160

III. KATALOG OBRAĐENIH SPOMENIKA

161

1. Celje, Kapela Žalostne matere božje

[Slike III.-X.]

Kapela je izgrađena uz sjevernu stranu lađe samostanske crkve svetoga Danijela u Celju.

Ugrađena je na taj način da zauzima dio prostora sjeverne lađe, zajedno sa apsidom. Kapela je

prostorno potpuno odvojena od crkve, te se u nju ulazi sa zapadne strane iz sjeverne lađe

crkve. Gledano izvana, kapela je uklopljena u volumen crkve, te se ne izdvaja kao posebna

gradnja. Unutrašnjost je pravokutna, s 3/8 zaključkom na istočnom kraju, nadsvedena

križnorebrastim svodom. U ritmu dvostruko gušćem od ritma konzola rebra svoda, na zid su

postavljene konzole s figuralnim ukrasom i bogati baldahini završeni visokim fijalama, na

mjestima gdje su se ranije nalazili svetački likovi. Od izvorne 20/21 konzole do danas ih je

očuvano 13, uglavnom u dobrom stanju. Prikazuju likove i teme povezane sa različitim

ikonografskim ciklusima, Sirenu, Onokentaura, Scilu, Lava, lisnatu masku i sl. Od

arhitektonske plastike treba još izdvojiti i dvije sučelice postavljene bogato uokvirene niše, s

južne strane bogata je peterostruka sedilija, a nasuprot njoj, simetrično izvedena niša s

ormarićima za relikvije.

Crvka svetog Danijela u osnovi je romanička zgrada, višekratno proširivana i pregrađivana. U

ispravama celjska se crkva spominje od 13. stoljeća, te više puta kroz 14. stoljeće. Isprava iz

1379. govori o oprostu za sve vjernike koji prilogom ili drugačije pomognu crkvi svetog

Danijela, pa je stoga gotička obnova crkve datirana u to vrijeme446. Ostaje dvojba da li je i

kapela prigrađena istovremeno ili kasnije. Prema rezultatima istraživanja kapela je ipak

građena u dvije etape, pri čemu nadsvođenje prostora pripada drugoj etapi radova. Ovoj,

drugoj etapi radova možda pripada i prigradnja upornjaka, koje su autori ranije datirali u 16.

stoljeće447.

Kao jedan od najranijih donacija obitelji Celjskih, u njihovom titularnom gradu Celju, kapela

ima nešto izdvojen položaj nasuprot onome što kasnije prepoznajemo kao definirani kulturni

krug obitelji Celjskih. Stilski se ova izdvojenost očituje kroz potpunu tipološku i izvedbenu

ovisnost kapele prema gornjoštajerskim velikaškim kapelama, koje su jednako ovako građene

uz sjeverni zid srednje lađe crkve, a posredno povezujemo kapelu u Celju uz dvorsku školu

Rudolfa Habsburškog. R. Wlattnig oslanjajući se, pored stilske i na ikonološku analizu, te

446 I. Stopar – 1971., str. 54, 60.

447 Peskar – 2005., str. 187.

162

datira gradnju novog kora crkve i sjeverne kapele istovremeno, oko 1372-85.448 Ako je iz ove

prve faze djelatnosti Celjskih još bilo značajnih građevinskih pothvata, oni su izgubljeni, te ih

slutimo u dokumentiranoj djelatnosti na Minoritskom samostanu u Celju. Nova otkrića o

izvedbi svoda kapele u drugoj etapi argument su za ranije datiranje izvedbe kapele. R. Peskar

upozorava na različitu izvedbu rebara u bazi i u svodnom dijelu, iz čega također izvlači

zaključak da je kapela nastala negdje oko 1385., a nadsvedena na prelazu stoljeća.

Literatura:

K. Hass – 1857.; H. Petschnig – 1865.; J. Graus – 1887.; E. Cevc – 1963.; I. Komelj – 1969.; I.

Stopar – 1971.; I. Komelj – 1973.; R. Wlattnig – 1994.; S. Štefanac – 1994.; Gotika v Sloveniji –

1995.; S. Štefanac – 1995.; R. Wlattnig – 1998.; Die Grafen – 1999.; J. Höfler – 2005.; R. Peskar

– 2005.; Z. Balog – 2011.

448 Wlattnig – 1998.

163

2. Celje, Dvor u mjestu:

[Slike LXIII.-LXVII.]

Razvedena rezidencijalno fortifikacijska arhitektura na zapadnoj strani srednjovjekovnog

naselja, postavljena je upravo na položaju rimskih vrata, gdje glavna cesta ulazi u antičku

Celeiu. Moguće je da su se na ovom mjestu nalazila od davnine utvrđena vrata grada, te je

novi dvor preuzeo poziciju. Djelomično je očuvan i istražen manji dio dvora s četvrtastom

kulom nad škarpom koja je bila ispunjena vodom, od koje se širio veći palas. Od palasa je

sačuvana samo vanjska fasada s gotičkim prozorima. Posebno se ističu prozori prvog kata

(piano nobile), bogato profiliranih špaleta. Na četvrtastoj kuli nalazi se očuvan češki prozor

nadvoja šiljatog luka koji je u zabatu imao grb Celjskih s tri zvijezde. Pronađeni tragovi

kapele, koja je možda imala istaknutu apsidu s te strane.

Značajan objekt, jer se radi o rijetko očuvanom gotičkom objektu civilne gradnje, ali s

mnoštvom bogato izvedenih detalja, prozora, reljefa, te sa dvorskom kapelom. Dostatan

materijal za barem djelomičnu rekonstrukciju dvora (njegovog sjevernog dijela s četvrtastom

kulom, te za hipotetičku rekonstrukciju palasa, koji je očuvan samo fasadno, glavna je

vrijednost objekta, rezidencijalne utvrde Celjskih u mjestu Celju, za razliku od Grada nad

Celjem, čije su vrijednosti prvenstveno u kontekstu proučavanja fortifikacija i kastelologije.

Na Celjski dvor možemo donekle vezati i varaždinsku gradsku kulu, koja je jednako tako u

početku bila utvrđeni ulaz u naselje, da bi kasnijim razvojem kula bila utopljena, kao jezgra

većeg građevinsko fortifikacijskog kompleksa. Dalja istraživanja će pokazati da li je moguće

uspostaviti i konkretnije relacije, budući da ista obitelj povezuje obe investicije.

164

Literatura:

I. Stopar – 1994.; Gotika v Sloveniji – 1995.; Die Grafen – 1999.; Höfler – 2005.; R. Peskar –

2005.

3. Pavlinski samostan pod Garićem:

[Slike CXXIV.-CXXV.]

O izgledu samostana zna se veoma malo, analogije pokazuju da je crkva bila vjerojatno tipološki

slična crkvama ostalih pavlinskih samostana koji su građeni, odnosno pregrađeni krajem 14. i u

prvoj polovici 15. stoljeća. Samostansko dvorište je izduženo, manjih dimenzija od uobičajenih,

što je možda posljedica pregradnje starijeg samostana manjih dimenzija. Nalaz šprljka češkog

prozora u Muzeju Moslavine u Kutini, prema riječima kustosa pripada ovom nalazištu, te, iako je

skroman podacima, ipak nosi karakteristike profila i obrade početka 15. stoljeća.

Kod Krištolovca čitamo da je samostan utemeljio 1295. magistar Tiburcije, darujući pri tome

redovnicima posjed Stupnu. Garićki pavlini stječu darovanjem plemstva brojne posjede tijekom

14. stoljeća, a posebno u vrijeme kralja Sigismunda. U samostanu zabilježena je među

165

dobrotvorima pavlina Barbara Celjska, koja je 1410. samostanu darovala posjed Svetih Kuzme i

Damjana.

Literatura:

I. Krištolovec – Monasterium in Garich; Z. Horvat – 1989. I.; Z. Balog – 1998. II; Z. Balog –

1998.; Z. Balog – 2004.; T. Pleše – 2010.

4. Gornji Kneginec, Župna crkva Svete Magdalene:

[Slike CXXI.-CXXIII.]

Crkva malih dimenzija pravokutne jedinstvene lađe i istaknutog kratkog poligonalnog svetišta.

Nije sačuvano mnogo od izvorne gotičke gradnje, lađa je produžena prema zapadu i povišena,

uklonjeni su tragovi izvornog gotičkog nadsvođenja svetišta, koje je također, zajedno s lađom

povišeno. Sa sjeverne strane svetišta prigrađen je zvonik. Prozori su zazidani ili prezidani u

baroku, sačuvan je originalni gotički prozor u zaključku svetišta, koji je s unutarnje strane

zazidan, te trag gotičkog prozora na južnoj fasadi.

Kneginec se ne spominje u popisima župa Zagrebačke biskupije 1334., niti u onom kasnijem

1501. Međutim, mjesto Kneginec spominje se znatno ranije, 1209., štoviše, već je tada moralo

biti utvrđeno mjesto gdje je mogao biti zasužnjen jedan kralj. Iako se crkva u Knegincu spominje

kasno, tek 1599., posredno znamo da je već u drugoj polovici 15. stoljeća ovdje župa449. Izgled

crkve-utvrde, dobiva možda u 16. stoljeću izgradnjom bedema oko prostora crkve. Prema

opisima vizitatora u 17. stoljeću ima tabulat, te je svod dobila tek krajem tog stoljeća.

Vjerojatno je izvorno bila građena kao crkvica pravokutne lađe s drvenim tabulatom i svetišta

nadsvedenog jednim jarmom križnorebrastog ili zvjezdastog svoda. U tom je smislu crkvica bila

veoma slična crkvi na Plemenšćini, gdje je svod svetišta sačuvan, te ga zamišljamo izvorno

sličnim onome u Plemenšćini. Svetište nema upornjaka, što je nakon početka 15. stoljeća česta

pojava.

Izvedba prozora svjedoči o kvalitetnoj gotičkoj radionici koja je gradila ovu crkvicu, te ju

povezujemo s radionicom Celjskih ili s prvom generacijom sljedbenika ove radionice, oko

polovine 15. stoljeća. Intenzivno prisustvo Celjskih u Varaždinu i često posredovanje u

449 Petrić – 2004., str. 42.

166

sukobima oko zemnih prava kneginečkih vlastelina i građana Varaždina, daje podlogu za

posredovanje u angažiranju majstora na izvedbi ove crkve.

Literatura:

Z. Horvat – 1975.; Z. Horvat – 1989. II.; Z. Horvat – 1992.; D. Vukičević-Samaržija – 1993.

Z. Balog – 2003.; H. Petrić – 2004.; Z. Balog – 2009.

5. Hajdina, Župna crkva Svetog Martina:

[Slike XVIII.-XXI.]

Svetište stare župne crkve, kasnijom dogradnjom ostalo je kao pobočna kapela lađe proširene

župne crvke. Svetište 3/8 zaključka bez upornjaka, nadsvedeno s dva jarma zvjezdastog

svoda. Svodni sustav rebra podržavaju složeni polustupovi sa službama, a zadnji par

polustupova prema lađi završen je iznad tla jakim konzolama. Sve konzole, i ove prvih

polustupova, i one koje odjeljuju službe od svodnih rebara ukrašene su maštovitim

maskeronima. Na svodnim rebrima u samom zaključku svetišta nalaze se dva štita grbova.

Veliki maskeroni polustupova, te maskeroni svih službi izvedeni u obliku nemani i hibridnih

životinja, širokih nosova i mekih arkada nad očima, koji gutaju službe. Svodna rebra tankih

klinastih presjeka s parom torusa na obe strane.

167

Ključno djelo širenja parlerijanskih svodnih sustava u prekodravske zemlje, datirano različito,

ali svakako do početka 15. stoljeća, te je kao takvo tek dvadesetak godina mlađe od svoda pod

vratima kule Karlovog mosta u Pragu. S Parlerovim gradilištima u Pragu povezuje ga i

presjek svodnih rebara, te korišteni mjerni sustav, pariške stope.

Maskeroni, mada također povezuju s praškom školom, istovremeno predstavljaju jedno od

općih mjesta u repertoaru internacionalnog stila, te su srodni maskeronima na bečkom

Stephansdomu, a posebno grupi maskerona u lađi crkve S. Maria am Gestade. U vezi ove

potonje, napominjemo da je moguća i konkretna veza, budući se Ulrich v. Walsee pojavljuje

kao donator crkve s. Maria am Gestade 1396.450, u vrijeme radova na crkvenoj lađi. Isti Ulrich

stječe 1396. imanje Majdburg koje uključuje hajdinski i ptujskogorski kraj, te je lako moguće

pretpostaviti da upravo on, odnosno njegova obitelj stoji iza investicije novog kora Hajdine,

gradilišta na kojem su angažirani majstori iskustva modernih srednjoeuropskih gradilišta451.

Ako pretpostavimo Ulrichovo posredovanje na Hajdini, tada i sličnost maskerona svoda

Hajdine s bečkom crkvom s. Marie am Gerstade svakako nije slučajna.

450 Oberösterreichisches Landesarchiv - Starhemberger Urkunden, 640, 2. listopada 1396.

451 R. Peskar – 2005., str. 86.

168

Literatura:

E. Cevc – 1953.; E. Cevc – 1963.; I. Komelj – 1969.; I. Komelj – 1973.; E. Cevc – 1978.; S.

Štefanac – 1994.; R. Wlattnig – 1994.; Gotika v Sloveniji – 1995.; S. Štefanac – 1995.; R. Peskar

– 2005.; R. Peskar – 2010.

6. Krapina, Dvorska kapela Presvetog Trojstva u dvoru nad mjestom:

[Slike LXXXVIII.-1 d; C.]

Krapinski grad: Malobrojni ostaci tek nedugo izvađeni prigodom arheoloških istraživanja.

Neprecizno je određen prostor koji je vjerojatno predstavljao dvorsku kapelu, koju spominju

izvori, a pronađeno je nekoliko fragmenata svodnih rebra. Veće značenje od ovih skromnih

ostataka pripada kipu Madone iz Trškog Vrha, koja je gotovo nesumnjivo pripadala inventaru

dvora Celjskih nad Krapinom.

Krapinski grad i dvorska kapela: O utvrdi, te eventualnoj djelatnosti Celjskih na njoj nemamo

nikakvih podataka. Značajan je podatak o izgradnji kapele Presvetog Trojstva na krapinskom

dvoru. Povezujemo ovaj podatak s nalazima temelja prostora poligonalnog zaključka i

nalazima fragmenata svodnih rebra. Svodna rebra srodna su onima iz Lepoglave i Mihovljana,

mada nema mnogo fragmenata. Nema materijala koji bi ukazivao na tip svoda, na oblik

konzola itd. No čak i na ovim malobrojnim nalazima uočili smo podudarnosti u znakovima

klesara ovog spomenika s ostala dva ranije spomenuta, te posebno u presjeku rebra, čija je

konstrukcija izvedena iz istog konstrukcijskog modula kao one rebara u Lepoglavi i

Mihovljanu. Obzirom na ostale podudarnosti i na arhivski podatak o Hermanovoj gradnji ove

kapele, s istom je sigurnošću ubrajamo u grupu spomenika Celjskih kao i ostale, bolje

sačuvane spomenike, čiju povezanost s donatorima potvrđuju heraldički i arhivski podaci.

Literatura:

Gj. Szabo – 1914.; Gj. Szabo – 1920.; Z. Balog – 1997. IV. ; D. Vukičević-Samaržija – 1998.; Z.

Balog – 1998. II; Z. Balog – 1998.; Z. Balog – 2004. ; A. Fössel – 2005.; I. Reberski – 2008.

169

7. Križevci, Crkva svetog Križa:

[Slike CXV.-CXX.]

Nekoć župna crkva grada Križevaca, sačuvana je, unatoč radikalnim obnovama, u osnovnom

srednjovjekovnom perimetru. Osnom adicijom zvonika, lađe i svetišta, tipična gotička crkva.

Svetište je nadsvođeno s dva jarma križnorebrastog svoda, s rebrima koja se oslanjaju na

različite konzole, izvana ritmizirano upornajcima. Lađa je barokizirana, utvrđeni su položaji

gotičkih prozora, dok je u srednjem vijeku bila prekrivena tabulatom. Južni portal se nalazi na

sredini lađe (postoji mogućnost da mu to nije originalan položaj), dok se zapadni nalazi pod

zvonikom. Zvonik je proviđen uskim prozorčićima – strelnicama.

Od zanimljivih detalja arhitektonske plastike treba spomenuti konzole svoda, okvir sedilije i

sakristijski portal s datacijom (1498.?). Zanimljive su konzole koje nose svod. Međusobno su

potpuno različite, od jednostavnih geometrijskih konzola, preko vegetabilne dekoracije do

konzola s maskeronima, jedna s bradatom muškom glavom, a druga s glavom delfina.

Križnorebrasti svod svojim se ležištima jarmova ne poklapa s položajem upornjaka svetišta.

Smatramo da je svetište planirano kao bogata izvedba sa zvjezdastim svodom, koji se oslanja

na dvije velike, figuralno izvedene konzole452. Moguće je da je današnji izgled svetišta sa dva

jarma križnorebrastog svoda posljedica promjene plana nakon nekog zastoja u radovima ili se

radilo o obnovi porušenog, odnosno oštećenog tek dovršenog svetišta, no svakako je današnje

nadsvođenje izvedeno koncem stoljeća, kad su i završeni radovi na svetištu. Originalni projekt

svetišta sa zvjezdastim svodom datiramo u polovinu stoljeća, te ju stilski vežemo uz župnu

crkvu Svetog Ruperta u Šentrupertu i Frankapansku kapelu na Krku, sve kao kasni odraz

izvedbe svetišta župne crkve u Hajdini. Moguć posredni ili neposredni utjecaj donatorskog

kruga Celjskih.

Zorislav Horvat odbacuje prijedlog za neizvedeni projekt zvjezdastog svoda453, obrazlažući to

prvenstveno 'nedostatkom dokaza', te nekim netočnostima u mjerama zidova i svodnih polja

svetišta.

452 Opširnije: Z. Balog - 2000.: U ovoj studiji detaljno je geometrijski razrađen hipotetički projekt crkve Svetog

Križa, o čemu svjedoči veći broj podudarnosti.

453 Z. Horvat – 2005., str. 32,

170

Prozori u svetištu:

Okvir sedilije:

Literatura:

K. Horvat – 1988-89.; Z. Horvat – 1989. II.; Z. Horvat – 1992.; Balog – 1997. II; Balog – 1998.

II; Balog – 1998.; Balog – 2000.; Balog – 2003. II.; Balog – 2004.; Z. Horvat – 2005.

171

8. Lepoglava, Pavlinski samostan i crkva svete Marije:

[Slike LXVIII.-LXXXVIII.]

Pavlinski samostan u Lepoglavi (u svojoj gotičkoj etapi izgradnje) četverokrilni je kompleks,

organiziran oko kvadratnog dvorišta veličine približno 10/10 metara. Južnim krilom

samostana proteže se crkvena građevina, na istočnom krilu, paralelno uz svetište crkve, iz

perimetra iskače poligonalna apsida sakralnog prostora, dok je zapadno krilo, čini se, bilo

kompaktno zatvoreno. Sjeverno je krilo neistraženo454. Na uglu samostanskog dvorišta

između crkve i istočnog krila je zvonik, čije prizemlje ispunja ugao hodnika klaustra. Hodnik

klaustra je bio nadsveden najmanje kroz tri stranice, dok je sjeverna neistražena. Danas je od

gotičkog samostana sačuvan samo zvonik, te ‘otisak’ južnog krila klaustra na zidu crkve.

Crkva je sačuvana, te ju je kasnija barokizacija tek neznatno promijenila.

Crkva se sastoji od svetišta i jednako dugačke lađe, svetište je nadsvedeno s tri jarma

kombiniranog križnorebrastog i zvjezdastog svoda, dok je lađa nadsvedena s dva jarma

mrežastog svoda. Preostala dva jarma lađe dogradnja su 17. stoljeća. U tri ključna kamena

svetišta nalaze se grbovi Celjskih. U svetištu crkve sačuvani su još sakristijski portal, kameni

okvir sedilije, dijelovi gotičkog oltara, te trag izvornog popločenja geometrijskog uzorka.

Izgled samostana rekonstruiran je na temelju arheoloških istraživanja455. Samostan je imao

hodnik oko dvorišta, i to u visini prizemlja i kata. U istočno krilo samostana uklopljen je

454 Iako je u više navrata bilo pokušaja da se definira sjeverno krilo klaustra, te cijeog samostana, to nije bilo

moguće zbog mnoštva kasnijih gradnji i infrastrukturnih zahvata, izgradnje sjevernog krila baroknog samostana

u 17. stoljeću, te mnoštva kanalizacijskih poteza u ovom dijelu dvorišta: Lepoglava – 1972.; Lepoglava – 1973.;

T. Pleše – 2005.

455 Samostan su rekonstruirali stručnjaci SUPRPMO iz Praga na temelju arheoloških istraživanja 1972-73.:

Lepoglava - 1972.; Lepoglava 1973.; Nešto kasnije, ne na temelju novih istraživanja, nego na temelju

komparativne građe, njihovu rekosntrukciju nastoji dopuniti Z. Horvat: Z. Horvat - 1982., str. 17, sl. 12; Z.

Horvat - 1989. II., str. 66, sl. 103/3-4; Na temelju vlastitih istraživanja izvora i objekta na terenu nastojali smo

dopuniti rekonstrukciju: Z. Balog - 1993.; Korekciju vlastite rekonstrukcije predložili smo nakon zaključenja

vlastitih istraživanja u Lepoglavi: Z. Balog - 1996. II., str. 87, sl. 1 (pogrešan podtekst slike 1=2!), sl. 3; Novija

istraživanja nisu predložila neke bitne dopune i ispravke naše rekonstrukcije: T. Pleše - 2005.

172

sakralni prostor, djelomično nadsveden (kapitularna dvorana ili kapela Svetog Duha ili oboje

u jednom), zatim sakristija, dok se u zapadnom krilu nalaze određeni funkcionalni prostori

(kuhinja i sl.). U zapadnom krilu također se nalazi jedan pravilni prostor oslikan freskama u

dva premaza, možda nadsveden456. Hodnik klaustra nadsveden je križnorebrastim svodom

koji se oslanja na zidne konzole, te istraživanja dokazuju da su nadsvedena južno, istočno i

zapadno krilo. Istraživanje sjevernog krila nije provedeno do kraja niti tijekom posljednjih

arheoloških iskapanja, zbog mnoštva recentnih tehničkih intervencija u ovom sektoru. U

južnom krilu nalazi se svečani portal, ulaz u crkvenu lađu, ukrašen antropomorfnim

konzolama.

Zvonik je sačuvan u potpunosti, mada je kasnije povišen. U prizemlju i prvom katu sačuvan je

ugao hodnika klaustra, a u loži zvonika četiri jednostavna gotička prozora.

Na više mjesta u crkvi i samostanu otkriveni su dijelovi srednjovjekovnih fresaka: Freska u

crkvenoj lađi, nalaz ukazuje na scenu Oplakivanja ili Polaganja u grob, ili oboje zajedno. Nad

scenom s figurama nalazi se arhitekturalno draperijska dekoracija, koja možda dijeli scenu od

gornje scene, slijedeće iz ciklusa. U 'Donatorovoj kapeli'457 nalaze se dva sloja fresaka, u oba

se slučaja radi o scenama iz ciklusa Raspeća, scena Golgote (stariji sloj) i Nošenje križa

(mlađi sloj). Slikar starijeg sloja je izrazit kolorist, možda pod talijanskim utjecajem. Na sceni

prikazani su dvoje ljudi u staleškoj odjeći kasnog srednjeg vijeka, možda donatorski par.

Samostan je smislena projektirana cjelina, čiji se tlocrt kao cjelina bazira na geometrijski

osmišljenim strukturama458. Odgovara tipologiji pavlinskih samostana u Hrvatskoj, Slavoniji i

Mađarskoj. Uspoređujemo ga sa četiri godine mlađim samostanom u Kamenskom [Slika

LXXXIX.-1]459, gdje se pojavljuju glavni elementi strukture lepoglavskog samostana: tlocrt

crkvene lađe i svetišta, koji funkcioniraju kao južno krilo samostana, malo kvadratno

samostansko dvorište (klaustar) pored crkve, sakristija u zapadnom krilu pored svetišta crkve,

te funkcionalni i stambeni prostori u zapadnom i sjevernom krilu. Sličnu strukturu

rekonstruiramo u samostanu Svetog Nikole na Gvozdu460, uz napomenu da ovdje uočavamo u

456 Z. Balog – 1996. II.

457 Kolokvijalan naziv koji smo predložili za oslikanu nadsvedenu prostoriju na jugozapadnom uglu

samostnaskog kompleksa. Z. Balog – 1996. II.

458 Z. Horvat – 1989. II., str. 66.

459 Z. Horvat – 2007-2008., str. 138, sl. 22a.

460 Z. Horvat – 2007-2008., str. 138, sl. 22b.

173

istočnom krilu razvedeni prostor koji razbija liniju vanjskog perimetra. Ovaj izduženi, prema

tlocrtu možda sakralni prostor, mogao bi biti kapitularna dvorana, pandan lepoglavskoj kapeli

Svetog Duha. Z. Horvat predlaže paralelu ovoj strukturi u pavlinskom samostanu

Stadtschlaining u austrijskoj pokrajini Gradišće. Kulturno ovo područje gravitira Mađarskoj,

gdje je pavlinski red bio također snažan (jer iz Mađarske i potječe). Samostan Stadtschlaining

ima strukturu koja snažno podsjeća na Lepoglavu, čak se javlja i apsida sakralnog prostora u

zapadnom krilu, koja, poput lepoglavske kapele Svetog Duha razbija zapadni perimetar.

Lepoglavski samostan arheološki je i konzervatorski istraživan u više navrata, te dok su

rezultati istraživanja samostana u dvorištu baroknog samostana ponešto fragmentarni, crkva je

istražena sustavno i cjelovito, što je dalo podlogu za prijedlog obnove i prezentacije crkvene

lađe i svetišta.

1971-72. samostanski kompleks istražuje SUPRPMO iz Praga461. U to je vrijeme nadzor nad

radovima u Lepoglavi imao Savezni institut iz Beograda, što za posljedicu ima da su nam

dostupni samo sumarni elaborati, ali ne i cjeloviti dokumentacijski materijal o istraživanju.

Česi su istraživali samostanski hodnik i samostansko dvorište (baroknog samostana), prostor

u kojem se nalazio gotički samostan, te u manjoj mjeri prostor crkvene lađe. Istraživanje je

provedeno sondama, čiji je položaj biran s ciljem da se definiraju osnovni tlocrtni parametri

samostana.

Konzervatorska istraživanja crkvene lađe i svetišta 1988-94., provedena su sustavno u

nekoliko etapa, a provodili su ih stručnjaci Restauratorskog zavoda Hrvatske iz Zagreba.

Nakon preliminarnih istraživanja, koja sabiru postojeću dokumentaciju i bilježe zatečeno

stanje, temeljito su istraženi zidovi i svodovi lađe i svetišta, te je izrađen elaborat kao podloga

za radove na građevinskoj obnovi interijera i eksterijera crkve. Ova istraživanja, među

ostalim, rekonstruiraju polikromiju unutrašnjosti crkvene lađe u svrhu prijedloga obnove (u

svetištu takvi prijedlozi nisu dolazili u obzir zbog baroknih fresaka). Rebra i službe, te okviri

prozora i empora bile su obojane crno, sa crveno-narančastim obrubima i sljubnicama

klesanima. Na taj način su i obnovljena rebra u aktualnom uređenju, tak oda se u lađi jasno

raspoznaje gotička lađa (polikromirana) od baroknog faksimila mrežastog svoda koji je bijel.

Arheološka istraživanja u razdoblju 1990-93., provedena su u organizaciji Dvora Trakošćan,

koji vodi institucionalnu brigu o spomeničkom kompleksu 1986-91. Ova istraživanja vodio

sam dok sam radio u Dvoru Trakošćan kao kustos za lepoglavski spomenički kompleks, te

461 Lepoglava - 1972.; Lepoglava - 1973.

174

predstavljaju samo jednu fazu u kontinuiranom istraživanju ovog spomenika tijekom mog

boravka i rada na tom terenu. Ova su istraživanja provođena isključivo u južnom hodniku

baroknog klaustra, te u prostorima zvonika, Lauretanske kapele, stepeništa, a u maloj mjeri u

prostoru crkve (sjeverni zid crkvene lađe). Pored toga istražena je čitava vidljiva fasada

svetišta i tavani crkve s dragocjenim podacima o fasadi lađe i višim etažama zvonika.

2003-04. Hrvatski restauratorski zavod sustavno istražuje dvorište samostana, pri čemu je

podignut nasip u čitavom samostanskom dvorištu. Voditeljica istraživanja je Tajana Pleše, a

cilj istraživanja je sumirati rezultate dosadašnjih istraživanja, definirati sjeverno krilo

gotičkog samostana (dosad neistraženo), kapitularnu dvoranu, te upotpuniti pojedinačne

podatke svuda gdje su upitni.

Prema tradiciji pavlinskih autora samostan je osnovao Herman Celjski zadnje godine 14.

stoljeća. To bi značilo da je samostan, osnovan, te možda i utemeljen godinu dana nakon što

je Herman stekao Zagorje s utvrdama, među kojima se spominje i Lepoglava. Utvrda se

kasnije gubi i iz vrela i s lica zemlje, bilo da je napuštena, korištena kao kamenolom ili

namjerno srušena. Prema pavlinskim vrelima crkva je posvećena 1415., a kapela Svetog Duha

1426. Samostan je u zadnjoj četvrtini stoljeća popaljen i oštećen (ili do temelja srušen), te

obnovljen donacijom Ivaniša Korvina u zadnjem desetljeću, oko 1492.462

Crkva i samostan obnovljeni su u razdoblju 1650-1721., kojom prilikom je samostan

višestruko proširen, a crkvena lađa dvostruko produžena. Također, dograđeno joj je predvorje

s knjižnicom, te je zvonik povišen proporcionalno višestruko većem zdanju nad kojim se

uzdiže. Crkva i samostan, zajedno s pripadajućim objektima, obzidani su prstenom bedema sa

obrambenim kulama.

Lepoglavska crkva i samostan građeni su etapno, te obnavljani zbog oštećenja već tijekom

same izgradnje, u zadnjoj četvrtini 15. stoljeća. Početak gradnje, odnosno utemeljenje

samostana datiramo u prvo desetljeće 15. stoljeća, s velikom vjerojatnošću da je pavlinska

tradicija temeljena na vjerodostojnim vrelima. Mogući su datumi posvete svetišta crkve 1415.,

kao i kapele Svetog Duha 1426., što ujedno uokviruje prvu, Hermanovu etapu izgradnje

samostana na prva tri desetljeća 15. stoljeća. Gradilište je u aktivnom odnosu prema

ptujskogorskom i pleterskom gradilištu. U jednakom odnosu kao što lepoglavsko gradilište

stoji prema nesumnjivo dominantnom ptujskogorskom, stajat će i neka gradilišta širom

Hermanovih slavonskih posjeda, koja se otvaraju gotovo istovremeno s lepoglavskim. To se

462 N. Benger; I. Krištolovec.

175

odnosi na crkvu u Mihovljanu kod Čakovca (v.), na dvorsku kapelu u krapinskom gradu (v.),

kapelu svete Ane u Plemenšćini (v.), a donekle i na gradsku kulu grada Varaždina (v.).

Svetište crkve, vanjština:

176

177

Svetište crkve, unutrašnjost.

Crkvena lađa:

Prizemlje zvonika i hodnik klaustra:

178

Gornji katovi i loža zvonika:

Razni fragmenti i spolije, pretežno fragmenti svoda klaustra:

179

Portali - portal zvonika, sjeverni portal crkvene lađe i sakristijski portal:

Literatura:

N. Benger – 1401-1456.; I. Krištolovec – Monasterium Lepoglavense; V. Klaić – 1908.; Gj.

Szabo – 1919.; K. Dočkal -1953.; Z. Horvat – 1969-70.; Lepoglava – 1972.; Lepoglava – 1973.;

Z. Horvat – 1975.; Z. Horvat – 1977.; Z. Horvat – 1982.; I. Lentić – 1982.; A. Horvat – 1984.; Z.

Horvat – 1989. I.; Z. Horvat – 1989. II.; Lepoglava – 1990.; Z. Horvat – 1991.; Z. Balog – 1991.;

Lepoglava – 1992.; Z. Horvat – 1992.; Z. Horvat - 1992-93.; D. Vukičević-Samaržija – 1993.;

Z. Balog – 1993.; Z. Balog – 1993. II.; Z. Balog – 1994.; D. Miletić – 1995.; Z. Balog – 1996.;

Z. Balog – 1996. II.; Z. Balog – 1997. III.; Z. Balog – 1997. IV.; Z. Balog – 1997. V.; D.

Vukičević-Samaržija -1998.; D. Peić Čaldarević – 1998.; Z. Balog – 1998.; Z. Balog – 1998. II;

Z. Balog – 2004.; J. Höfler – 2005.; T. Pleše – 2005.; Z. Horvat – 2007-2008.; T. Pleše – 2010.

9. Mihovljan kod Čakovca, Župna crkva svetog Mihaela:

[Slike XCIV.-XCVIII.]

Srušen objekt, sačuvan mali broj fragmenata arhitektonske plastike, čuvaju se u Muzeju

Međimurja, Čakovec. Od značajnih fragmenata izdvajamo: fragmente svoda, ulomke svodnih

rebara najmanje tri različite vrste, zaglavni kamen s monogramom i grbom obitelji Celjski, te

180

figuralne konzole, zatim fragmente prozora, dio mrežišta bifore, šprljak, fragmente špalete,

dijelove okruglih stupova, polustupova i služba. Tu je također fragment neke složene

profilacije, možda kameni oltar ili baldahin. Fragmenti nedostatni za ikakvu cjelovitu

rekonstrukciju, posebno što mjesto gdje je bila crkva više ne postoji, te se jedino na temelju

fragmenata svodnih rebara i zaglavnog kamena može pretpostaviti da je u svetištu bio tzv.

kitasti svod, podvrsta između križnorebrastog i zvjezdastog svoda. Ovu pretpostavku

temeljimo na rasporedu osam rebara koja se stječu u velikom okruglom zaglavom kamenu s

grbom Celjskih. Dva para lateralnih rebara svojim kutom zatvaraju pravokutnik proporcije

1/√3, što je kod jarmova križnorebrastog svoda uobičajena dimenzija. Zakrivljenost lukova

nađenih fragmenata rebara svjedoči o dimenziji lađe: š. = 20', odnosno 6.5 m (veličina stope.

1' – 32.5 cm), ili 30 lp'.

Utvrđeni elementi na kojima ćemo bazirati dalje zaključke oko ovog spomenika su

rekonstruiran prostorni koncept, uključujući konstrukciju svoda, profilacije sačuvanih

fragmenata, klesarski znakovi, stilska i tehnološka obrada pronađenih fragmenata, te

historijski kontekst u koji prostorno smještavamo spomenik.

Svetište župne crkve rekonstruiramo kao prostor 3/8 zaključka, nadsveden kitastim svodom.

Imamo elemente za rekonstruirati mnoge detalje, profilacije prozora dvije različite veličine

(lađa i svetište?!), polustupovi i stupovi okruglog presjeka, koji prema nekim istraživačima

ukazuju na vezu sa zagrebačkim svetim Markom, profilacije svodnih rebara, stilski i

heraldički zanimljiv detalj ključnog kamena, koji nam je i pomogao rekonstruirati svodnu

konstrukciju, detalji figuralnih i vegetabilnih motiva koji pripadaju konzolama.

Podudarnosti s lepoglavskim gradilištem: Profilacija svodnog rebra jednaka je i konstruktivno

srodna lepoglavskim rebrima svoda klaustra; Srodne su profilacije prozorske špalete i šprljka,

te izvedba ležišta stakla, a detalj prozorskog mrežišta dozvoljava rekonstrukciju čitavog

mrežišta tipološki u tragu prozora lepoglavskog svetišta; Klesarski znakovi; Figuralna izvedba

trbušastih listova vinove loze na konzolama identična listovima koji se nalaze na listajućem

licu na konzoli sjevernog portala u Lepoglavi. Možda ovo nije ukupno mnogo podudarnosti,

ali obzirom na manjkavost materijala naglašavamo da svi detalji koje smo istražili u Muzeju

Međimurja u Čakovcu, gdje se mihovljanski fragmenti čuvaju, stoje u uskoj vezi s

lepoglavskim gradilištem.

Međimurje je Herman Celjski stekao 1405. Zaglavni kamen sa štitom grba određuje obitelj

Celjskih kao donatore, odnosno graditelje crkve. Manjkavi podaci kojima raspolažemo

prepuštaju mnogo toga nagađanju: Da li je crkva građena ili je samo obnovljeno svetište?;

181

Pripadaju li svi fragmenti istom vremenu izgradnje? Činjenica da među fragmentima ne

nalazimo nikakav trag nečega što bi sugeriralo stariju etapu izgradnje nije sama po sebi

dovoljna, ali je poticajna. Utvrđene dvije veličine prozora sugeriraju mogućnost izgradnje, ili

temeljite obnove, čitave crkvene zgrade u isto vrijeme (mada su prozorske profilacije

međusobno slične kroz dulje vremenske periode). Bogato profiliran detalj pripadao je

plastično izvedenom baldahinu ili oltaru iz možda ipak nešto kasnijeg vremena, mada manje

podudarnosti s Celjskim oltarom iz Ptujske Gore nisu zanemarive.

Tip svoda, međutim, veže ovaj spomenik uz jedan specifičan krug. Ovaj rijetko korišteni svod

pojavljuje se samo u dvije grupe spomenika, oko Brucka na Muri i oko Maribora. Još

nedovoljno je razjašnjena veza ove dvije grupe kitastih svodova, te uopće pojava ovog,

zapravo prelaznog oblika između križnorebrastog i zvjezdastog svoda. Međutim, jasno je da

mihovljanski svod treba vezati uz mariborski i ljutomerski svod, koji zajedno s malom

crkvicom u Zajezdi čine drugu grupu kitastih svodova. Vezivanje ove crkve tehnološkom

izvedbom uz hipotetičku majstorsku radionicu u službi Celjskih, a prostorno koncepcijski uz

mariborsku (tadašnju) župnu crkvu objašnjavamo utjecajnom sferom koja je neovisno o

neposrednom izvođaču, odredila izbor prostornog rješenja nedugo izvedenog u Mariboru i

Ljutomeru. Ovakvi pojedinačni putovi utjecaja spomenika na druge susjedne spomenike, koji

ne slijede uvijek očekivana pravila, nisu rijetki. Tako u ovom slučaju, umjesto da manja

mihovljanska crkva ostvari prostornu redukciju lepoglavskog koncepta, posuđuje prostorno

rješenje nedaleke, ali ne i izravno povezane mariborske crkve.

Literatura:

A. Horvat – 1956.; Z. Horvat – 1975.; Z. Horvat – 1977.; Z. Horvat – 1989. II.; Z. Horvat –

1992.; I. Srša – 1994.; Z. Balog – 1997. IV.; I. Srša – 1998.; D. Peić Čaldarević – 1998.; Z.

Balog – 1998.; Z. Balog – 1998. II; Die Grafen – 1999.; Z. Balog – 2002.; Z. Balog – 2004.

10. Nedelišće, Župna crkva Svetog Trojstva:

[Slike CXXVIII.-CXXIX.]

Župna crkva u Nedelišću jednobrodna je građevina s izduženim poligonalnim svetištem. Gotičko

svetište izvana je izvedeno s velikim uglovnim klesanicima, te nema upornjaka. Na potkrovnoj

okapnici i na okapnici u visini parapeta nalaze se figuralne plastike, groteskni maskeroni, likovi

182

životinja i ljudska lica. Pored ovih, očuvanih, postoje i plastike koje su zatečene prilikom radova,

te su danas pohranjene u crkvenom cinktoru. Među ovim se nalazima ističe, nažalost samo

fragmentarno očuvan prikaz pelikana (Fiziolog!).

U svetištu koje je nadsvedeno križnorebrastim svodom (obnovljenim) ističe se visoko kameno

svetohranište bogatog kasnogotičkog ukrasa. Tipološki se veže uz svetohraništa u Vinici i

Turnišću.

Na crkvu je prva obratila pažnju A. Horvat, pišući o spomenicima Međimurja. A. Horvat ističe

netipičan plastički ukras pod okapnicama, te ga, doduše neizravno, povezuje sa širenjem utjecaja

praških Parlera. I. Srša piše o crkvi u kontekstu međimurskih crkvā, ali posebno ju povezujući uz

obitelj Celjskih, koji možda stoje iza investicije. U tom slučaju to bi bilo jedno od posljednjih

djela nastalih kao njihova investicija. Crkva se, posebno zbog izvedbe netipičnih monstruma pod

okapnicom, može povezati uz gornještajersku crkvu St. Marein kod Knittelfelda.

Literatura:

A. Horvat - 1956.; Z. Horvat - 1989. II.; Z. Horvat - 1992.; I. Srša - 1992-93.; I. Srša - 1994.; I.

Srša - 1998.;

11. Plemenšćina nad Pregradom, Kapela svete Ane:

[Slike CI.-CIII.]

Kapela je u tlocrtu jednostavna s osno postavljenim zvonikom, lađom i svetištem, a s južne

strane svetišta dograđena je sakristija. Smatrajući zvonik i sakristiju najvjerojatnije

neoriginalnim, kasnije dograđenim dijelovima, u daljem se razmatranju usredotočujemo na

lađu i svetište463. Lađa je tlocrta pravilnog pravokutnika cca 10/7 m, izvedena iz dinamičnog

pravokutnika 1:√2. Svetište je malo, približno jednake dužine i širine, cca 5x5 m, sa 3/8

zaključkom. Nadsvedeno je zvjezdastim svodom, koji se upire u 6 konzola. Izvana svetište je

podržano od 4 upornjaka, čija je originalnost upitna. Obzirom da kod ovog tipa ladanjskih

gotičkih crkvica upornjaci često izostaju, možemo ih smatrati i neogotičkim dodatkom, no to

bez zidnih istraživanja (koja na razini ovog istraživanja nismo u mogućnosti provesti) ostaje

samo pretpostavka.

463 Jednako i: D. Vukičević-Samaržija - 1993., str. 186.

183

Radi se o važnom spomeniku za određivanje svojstava grupe spomenika donatorskog kruga.

Crkvica je određena heraldički, dakle nesumnjivo kao celjska donacija, a budući je očuvana,

predstavlja pored lepoglavske crkve najočuvaniji spomenik izravno povezan s donatorskim

krugom. Za izravnu usporedbu imamo malo materijala, ali ipak dovoljno. Iako se radi o

koncepcijski različitim objektima, usredotočujemo se na pojedinosti i nalazimo sljedeće:

Crkvena lađa je u kasnijim stoljećima temeljito preuređena, o njoj tek možemo pretpostaviti

da je osnovni perimetar ostao nepromijenjen, a to na temelju činjenice da je građena u

smislenom geometrijskom odnosu. Svetište je malih dimenzija, na samo jedan jaram

zvjezdastog svoda, široko jednako kao što je duboko. Svod se oslanja na šest različitih

konzola, od kojih ona desna prema lađi nije očuvana. Tu smo činjenicu već komentirali.

Presjek rebra je jednostavno klinasti profil s po jednim polukružnim utorom sa svake strane.

Utvrđujemo da je na pojedinim elementima, konzolama, rebrima i sl. korišten isti mjerni

sustav koji smo utvrdili i na ostalim spomenicima grupe. Izvedba detalja bazira se na

mjernom sustavu jedinice mjere od 2.16 cm, koji smo nazvali lepoglavskim palcem, lp“, koji

udeseterostručen daje lepoglavsku stopu, lp'. Korišteni su i isti konstrukcijski moduli bazirani

na kvadriangularnim strukturama. Ove nas činjenice hrabre da i ovaj spomenik, bez obzira na

koncepcijske razlike i na različit tip rebra, priključimo osnovnoj donatorovoj grupi.

184

Literatura:

A. Horvat – 1984.; Z. Horvat – 1989. II.; Z. Horvat – 1991.; Z. Horvat – 1992.; D. Vukičević-

Samaržija – 1993.; D. Vukičević-Samaržija -1998.; D. Peić Čaldarević – 1998.; I. Reberski –

2008.

12. Pleterje, Kartuzijanski samostan:

[Slike XLIII.-LII.]

Sačuvana je crkva i manji dijelovi samostana koji su bili uz crkvu. Gotički samostan porušen je

prilikom izgradnje novog samostana na prelazu 19-20. stoljeća. Crkva je jednobrodan jedinstveni

prostor kojega na manje prostorne jedinice dijeli lektorij464 usred crkvene lađe i tek naznačen

trijumfalni luk. Ova je prostorna dispozicija proizašla iz pravila koja nalaže kartuzijanski red.

Prostran visok jedinstveni crkveni prostor svjetao je i jednostavan, nadsveden nizom jarmova

križnorebrastog svoda. Rebra se stječu u polustupovima svežnjastog presjeka, koji dijelom

završavaju konzolama iznad tla a dijelom se spuštaj u proširene baze jednostavne profilacije. Svi

su kapiteli i konzole plastički oblikovani vegetabilnim ukrasima ili grotesknim maskama

(kapiteli vegetabilnim ornamentom, a konzole uglavnom figuralnim prikazima). Također,

pojavljuje se grb utemeljitelja i donatora samostana, grofova Celjskih. Među različitim motivima

pojavljuje se i karakteristično razlistalo lice, koje pratimo od Gmünda i Praga, a pojavljuje se u

Gornjoj i Donjoj Štajerskoj (Rein, Pölauberg, Neuberg, Straßengel, Celje, Ptuj, Ptujska Gora), te

u Hrvatskoj (Lepoglava) sve do Istre (Čepići, Božje Polje). U samostanskom lapidariju nalazi se

nekoliko ulomaka gotičkog samostana, među kojima se ističu biste – portreti donatorskog para

Hermana Celjskoga i žene mu Ane. Važnost ovog portreta je u tome da se radi o jedinom

poznatom prikazu Hermana Celjskoga koji je nastao za donatorova života.

Glavni portal crkve šiljastog je lučnog nadvoja 'na magareća leđa' sa križnom ružom i dvije

fijale, dok ostali detalji pročelja nisu sačuvani. Crkveni prostor osvijetljen je nizom širokih

trifora, a među inače skromnim ukrasom crkvenog prostora ističe se lijep okvir sedilije. Prema

sačuvanim nacrtima crkva je sa sjeverne strane imala klaustar, dvorište kvadratnog tlocrta, oko

kojeg su bile samostanske zgrade.

464 Za kartuzijansku arhitekturu karakterističan arhitektonski element, koji dijeli crkveni prostor na dva dijela,

visine poput pjevališta, ali slobodno postavljen usred crkvene lađe.

185

Poseban značaj ovog spomenika za našu temu leži u činjenici da se radi o samostanu kojeg je

utemeljio isti donator kao i Lepoglavu i to otprilike u isto vrijeme. Dakle, ovdje očekujemo

važne argumente za osnovnu tezu o jedinstvenom kulturnom prostoru s obje strane granice

Carstva, u zemljama kojima gospodari Herman Celjski.

Iako nas mnogo toga ometa u potpunom uspoređivanju, materijal je još uvijek na oba spomenika

sačuvan u dovoljnoj mjeri: Svodna konstrukcija u Lepoglavi bogatija je, te uključuje i grbove

donatora, što u Pleterju izostaje. Međutim, detalji elevacije svoda, baze i polustupovi identični

su. Portali internih komunikacija (sakristija) u Pleterju i Lepoglavi srodni su: Radi se o

jednostavnom pravokutnom otvoru ravnog nadvoja sa profilacijom bez baze, koso urezanom u

dovratnik. Okvir sedilije u Pleterju je potpuno sačuvan, dok je u Lepoglavi otkriven samo

manjim dijelom. Ipak, imamo dovoljno materijala da utvrdimo da su obe sedilije izvedbom

mnogih detalja bile gotovo identične. Pored pojave jednakog trbušastog lišća, jednakih profila

geometrijski izvedenih abakusa konzola i kapitela, upadljivih srodnosti u mrežištima prozora,

možemo u Pleterju vidjeti dodatni argument za ne samo stilsku nego i građevinsku povezanost

Hermanovih gradilišta.

Literatura:

I. Komelj – 1969.; M. Zadnikar – 1972.; I. Komelj – 1973.; S. Štefanac – 1994.; I. Stopar –

1994.; M. Zadnikar – 1995.; Gotika v Sloveniji – 1995.; Die Grafen – 1999.; R. Peskar – 2005.;

J. Höfler – 2005.

186

13. Ptuj, Dominikanski samostan, klaustar:

[Slike CVIII.]

Četverokrilni klaustar nadsveden križnorebrastim svodom. Klaustar je zatvorenog tipa, prema

dvorištu osvijetljen prozorima s mrežištima, izvorno vjerojatno ostakljenima. Svodni sustav

počiva s jedne strane, prema zgradi, na konzolama, a na strani prema dvorištu na

poligonalnim polustupovima. Na strani prema zgradi konzole su figuralno i dekorativno

izvedene, npr. nosači heraldičkih grbova, bradate glave, nosač znaka majstora. Također

zaglavni kamenovi nose likove svetaca i svetica. Među ovim konzolama ističe se galerija

portreta, u kojima autori prepoznaju članove obitelji Ptujski i Walsee.

Iako se literatura malo osvrće na ovaj vrijedan i rijetko sačuvan kompleks, autori su suglasni o

povezanosti ove radionice i Ptujske Gore. Smatraju ptujsku radionicu, kojoj s razlogom

pripisuju i južni brod crkve sv. Jurja u Ptuju, nasljednicom ptujskogorske radionice, koja bi

djelovala od konca prve četvrtine 15. stoljeća. Dobro očuvano stanje klaustra s

križnorebrastim svodom pomaže nam da si zamislimo kako je mogao izgledati i lepoglavski

klaustar. Ima i nekih sličnosti koje svakako nadmašuju razinu tipologije. Oba klaustra imaju

križnorebraste svodove koji se prema zidu samostana oslanjaju na konzole koje su visoko nad

tlom, s time da su konzole ptujskog samostana od druge vrste kamena, pogodnijeg za klesanje

figurativnih detalja. Neka stjecišta rebara na strani dvorišta kod ptujskog su samostana

protegnuta do poda poligonalnim polustupovima, a ima razloga pretpostaviti da je slična

situacija barem djelomično bila i u Lepoglavi. Obzirom da nemamo nikakvih podataka o

izgledu klaustra u Lepoglavi prema samostanskom dvorištu, ovaj nam samostan upotpunjava

predodžbu o lepoglavskom samostanu.

Zabilježeno je da su Celjski višekratno obdarivali samostan, no to se događalo učestalo

tijekom polovine 14. stoljeća, što Celjske ne povezuje s izvedbom klaustra na način kako su

povezani s npr. Pleterjem. Ipak, zbog zajedničke filijacije prema gradilištu Ptujske Gore

važno je pratiti dalji razvoj i djelovanje majstorā, stasalih na istom gradilištu koje je odgojilo i

majstore radionice Celjskih.

Štitovi na konzolama s heraldičkim grbovima Ptujskih ne ostavlja mnogo sumnje oko

pokrovitelja radova. Zanimljivo je da se pored grbova Ptujskih na istoj razini izvedbe na

konzolama nalaze štitovi s majstorskim znakovima majstora klesara, voditelja radova. Ista će

187

se situacija ponoviti i u južnom brodu crkve sv. Jurja u Ptuju, a pored grbova majstora na

ptujskoj Gori, postavljenih također uz grbove donatora na svodu crkve, možemo ovu situaciju

uzeti znakovitom za novi položaj majstora kao autora građevine u tehničkom smislu, jednako

kao što je donator autor u smislu inicijative i investicije.

U tijeku su konzervatorsko istraživački radovi na samostanu, koji će svojim rezultatima

svakako proširiti spoznaje i uspostaviti jasnije relacije između dvije najmoćnije obitelji Donje

Štajerske na prelazu 14-15. stoljeća.

Literatura:

I. Komelj – 1969.; Cevc – 1984.; Gotika v Sloveniji – 1995.; R. Peskar – 2005.; B. Hajdinjak &

P. Vidmar – 2008.; B. Vnuk – 2010.

188

14. Ptuj, južna lađa crkve Svetog Jurja:

[Slike CIX.]

Župna 'proštijska' crkva Svetog Jurja u staroj povijesnoj jezgri Ptuja nalazi se na ljevkasto

formiranom trgu pored gradskog tornja, koji donekle preuzima ulogu crkvenog zvonika. Pored

crkve nalazi se visoka rimska stela, koja je u srednjem vijeku služila kao sudbeni (sramotni) stup.

Crkva je građena etapno kroz dugi niz stoljeća, te joj začetke nalazimo u početku 12. stoljeća. Od

romaničke bazilike, koja je bila trobrodna, sačuvali su se stupovi koji dijele brodove. Još u

romaničkom razdoblju crkva je produžena prema zapadu, te u tom prostoru dobiva povišenu

emporu – kor. Izduženi kor, polovinom 14. stoljeća, možda je građen po uzoru na Minoritsku

crkvu samostana tek nekoliko stotina metara udaljenog od crkve Svetog Jurja. Pored kasnijih

pregradnji u baroku, za naš predmet najzanimljivija građevinska faza je izvedba novog gotičkog

južnog broda, nadsvedenoga sa sedam jarmova križnorebrastog svoda.

Južna lađa pruža se čitavom dužinom crkvene lađe i predvorja, te se čini da je prije prigradnje

barokne kapelice na istočnom kraju imala ravan zaključak. Križnorebrasti svod oslanja se na

figuralno obrađene konzole, a svi zaključni kamenovi također su figuralno obrađeni. Konzole

imaju abakuse jednostavne profilacije sa torusom, te bi bez dodanih figura u donjem dijelu bili

slični karakterističnim jednostavnim konzolama koje pratimo od Češke, preko Ptujske Gore i

Lepoglave, te Pleterja pa sve do krajnjih dosega srednjoeuropskih prodora prema jugu: Brinja,

Krka, Lindara, Lovrana... Figuralni ukrasi konzola u Svetom Jurju širokog su tematskog

repertoara, no uočavamo da izostaje standardni bestijarij tek nešto ranije Ptujske Gore. Pojavljuju

se anđeoska poprsja koji u rukama nose natpise na rotulusima, ili anđeli koji drže štitove sa

grbovima i klesarskim znakovima vodećih majstora gradilišta. Pojavljuju se likovi bradatih

muškaraca i žena sa maramom preko glave. Repertoar je blizak i ikonografijom i izvedbom

dominikanskom klaustru. Ista je situacija i sa ključnim kamenovima, gdje se pojavljuju likovi

svetaca i svetica, te Isusa, Boga Oca i Bogorodice.

Standardna se slovenska literatura manje osvrće na ovu vrijednu dogradnju. Uglavnom veći

interes pobuđuju ranije gradbene faze iste crkve, izduženi kor, te svod zapadnog povišenog

pjevališta. Jedinstvena je ocjena da je izvedba južnog kora u uskoj vezi sa suvremenim

189

gradilištem dominikanskog klaustra465. Peskar smatra da ove izvedbe nastaju smanjenjem

intenziteta radova na Ptujskoj Gori, kada mnogi kvalitetni majstori traže narudžbe u okolici466.

Povezivanje sa ptujskogorskim gradilištem nameće se samo po sebi, obzirom da su oba

gradilišta, južni brod Svetog Jurja i dominikanski klaustar datirani oko i poslije 1415., u vrijeme

kada je veća faza radova na Ptujskoj Gori završena, pa postoje majstori koji bi sa Ptujske Gore

mogli prenijeti neposredno iskustvo na gradilišta u nedaleki Ptuj. Također, uzak krug investitora,

koji djeluju na Ptujskoj Gori i u Ptuju pojednostavljuje vezu.

Detalj vrijedan pažnje u južnoj lađi svakako su zidne slikarije. U trećem jarmu (od zapada prema

istoku), nalazi se, negdje u trećoj četvrtini 15 stoljeća naslikana scena 'Živog križa'. Ovaj

egzotični ikonografski motiv koji nakon Tridentinskog koncila uglavnom nestaje, izuzetno je

rijedak, te je još donedavno smatrano da je čuveni 'živi križ' u Lindaru jedini prikaz ovog motiva

na području bivše Jugoslavije. Nažalost, središnji fragment kompozicije s karakterističnim

oručenim križem izgubljen je slijedom kasnijih građevinskih intervencija u južnoj lađi467.

Literatura:

I. Komelj – 1969.; I. Komelj – 1973.; J. Höfler – 2004.; R. Peskar – 2005.

465 Gotika v Sloveniji – 1995., str. 66.

466 R. Peskar – 2005., str. 127.; usp. također I. Komelj – 1973., str. 197-198.

467 J. Höfler – 2004., str. 158-159.

190

15. Ptujska Gora, Hodočasnička crkva:

[Slike XXVI.-XXXV.]

Trobrodna dvoranska crkva s tri apside. Srednji brod nadsveden je dvojnoparalelnim svodom,

a bočni brodovi križnim. Nad pročelnim portalom nalazi se zvonik s kraja 15. stoljeća

(originalni je srušen), a veliki reljef lunete nad glavnim portalom postavljen je na glavni oltar.

Crkva je bogato ukrašena kvalitetnom arhitektonskom plastikom, ističu se konzole i nosači

kipova s baldahinima, potom sedilije bogatih okvira, grobnice, kameni oltarni retabli,

baldahinski (Celjski) oltar, a na vanjštini crkve portali, prozorska mrežišta, upornjaci s

fijalama i okapnicama. Također bogato je ukrašena kipovima, oltarni kipovi na originalnim

gotičkim retablima, kip svetog Jakova, reljefi.

Crkva je građena na samom početku 15. stoljeća, kao zadužbina štajerskog plemstva,

Celjskih, Ptujskih, Walseea, te većeg broja manjih štajerskih i hrvatskih obitelji. Osnovna

koncepcija građevine, trobrodna dvorana s tri paralelne apside na istočnoj strani, preuzeta je

izravno od hodočasničke crkve Straßengel kod Graca, što ju posredno vezuje uz prostornu

koncepciju Albertinskog kora bečkog Stephansdoma. Izvedba, tip svoda lađe, profilacije i

arhitektonska plastika vežu ovo djelo uz difuziju utjecaja praške radionice Petra Parlera prema

jugu. Ova je veza mogla biti ostvarena posredstvom bečke radionice Stephansdoma, kamo seli

dio majstora s praškog gradilište, nakon čega se u Beču ostvaruje sinteza ove dvije velike

kasnogotičke škole. Posebno je istaknuta pojedinost tip dvojnoparalelnog svoda, kakav je

izveden generaciju ranije u Pragu, te ovo predstavlja rani prodor ovog tipa svoda preko Drave.

Neki detalji, profilacije baza portala i stupova snažno asociraju na iste ove detalje u

Stephansdomu, pa ove sličnosti u cjelini nadmašuju slobodnu asocijaciju i mogućnost tek

površnog kontakta putujućih majstora. Slično je i s pojedinostima arhitektonske izvedbe

eksterijera, okapnicama, upornjacima i detaljima izvedbe portala. Teško je odrediti u kojoj je

mjeri ova veze mogla biti ostvarena posredstvom Straßengela, a koliko ukazuje na izravne

kontakte bečkog i ptujskogorskog gradilišta. Jedan od zanimljivih detalja je pojava trbušastih

listova loze, koji se javljaju višekratno u srednjoeuropskom prostoru, a izvedbom i načinom

korištenja kako ih ovdje nalazimo mogli bi biti izravno uvezeni iz Straßengela (pojava listova

na kapitelima polustupova portala, te kao ukras vanjske profilacije nadvoja 'magarećih leđa'

portala, odnosno sedilija).

191

Posebne su cjeline Celjski oltar, okviri sedilije, konzole i baldahini kipova postavljeni na

stupove crkve. Ovi bogati detalji pokazuju vezu s bečkom dvorskom školom Rudolfa IV., no

razumljivo tek kao kontinuitet i razvoj 30-40 godina nakon djelovanja ove škole. Jednako su

intenzivni i utjecaji praških Parlera, te ovo veliko gradilište doživljavamo ne samo kao

donještajesku sintezu, nego i kao malu sintezu svega važnog što se događa u

srednjoeuropskom kulturnom krugu zadnjih decenija 14. stoljeća.

U vezi utjecaja koji su ostvareni na detaljima i cjelini crkve, potrebno je ponovo podsjetiti na

moguć utjecaj osobe Ulricha Walseea, koji se istovremeno javlja i kao donator bečke crkve S.

Marie am Gestande, crkve kod koje su – pored samog Stephansdoma – likovni citati u

prekodravskim zemljama najbrojniji. No tu je naravno i prisustvo obitelji Celjski koji su u

Beču trajno prisutne, te su također ubilježeni i kao donatori bečkih crkva.

Literatura:

I. Komelj – 1969.; I. Komelj – 1973.; M. Zadnikar – 1987.; S. Štefanac – 1994.; Z. Balog -1994.;

Gotika v Sloveniji – 1995.; S. Štefanac – 1995.; Z. Balog – 1997.; Z. Balog – 2004.; J. Höfler –

2004.; J. Höfler – 2005.; R. Peskar – 2005.; P. Vidmar – 2007.; J. Höfler – 2008.; R. Peskar –

2010.

192

16. Samobor, Dvorska kapela u plemićkom burgu:

[Slike CXXXVI.-CXXXVII.]

Prema nekim navodima, Celjski su Samobor stekli još 1385., čime bi to bio najraniji posjed

kojega su stekli u zemljama Svete Krune468. Nedaleko starog trgovišta Samobora, na obroncima

Samoborskog gorja, nalazi se razvedena utvrda, Samoborski grad. Očuvana je u veoma

ruševnom stanju, nedostatnom za podrobnije rekonstrukcije, osim onih tipološke razine. Niti

dvorska kapela, koja je prema malobrojnim ostacima bila arhitektonski izrazit detalj, nije

očuvana u dovoljnoj mjeri koja bi omogućavala rekonstrukciju. Izvjesno je da je bila nadsvođena

rebrastim svodom, budući je očuvano još nekoliko konzola u zidovima. Očuvani su okviri

manjih prozorčića. Prema nekim starim fotografijama i rekonstrukcijama nije isključena

mogućnost da je kapela bila u više etaža, od kojih bi očuvana razina bila samo kripta.

Na kapelu se naslanja dominantna četvrtasta kula, koja je, sudeći po očuvanom stanju i debljini

zidova, visinom značajno odskakala od ostatka kompleksa.

Jedini elementi za stilsku analizu bili bi konzole i počeci svodnih rebara. Izvedba poligonalnih

polustupova, završenih visoko nad tlom jednostavnom konzolom, s rebrima koja se blagim

lukom utapaju u masu polustupova, izvedba je koju poznajemo s čitave grupe spomenika, koju

obrađujemo. Međutim, radi se o jednoj općoj tipologiji, a samoborske konzole nisu identične s

izvedbom konzola npr. Lepoglave ili Dominikanskog samostana u Ptuju, dapače, ukras konzola

odskače od jednostavnih, ali geometrijski besprijekornih lepoglavskih konzola. Izvedba konzola

je slikovitija., s više detalja koji omogućuju igre svjetla i sjene.

Miletić rekonstruira neke elemente utvrde na temelju ranijih i vlastitih istraživanja, te među

njima i kapelu. On ju rekonstruira kao izdužen nepravilan prostor uklopljen u fortifikaciju, sa

jednostavnim radijalnim rebrastim svodom. Bez odlučnog zaključka isti autor predlaže

mogućnost da su značajnu obnovu u 15. stoljeću proveli upravo Celjski.

468 Tringli - 1998., str. 116, navodi da još Herman I. i njegov nećak Wilhelm 12. 10. 1385. od kraljice majke

Elizabete dobivaju u zalog za 10000 guldena Samobor. Čudno je u ispravi što suma treba biti isplaćena iz

kraljevske blagajne (Haus - Hof - und Staatsarchiv Wien, 43-47, DF 288302). Autor pretpostavlja da je to trebalo

poslužiti kako kraljica ne bi nepoznatom stranom velmoži poklonila grad, a da ga on ipak ne bi platio.; Isto:

Pálosfalvi - 2006., str. 295, ali bez navoda.; Miletić – 1996., str. 42, neodređen je, te bez navedenog izvornika

spominje da Celjski stječu Samobor 'na samom početku 15. stoljeća'; Jednako Miletić - 2001., str. 20-21.

193

Literatura:

Gj. Szabo – 1920.; Z. Horvat – 1969-70.; Z. Horvat – 1975.; Z. Horvat – 1989. II.; Z. Horvat –

1992.; D. Miletić – 1996.; D. Miletić – 2001.

17. Šenkovec kod Čakovca, Pavlinski samostan svete Helene:

[Slike CIV.]

Pavlinski samostan u Šenkovcu nije očuvan. Od originalnog gotičkog kompleksa ostalo je

očuvano svetište crkve i tragovi temelja koji donekle pomažu tipološki definirati spomenik.

Veduta iz pol. 18. stoljeća pokazuje samostan još u potpunosti očuvan, s poligonalnim

mauzolejom Zrinskih u prvom planu. Budući Celjski nisu osnovali samostan, nego su

pokroviteljstvo nad radovima prihvatili zacijelo nakon preuzimanja Međimurja, teško je

definirati opseg njihove djelatnosti. Čini se da je Hermanova graditeljska grupa ovdje već

našla uhodano gradilište, koje je dalje utjecalo na način rada, koji ponešto odudara od drugih

spomenika njegova pokroviteljstva. Herman stječe Međimurje 30 godina nakon utemeljenja

samostana, te možemo pretpostaviti da je većina osnovnih radova već završena. No to,

naravno ne možemo provjeriti. O djelatnosti majstora u službi Celjskih svjedoči očuvana

194

skica grba Celjskih na jednom pronađenom fragmentu, možda predložak koji je majstor

skicirao pred izvedbu grba za konzolu ili nešto slično.

U svetištu crkve otkriven je bogat ciklus srednjovjekovnih freska, kristološkog i mariološkog

ciklusa. I. Srša datira freske u razdoblje pokroviteljstva prvog donatora, obitelji Lacković,

dakle prije 1397.469 Samo određene naknadne zahvate unutar svetišta datira u vrijeme

pokroviteljstva Celjskih. J. Balažic470 smatra da je čitava crkva izvedena i oslikana u vrijeme

prvog pokrovitelja, Stjepana Lackovića, te na temelju Lackovićevog mađarskog podrijetla

povezuje izvedbu fresaka s freskama u Siklosu i Keszthelyu. Tek samostan, smatra Balažic,

izveden je u vrijeme novog pokrovitelja, Hermana Celjskoga, nakon 1405.

Obzirom da se radi o oskudnim nalazima, te o veoma tijesnom vremenskom razdoblju od

samo nekoliko desetljeća, od zadnje četvrtine 14. stoljeća do početka 15. stoljeća, bilo bi

teško razlikovati djelovanje jednog i drugog pokrovitelja čak i da je samostan bolje očuvan.

Moguće je da je samostan još kao gradilište dočekao gubitak prvog pokrovitelja. No budući je

osnovan 1376., a Lackovići nestaju s političke scene 21 godinu kasnije, jednako je tako

moguće i da je bio u nekom obliku dovršen. Sačuvani fragmenti mrežišta prozora, konzola i

svodnih rebara odgovaraju svim karakteristikama arhitekture početka 15. stoljeća, te su bliski

djelatnosti radionice u službi Celjskih. Pojava skice grba Celjskih na fragmentu konzole, što

je vjerojatno pomoćna klesarova skica, izravno svjedoči o građevinskoj djelatnosti na

samostanu u razdoblju Celjskih.

Presjek rebra pripada onoj grupi presjeka koji su tipski udaljeni od grupe Lepoglava-

Mihovljan-Krapina, ali odgovaraju drugoj homogenoj grupi: Varaždin-Plemenšćina-Križevci.

Konzole svoda (možda pripadaju samostanskom dvorištu), tipski su srodne lepoglavskima i

konzolama dominikanskog samostana u Ptuju, te konzolama samoborske dvorske kapele.

Međutim, kako smo ranije spomenuli, radi se o općeraširenom tipu jednostavne geometrijski

oblikovane konzole, koja nas ne može točnije usmjeriti. Jednako tako sačuvano mrežište

prozora srodno je lepoglavskima. Čini se da se djelovanje Celjskih ovdje ipak nastavlja na

jedno uhodano gradilište, koje daje svoj osnovni biljeg, uz naknadne utjecaje celjske

radionice, u većoj mjeri vidljive na samostanu.

469 I. Srša - 1993., str. 130-131.

470 J. Balažic – 2004., str. 20-23.

195

Literatura:

I. Krištolovec; Z. Horvat – 1982.; Z. Horvat – 1992.; I. Srša – 1993.; I. Srša – 1994.; J. Vidović –

1997.; I. Srša – 1998.; Z. Balog – 1998.; Die Grafen – 1999.; J. Balažic – 2004.; Z. Balog –

2004.; T. Pleše – 2010.

18. Šentrupert, Župna crkva svetog Ruperta:

[Slike LVI.-LX.]

Župna crkva Svetog Ruperta nalazi se u Šentrupertu u Dolenjskoj, nedaleko većih naselja Mirne

i Mokronoga. U ispravama Šentrupert se spominje 1163., kada je ovdje akvilejski patrijarh

održao savjetovanje sa svojim biskupima i drugim visokim prelatima. Ovaj podatak svjedoči da

je već tada morala postojati monumentalna crkvena arhitektura. 1393. akvilejski patrijarh

podjeljuje patronatsko pravo nad pet župa, među kojima i Šentrupertom, Hermanu Celjskom.

Čini se da u to razdoblje, od stjecanja patronskog prava Celjskih, počela značajna građevinska

aktivnost, odnosno izgradnja gotičke crkve. U dvije dominantne gotičke faze, uz nekoliko manjih

intervencija, crkva je građena do kraja 15. stoljeća.

Crkva je trobrodne dvoranske lađe, sa izduženim svetištem i masivnim zvonikom uz sjeverni zid

svetišta. Svetište je tipa 'dugog kora', nadsvođeno sa četiri jarma zvjezdastog svoda, srodnog

svodu u Hajdini, 3/8 zaključka sa upornjacima na vanjskim fasadama. U prizemlju zvonika je

sakristija nadsvođena složenim zvjezdastim svodom. Također lađa je nadsvođena zvjezdastim

svodom, ali mnogo složenijeg tipa: polja svoda među zidom i stupovima ispunjaju osmerokrake

zvijezde sa malim romboidnim poljima koja ih povezuju.

U svim nadsvođenim prostorima nalazi se mnoštvo detalja arhitektonske plastike, konzola u

podnožju rebara, zaglavnih kamenova na mjestu križanja rebara i sl. U konzolama nalaze se

maskeroni, likovi anđela, te ima nekoliko konzola koje su jednostavno geometrijski izvedene,

bez figuralnih oblika. Među zaglavnim kamenima ističe se kamen sa štitom u kojem je heraldički

grb Celjskih.

Radi se o najznačajnijoj srednjovjekovnoj crkvenoj gradnji (uz izuzetak redovničke arhitekture)

u Dolenjskoj471. Komelj, oslanjajući se na Stelèta, datira izgradnju u kasno 15. stoljeće, vezujući

471 R. Peskar – 1993., str. 85.

196

arhitekturu uz grupu crkvā dvoranskog tipa, Škofija Loka, Radovljica, Crngrob...472 Peskar

utvrđuje etapnost gradnje crkve. Pored datuma preuzimanja patronskog prava Celjskih 1393.,

poziva se na heraldiku: Grb Celjskih koji je uklesan u ključnom kamenu svetišta uključuje grb

Ortenburških, kojega Celjski prema nasljednom pravu stječu 1418.473 Te dvije godine,

vjerojatno, vremenski uokviruju prvu gotičku fazu u kojoj je potpuno izvedeno svetište i zvonik

do visine prvog ili drugog kata. Međutim, moguće je i da je svetište završeno tek poslije 1436.,

jer su prema nekim istraživanjima, tek od te godine Celjski počeli koristiti grb Oretnburških474.

Ova bi godina, pokaže li se točnom, značila da se gradnja svetišta protegnula kroz gotovo pola

stoljeća ili da je jednostavno počela mnogo kasnije nego je mišljeno. No ne toliko kasnije da bi

dovela u pitanje blisku povezanost šentruperškog gradilišta sa aktivnošću ostalih investicija

Hermana Celjskoga. Štefanac također dopušta otezanje gradnje duboko u 15. stoljeće, ali ne

upuštajući se u heraldičke argumente, te prepoznaje gradilište kao kasni izdanak ptujskogorske

radionice475.

Crkva u Šentrupertu važna je razvojna etapa u difuziji ptujskogorske radionice preko granica

Donje Štajerske, te predstavlja jedno od najznačajnijih dostignuća investitorskog kruga Celjskih.

Otvorenim ostaje pitanja točne datacije crkve, što bi bilo važno zbog prepoznavanja međusobnih

odnosa i utjecaja koji formiraju ovu arhitekturu i njen odnos prema drugim gradilištima difuzije

utjecaja Ptujske Gore.

472 I. Komelj – 1969., str. XXX.

473 R. Peskar – 2005., str. 287.

474 Idem; opširnije o problematici razvoja grba Celjskih i datiranja pojedinih tipova grbova: K. Žvanut – 1998.,

str. 196.

475 S. Štefanac – 1994., str. 98-99.

197

Literatura:

I. Komelj – 1969.; I. Komelj – 1973.; R. Peskar – 1993.; S. Štefanac – 1994.; J. Höfler – 2005.;

Gotika v Sloveniji – 1995.; R. Peskar – 2005.

19. Varaždin, Gotička kula:

[Slike CX.-CXII.]

Kao zasebna cjelina danas se jedva izdvaja unutar složenog zdanja varaždinske tvrđe. Kula je

pravilna četvrtasta gradnja, koja je sa sjeverne i južne strane bila proviđena visokim lučno

nadvojenim prolazom. Sa sjeverne strane bio je ulaz, koji bogato profiliranim dvostrukim

lučnim sustavom ostavlja mjesta za zaštitnu rešetku “Fallgitter”. Prizemlje je bilo nadsvođeno

križnorebrastim svodom, te ukrašeno dvojima bogato ukrašenim sedilijama. U katovima kule

nisu sačuvani tragovi originalne arhitektonske plastike, dok je sa zapadne strane iz volumena

kule tek malo izlazio rizalit spiralnih stepenica. Nije poznata originalna visina kule, no ona

vjerojatno, barem u zidanom dijelu nije premašivala današnju visinu.

Izvorno samostojeća, kula predstavlja sjeverna vrata grada, odakle se dijele ceste prema

Međimurju i prema Ptuju. Možda je bila uklopljena u prsten bedema grada, na kojemu je osim

ove kule postojala svakako još i kula južnih vrata, koja je bila sačuvana još u 19. st.

198

Kula pripada tipu gradskih kula s vratima kakvih nalazimo uglavnom u gradovima suvremene

Češke, te se asocijacijom može povezati s kulom Karlovog mosta. Blizak primjer za

usporedbu je i gradska kula Berouna, grada u blizini Praga. I ovdje se radi o gradskoj kuli

koja svojom visinom ispunjava dodatnu funkciju, predstavlja putokaz putniku koji nailazi i

obećaje mu da će u gradu pred koji dolazi naći blagostanje i sigurnost. Sustav dvostrukog luka

s utorom za 'Fallgitter' praktičan je, ali i dekorativan dodatak, koji pruža priliku maštovitom

majstoru da razradi raskošnu dvostruku profilaciju s dva elegantna luka koji je cijepaju.

Nadsvođeno prizemlje s plastički obrađenim sedilijama po obradi je na razini sakralnog

prostora, te upotpunjava utisak što ga se stječe već približavanjem gradu.

Celjski su stekli Varaždin 1397., a osam godina kasnije i cijelo Međimurje. Grad Varaždin

ranijim je urbanističkim ustrojstvom bio grupiran oko nepravilne ceste koja se u smjeru istok-

zapad širi u bubrežast trg. Ovaj veliki trg najstarijeg varaždinskog urbanizma zauzimao je

prostor današnjeg trga pred vijećnicom i onoga pred franjevačkom crkvom, obuhvaćajući i

blok zgrada koje su naknadno ugrađene u njega. Izgradnjom gradske kule na sjevernoj strani

grada, te nesumnjivo istovremeno povezivanjem sjevernih vrata s južnim krajem grada gdje se

nalazila druga kula i donja gradske vrata, orijentacija u gradu se okrenula za 90°. Ovo je

morao biti silovit čin u jednom izgrađenom gradskom tkivu, te nema sumnje da je učinjen

svjesno i s razlogom. Orijentacija grada se promijenila, od tranzitnog trgovišta na lokalnoj

cesti pretvara se u prava vrata kraljevstva. Stoga je lako povezati ovu investiciju s članovima

obitelji novih gospodara grada, koji nalaze opravdanje za ovaj čin u novoj političkoj

orijentaciji, te u svojoj potrebi za isticanjem prestiža.

Literatura:

Gj. Szabo – 1920.; M. Ilijanić – 1963-64.; Z. Horvat – 1969-70.; Z. Horvat – 1980-81.; N. Klaić

– 1982.; Lj. Perči – 1988.; I. Lentić-Kugly – 1988.; Z. Horvat – 1989. II.; Z. Horvat – 1992.;

Z. Balog – 2004.

199

IV. KORIŠTENA LITERATURA:

200

1. Arheološka istraživanja gotičke faze lepoglavskog spomeničkog kompleksa 1990-91. –

izvještaj, Zdenko Balog, Lepoglava 1992., Lepoglava – 1992.

2. BALAŽIC, Janez, Poslikava v kapeli Sv. Helene v Šenkovcu, ZUZ, Ljubljana 2004.

Str. 18-60, J. Balažic – 2004.

3. BALOG, Zdenko, Geneza izgradnje lepoglavskog samostana, Lepoglavski zbornik

92, Zagreb 1993. Str. 173-184, Z. Balog – 1993.

4. BALOG, Zdenko, Sjeverni portal lepoglavske crkve, Muzejski vjesnik 16, Čakovec

1993. Str. 53-56, Z. Balog – 1993. II.

5. BALOG, Zdenko, Znaci klesara i druge klesarske oznake u gotičkoj Lepoglavi,

Lepoglavski zbornik 1993., Zagreb 1994. Str. 99-117, Z. Balog – 1994.

6. BALOG, Zdenko, Arheološka istraživanja u Lepoglavi 1990-91. i 1993., Lepoglavski

zbornik 1995., Zagreb 1996. Str. 21-46, Z. Balog – 1996.

7. BALOG, Zdenko, Klaustar pavlinskog samostana u Lepoglavi, Peristil, 39, Zagreb

1996. Str. 85-92, Z. Balog – 1996. II.

8. BALOG, Zdenko, Kasnogotička obnova crkve svetog Brcka na Kalniku, Kaj 1-2,

Zagreb 1996. Str. 83-101, Z. Balog – 1996. III.

9. BALOG, Zdenko, Klesarski znaci na župnoj crkvi svetog Brcka na Kalniku, Muzejski

vjesnik 18/19, Kumrovec 1996. Str. 80-82, Z. Balog – 1996. IV.

10. BALOG, Zdenko, Atribucija gotičke Madone s Trškog Vrha, Kaj 3-4/1997. Str. 77-

86, Z. Balog – 1997.

11. BALOG, Zdenko, Crkva Svetog Križa – svjedok prvih stoljeća Križevaca, Kaj 2,

Zagreb 1997. Str. 47-56, Z. Balog – 1997. II.

12. BALOG, Zdenko, Der Paulinerorden aus Lepoglava – Impulse für die Beziehungen

zu Europa, Smotra – Rundschau 5-6, Zagreb 1997. Str. 103-108, Z. Balog – 1997. III.

13. BALOG, Zdenko, Majstorska radionica Hermana Celjskog, Peristil 40, Zagreb 1997.

Str. 31-40, Z. Balog – 1997. IV.

14. BALOG, Zdenko, Zapažana uz zaštitne radove na lađi lepoglavske crkve, VjMIK 2,

Zagreb 1997. Str. 35-38, Z. Balog – 1997. V.

15. BALOG, Zdenko, Majstorska radionica u službi Hermana Celjskoga, Zbornik

mednarodnega simpozija, Celjski grofje: stara tema – nova spoznanja, Celje 1998. Str.

325-336, Z. Balog – 1998.

16. BALOG, Zdenko, Pitanje difuzije utjecaja praške majstorske radionice Petra Parlera

na području današnje Republike Hrvatske – s posebnim obzirom na ulogu

201

lepoglavskog gradilišta, Lepoglavski zbornik 1996., Zagreb 1998. Str. 81-113, Z.

Balog – 1998. II.

17. BALOG, Zdenko, Urbanistički razvoj Križevaca u srednjem vijeku, Peristil 41,

Zagreb 1998. Str. 23-34, Z. Balog – 1998. III.

18. BALOG, Zdenko, Prijedlog za neostvareni projekt crkve sv. Križa u Križevcima,

Peristil 42-43, Zagreb 1999-2000. Str. 13-22, Z. Balog – 2000.

19. BALOG, Zdenko, Rekonstrukcija svoda crkve sv. Mihovila u Mihovljanu, Čakovec,

Peristil 45, Zagreb 2002. Str. 5-14, Z. Balog – 2002.

20. BALOG, Zdenko, Potkalnička grupa crkva-utvrda, Peristil 46, Zagreb 2003. Str. 13-

28, Z. Balog – 2003.

21. BALOG, Zdenko, Križevačko-kalnička regija u Srednjem vijeku, Matica hrvatska

Križevci, 2003., Z. Balog – 2003. II.

22. BALOG, Zdenko, Lepoglavsko ptujskogorska grupa i uloga Hermana Celjskog u

difuziji parlerijanske gotike u Hrvatskoj, Zbornik radova s prvog kongresa

povjesničara umjetnosti Hrvatske, Zagreb 2004. Str. 47-59, Z. Balog – 2004.

23. BALOG, Zdenko, Južni portal crkve svetog Marka na Gradecu u kontekstu bečkog

dvorskog kiparstva, Cris IX., Križevci 2007. 128-146, Balog – 2007.

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=31619

24. BALOG, Zdenko, Crkve kvadratnog svetišta u sjevernoj Hrvatskoj, Peristil 50,

Zagreb 2007. Str. 41-62, Z. Balog – 2007. II.

25. BALOG, Zdenko, Počeci izgradnje župne crkve u Gornjem Knegincu, izlaganje na

znanstvenom skupu o 800-toj godišnjici imena Kneginca, Kneginec 2009. (Zbornik u

tisku), Z. Balog – 2009.

26. BALOG, Zdenko, Ciklus zidnih slikarija u lađi Svetog Brcka na Kalniku –

ikonografsko ikonološka studija, Cris XII., Križevci 2010. 142-154., Balog – 2010.

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=101437,

27. BALOG, Zdenko, Gotičke lisnate maske i drugi monstrumi srednjovjekovnog

bestijarija, Peristil 53, Zagreb 2010. Str. 7-26, Z. Balog – 2010.

28. BALOG, Zdenko, The Console with a Scylla in the Counts of Cilli Chapel in Celje –

the Question of Homeric Motifs in Styrian Gothic Sculpture, izlaganje na kongresu

CIHA – Art and Architecture Around 1400, Maribor 2011., Z. Balog – 2011.

29. BALOG, Zdenko, Teza Anđele Horvat o praškim Parlerima na zagrebačkom

Gradecu i Kaptolu, Peristil 54, Zagreb 2011. Str. 135-142, Z. Balog – 2011. II.

202

30. BARTLOVÁ – ŠTEFANOVÁ, Milena, Die Skulptur des Schönen Stil sin Böhmen,

Katalog izložbe, Prag um 1400, Historische Museum der Stadt Wien, 1990. Str. 81-86,

M. Bartlová – Štefanová – 1990.

31. BEDENKO, Vladimir, Križevci – Razvoj grada, Zagreb 1975., V. Bedenko – 1975.

32. BEDENKO, Vladimir, Urbanistički razvoj Križevaca do sredine 19. sttoljeća, u

zborniku Križevci – grad i okolica, Zagreb - Križevci 1993. Str. 75-92, V. Bedenko –

1993.

33. BENGER, Nikola, Synopsis historico chronologica monasterii Lepoglavensis ordinis

s. Pauli primi eremitae provinciae Croatico Slavonicae, N. Benger

34. BÖKER, Hans J., Parlerisches am Wiener Stephansdom, zbornik Parlerbauten

Architektur, Skulptur, Restaurierung, Stuttgart 2004., H. Böker – 2004.

35. BOOZ, Paul, Der Baumeister der Gotik, München – Berlin 1956., P. Booz – 1956.

36. BUCHOWIECKI, Walter, Die gotische Kirchen Österreichs, Wien 1952., W.

Buchowiecki – 1952.

37. Budapest in Mittealalter, zbornik, uredio Gert Biegel, Braunschweig 1991.

38. BUNTAK, Franjo, Da li su praški Parleri klesali srednjovjekovni portal Sv. Marka u

Zagrebu?, Iz starog i novog Zagreba III, Zagreb 1963. Str. 65-76, F. Buntak – 1963.

39. BUTURAC, Josip Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501., Starine JAZU,

Zagreb 1984. Str. 43-108, J. Buturac – 1984.

40. CEVC, Emilijan, Parlerijanske maske v Ptuju in okolici, Ptujski zbornik I., Ptuj 1953.

Str. 49-55, E. Cevc – 1953.

41. CEVC, Emilijan, Srednjeveška plastika na Slovenskem, Ljubljana 1963., E. Cevc –

1963.

42. CEVC, Emilijan, Gotika, Umjetnost na tlu Jugoslavije od praistorije do danas,

Beograd – Sarajevo 1971. Str. 129-150, E. Cevc – 1971.

43. CEVC, Emilijan, Slowenien, Kroatien, u katalogu: Die Parler und der schöne stil

1350-1400. (Europäische Kunst unter Luxemburgern), Katalog izložbe, Köln 1978.

Sv. 2. Str. 41-50, E. Cevc – 1978.

44. CEVC, Emilijan, Gotika u Sloveniji, u knjizi. Gotika u Sloveniji i Hrvatskoj, Beograd

/ Zagreb / Mostar 1984., Str. 29-55, E. Cevc – 1984.

45. CHIBIDZIURA, Ute, Das mittelalterliche Zisterzienserkloster Neuberg an der Mürz,

disertacija, Köln 2001., U. Chibidziura – 2001.

203

46. CHOTĚBOR, Petr, Der Originallbestand der Parlerzeit am Prager Veitsdom,

zbornik Parlerbauten Architektur, Skulptur, Restaurierung, Stuttgart 2004., str. 127-

134, P. Chotěbor – 2004.

47. Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Sv. 1-18, Zagreb 1875.

– 1984., CD http://hazu.arhivpro.hr/index.php?sitetext=108

48. CSEMEGI, J, Die Konstruktionsmethoden der mittelalterischen Baukunst, Budapest

AHA 1954./II. Str. 15-48, J. Csemegi – 1954.

49. DEANOVIĆ, Ana, Talijanski slikar na visočini Kalnika, Peristil 4, Zagreb 1961. Str.

21-28, A. Deanović – 1961.

50. Die Grafen von Cilli, Ausstlungkatalog, Pokrajinski muzej Celje, 1999. Urednik

Rolanda Fugger Germadnik, Die Grafen – 1999.

51. Die Parler und der schöne stil 1350-1400. (Europäische Kunst unter Luxemburgern)

Katalog izložbe, Köln 1978. Urednik Anton Legner, Die Parler – 1978.

52. DOČKAL, Kamilo, Povijest pavlinskog samostana blažene djevice Marije u

Lepoglavi, Zagreb 1953., rukopis, Arhiv HAZU II-b-72, K. Dočkal

53. DOHME, Robert, Geschichte der deutschen Baukunst, Berlin 1887., R. Dohme –

1887.

54. DOPSCH, Heinz, Die Freien von Sanneg als steiriche Landherren und ihr Aufstieg zu

Graffen von Cilli, Zbornik mednarodnega simpozija, Celjski grofje: stara tema – nova

spoznanja, Celje 1998. Str. 23-36, H. Dopsch – 1998.

55. DORCHENAS, Ingeborg, Parler, Baumeister- und Bildhauerfamilie.htm,

www.bautz.de/bbkl/ 2003. (pregledano 2010.), I. Dorchenas – 2003.

56. DOSTÁL, Oldřich, Československá historická města, Prag 1974., O. Dostál – 1974.

57. DRASKÓCZY, István, Sigismund von Luxemburg und Ungarn, u katalogu: Kunst

und Kultur zur Zeit Sigismunds von Luxemburg 1387-1437., Budapest, Szépművészti

Múzeum 2006. Str. 11-23, I. Draskóczy – 2006.

58. DVOŘAKOVÁ, Vlasta –MENCELOVÁ, Dobroslava, Karlštejn, Prag 1965., V.

Dvořaková – D. Mencelová – 1965.

59. FÖSSEL, Amelia, Barbara v. Cilli, u zborniku Sigismund v. Luxemburg – Ein Kaiser

in Europa, Mainz a. Rhein, 2005. Str. 95-112, A. Fössel – 2005.

60. GARGER, Ernst, Die Reliefs an den Fürstentoren des Stefansdoms, Wien 1926., E.

Garger – 1926.

61. GEREVICH, László, The Art of Buda and Pest in the Middle Ages, Budapest 1971.,

L. Gerevich – 1971.

204

62. GERŐ, László, Magyar Varák, Budapest 1968., L. Gerő – 1968.

63. Grupa autora, Gotik, Geschichte der bildene Kunst in Östrreich, Bd. 2, Wien 2000.,

uredio Günter Brucher, Gotik – 2000.

64. GRAUS, Johann, Die Pfarrkirche zu Cilli, Mittheilungen der K.K. Central –

Commission zur Erforschung und Erhaltung der kunst- und historischen Denklame,

XIII. Jhg., Wien 1887. Str. 191-198, J. Graus – 1887.

65. HAAS, Karl, Kunstdenkmale des Mittelalters in Steiermark, Wien 1857., K. Haas –

1857.

66. HEIDER, Gustav, Die symbolischen Darstellungen in der Klosterkirche zu Neuberg

in Steyermarkt, Mittheilungen der K.K. Central – Commission zur Erforschung und

Erhaltung der Baudenkmale, I. Jhg., Wien 1856., str. 3-8, G. Heider – 1856.

67. HAJDINJAK, Boris – VIDMAR, Polona, Gospodje Ptujski – Srednjeveški vitezi,

graditelji in meceni, katalog izložbe, Ptuj 2008., B. Hajdinjak – P. Vidmar – 2008.

68. Historische Museum der Stadt Wien; Schausammlung, Wien 1984., uredio Robert

Waissenberger, Historische Museum – 1984.

69. http://www.carantha.net (pregledano 2010.), History of Slovenia

70. HÖFLER, Janez, Srednjeveške freske v Sloveniji – Vzhodna Slovenija, Ljubljana

2004., J. Höfler – 2004.

71. HÖFLER, Janez, Die Grafen und Fürsten von Cilli als Mäzene und Förderer der

Kunst, u zborniku, Sigismund v. Luxemburg – Ein Kaiser in Europa, Mainz a. Rhein,

2005. Str. 337-348, J. Höfler – 2005.

72. HÖFLER, Janez, Kiparska delavnica na Ptujski Gori: Nekaj izhodišč za ponoven

razmislek, ZUZ 44, Ljubljana 2008. Str. 55-86, J. Höfler – 2008

73. HOMOLKA, Jaromír, Prag und die mitteleuropäische Kunst um 1400 – Einige

Bemerkungen, u zborniku, Internationale Gotik in Mitteleuropa, Graz 1990. Str. 174-

181, J. Homolka – 1990.

74. HORVAT, Anđela, Spomenici arhitekture i likovnih umjetnosti Međimurja, Zagreb

1956., A. Horvat – 1956.

75. HORVAT, Anđela, Skulptura Parlerovog kruga na zagrebačkoj katedrali, ZUZ NV

V./VI., Ljubljana 1959. Str. 245-264, A. Horvat – 1959.

76. HORVAT, Anđela, Odrazi praškog Parlerovog kruga na portalu crkve sv. Marka u

Zagrebu, Peristil 3, Zagreb 1960. Str. 13-29, A. Horvat – 1960.

77. HORVAT, Anđela, O utjecajima Parelrovog praškog kruga na arhitektonsku plastiku

Iloka, Peristil 6/7, Zagreb 1963-64. Str. 36-38, A. Horvat – 1963-64.

205

78. HORVAT, Anđela, Pietà u Brinju, Peristil 12/13, Zagreb 1969-70. Str. 79-88, A.

Horvat – 1969-70.

79. HORVAT, Anđela, Osvrt na probleme oko kamene okrunejne glave u Povijensome

muzeju Hrvatske u Zagrebu, Iz strarog i novog Zagreba 5, Zagreb 1974. Str. 7-12, A.

Horvat – 1974.

80. HORVAT, Anđela, Između gotike i baroka, Zagreb 1976. A. Horvat – 1976.

81. HORVAT, Anđela, Kameni kip Bogorodice s Trškog Vrha, Rad JAZU 381/1978. Str.

67-72, A. Horvat – 1978.

82. HORVAT, Anđela, Portal crkve sv. Marka u Zagrebu, Kaj 2, Zagreb 1978. Str. 13-

50, A. Horvat – 1978. II.

83. HORVAT, Anđela, Čudovišna galerija Zagrebačke katedrale, Kaj 2, Zagreb 1979.

Str. 39-58, A. Horvat – 1979.

84. HORVAT, Anđela, Parleri iz Praga na zagrebačkom Gradecu: DA ili NE?, Peristil

23, Zagreb 1980. Str. 141-149, A. Horvat – 1980.

85. HORVAT, Anđela, Osvrt na parlerijansku radionicu u Zagrebu i na njezine odraze u

sjevernoj Hrvatskoj, Iz starog i novog Zagreba VI, Zagreb 1984. Str. 79-90, A. Horvat

– 1984.

86. HORVAT, Katarina, Crkva sv. Križa u Križevcima, Radovi IPU 12-13, Zagreb 1988-

89. Str. 139-158, K. Horvat – 1988-89.

87. HORVAT, Katarina, Crkva sv. Križa, u zborniku Križevci – grad i okolica, Zagreb -

Križevci 1993. Str. 135-158, K. Horvat – 1993.

88. HORVAT, Katarina, Župna crkva Presvetog Trojstva u Donjoj Stubici, Peristil 38,

Zagreb 1995. Str. 73-82, K. Horvat – 1995.

89. HORVAT, Zorislav, Profilacije gotičkih svodnih rebara, Peristil 12-13, Zagreb 1969-

70. Str. 41-52, Z. Horvat – 1969-70.

90. HORVAT, Zorislav, Klesarske oznake, Peristil 14-15, Zagreb 1971-72. Str. 109-116,

Z. Horvat – 1971-72.

91. HORVAT, Zorislav, O ostacima gotike u crkvi u Kamenskom, Kamensko – crkva i

samostan pavlina, Zagreb 1973. Str. 67-72, Z. Horvat – 1973.

92. HORVAT, Zorislav, Klesarski znaci u Lepoglavi, VjMIK 6, Zagreb 1973. Str. 24-25,

Z. Horvat – 1973. II.

93. HORVAT, Zorislav, O nekim osobinama prozora gotičkih sakralnih objekata u

kontinentalnoj Hrvatskoj, Godišnjak zaštite spomenika kulture 1, Zagreb 1975. Str.

57-62, Z. Horvat – 1975.

206

94. HORVAT, Zorislav, Neke profilacije svodnih rebara u srednjovjekovnoj arhitekturi

kontinentalne Hrvatske, Peristil 20, Zagreb 1977. Str. 5-12, Z. Horvat – 1977.

95. HORVAT, Zorislav, Upotreba 'mačka' u srednjovjekovnoj gradnji, Godišnjak zaštite

spomenika kulture Hrvatske 8-9/1978-79. Str. 283-286, Z. Horvat – 1978-79.

96. HORVAT, Zorislav, Izgradnja lađe zagrebačke katedrale, Peristil 23, Zagreb 1980.

Str. 67-98, Z. Horvat – 1980.

97. HORVAT, Zorislav, Gotička kula varaždinskog Starog grada, Godišnjak zaštite

spomenika kulture Hrvatske 6-7, Zagreb1980-81. Str. 75-82, Z. Horvat – 1980-81.

98. HORVAT, Zorislav, Gotička arhitektura pavlinskog samostana u Lepoglavi, Kaj 5.,

Zagreb 1982. Str. 3-35, Z. Horvat – 1982.

99. HORVAT, Zorislav, Burg u Brinju i njegova kapela, Peristil 27-28, Zagreb 1984-95.

Str. 41-68, Z. Horvat – 1984-85.

100. HORVAT, Zorislav, Srednjovjekovna arhitektura pavlinskih samostana u

Hrvatskoj, katalog Kultura pavlina, MUO Zagreb 1989. Str. 95-110, Z. Horvat – 1989.

101. HORVAT, Zorislav, Strukture gotičke arhitekture, Zagreb 1989., Z. Horvat –

1989. II.

102. HORVAT, Zorislav, Mrežasti i zvjezdasti gotički svodovi u sakralnoj

arhitekturi Hrvatskog zagorja, Kaj 4, Zagreb 1991. Str. 69-88, Z. Horvat – 1991.

103. HORVAT, Zorislav, Katalog gotičkih profilacija, Zagreb 1992., Z. Horvat –

1992.

104. HORVAT, Zorislav, Polukružni luk u gotičkoj arhitekturi kontinentalne

Hrvatske, Peristil 35-36, Zagreb 1992-93. Str. 55-68, Z. Horvat – 1992-93.

105. HORVAT, Zorislav, Heraldički štitovi gotičke arhitekture kontinentalne

Hrvatske, Zagreb 1996., Z. Horvat – 1996.

106. HORVAT, Zorislav, Gradnja i pregradnja zapadnog pročelja zagrebačke

katedrale, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 22-23, Zagreb 1996-97. Str.

35-55, Z. Horvat – 1996-97.

107. HORVAT, Zorislav, Križevci – crkva svetog Križa, Cris I./2005. Str. 24-41, Z.

Horvat – 2005.

108. HORVAT, Zorislav, Arhitektura pavlinskih samostana u okolici Karlovca u

srednjem vijeku, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 31-32, Zagreb 2007-

2008. Str. 123-144, Z. Horvat – 2007-2008.

109. Museum 1846-1996., katalog muzejskih zbirki HPM, Zagreb 1996. Urednik

Maja Škiljan, HPM – 1996.

207

110. ILIJANIĆ, Mira, Prilog historijskoj urbanističkoj dokumentaciji Varaždina od

postanka do 16. stoljeća, Peristil 6-7/1963-64. Str. 23-27, M. Ilijanić – 1963-64.

111. IVANČEVIĆ, Radovan, Strukturalna analiza portala sv. Marka u Zagrebu,

Radovi IPU 25, Zagreb 2001. Str. 75-80, R. Ivančević – 2001.

112. Izvještaj o arheološkim istraživanjima na lokalitetu bivšeg pavlinskog

samostana i župne crkve sv. Marije u Lepoglavi, Dvor Trakošćan (voditelj istraživanja

Zdenko Balog), 1990., Lepoglava – 1990.

113. JANKO, Anton, Gospod Žovneški v luči tradicije minnesanga, Zbornik

mednarodnega simpozija, Celjski grofje: stara tema – nova spoznanja, Celje 1998. Str.

225-230, A. Janko – 1998.

114. JIROUŠEK, Željko, Uz problem agnosticiranja i datiranja jedne gotičke

okrunjene kamene glave iz stare zaggrebačke katedrale, Radovi odsjeka za povijest

umjetnosti 6, Zagreb 1969. Str. 13-16, Ž. Jiroušek – 1969.

115. KALINA, Pavel, Peter Parlrer's Innovations in St. Vitus's Cathedrale in

Prague, Acta Polytechnica 1, Prague 1997. Str. 63-72, P. Kalina – 1997.

116. KALINA, Pavel, Was Peter Parlrer a Sculptor?, Acta Polytechnica 1, Prague

1998. Str. 75-86, P. Kalina – 1998.

117. KARAMAN, Ljubo, O umjetnosti srednjeg vijeka u Hrvatskoj i Slavoniji,

Historijski zbornik II., Zagreb 1950. Str. 125-171, Lj. Karaman – 1950.

118. KARAMAN, Ljubo, O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih

krajeva, Zagreb 1963., Lj. Karaman – 1963.

119. Katalog izložbe: Gotika v Sloveniji, Ljubljana 1995. Urednik Janez Höfler,

Gotika v Sloveniji – 1995.

120. Katedrála sv Víta – Stavba, Praha 1994. Uredio Ivo Holbil, Katedrála – 1994.

121. KLAIĆ, Nada, Johannes lapicida parlerius ecclesie sancti Marci, Peristil 22,

Zagreb 1979. Str. 45-54, N. Klaić – 1979.

122. KLAIĆ, Nada, Zadnji knezi Celjski v deželah sv. Krone, Celje 1982., N. Klaić

– 1982.

123. KLAIĆ, Vjekoslav, Osnutak manastira u Lepoglavi i njegova povjest u XV.

Stoljeću (1400.-1495.), Vjesnik Zemaljskog arhiva II.-IV., Zagreb 1908. Str. 161-165,

V. Klaić – 1908.

124. KLAIĆ, Vjekoslav, Povijest Hrvata, Zagreb 1985., V. Klaić – 1985.

125. KOMELJ, Ivan, Gotska arhitektura, Ljubljana 1969., I. Komelj – 1969.

126. KOMELJ, Ivan, Gotska arhitektura, Ljubljana 1973., I. Komelj – 1973.

208

127. KOS, Dušan, Plemiška darovanja cerkvanim ustanovam, Zgodovinski časopis

1, Ljubljana 1993. Str. 25-52, D. Kos – 1993.

128. KRAŠEVAC, Irena, Crkva pohoda Blažene djevice Marije u Macincu, Rad

IPU 28, Zagreb 2004. Str. 282-295, I. Kraševac – 2004.

http://www.hart.hr/uploads/documents/309.pdf

129. KRIŠTOLOVEC, Ivan, Descriptio synoptica monasteriorum ordinis S. Pauli

I. Eremitae in Illyrija Olim fundatorum, I. Krištolovec

130. KROUPA, Pavel, K problematice vývoje sakrálního umění první poloviny 14.

století, Průzkumy Památek II., Praha 1998. Str. 3-20, P. Kroupa – 1998.

http://www.pruzkumypamatek.cz/pdf/1998-02-02.pdf

131. LAUER, Rolf, Die Parler stecken im Detail (Teil II) – Maßswerk am

Petersportal des Kölner Domes, zbornik Parlerbauten Architektur, Skulptur,

Restaurierung, Stuttgart 2004. Str. 63-72, R. Lauer – 2004.

132. LEINMÜLLER, Joseph, Die Kirchen zu Pleterjach und St. Ruprecht in Krain,

Mittheilungen der K&K Central-Commission, VII. Bd., Wien 1862. Str. 187-190, J.

Leinmüller – 1862.

133. LENTIĆ, Ivo, Pavlinski samostan i crkva Svete Marije u doba baroka, Kaj 5,

Zagreb 1982. Str. 36-63, I. Lentić – 1982.

134. LENTIĆ-KUGLY, Ivy, Južna ili Zagrebačka vrata, odnosno Porta civitatis

inferior u Varaždinu, Godišnjak GMV 8, Varaždin 1988. Str. 13-18, I. Lentić-Kugly –

1988.

135. Lepoglava – arheološka ispitivanja I., Státní ústav pro rekonstrukce

památkových měst a objektů, Praha 1972. Lepoglava – 1972.

136. Lepoglava – arheološka ispitivanja II., Státní ústav pro rekonstrukce

památkových měst a objektů, Praha 1973. Lepoglava – 1973.

137. MAGYAR, Károly, Der Königspalast in Buda, zbornik: Budapest in

Mittelalter, Braunschweig 1991. Str. 153-184, K. Magyar – 1991.

138. MAROSI Ernő, Fünfzig Jahre Herrschaft Sigismunds in der kunstgeschichte,

u zborniku Sigismund v. Luxemburg – Ein Kaiser in Europa, Mainz a. Rhein, 2005.

Str. 233-262, E. Marosi – 2005.

139. MAŽURAN, Ivo, Povijesni izvori Slavonije Baranje i Srijema, Svezak I.,

Osijek 2002., I. Mažuran – 2002.

209

140. MILETIĆ, Drago, Konzervatorsko-restauratorska istraživanja i radovi u

unutrašnjosti lađe crkve sv. Marije u Lepoglavi, Lepoglavski zbornik 1994., Zagreb

1995. Str. 99-118, D. Miletić – 1995.

141. MILETIĆ, Drago, Plemićki grad Samobor, Kaj 5-6, Zagreb 1996. Str. 21-63,

D. Miletić – 1996.

142. MILETIĆ, Drago, Samoborski stari grad, Samobor 2001., D. Miletić – 2001.

143. Monumenta civitatis Zagrabiensis I-II., Zagreb 1889. – 1894. Uredio Ivan Krst.

Tkalčić, MCZ

144. Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis I-II., Zagreb 1873-74. Uredio

Ivan Krst. Tkalčić, V-VII. 1992-2004. Uredio Andija Lukinović, MHEZ

145. Riznica zagrebačke katedrale, katalog izložbe Muzej Mimara, Zagreb 1983.

Urednik Zdenka Munk, Mimara – 1983.

146. Tisuću godina hrvatske skulpture, katalog izložbe Muzej Mimara, Zagreb

1991. Urednik Igor Fisković, Mimara – 1991.

147. Sveti trag, katalog izložbe, Muzej Mimara, Zagreb 1994. Urednik Tugomir

Lukšić, Mimara – 1994.

148. NAGY, Emese, Die gotische Architektur im Königpalast von Buda, zbornik:

Budapest im Mittelalter, Braunschweig 1991. Str. 236-250, E. Nagy – 1991.

149. PÁLOSFALVI, Tamás, Barbara und die Grafen v. Cilli, u katalogu: Kunst

und Kultur zur Zeit Sigismunds von Luxemburg 1387-1437., Budapest, Szépművészti

Múzeum 2006. Str. 295-297, T. Pálosfalvi – 2006.

150. PEIĆ ČALDAREVIĆ, Dubravka, Heraldička ostavština grofova Celjskih na

području sjeverne Hrvatske, Zbornik mednarodnega simpozija, Celjski grofje: stara

tema – nova spoznanja, Celje 1998. Str. 201-212, D. Peić Čaldarević – 1998.

151. PERČI, Ljerka, Srednjovjekovni pečat varaždinske gradske općine, Godišnjak

GMV 8, Varaždin 1988. Str. 5-12, Lj. Perči – 1988.

152. PERČI, Ljerka, Dva ugovora iz 15. stoljeća s pečatom Nedelišća, Muzejski

vjesnik 11, Varaždin 1988. Str. 48-49, Lj. Perči – 1988. II.

153. PESKAR, Robert, Šentruperška župnijska cerkev v srednjem veku, Šentrupert

1993. Str. 85-100, R. Peskar – 1993.

154. PESKAR, Robert, Arhitektura in arhitekturna plastika okoli leta 1400 v

Sloveniji (Doktorska disertacija), Ljubljana 2005., R. Peskar – 2005.

155. PESKAR, Robert, Bazlika Marije Zavetnice na Ptujski Gori, Ljubljana 2010.,

R. Peskar – 2010.

210

156. PETRIĆ, Hrvoje, Prostor današnje općine i župe Kneginec do sredine 20.

stoljeća, u knjizi: Gornji Kneginec, Gornji Kneginec – Samobor 2004. Str. 32-127, H.

Petrić – 2004.

157. PETSCHUNIG, Hans, Über einige Kirchen in Steiermarkt, Mittheilungen der

K.K. Central – Commission zur Erforschung und Erhaltung der Baudenklame, X. Jhg.,

Wien 1865. Str. 192-204, H. Petschunig – 1865.

158. PINDER, Wilhelm, Die deutsche Plastik vom ausgehenden Mittelalter bis zum

Ende der Renaißance, Potsdam 1924., W. Pinder – 1924.

159. PLEŠE, Tajana, Arheološka istraživanja u dvorištu bivšeg pavlinskog

samostana u Lepoglavi, VAMZ, 3. s., XXXVIII., Zagreb 2005. Str.63-91, T. Pleše –

2005. http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=29115

160. PLEŠE, Tajana, Pregled pavlinskih samostana kasnosrednjovjekovne

Slavonije, Cris 12, Križevci 2010. Str.202-220, T. Pleše – 2010.

161. RAUKAR, Tomislav, Grofovi Celjski i hrvatsko kasno srednjovjekovlje,

Historijski zbornik 1, Zagreb 1983. Str. 113-140, T. Raukar – 1983.

162. RAUKAR, Tomislav, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb 1997., T. Raukar –

1997.

163. REBESKI, Ivanka, (i drugi autori), Umjetnička topografija Hrvatske –

Krapinsko-zagorska županija, Zagreb 2008., I. Reberski – 2008.

164. SALIGER, Arthur, Zur kunsthistorischen Wechselwirkung parlerischer

Aktivitäten in Prag und Wien, zbornik Parlerbauten Architektur, Skulptur,

Restaurierung, Stuttgart 2004. Str. 109-116, A. Saliger – 2004.

165. SCHMIDT, Gerhard, Kunst um 1400 – Forschungsstand und

Forschungperspektiven, u zborniku, Internationale Gotik in Mitteleuropa, Graz 1990.

Str. 34-49, G. Schmidt – 1990.

166. SCHMIDT, Gerhard, Die Skulptur, u knjizi: Geschichte der bildenen Kunast

in Österreich – Gotik, Wien 2000. Str. 298-317, G. Schmidt – 2000.

167. SCHOCK-WERNER, Barbara, Die Parler, Die Parler und der schöne stil

1350-1400. (Europäische Kunst unter Luxemburgern), Katalog izložbe, Köln 1978.,

sv. 3. Str. 7-11, B. Schock-Werner – 1978.

168. SCHULTES, Lothar, Prag und Wien um 1400, Katalog izložbe, Prag um

1400, Historische Museum der Stadt Wien, 1990. Str. 25-42, L. Schultes – 1990.

211

169. SCHULTES, Lothar, Die Pietá von Celje und eine Gruppe von Vesperbilder

des Schönen Stils, zbornik, Gotika v Sloveniji, Ljubljana, 1994. Str. 173-182, L.

Schultes – 1994.

170. SCHWARZ, Michael Viktor, König Sigismunds höfischer Traum: die

Skulpturen für die Burg in Buda, u katalogu: Kunst und Kultur zur Zeit Sigismunds

von Luxemburg 1387-1437., Budapest, Szépművészti Múzeum 2006. Str. 225-235, V.

Schwarz – 2006.

171. SCHWEIGERT, Horst, Zur Reception des Parlerstils in der steierischen

Bauplastik der Spätgotik, u zborniku, Internationale Gotik in Mitteleuropa, Graz 1990.

Str. 300-315, H. Schweigert – 1990.

172. Kunst und Kultur zur Zeit Sigismunds von Luxemburg 1387-1437., katalog

izložbe, Budapest, Szépművészti Múzeum 2006. Urednik Imre Takács, Sigismund v.

Luxemburg

173. SLADECZEK, Franz-Josef, Der Berner Skulpturenfund, u zborniku,

Internationale Gotik in Mitteleuropa, Graz 1990. Str. 281-299, F. Sladeczek – 1990.

174. SRŠA, Ivan, Svetište crkve Presvetoga Trojstva u Nedelišću, Godišnjak zaštite

spomenika kulture 18-19, Zagreb 1992-93. Str. 5-22, I. Srša – 1992-93.

175. SRŠA, Ivan, Kapela svete Jelene u Šenkovcu kraj Čakovca, Lepoglavski

zbornik 1992., Zagreb 1993. Str. 125-140, I. Srša – 1993.

176. SRŠA, Ivan, O međimurskim srednjovjekovnim župama i njihovim crkvama,

Kaj 4-5, Zagreb 1994. Str. 127-154, I. Srša – 1994.

177. SRŠA, Ivan, Međimursko graditeljstvo u doba Celjskih grofova, Zbornik

mednarodnega simpozija, Celjski grofje: stara tema – nova spoznanja, Celje 1998. Str.

347-362, I. Srša – 1998.

178. SRŠA, Ivan, Kasnogotičke zidne slikarije u crkvi svetog Ivana u Ivaniću

Miljanskom, Peristil 52, Zagreb 2009. Str. 125-142, Srša – 2009.

179. SRŠA, Ivan, Imaju li zidne slike u crkvi sv. Ivana u Ivaniću Miljanskom i

skriveno značenje?, Kaj 1-2, Zagreb 2009. Str. 61-92, I. Srša – 2009. II.

180. STADLOBER, Margit, Gotik in Österreich, Graz 1996., M. Stadlober – 1996.

181. STOPAR, Ivan, Opatijska cerkev v Celju, Celje 1971., I. Stopar – 1971.

182. STOPAR, Ivan, Mojster Hans Melfrid in Celjska delavnica, zbornik Gotika v

Sloveniji, Ljubljana 1995. Str. 421-426, I. Stopar – 1994.

183. SWOBODA, Karl M., Peter Parler, Wien 1942,. K. Swoboda – 1942.

212

184. SZABO, Gjuro, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920., Gj.

Szabo – 1920.

185. SZABO, Gjuro, Spomenici kotara Krapina i Zlatar, poseban otisak Vjesnika

Hrvatskog arheološkog društva, n. S. XIII., Zagreb 1914., Gj. Szabo – 1914.

186. SZABO, Gjuro, Spomenici kotara Ivanec, poseban otisak Vjesnika Hrvatskog

arheološkog društva, n. S. XIV., Zagreb 1919., Gj. Szabo – 1919.

187. SZABO, Gjuro, Kroz Hrvatsko zagorje, Zagreb 1939., Gj. Szabo – 1939.

188. ŠIŠIĆ, Ferdo, Nekoliko isprava iz početka XV st., Starine JAZU XXXIX,

Zagreb 1938., F. Šišić – Starine XXXIX

189. ŠTEFANAC, Samo, Kor mariborske stolnice, ZUZ XXVIII, Ljubljana 1992.

Str. 37-52, S. Štefanac – 1992.

190. ŠTEFANAC, Samo, Arhitektura ok. 1400 v Sloveniji: Problemi in predlogi, u

zborniku: Gotika v Sloveniji, Ljubljana 1994. Str. 95-104, S. Štefanac – 1994.

191. ŠTEFANAC, Samo, Arhitektura 14. stoletja in časa okoli 1400, u katalogu:

Gotika v Sloveniji, Ljubljana 1995. Str. 50-60, S. Štefanac – 1995.

192. TANODI, Zvonimir, Poviestni spomenici slobodnog kraljevskog grada

Varaždina, Varaždin 1942., Z. Tanodi – 1942.

193. Tisuću godina hrvatskog kiparstva, zbornik, urednik I. Fisković, MGC Zabreb

1997., MGC – 1997.

194. TKALČIĆ, Ivan Krstitelj, Povjesni spomenici slob. Kralj. Grada Zagreba II.,

Zagreb 1895., I. K. Tkalčić – 1895.

195. TÓTH, Sándor, Die Gebäude des budauer Königspalastes zur Zeit Sigismunds

von Luxemburg, u katalogu: Kunst und Kultur zur Zeit Sigismunds von Luxemburg

1387-1437., Budapest, Szépművészti Múzeum 2006. Str. 200-218, S. Tóth – 2006.

196. TRATTNER, Irma, Die Kunst am Hof Herzog Rudolf des Stifters – Impulse

und Auswirkungen, predavanje na seminaru Der Hof als kultureller Raum im

Mittelalter, Salzburg 2001., Interdisziplinäres Zentrum für Mittelalterstudien (IZMS),

I. Trattner – 2001.

197. TRINGLI, István, Die Würden und Besietzungen der Cillier in Ungarn,

Zbornik mednarodnega simpozija, Celjski grofje: stara tema – nova spoznanja, Celje

1998. Str. 115-124, I. Tringli – 1998.

198. VALENTIĆ, Mirko, Kameni spomenici Hrvatske, Katalog PMH, Zagreb

1969., PMH – 1969.

213

199. VALENTIĆ, Mirko – PRISTER, Lada, Zbirka kamenih spomenika, Katalog

HPM, Zagreb 2002., HPM – 2002.

200. VÉGH, András, Skulpturenfunde aus der Zeit Sigismunds aus dem Umfeld des

Königspalastes von Buda, u katalogu: Kunst und Kultur zur Zeit Sigismunds von

Luxemburg 1387-1437., Budapest, Szépművészti Múzeum 2006. Str. 219-224, A.

Végh – 2006.

201. VIDMAR, Polona, Kiparska delavnica na Ptujski Gori, ZUZ 43, Ljubljana

2007. Str. 47-86, P. Vidmar – 2007.

202. VIDOVIĆ, Josip, Pavlinski samostan u Šenkovcu (katalog izložbe), Čakovec,

1997., J. Vidović – 1997.

203. VITOVSKÝ, Jakub, Die Künstlerfamilie 'Parler' in neuem licht, zbornik

Parlerbauten Architektur, Skulptur, Restaurierung, Stuttgart 2004. Str. 149-154, J.

Vitovský – 2004.

204. VNUK, Branko, Gradbeno-zgodovinski razvoj nekdanjega ptujskega

dominikanskega samostana od ustanovitve leta 1230 do razpusta samostana leta 1785

in njegova usoda po razpustu – preliminarna študija, ZVKDS Maribor 2010., B. Vnuk

– 2010.

205. VUKIČEVIĆ-SAMARŽIJA, Dijana, Sakralna gotička arhitektura u

Slavoniji, Zagreb 1986., D. Vukičević-Samaržija – 1986.

206. VUKIČEVIĆ-SAMARŽIJA, Dijana, Gotičke crkve Hrvatskog zagorja,

Zagreb 1993., D. Vukičević-Samaržija – 1993.

207. VUKIČEVIĆ-SAMARŽIJA, Dijana, Umjetnost kasnog srednjeg vijeka, u

katalogu Sveti trag, Zagreb 1994. Str. 131-172, D. Vukičević-Samaržija – 1994.

208. VUKIČEVIĆ-SAMARŽIJA, Dijana, Das künstlerische Erbe der Grafen von

Cilli in Kroatien, prilog u zborniku Celjski grofje: stara tema – nova spoznanja, Celje

1998. Str. 363-374, D. Vukičević-Samaržija – 1998.

209. WAGNER, Wilhelm J., Bildatlas zur Geschichte Österreich, Salzburg 2006.,

W. Wagner – 2006.

210. WLATTNIG, Robert, Das Statuenprogramm des Albertinischen Chores von

St. Stephan und die Ausstrahlungen der Wiener Domwerkstätte, zbornik Gotika v

Sloveniji, Ljubljana 1994. Str. 79-94, R. Wlattnig – 1994.

211. WLATTNIG, Robert, Dreikönigskapelle in der Abtskirche s. Daniel in Celje

(um 1400). Eine Stiftunog der Grafen von Cilli, rukopis 1998., R. Wlattnig – 1998.

214

212. ZADNIKAR, Marijan, Srednjeveška arhitektura kartuzijanov in slovenske

kartuzije, Ljubljana 1972., M. Zadnikar – 1972.

213. ZADNIKAR, Marijan, Ptujska gora, Ljubljana 1987., M. Zadnikar – 1987.

214. ZADNIKAR, Marijan, Ptujska gora, Ljubljana 1992., M. Zadnikar – 1992.

215. ZADNIKAR, Marijan, Kartuzija Pleterje, Novo Mesto 1995., M. Zadnikar –

1995.

216. ZOLNAY, Lászlo, MAROSI Ernő, A budavari szoborlelet, Budapest 1989.,

L. Zolnay – E. Marosi – 1989.

217. ZOLNAY, Lászlo, MAROSI Ernő, A budavari szoborlelet, Budapest 1989.,

njem. Sažetak, E. Marosi, Die kunsthistorische Stellung der Budauer Skulpturenfolge

aus dem 15. Jahrhundert, E. Marosi – 1989.

218. ŽVANUT, Katja, Heraldične upodobitve Celjskih: Pomen grba pri

uveljavanju politične in družbene identitete Celjskih, prilog u zborniku Celjski grofje:

stara tema – nova spoznanja, Celje 1998. Str. 191-200, K. Žvanut – 1998.