa crnogorskim be-n dovima među kojima najznačajniji jesu tri koncerta au torske muzike (ciklus “There’s No Time” iz 2006.), tri kon certa autorske muzike za sastavom “Baltazar” (2011). Pored toka izdvaja se soundtrack iz kratkog igranog filma Zdravka Krulja “Kupljeno – Fini neki ljudi” (2008.). Autorski album je u procesu snimanja.

Kada si odlučio da studiraš jazz? Šta te je na to moti­visalo?- Odluku sam donio pri kraju 2009. godine kada sam i odlučio da napustim studije klasične gitare. Već dugi niz godina se bavim muzikom koja je mnogo drugačija od one koju sam studirao na cetinjskoj akademiji tako da sam vjerovao da će odlazak u Austriju na jazz akademiju biti ispravniji put za mene.

Sa kim sve radiš, sarađuješ u Gracu?- Jazz gitaru u Gracu predaje Guido Jeszenszky, izvrstan pedagog i gitarista. Pored mnogih školskih aktivnosti i koncerata sa kolegama studentima i profesorima kao što su Stjepko Gut, izdvojio bih saradnju sa Cinziom Catani-om. Cinzia je iste godine kada i ja upisala jazz pjevanje u Gracu. Pored jazz pjevanja Cinzia se bavi i kompozici jom tako da smo već na početku studija otpočeli saradnju. Is-prva smo radili kao duo da bi do kraja studija skupa sa mn om oformila čitav bend u sastavu Marco Ronca (kla-vir), Felipe Sequiera de Oliveira (kontrabas) i Oleg Mar kov (bubnjevi). Kao duo imamo u pripremi album dok smo sa bendom već snimili demo CD sa nekoliko autorskih kompozicija.

Koje predmete pohađaš?- U toku prve godine sam pratio jazz gitaru, klasičnu gi-taru, ansambl gitara, ansambl, jazz klavir, teoriju jazza, improvizaciju, ritam i solfeđo.

Koji su ti utisci, uslovi za rad?- Uslovi za rad su fantastični. Sve prostorije za vježbanje u školi su opremnjene gitarskim pojačalima, bubnjevima... Samo mi se jednom desilo da moram nositi svoje pojača-lo od kuće na probu. Muzička oprema, biblioteka... uvi-jek su dostupni. U sali preko puta škole je uvijek moguće izvesti kako školske tako i vanškolske projekte.

Nove inspiracije, novi uticaji?- Ja sam oduvijek pravio svoju muziku i tu sam pretežno bio na svoju ruku što to malo ljudi koji me prate dobro znaju. U Gracu uvijek u jednom dvije sedmice naiđe neko sa svjetske jazz scene i održi predavanje. Vrlo često bi me ta predavanja tjerala da brzo odem doma i zatvorim se u sobu sa gitarom. Naravno, moram biti iskren da te stvari koje su me navodile na vježbanje i razmišljanje nisu ima-le mnogo veze sa stvarima kojom se škole bave ali... po-znato je da se u školama najmanje uči pogotovo kada je umjetnost u pitanju. Moram takođe reći da su mi se još uvijek najluđe stvari na bini dešavale sa kolegama iz sa-stava Baltazar.

F i l i p G a v r a n o v i ć

p o r t r e t i m l a d i h u m j e t n i k a

31

I v a K o s t i ćIva Kostić (1992) je

na muzičkoj sceni Crne Gore prisut-na od svoje devete go dine. Bila je uče-snik brojnih dječjih i om la dinskih muzič-

kih fe sti vala. Prvi CD “Šećer i so” objavila je 2007, nakon što je os vojila nagradu “Montefon” Udruženja estradnih umjetni ka Crne Gore, za intenzivni rad i razvoj muzičke karijere. Iste godine Iva učestvuje na pop festivalu u Zre-njaninu gdje osvaja nagradu za najboljeg novog umjet-nika festivala. Na festivalu “Sunčane skale” 2008. u Herceg Novom takođe osvaja nagradu. Isti tip nagrade dobila je i u Vrnjačkoj Banji na festivalu “Banja 09” a naredne godine nagradu za najboljeg pjevača.

Završila je Umjetničku školu za muziku i balet Vasa Pavić u Podgorici, gdje je studirala solo pjevanje u kla-si Marine Cuce Franović. Tokom školovanja osvajala je brojna priznanja i prve nagrade na internacionalnim ta-kmičenjima za solo pjevače: “Bruna Špiler” u Igalu 2007 i 2010, “Lazar Jovanović” u Beogradu 2008. Na takmičenju mladih muzičara Crne Gore takođe je osvojila prvu nagra-du 2008.

Želeći da se usavršava u svim oblastima, Iva je tokom školovanja, pratila nastavu i jazz radionice udruženja Jazz Art i radila sa poznatim muzičarima kao što su Patrick O’Leary, Tom Melito, Ehud Asherie, Stjepko Gut, i sa njima kao članica školskog hora i solistkinja izvela premijerno djelo “Montenegro Jazz Suite” u Podgorici 2009. a nared-ne je učestvovala na intenzivnim jazz radionicama Stjep-ka Guta i Ehuda Asheria i koncertima tokom manifestaci-je Mjesec poštovanja jazza.

Radila je i sa vrsnim američkim muzičarima koji su go-stovali u Podgorici od 2008 do 2011. kao gosti manife-stacije JAM. To su bubnjar Leroy Williams, pjevačica Sue Giles, pijanista Eli Yamin, kontrabasista Ari Roland, bub-njarka LaFrae Sci.

Njen muzički talenat se potvrđuje kroz različite žan-rove, klasični, jazz i pop, ethno. Učestvovala je na Svjet-skoj izložbi kulture EXPO 2010 u Šangaju kao članica cr-nogorskog ethno-jazz ansambla.

U svojoj 17-oj godini dobila je stipendiju prestižne Muzičke akademije Berklee College of Music u Bostonu, što je sjajna potvrda njenog talenta. Prije nego što je za-počela studije u Bostonu, Iva Kostić je dobila glavnu ulo-

gu u mjuziklu “Norina barka” autora Elija Yamina, koji je izveden u okviru ovogodišnje manifestacije Mjesec po-štovanja jazza u Crnoj Gori.

O svom početnom američkom iskustvu Iva kaže: ”Od prvog dana dolaska u muzički koledž Berklee, odušev-ljena sam atmosferom i radom. Izabrala sam predmete Solfeđo, Harmonija i Aranžiranje. Pored toga, u prvom se-mestru pohađala sam Muzičku tehniku i ritam za pjevače, Privatne instrukcije i Engleski - pisanje i komunikacija. Studiranje na ovom faklutetu nije lako, škola daje mno-go znanja i mogućnosti ali takođe očekuje od vas mno-go truda za postizanje željenih rezultata. Pored muzike strudiramo istoriju, matematiku, nauke, jer je cilj škole da svi mi postanemo kompletne ličnosti. Ova škola nas ne uči samo kako dobro da pjevamo i sviramo već i kako da uspješno vodimo svoje karijere i pripremaju nas za sve o čemu moramo voditi računa u muzičkoj industriji.

Otkrila sam mnogo mogućnosti i novih interesova nja. Ne želim da budem samo pjevačica, želim više od toga. Odlučila sam da radim na predmetima Vokalno izvođe-nje i Filmska muzika. Moj drugi semester sastavljen je iz sljedećih predmeta: Harmonija, Solfeđo, Napredne teh-nike vokalne imporvizacije, Dirigovanje, Srednje-istočni ansambli, Američki crnački duhovni ansambli, Osnovne tehnike klavijatura, Privatne instrukcije i afrokubanski ri-tmovi i udaraljke. Što veoma volim ovdje u školi je da ne moraš da putuješ svijetom da bi sreo druge muzičke stilo-ve i kulture jer se upravo tu nalazi sve. Ovo mjesto je puno muzičkih genija, i profesora i studenata. Na primjer, moj profesor Mitch Haupers je odličan gitarista i pijanista, radi sa grupom Yelow Jackets, a moja vokalna instruktorka Ja-nice Pendarvis je koncertirala i snimala sa velikanima kao što su Ray Charles, Al Green, Buddy Guy, Eddie Murphy, Barry White, Vanessa Williams, Jimmy Cliff, Roberta Flack, The Rolling Stones, Sting, i mnogi drugi.

U Bostonu i Čikagu sam već imala nastupe i pozvana sam da budem dio projekta Rhythm of The Universe, koji je trenutno najveći muzički projekat sa idejom da ujedi-ni sve muzičke kulture. Sa ovom grupom, koja se sastoji od benda, orkestra, hora, soliste i udaraljki, nastupam 11. septembra ispred 10.000 ljudi.

Sada teče moj drugi semester i već sam postala cije-njen student. Berklee mi daje vrijedno znanje svakoga dana i radujem se unaprijed da naučim još mnogo intere-santnih stvari koje će mi pomoći da postanem sjajan mu-zičar i ostvarim svoje snove.”

Mje

sec

po

što

van

ja j

azza

u C

rno

j G

ori

p o r t r e t i m l a d i h u m j e t n i k a

32

i n t e r v j u

Jazz kao istocni divanVirgil Mihaiu, jazz kritičar

Virgil Mihaiu je rumunjski pjesnik iz Cluj-Napoce, kul-tur nog središta Transilvanije, član Međunarodnog

PEN-ovog kluba, član uredništva časopisa Down Beat i kulturni ataše Rumunjskog kulturnog centra u Lisabonu. Autor je devet zbirki poezije i dvije interdisciplinarne stu-dije, ”Jazz Connections in Portugal“ i ”Between Jazz Age & Post modernism: F. Scott Fitzgerald“, te suautor naslo-va “Russian Jazz New Identity” i “Jazz in Europa”. Poemu “Sveopća pijesan” prošle mu je godine objavio hrvatski dvotjednik za kulturu “Zarez”. Govori desetak jezika, a po sredstvom Smithsonian Institutea održao je seriju pre-davanja o jazzu pod totalitarnim režimima u Europi i SAD. S grupom Jazzographics kao ‘jazz performansom otvore-ne forme’ izvodi vlastitu poeziju, koja uključuje rumunj-ske i britanske glazbenike s plesačicom, nastupa na jazz-festivalima u Europi od 1993. Razgovor je nastao prilikom njegovog posljednjeg posjeta Zagrebu u lipnju 2011.

Kako ste već i otprije upozoravali na određene kul­turološke sličnosti i podudarnosti između Cluja i Za­greba, koji su ujedno i bratski gradovi, pronalazite li u tom smislu i neku rezonanciju s projektom koji je Maja Popović pokrenula u Podgorici? Mislim da je to platonički menage a trois na djelu. Vrlo mi je drago zbog toga jer se cijeli život borim da okončam svoj život u okviru ovog podneblja, što je poprilično bizaran i lud plan. Ja sam fasciniran Meštrovićevim Mauzolejem Njegoša na planini Lovćen... Iako se bojim visine, volio bih ostaviti kosti pored tog spomenika, a istodobno ostaviti srce u Cluju, kulturnom centru Transilvanije. Moram re-ći kako nisam preoriginalan kad to tražim, jer je i sam Chopin, na umoru inzistirao od svoje sestre da odnese njegovo srce iz Pariza u Varšavu u kristalnoj kutijici, da bi kosti položio na groblju Pere Lachais. U biti, odgovor na njegovu želju leži u tome da bi učinio sve samo da ga se

ne pokopa živog. Od ostalih bih anegdota istaknuo i tu, da prilikom boravka u Crnoj Gori nismo mogli izbiti na cilj jer je vrh bio odsječen pokrivačem od snijega. Tako da nas je vozač Mišo spustio i odveo nas na drugo rajsko mjesto, s kojeg puca pogled na raj s dva otoka – Perast. Naposljetku, ne vidim ništa loše ni u tome ako bih položio svoje kosti i u Perastu, ako bi mi srce ostalo u Cluju.

Taj magijski trokut, sa Zagrebom koji s Clujom čini brat ski grad, mora da je u sebi sačuvao raniji romanski sloj, antičku osnovu, uvjeren sam, a po svome vrlo koz mo-politskom srednjoeuropskom duhu, uključuje i iznimno mnogo poštovanja za kulturu. Drago mi je da sam tu istu stvar osjetio, i u Podgorici, kad govorimo o nevjerojatnoj uvjerenosti, prodornosti i čvrstini Maje Popović u orga-nizaciji njezinog čudesnog festivala. Također mo ram do dati da je u pitanju nekakav tajanstveni odnos, jer me podsjetio na ono što John Edwards Hasse iz In sti -tu ta Smithsonian u Washingtonu, D.C. – on je orga ni zi-rao predavanje poput onog u Zagrebu kojeg ste vi or-ganizirali, odnosno onog u Podgorici – a govorio mi je o projektu koji je ustanovljen unatrag 10 godina, im ple-mentiran kroz Jazz Apreciation Month, priliku da podsjeti egzotična mjesta poput Indonezije, Burme i Tajlanda. Da nas se razvoj jazza ne može svesti na iste parametre koje ste imali prije stotinu godina, primjerice, ono što se odvija u Rumunsjkoj, Gruziji, Litvi i Letoniji je jednako interesantno kao i ono što se zbiva u samoj kolijevci jazza. Na jedan idealistički način to moramo po državati i stoga mi je drago da sam u SAD-u naletio na osobe poput Hassea koji su uspjeli uspostaviti takav svjetonazor, te omogućiti da se takvo događanje odvija po cijelom svijetu.

Hvala vam na odgovoru koji je i bio uvod u moje slje­deće pitanje, a koje se tiče da usprkos tome što se jazz morao razvijati širom svijeta pod najsurovijim

33

okol nostima, spomenimo samo u Rumunjskoj pod Ceausescuom, on uspijeva očuvati i razviti se s ba ro­knosću i bogatstvom izraza, u kontekstu među na ro­dne kulture. Sad nakon što su se vremena promijenila, kad pritiska više nema, možete li reći da smo bogatiji za nešto čega tu prije nije bilo?U ovom trenutku bih rekao da su uvjeti isti u idealnom smislu, po tome što imate ljude poput Boška Petrovića ili Tomislava Šabana. Moram reći da je riječ o posebnim osobama, ali koji biološki izumiru, kao i crnogorski trubač i trombonist Nikola Mimo Mitrović, čija je tragedija daleko veća jer je poginuo nesretnim slučajem, pao je s krova kuće u izgradnji. Bio je sjajan glazbenik, živio je u Švedskoj. Ali, to otvara moju tragičnu povijest jazza Istočne Europe, mogao bih pridodati i Krzystofa Komedu ili Vagifa Mu-stafazadeha, odnosno Richarda Oschanitzkyja, koji su do slovno ‘mučenici’ i ono što imamo danas je kontinuum ne stanka tako nevjerojatnih ličnosti. Radi se o izvornim talentima i kvaliteti izraza koji su posjedovali mnogo bo-lje tehničko znanje od ostalih, na razini jednog Monka ili Mingusa, bili su geniji. Situacija je nezahtjevno složena, a moram reći da je za mene takav tip umjetnosti poput toplomjera, zahvaljući kojemu prepoznajete zdravstveno stanje pacijenta. Pomislite samo na glazbenika iz Hon-durasa kojeg smo danas sreli na ulici.

Kada bih odvagao posebnosti još nekih glazbenika, a koje govore o značaju jedne kulture, morao bih spo-me nuti Michela Camilla iz Dominikanske republike. Fa ci-nantan je lik, jer je zanimljviji kad se odnosi prema vla-stitom nasljeđu nego li kad nastupa u New Yorku, jer je u Njujorku izgubljen među masom od stotina i tisuća um-je t nika, dok je u Dominikanskoj republici nacionalni he-roj, kao i Chucho Valdes na Kubi, Danilo Perez u Panami ili Ruben Rada u Urugvaju ili Nguyen Le u Vijetnamu. Ne-vjerojatan je! Bio sam uistinu iznenađen spoznajom da je Michel Camillo, u trenutku nastupa u Atheneum Romani u Bukureštu, kad sam razgovarao s njegovom suprugom, obnašao funkciju glazbenog direktora Filharmonije u Santo Domingu, da je poput kulturnog heroja svoje do-movine i da, naposljetku, tu vezu nije izgubio! Zato se divim i činjenici da je u Hrvatskoj sačuvano nešto poput nacionalne jazz-škole. Radi se o glazbenom izrazu koji je prisutan jednako u umjetnosti, kao i u kulturi, koji je omogućio toj naciji da preživi. Što sam danas objašnjavao svojoj kćeri, da ćemo izumrijeti ako vlastitu zemlju ne budemo vrednovali kroz kulturu.

A ono što me uistinu fasciniralo kroz crnogorsku kul-turu je to što je riječ tek o šačici ljudi. Statistički gledano, da je zemlja s toliko malim brojem stanovnika u stanju da bude šampion u vaterpolu, kao i da proizvede dosta de centan jazz-događaj i nastup u takvim okolnostima je uistinu neobično.

Što je, prema vašem mišljenju, ključna stvar za repre­zentaciju zemalja Srednje i Istočne Europe, i koje su ličnosti u tom smislu modeli? Prema mom mišljenju, zemlje Srednje i Istočne Europe još uvijek jasno iskazuju veliko poštovanje prema kulturi. Dokazivanje njihovih nacionalnih identiteta je vitalno po vezano s kulturom. A jazz je vlastito sredstvo da se pre obrazi, da se izrazi određeni nacionalni osjećaj. Po-šlo mi je za rukom to otkriti, polaganim koracima. U Ru munjskoj, imali smo klavirista i skladatelja Richarda Os ha nitzkog, koji je šezdesetih, u osvit brazilske je zi-čne emancipacije, također bio fasciniran onime što je od tamo čuo. Ali sam je uspostavio prvu sintezu idi oma jazza s korijenima rumunjske tradicijske glazbe. Mo gu navesti i mnoge druge primjere, povezane s Oschan-i t z kyjevim. U Poljskoj je to bio Krzysztof Komeda. U Šved s koj su imali Jana Johanssona, koji se proslavio plo čom ‘Jazz pa Svenska’, izdanom već 1962., što znači ‘Jazz na švedskom’. Postojale su takve osobnosti koje su iskristalizirale postojanje tih nacionalnih škola. Jedna je od njih bio Vagif Mustafazadeh, otac Azize Mustapha-Zadeh (slovkanje se njenog prezimena razlikuje od onog njenog oca). Ona je danas prilično poznata, međutim,

Mje

sec

po

što

van

ja j

azza

u C

rno

j G

ori

34

njen je otac bio istinski genij – što je pojam koji se mo že pripisati i Oshanitzkyju, s punim pravom. Vagif Mustafazadeh je stvorio nevjerojatnu sintezu između jazza i mugama. Azerbejdžan baštini drevnu tradiciju mugama – glazbe kojom se improviziralo stoljećima, a zapisalo ju se tek nakon što je tu zemlju progutao Sovjetski savez. Prije toga, nitko nije mogao ni pomisliti da ju se može očuvati pismenim putem. Bilo kako bilo, kad sam 1978. čuo njegovu dvostruku LP ploču, kratko uoči njegove prerane smrti, za mene je Vagifova vještina bila jednostavno neodoljiva. Svi su ti likovi, Komeda, Jo-hansson, Oshanitzky i Mustafazadeh umrli u godinama kao i otprilike George Gershwin. Što je vrlo neobično – kao da su bili nekom vrstom proroka koji su morali prerano nestati. Dosta čudno – zar ne? U slučaju Mustafazadeha, uspostavio je izrazito autentične elemente izvedene iz nje gove vlastite tradicije kojima je stvorio vlastiti jezik. Bio je vrlo svestran u jazzu, s tehničkim mogućnostima na klaviru bliskima Cecilu Tayloru ili Billu Evansu, koje je prilagodio glazbenom prostranstvu (koje je našim ušima bilo) potpuno nepoznato. Kad stupite u kontakt s takvim ličnostima, glavom vam prostruji niz pitanja, poput, ‘Što li se to ovdje događa? Otkud sad oni? Kako uopće mogu po-stojati pod tako agresivnim režimom?’.

Otkrili ste i da je u sovjetskim republikama uoči Dru­gog svjetskog rata postojala snažna jazz­scena… Pronašao sam, primjerice, da je u azijskim sovjetskim re publikama, jazz bio čak sredstvom dokazivanja njiho-vog nacionalnog identiteta. Primjerice, u mnogim su sovjetskim republikama, postojali značajni big bandovi. Još 1939. godine, u Bakuu je djelovao big band, mjestu utoliko nezgrapnom da bi se tamo uopće svirao jazz. Naravno, povijesno se to može protumačiti činjenicom da je Baku oduvijek bio vrlo kozmopolitski grad. Početkom 20. stoljeća, crpljenje nafte se proširilo i na Kaspijsko more, njihovi tajkuni su se trudili pratiti modu, itd. Uvezli su tadašnje glazbene smjernice, sve stvari koje su bile u modi. Tako je i Baku imao izravnu vezu s onim što se zbivalo u svijetu. Na slične razvojne putanje može se naći i u Bjelorusiji, s big bandom Adolpha Ignatievicha “Eddieja” Rosnera, kojeg su nazivali europskim Louisom Armstrongom, koji je pod Staljinom robijao u gulagu, i tako u nedogled...

S obzirom da ste jedan od rijetkih svjetskih uglednika u kulturi koji govore o važnosti očuvanja vlastite jazz­tradicije, jeste li možda pokrenuli inicijativu za spomen­dom Richarda Oschanitztkyja? Richard Waldemar Oschaitzky, skladatelj, dirigent i pija-nist, koji je rođen 1939. u Temišvaru, to svakako zaslužuje, ali se čini da vaša zemlja polaže više nade u takav pro-jekt. Njegov je brat Petar Oschanitzky dugogodišnji di ri-gent Osječke filharmonije, koji je davao intervjue na šoj televiziji. Problem je u tome što je strašno zauzet, a kuća Oschanitzkyjevih u Temišvaru krcata je mnogim vrlo vrijednim predmetima. Govorim o predivnim sklad bama napisanim u svim žanrovima, od pretklasike do kantata, opus koji je napisao u svom kratkom životu. Sam je doživio otkrivenje godine 1955., kad je čuo neke bossanove, naučio je portugalski samo kako bi naučiio te fascinantne stihove i kroz razne sam osobe saznao da je početkom 1960-ih, u vrijeme kad su nam mogućnosti da nabavimo bilo što sa zapada bilo prilično bijedne, dobio šansu. Stupio je u kontakt s brazilskim kulturnim ataše om, koji je bio toliko osupnut Oschanitzkyjevim afinitetom za brazilsku glazbu da mu je dobavio nevjerojatno mnogo brazilskih ploča. Tako je, malo pomalo, u svome domu stekao najznačajniju kolekciju brazilske glazbe i bossa nove u Rumunjskoj, koju nitko ne poznaje, a kamo li da bi je znao razvrstati. Pitanje je još uvijek otvoreno, i naša je sramota da to nismo znali procijeniti, a kamo li da smo tome pristupili kao trajnoj vrijednosti.

Usporedio bih to sa situacijom s Mustafazadehom ko ji u Bakuu ima svoj muzej, dakle razlika je ogromna, is pred kuće stoji i kip. Preko Hassea sam upoznao i Ame-ri kanca koji je i doprinijeo da do tog muzeja dođe; kao predstavnik jedne medicinsko-farmaceutske tvrtke, to-liko je bio iznenađen njegovom ličnosti, i djelom koje je stvorio, da je uvjerio vodstvo tvrtke da editira i objavi 12 LP-ploča koje su objavljene za Mustafazadehova ži-vota i objavljene pri tvrtki Melodija iz Moskve. Kolekcija ima sjajnu dokumentaciju i fotografije, a sastoji se od 10 CD-a. Svakako, mi možemo ćaskati o snazi petrodolara, o Azarbajdžanu kao o zemlji koja ima predstavnika na Eurosongu, ali mene zanima to što je tako ekscentrična zemlja koja se nalazi na obroncima Europe u stanju proizvesti genija, čije su nasljednice (kćerka i supruga) također zanimljive glazbenice – u stanju je stvoriti pravu kulturu!

35

Mi ne možemo tvrditi da je jazz i previše popularan, ali da je vrlo dobro prihvaćen, to možemo. Zato bih se nadovezao na ono što znam o stanju u Turskoj. Moj je prijatelj Francesco Martinelli iz Pisa Jazza učinio mnogo za promociju jazza u Istanbulu i čak naučio turski ka-ko bi bio što posvećeniji svojoj misiji. Jer, kad se na Istanbulskom jazz festivalu suočio s onom potpuno za-grijanom publikom, morate priznati da se nešto do gađa. To može sličiti situaciji u Crnoj Gori gdje imate isto tako javnost senzibiliziranu i zainteresiranu, u jednom gradu koji nije veći od Osijeka, ali koja mene podsjeća na onu iz zlatnih vremena Jazz festivala u Sibiuju. Govorimo o fantastičnom fenomenu koji je potpuno suprotiv ovoj situaciji koju doživljavamo u kompletno izmanipuliranim masovnim medijima.

Kakva su vaša istraživačka iskustva sa Staljinom i umjetnicima koji su djelovali u njegovo doba, pogo­tovo ako govorimo o jazzu? Za vrijeme staljinističke represije, već su se mnogi glaz-benici zražavali i u idiomu jazza. Nakon katastrofalnog po četka Drugog svjetskog rata, Staljin je shvatio da će iz gubiti rat ako ne donese neki zaokret u svojoj politici. U tom je razdoblju uspostavio nekakav domoljubni za-nos ponovnom uspostavom tradicije pravoslavne vjere, koja je ranije uništena, a istovremeno, ne znam da li ste vidjeli fotografije – jazz bandovi su održavali koncerte na prvoj liniji obrane. Vlasnik sam nekih vrlo impresivnih fo-tografskih dokumenata, poput onih na kojima big ban-dovi nose trombone, saksofone itd., dok su njihovi ra tni dru govi na tim istim slikama, prikazani s kalašnjikovima. Ti su sastavi išli s jedne strane fronta na drugu, i promovirali jazz, baš kao što je Glenn Miller radio na zapadnom bo-jištu. Gledateljstvo je, čak podsvjesno, shvatilo da taj tip glazbe u sebi sadrži oslobađajuću snagu, oduševljava ih, pruža im terapiju duše, koju je tajna policija tako dugo pritiskala, strahom od koncentracijskih logora, i tako da-lje, i tako bliže. Teror je bio posvuda, no s druge strane, postojala je snažna glazbena infrastruktura, neporeciva glazbena tradicija. Zamislite samo simfonijsku glazbu, op e ru i balet; Stravinski je prvi put eksperimentirao s jazzom već 1917; Prokofjevljev sjajni orkestralni jezik pre t hodio je pokretu Treće struje u jazzu, ili tzv. ‘jazz-

suite’ Šoštakoviča iz dvadesetih i tridesetih. Nevjerojatna avangardna zapažanja desila su se na ruskoj sceni već 1924., imali su tzv. ‘bučne orkestre’. Ti su se fenomeni pre-klapali s eksperimentima iz drugih kulturnih područja – spomenimo Tatlina u arhitekturi, Djagiljeva u koreo gra fiji (i ne zaboravite na divljenje koje je Isidora Duncan ima la prema ruskom baletu), u slikarstvu (Kandinsky, Chagall), u književnosti (Hlebnjikov)... Na sreću, od sedamdesetih, i u toj se zemlji pojavljuju umjetnici-predvodnici, između kojih prvenstveno Ganelin/ Chekasin/Tarasov Trio. I oni su imali svoje vlastite prethodnike, ali snaga izraza G/C/T-a može se usporediti s utjecajem kojeg je imalo Sacre du Printemps Stravinskog. Oni su prouzročili snažan utjecaj unutar Rusije, i kasnije, na globalnoj razini. Neobično je, da su tako fenomenalni glazbenici izgubili svoj simbolički status nakon sloma totalitarnog režima. ‘Otpor kroz kul-tu ru’, koji nam je pomogao da preživimo, izgubio je svoj značaj, budući da više nije postojao zajednički neprijatelj koji bi udružio sve te izvrsne ljude koji su slobodu smatrali vrhovnom ljudskom vrijednošću.

Što je točno značio osjećaj ‘slobode’ i njezino prisustvo za glazbenike u Rumunjskoj?Ne samo u usporedbi s ostalim umjetnostima, glazba je uistinu bila slobodna u sebi samoj. Rumunjski su gla-zbenici uspjeli sačuvati stanje sinkronije s onim što se zbivalo u ostatku svijeta. Kroz tridesete se vodila borba između tradicionalista i umjetnika nastrojenih avangardi. Kritičar Eugen Lovinescu razvio je zanimljivu Teoriju sin-kronije. Smatrao je da se naša kultura treba održati u sinkroniji s glavnim zapadnjačkim tendencijama, bez ob-zira na naše estetske poglede i nacionalni ponos. Taj je stav imao odjeka u razdoblje kad je Ceausescu očajnički pokušavao izolirati zemlju, kao sjevernokorejsku enklavu unutar Europe. Baš tada je glazba igrala vrlo važnu ulogu u očuvanju izravne veze, što je u to vrijeme bilo poput sjemena razdora. I u drugim su umjetnostima postojale slične tendencije, no kao takve su mogle biti bolje poimane u glazbi, tako da možemo prihvatiti kao gotovu činjenicu da se naš glazbeni život održao na natjecateljskoj razini u odnosu na zapadne standarde.

Razgovarao: Vid Jeraj

Mje

sec

po

što

van

ja j

azza

u C

rno

j G

ori

36

Ovaj projekat je vjerovatno počeo još dok sam bila dijete: uvijek sam vo-ljela božićne pjesme. Kasnije sam uradila aranžmane nekih, za udžbenik

u izdanju izdavačke kuće za djecu „Scholastic“. Kada sam pravila tu knjigu bo-žićnih pjesama, postarala sam se da tu ne bude lakih nota. Željela sam da sve note budu napisane upravo onako kako ih je kompozitor zapisao, ili kako su ih pjevali ljudi iz crkvenog hora. Dobila sam šansu da za tu knjigu, za „Scholastic“, napravim oko 40 aranžmana božićnih pjesama. Kako sam svirala klavir i orgulje u crkvi, sve te pjesme sam dobro znala.

Deset godina kasnije, kada sam otišla u Njujork, pozvala sam jazz muzičare na božićnu zabavu i kazala im da ponesu instrumente. Dala sam im aranžma-ne, i rekla: „Evo nekih divnih božićnih pjesama koje bismo mogli odsvirati“, i zatim slušala neke od najboljih muzičara svijeta dok su svirali „Silent Night“. I uživali su u tome. Onda, godinu dana kasnije, radila sam na projektu u studiju „Creative Music“ u Vudstoku i opet sam predložila božićne pjesme. Ovog puta sam napravila još gomilu aranžmana – neki od njih bili su zabavnog karaktera, a neki, opet, apsolutno klasični.

Carla Bley i Steve Swalow o albumu „Božićne pjesme“, pričama i muzici: izvodi sa press konferencije u Podgorici, 5. decembar 2010

37

Dakle, sada sam imala policu prepunu ideja za album božićnih pjesama, ali niko nije želio da čuje za to. Iz „Lon-donskog duvačkog orkestra“ zamolili su me da napišem nešto za njih i ja sam odgovorila: „Sjajno! Radiću božićne pjesme!“ Nikada mi nijesu odgovorili. Jednostavno, niko-ga nijesam mogla da zaintersujem za ovu muziku. Svi su mislili da je to komercijalni poduhvat, nešto kao: „Hajde da svi obučemo odijelo Djeda Mraza i napravimo zabavni album o irvasima.“ Nijesam uradila ništa tome slično. Ovo je za mene sveto. I kada kombunujem stvari, kao na pri-mjer u kompoziciji „Silent Night and Day” za koju sam ko-ristila „Night and Day” i „Silent Night”, to nije neozbiljno. Desilo se da te dvije kompozicije, spojene, zvuče odlično. Zato sam ih i spojila.

I napokon, došlo je vrijeme za moj veliki odmor. U Njemačkoj postoji grad Esen, tamo imaju ogromnu fil-harmonijsku organizaciju – i predivnu zgradu, mislim da ju je dizajniro neki čuveni arhitekta. Boravila sam u Ese-nu i čitavu godinu provela sam radeći na jednoj stvari za jedan orkestar, na drugoj stvari za drugi orkestar; radila sam na nekoliko sopstvenih projekata i sa studentskim „big bendom“. Na samom kraju me je Michael Kaufman, čovjek koji je vodio filharmoniju, pitao: „A šta bi ti voljela da uradiš? Šta bi stvarno voljela da uradiš? Šta si oduvijek željela da uradiš?“ i ja sam rekla: „OK, evo, mada znam da ćeš odbiti... Božićne pjesme?“ Rekao je: „Da!“ pa sam pita-la: „ A mogu li da radim sa duvačkim orkestrom?“ i on je odgovorio: „Pa i ja sam trombonista! Naravno da bi treba-lo da božićne pjesme uradiš sa duvačkim orkestrom!“

Pomislila sam da sam umrla i otišla u raj! Bila sam tako srećna! I uradili smo to, baš sa ovim ljudima koje ćete čuti večeras.

Ko je komponovao prve božićne pjesme i da li one potiču iz Amerike ili Evrope skoro da je nebitno. Kada po-mislite na božićne pjesme, obično su vaše prve asocijacije vezane za Zapadnu Evropu ili Ameriku. Ja sam pokušala da tome pristupim drugačije – na primjer, pjesma „Away in a Manger“: napisala sam je jer je Isus rođen u pustinji, na Bliskom Istoku – znate, on ne potiče iz Londona! Pje-sma „Jesus Marija“ govori o malom Meksikancu koji pita majku zbog čega su mu dali žensko ime, i majka mu ka-zuje priču o Isusu i Mariji. Ja volim da pričam o tom „bra-on Božiću“, umjesto o „bijelom Božiću“. Ovdje se ne radi samo o ljudima iz Engleske i Njemačke i Amerike; radi se o čitavom svijetu. I u Africi ljudi pjevaju božićne pjesme.

Mnogi religiozni katolici sviraju mnogo božićne mu-zike, svud u svijetu, ne samo u Zapadnoj Evropi. „Jingle Bells“ smo uradili u reggae maniru, koji potiče sa Kariba. To je, opet, ono „braon“. „It Came upon a Midnight Clear“ uradili smo sa pristupom karakterističnim za New Orle-ans, kao što to rade ulični duvački orkestri u Nju Orleansu – i to je prizvuk braon Božića. Samo nemojte to da zabo-ravite – ja svakako nijesam.

Prije izvjesnog vremena snimila sam album pod nazi-vom „Looking for America“ i sve na njemu je bilo vezano za Ameriku, na ovaj ili onaj način. Ali, uključila sam i Južnu Ameriku - Amerika se prostire na dva kontinenta. Tako je na ploči bilo i stvari sa tim latino osjećajem – eto, vraća-mo se na „braon“ temu! Ali, u ovom trenutku nijesam ni za šta posebno zainteresovana, osim za muziku velikih bendova koja nema programski sadržaj. To su samo note. Ono što sada radim je samo muzika, čista, bez priče. Priče su rijetkost; ne kazujem ih uvijek.

Ja smatram da je Carla jedna sila prirode i, baš kao što je nemoguće zaustaviti vjetar, mislim da je nemoguće uticati na pravac u kome će se kretati njena kreativnost. Ja čak nijesam siguran u kolikoj je mjeri ona sama sposobna da to kontroliše.

Carla piše svakog dana, osim kada smo na turneji i sviramo koncerte - to je za nju vrsta odmora, zato što joj pruža priliku da makar na kratko napusti proces pisanja muzike. Ali kada smo kod kuće, ona komponuje svakog dana svake nedjelje, pridržavajući se veoma striktnog i detaljnog rasporeda. Radi sama, u sopstvenom muzičkom studiju. U jed-nom trenutku tog procesa ja joj mogu pomoći: stvari na kojima radi odsviramo zajedno i tada ona može da ocijeni ko-liko je praktično to što je napisala. Vrlo sam srećan što joj na taj način mogu biti od koristi. Ali, u suštini, ona je izuzetna prirodna sila: ja se samo odmaknem i posmatram dok se njeno djelo događa.

Steve Swallow, o Carli:

izvodi sa press koncerencije u Podgorici, 5. decembar 2010prevela s engleskog Sonja Dragović

Car

la B

ley

U P

od

go

rici

38

S AV R E M E N I T R E N U TA K M O D E R N O G A M E R I Č K O G J A Z Z A - C A R L A B L E Y

Snovi su tako stvarniNjena muzika je i velika drama i duboko osmišljen humor. U tradiciji izuzetnih kompozitora, improvizatora, aranžera i organizatora brojnih big bendova razvila je originalan tip hipermodernog jazza.

Autohtonost američkog kulturnog obrasca nalazi svoj izraz u jazzu koji je osvježio vladajuću muzičku ma-

tricu Starog kontinenta i postao obilježje u svakoj avan-gardnoj strukturi. Njegov harmonijski jezik je evoluirao od prvih primitivnih početaka sve do atonalnosti, do do-dekafonije i ovladavanja kontrapuntskom vještinom.

Analogno razvoju muzičkog govora evoluirao je i orkestralni aparat jazza, povećavajući ili smanjujući broj svirača, uvodeći nove instrumente i osavremenjivajući se rokom, elektronskom muzikom i muzikom svijeta.

Bebop i eksperimentnove razvojne tendencije su došle od individualističko-intelektualnog bebop-a iz 50-tih godina s crnim muzi-čarima John Coltrane, Telonious Monk, Charles Mingus i inovatorima, Cecile Taylor i Ornette Coleman, koji su dali jazzu njegovu opravdanu odvojenost od zapadnjačke po pularne forme i anarhično neobaziranje na istu. Tekući, savremeni i moderni jazz u SAD-u je baziran na reliktima tog prethodnog stanja kao post-bop.

Takvi novi avangardni radovi u kojima se svijet para-doksa posmatra i s dramatične i s duhovite strane, mogu se naći kod grupa Ider Jazz Orchestras, Microscopic sep-tet, Lounge Lizards, i onima s albumima iz prošle i ove godine, Jazz Passengers, Anette Peackok ili Brad Chepik, a posebno u djelu najtrajnije figure eksperimenta u toj oblasti, dame Carla Bley, koja i u svojoj 72. godini i dalje stvara i nastupa.

aktivista avangardeZasnovana na bop-u, koji su bijeli muzičari ponudili u for-mi progresiva, avangarda u jazzu se razvila u Njujorku to-kom 60-tih u uslovima koji su zahtijevali samoorganizaci-ju i kada je prepoznavanje od institucija kao nacionalnog kulturalnog identiteta bilo strašno daleko.

U talasu širenja te nove muzike posebno aktivna je bila Carla Bley. U svojim adolescentnim godinama sa svo-jim djelima ušla je u repertoar uticajnih pijanista “free-jazz trenutka” Georgea Russella (1922-2008), koji je radio na muzičkoj teoriji harmonije zasnovanoj na jazzu a ne

38

39

evropskoj tradiciji, i Paula Bleya, koji je postao njen prvi muž u kratkotrajnom braku, kao i vibrafoniste Garya Bur-tona, koji je album iz 1976. zasnovao na njenom komadu ,, Dreams So Real” (Snovi su tako stvarni), i basiste benda začetnika avangardnog jazza Ornettea Colemana, Char-lie Hadena i tadašnjeg njegovog sastava Liberation Music Orchestra, koji se obnovio 1982.

Ubrzo postaje počasni član organizacije za afirmaci-ju mladih stvaraoca Jazz Composers Guild Cecile Taylor, Sun Ra i drugima, a kasnije sa Michael Mantler, drugim suprugom, formira produkciju Jazz Composers Orchestra Associations – JCOA, uz koju početkom 70-tih osniva dis-tributivni centar New Music. Do 1990. objedinjavao ne-koliko stotina manjih izdavača klasike, roka i jazza ( kao i kasnije čuveni ECM ) uključujući i njenu novu sopstvenu i još uvijek aktivnu Watt Records.

Jazz i parodijaCarla Bley je u tradiciji izuzetnih kompozitora, improvi-zatora, aranžera i organizatora brojnih big bendova; ra-zvila je sopstven i originalan tip hiper-modernog jazza širokih formi. I pored zamršenih i ekscentričnih melodija ona zadržava njihovu nepredvidivost u kompozicijama asimetrične strukture s tipično avangardnim sindromom upornog narušavanja formule.

Njena muzika je i velika drama i duboko osmišljen hu-mor, počev od prvog trostrukog LP-ija s fusion operom ,,Escalator Over The Hill” (Eskalatorom preko brda, 1972), potom ,,Dinner Music” (Muzike za ručak, 1977) , tri godi-ne kasnije, do ironičnog diska ,,I Hate To Sing” (Mrzim da pjevam) ili prethodnog studijskog albuma s političkim diskursima ,,Looking for America” (U potrazi za Ameri-

kom, 2003), s big bendom ,,The Lost Chords” (Izgubljeni akordi) iz predizborne 2003. Ovaj album djeluje kao njen elaborirani alternativni stav o zemlji čiji san o raju, u stal-nom nastajanju i iščezavanju djeluje izgubljeno i tragično smiješno.

Takav dar za gorkom parodijom proizveo je kompa-raciju u kojoj je Carla Bley, umjetnica jazza, pijanistkinja i saksofonistkinja dovođena u duhovnu vezu sa Kurtom Weillom (1900-1950), svojevremeno vodećim kompozi-torom njemačko-jevrejskog porijekla poznatim po sa ra-dnji sa Bertoldom Brehtom, majstorom teatra apsurda.

Božićne kompozicije u superiornom maniru za podgoričku publikuSa virtuelne police relikvija porodične kulture optereće ne čulnošću Carla Bley je skinula religiozne pjesme o rođe nju Gospoda, op remila ih instrumentalističkim aranžmanima s obrisima apstrahovanih melodija kroz improvizatorske koruse, u kojima se odvija sva dramatičnost modernog jazza, i vratila ih u okvir čiste konteplativnosti.

Saznanja da je ona, sa poznatim bekgraundom pro-nicljivosti, snimila sa pratiocem-basistom Steve Swallow i manje poznatim njemačkim duvačkim kvintetom Partyka brass ,,Karline Božićne pjesme” (Carla’s Christmas Carols) 2009. izazvalo je iznenađenje u svijetu modernog jazza. Zar još jedan populistički ispad? No, ta tematska ogra-ničenost nije onemogućila ovu umjetnicu da ispoštuje kanone svog izraza s obrisima komičnog i da još jednu zbirku čistih improvizatorskih viđenja muzike.

U superiornom maniru Carla je sa pratnjom djelovala i na sceni pune sale KIC-a u Podgorici. Zapravo već de-setak godina, od kako ta institucija organizuje koncerte poznavaoca jazza i bluesa iz Amerike i Evrope, očitava se i paradoks oličenom u činjenici da takva događanja pra-ti brojna i pažljiva publika, koja je potekla iz sredine bez ikakve tradicije jazza i odgovarajućeg programa elektron-skih medija u praćenju gostujućih muzičara.

Učešće američke ambasade u organizaciji koncerata ove vrste govori u prilog tezi da je jazz avangarda preš-la dugačak put od nezavisnog i alternativnog stanja do identifikovanja od strane establišmenta kao nacionalne prepoznatljivosti visoke umjetnosti.

Milan MandićPobjeda, 11. 12. 2010.

39

Car

la B

ley

U P

od

go

rici

4040

Eric Legnini Trio5. 10. Podgorica…6. 10. Cetinje…7. 10. Kotor

Francuski jazz bend Eric Legnini Trio gostovao je u Crnoj Gori od 5 do 8 oktobra. Gostovanje smo realizovali u saradnji sa Francuskim institutom (Institut Francais) , KIC-om Budo Tomović u Podgorici, Kraljevskim pozorištem

Zetski Dom na Cetinju i Evergreen klubom u Kotoru.Trio u sastavu Eric Legnini, klavir, Franck Agulhon, bubnjevi i Thomas Bramerie, kontrabas predstavio je originalnu

muziku lidera grupe kao i njegove verzije poznatih jazz standarda. Njegov trio album Trippin` osvojio je brojne nagrade i priznanja na evropskoj muzičkoj sceni. Njegov novi CD Vox nedavno je nagrađen prestižnom francuskom nagradom „Victoire du Jazz“ u kategoriji album godine.

Eric Legnini (1970, Huy, Belgija) je jedan od najtalentovanijih pijanista na internacionalnoj jazz sceni. Nakon dvogodišnjeg iskustva u Njujorku, gdje je radio sa Richiem Beiraschom, sarađuje sa velikim predstavnicima jazza kao što su Serge Reggiani, Henri Salvador i Claude Nougaro. Istovremeno postaje vjerni saradnik poznatim umjetnicima, među kojima su Stefano di Battista, Flavio Boltro i Stéphane Belmondo. Svirao je širom svijeta sa poznatim jazz umjetnicima: John Ruocco, Félix Simtaine, Michel Hatzi, Dré Palemaerts, Emanuel Cisi, Toninho Horta, Philippe Catherine, Serge Reggiani, Hein van de Geyn, Marcia Maria, Jacques Pelzer, Joe Lovano, Aka Moon Electric, Eric Le Lann, Aldo Romano, André Ceciarelli i drugi. Ostvario je turneju sa svjetski poznatim Toots Thielemans. Od 1990, Eric Legnini radi kao profesor na Kraljevskom muzičkom konzervatorijumu u Briselu. O njemu je belgijska televizija snimila film. Dobitnik je belgijske nagrade Django d’Or 2005 i Octaves de la Musique 2006 u jazz kategoriji i Victoire du Jazz u Francuskoj 2011.

n a c r n o g o r s k o j t u r n e j i

Eric Legnini Trio

Eric Legnini, jedan od najtalentovanijih pijanista na međunarodnoj jazz sceni, ovog oktobra gostovao je u Crnoj Gori. Na poziv Udruženja Jazz Art i Francuskog Instituta, Legnini je sa svojim bendom koji čine bubnjar Franck

Agulhon i kontrabasista Thomas Bramerie nastupio u Podgorici, Cetinju i Kotoru. Nakon završnog koncerta, sa g. Legninijem pričali smo o muzici, ljudima, zemljama, priznanjima.

i n t e r v j uEric Legnini, pijanistaEvolucija jazza

Potičete iz porodice koja se bavila klasičnom muzikom. Kada ste shvatili da želite da svirate i stvarate jazz?Odrastao sam u specifičnoj sredini, okružen muzikom: slušao sam Baha, opere koje je pjevala moja majka, Pučinija, a u isto vrijeme navukao sam se na muziku sa radija jer je moj otac volio da sluša rok i fank – Rolling Stones na primjer, ili Jamesa Browna. Konstantno sam bio pod uticajem obje strane: klasične, koja je na neki način predstavljala moje „bijelo“ nasljeđe i gospel muzike koja me je oduševila još dok sam bio dječak. I moja majka je voljela da pjeva te gospel melodije. I tako, dok sam tragao za svojim muzičkim pravcem, gospel i blues uputili su me ka jazzu. Počeo sam da učim da sviram klavir u tom stilu, da razmišljam o melodijama koje ću kasnije napisati. Mislim da me je jazz privlačio jer je tako širok, sveobuhvatan, sa mnoštvom varijacija.

Imao sam 6 godina kada sam počeo da sviram klasičnu muziku, a jazz sam otkrio kada mi je bilo 12. Tada je moje obrazovanje bilo mješavima raznolikih uticaja: sjećam se da sam imao ploču Crescent Johna Coltranea, slušao sam Mika Džegera i svirao klasike - različiti stilovi, sasvim različite vibracije, različita raspolozenja. Tako sam odrastao. I zato mislim da sebe pronalazim u jazzu: mi improvizujemo, eksperimentišemo. Neke stvari koje smo svirali ovdje na koncertima imale su prizvuk roka, i vrlo su melodične. Mislim da je to uticaj koji su na mene ostavili Pučini i klasična muzika. Melodija je meni mnogo važna. Harmonije možete da osjetite i uhvatite kroz melodije.

Proveli ste neko vrijeme u Sjedinjenim Američkim Državama, predavali ste u Belgiji, svirali u Francuskoj… Kako se sve to dogodilo ?Kada sam imao 18 godina otišao sam u Njujork i tamo ostao dvije godine. Mnogo sam učio i radio za to vrijeme: svirao sam klavir po 12 sati dnevno, bio sam nevjerovatno zainteresovan za sve što sam tu mogao da saznam. Onda sam se vratio u Belgiju i postao najmlađi provesor na Kraljevskom muzičkom konzervatorijumu u Briselu – imao sam 20 godina i vodio katedru za jazz klavir. Neko vrijeme sam ostao u Belgiji – tih godina svirao sam sa jednim od najvećih jazz muzičara današnjice, virtuozom na usnoj harmonici Tootsom Thielemansom. Bio sam vrlo mlad kada sam upoznao nekoliko mladića iz Italije – danas poznatih muzičara – među kojima su bili Flavio Boltro i Stefano di Battista. Sa njima sam otišao u Pariz, i tako je počela ta velika francuska avantura. Imali smo jazz kvintet koji je ubrzo postao vrlo poznat – čak smo potpisali ugovor sa Blue Note Records, čuvenom jazz izdavačkom kućom. U tom periodu počeo sam da često nastupam i sviram u Francuskoj.

je u toku

41

Sarađivali ste sa poznatim francuskim muzičarima ta da.Imao sam sjajnu priliku da radim sa poznatim francuskim pop pjevačima, pripadnicima stare škole. Među njima su Serge Reggiani, Henri Salvador… Rezultat poslednje takve saradnje bio je album sa Claudeom Nougarom koji je takodje značajna ličnost francuskog klasičnog popa. Uvijek sam imao potrebu da radim sa vokalnim izvođačima, da ne izgubim dodir sa umjetnošću pjevanja. Možda sam to naslijedio.

Na našem poslednjem albumu, “The Vox”, napokon sam odlučio da iskoristim vokal i u svojoj m uzici. Napisao sam pop kompozicije i imao čast da sarađujem sa Krystle Warren sjajnom američkom pjevačicom koja sada živi u Parizu i Londonu. Snimali smo i svirali zajedno, kombinujući jazz i pop. Izveli smo pjesmu „Black President“ koju sam napisao u čast Fela Kutija i u kojoj se osjeća jak uticaj afro bita. To je ono što ja radim, u čemu uživam: miješam stvari koje volim, imporovizujem – a sve to i dalje je jazz.

Da li sada komponujete samo za Trio?Ranije sam svirao u više bendova ali sada sam posvećen samo ovom, svom. Fokusiram se na komponovanje i aranžiranje, a imamo i prilično dobru produkciju: izdamo jedan album godišnje, ili svake druge godine. Sve to zahtijeva puno rada, a uz to dosta i putujemo, često smo na turnejama. Komponovao sam i za nekoliko hip hop umjetnika – neke od tih kompozicija postale su hitovi u Francuskoj, ali sada sam se povukao sa te scene jer želim da se sasvim posvetim jazz muzici i svom bendu. Možda ono što ja radim nije u stilu klasičnog jazz izvođača, ali pokušavam da stvaram nešto što povezuje različite pravce i kulture - elektro, fank, hip hop, soul. Ne volim kada su stvari sasvim čiste, previše jasne, kad možete reći: OK, ovo je jazz i nema dalje. Mnogo je toga što utiče na mene i pokušavam da te uticaje u svom radu iskoristim najbolje što mogu.

Nedavno ste dobili nagradu Victoire du Jazz (Pobjeda jazza) za album The Vox…Nominaciju za Victoire du Jazz dobili smo za sve albume koje smo stvorili zajedno, kao Trio. Ovo je prvi put da smo dobili tu nagradu, kojom nagrađuju najbolji jazz album. Mislim da niko ne bi trebalo da stvara muziku da bi nešto dokazao, i na nagrade gledam kao na priznanja drugih ljudi, stručnjaka koji na taj način saopštavaju da si stvrio nešto dobro, da imaš šta da kažeš. Naravno, drago mi je da smo je dobili – ova nagrada jeste značajna, i najveća koju muzičar moze dobiti u Francuskoj.

Osim vokalinih izvođača, Vaši saradnici bili su i mnogi drugi poznati umjetnici… Imali smo priliku da snimamo sa Vinceom Mendoza, koji je aranzirao muziku za Bjork i još neke velike pjevače, radio sam i sa Wyntonom Marsalisom i Michaelom Breckerom - velikim američkim muzičarima, snimili smo ploču i sa Miltonom Nascimentom, koji je jedan od najvećih brazilskih pjevača iz ‘70ih godina prošlog vijeka, tako da smo zaista imali sreću da sarađujemo sa nekima od najboljih i najzanimljivijih muzičara i umjetnika u svijetu.

Je li Vas iznenadila pozivnica za gostovanje u Crnoj Gori?Iznenadila – ne. Bio sam srećan što ste me pozvali, nikad ranije nijesam bio ovdje. Par puta smo svirali u Sarajevu i Beogradu. Zaista je zadovoljstvo biti negdje prvi put i svirati za novu publiku. Možda će neko početi da prati naš rad, da sluša neku novu muziku... Tako to ide.

Nastupali ste širom svijeta. Kojih gostovanja se naj­radije sjećate?Četo smo imali priliku da sviramo u Africi, nastupali smo u mnogim afričkim zemljama. Mnogo su mi se dopali ljudi tamo – muzika je sveprisutna, muzika je prirodno stanje... I Japan mi se mnogo dopada. Tamo idemo svake godine. Ljudi u Japanu izuzetno poštuju evropsku kulturu i muziku, klavir naročito. Prvi koncert u Crnoj Gori, onaj koji smo imali u Podgorici, mnogo me je podsjetio na naše gostovanje u Južnoj Koreji zato što je u oba slučaja publika bila vrlo mlada, ljudi od dvadeset, trideset godina su došli da nas čuju. Za nas je to nešto sasvim drugačije, jer smo navikli da sviramo u velikim koncertnim salama i pozorištima u Francuskoj gdje uglavnom dolaze stariji ljudi. Ovo je sjajno, energija je sjajna. Inače, Crna Gora me mnogo podsjeća na Italiju.

George Russel je jednom rekao da jazz muzika ima po tencijal da postane nova klasična muzika. Šta Vi mi slite o tome?Između početaka jazz muzike i onoga što je ta muzika danas desilo se toliko promjena, bilo je toliko različitih uticaja. Evolucija jazza je još u toku, i mi učetvujemo u tom procesu. Tragamo za nečim novim. Možda će jednom, u budućnosti, jazz zaista biti klasična muzika. Ne znam. Ono što je meni važno jeste da se muzika mijenja, da se u njoj dešavaju nove, dobre stvari. Neka tako i ostane. Razgovarala: Sonja Dragović

4242

43

J a z z A r t p r e d s t a v l j aMuzički velikan u Podgorici – Ralph Towner

u KIC-u 10. novembra 2011.

Vrhunacjazz sezone

Svjetski poznati kompozitor i gitarista Ralph Towner gostuje u Podgorici u okviru evropske turneje. Pokrovitelj koncerta je Ambasada SAD u Crnoj Gori.

Ralph Towner je u svijetu čuveni virtuoz na klasičnoj i dvanaestožičanoj gitari, ali kada bi mogao da bira on bi više volio da bude poznat kao pisac romana zvuka. Njegove kompozicije naginju ka naraciji, priči o različitim tačkama

gledišta i pokreta. - Napisati dobru kompoziciju skoro je isto kao i napisati roman. Mora da bude logično - ne možete napraviti nešto što će samo da postoji i lijepo zvuči, a da nema nikakvu svrhu. U mojim djelima često postoje konflikt i rješenje; kul-minacija i rasplet. Zanimljiva stvar o muzici je da je možete pisati tako da kompozicija ima sve elemente literarnog djela, bez literarnog značenja. Kao kompozitor imate pristup istim emotivnim suptilnostima. Morate da razvijate priču i uvijek odlažete kraj. Možete koristiti varljive kadence tako da izgleda da stižete do nečega dok u stvari dolazite do nečeg drugog, a sve to može da se prikaže zanimljivim modulacijama. Slušalac sve te finese interpretira kao emotivne događaje. Vi stvarate očekivanja. Slušaocima vrlo brzo postane dosadno ako se u vašoj muzici ništa ne dešava.

Tako o svojoj muzici priča Ralph Towner, glavni kompozitor, gitarista i klavijaturista u bendu Oregon – gru pi koja negira granice i uspješno povezuje svjet sku muziku, jazz i elemente klasike. Zajedno sa in stru mentalistom Paulom McCandlesom, basistom Gle nom Mooreom i perkusionistom Markom Walkerom, To wner je osnovao ovaj bend i doprinio da Oregon ostane aktuelan i kreativan ansambl čak i nakon 40 godina postojanja.

Naš

jes

enji

pro

gra

m

44

Ralph Towner rođen je u državi Vašington 1940. go-dine, a djetinjstvo je proveo u Oregonu. Počeo je im-pro vizovati na klaviru kada mu je bilo četiri godine, opo našajući snimke iz razdoblja Drugog svjetskog rata. Njegova majka je svirala orgulje u crkvi i bila učiteljica klavira, a svaki član porodice je dobro svirao makar jedan instrument – i gudački, kao i drveni i limeni duvački instrumenti bili su zastupljeni u porodičnom orkestru. Još kao sedmogodišnji dječak Towner je svirao trubu u lokalnom bendu, a jedno vrijeme je to i formalno izučavao. Na Univerzitetu u Oregonu studirao je klasičnu kompoziciju, a nakon što je diplomirao 1963. godine, pošao je u Beč kako bi učio o klasičnoj gitari – instrumentu koji je otkrio na završnoj godini studija. Magistrirao je kompoziciju na Univerzitetu u Oregonu, kod profesora Homera Kellera. U Njujork se preselio 1968. godine sa namjerom da počne ozbiljno da radi na karijeri gitariste i pijaniste-kompozitora.

Od 1970. godine snimio je više od četrdeset albuma pod svojim imenom, a na koncertima ili pločama sarađivao je slavnim muzičarima, među kojima su Keith Jarrett, Egberto Gismonti, Gary Burton, John Abercrombie, Gary Peacock, Jack DeJohnette, Jan Hammer, Eddie Gomez, Elvin Jones, Freddie Hubbard, Michel Portal, Dave Holland, Paul Winter Consort, bendovi Oregon i Weather Report (Joe Zawinul i Wayne Shorter) i mnogi drugi. Dobio je brojna priznanja, uključujući dvije njemačke Grammy nagrade (Deutscher Schallplatten Preis) – 1976. godine za najbolji jazz album u svijetu (Solistice, sa Janom Garbarekom, Eberhardom Weberom i Jonom Christensonom), i opet 1988. za ostvarenje Ecotopia na kojem je radio sa ben-dom Oregon (Paul McCandless, Glen Moore, Trilok Gur-tu); magazin Downbeat nagradio je njegovu vještinu izvodjenja na akustičnoj gitari, a dobio je i New York Jazz Award za najboljeg gitaristu Njujorka. Nastupao je na kon certima širom svijeta: u Aziji, Africi, Južnoj Americi, Istočnoj i Zapadnoj Europi, Australiji i Novom Zelandu, Japanu, Meksiku i Sjevernoj Americi, u jazz klubovima i velikim koncertnim dvoranama kao što su Carnegie Hall i Lincoln Center u Njujorku, Mozartsaal u Beču i Berlinska filharmonija. Svirao je i na čuvenom festivalu Woodstock, 1969. godine.

Towner je snimio više od sto pedeset svojih kompozi-cija instrumentalne muzike. Njegova djela za orkestar izvodili su broji američki i evropski ansambli. Radio je i na filmu – pisao je muziku za Un Altra Vita (Drugi život) reditelja Carla Mazzacuratija, kao i za brojne dokumentarne fil-

move. Njegovo djelo je muzika za predstavu L ‘Isola Incandescente (Užareno ostrvo), adaptiranu prema pisa nju Vincenza Consoloa, a komponovao je i za Šekspirov San ljetnje noći. Brojni plesni koreografi koristili su muziku koju on stvara - Alvin Ailey, Pilobolus i Murray Louis, između ostalih. Poštovanje prema Townerovom radu pokazali su i astronauti programa Apollo – kasetu sa njegovom muzikom ponijeli su na Mjesec i zvanično nazvali dva Mjesečeva kratera po naslovima njegovih kompozicija.

Najnovije ostvarenje – Oregon u Moskvi, dupli CD muzike simfonijskog orkestra – čini deset kompozicija koje je Towner komponovao za Oregon i orkestar, snimljene u Moskvi sa simfonijskim orkestrom Čajkovski. Kompozicija The Templars, četvrta po redu na ovom albumu, 2001. godine je dobila Grammy nominaciju za najbolju instrumentalnu kompoziciju.

O procesu pisanja muzike, Towner kaže da je skoro sve što on radi bazirano na kompoziciji.

- Tako, sjedim i sviram i konačno naiđem na nešto što može biti ideja, što nije samo prijatan zvuk. Kada pronadjem početak ideje, ona se izdvoji i počne da raste, da se izgrađuje. Ako stvari idu dobro, kompozicija poprimi jedinstven lik i naprosto zahtijeva da se dalje razvija u određenom pravcu. Pišem sve odjednom. Kada zađem u ćorsokak i počnem se pitati: “Kuda dalje?”, us-tanem i prošetam dok se nagovještaj sljedećeg koraka ne materijalizuje u mojoj glavi. Mogu i da ostavim djelo na miru neko vrijeme. Ponekad, ako nešto previše svirate, uđete u polu-gluvo stanje u kome sve zvuči isto.

Kada se radi o izvođenju muzike, Towner teži da nadmaši svoj instrument:

- Sjajan primjer za to je Miles Davis. Kada slušate njegovu muziku, nećete nikada reći: “Taj Miles Davis je tako dobar trubač.” To je zato što vas on svojom muzikom uvodi u drugi prostor. On je bio majstor pripovjedač. Izuzetna atmosfera koju je umio da stvori učinila je da se nikad ne zapitate da li je on umio da svira trubu ili ne. Umjesto toga, razmišljate o osjećanjima koja muzika dočarava. Dakle, moj cilj je da sviram instrument dovoljno dobro, tako da ljudi svu pažnju usmjere na muziku i zaborave na činjenicu da slušaju gitaru. Ako su ljudi previše svjesni toga koliko ste dobar gitarista, ili koliko ste pametni, onda sve to – po meni – počinje da liči na cirkus. Oštroumnost bi trebao da iskoristite tako da ljude navedete da zaborave na instrument i način na koji ga svirate, i dopuste da ih ponese priča koju im kazujete.

Priredila i prevela: Sonja Dragović

45

J a z z o r g a n i z a c i j e

The Jazz Drama Program

Krajem devedesetih godina njujorški pijanista i kompozitor Eli Yamin osmislio je nov, do tada neviđen način da djecu iz škole u predgrađu upozna sa jazz muzikom. Uz

finansijsku podršku fondacije za obrazovanje „Louis Armstrong”, stipendiju organizacije „Meet the Composer“ i mnogo entuzijazma, Yamin je zajedno sa nastavnikom i piscem Cliffordom Carlsonom 1998. godine stvorio svoj prvi jazz mjuzikl, pod naslovom When Malindy Swings. Mjuzikl baziran na pjesmi afro-američkog pjesnika Paula Laurencea Dunbara izveli su članovi dramske i muzičke sekcije Osnovne škole „Louis Armstrong“ iz Kvinsa. Uspjeh je bio ogroman: djeca su tokom redovne nastave dobila priliku da istražuju, stvaraju i bolje upoznaju jazz umjetnost, a priču o njima su radio stanice posvećene jazzu prenijele u sve krajeve Sjedinjenih Američkih Država. Pet godina i četiri jazz mjuzikla kasnije u Njujroku je zvanično formirana organizacija Jazz Drama Program, sa ciljem da podrži produkciju originalnih jazz mjuzikala, obezbijedi licen-cu i pruži podršku školama i zajednicama koje žele da izvedu te mjuzikle, i doprinese stvaranju kulturnog ambijenta u kome će jazz stvaralaštvo moći da zauzme svoje zasluženo, centralno mjesto.

Koristeći spoj pozorišta i jazza, Jazz Drama Program daje djeci šansu da ispolje kreativnost, uživaju u improvizaciji i učestvuju u stvaranju umjetničkog djela čak i ako ne sviraju muzički instrument i nijesu dio školskog jazz benda. Upravo je ta promjena fokusa ono što ovu organizaciju čini drugačijom. Njeni osnivači bili su svjesni da se u Sjedinjenim Američkim Državama mnogo truda ulaže u nastavu iz oblasti jazza i formiranje jazz bendova u školama, ali da takav način rada teško može rezultirati masovnim prihvatanjem ove vrste muzike. Zato je njihov pristup drugačiji: i mladi koja inače nemaju priliku – ili želju – da se bave jazz muzikom, učešćem u nekom od Jazz Drama Program izvođenja mogu da steknu istinsko jazz iskustvo, da shvate ovu umjetnost i zavole je.

Na zahtjevnim, ali korisnim predavanjima koja organizuje Jazz Drama Program često se okupljaju djeca različitog porijekla. Organizacija na ovaj način želi da naglasi važnost koju raznolikost ima za jazz stvaralaštvo. Članovi glumačke postave u svim izvođenjima koja licencira Jazz Drama Program imaju priliku da rade sa profesionalcima i uvježbaju glas i interpretaciju uz pomoć Elija Yamina i drugih umjetnika-predavača, dok ih profesionalna koreografkinja Shireen Dickson podučava svingu, južnoafričkim igrama i modernim formama jazz plesa.

“Koristimo beskonačne mogućnosti jazza da ispičamo priče koje su važne djeci”, kaže Eli Yamin. “Jazz je dinamična i izazovna osnova za kreativnost i stavlja nam na raspolaganje pregršt novih pravaca u kojima pozorište za mlade može da se razvija, ali i sjajan okvir za obrazovanje djece, utemeljen u najuticajnijoj i najoriginalnijoj američkoj umjetničkoj formi. Jazz Drama Program daje djeci šansu da iskuse bogatstvo jazza. Svaki novi šou prilagođen je mladim izvođačima, ali zadržava integritet i kvalitet prave muzike”.

Od 1998. godine, Eli Yamin i Clifford Carlson napisali su pet jazz mjuzikala za djecu. Bavili su se različitim temama: borba žena za pravo glasa početkom XX vijeka opisana je u djelu Holding the Torch for Liberty (Dižemo baklju za slobodu), Hear My Voice (Čujte moj glas) govori o odrastanju modernog tinejdžera, Message From Saturn (Poruka sa Saturna) predstavlja nam iscjeliteljsku moć bluesa, Nora’s Ark (Norina barka) staru priču o potopu priča na nov način i naglašava važnost saradnje u borbi za slobodu i opstanak, dok je When Malindy Swings (Kada Malindy pleše sving) interpretacija tradicionalne afro-američke priče o sazrijevanju. Svaki mjuzikl traje 60 do 90 minuta i inspirisan je stvaralaštvom jazz velikana: Duke Ellington, Louis Armstrong, Sun Ra, Mary Lou Williams i Thelonious Monk samo su neki od njih. Kako kaže Clifford Calrson: “Stalno se vraćamo njihovim lekcijama o timskom radu, individualnom izrazu, improvizaciji. Njihove nastavne metode i dalje nas inspirišu, baš kao i njihova muzika.”

Sonja Dragović

46

Berklee College of Music

Berklee College of Music, Boston, je vodeći koledž u svijetu namijenjen proučavanju jazza i moderne mu-

zike. Ko ledž je osnovao Lawrence Berk 1945. Njegovo prvo ime bilo je Schillinger House, da bi 1954. godine ime promijenjeno u Berklee College of Music. U vrijeme osni-vanja, sve škole u SAD su nudile nastavu samo u klasičnoj muzici, dok je Lawrence Berk želio da osnuje muzičku ustanovu koja bi nudila program i u oblasti, u to vrijeme najpopularnijeg muzičkog pravca, jazza.

Njegova misija je školovanje i obrazovanje učenika kao i izgrađivanje njihovih muzičkih karijera. Razvijanje muzikalnosti svih studenata je osnova na kojoj počiva cjelokupan program ove četvorogodišnja visoko-obrazovne ustanove. Zasnovan na jazzu i modernoj muzici koja svoje korijene ima u afričkoj kulturnoj dijaspori, njegov sveobuhvatan program je izrazito savremen i po pristupu i po sadržajima, i obuhvata glavne muzičke pravce/pokrete našeg vremena. Kroz teorijsku i praktičnu nastavu, program nastave pokriva raznovrsne stilove, relevantne tehnologije i pruža mogućnosti za razvoj karijere profesionalnog muzičara.

Ciljevi i misije: Definisanje i usavršavanje induvidualnih talenata •studenata obezbjedjujući im širok spektar programa Omogućavanje studentimа dа svoje muzičko •obrаzovаnje primijene u globаlnom društvu stičući znanja i iz humanističkih nauka o globalnim pitanjima koja oblikuju savremeno dobaPodsticanje međukulturalne saradnje •Njegovanje visokih etičkih vrijednosti u svim •aspektima ličnog i profesionalnog života Stvaranje sredine za učenje i rad u kojoj se •poštuju lične i kulturne različitosti i nudi niz usluga i aktivnosti za podršku potrebama muzičara koji dolaze iz cijelog svijeta. Održavanje kontinuiteta i vodeće pozicije u oblasti muzičkog obrazovanja Objezbjedjivanje relevantnog nastavnog •programa garantujući vrijednosti akademskih sloboda i inovacija.

Berklee College of Music okuplja studente i profesore sa svih strana svijeta koji proučavaju različite vrste muzike.

Kao i na svakoj muzičkoj akademiji, imate obavezne predmete kao što su klasična i jazz harmonija, kontrapunkt, dirigovanje, solfeđo, a tu su naravno i predmeti koji se tiču sviranja na instrumentu. Postoje časovi koji se zovu „private instruction“, na kojima individualno radite sa profesorom, jedan na jedan. U prvom i drugom semestru traju po pola sata, od trećeg do osmog semestra po sat vremena. Pored individualnih, postoje i grupni časovi. Na njima profesori rade sa grupom od šest do osam studenata, i na takvim časovima se najčešće rade različiti stilovi i tehnike – poliritmije, fusions, afro-kubanska, brazilska muzika, jazz repertoar...

Svake godine Berklee Colleage of Music organizuje svjetsku turneju “World Scholarship Tour” u okviru koje pronalazi nove talente kojima dodjeljuje svoje stipendije, posjeti više od 40 gradova širom SAD, Evrope, Azije i Južne Amerike u potrazi za najtalentovanijim muzičarima - instrumentalistima i vokalistima. U okviru tog programa, ovaj koledž izdvaja 20 miliona dolara za stipendije studenata. Tokom prethodne, Berklee tim je održao audicije i intervjue na svim kontinentima, osim Antartika. Jedinstveni process audicija i intervjua osmišljen je tako da demonstrira muzički potencijal svakog kandidata i ujedno ga priprema za dinamičan proces studiranja na Berklee-ju.

Ove godine Iva Kostić, učenica Umjetničke škole za muziku i balet “Vasa Pavić” u Podgorici , položila je prijemni ispit i dobila jednu od stipendija ove renomirane škole. Time je ušla u istoriju crnogorske muzike (odjeljak za jazz) kao prva studentkinja iz Crne Gore na Berklee College of Music, instituciji koja već šest i po decenija obrazuje vrhunske muzičke talente. Kao jedan od mnogih talenata na toj akademiji, Iva Kostić od maja 2011, koristi Berklee stipendiju od 20.000 dolara što je 70% školarine, na godišnjem nivou.

Na ovom muzičkom koledžu muzičko obrazovanje stekli su poznati svjetski muzičari: Diana Krall, John Mayer, Esperanza Spalding, Bobby Mc Ferrin, članovi benda Dream Teather; iz našeg regiona vokalista Alma Mićić, pijanista i kompozitor Vasil Hadžimanov, tombonista Ivan Ilić, gitarista i kompozitor Rale Mićić i dr.

Pripremila: Milena MiškovićIzvor: http://www.berklee.edu

47

Jazz at Lincoln Center

Linkoln Centar je vodeći svjetski centar za izvođačke umjetnosti. Osnovan u maju 1959. godine u Njujorku kao “velika avantura za kulturu”, danas je to kompleks

koji obuhvata 11 organizacija i 29 koncertnih dvorana, i umnogome doprinosi kul-turnom i umjetničkom životu ovog grada. Organizacije koje čine Linkoln Centar bave se muzikom, pozorištem, operom, baletom, filmom, i svake godine prirede na

hiljade performansa, obrazovnih programa, muzičkih turneja i drugih događaja. Među ovim organizacijama je i Jazz at Lincoln Center (Jazz u Linkoln Centru).

Jazz u Linkoln Centru je neprofitna umjetnička institucija posvećena jazzu i sa ciljem da inspiriše i obrazuje jazz publiku. Uz svjetski poznati istoimeni orkestar i sveobuhvatan niz gostujućih umjetnika, Jazz u Linkoln Centru promoviše jedinstvenu viziju za dalji razvoj jazz umjetnosti time što tokom čitave godine organizuje izvođenja, obrazovne programe i emisije za publiku svih uzrasta. Ove produkcije uključuju koncerte, nacionalne i međunarodne turneje, gostovanja poznatih stvaralaca, koncertne serije, nedjeljne radio programe koji se emituju u čitavim SAD, televizijske emisije, snimanja, publikacije, godišnje takmičenje srednjoškolskih jazz bendova, kurikulum poštovanja jazza za studente, muzička izdanja, koncerte i nastavu za djecu, predavanja, kurseve za obrazovanje odraslih, radionice za studente i pedagoge i interaktivne web stranice. Pod vodstvom umjetničkog direktora Wyntona Marsalisa, predsjednce Lise Schiff i izvršnog direktora Adriana Ellisa, Jazz u Linkoln Centru svake sezone organizuje hiljade događaja kako u svom domu u Njujorku - dvorani Frederick P. Rose, tako i širom ostatka svijeta.

U ime američkog Biroa za kulturu i obrazovanje, Jazz u Linkoln Centru vodi program “The Rhythm Road: American Music Abroad” koji nastoji da američku muziku približi svjetskoj publici – naročito u onim zemljama koje američki jazz i blues umjetnici obično ne posjećuju. Od 2005. godine je u sklopu ovog programa organizovano po 10 turneja godišnje, a muzičari su posjetili preko 100 zemalja na 5 kontinenata. Iako se Jazz u Linkoln Centru bavi projektima poput ovog i radi na promovisanju razumijevanja i međunarodne saradnje u domenu kulture i umjetnosti, u ovoj instituciji ne zaboravljaju važnost vraćanja osnovama. Tako se serija koncerata pod nazivom “Jazz za najmlađe” bavi temama kao što su “Ko je Duke Ellington?”, “Šta je improvizacija?”, “Kakav je jazz stil New Orleans?”. Kako kažu domaćini dvo rane Frederick P. Rose: od elegantnih kon ce-rtnih nastupa orkestra “Jazz u Lin koln Centru”, preko zabavnih obra zov nih pro grama koji unose zvuk i osjećaj ja-zza u živote hiljada djece i odraslih do inovativnih programa saradnje sa um-je t nicima, Jazz u Linkoln Centru nu di muziciranje vrhunskog kvaliteta i uni -ver zalno prijateljstvo. “Time što jazz mu ziku šaljemo na turneju oko svi jeta, a um jetnike i publiku iz svih kra jeva svije-ta pozivamo u svoj dom u Njujorku, mi oku pljamo ljude sa ja s nom namjerom: da zajedno uživamo u mu zici. Naš moto je – Dobrodošli!“

Sonja Dragović

Jazz

org

aniz

acij

e

48

j a z z s k i c e

Impresivnoj kolekciji priznanja koje je stekao tokom ka-rijere, među kojima je 18 Gremija (rekordan broj među

jazz muzičarima) u 10 različitih kategorija, Pat Metheny je na ulasku u 2011. godinu dodao i nagrade čitalaca ma gazina Down Beat, za najbolji album (“Orchestrion”) i naj boljeg gitaristu u 2010. godini. Posle egzibicionog is-kustva sa mehaničkim orkestrom (klaviri, marimba, vib-rafon, udaraljke, „naštimovane flaše“...) koji je pokretao svojom gitarom putem MIDI-ja i sistema solenoida, našao se na potpuno drugačijem iskušenju - sam sa gitarom i pesmama iz mladosti. Ove nedelje svetlost dana ugledao je Metinijev novi album „What It’s All About“ (Nonesuch/Mascom Records). A 27. oktobra ove godine, heroj mo-dernog jazza će u Sava centru otvoriti 27. Beogradski jazz festival. „What It’s All About“ je prvi album u karijeri bez vaših kompozicija. Da li postoji neki poseban razlog za ta­kvu odluku? Pisao sam mnogo poslednjih godina. Bio je to intenzivan autorski period, sa veoma kompleksnim albumima poput „Orchestrion“ i „The Way Up“, kao i muzikom za trio, pa sam odjednom osetio da bi bilo lepo da malo sviram i muziku koju je napisao neko drugi. Ovo je muzika koju zaista volim, pesme sa kojima sam živeo ceo život. Uhva-tio sam sebe kako ih sviram, jednu pa drugu, i vremenom je postalo jasno da se bavim stvaranjem albuma.

GledamPat Metheny, heroj modernog jazza

krozpesme

retrovizor

Pat Metheny, heroj modernog jazza Koji kriterijum je preovladao u izboru pesama? U jezgru svakog komada muzike mora da postoji neki aspekt jedinstvenosti da bih je zavoleo - zaokret, čudna promena akorda, melodijska fraza koja zaista udara, vrsta osećaja koju pesma emituje. Ove pesme dolaze iz specifičnog jezika - pisanja pop muzike u vremenu kad je harmonija još uvek bila deo igre. Znate, ja i danas slušam pop, i sviđa mi se dosta toga, ali mislim da je prošlo mno-go vremena otkad smo na listama imali numere koje su posedovale kompleksnost pesme „Alfie“. Mnogo akora da se tu menja - čak i u pesmama poput „Cherish“, grupe The Association, tipičnog pop benda iz 60-ih. To je bio je dan od kriterijuma, na albumu nema pesama koje su bazirane samo na jednom akordu.

Neke od njih su veoma drugačije od originala, po put „Pipeline“, „Garota de Ipanema“ ili „Slow Hot Wind“...Nisam baš puno o tome brinuo. Šta god bi iskrslo ja sam išao za tim u fazonu „ovako ja to čujem“. Slažem se da su te pesme prilično daleko od onog od čega sam pošao. Ali sa njima sam živeo 40-50 godina, pa je prirodno da će moj današnji osećaj prema njima biti drugačiji. „Pipeline“ i „Girl From Ipanema“ su posebno zanimljive, kao dve od prve tri pesme koje sam ikad naučio da sviram na gitari – one su prešle ceo put sa mnom. Moj pogled na sve pesme na albumu bio je na poetski način. Nije se radilo o tome da budu doslovne verzije, već više kao „pogled na njih“, posmatranje tih pesama kroz retrovizor.

Gary Barton, John Schofield i Michael Brecker, vaši pri jatelji i kolege, su mi svojevremeno istakli The Be­a tles kao jedan od najvećih uticaja iz pop sveta. Sa da i vi obrađujete muziku ovog benda. Sa kakvim emo­cijama? Teško je dodati bilo šta diskusiji o The Beatles. Ljudi mnogo pričaju o jazzu, popu i roku, kao klasičnim sti lo -vima muzike, a, iskreno, ja sam mnogo manje zain te re-sovan za stil, a mnogo više za kreativnost. I kad god tra-žim primer kreativnosti, ista imena izlaze - Bach, Charlie Parker... Individualci su redefinisali muziku kreativnim za laganjima. I The Beatles su za mene fenomen na jed-nom kreativnom nivou. Kada razmišljaš o opsegu stvari koje su uradili, o neverovatnom kvalitetu melodičnog pisa nja, to je zadivljujuće. Nismo videli ništa ni približno to me u pop muzici! Za album sam odabrao „And I Love Her“, koja je njihova rana pesma, ali jedna od onih gde svaka pojedinačna nota ne može biti nijedna druga. Ona poseduje tu maksimalnu količinu neizbežnosti.

Nemoguće je odoleti utisku da je „What It’s All About“ nastavak solo albuma „One Quiet Night“ ­ čak i omot poseduje sličnu atmosferu. Šta je po vama najveća razlika, osim što svirate pesme drugih ljudi? Za mene, solo sviranje je počelo sa bariton gitarom. Sni-majući „One Quiet Night“, samo sam otkrivao šta je mo-guće uraditi sa njom, jer nikad ranije nisam iskusio tu vrstu štimovanja, ili taj tip instrumenta. Od tada je prošlo deset godina i svirao sam je skoro na svakom koncertu. Ona je otvorila novi prozor za mene – vrstama glasova (voicings) koje mogu da izvučem, njihovim rasponom, mo gućnošću da zađem u veoma duboke registre. Pa, sad imam mnogo više iskustva - to nije pod obavezno bolje ili lošije, ali jeste različito. Više osećam prirodu instrumenta.

Kakvu reakciju na novi album očekujete od fanova? Ne brinem mnogo o fanovima, kritičarima, diskografskim kućama... I zaista sam srećan da su ljudi iz različitih raz-loga u raznim trenucima nešto voleli. Ima ljudi koji su voleli ovo, a nisu voleli ono drugo, ali mene nije bilo briga. Uvek pokušavam da sviram najbolje što mogu. Ne želim da zvučim sebično, ali zaista sviram samo radi sebe, jer bilo šta drugo je nagađanje. Ne planiram da se svidim drugima – ako se to desi, sjajno je.

„Orchestrion“ je takođe solo ostvarenje, ali radikalno drugačije od novog albuma. Šta su po vama glavne sličnosti?Kada sad pogledam solo albume, u šta treba ubrojiti i „Zero Tolerance For Silence“ i „New Chautauqua“, kao i „Secret Story“ koji je mogao da se završi tako što bi ga sa mostalno uradio, očigledno imam veoma širok opseg interesovanja kao muzičar, i upravo u tome osećam iza-zov. Šta to jedna osoba može da uradi, kako možeš da osvetliš svoje ideje u tom formatu? Zaista je velika razlika između „Orchestrion“ i „What It’s All About“, ali mislim da moja senzibilnost, šta god to bilo, izlazi iz oba albuma - ljudi kažu da je prepoznaju dok ih slušaju.

Koliko ste morali da naučite o instrumentima uklju­čenim u „Orchestrion“, da bi iskazali prave note, zvu­kove, raspoloženja? To je bio poseban izazov i avantura na svakom nivou. Po-stojalo je pitanje: „da li će to uopšte funkcionisati?“ Kada pogledaš sve detalje u vezi instrumenata, to je bio eks-treman projekat. A ja sam imao veoma malo vremena od trenutka kad su pronalazači i inženjeri isporučili instru-mente do momenta kad je trebalo da snimim album,

Inte

rvju

49

50

pa nisam bio u prilici da ih sve shvatim onoliko koliko bih želeo. U takvim okolnostima sam pružio koliko sam mogao i zadovoljan sam rezultatom. Muzika predstavlja jedan od mojih najkompleksnijih poduhvata ikad. Zbog prirode instrumenata, načina na koji rade, možeš da do-biješ različite rezultate, koji nisu pod obavezno ona kvi kakve bi ljudi očekivali - moguće je postići veće nijanse i detaljnije verzije zvukova. Zato očekujem da ću raditi više na tom planu, to je neverovatno bogato polje za rad.

U jesen ove godine ponovo ćete raditi sa starim par­tnerima, basistom Larryem Grenadierom i bubnja rom Billom Stewartom. Kakva su vaša očekivanja i kakvu ćete muziku izvoditi? To je veoma dobro pitanje, a nisam siguran da sada im-am spreman bilo kakav odgovor. Uzbuđen sam što ću pono vo raditi sa njima, publici se taj trio veoma dopao. Primetio sam nešto interesantno: izgleda da treba da prođe desetak godina da ljudi zaista svare neki projekat. Sad postoji više interesovanja za bend nego što je bilo onomad. Larry i Bill čine jednu od najboljih modernih ri-tam sekcija, a dva albuma koje smo snimili su bili ve oma uticajni. Pa, siguran sam da ćemo se podsetiti tog vre-mena, ali, imam i ideju da radimo nešto potpuno različito. Sa takvim muzičarima je moguće svirati bilo šta – moje pesme, free ili straight ahead jazz.

Četvrti put ćete posetiti Beograd, posle 1982. i 1991. godine sa Pat Metheny Group, i koncerta trija 2004. godine. Kakav je osećaj vratiti se na mesta na kojima ste bili, svirajući starim fanovima i novim klincima? To uglavnom opisuje kakav je moj život, predstavlja jući opseg mog postojanja kao muzičara. Volim da svi ram, da gledam publiku i primetim njihova različita oče ki-vanja i iskustva. Pa, svaka prilika je velika privilegija. Sva-kom koncertu pristupam ozbiljno, svirajući kao da mi je poslednji put u životu. Mislim da ljudi znaju tu moju osobinu - da će svaki koncert biti poseban.

Mnogo puta sam video kako, boraveći na nekom evropskom festivalu, šetate okolo i osluškujete kole­ge. Čime objašnjavate vašu radoznalost? Pa, više od svega, ja sam fan muzike. Čak i kad sviram, ne razmišljam o njoj drugačije nego kada idem da slušam ne kog drugog. Ja je slušam. A za mene je slušanje ključ

sviranja. Pa, interesantno mi je da hodam po ulici, ili da slušam nekog ko zaista dobro svira. Čak i kad odem da slušam ljude koji ne sviraju dobro, uvek dobijem nešto iz toga. Radoznao sam da saznam šta se dešava i ko šta radi.

U projektima sa različitim ljudima, od Michaela Brec­kera do Brad Mehldau, vaše lice odaje veliku radost uče stvovanja... Bio sam veoma srećan da radim skoro sa svim mojim omiljenim muzičarima. Svirao sam i sa Herbije Hancock, Ornette Colemanom, imao sam divnu priliku da pro drem duboko u projekte sa ljudima koji su moji veliki heroji. Ništa nije tako uzbudljivo kao kad se nađeš u mo gućnosti da podeliš scenu sa umetnicima tog nivoa.

U vašoj muzici i intervjuima može se prepoznati oz bi­ljna ljubav prema muzici Orneta Kolmena, John Col­trane i Wayne Shortera. Šta ti zvuci saksofona zna če za vas? Saksofon je veliki jazz instrument, ima najviši dinamički opseg i potencijal da izvede toliko različitih stvari, koje su vokalne i prirodne. Saksofon predstavlja model za sve instrumente po pitanju projekcije zvuka. Ali ljude koje ste pomenuli volim ne samo zato što su saksofonisti, već zato što su divna ljudska stvorenja. To izlazi iz njihove muzike, iznad i izvan bilo čega drugog. Ta trojica, a ja bih im dodao i Charliea Parkera, postavili su standard ovog o čemu pričamo.

Vi ste redak primer nekog ko je popularan među „običnim“ ljubiteljima muzike, ali i visoko priznat kod najozbiljnije jazz kritike. Kako balansirate između ta dva sveta? Kao što sam ranije rekao, ne brinem puno o tome. Jedina stvar koju sigurno znam je - šta ja volim. A veoma sam ozbiljan fan muzike, nema previše toga što je uzgredno za mene. Sve je na neki način hardcore, ubrajajući u to i slušanje pop pesama iz 60-ih! Ja ih slušam istom pos-većenošću kao da slušam bilo šta drugo. Znate - bio sam gore, bio sam dole, bio sam popularan ili ne baš toliko popularan, hvaljen ili osporavan od kritike, i iskreno - ništa od toga nije toliko važno. Jedino što je važno je da sviraš dobre note!

Vojislav Pantić

51

j a z z s k i c e

Hajde da

Jason Moran je pijanista fascinatne tehnike, kom pozi-tor visokog kreativnog dara i vođa trija The Band wagon

koji pred publikom uvek gore kao da im je poslednja svir-ka u životu. Na svojim projektima de mon strira otvorenost za zvučne eksperimente, uklju ču jući upo trebu semplera, starih snimaka jazz pevača i ma tema tičkih modela. Inspi-racije traži i u klasici, folkloru da lekih kultura i ru ralnom

bluesu, povezujući ih u matri cu otvorenu izvan jazz za-jednice. Uz solo karijeru, član je i kvarteta Charles Lloy-da, kao i sastava Overtone, sa Chris Potterom, Daveom Hollandom i Ericom Harlandom. Jason Moran i The Ban-dwagon su zvezde poslednje večeri 26. Beogradskog jazz festivala, 31. oktobra u Studentskom kulturnom centru, kojom prilikom će promovisati novi album „Ten“.

Intervju: Jason Moran

Podgorička publika pamti njegov koncert 2007. godine u KIC-u. Objavljujemo djelimičnu verziju intervjua iz lista „Politika“, od 30. oktobra 2010. godine. Početkom ovog ljeta, Jason Moran je počašćen triplom krunom u godišnjem glasanju kritičara prestižnog američkog magazina Down Beat – za izvođača (apsolutna kategorija), album „Ten“ i pijanistu godine. Na osnovu rezultata ove ankete, Jason Moran je vodeća ličnost savremenog jazza.

resetujemo ušiIn

terv

ju

foto by Tim Dickeson

52

- Ovim ostvarenjem proslavljamo desetogodišnjicu ra-da sastava The Bandwagon. Snimili smo kompozicije ko je sam pisao za filmove i balet, muziku inspirisanu Jimi Hendrix... To je klasična ploča našeg trija, ne ma drugih muzičara. Muzika je ponekad agresivnija, po ne-kad nežnija. Zvuči sveže i čisto, mislim da je to dosad naš najlepši album.

Sa kakvom motivacijom ulazite u studio?- Želim da budem siguran da su moji albumi međusobno različiti. Snimao sam solo, u triju ili u većem formatu, uži-vo, pa blues album „Same Mother“ – to je kao da skakućeš po raznim teritorijama. I kada bi ljudi sada poslušali neki od ovih albuma suočili bi se sa realnostima gde sam u od-ređenom trenutku bio kao muzičar.

Vaš blues projekat je mnoge iznenadio...- Ja sam iz Teksasa, a blues je u Teksasu deo zvuka, odrastao sam sa njim. U jazz svetu blues se smatra kao prljavi rođak. Jazzeri misle da su blueseri priglupi, da umeju da sviraju samo u određenim tonalitetima, a blues muzičari misle da su jazzeri suviše rigidni, da nemaju dušu. Hteo sam da kažem da je blues otvoren kao i jazz. Dalje, u vreme rada na albumu je moja majka umirala, pa sam i ja prolazio kroz taj stvarni j... blues. S druge strane, volim da radim albume koje moji vršnjaci nikad ne bi uradili, to je izazov. Zašto mi izbegavamo nešto? Većina na pomen bluesa pomisli na John Lee Hookera, B B Kinga ili Jimija Hendrixa, a ja bih vo leo da snimim pesmu Alberta Kinga, jer je moj rođak svirao sa njim.

Imate li omiljene blues izvođače?- Lightnin Hopkins, koji je takođe iz Hjustona. A bio sam i fan Alberta Kinga. A kad sam odrastao, svirao sam sa

Cassandrom Wilson, a on je odlepljivala za Robertom Johnsonom. To ja doživljavam i kulturološki. B B King i Muddy Waters su odrasli na pamučnim poljima - blues je zaista afričko-američka istorija. To je - stvarno. Ja bih voleo da muzika ostane povezana sa kulturom, bilo da je to američka, svetska ili ekonomska kultura. Da reflektuje st vari koje se danas dešavaju. A to blues uspešno radi. I ne bih voleo da se bluesom bavi samo Vinton Marsalis, koji misli da samo on može da priča o bluesu! Ne - mnogi mogu da pričaju, i da ga sviraju različito.

Kako bi ste opisali album „Artist in Residence“?- Pojam Artist in Residence potiče iz muzejske prakse. Angažovali bi nekog umetnika da bude tu i nekoliko meseci radi na nekom delu, pa da posle izloži to na čemu je radio. Pa sam se i ja našao u nekim takvim situacijama, koje su bile vezane za muzeje. Pisao sam muziku koja je bila inspirisana umetnošću. Na tom albumu sam ob-javio nekoliko kompozicija napisanih u saradnji sa mu-zejima. Među njima je i numera u kojoj koristim koru, tradicionalni afrički instrument, koja je bila naručena od Jazz at Lincoln Center, povodom otvaranja nove zgrade. To je bila još jedna prilika da razmišljam o bluesu, znajući šta Vinton (direktor centra, op.a.) misli, pa sam hteo da pokažem svoju verziju bluesa, razmišljajući iz aspekta robovlasničkog društva. Upotreba kore ostvarila veze sa Afrikom i robovima koji su stizali preko Atlantika.

Zanimaju vas i umetnici izvan muzike – režiseri Akira Kurosawa i Takeshi Kitano, slikari Basquiat i Gustav Klimt...- Ako sutra odeš u muzej moderne umetnosti u Njujorku, čućeš moju muziku – jedan umetnik je radio video pro-jekat i zamolio me je da ga ozvučim. Bio sam fan mnogih modernih umetnika, pa sam došao u Njujork i postao deo njihove zajednice. Kao i Duke Ellington - on je bio u vezi sa slikarima, koreografima, piscima. Ja bih voleo da budem deo tog kontinuuma. Mnoge stvari koje u poslednje vreme sviram inspirisane su razgovorima sa vizuelnim umet nicima.

Otkud interesovanje za japanski film?- Kad sam završio koledž, gledao sam po 11-12 filmova nedeljno. Završili smo školu - eto slobode! Potom sam išao u Japan 1998. godine sa Cassandrom Wilson, pa sam po povratku počeo da istražujem japanske filmove. A on-da sam video intervju sa Martin Scorsese, koji je pričao o Kurosavi. Pa, ja volim Scorsesea – a ko je Kuro sawa? Onda pogledam, a Kurosava ima i moderne, ali i istorijske

foto

by

Tim

Dic

keso

n

53

filmove – divno je sagledati njegovu viziju is torije. Isto je i sa muzikom. Čuješ kako Kit Jaret priča o Ravelu – pa, ko je taj Ravel? Moram da ga poslušam! I tako završiš učeći... Želim da ljudi osete da su moja vrata širom otvorena, za Martina Scorsesea, Akira Kurosawu, Dukea Ellingtona, Ravela i - Bjork!

Monk ostaje najveći uticaj. Nedavno ste osmislili performans koji evocira uspomene na njegov čuveni koncert u Town Hall­u...- Svirao sam klavir 6-7 godina pre nego što sam čuo Monka. Ali on je učinio da nastavim da sviram, jer sam želeo da prestanem. Čuvši njega, otvorile su se nove mo-gućnosti. Zaključio sam da može da bude zabavno i da može da zvuči drugačije. Ja sam svirao Mozarta, a Monk definitivno nije Mozart. On me je na neki način spasao. Dao mi je stil života - da poželim da budem jazz muzičar i pijanista. Na tom performansu može da se stekne uti-sak kao da istorija ide napred-nazad. Pričam i o njego vom i o svom životu. A onda odjednom, ja više ne znam o či jem životu pričam! Kao da se utopilo jedno u drugo. Zaista se radi o izvesnoj dualnosti ili, bolje rečeno, singularnosti, jer ja sam samo jedna osoba. Monk je odgovoran za ono što jesam. I on sedi ovde danas! To je veoma lično. I svako ko vidi tu predstavu, znaće: Jason zaista voli Theloniousa Monka!

Ali, na koncertima ipak retko svirate Monka...- Neko vreme nisam javno svirao Monkovu muziku, zato što mi je suviše bliska. To je kao kada bi pričao o svojim problemima svaki dan sa svakim. Monkova muzika nosi posebno breme za mene. Ako počnem da je sviram, ja ću zaista pokazati koliko je on deo mog sviranja. Pa ja to ne želim da pokažem toliko brzo - za sada još uvek više sviram privatno, na džem sešnima, polako se oslobađajući.

Kakve principe imate u podučavanju?- Želim da otkrijem šta student radi najbolje, i da to akcentujem. Šta to zaista dobro radiš? Posle ćemo da se bavimo i stvarima koje ne radiš dobro, ali hajde da se fo-kusiramo na ono što najbolje radiš. Šta želiš da dobiješ iz muzike. Šta TI želiš. Ja ću ti pokazati neke stvari i možda će one koincidirati, a možda i neće. Ali, na kraju, šta je ono što želiš da dobiješ, da radiš, hajde to da radimo!

Pisali ste i muziku za balet?- To je Lines Ballet Company iz San Franciska. Ja sam ori-ginalno te numere izveo sam na klaviru kao hrpu im-pro vizacija, a oni su mi rekli - ovo je savršeno, moraš da

sviraš upravo tako! Tako sam morao da transkribujem te improvizacije, pa smo to odsvirali u triju. Ako sviraš za ba-letsku trupu, ti ustvari sviraš za te igrače, a oni dalje pričaju tvoju priču publici, muzika ide kroz njih. Divno je gledati pokrete u formi, muškarce i žene kako plešu zajedno i prave strukture, to je živa umetnost. Ona je pokretljiva, menja oblik i teksturu, tempo - i to je muzika!

Na koncertu upotrebljavate i trake sa snimljenim fra­g mentima starih pesama, čak puštate i prenos ko­šarkaške utakmice u Litvaniji! Da li je to sve una pred planirano?- Nekad imam plan, a nekad ga nemam. Nekad samo po-gledam šta je na disku i pomislim – o, mogli bi sad ovo da slušamo! Naime, kada odsviramo neko veliko parče muzike, šta uraditi posle toga? Hajde da resetujemo uši! Kao blok reklama. U SAD imaš tri bloka reklama u svakoj TV emisiji. Osam minuta programa, pa reklame. To je užasno. Pa na to gledam i kao na neke lepše reklamne blokove. Hajde da poslušamo Billie Holiday – kakav divan zvuk za reklamni blok! To je veoma retka stvar da bend i publika slušaju istu stvar zajedno, umesto da bend svira, a publika sluša bend.

Posebno je zanimljivo kad preko tih traka svirate, kao u pesmi sa rečima „Life“, „Live“, „Time“...- Napisao sam dugačku numeru koja ozvučava svetsku izložbu Quilts of Gee’s Bend iz Alabame. U pitanju su geometrijski, arhitekturalni vezovi žena-robova iz Džis benda (Alabama). Oblici koji se kreću, divne boje. A dok žene prave te kiltove, one pevaju. Pesma koju sam upo-trebio zove se „You Ain’t Got But One Life To Live. You Better Take Your Time.“ (Imaš samo jedan život. Iskoristi ga dobro.) A ja sam samo ostavio reči „Life“, „Live“, „Time“ (život, živeti, vreme), a ostali deo pesme sam isekao. To je veoma metidativno i zaista inspirativno za našu svirku.

Šta očekujete od novih gradova, novih sredina u kojima nastupate?- Stalno tražim svežu reakciju publike. To nas tera da sviramo više i bolje. Tražimo gladnu publiku, publiku ko ja je spremna. Inspirišu me muzika, ljudi, hrana, ili je-zik. Tako u Litvaniji, kad smo čuli taj čudni jezik, pomislio sam - o, imam dva sata u hotelu, hajde da brzo napišem pesmu, dok to ne zaboravim. Boraviti na novim mestima uvek provocira drugačije reakcije. Ako pijem neko novo pivo dok sviram, to će imati snažan efekat i na muziku.

Vojislav Pantić

Inte

rvju

Sav taj Bubiša

54

Svetosavski bal 1990, prvi posle četiri i po decenije, Vojislav Simić proziva „Kraljevsko kolo“. Nisam još bio za smoking, niti za odelo, ali sasvim su mi dobro išli Štrausovi valceri i tanga, kojima je moju generaciju između ostalih učio

i čika Branko Belić, jedan od junaka „Sentimentalnog putovanja“. Pre nego što nas je zapljusnuo novi talas, skinuli smo pokrete za tvist gledajući „Grlom u jagode“ – seriju za koju je muziku napisao Zoran Simjanović, o čijem uspehu sa Elipsama u Bugarskoj 1968. godine takođe u knjizi svedoči Simić. Jazz je imao paralelan tok. U početku, bio je to pogled na orkestar koji je pratio pevače na festivalima zabavne muzike kasnih 60-ih i upečatljivog dirigenta sa velikim zaliscima i još većim zulufima. Potom se taj orkestar pojavljivao u raznim TV emisijama, bez pevača, a noga je počela da prepoznaje ritam svinga. Kada ga je jednom uhvatila, niko više nije mogao da je obuzda.

„Sentimentalno putovanje“ je knjiga o građanskom Beogradu, banjskim letovalištima u kojima se pre Drugog svetskog rata svirao jazz, putovanjima vozom po Srbiji i motorima po Istri, skijanjima pre žičara i ratraka, žurevima bez turbo folka. Njeni heroji su legende starog Beograda - muzičari, bokseri, glumci, advokati, farmaceuti. Jedan pas, dva klavira, omiljene kafane, kartaroške igre, hajduci, kraljevi i partizani. Jazz ne dominira ovom knjigom, kako bi mogli da očekujemo. Ali je jazz sistematski prožima: strast autora prema ovoj muzici je sveprisutna, od kako je za petnaesti rođendan dobio na poklon dve ploče Kaunta Bejzija (koga je mnogo godina kasnije upoznao). Potom osniva školski jazz orkestar (Rođa Milivojević - harmonika, Pavle Minh – klavir, Predrag Knežević Kneža - violina), inati se sa čuvenim kompozitorom Milojem Milojevićem, pa peva “I’m In The Mood For Love”, pod klavirom za opijene skojevce. Zvezdane noći na Kalemegdanu, trijumf Big benda u Juan les Pines, koncerti i snimanja, put u kolevku jazza. Diskretno i stav: Archie Shepp i Bill Dixon „nisu mnogo interesantni“, a gitarski „prangijaški“ blues puni lokale po Nju Orleansu.

Sa stranica knjige zrači zaboravljeni jezik, zanimanja i predmeti: bandisti sviraju talambase, Prečani po Kruševcu naručuju kapuciner, ministri se prevrću po šipki kao cirkuzaneri, mlekadžije dolaze čezama sa ogromnim čeličnim kantama, ledadžije čakljama vade ledene table za ajskasnu. Pišinger torta, kandirano voće i kokosovi orasi u finoj delikatesnoj radnji „Veljković“. Krajcarice i klikeri, prangije i prskalice-šištalice. Zabranjeno „troking“ cupkanje i mondeni sa frulicama na prvim posleratnim igrankama. Mali istorijski čas bez krvavih bitaka, ekonomske krize, političkih prevrata.

Šezdesetak priča podeljeno je u četiri poglavlja: „Priče mojih predaka“ (dve babe, tata i mama), „Priče iz mog života“ (uglavnom pokrivajući period od rođenja 1924. do kraja 50-ih), „Take the A-Train“ („veliko motociklističko putovanje po Jugoslaviji“, turneje Jazz orkestra RTB po Istočnoj Evropi, susreti sa Ellingtonom i Basiem, zapisi iz Nju Orleansa i sa zapadne obale SAD, putopis iz Brazila) i „Stardust“ (priče o preminulim kolegama, velikanima naše muzike). Pogovor je inspirativno napisao Milan Vlajčić, pominjući u njemu niz velikih majstora svetskog pera (Eko, Kolakovski, Miloš, Gras, Grin, Nabokov, Mihiz, Matić...), Predraga Milojevića i Miroslava Radojčića, Beatles i Jagger, što – i da nije eksplicitno izrečeno – neminovno i ovog autora (umetnika, propagatora) stavlja u narečeni niz. Pitkosti knjige ne doprinosi samo čist, precizni Simićev jezik, već i njegova elokventnost, duhovitost, oduševljavanje detaljima, odustajanje od suvoparne hronologije, kao i efektno razbijanje klasične forme (uvodno poglavlje počinje navođenjem lica-

j a z z s k i c e

Vojislav Bubiša Simić: „Sentimentalno putovanje“ (Clio, 2011)

Sav taj Bubiša„Kad pokušam da se setim nekog događaja iz ranog detinjstva, nikad nisam siguran da li se stvarno sećam, ili su sećanja izmešana s pričama koje sam slušao i slikama sa starih fotografija.“

Vojislav Simić

55

pripovedača kao u pravoj drami; „Radio-drama“ sadrži četiri vesele „pričice“, a „Snovi“ pet snova sa tumačenjem; sećanje na nastup u Bugarskoj završava se receptom za „Sirenje po šopski“). Ugao pripovedača koji nema nameru da piše istoriju, već da, kao pored nekog kamina u kasnu noć, ispriča svoja sećanja onako kako su mu se urezala u pamćenje dopušta sitnije propuste – tri (umesto četiri) brata Nevil, sa sestrom (umesto Charlesovom ćerkom) Scharmen, koncert Josephine Baker 1968. u Skopju povodom trogodišnjice (umesto petogodišnjice) zemljotresa, nastup Roy Hargrove na jazz festivalu (umesto solo koncertu) u Beogradu, 1959. i 1960. kao godine istog festivala u Juan les Pines-u.

„Sentimentalno putovanje“ Vojislava Simića jeste njegova autobiografija, ali glavni junaci su Beograd, Srbija, muzika i, posebno, jazz. Doprinos autora sjaju ove četvorice glavnih junaka nam je poznata i zato će on ovde osvetliti likove Štuleta Jovanovića, Baćka Genića, ili nekog trećeg, šetati Ribarskom Banjom, gledati „Betovena u farmerkama“. Ako jako pažljivo čitamo, saznaćemo da je, osim klavira, svirao gitaru i kontrabas, studirao prava i diplomirao dirigovanje (sve razbacano po knjizi!). Ali, nećemo saznati da je bio jedan od pionira u tumačenju balkanskog folklora jezikom jazza („Svadbena igra kraj Bistrice“, „Čaje šukarije“, ciklus gradskih pesama...) A imena dva lika autor će genijalno prećutati. Samo za njega će ostati ime muze koja je inspirisala „Ljubavnu pesmu br. 1“, na Uskršnje veče u proleće 1947. godine, na divnom „bosendorferu“ u porodičnom građanskom miru Kruševca. Samo mala slika pod Pančićevim vrhom otkrivaće njegovog udbaškog islednika koji mu je kasnije postao „neobični prijatelj“. Čitalac neće saznati ni zašto ga zovu Bubiša...

Da li sam sanjao Svetosavski bal čitajući o njemu u ovoj knjizi? Uspomene sam sačuvao u ormanu u bakinoj sobi. Tu, na polici, spava koverat sa citatom Jerzya Kosinskog. U njemu su razna pisma, dopisnice iz Bola na Braču, par pletenih ukrasnih čarapa kupljenih od neke bake na Beogradskom sajmu kada se 90-ih zaratilo, žabica za kosu, propusnice sa koncerata i, evo je... Otvaram beli omot, unutra je fotografija, dve čaše vermuta za stolom, ispod nje piše – 26.01.1990. Svetosavski bal. I ja putujem.

Vojislav Pantić Objavljeno u listu „Politika“, 29. januara 2011. godine

Po

dsj

etn

ik

o m a ž u m j e t n i k u

Zvezdana prašina sazaboravljenog vibrafona

T og ponedeljka, 10. januara, negde iza podneva, iz Hrvatskog društva skladatelja stiglo je saopštenje –

pre minuo Boško Petrović. Nekoliko sati kasnije, dobio sam mejl beogradskog jazz saksofoniste, uveče se javio sarajevski jazz kritičar, a sutradan je stigla poruka i od kolege iz Barija. Tužne vesti se brzo šire: Asošijeted pres i brojne druge svetske agencije pisale su o odlasku velikana hrvatskog jazza.

Sećanje me je vratilo u Kolarac, juna 1982. godine, na koncert Seksteta Marković-Gut sa Clarkom Terriyem i Boškom Petrovićem. Boško je doveo prijatelja iz Amerike, sekstet im je zakuvao srpski pasulj, nas nekoliko desetina bez karte uporno je čekalo da se obezbeđenje umilostivi i pusti nas da svedočimo prazniku jazza. Onda sledeći fleš – B.P. Club u oktobru 1989. godine, veseli sešni na Zagrebačkom jazz sajmu. Petrović u ulozi domaćina

56

zabave uveseljava društvo za svojim stolom, trči do šanka da donese belo vino, zatim seda za vibrafon – pa tako u krug, do jutra, i sledeće noći opet. Konačno je pred očima Novi sad, novembar 2002, slušamo koncert Boškovog trija sa gitaristom Primožem Grašičem i basistom Mariom Mavrinom, a onda se društvance okuplja u bekstejdžu – nazdravljamo susretu na koji smo isuviše dugo čekali.

Boško Petrović rođen je u Bjelovaru, 1935. godine. Svirao je violinu, harmoniku i bubnjeve pre nego što će u podrumu Radio Zagreba pronaći zaboravljeni vibrafon, oduvati s njega prašinu i (kako je kasnije tvrdio) „odsvirati prvi blues u životu“. Osnivač je Zagrebačkog jazz kvarteta (ZJQ), sastava evropskog renomea i jedne od najznačajnijih postava u jazz istoriji bivše zemlje (Boško Petrović – vibrafon, Davor Kajfeš – klavir, Miljenko Prohaska ili Krešimir Remeta – kontrabas, Silvije Glojnarić – bubnjevi). Priznanje koliko vrede najbolje im je odao trubač Art Farmer, pridružujući se kasnije da bi kvartet prerastao u kvintet. Vremenom je Boško Petrović postao, jednostavno, „B.P.“ predstavljajući nam nove postave - B.P. Convention i B.P. Convention Big Band. A 1988. je otvorio B.P. Club, u kom se, naravno, rodio B.P. Club All Stars. Snimio je desetine ploča, napisao veliki broj kompozicija, među prvima je počeo da stvara jazz sa primesama folklornih motiva Balkana, kao i udružio snage sa domaćim rok muzičarima. Vodio je letnju školu u Grožnjanu, popularizovao jazz autorskim emisijama na radiju i TV, organizovao niz festivala, pokrenuo izdavačku kuću Jazzette... Festival u Korku (Irska) dodelio mu je 2005. godine titulu Evropskog jazz majstora.

Prošle godine, obeležavajući Petrovićev 75. rođendan i pet decenija od osnivanja ZJQ, produkcija Croatia Records objavila je četvorostruki album „B.P. Collection“. Izdanje sadrži blizu pet sati muzike iz raznih perioda, te knjižicu

od 52 strane, za koju su tekstove napisali Aleksandar Dragaš, Dražen Vrdoljak i Davor Hrvoj. Na fotografijama sa majstorom: Satchmo, Dizzy, Tito Puente, Stan Getz, B B King... Slike jedne karijere: ZJQ u TV studiju 1961, kvintet Boška Petrovića u Montreu 1970, B.P. Convention u Oslu 1985. godine... Već njih posmatrajući, kao da čujemo zvuk Boškovog vibrafona.

Prvi album „Feel So Fine – Boško Petrović & Fri­ends“ predstavlja kolekciju Boškovih susreta sa slavnim kolegama iz sveta, od čuvenog „Sastanka u studiju“ Ra-dio Beograda sa Jeromeom Richardsonom i Juliusom Watkinsom (1960), preko saradnje ZJQ sa Big Džoom Tarnerom (1965), druženja sa Clarkom Terryem (1982) i Kennyem Drewom (1985), do živih snimaka iz B.P. Club-a, sa Tootsom Thielemansom (1990) i Jamesom Newtonom (1993). Zapisi iz 60-ih potvrđuju rano stečeni visoki kvalitet Petrovića i njegovih prijatelja – sešni sa legendama jazza prikazuju ih kao ravnopravne aktere, snimak „In Walked Bud“ sa nastupa ZJQ u Hajdelbergu je biser kolekcije i pravi putokaz glavnih uzora (Modern Jazz Quartet), džemovanje sa Terryem i Thielemansom miriše šarmom opuštenog i neponovljivog, autorska „To Zagreb With Love“ je novi trag ka Johnu Lewisu, balada koja savršeno ozvučava Petrovićevu ljubav prema gradu u kom je stvarao.

Drugi album „B.P. Club After Dark – Boško Petrović Meets Joe Pass“ osvetljava saradnju dvojice umetnika u različitim kontekstima (duet, trio, kvintet, jazz kvartet plus gudački kvartet), u Zagrebu, Gracu i Beču, u studiju i uživo. Repertoar čine popularni standardi, uglavnom baladnog karaktera („Emily“, „Nuages“, „Manha De Carnaval“, „Na-ture Boy“), u kojima razliveni tonovi vibrafona i topli zvuci gitare izvanredno dolaze do izražaja. Dobar balans ovakvim raspoloženjima daju naslovna numera i Dičićeva kompozicija „Blues For Joe“, obe u formi bluesa, što je prilika da se među muzičarima pošteno zakuva.

Sledi zapis sa pomenutog nastupa na Novosadskom jazz festivalu „With Pain I Was Born“ – Boško Petrović Trio“. Naslovna numera, kojom je koncert otvoren, pred stavlja jednu od ključnih kompozicija Petrovićevog opusa, kao briljantan rani primer upotrebe balkanskog folklora u jazzu (još sredinom 60-ih!) Naspram make-donskih uticaja u ovoj temi simpatično stoji „Oberkrainer Lullaby“ inspirisana slovenačkom pesmom „Po jezeru bliz’ Triglava“, odnosno citiranje srpske „Ima dana“ u „Si-gurd’s Garden“. Balade „Don’t Explain“ i „A Nightingale Sang In Berkeley Square“ (duet Grašič-Mavrin) izdvajaju

57

se iz drugog, standardnog dela programa. Bonus ovom zapisu čine zapanjujuće kvalitetan snimak sa Bledskog jazz festivala 1960, sa gitaristom Damirom Dičićem i kontrabasistom Zdravkom Šatrakom („The Man I Love“), te pravi šlag na torti: 11-minutni potpuri kompozicija Džona Luisa („Slavic Smile“/ „Django“/„Skating in Central Park“) sa nastupa trija u B.P. Club-u.

Finale kolekcije „Round Midnight – Boško Petrović & Big Band RTV Slovenija“ nalazi heroja ove priče u jednako omiljenom okruženju velikog orkestra. Osim standarda iz pera Bennya Golsona, Neala Heftia, Errolla Garnera, Georgea Gershwina i drugih, u programu su se na šle i četiri Petrovićeve kompozicije, te jedna Jožeta Privšeka. Većinu aranžmana sjajno je raspisao Lojze Kranjčan. Or-

kestar zvuči moćno, bilo da je u pitanju sving, gruv ili tempo valcera, snabdevajući solistu raskošnim bojama. U Boškovim solo deonicama moguće je otkriti koliko uživa u takvoj pratnji, nudeći više individualnog doprinosa nego što je tipičan slučaj u ovakvim situacijama.

Jazzeri nastavljaju da žive u nama muzikom koju su stvorili. „B.P. Collection“ je izvrstan prikaz stvaralaštva velikog umetnika, predstavljajući istovremeno i osnovnu matricu onima koji će tek upoznavati Petrovićev rad, kao i lepo sećanje nama koji smo bili privilegovani da živimo u njegovo vreme.

Vojislav Pantićobjavljeno u listu “Politika”, 19. februara 2011. godine

Po

dsj

etn

ik

50 god ina od prvog free jazz a lbuma

„Pojam o sebi (koncept sebe)“. „Ovo je jedna izuzetna ploča – izuzetna na toliko načina da je teško znati odakle da krenemo“, reči su kojima je Martin Williams počeo tekst za omot albuma „Free Jazz“. O Colemanu su, zabeležio je Alfred Spellman („Četiri života u bibap biznisu“, 1966), govorili: „Promeniće celokupan kurs jazza“, „On je prevara“, „On je genije“, „Nema formu“, „Svinguje pakleno“, „Idem kući da slušam ploče Bennya Goodmana“, „Sviđa mi se, ali uopšte ne kapiram šta radi“... A James Collier („Istorija jazza“, 1978) zasuo ga je nije-kvalifikacijama poput: „nije znao iz kojih se tonova akordi sastoje... nije umeo valjano da čita i piše note... nije mu bila jasna muzička teorija“, donoseći zaključak da ga treba posmatrati kao „primitivnog i naivnog umetnika“! Još kasnije, i sam sam Colemana doživeo kao babarogu za plašenje jazz početnika: ne znam šta je o njemu mislio moj prvi urednik, legendarni Stevan Markićević, ali znam da bi se, kad god bi na gramofonima zavrteli bilo šta „slobodnije“, uvek oglasio sa „o, kakvo davljenje mačaka!“

„Sviram čistu emociju“. I sa kolegama je bilo slično. Pre nego što su John Lewis i Persy Heath, polovina Modern Jazz Quarteta, širom jazz zajednice hvalili Kolmena i trubača Dona Cherrya kao „moguće najveće pokretače u jazzu“, sredili im školovanje u Lenoxu, Massachusetts, i ugovor za Atlantic Records, ekipa iz Los Anđelesa puštala je Colemana da svira solo tek kad se publika raziđe, blues gitarista P. W. Crayton mu je plaćao da ne svira (!), a Dexter Gordon jednom bukvalno naredio da siđe sa podijuma.

Pola veka jazz slobodePre tačno pet decenija snimljena je ploča koja će potpuno pomeriti granice u muzici - „Free Jazz“, Ornettea Colemana. I danas izaziva iste kontroverze.

58

„Akordi su samo imena za zvukove, kojima imena uopšte ne trebaju, pošto imena ponekad zbunjuju“. A tek publika! U Baton Rouge, Louisiana, prebili su ga i polomili mu saksofon! Danas bi možda zvali policiju? Na jazz festivalu u Španiji, prošle zime, jedan posetilac pozvao je organe reda tvrdeći da njujorški saksofonista (avangardista) Larry Ochs „ne svira jazz“ (i policajac je potvrdio). A sutradan se oglasio Vinton Marsalis, veliki šerif Jazz policije, obećavajući da će mu poslati paket sa svojim „jazz pločama“. Ali, evo i svežeg kontraprimera: na roterdamskom festivalu North Sea Jazz, prozivanom za komercijalizaciju i puritanizam, ove godine je upravo Coleman izabran za „Rezidencijalnog umetnika“, nastupajući tri puta sa brojnim eminentnim gostima (Charlie Haden, Joshua Redman, James Blood Ulmer...).

„Kada sam shvatio da mogu da pravim greške odlučio sam da pronađem nešto zanimljivo“. „Nazivali su to, uglavnom u negativnom kontekstu, nova stvar, kao da je u pitanju neki naučno-fantastični monstrum“, pisao je Spellman. Coleman je i sam davao povoda imenujući svoje albume: „Nešto drugo“ („Something Else“, 1958), „Sutra –

59

pitanje je“ („Tomorrow Is The Question“, 1959), „Oblik jazza koji dolazi“ („The Shape of Jazz To Come“, 1959), „Promena veka“ („Change Of The Century“, 1960), „Ovo je naša muzika“ („This Is Our Music“, 1961). Na debiju je razbio 12-taktovnu formu bluesa šireći je na 17 i 25 taktova. Potom je iz benda izbacio klavir. Zatim je objavio vanvremensku baladu „Lonely Woman“ uz koju uopšte nije moglo da se pleše. Na svakom novom snimanju imao je manje obzira prema harmoniji, melodiji, intonaciji, ritmu. Preciznije – prema klasičnim poimanjima ovih kategorija.

„Duvaj ono što osećaš – bilo šta. Sviraj ono što misliš, ideju u svojim mislima – raskini sa konvencijom i stagnacijom – pobegni!“. A onda je 21. decembra 1960. godine ušetao u njujorški studio da snimi ploču kojom će pomeriti granice svega dotad stvorenog u muzici – „Free Jazz“. U „dvostrukom kvartetu“ okupili su se Eric Dolphy (bas klarinet), Don Cherry (džepna truba), Freddy Hubbard (truba), Scott LaFaro i Charlie Haden (kontrabas), Billy Higgins i Ed Blackwell (bubnjevi). Na stereo snimku, Coleman, Cherry, LaFaro i Higgins se čuju po levom, a druga četvorica po desnom kanalu. „Formu“ čini šest glavnih delova, razdvojenih različitim tipovima uvodnih ideja: atonalnim polifonim fanfarama haotične brzine, atonalnim horskim serijama nota sviranih sa zadrškom i unisonom kolektivnom linijom koju je unapred raspisao Coleman. Sve ostalo predstavljalo je „neprekidnu slobodnu improvizaciju... snimljenu u jednom pokušaju, na jednom studijskom sešnu“, svedočio je Williams. Ukupno trajanje - 37 minuta i 3 sekunde, ili baš onoliko koliko je bilo moguće staviti na dve strane long play vinyla.

„Drži se svojih korena. Ponekad sviram veselo. Ponekad tužno. Ali sve vreme sviram život“. Delovi izbacuju pojedince u prvi plan – najpre četiri duvača (Coleman 10, ostali po 5 minuta), zatim par basista (9), pa bubnjari (3 mi-nuta). Oslobođeni stega, oni „sviraju sebe“: Cherry najavangardnije, Hubbard najkonzervativnije, Coleman i Dolp hy u stalnom kolebanju između krajnosti, „Haden i LaFaro najtonalnije, Blackwell (doboš i prelazi) i Higgins (činele) u simbiotičkom muzičkom zagrljaju“ (iz recenzije Gunther Schuller). Nijedan, međutim, nije sam u svojoj akciji – ostali ga hrane, provociraju, uparuju se ili suprotstavljaju oprečne ideje. Ta koncepcija, naravno, liči na dixieland (diksilend), kao što bubnjari mahnito svinguju, a Coleman obuče kostim bluesera ili se igra odmetnutog učenika Charliea Parkera. Drugim rečima – cela istorija jazza bila je na tanjiru, samo je servirana u novom kontekstu. Ali, bile su tu i interpretativne inovacije, poput oponašanja vrisaka, jecaja, govora. Na Colemanov predlog - svirali su „muziku umesto pozadine“, izražavajući misli i emocije umesto da budu „samo pozadina za emocije“.

„Moja muzika... je više kao disanje – prirodno, oslobođeno vreme. Ljudi su zaboravili kako je divno biti prirodan. Čak i u ljubavi“. Album je snimao legendarni Tom Dowd. Braća Ahmet i Nesuhi Ertegan aminovali su projekat, objavljujući ploču u septembru sledeće godine u luksuznom duplom omotu. U unutrašnjosti je bio Vilijamsov tekst (levo) i reprodukcija platna „Belo svetlo“ („White Light“) slavnog apstraktnog ekspresioniste Jackson Pollocka (desno). Bušeni prednji omot otkriva deo ove slike pored teksta „Free Jazz – A Collective Improvisation By Ornette Coleman Double Quartet“. Taman da vas začara pre nego što i poslušate album...

„Ne slušaj ljude kada ti govore kako da sviraš“. Ništa više nije moglo da bude isto: ni za protagoniste ovog ekscesa niti za brojne sledbenike ili protivnike. Danas znamo da osmorica aktera nisu bili slučajni rodonačelnici pravca koji je po albumu dobio ime, već ljudi jedinstvenog talenta koji su neobuzdani mladalački ekspresionizam tako efektno ispustili iz sebe. Ipak, nisu upali u klopku ponavljanja, već su se pojedinačno ili zajedno razvijali u različitim pravcima. Proces oslobađanja, oličen u jazzu, a koji su započeli diksilendaši sa parobroda Misisipija, etablirali kraljevi svinga, radikalizovali baperi, pripremajući teren za modalne improvizacije Milesa i Coltranea, free jazzeri su sproveli do samog kraja (pripisivali su im i socijalno/rasno oslobađanje), novim generacijama ostavljajući da iz ovog bogatstva odaberu, ili postave neki novi muzički manifest.

Vojislav PantićU tekstu su istaknuti izvodi iz „Harmolodičkog manifesta“ („Harmolodic Manifesto“), Ornetta Colemana.

objavljeno u listu “Politika”, 25. decembra 2010. godine

Po

dsj

etn

ik

60

j a z z s k i c e

Grupa The Last Poets osnovana je na 19. svibnja 1969., rođendan Malcolma X-a u istočnom Harlemu,

nedugo nakon smrti lidera afroameričke zajednice Mar-tina Luthera Kinga, poznatog po krilatici, »Napokon slo -bodni, napokon slobodni«. Osnivači su bili Felipe Lu ci-ano, Gylan Kaine i David Nelson, iza kojih je ostao “Ri-ght On!” soundtrack istoimenog filma Herberta Dan ska iz 1970. godine. Taj a capella album snimljen je uži vo pred malobrojnom publikom, a pomrsivši žanrove an-gažiranim stihovima u pop-kulturu uveo jezik ulice, vul-garizme poput ‘fuck’, uz sintagme koje su citirali i The Pro digy u hitu “Voodoo People”. Gylan Kaine predstavio je svoj projekt na 49-om Ljubljana Jazz Festivalu, dok se Felipe Luciano kroz novinarstvo i aktivizam nekoliko puta kandidirao kao političar na lokalnoj razini. Tek je dru ga postava – Abiodun Oyewole, Umar Bin Hasan, Dža lal

Mansur Nuridin i udaraljkaš Nilaja Obabi, s Oyewo leom dobila markantnog i polemičkog frontmena. S Oye wo-leom i Hasanom smo započeli razgovor uoči na stupa na zatvaranju 6. VIP Zagreb Jazz Festivala 14. no vembra.

Sintagma ‘posljednji pjesnici’ izvedena je iz djela ju-žnoafričkog pjesnika Little Willieja Kgositsilea. On je na-pisao pjesmu ‘Hod prema suncu’ o eri posljednjih pje -snika, prije nego li će puške potpuno preuzeti ulogu ko ju su imali naša riječ, glazba i ples. «The Last Poets» je antologijska ploča koja je direktnom prodajom na ko n-certima dostigla brojku od 400,000 samo u tri mjeseca. U produkciji Alana Douglasa koji je radio i s Hendrixom, ušla je među deset najprodavanijih albuma u SAD tog vremena, ostavši miljokaz kojeg se nije dalo zaobići niti previdjeti. Skladba s albuma “Wake Up, Niggers” uvrštena je i na soundtrack filma “Performance” Donalda Cammella i Nicholasa Roega u kojem su glavne uloge tumačili Mick Jagger i James Fox. »Brojke jesu djelomično napuhane, ali smo toliko otprilike i prodali, zahvaljujući ljubavi našega naroda... Bili smo revolucionarni glas i narod nam je pružio potporu – kao glasu tog razdoblja, mladi i drski – jer smo ga inspirirali. Kad smo počeli izvoditi svoje pjesme diljem SAD-a, još nismo imali snimku, ali nakon što smo to riješili a to se pročulo, ljudi su načisto poludjeli i morali su ga imati... 40 godina poslije, CD našeg prvoga albuma je još uvijek bestseler naših turneja«, izjavio je Oyewole za ‘Vreme’.

Na scenu je stupio i Bin Hassan, koji napušta grupu nakon drugog albuma «This Is Madness», zahvaljujući či jem je politički intoniranom pjesništvu grupa ušla na popis protuobavještajnog programa administracije Ri-charda Nixona. »Ti me, 19- i 20-godišnji mladići – oni pje-vaju radikalne, inovativne, eksplozivne i uznemirujuće tek-stove o bijelcima i crncima u kontekstu američke drame o

The Last Poets – pioniri hip-hopa tijesno povezani s militantnim crnačkim nacionalizmom

Jedna potpunodruga prica

61

rasnoj integraciji i segregaciji itd – na trenutke spominju na izvođenje nečega [potpunoma drugačijega]... dok smo nas dvojica bila baš tamo, upravo u tom razdoblju, skupa s našim precima, ljudima koji su nam davali da nastupamo, onima koji su vjerovali u nas i svima ostalima iz crnačke za-jednice. A mi im možemo prenijeti gdje su sad u odnosu na ono gdje smo svi bili nekad... Nevjerojatno je upravo to, da smo uopće u Hrvatskoj, godine 2010., da smo uopće živi i da radimo i da smo plaćeni bolje nego nekad, radi našeg talenta i da usprkos svemu možemo komunicirati s ljudima. Ljudi uživaju u tome što radimo, no dok smo bili mlađi, možda biste rado znali i to, da smo pokušavali rasturiti baš sve, do kraja... No, to je bila drukčija priča. I, naravno, da nismo uprskali stvar...», zastane Hassan, da bi Oyewon poentirao, «Priča bi zacijelo bila potpuno drukčija».

Na trećem albumu «Chastisment» grupa uvodi bas-gitaru i nastaje tzv. ‘jazzoetry’ štih, poezija s elementima jazza i funka, a kratkotrajnim povratkom Hasana nastaje album free-jazz poezije «At Last», tek djelomično ob-ja vljen na CD-u. U ostatku sedamdesetih grupa gubi kontinuitet, bez obzira bili razlozi za to tendenciozni ili ne. Oyewole je iz protesta provalio u podružnicu Ku Klux Klana i odslužio zatvorsku kaznu, da bi se kasnije rehabilitirao kao predavač na Columbia University, dok je Hasan potonuo u anonimnost ulice i veći dio razdoblja proveo kao ovisnik o cracku. Počeo se baviti glazbom tek 1991., nakon što su A Tribe Called Quest, jedan od ko-mercijalno najuspješnijih sastava nenamjerno uzeli nje-govu pjesmu «Time» s kojom otvaraju svoj album «Low End Theory» i u četiri godine ostvarili platinastu nakladu.

‘Pjesnici’, kao preteče politički povezanih R&B pro-jekata, poput «What’s Going On” Marvina Gayea, najavili su prodor rap grupa poput Public Enemy i Dead Prez. Članovi su surađivali u raznim kombinacijama i objavili više od tucet albuma i nekoliko knjiga. Nastupili su i u premijernoj sezoni serije “Def Poetry Jam” TV-koncerna HBO, glumili u filmu “Poetic Justice” (iz 1993.) i nastupali na znamenitom Lollapalooza festivalu. Priča o sklonosti spram Crnih pantera nametnula se sama od sebe. «Znate, nema i ništa loše u vezi s crnačkim nacionalizmom... Kod crnačkog nacionalizma se radi samo o tome da bih ja htio vidjeti i crnce kao nositelje vlasti. Hoću vidjeti kako crnci stoje na vlastitih nogama, da ne trebaju nekome pisati molbu za elementarne dnevne potrebe. Crnački nacionalizam, jednako tako, ne otklanja bjelački nacionalizam. On kaže samo to da smo dugo bili ljudi bez moći, a da bi smo to dobili, moramo stati skupa. Mi trebamo crnačke škole.»,

naglašava Oyewole. Tijekom nastupa ismijavao je ame-ričkog predsjednika Barracka Obamu kao marionetu ban karskih elita.

U tom se trenutku u razgovor ubacio i Don «Baba-tunde» Easton, udaraljkaš iz generacije koja je krajem se-damdesetih stasala u Njujorku. «‘Pokret crne umjetno sti’ u odnosu na pokret ‘crne moći’ htio je doprijeti i do ljudi van SAD-a kako bi nas i oni poduprli. I usprkos tome što smo imali zakonske odredbe koje su nam u našoj zemlji branile ostvarenje tog sna – branile nam pravo na vlastiti dućan, vlastite kuće, i na određeni način, otkos vlastite okućnice». Hasan dodaje i da su se bili prisiljeni politizirati. «Kao snaga, kao armija, morali smo se pobrinuti sami za sebe, imati svoj pleksus (mrežu – nap. au.) i napredovati, protiv bremena događaja iz 1921. u Oklahomi».

Kako saznajemo preko Ramona Livingstona, glumcem dugo zabranjivanog filma ‘The Spook Who Sat by the Door’ iz 1973. godine, 1. je lipnja 1921. u okrugu poznatom kao ‘Crnački Wall Street’, u gradu Tulsa, savezne države Oklahoma, bombardirano, spaljeno, zaklano i vatrenim oružjem ubijeno oko 3,000 žitelja četvrti, a uništeno oko 600 poduzeća, iza čega je, o čemu se tek ove godine počelo pisati u američkim medijima, stajao Ku Klux Klan. Uništena je 21 crkva, 21 restoran, 30 dućana i dva kina, plus bolnica, banka, pošta, knjižnice, škola, odvjetnički ured i pola tuceta osobnih aviona, pa čak i autobusni prijevoz. «Htjeli smo imati vlastite dućane, banke, lijekove i vlasništvo... Bijelci su bili ljubomorni na naše stvaralaštvo i našu lojalnosti spram preživljavanja u svoj toj bolesti i ludosti, sve su htjeli spaliti, kako bi kasnije mogli reći da

Po

dsj

etn

ik

62

se ne znamo pobrinuti sami za sebe... Sve je to najobičnija idiotarija, ali radi ljubomore spram naše kreativnosti kao ljud skih ličnosti, koja se sustavno ponavlja, na koncu postaneš zaglupljen, radi čega smo se morali pobrinuti sami za sebe», rezignirano će Hasan.

Kako su pjesnici prebacili na povijesnu lekciju, kao primjer građanstva drugog reda su spomenuli slučaj ‘Bla ck Swan Workers’, prve crnačke gramofonsko-izda-vačke kuće osnovane u Americi 1920-ih, paralelno pojavi pokreta tzv. Harlemske renesanse. «Čim smo počeli iz-davati ploče, bijelci su to ulovili i napravili biznis iz naše muzike, pripisavši si naše kompetencije... Uoči pojave radija to se ne bi tako lako dogodilo, no uvijek bismo pronašli put kako da nešto započnemo, jer je to ono što jesmo i čime se bavimo!», bio je jasan Hasan. A gramofonske ploče, ritmovi i diskografska industrija otvorile su pitanje veze s hip-hopom. Dakle, kako su kao grupa sa scene samo s perkusijama i tri vokala, reagirali na scenu koja se zavrtila oko dva gramofona i mikrofona, scenu hip-ho pa, uzorke i citate u SAD-u opskurnih izvođača, poput gru pe Kraftwerk, i slično. Čim je Don ‘Babatunde’ Easton pras nuo u smijeh, pozvali smo se na intervju gitarista Berna Nixa, koji je surađivao s basistom Jamaladeenom Tacumom, iz pratećeg sastava The Last Poets. Nix je u ekstenzivnom razgovoru za All About Jazz ove godine upozorio na ne-stanak glazbenog odgoja iz programa srednjih škola koje su pohađali crnci sedamdesetih godina.

«Glasbeni je odgoj bio povučen iz škola. Bez muzike, nije bilo pritoka ideja, tako da smo se vratili na ‘beat box’... Zato mi se vaše pitanje učinilo smiješnim, jer sam nusprodukt to-ga razdoblja i odrastao sam u istom susjedstvu sa slav nim DJ-ima tog vremena. Prije toga sam bio uključen u Black Arts, Black Culture i Black Art Movement, kao član toga proje kta, a pohađao sam i vjeronauk u Ruskoj pravoslavnoj crkvi, jer to je Amerika! Moj je naglasak bilo izučavanje perkusija i afričke teologije kroz glazbu. Radilo se o strasti – a ulovila me! – pa sam pratio, bavio se bubnjem... Vidite, i gramofoni, oni mogu jednako tako biti perkusivni, kad kreneš uokolo ganjati beat, gramofon može postati jako inovativan. Ja sam bio fokusiran na bubanj i tehniku, bio je to drukčiji vi-be... Ali, ako li se te dvije stvari krenu preklapati, moram reći da se kod većine uključenih radilo o izloženosti afričkoj

kulturi, nitko se nije osjećao izvan nje, i hip-hop je postao njen sljedeći fenomen. Izrodio se iz The Last Poets, Amirija Barake i Nikki Giovanni koji su bili praunuci, ili unuci onih koji su to ustanovili, i od toga stvorili nešto vrlo pozitivnoga. Pozitivnog, bilo da je stvar u sviranju, ili natjecanju skupina, ali i dviju osoba, kao dio tradicije, koja se izvodila posvuda, bilo na Kubi ili u Portoriku, jamajčanskom dubu, u Africi... razgovor o problemima zajednice, to su naši korijeni...», objašnjava Easton.

«Vratimo li se jamajčanskoj vezi», poentirao je Olawoye, «[Prvi rapperi] Kool Herc i KRS One, rođeni Jamajčani, su nam osobno rekli da nakon što je glazbeni odgoj protjeran iz škola, nisu imali ničeg za slušati, osim The Last Poets, jer smo bili upravo taj najinovativniji zvuk koji su u tom razdoblju uopće mogli čuti. Tri glasa i svirač kongi! Ali, da bismo se bolje razumjeli – jer neki ljudi misle da smo mlaki – fora je u tome da udaraljkaš predstavlja dodatni glas, izvorni glas komunikacije! S The Last Poets smo iskušali brojne glazbenike prije nego li smo se odlučili za ‘buraza’ koji je na kraju postavio ‘taj’ ton; taj je morao biti majstor!».

Osim KRS Onea, koji se izravno referirao na rad gru-pe, i rappera Parisa, koji je obradio jednu od njihovih poznatijih pjesama »Mean Machine« o bezuspješnom ot-poru pojedinca sustavima kontrole, baš kao u dosluhu s antijunacima Williama Burroughsa, grupa se o rapperu i glumcu Mosu Defu, koji doslovno citira njihove verse u svojim pjesmama, izjasnila nimalo afirmativno. A koji se voli prononsirati i kao underground hip-hopper. «Ironija je u tome, da smo obaviješteni o tome čime se bavi Mos Def i htjeli smo surađivati s njim, dogovarali se o tome sa brojnim producentima, ali nakon što je došlo do toga da bi, uvijek se je izvukao u zadnjem momentu. Možda je pomislio da bismo ga htjeli suočiti s oponašanjem našeg sloga. Osjećali smo se prema njemu kao prema vlastitom djetetu, htjeli ga prigrliti... Na kraju, ništa od toga...», sročio je Hasan, koji je u svojim beskućničkim danima stekao i zavidan ‘ulični dosje’. Olawoye je dodao, «Znate, Mosa Defa poznamo jako dobro... I Mos Def je ‘most full of shit’! Mislim da je izuzetan talent; i dat ću mu jednu, zahvalu – mislim da je najbolji glumac od svih hip-hop umjetnika. Ali, kad ga vidim na ekranu, ja sam oduševljen».

Vid JERAJ

63

P rošli vijek su u kulturnom pogledu obilježili filmska umjetnost i jazz muzika. Kad je jazz u pitanju, misli i

asocijacije većine ljudi usmjerene su ka američkom kon-tinentu, gdje se ova muzika začela i razvijala. Međutim, jedan krajnje originalni umjetnik posebnog senzibiliteta, svojom jedinstvenom gitarskom tehnikom, uspio je da pa žnju skrene ka Evropi.

A sve je, istoriografski gledano, počelo doseljavanjem Roma u Zapadnu Evropu (15.-16.v.). U jednom od lutaju-ćih karavana koji se zatekao u Belgiji, 23. januara 1910. godine, rodio se Jean Baptiste Reinhardt. Putujući muzi-kanti i zabavljači Jean Eugene Vees i Laurence Reinhar-dt dali su svome prvorodjenom sinu nadimak Django. Django je glagol u prvom licu i na romskom znači: budim se. Nadimak je ukazao, i možda, na neki način predvidio, čudnovatu dječakovu sudbinu.

Django je poput većine cigančica, djetinjstvo proveo u nečistom i ponižavajućem ambijentu “La Zone” (pred-građe Parisa), ali je vrlo rano počeo da svirao violinu, po-tom banjo i gitaru. Od 12. do 18. godine svira banjo na “bals musette” i u salama za ples.

U osamnaestoj je oženjen i sa suprugom Bellom živi u jednoj prikolici u okolini Pariza. Događaj koji se zbio u jesen 1928. obilježiće ne samo njega kao muzičara, nego će imati uticaj na mnoge gitariste koji su svirali posle nje-ga. Naime, te jeseni 1928. vraćajući se kasno sa svirke u prikolici je izbio požar.

Spašavajući suprugu koja je bila u poodmakloj trud-noći, zadobio je teške opekotine. Ljekari su, da bi mu spa-sili život, predlagali amputaciju desne noge i lijeve ruke, čime bi i njegova karijera muzičara bila završena. Django je rizikujući život, odbio amputaciju. Preživio je, ali su po-sljedice bile teške. Dugih osamnaest mjeseci proveo je po bolnicama vukući desnu nogu i krećući se pomoću štapa. Ali, veći problem bila je lijeva šaka skoro izgorjela, i mali i domali prst stopili su se u jedan. Godine 1929. na Djan-gov 19. rodjendan, ljekari su uspjeli da ta dva prsta raz-dvoje. Dok se oporavljao uprkos bolu svirao je razvijajući novu tehniku koristeći kažiprst i srednji prst za sviranje sola, dok je domali i mali prst koristio za sviranje akorda.

Svirao je na gitari koja je bila nježnija i fleksibilnija od ba-nja, usavršavajući samosvojstvenu dvoprstašku tehniku.

Na proljeće 1930. napušta bolnicu Saint Louis, a ko-misija ga oslobadja vojne obaveze. Po izlasku iz bolnice, sa svojim bratom “skita” po azurnoj obali u potrazi za an-gažmanima. U Toulonu ih je čuo ljubitelj umjetnosti Emile Savitry. Oduševljen njihovom svirkom poziva ih na ručak u svoj stan. Django i njegov brat bili su dirnuti dok su slu-šali ploče Louisa Armstronga i Dukea Ellingtona.

Uslijedili su naredni obroci i slušanja što je učvrstilo njihovo prijateljstvo. Tokom 1933. Django svira u triju Je an Sablona i već oduševljava slušaoce vještinom svira-nja, virtuoznošću, svojom jedinstvenom gitarskom tehni-kom.

U ljeto 1934. god. svira u četrnaestočlanom sastavu Louisa Volea, u hotelu Claridge na Champs-Elysees. Jed-noga dana, da bi provjerio štim, violinista iz orkestra od-svirao je američku jazz melodiju. Django je ponovio liniju i oni su brzo ušli u jamming. Violinista je bio Stephane Grappelli, jedan od najboljih studenata Pariskog konzer-vatorijuma. U njemu je Django, koji je bio bez dana škole, prepoznao svoj alter ego. Te jeseni, nadahnuti žičanim ja-zz om violiniste Joe Venutia i gitariste Eddie Langa, Djan-go i Grappelli sa kontrabasistom Louis Volom i gitaristom Roger Chaputom osnivaju kvartet. Ubrzo im se priključio Joseph Reinhardt i tako je stvoren Le Quintette du Hot Club de France. Ovaj sastav pronijeće slavu evropskog jazza.

Nego, pitanje je da li je to što je ovaj Quintette svirao, a i sama Djangova muzika, bila uistinu jazz?

Django je pripadao i ciganskoj i evropskoj civilizaci-ji, a njegova muzika je neobičan spoj stilova u kojima je moguće prepoznati elemente orijentalne ritmike, indij-ske muzike, mađarskih i balkanskih melodija, francuskog bals musette, jazza, swinga, tradicionalne romske muzike i flamenca. Period od osnivanja Quintetta pa do počet-ka Drugog svjetskog rata je zlatan period swinga i ove muzike. U drugoj polovini tridesetih godina Quintette je imao turneje po Francuskoj, Spaniji, Holandiji, Engleskoj. Godine 1937. nastala je jedna od njegovih najslušanijih

Django Reinhardt - Manouche gitarista tajanstvenog lika

j a z z s k i c e

Po

dsj

etn

ik

64

kompozicija “Minor Swing”. U to vrijeme komponovao je “Djangology”. Tada je Quintette svirao sa muzičarima: Benny Carter, Bill Coleman, Rex Stewart, Dickie Wells, Co-leman Hawkins, Barney Bigard, pruzajući Djangu iskustvo koje ga je osposobilo da bez greške može improvizovati, reinterpretirati čak i gigante ozbiljne muzike. Čuvena je njegova “Improvisation”, a njegov interes za klasiku može se razaznati iz ove kompozicije, koja uzima svoju osnovu iz Koncerta u d-molu, J. S. Bacha. Prvi stav ovog koncerta Django i Grappelli izveli su u Parizu u swing interpreta ciji uz pratnju crnačkog jazz violiniste Stuff Smitha.

Djangova strast za muzikom poistovjećivala se ug-lavnom sa Parizom tridesetih godina. To je bio Pariz Henri Millera i Ernesta Hemingwaya. To je predratni Pariz - Mau-rice Ravel, Claude Debussy, Gabriel Faure, Erik Satie. Pariz muzičara i umjetnika. Drugi svjetski rat je prekinuo ovaj zlatni period. Quintette du Hot Club de France se nala-zio na turneji po Engleskoj. Grappelli je želio da ostane u Londonu a Django se vratio u Francusku. U Toulonu je mobilisan u mornarici, ali je ubrzo oslobođen. Svoje naj-poznatije djelo, Nuages”, komponovao je 1940. godine, koje je postalo druga himna porobljenog Pariza, gorko slatka oda za okupiranu Francusku. Pošto je La Marseillai-se bila zabranjena od okupatora, “Nuages” je bila, na neki način, surogat i u isto vrijeme “Madeleine de Proust”.

Tema “Nuages” je tužna, nostalgična, čeznjivog karak-tera i savršeno pristaje vremenu u kome je nastala, to je vrijeme početka rata, vrijeme straha, neizvjesnosti, strep-nje, pomućenosti, policijskog časa, hapšenja...Te ratne godine Django je proveo u Parizu.

Njemcima je Pariz bio centar za razonodu i opuštanje. U njemu su nalazili vino, žene i pjesmu. Za mnoge Njem-ce, iako je bio zabranjen i prezren od vojne komande Ber-lina, jazz je popularna muzika, a Django je bio najpozna-tiji jazz muzičar u Parizu. Tih burnih godina svirao je pod zaštitom Njemačkog oficira Dietrich Schulz Kohna, koga su zvali “doctor jazz”.

Django pokušava da pobjegne u Švajcarsku 1943. ali bezuspješno. U oslobođenom Parizu sastao se sa Grap-pellijem i u radosti susreta improvizuju swing verziju La Marseillaise. Francuskim vlastima se nije dopala ta “bes-mi slenost”, ali i pored toga ova swing kompozicija postala je čuvena.

Sa orkestrom Duke Ellingtona započinje 1946. turneju po Americi, ali se zbog tamošnjih pravila show businessa, u koja se nije uklopio, brzo vraća u Francusku.

Djanga je cijenio cio umjetnički svijet Pariza. Jean

Cocteau je pisao o njemu slaveći njegovo veličanstveno divljaštvo. Bio je jedan od najvećih prijatelja klasičnoj gitaristkinji Idi Presti. Njegove nastupe i svirke hvalila je Juliette Greco.

Djangova muzika prepoznatljiva je po vrlo brzom ritmu gitare “la pompe”. Gitara je kao puls, vuče napri-jed i zbog toga je ritam nazvan - pumpa. Iako bez dana muzičke škole, sa nepokretnim malim i domalim prstom, Django je izvršio veliki uticaj na mnoge gitariste. Dovolj-no je pomenuti kako je tehnika Jim Halla, koji se smatra “ocem” savremenih gitarista, zasnovana na upotrebi ka-žiprsta i srednjeg prsta, a Django je tim prstima solirao i improvizovao. Među gitaristima kojima je Django značio u stvaralačkom smislu nalaze se Juliam Bream, B.B.King, Jimi Hendrix, Les Paul, Carlos Santana, Wes Montgomery, Joe Pass, George Benson.

Poslednjih godina Jazz Manouche stil doživljava pre-porod a njeguju ga Bireli Lagrene, Raphael Fays, Boulou i Elios Ferre, Angelo Debarre, Romane, Tchavolo Schmitt, Dorado Schmitt, Stochelo Rosenberg.

Ličnost i kompozicije Djanga Reinhardta prisutni su i u literaturi i na filmu. Američki književnik James Jones u svom romanu “From Here To Eternity” (Odavde Do Vječ-nosti) - posvetio je jedno poglavlje ovom velikom gita-risti. Jean Cocteau i Paul Paviot napravili su 1957. doku-mentarni film o Djangovom životu.

U filmu “Arizona Dream” 1993. (režija: Emir Kusturi-ca, muzika Goran Bregović) Johnny Depp u jednoj sceni pušta gramofonsku ploču sa koje se čuje slavna “Minor Swing”.

Godine 1999. Woody Allen je režirao “Sweet and Low-down”. Muzika je nadahnuta Djangom, Sean Penn glumi gitaristu Emmeta koji je ubijeđen da je poslije Djanga naj bolji gitarista na svijetu. Woody Allen, ljubitelj jazza, uradio je film sa velikim poštovanjem prema Djangu.

Prošle godine, na stogodišnjicu njegovog rođenja, je-dan trg u sjevernom dijelu Pariza, u blizini mjesta Porte de Clignancourt, dobio je Djangovo ime.

I pored svega što se zna, ima dosta tajanstvenog u vezi ovog umjetnika, za koga je pjesnik, pisac, režiser, slikar Jean Cocteau rekao: “Il a vecu comme on reve de vivre: en roulotte” (Živio je poput našeg sna o življenju: u karavanu).

Luka Milošević

65

i n m e m o r i a m 2 0 1 0 / 2 0 1 1

Dr. Billy Taylor24. jul 1921 – 28. december 2010.

William Edward Taylor Junior rođen u Grinvilu u Sjevernoj Karolini, a muzički se formirao i obra-

zovao u Vašingtonu, kod istih profesora klavira kod ko-jih i Duke Ellington, samo generaciju ranije. Sa sjajnim uspjehom, diplomirao je na prestižnoj Danbar školi.

Kao mlad muzičar, brzo se oprobao i u Velikoj Jabu-ci, nastupajući sa svojim triom u klubovima u 52. Ulici, zajedno sa Dizzyjem Gillespie, Billie Holiday, Ben Web-ster, Coleman Hawkins, i mnogim drugima.

Tokom četrdesetih godina, na njegov rad uticaće saradnja sa Machitom i njegovim Afro-Cubans ansam-blom, što će se kasnije osjećati kao Trajan trag špan-skog i latinskog uticaja. Posleratnoj Evropi, kao član or-chestra Dona Redmana, Taylor će po prvi put dočarati ostvarenja američkog jazza.

Tokom pedesetih, razvija novi stil, i mijenja definiciju klavirskog trija u jazzu. Umjesto dotadašnje formacije: klavir, električna gitara, kontrabas, pojavljuje se: klavir, kontrabas i bubnjevi. Tokom ovog perioda, Taylor tako-đe radi sa kombom Dizzyja Gillespija, sa Coltraneom, Charlijem Parkerom i gudačima.

Vrijedni pedagoški rad i društvena angažovanost obilježili su karijeru Billya Taylora.

Jedan je od prvih Afroamerikanaca emitera na ame-ričkoj TV i radiju. Kruna njegovo rada na televiziji je nje-gov dugogodišnji angažman na CBS Sunday Morning u svojstvu muzičkog kritičara. Muzičari uglavnom osvaja-ju Grammy nagrade, dr Billy Talor je osvajao Emmy nagrade. On je bio jazz glas legendarne radio stanice WNEW. Pored muzičkih, učestvovao je i u sve češćim edukativnim TV programima o jazzu. Tako će, tokom šezdesetih, postati vodeći jazz autoritet. Kao edukator, i društveni aktivista, Taylor je ostavio trag, gotovo podjednako trajan, kao i u muzici. Sa 53 godine, vratio se u školu, i doktorirao. Vrhunac njegovog pedagoške karijere uključuje predavanja na univerzitetima Yale i Howard, i brojne publikacije, među kojima se izdvaja “Jazz Piano: A Jazz History”.

Kao rezultat pedagoškog rada uslijedili su i značajni seminari i projekti za Kennedy Centar u Vašingtonu i umjet-nički muzije Metropolitan u Njujorku.

Čuveni Jazzmobile, preteču organizacije Jazz at Lincoln Center, osnovao je prije gotovo pola vijeka, sa misijom da se klasična američka muzika predstavi što široj publici.

Po

dsj

etn

ik

66

Bill Dixon

Abbey Lincoln

5. oktobar 1925 – 15. jun 2010.

6. avgust, 1930 – 14. avgust, 2010.

Rodom sa ostrva Nantucket, Massachusetts, Dixon je rastao uz jazz, ali podjednako i uz vizuelne umjetnosti. Tokom slu-

ženja vojske u Drugom svjetskom ratu, čuo je muziku Charliea Parkera na džuboksu. Poslije ga srijeće na konzrvatorijumu i učestvuje na neformalnim klubskim svirkama. Njegovo bavlje-nje jazzom bilo je vezano za sviranje na trubi i komponovanje.

Od početka šezdesetih, Dixon priključuje se novom jazz pokretu (miješanje free jazza sa modernim plesom, total-na improvizacija, itd.) i sarađuje sa Archiem Sheppom i Cecilom Taylorom.

Bio je organizator i producent „Oktobarske revolucije u jazzu“, serije koncerata u Njujorku kojom je promovisan free jazz, a osnivač Udruženja jazz kompozitora.

“Intents and Purposes”, njegov album iz 1967, predstavljao je krucijalno djelo za third stream (žanr koji predstavlja sintezu jazza i zapadne klasične muzike, po Guntheru Schulleru) kao i za concept totalne improvizacije.

Dixon je ostvario bogatu pedagošku karijeru, dugu preko 30 godina, na koledžu Bennington u Vermontu. Osmi s-lio je sopstveni predmet Black Music Division. Paralalno sa predavanjima tekla je i njegova umjetnička karijera, boga ta čestim inernacionalnim turnejama i samitima sa muzičarima iz zlatnog perioda jazza.

Abbey Linclon je bila pjevačica nevjerovatnog, glasa, liričarka i kompozitorka. Počela je karijeru u popu i gospelu, krunisavši

je jazzom kasnih pedesetih dvadesetog vijeka. Nastupala je sa or-kestrom Benny Cartera i snimala sa Sonnyjem Rollinsom i Maxom Roachom. U to vrijeme počinje i da piše tekstove za svoje pjesme i radi kao glumica (pamte se njeni nastupi u filmovima poput Not-hing but a Man, For Love of Ivy, Mo’Better Blues). Pod uticajem The-loniusa Monka i Charlesa Mingusa, Abbey je proširila vokalnu teh-niku, osnaživši poetski stil i produbivši kulturni i politički kontekst svojih pjesama.

Pored muzike, njen život obilježila je aktivna uloga u Pokretu za ljudska prava i rasnu jednakost. Sa svojim mužem Maxom Roa-chem, Abbey je stvorila remek djelo“WE INSIST! The Freedom Now Suite”. Mnogobrojne nagrade i česti nastupi u Linkoln Centru poka-zatelj su uspješnosti njene dugogodišnje karijere.

67

Hank Jones31. jul 1918 – 16. maj 2010.

Hank Jones započeo je svoju bogatu i dugu karijeru u Pontijaku, u državi Mičigen u muzički nadarenoj porodi-

ci (Thad i Elvin Jones su mu bili braća) a uzori su mu bili Earl Hines Fats Waller, Teddy Wilson i Art Tatum. Po pozivu Luckyja Thompsona, odlazi u Njujork 1944.

Angažman kod poznatog producenta Normana Granza u okviru serijala Jazz at the Philharmonic (Jazz u Filharmoniji) bio

je odskočna daska za Jonesa. Zahvaljujući njemu, Jones postaje pijanista Elle Fitzgerald, Dizzyja Gillespieja, Colema-na Hawkinsa, Charlie Parkera, i drugih velikana. Uskoro će uslijediti I saradnja sa Bennyjem Goodmanom koja će sa prekidima biti nastavljena sve do sedamdesetih. Radio je i kao studijski muzičar, za CBS, punih 17 godina. Najčešće je radio sa velikim orkestrima, poput orkestra Raya Blocka na na “Ed Sullivan Show”,ali nije prekidao ni snimanja i tur-neje sa vodećim jazz ansamblima. Bio je tražen kao jak solista, osjetljiv i snalažljiv pratilac tako da ga možemo čuti na hiljadama albuma.

Kasnih sedamdesetih, kao pijanista i dirigent, Jones radi na brodvejskom mjuziklu Ain’t Misbehavin’ po muzici Fatsa Wallerra. U tom periodu, sarađivao je sa Great Jazz Triom, sa Ronom Carterom i Tonnyjem Williamsom, koji je snimao sa mnogim all star muzičarima poput Arta Farmera, Bennyja Golsona, Nancy Wilson.

Njegova muzička karijera trajala je koliko i njegov život, obezbijedivši mu važno mjesto u muzičkoj istoriji dvade-setog vijeka.

Po

dsj

etn

ik

George Shearing13. avgust, 1919 – 14. februar 2011.

Smrću Georga Shearinga, jazz je ostao bez jedne od svojih super-zvijezda. Ostaće zapamćen kao autor kompozicije „Lullaby of

Birdland“(1952) koja je ušla u antologiju američke popularne muzike. Rođen u London, bio je slijep od rođenja, i još kao dijete pokazao izuzetan muzički talenat i sposobnost improvizacije. U vrijeme swing epohe, kada je jazz na svom vrhuncu čak i u Velikoj Britaniji, pomalja se zvijezda Georga Shearinga.

Već prvi snimci pokazuju nevjerovatnu vještinu i sposobnost. Kao virtuoza na Harlem Stride klaviru (stil sviranja u jazzu dvadesetih i tridesetih godina) zvali su ga engleski Art Tatum, Boogie-Woogie King, Fats Waller.

Po dolasku u SAD, prve snimke radi za MGM, u duhu BeBop-a, i razvija novi koncept sa George Shearing Quintetom – vibrafoni, električna gitara, kontrabas, bubnjevi i kasnije, egzotične udaraljke – privukli su, između ostalih, i Milesa Davisa. Davis je kao ključnu kompoziciju, izdvajao „Conception”. Kvintet je jedinstvenim zvukom ispunjavao jazz scenu punih trideset godina. Nakon toga, krajem sedamdesetih, Shearing se sve više okreće trio i duo sastavima.

U posljednjoj fazi karijere vraća se klasičnom jazzu, snima sa zvijezdama kao što su Nancy Wilson, Mel Torme i Peggy Lee, obrade Arlena, Berlina, Gershwina, Rodgersa i drugih. Na taj način krunisana je sjajna diskografija koju možemo pratiti kroz gotovo sedam decenija. Njujorčani će ga zapamtiti i po tome što je često sa svojom suprugom kroz Central Park vozio bicikl-dvosjed. Njegova domovina Engleska odužila mu se titulom viteza, kojom ga je Kraljica Elizabeta II odlikovala 2007. godine.

68

C E L E B R A T I N G J A M 2 0 1 1 I N M O N T E N E G R O

Our fifth celebration

Jazz Appreciation Month in Montenegro reached its fifth edition in a very creative atmosphere. The main

guest of the event was a New Yorker, Eli Yamin, an artist dedicated to jazz in various ways - as a pianist and com-poser, bandleader, educator and producer, who gladly shares his artistic vision and the joy of playing with peo-ple around the world. Eli’s main role in our celebration of jazz is not a coincidence - during his first performances in Montenegro, on tour with a blues band in 2009 throu-gh the U.S. government’s “Rhythm Road: American Music Abroad” program, we discovered his artistic ideas and re-alized that visions have no boundaries. And as life goes on, sometimes outside of the established rules, we have also, believing that we’re doing something important, overcome our own limits.

The European premiere of Yamin’s jazz musical for children, “Nora’s Ark” in Podgorica was culmination of the event. With the teachers Irena Radjenovic (Children’s Choir), Vjera Nikolic (Chamber Choir) and Tamara Vujosevic Mandic (ballet group) at the helm, more than 70 students of the Art School of Music and Ballet “Vasa Pavic” participated in a two-month preparation of the musical, followed by intensive five-day rehearsals with

the author and his jazz quartet. The rehearsals brought enthusiastic zeal and joy to all participants in the project. A concert version of “Nora’s Ark” was much more than just a successful European premiere in Montenegro and, for young participants, it meant an unforgettable experience of discovering, learning, working and socializing with top professionals and music lovers.

In addition, Eli Yamin Jazz Quartet, featuring of Eli Yamin - piano, Zaid Nasser - saxophone, Ari Roland - double bass and LaFrae Sci - drums, toured Montenegro and performed in Podgorica – concert at KIC “Budo Tomovic” was the official opening of JAM; then in Cetinje, at the Royal Theatre “Zetski dom,” and in Tivat, at “Porto Montenegro”. At the same time, a tour of the young Montenegrin jazz ensemble “Baltazar” took place in Kotor – the Evergreen Club, Niksic - Zahumlje and Podgorica - KIC. This well-tuned ensemble comprised of Philip Gavranovic - guitar, Ivan Marovic - piano/keyboards, Nebojsa Miletic - double bass and Blazo Tatar - drums, presented themselves through their own music for the first time.

Apart from concerts all over Montenegro, we have or-ganized a number of film screenings in cooperation with the American Corner Podgorica. The films were shown in Podgorica, Pljevlja and Tivat. “Louis Armstrong: The King of Jazz” and “Duke Ellington Remembered”, the exhibitions from the archives of the American Corner Podgorica, were presented to the audience in Tivat. Jam sessions were organized twice, in the Montanaro jazz club in Podgorica: at the beginning and at the end of the festival.

A special selection of movies, shown at KIC in Podgorica, was prepared, commented on and facilitated by our esteemed associate, professor Mihailo Misa Nedeljkovic from the University of Oklahoma. As a part of the cycle entitled “Jazz Movies”, the following movies were screened: The Benny Goodman Story (Valentine Davies), Short Cuts (Robert Altman), Kansas City (Robert Altman) and Sweet and Lowdown (Woody Allen).

Jazz Appreciation Month in Montenegro, 1-11 April 2011

69

Lectures on jazz and its many influences were held by prominent speakers from Romania and Croatia: in his lecture “Jazz at the Beginning of the 21st Century – Between Universal Language and Ethnocultural Identities,” the critic Virgil Mihaiu presented many variations of jazz, from Brazil to Azerbaijan, with rare audio and video examples. The writer and critic Vid Jeraj gave the lecture “Jazzology,” succeeding to detect a variety of connections between jazz and literature, to point out the ways these two arts influence each other and to animate the audience to improvise while reading jazz prose.

In this year’s bulletin, we noted all of these events through the perceptions of participants, journalists, critics, spectators. In addition, we would like to remind you of the highlight of jazz scene in Montenegro during the season 2010/2011 (“Carla Bley Christmas Carols”), present the international institutions and organizations with whom we are linked directly or indirectly, new books

and interviews with the world famous artists who will tour the region this year. The goal, as always, is to hear and see more jazz in our space, both musical and spiritual.

We are very grateful to all the participants, associates, partners and funders for the support and partnership in this year’s celebration of jazz in Montenegro. A special thanks goes to: “Vasa Pavic” School of Music and Dance, Podgorica, KIC “Budo Tomovic” and the American Corner Podgorica, U.S. Embassy, Podgorica, Porto Montenegro, Tivat, Ministry of Culture, Government of Montenegro, Royal Theater “Zetski dom”, Cetinje, Crnogorski Telekom, Podgoricka Banka Societe Generale, Montanaro Jazz Club, Podgorica, Evergreen club, Kotor, Karver bookstore, Podgorica, Cultural Center “Zahumlje”, Niksic, Digital Printing Center, Podgorica (DPC).

Maja PopovicProject manager JAM 2011

Translated by Sonja Dragovic

Cel

ebra

tin

g J

AM

20

11

in

Mo

nte

neg

ro

F. Scott Fitzgerald, the writer who coined the term Jazz Age, mentioned “little Montenegro” in his masterpi-

ece The Great Gatsby (published almost simultaneously with the first hearing of Gershwin’s Rhapsody in Blue). In 2006 that country reemerged on the world’s map. Its tiny size stands in sharp contrast to its endless natural beau-ty.

But Montenegro also strives to display artistic potential. As has been proven by jazz’s developments during the last half of a century or so, this kind of music is capable of transfiguring the postmodern ethos of various nations into unprecedented sound-aesthetics. Therefore, despite being inhabited by only less than 700,000 people, the old/new country has been acting fast in this respect. Montenegro’s jazz community has found an adequate organizational body in the Jazz Art Association, based in the capital city of Podgorica. Founded by Maja Popovic in 2009, JAM had a catalytic effect upon musicians, educators, scholars, spectators, through

concerts, workshops, festivals, teaching, mass media promotion, etc. Already in that year, the ever persuasive Maja asked American bassist Patrick O’Leary to compose The Montenegro Jazz Suite, made up of Montenegrin folk-songs restyled into a “third stream” work for choir, string ensemble and jazz quartet. The piece was performed on the stage of Podgorica’s Culture & Information Centre (KIC) by some young local choir & string orchestra, plus a combo featuring masterful improvisations by trumpeter Stjepko Gut, pianist Ehud Asherie, drummer Tom Melito, and the composer himself on the bass. The resulting show is worthwhile watching, currently on YouTube: http://www.youtube.com/watch?v=QnnwIpW8zhk (and related).

No wonder that Maja Popovic and her industrious team have embraced the idea of organizing each year a Jazz Appreciation Month in their reborn country. The project, originating from the Smithsonian Institution in Washington D.C., primarily aimed at spreading the

Exhilarating Jazz Appreciation Month 2011in Beautiful Montenegro

enchantments of jazz towards territories with less previous exposure to this music. Maja herself describes the Montenegrin version of the event as being tailored to suit the needs of the indigenous cultural life, by way of concerts, master classes, workshops, educational programs, films, arts, etc. meant to attract young and old, students and teachers, amateurs and professionals. Thus, in April 2011, despite the harsh global crisis, Montenegro could once again enjoy a jazz fête. Concerts, workshops, films, exhibitions, lectures were offered not only in Podgorica, but also in some of the country’s gem-towns: Kotor, Cetinje, Tivat, Niksic, Pljevlja.

I had the honor of being invited to give a lecture within this year’s Jazz Appreciation Month in Montenegro, and to attend some of its outstanding moments. The opening night consisted in a press conference followed by a jam session, joining American and local musicians. Host was the Montanaro Jazz Club, a venue of remarkable design, decorated with art photographs of hall of fame musicians, and generously coordinated by jazz promoter Dragan Senic. Podgorica’s emerging jazz scene was represented by guitarist Filip Gavranovic, drummer Slaven Ljujic, and two adolescent vocalists – Iva Kostic and Katarina Bogicevic (unfortunately, the country’s number one jazzman, trumpeter & trombonist Nikola Mitrovic had died in an accident last year). During the press conference it was pleasant to find out about the consistent moral and material support offered to Montenegro’s jazz life by the American Embassy in Podgorica. Its Chargé d’Affaires a.i., Mr. Bennett Y. Lowenthal, proves to be not only a versed diplomat, but also a man of culture and a jazz connoisseur, which is a blessing in today’s strained context.

This year’s main guests were the members of the New York based Eli Yamin Quartet. An apt choice, given their individual improvisational skills, ample stylistic horizons, versatility, homogeneity, and pure joy of communicating with the spectators. And, mind you, the latter were as enthusiastic as any East European jazz buffs. The quartet’s recital began with a paraphrase of the uplifting theme O svjetla majska zora (a folkloric melody whose arrangement by Zarko Mirkovic has been turned into the Montenegrin anthem), in alternation with swing passages evoking the origins of jazz. Most of the pieces were imbued by jazz basics, such as blues, gospel, swing, bebop, with inborn hints to rhythm-and-blues or rock&roll. Pianist/vocalist Eli Yamin didn’t make a secret out of his admiration for Ellington, and truly produced some referential soloing

in the vein of his maestro, whilst in other outings he went the entire spectrum from feather light pointillism to heavy-duty ostinati. In the case of alto sax-player Zaid Nasser the major influence came from Sonny Stitt, but the fleetness of his interpretation evinced due respect for Charlie Parker. Bassist Ari Roland’s originality resides in always doing his (very consistent) solos con arco – i.e., using only the bow – while for the accompanying passages he resorted to the customary walking-bass pizzicato. Drummer LaFrae Sci was an alert rhythm propeller, and – in her improvisations – she always managed to suggest melodies and harmonies only through sensitive percussion accents. A nice gesture from the musicians was to dedicate the piece Just One to Maja Popovic, indeed the irreplaceable creator of this beautiful feast.

Eli Yamin’s Quartet engendered similar enthusiastic response from the audience in two other performances: at the charming Royal Theatre in the ancient Montenegrin capital Cetinje (situated under Mount Lovcen, on whose peak 19th century king & poet Njegos lies in his mausoleum, designed by the great sculpturer Ivan Mestrovic), and at Porto Montenegro/Yacht Club in Tivat, on the country’s fabulous Riviera.

The autochthonous Baltazar Kvintet rendered its post-modernistic version of jazz, with some ECM-sound tinge and a healthy dose of individual creativity, in three cities – Podgorica, Kotor and Niksic. The group is made up of Montenegro’s most promising instrumentalists of today: Filip Gavranovic/guitar, Ivan Markovic/piano & synthesizer, Blazo Tatar/drums, Nebojsa Miletic/double bass. One can only hope that they will succeed in maintaining alive the flame of jazz interpretation in these inspiring realms. And I am sure that some invitations from foreign festivals would be helpful for their future development.

In fact, what impressed me most in Montenegro – besides the eternal natural beauty – were the vitality, young energy and artistic potential of its rather scant population. Such features were properly revealed by the culmination of the Jazz Appreciation Month 2011: the European premiere of the jazz musical Nora’s Ark composed by Eli Yamin and written by Clifford Carlson. That play had been conceived, about a decade ago, as part of The Jazz Drama Program, a NY based nonprofit organization which strives to use musical theatre as a way to engage middle school students and introduce them to jazz music, as well as explore topics that are relevant to them. Premiered in 2000, Nora’s Ark is based on a funny

70

scenario about a scientist named Nora who predicts the flooding of the Earth. Rescuing the animals at the Bronx Zoo, Nora and her daughters rent a cruise ship. It seems all are saved, except that daughter Fitzi forgets to bring food. Fortunately, all animals discover that freedom is a greater sustaining force than food, and ultimately cooperate in finding an edible solution. The “educational aim” of the play was to tell a tale about living harmoniously, working together and empathizing with others. But its major gain is, by far, the musical one.

Maja Popovic had the commendable idea of re-creating this swinging and youthful musical play on Montenegrin soil, involving Eli Yamin’s Quartet for the instrumental part, and at least 50 youngsters, pupils of Podgorica’s Vasa Pavic School of Music & Ballet, to whom the choral and vocal solo parts were assigned, plus some simpatico in-between stage movement. Obviously, the grand choir – excellently coordinated by Mira Popovic – had to study its score in advance. Yet the more challenging aspect of this long-distance collaboration occurred during the first week of Jazz Appreciation Month 2011, when the American instrumentalists and their Montenegrin alumni met for daily rehearsals. Considering the brief amount of time allowed for these on-the-spot workshops, the results were amazing: on April 7th 2011, the overcrowded hall of KIC Podgorica witnessed an exhilarating performance, with dozens of teen-agers and children singing in English so naturally as if they had been a part of the show’s previous representations in Santa Fe, Moscow/Idaho, New York and other American cities. There was admirable coordination among the performers of this jazz musical for children (a work due to become a reference in the field). Fact is that the author never lowered the musical standard of his composition. On the contrary, he raised his young disciples to the condition of lively participants to the singing & swinging on-stage-adventures (by the way: the show ought to be repeated in a larger space, allowing better “mass movements”; to my mind, it would also deserve to be “exported” to Western countries, as a proof of this little nations artistic capacities). Eli Yamin has employed here his vast knowledge as

pianist, singer, educator, showman, and has creatively processed the traditions that once made the glory of the American musical, dating as far back as the Jazz Age. This is a real service to America’s greatest contribution to contemporary arts: spreading the message of jazz music throughout the world. As the musician himself confessed, during the elated aftermath of the show: “We felt the spirit of jazz when we arrived in Podgorica.” The public’s tremendous reaction just confirmed that statement.

As jazz always implies vivid connections to other artistic fields, Maja Popovic also took care of the collateral planning. Thus, various jazz-inspired films were presented in Podgorica, Tivat and Pljevlja. Their selector and commentator was Misa Nedeljkovic, a professor with the Oklahoma University. Here are some of the titles, just to prove the high standard of the selection: Thelonious Monk/Straight No Chaser and Ella Fitzgerald/Something To Live For, both by Charlotte Zwerin; Short Cuts and Kansas City both by Robert Altman; Bird by Clint Eastwood; Sweet and Lowdown by Woody Allen; Charles Mingus/Triumph of the Underdog by Don McGlynn, etc. Two exhibitions of posters dedicated to Louis Armstrong and Duke Ellington, respectively, were presented in Tivat.

The American Corner that functions in the same building as KIC Podgorica hosted two lectures. Croatian jazz-journalist & avant-garde promoter Vid Jeraj spoke about the connections beween literature and jazz. My own task was to deliver the lecture entitled Jazz in the Beginning of the 21st Century – Between Universal Language and Ethno cultural Identities. Strangely enough, I had already presented the essentials of that study at the headquarters of the Smithsonian Institution in 2005, in response to the kind invitation that I had received from John Edward Hasse. Actually, this dear friend of mine had played a decisive role in the establishment of the Jazz Appreciation Month project worldwide. For such typical jazz occurrences, a fitting Romanian saying would be: Cine se aseamana se aduna (French: Qui s’assemble se ressemble; English: Birds of a feather flock together).

Virgil Mihaiu

71

Cel

ebra

tin

g J

AM

20

11

in

Mo

nte

neg

ro

C E L E B R A T I N G J A M 2 0 1 1 I N M O N T E N E G R O

What an unbelievable week we had in Montenegro at Jazz Art Jam, celebrating Jazz Appreciation Month, a co-production with Jazz Art Montenegro and The Jazz Drama Program with support from the U.S. Embassy in

Montenegro, the municipality of Podgorica and Porto Montenegro. I never dreamed that this production of Nora’s Ark could take off the way it did. The kids were fantastic! 40 students from the Middle School for Music, 20 students from the High School for Music and 8 ballet dancers made the show come alive. When I arrived all the kids were singing the songs from memory with great gusto and spirit. We spent the days staging and refining the music while integrating ballet dancers into the instrumental solo breaks and narration in English and Montenegrin. In the evenings my jazz

Eli Yamin Jazz Quartet – Montenegro impression & experience in JAM 2011

Unbelievable week in Montenegro

Eli Yaminpiano, composer

72

73

Ari Rolanddouble bass

quartet of LaFrae Sci, drums, vocal Ari Roland, bass, Zaid Nasser, saxophone and myself on piano and voice played concerts-3 in total. By day we rehearsed with the students. What a spirited week it was. The kids rose the occasion and worked like professionals improving their pronunciation of the lyrics in English and deeply imbibing the feel of swing and the expression of the blues. The spirit of jazz is alive and well in Montenegro!

Hats off to my right hand–the amazing LaFrae Sci for stepping in as choreographer and more. Also thanks to Ari Roland and Zaid Nasser for taking the week out of their other extensive cultural ambassador duties to lay down the spirit of the blues so soulfully for the kids and roll with our extensive theatrical and musical schedule.

Thanks to the unbelievable vision and resourcefulness of producer Maja Popovic and all the teachers and staff who partnered with us along the way including Irena Radenovic, Vjera Nikolic, Tamara Vujosevic Mandic, Mira Popovic, Sonja Dragovic, Slobodan Bob Stanisic, Miroslav Stanisic, Mili Malovic, Nemanja Klikovac and Goran Brnovic. Also thanks to our friends at the U.S. Embassy for supporting the project!

I was in Montenegro for the first time 3 years ago and I was drea-ming to come back. It’s like a magical dream to be here, really. So

when Eli, our colleague, called us and invited us I didn’t think for a minute, I said yes! I was so happy.

It’s amazing about the audience, how they all know famous jazz musicians and history when we mention them, and the young musi-cians – the really have the feeling of jazz! The rhythm of jazz and the feeling! That’s very rare. It’s not common to find that so many young musicians have this feeling naturally.

The most difficult part of jazz is the feeling and the rhythm and that these young musicians have very naturally. You know - all the new songs and the theory… These things you can learn, but the hard part is the rhythm and the feeling, and the ones we’re meeting – it’s like this is their music since they were 3 years old.

Last time when I was in Montenegro I discovered beautiful coun-try, wonderful nature. This time, I’ll remember extraordinary people I met here.

73

Cel

ebra

tin

g J

AM

20

11

in

Mo

nte

neg

ro

Zaid Nasser

La Frea Sci

sax

drums

I travel a lot as a musician but I always remember my favorite spots - I write them down and I know one day I’m gonna go

back there. Here in Montenegro I wrote down one spot that I’m always gonna go back if I have some free time, and that’s a Bay of Kotor. So beautiful!

I was very surprised about how enthusiastic Montenegrin jazz audience is. I didn’t expect that. They were ready to participate, vocally. We tough them “Summertime” and everybody sang, it was beautiful. Eli got them singing the blues and they seemed very eager to be a part of what was going on at the stage. For musicians, for us, that’s very important.

The JAM Festival was great, but I want to talk about the young folks. I had a chance to speak to a lot of them, and a lot of them will be coming to the States to study – to continue the studies in music, in jazz. I remembered how I felt when I was their age: very eager to learn how to play music. Anything I can do for them, I’ll do: I’ll give them my email address so they can send some questions, I can send them materials that they should practice if they wanna learn how to improvise… I really want to help them that way ‘cause I remember that feeling of wanting to learn how to play jazz and blues. So, anything I can do to inspire them to keep doing that – I’ll do it!

JAM is simply an amazing program that serves cross-culturally, enriching the ar-

tist and the audience both.Sounds weird, but when we first came to

Montenegro I thought people were a little cold. However, after the second concert and after we’ve spent couple of days working with the students, I realized Montenegrins are the kindest people ever.

My life is very improvisational. I teach, I play music and communication is very important for me, in every moment. If I had to draw a line, I’d say that need to communicate makes my way of living similar to jazz.

74

Sailingon the waves of joy

C E L E B R A T I N G J A M 2 0 1 1 I N M O N T E N E G R O

Everything started one month before the fateful date canned on the KIC “Budo Tomovic” programmed for April, which guarantied returning hundreds and hundreds years back in time and surviving one of the biggest floods

registered in history of mankind. At that time I was trusted with narrator’s script, which was testifying all the joy and problems that was facing the famous modern crew of the ship “Nora’s Ark”.

Soon I was attending choir rehearsals in the Musical school “Vasa Pavic” in Podgorica in order to understand and feel songs which I was supposed to follow with narration. I was deeply inspired by the melody of swing, so I decided to become part of that enormous choir energy.

While I was enjoying in preparations, American Corner managed to find appropriate boy who was responsible for the translation of the text. When I met him I realized that everything was ready for the show. Two days after that everyday rehearsals preparation have started.

We were introduced with the musicians whose artistic soles were shining on the furious inside beauty fool of energy.

Five days passed and on the end we realized that the time we spent with this music “lunatics” profiled us with true musical life allowing us to feel and understand history event in jazz way of tell story. Their target was for us to truly understand and feel the life survival story naturally presented thru jazz and blues. We were sailing on every music ton and every song moved us deeper in our imagination. On the end they showed us how to transfer all of our feelings to audience and fascinate them with our self-confidence, happiness and grandiose voices.

If you, by any chance, felt strange during our show, having impression that your soul is swing ling on the sky-blue, peaceful ocean with some fantastical scenery…

If you heard the spring water whispering and reverberation of the hurts of the children who were singing on the April 8th in KIC “Budo Tomovic” and if you felt how that night of joy slowly falls on the wings of the waves, which were described in the songs of our musical, than you definitely felt happiness and all glory of that moment with us.

Than- we definitely seceded in our attend to connect our self to the audience and enter to their dreams with incre-dible story of the beauty of the life, togetherness and salvation of all bad existing in our planet.

By Kristina Dedic

Cel

ebra

tin

g J

AM

20

11

in

Mo

nte

neg

ro

75

Montenegro

medi jsk i sponzor i :

Bilten br. 4 | Jazz Apprecitation Month 2011 | Izdavač: Jazz Art | www.jazzartassociation.org | info@jazzartassociation.org