Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu
SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA
DRUŠTVO I JEZIK U JAPANU SPEC. 1
Društveni položaj žene i ženski govor u Japanu
prof. dr Ljiljana Marković
Marija Dabić, 2012/1125, grupa 24
Beograd, 11.01.2014.
Sadržaj
1. Uvod........................................................3
2. Društveni položaj žene i ženski govor u Japanu..............4
1. Položaj žene u Japanu pre i posle Drugog svetskog rata.....4
2. Žena u japanskoj popularnoj kulturi........................8
3. Položaj gejše u društvu...................................10
4. Seksualno nasilje u Japanu................................12
5. Ženski govor u Japanu....................................13
3. Zaključak..................................................15
Literatura....................................................16
2
1. Uvod
Japanska istorija pruža upečatljive primere promena u statusu
žena, povezane sa drugim širokim socijalno-ekonomskim trendovima.
Obrazac braka starog doba u kojem je žena bila u centru doprineo
je tome da žene budu uticajne u religioznom i političkom životu.
Nakon toga, rastuće prihvatanje konfučijanizma i budizma imalo je
uticaj na žensku inferiornost od VI veka nadalje i promenu iz
matrijarhalne u patrijarhalnu porodičnu strukturu. Ipak, žene iz
višeg staleža su bile pismene i zadržale su neka prava (npr.
nasleđivanje imovine) sve do prelaska na ratno orijentisanu
feudalnu ekonomiju s početka XII veka.
Rigidna kontrola društva Edo perioda (1600–1868) povukla je sa
sobom dekrete o ženskoj subordinaciji, međutim, ženski posao uvek
je bio nezamenljiv ne samo u agrikulturi nego i u zanatima koji
su bili u razvoju u gradovima. Među posleratnim promenama u
Japanu, jednu od najznačajnih svakako predstavlja novi društveni
položaj žene. Žena je pre rata bila na veoma niskom nivou u
svakom pogledu, uprkos progresu i modernizaciji u ostalim
oblastima života. Emancipacija žena je bila jedna od prvih stvari
koje je trebalo rešiti u posleratnom japanskom društvu.
3
2. Društveni položaj žene i ženski govor u Japanu
1. Položaj žene u Japanu pre i posle Drugog svetskog rata
“U mnogim zemljama na Istoku, žene su oduvek smatrane nižim
bićima.”1 Muškarci su u svemu bili superiorni, dok je ženama
dužnost bila da čuvaju kuću i brinu se o deci. Iako su japanske
žene uvek imale veću slobodu nego ostale azijske žene, bila je
mala razlika između supruge i služavke. Njihovo mesto je uvek iza
muškarca. Njima ne treba obrazovanje, dovoljno je da se bave
poslovima po kući i razmišljaju kako ugoditi glavi porodice. Iz
tih razloga u nekim porodicama i danas vlada pravilo da se žene
kupaju poslednje.
Yamato nadeshiko je pojam kojim se opisuje idealizovana japanska
žena, brižna i poslušna domaćica, uvek na usluzi prvo svom
suprugu, zatim deci i starijim članovima porodice. Povrh svega,
od nje se očekuje da bude jednako lepa, poželjna i verna. Ovakva
očekivanja od žene potiču iz Edo perioda. Zahvaljujući budizmu
koji je tada procvetao, položaj žene u japanskom društvu je
postao loš. Označene su kao nečiste zbog menstrualnog ciklusa i
rađanja, pa ih je kao takve trebalo držati dalje od svetih mesta.
U Meiđi (Meiji) periodu (1868 - 1945) dolazi do nasilne
modernizacije japanskog agrarnog društva, vlada razmišlja kako da
1 Šantić V. (1961), Japan, Kultura, Beograd, str. 190.
4
se zaštiti od preteranog uticaja Zapada i smišlja idealnu
formulu kontrolisanja mase. Na dnu piramide nalazi se pojedinac,
jedinka najmanje vrednosti. Tek stupanjem u brak i osnivanjem
porodice, pojedinac postaje uvažena karika lanca. Skup porodica
čini naciju pod pokroviteljstvom cara uzdignutog do božanskog
statusa. Socijalna struktura starih samurajskih
porodica baziranih na poštivanju oca na taj način je preživela u
svim segmentima ove hijerarhije. I pored neverovatnog napretka
Japana kao moderne države posle reforme cara Meiđija od 1868.
godine, položaj žene ostao je manje-više isti i regulisan je
zakonima; ono što žena donese u brak postaje muževa svojina, a u
slučaju muževljeve smrti, ta dobra se prvo raspodeljuju muškim
naslednicima koji kasnije odlučuju koliko će od toga pripasti
majci. Do 1873. godine, žena nije mogla da raspolaže svojom
imovinom bez saglasnosti muža i nije imala pravo na razvod braka.
Muškarac je mogao da se razvede kad god je hteo, dok žena nije
mogla čak ni kada je bila žrtva nasilja. Muž je takođe zakonski
mogao imati koliko god želi konkubina i one su mogle ući u
porodicu punopravno kao i žene. Sinovi konkubina imali su veća
prava i sticali bolji tretman nego kćeri supruga. Od japanske
supruge očekivala se čestitost i vernost, a zauzvrat im se davao
poseban bodež kako bi mogle same sebi presuditi ako učine nešto
nepromišljeno. To je dovodilo do velikog broja samoubistava kada
su udate žene bile silovane.
Ovo razdoblje japanske istorije u poređenju sa ranijim, ipak se
smatra napretkom. Ostvarena je mogućnost edukacije žena, iako se
5
uglavnom radilo o devojačkim školama u kojima se podučavalo kako
biti dobra žena svom mužu i dobra majka svom sinu.
Tokom Drugog svetskog rata, od žena se ponovo očekivalo da budu
podrška muževima i sinovima, ovoga puta u borbi za zemlju i cara.
Vlada je ponovo igrala ključnu ulogu, organizujući žene pod
sloganom “nije mi potrebno ništa dok se rat ne završi”. Sve je
bilo podređeno uspehu u ratu, od propagandnih poruka u novinama i
na radiju do “čestitki” kojima se ženama čiji su muževi i sinovi
poginuli u ratu čestitalo na polaganju života u čast nacije i
samog cara. Žene su se čak pismeno morale i zahvaliti na ovakvim
vladinim porukama. Nije bilo dopušteno nikakvo drugačije
razmišljanje, a kamoli delovanje, osim slepe poslušnosti i
izvršavanja nametnutih dužnosti. Šok poraza u ratu i atomske
bombe na japanskom tlu nakon kojih car potpisuje kapitualciju,
doveo je do konfuzije na svim nivoima u društvu. Posleratni
period posebno je bio težak za žene; do sada im se nalagalo da
ostaju kod kuće i pomažu svojim muževima i sinovima, a sada
dolazi demokratija, gde su mogle da čine šta žele – sloboda im je
bila zagarantovana. Deo žena uključio se u izgradnju Japana po
modernim principima demokratije, ali za veći deo žena to je bilo
premalo vremena za takvu drastičnu promenu. Uporedo sa revizijom
raznih zakona koji su se odnosili na sve oblasti života novog
Japana, tj. na sprovođenje politike čiji je cilj bio poboljšanje
položaja žene u društvu, i same žene su, i pojedinačno i preko
svojih organizacija, ulagale napore za poboljšanje svog položaja.
6
Na opštim izborima za članove parlamenta 1946. godine žene su
prvi put u japanskoj političkoj istoriji izašle na birališta s
pravom glasa. Od tada se na svim izborima broj ženskih glasača
stalno povećavao. Preko dvadeset žena narodnih poslanika nalazilo
se u to vreme u Gornjem i Donjem domu, oko petsto u
prefekturalnim i gradskim skupštinama, dok je preko predeset
hiljada žena bilo angažovano, putem izbora ili naimenovanja, u
odborima za prosvetu Komesarijata za građanske slobode itd.
Nekolike članice parlamenta su bile naimenovane i za ministra,
čak je i jedan ministarski resor dodeljen ženi.
Šezdesetih godina stvoreni su novi ideali japanskog društva; nema
više bespogovornog služenja božanskom caru, vlada je sada tu kako
bi im samo dala upute o prilagođavanju novonastaloj slobodi u
odlučivanju. Nakon Olimpijskih igara u Tokiju 1964. godine, Japan
je ponosno mogao pokazati svoju transformaciju. Zemlja koja je
izgubila rat pre dvadeset godina postala je ekonomski div, a
masovna proizvodnja i potrošnja uverile su japanske žene da im je
potreban novac, da treba da pronađu muškarca koji zarađuje ili da
ga same zarade. Porodice su postale samostalne zajednice u kojima
muževi još uvek naporno rade, dok su im žene potpora. Sve više
ljudi odlazi da živi u gradovima, dok farme i seoska domaćinstva
ostaju ženama i starijim članovima porodice. Za muškarce je
postalo bitno zaposliti se u dobrostojećim preduzećima, dok se
deca posvećuju učenju, razmišljajući o ulasku u jednako dobre
firme kao i njihovi očevi. Time počinje faza stvaranja
takmičarskog društva Japana.
7
Statusi japanske porodice šezdesetih se drastično
menjaju, tehnološke novotarije se moraju imati, jer štede vreme i
olakšavaju život brzog tempa. Mnoge žene su se pronašle u tim
novim idealima i nisu stigle razmišljati o vanbračnim aferama ili
razvodima. Još uvek su bile na neki način one stare yamato
nadeshiko. Odnos sa osobom suprotnog pola dugo se smatrao
nepristojnim. Pre rata japanske devojke i momci do veridbe nikad
nisu smeli ostajati sami bez nadzora starijih; dogovoreni brakovi
bili su još uvek uobičajeni, a držanje za ruke i ljubljenje u
javnosti veliki tabui japanskog društva.
Sedamdesetih godina japansko društvo čini 90% srednje
klase. Zasićenost materijalnim dobrima uverila je japansku ženu
da nije prioritet imati porodicu kakvu su imali njihovi roditelji
rođeni nakon Drugog svetskog rata; odbijaju biti yamato nadeshiko,
ne žele svođenje života na sedenje kod kuće i čekanje da im se
muž vrati s posla. Mediji preuzimaju ulogu kreiranja idealne
porodice, postaje moderno udati se za muškarca s dobrim
primanjima, živeti u udobnom domu punom tehnoloških noviteta, a
decu usmeravati na visoke škole. Časopisi i televizija počinju
problematizovati odnose između starih i novih porodica,
prvenstveno odnose snaje i svekrve. Devojka udajom mora mladićevu
porodicu prihvatiti kao svoju, biti poslušna i na usluzi prvo
mužu zatim njegovim roditeljima. Nova idealizovana porodica treba
se sastojati samo od muškarca, žene i njihove dece, ali ovakva
porodica uskoro počinje osećati i prve probleme. Muškarac kao i
do sada ostaje stub porodice, puno radi i dolazi kući izmoren,
8
željan pune ženine pažnje. Ovakvo razmišljanje proteže se još od
XVIII veka kada je muškarac bio zakonski odgovoran za svoju
porodicu. Oslobođenjem žena od obaveza nametnutih kroz istoriju,
muškarac više ne dobija dovoljnu nagradu za sav stres koji
proživljava na poslu pa nadoknadu traži u vanbračnim
aktivnostima. Sedamdesetih su postala popularna poslovna
putovanja u Južnu Koreju, prikriveni prostitucijski turizam na
nivou kompanije kako bi se smanjio stres muških zaposlenika. Na
ovakav tip muške nevernosti veći deo japanskog društva gledao je
mirno, očekujući da se žene neće buniti dokle god ih
muževi finansijski izdržavaju. Ovakvi slučajevi kod žena su
dovodili su do frustracija, osećanja usamljenosti, nevoljenosti i
gubljenja interesa za decu. Problemi u novoj porodici narasli su
i do takvih razmera da su se počela deca ostavljati u ormarićima
za prtljag po železničkim stanicama, koja su nazvana coin locker
babies (koinrokkā beibīzu). Japansko društvo vrlo brzo je reagovalo
okrivljujući japanske žene za gubitak majčinskog instinkta, ne
mareći previše za vlastiti zakonski dopušten abortus.
Za vreme Drugog svetskog rata žene su na raznim poslovima menjale
muškarce, međutim, posle rata broj zaposlenih žena nije se
smanjio. Osamdesete su dovele do velikog povećanja broja
zaposlenih žena, kojih je po ukupnom broju sada više nego
domaćica, pre svega pod pritiskom ekonomskih teškoća, a zatim i
pod uticajem opšte težnje za emancipacijom žena. Teško je naći
jedno zanimanje u kome nisu angažovane žene. Najviše ih je
zaposleno u fabrikama, naročito tekstilnim. Veliki broj
9
zaposlenih je u kancelarijama, trgovinama, privatnim kućama itd.
Savremena Japanka najčešće ne napušta svoj posao ni kad se uda.
Ovakva kretanja primorala su vladu na menjanje starog zakona po
kojem žena mora prekinuti radni odnos pri stupanju u brak. Sama
porodica još više je pod pritiskom, posebno deca koja postaju
usamljena, a time i predmet zadirkivanja, što će kasnije prerasti
u maloletničko nasilje u školama.
Velika reforma u prosvetnom sistemu posle Drugog svetskog rata
potpuno je izjednačila žene s muškarcima. U svim školama sada
postoje mešovite učionice. Muškarac i žena imaju ista prava pri
stupanju u brak, u odlučivanju o razvodu i nasledstvu. Oni više
ne stupaju u brak radi interesa porodice, niti ih roditelji mogu
prisiliti da se venčaju po njihovom izboru. Mnogi stupaju u brak
iz ljubavi, ali ipak nastoje da to ne bude protivno želji
roditelja. Međutim, ima još mnogo slučajeva sklapanja braka preko
posrednika.
Danas Japanka ima ista prava kao i muškarac, kao i široku slobodu
na svim poljima života, koju joj garantuje novi ustav koji
propisuje jednakost nad zakonom i poštovanje ličnosti bez obzira
na pol. Pravo glasa dato je svim ženama koje imaju dvadeset ili
više godina, i svaki položaj u društvu podjednako je otvoren za
oba pola. U pogledu školovanja garantovane su apsolutno iste
mogućnosti kao i muškarcima, a što se tiče zanimanja, nema posla
koji je zabranjen ženama, sem opasnog i štetnog, a ustanovljen je
i princip jednake plate za isti rad, bez obzira na pol. Stari
10
porodični sistem isključivo patrijahalnog karaktera je ukinut, a
u porodici utvrđen pristup jednakosti polova, kao i sloboda
venčanja i razvoda, nasledno pravo, očinske prerogative itd.
Ovakav izmenjen položaj u društvu današnjoj japanskoj ženi donela
je velika društvena reforma, sprovedena u poraženom Japanu posle
Drugog svetskog rata, i to joj garantuju novi ustav i mnogi novi
zakoni doneti na osnovu njega. Međutim, to ipak ne znači da se
položaj Japanke praktično iz korena promenio. Ona još nije
potpuno oslobođena mnogih feudalnih običaja, naročito u ruralnim
mestima. Čak i danas mnoge žene ulaze u kuću, auto ili radnju
posle svojih muževa i izlaze posle njih. Žena mnogo teže dobija
zaposlenje nego muškarac istih kvalifikacija i često je slabije
plaćena od muške radne snage, i pored zakonskog principa “jednake
plate za isti rad”.
U Japanu danas postoje mnoge ženske organizacije sa desetinama
miliona članica. Najveća je Federacija oblasnih ženskih klubova,
poput Opšteindijskog kongresa žena ili organizacije PERWARI u
Indoneziji. Federacija ima sedam miliona članica. Današnje
organizacije japanskih žena potpuno se razlikuju od organizacija
za vreme rata, koje su služile isključivo interesima
militarističke vlade. Danas su to dobrovoljne organizacije koje
ponekad vrše pritisak na vladu da preduzme izvesne mere ili da
promeni neku svoju odluku.
11
2. Žena u japanskoj popularnoj kulturi
Do Izumo no Okumi (oko 1571–1615), plesačice koja je otvorila put
predstavama koje su se smatrale “čudnim” (kabuki), popularna
kultura bila je oksimoron. Kulturom se smatralo samo ono što je
drevno, elegantno, svečano, iznijansirano, prefinjeno, klasično i
ekskluzivno. Kultura podrazumeva nešto što prevazilazi buku, a
običan narod nije imao nikakvog udela u tome. Oni su imali svoje
zabave, nepristojne i nalik cirkusu, koje su im pružali lutajući
muzičari, plesači, pevači balada, lutkari, akrobate, mačevaoci,
treneri životinja i dr.
Pre ujedinjenja Japana 1603. godine, bilo je malo toga čime se
narod bavio pored najosnovnijih potreba za preživljavanjem ili
vojevanjem za svoje vladare. Nakon što je zavladao mir, za njim
je sledila i promena. Došlo je do masovne pismenosti, štampe i
prosperitetne trgovačke klase. Uskoro je običan svet čitao
romane, posećivao predstave i uživao u raznim oblicima popularne
kulture. Do osamdesetih godina, kultura u Japanu bila je visoka,
ako ne i korporativna, dok je popularna kultura bila isključivo
periferalna.
Početkom devedesetih, žene počinju osećati da im nešto nedostaje.
Pojavljuje se josei (manga stripovi za žene), a TV serije otvoreno
propagiraju vanbračne pustolovine. Žene koje nisu u braku počinju
kopirati muškarce tražeći romanse na putovanjima u strane zemlje.
Tako je došlo do stvaranja još jednog stereotipa – razmišljanja o
12
Japankama kao o ženama koje ne nalaze dovoljno ljubavi u svojoj
zemlji. Nekako u to vreme u Japanu počinje era pokazivanja
ženskog tela, pojavljuju se prve necenzurirane slikovnice za
odrasle i prvi otachidai plesni klubovi u kojima su žene mogle
plesati razgolićene i time sticati veliki krug muških
obožavatelja. Žene ovde nisu plesale zbog novca, već zbog same
želje pokazivanja svog tela. Polako se stvarao kult privlačenja
muškaraca mladim ženama i svaka naredna generacija nastojala je
pomeriti tu granicu godina još niže. To je dovelo do toga da se
danas Japanke užasavaju starosti. Samo društvo postavilo je
vrednosti na taj način da jedino mladost vredi i da se čitava
industrija zabave i pop kulture okreće mladima i onima koji
nastoje zadržati tu mladost po bilo koju cenu. Sredinom
devedesetih započelo je i sponzorsko izlaženje, enjo kosai trend u
kojem stariji muškarci nude novac ili skupu odeću mladim i lepim
devojkama u zamenu za zajedničke izlaske koji mogu, ali i ne
moraju uključivati seksualne odnose.
Brza modernizacija i recesija devedesetih stvorile su od
Japanki energetične i odlučne žene. Stereotip poslušnih yamato
nadeshiko zamenio je stereotip Japanki koje su otišle u Ameriku iz
raznih pobuda i u Japan donele crnačku kulturu, ali s njom i
drogu i seksualnu dekadenciju koja i dan-danas postoji u
kvartovima poput Ropongija (Roppongi) ili Šibuje (Shibuya).
Japansko društvo je takvim ženama dalo pogrdan naziv “žuti
taksi” (žene koje prihvataju seksualne odnose sa bilo kim).
Situacija nakon Drugog svetskog rata sada se u potpunosti
13
promenila. Veliki broj bogatijih Japanki danas opseda američke
vojne baze i turističke destinacije na Pacifiku kupujući ljubav
muškaraca novcem i darovima.
Japanska današnjica je puna uspeha i živosti. Širi se,
pretvarajući ljude širom sveta u ljubitelje japanskih stripova
(manga) i animacije (anime). To predstavlja novu ulogu za tiho,
introvertno japansko društvo. Uloga žena u japanskom društvu
česta je tema komentatora o stanju savremenog Japana. Iako je
važno uzeti u obzir analize statistika i anketa, važno je i
primetiti kako popularna kultura definiše savremenu japansku
ženu. Kao posledica toga, manga i anime mogu se, kao oblik
popularne kulture, koristiti za analizu društvenog položaja žena
u Japanu. Kroz proučavanje predstave žena u japanskoj animaciji
tokom proteklih desetak godina, možemo početi da identifikujemo
uloge žena u savremenom japanskom društvu.
3. Položaj gejše u društvu
Gejša (geisha) je izvesna atrakcija Japana, ali uglavnom nije ono
što se o njoj obično misli na Zapadu. “Ona je profesionalna
razbibriga Japanaca, njihova potreba a ne atrakcija, žena čija je
profesija da dočekuje goste na banketima i poslovnim večerama, i
da ih okružuje prijatnom atmosferom, sa svim dostojanstvom u sebi
i sa puno japanskog poštovanja oko sebe, najbolja zabava za
14
umornog japanskog poslovnog čoveka kakvu ne može da nađe u
problematici i navikama domaćeg života.”2
Gejše se u Japanu pojavljuju kao profesija tek oko 1775. godine,
kada su prostitutke iz čuvene Jošivare (Yoshiwara), današnjeg
tokijskog distrikta, počele da pevaju narodne pesme i sviraju
instrument sa tri žice (shamisen).
Patroni gejša su s početka bili uglavnom trgovci (niži red
japanskog feudalnog društva), ali kako je institucija gejša
postajala sve čvršća, a one sve talentovanije, samuraji (najviša
kasta japanskog feudalnog perioda) počeli su takođe da zalaze u
njihove kuće i da im postaju patroni. Do kraja feudalizma gejše
su svojim šarmom, duhovitošću i inteligencijom stekle svoj
značaj u japanskom načinu života. Gejša je bila žena od poverenja
i potpuno lojalna svojim patronima. Nekad su održavane vežne
političke konferencije i intimni sastanci velikih poslovnih ljudi
u prisustvu po nekoliko gejša u njihovim kućama, ali je bilo
nemoguće da se i za jednu reč otuda sazna preko gejše. Mnoge su
bile direktno posvećene u najveće političke tajne kroz članove
vlade i visoke vojne ličnosti koje su bile njihovi patroni.
To je bilo doba procvata gejša. Poznate gejše u tom razdoblju
bile su fine devojke iz uglednih porodica. Neke su postajale
ljubavnice svojih moćnih patrona i za njih su se posle udavale,
ali bi svaka koja bi se spustila ispod nivoa koji je dolikovao
gejši bila odmah isključena iz svog društva. Gejše su bile2 Šantić V. (1961), Japan, Kultura, Beograd, str. 193.
15
dostupne samo privilegovanim članovima društva, pa su zato i same
bile privilegovane.
Oko 1800. godine stari tip gejši počeo je da iščezava. Marš
progresa i prodor zapadnjačkih shvatanja u Japan u to vreme bili
su odveć hladni za toplu atmosferu u kojoj su cvetale gejše.
Njihov centar pomerio se iz Jošivare bliže srcu Eda. Ipak, zvučni
poziv gejše kao umetnice postajao je sve manje privlačan za
savremenu japansku ženu. Njihovom položaju štetile su i
prostitutke, takozvane pan-pan devojke koje su opsedale američke
baze. Svet kroz oči Japanaca i Japan kroz oči sveta su se
drastično menjali tokom Drugog svetskog rata; Japanci su zbog
okupacije imali loše mišljenje o Amerikancima – personifikaciji
čitavog zapadnjačkog sveta, a svet je imao loše mišljenje o
Japankama. Smatrao ih je prostitutkama najviše zbog pan-pan
devojaka sa kojima su ih stranci mešali. Žene koje su izgubile
svoje kuće, porodice, muževe i decu pokušavale su preživeti i
jedan deo njih odlučio se za prodaju svojih tela.
Posle Drugog svetskog rata položaj gejše nešto se izmenio. Zakon
je propisao da devojka ne može ući u taj poziv pre svoje
šesnaeste godine. U novim, demokratijskim odnosima u posleratnom
japanskom društvu one imaju mnogo veće šanse da posle izvesnog
vremena postanu samostalne. Gejše nisu više primorane da budu
zaposleno direktno kod neke mama-san, nego su učlanjene u svoje
udruženje i imaju svoju centralnu kancelariju. Kada neki restoran
treba da priredi večeru sa gejšama, telefonira u kancelariju
16
uređenja, a gejša se zatim tamo pojavljuje vozeći se rikšom. Pred
restoranom je dočekuje čitava svita, a ona će uvek, kako to
dolikuje gejši, koračati sitno i graciozno i gledati samo preda
se.
4. Seksualno nasilje u Japanu
Aktivisti i advokati kažu da je odnos prema prema žrtvama nasilja
u Japanu i dalje hladan. Ovo je društvo koje veruje da je žena
kriva, da je dala muškarcu povoda, da laže ili da je mogla da
uzvrati. Kampanje ženskih grupa i promene zakona olakšale su
žrtvama nasilja da progovore i preduzmu zakonske mere protiv
počinilaca, ali mnoge i dalje ćute zbog stida ili straha od osude
i kritike. Zatvorske kazne i kompenzacija ne uspevaju adekvatno
da reflektuju patnju žrtava, što je znak da se u japanskom
društvu kojim dominiraju muškarci silovanje i dalje kažnjava
blago.
Rape culture (eng. rape – silovanje; culture – kultura, kultivacija)
je internacionalni problem; koncept koji povezuje silovanje i
seksualno nasilje sa kulturom društva u kojoj stavovi i prakse
normalizuju, tolerišu, opravdavaju, ignorišu, pa čak i podržavaju
silovanje. U slobodnom prevodu moglo bi se reći da takva društva
“kultivišu”3 silovanje. Neki od primera ovog koncepta u društvu
koje toleriše silovanje su: prebacivanje krivice na žrtvu,
trivijalizacija seksulanog napada, seksualno eksplicitne
3 Nasilje nad ženama kroz oči medija, Sigurna kuća. <http://sigurnakuca.net/vesti.396.html >
17
pošalice, tolerancija seksualnog uznemiravanja, davanje lažnih
statistika o incidentima, osuđivanje žrtvine odeće, mentalnog
stanja i motiva, definisanje “muževnosti” kao dominantne i
seksualno agresivne, definisanje “ženstvenosti” kao submisivne i
seksualno pasivne, pritisak na muškarce da što pre stupe u
seksualne odnose, a na žene da ne deluju hladno i nedostupno,
pretpostavlja se da samo promiskuitetna žena može biti silovana i
da muškarci ne mogu biti silovani (ili da samo slabi muškarci
mogu biti silovani), odbijanje da se optužbe silovanja shvate
ozbiljno, učenje žena kako da ne budu silovane, umesto muškarce
da ne siluju itd. Rape culture je okruženje u kome silovanje
preovladava i u kome se silovanje oprašta i opravdava u pop
kulturi i medijima. Nastavlja se kroz upotrebu mizoginičnog
jezika, objektifikacije ženskog tela, romantizacije i
glamuralizacije seksualnog nasilja, čime se stvara društvo koje
zanemaruje prava i sigurnost žena.
Iako je zemlja sa relativno niskom stopom kriminala, ni Japan
nije uspeo da izbegne ovaj problem. Rape culture utiče na svaku ženu
i predstavlja degradaciju i ograničavanje prava svih žena. Većina
devojaka i žena plaše se silovanja, dok je kod muškaraca potpuno
drugačija priča. Tako silovanje funkcioniše kao moćno sredstvo
kojim se cela ženska populacija drži u poziciji subordinacije.
Ipak, sistem polako počinje da se menja i sve više žena izlazi na
sud sa svojim slučajevima i prijavljuje nasilje u porodici. Japan
je 2000. godine ukinuo pravilo koje je onemogućavalo žrtvama
18
seksualnog zločina da pokrenu krivični postupak u slučaju da je
prošlo šest meseci od identifikovanja osumnjičenog – vremensko
ograničenje koje su grupe žrtava godinama pokušavale da promene.
Legislativa iz 2004. godine omogućava ženama da traže sudske
zabrane prilaženja za svoje muževe koji su ne samo fizički
nasilni, već vrše seksualno zlostavljanje, uključujući i prisilni
seks. Žene sada u sudnice mogu doći u pratnji advokata, a žrtve
seksualnog nasilja mogu takođe da svedoče van sudnice, preko
video snimka.
5. Ženski govor u Japanu
Jezik je imao veoma važnu ulogu u međunarodnoj i kulturnoj
politici Japana. Pitanja vezana za jezik oduvek su blisko
povezana i sa određenim globalnim tehnološkim napretkom, kao i sa
iskustvima manjinskih grupa u samom Japanu. Mnogo ljudi u Japanu
želi da japanski postane internacionalni ili svetski jezik. Da bi
se to dogodilo, potrebno je da se razvije drugačije mišljenje o
globalnoj upotrebi jezika.
Kulturne podgrupe među govornicima japanskog jezika koriste razne
varijante jezika kao vrstu koda kulturnog identiteta. Namera je
da odvoje, a nekad i isključe one koji ne pripadaju toj kulturi.
Dobro su poznate varijacije kada je u pitanju pol govornika.
Određene specifične konverzacije potvrđuju pol govornika, ali se
mogu koristiti i za ruganje određenom polu. To se ponekad koristi
kada muškarci homoseksualci koriste obeležja ženskog govora, ili
19
transseksualaca kada žele da igraju žensku ulogu (onesan – velika
sestra). U pitanju je onesan kotoba ili “govor velike sestre”, koji
označava njihovu promenu pola. U drugim slučajevima, kao npr. kod
stranaca, takav govor može biti nenameran.
Najveća razlika nalazi se u upotrebi oblika glagola, ličnim
zamenicama, rečeničnim partikulama i u upotrebi počasnih izraza.
Muškarci koriste kratke, nelične oblike glagola i njihove
imperative u govoru u neformalnim situacijama. Ličnu zamenicu ore
koriste samo muškarci, dok žene koriste watashi ili atashi. Određene
rečenične partikule koriste samo žene (npr. wa sa uzlaznom
intonacijom), druge samo muškarci (npr. zo).
Žene tradicionalno koriste više počasni govor od muškaraca, a
određeni broj Japanki namerno podiže svoj glas. Shibamoto je
1985. godine otkrio da žene često preokreću uobičajen red reči,
stavljajući subjekat posle predikata, i izostavljaju partikule
više nego muškarci.
Poslednjih godina čini se da se jaz smanjuje. Okamoto izveštava o
fenomenu devojaka koje koriste odsečan muški stil govora koji
inkorporira konačne rečenične partikule. Uglavnom je reč o
nevenčanim devojkama, studentkinjama univerziteta.
Od 1990. srednjoškolke su koristile boku, zamenicu u prvom licu
koju su nekada koristili muškarci. To je nekada bilo ograničeno
na period školovanja, ali se u poslednje vreme koristi i po
završetku škole.
20
Došlo je i do određenih promena nekih počasnih reči u neformalnom
kontekstu. Pošto se u izveštaju Nacionalnog jezičkog saveta iz
1952. godine kritikuje preterana upotreba počasnih reči i
eufemizama kod žena, slično istraživanje sprovedeno je 1990-ih
godina. Rezultat je bila jednakost upotrebe između polova po ovom
pitanju. Naravno, razlike su i dalje ostale, ali su bile manje
nego ranije.
Nažalost, u govoru oba pola i dalje se koriste reči i fraze koje
žene prikazuju stereotipno ili sa predrasudama. Npr. “Onna no
ichinen iwa omo toosu (Upornost žena prodire kroz kamen; iako žene
deluju slabašno i bespomoćno, one su opsesivne i osvetoljubive)”,
“Onna wa bakemono (Žene su čudovišta; žene su sposobne da menjaju
svoj izgled pomoću šminke i odeće)”, “Onna no chie wa ushiro e mawaru
(Ženska pamet se okreće unazad; žene su spore i ne mogu da
razmišljaju brzo)”; “Otoko wa matsu, onna wa fuji (Muškarac je bor,
žena je visterija; žena je zavisna od muškarca baš kao visterija,
robusna penjačica sa belim ili ljubičastim cvetovima koja se
obmotava oko bora) i “Otoko wa dokyoo, onna wa aikyoo (Muškarci bi
trebalo da budu smeli, a žene očaravajuće).”4
4 Takemaru N. Women in the Language and the Society of Japan: the Linguistic Roots of Bias
21
3. Zaključak
Reforma posle rata bila je odveć grandiozna za japanski
konzervatizam i navike, ali upravo je ona uzdrmala japansko
društvo i pokrenula ženu iz njene vekovne ropske potčinjenosti
muškarcu. Ako ta reforma još ni izdaleka nije sasvim emancipovala
japansku ženu, nesumnjivo je postavila čvrste temelje za njenu
buduću emancipaciju koju više ništa ne može zaustaviti.
Tradicionalna uloga žena sada je postla opcija, baš kao što je i
izbor karijere ili preduzetništva. Ono što je pozitivno jeste što
je drugi izbor postao direktno ili indirektno zastupljeniji u
proizvodima pop kulture kao što su manga i anime. Japanska pop
kultura je široko rasprostranjena i nudi različita predstavljanja
žena. Njene proizvode konzumiraju sve starosne grupe.
Alternativna uloga žena sluti dobro za budućnost Japana, jer se
prikazuje za oba pola “kulture narodnih masa” ili taishu bunka.
Japanska žena danas je kompleksan pojam i da bi se razumeo u
potpunosti, potrebno je srušiti predrasude i zaobići stereotipe.
Japanska žena nije ili yamato nadeshiko ili “žuti taksi” – nisu sve
Japanke mlade, niti hodaju u dizajnerskoj odeći. Japanke su
najdugovečnije žene na svetu i veći deo njih je između
četrdesetih i osamdesetih godina života. One danas žive na
različite načine i posmatraju svet oko sebe u širokom rasponu –
22
od detinjeg optimizma, do krajnjeg pesimizma, a postoje jaki
istorijski razlozi zašto je to tako.
23
Literatura
1. Boden, Sean. Women and Anime.
<http://www.nausicaa.net/miyazaki/essay/files/SeanBoden_WomenandAnime.pdf
> 21.12.2013.
2. Vojvodić, Marija. Japan uzduž i popreko. Podgorica:
Montenegropublic. ITP “UNIREKS” – Nikšić, 1995.
3. Marković, Ljiljana. Jezik i društvo u Japanu.
4. Takemaru N. Women in the Language and the Society of Japan: the Linguistic
Roots of Bias. McFarland & Company, Inc. 1964.
5. Fujioka, Chisa. Little sympathy for rape victims in Japan.
Reuters. <http://www.reuters.com/article/2007/05/15/us-japan-
rape-idUST17815620070515> 21.12.2013.
6. Hern, Lafkadio. Japan: pokušaj tumačenja. Beograd: Kokoro, 2012.
7. Šantić, Vojin. Japan. Beograd: Kultura, 1961.
8. Japan’s first pop culture, Japan Times.
<http://www.japantimes.co.jp/life/2011/02/13/general/japans-
first-pop-culture/#.UrXvwdL1k_1> 21.12.2013.
9. Nasilje nad ženama kroz oči medija, Sigurna kuća.
<http://sigurnakuca.net/vesti.396.html> 21.12.2013
10.Rape culture, Marshall University.
<http://www.marshall.edu/wcenter/sexual-assault/rape-culture/> 21.12.2013.
11.Rape Culture in Japan and GACKT Fans, Wordpress.
<http://jrgordonjet1.wordpress.com/2013/05/21/rape-culture-
in-japan-and-gackt-fans/> 21.12.2013.
24
12.Rape Victim Presses Case of Police Abuse in Japan. Women’s
News. <http://womensenews.org/story/the-world/090102/rape-
victim-presses-case-police-abuse-japan#.UrXvoNL1k_2>
21.12.2013.
25
Top Related