Životinjski ritualni ukopi i idoloplastika u prapovijesti kontinentalne Hrvatske / Animal Ritual...

Sveučilište u Zagrebu

FILOZOFSKI FAKULTET

Maja Pasarić

ŽIVOTINJSKI RITUALNI UKOPI IIDOLOPLASTIKA U PRAPOVIJESTI

KONTINENTALNE HRVATSKE

DOKTORSKI RAD

Zagreb, 2012.

University of Zagreb

FACULTY OF HUMANITIES AND SOCIAL SCIENCES

Maja Pasarić

ANIMAL RITUAL BURIALS AND IDOLSCULPTURES IN THE PREHISTORY OF

CONTINENTAL CROATIA

DOCTORAL THESIS

Zagreb, 2012

Sveučilište u Zagrebu

FILOZOFSKI FAKULTET

Maja Pasarić

ŽIVOTINJSKI RITUALNI UKOPI IIDOLOPLASTIKA U PRAPOVIJESTI

KONTINENTALNE HRVATSKE

Mentor:

prof. dr. Aleksandar Durman

DOKTORSKI RAD

Zagreb, 2012.

University of Zagreb

FACULTY OF HUMANITIES AND SOCIAL SCIENCES

Maja Pasarić

ANIMAL RITUAL BURIALS AND IDOLSCULPTURES IN THE PREHISTORY OF

CONTINENTAL CROATIA

Supervisor:

prof. dr. Aleksandar Durman

DOCTORAL THESIS

Zagreb, 2012

„Strpljenje je gorko, ali plodovi su mu slatki.“Aristotel

ZAHVALA

Izradi doktorskog rada „Životinjski ritualni ukopi i idololoplastika u prapovijestikontinentalne Hrvatske“ pridonijeli su mnogi te im se ovdje od srca zahvaljujem.

Aleksandru Durmanu zahvalnost dugujem na iskazanom povjerenju i interesu za temurada, prihvaćanju mentorstva te stručnoj i srdačnoj pomoći tijekom njegova nastanka.Komentari, sugestije i poticaj Marine Milićević Bradač i Antonije Zaradije Kišdoprinijeli su konačnoj izradi i oblikovanju rada.

Izradu disertacije ne bi bilo moguće započeti bez životinjskog osteološkog materijala iuvida u odgovarajuću dokumentaciju čiju analizu su mi omogućili: Jacqueline Balen iSanjin Mihelić, Jasna Šimić i Dragana Rajković, Krešimir Filipec, Danijela Roksandić iMarija Šiša-Vivek, Maja Krznarić Škrivanko, Robert Čimin.

Nemoguće bi bilo nastaviti bez neprocjenjive pomoći u obradi i analizi životinjskihostataka koju su mi pružili Tajana Trbojević Vukičević, Kazimir Miculinić i ZdravkaHincak.

Onaj svakodnevni poticaj, podršku, strpljenje i ljubav dugujem Mariu bez čije vjere umene ovaj rad ne bi ugledao svijetlo dana te mu je stoga i posvećen.

SAŽETAK

U radu su prikazani rezultati analize ukopa životinja i zoomorfne idoloplastike iz

razdoblja eneolitika (lasinjska, badenska, kostolačka i vučedolska kultura) s područja

kontinentalne Hrvatske (međuriječje Save, Drave i Dunava).

Osim već objavljenih nalaza iz Vučedola i Koprivničke Rijeke u radu su detaljno

razmotreni nalazi ukopa životinja s novijih iskopavanja iz Aljmaša, Đakova, Josipovca,

Osijeka, Petrijevaca, Selaca Đakovačkih i Vučedola, ali i ukopi sa starijih, neobjavljenih

istraživanja (Stari Mikanovci). Analizirano je 30 objekata u kojima je bilo ukopano 46

životinja. Za svaki ukop detaljno je opisan arheološki kontekst i stupanj sačuvanosti koštanog

materijala te su prikazane biološke karakteristike svake individue. Ukopi su podijeljeni na

cjelovite/gotovo cjelovite, djelomične i mješovite, a provedena je i podjela s obzirom na

mjesto ukopa (u naselju, tj. jami i u/blizu ljudskog groba). U ukopima su pronađeni ostaci

domaćih i divljih životinja: domaćeg goveda, pragoveda, psa, domaće svinje, divlje svinje,

ovce/koze, jelena, srne, dabra. Ukopi iz kontinentalne Hrvatske uspoređeni su sa neolitičkim i

eneolitičkim ukopima životinja iz srednje Europe. Na temelju određenih kriterija pokušao se

odrediti ritualni karakter eneolitičkih ukopa životinja iz kontinentalne Hrvatske: od trideset

ukopa, sa sigurnošću se s ritualom može povezati njih sedamnaest i najvjerojatnije još tri

ukopa, a tri nalaza su nedefinirana. Za svaku od životinjskih vrsta pronađenih u ritualnim

ukopima pokušala se odrediti njena uloga u duhovnoj sferi prapovijesnih ljudi koristeći se

pritom i podacima iz različitih povijesnih razdoblja kao i etnografskim izvorima.

Eneolitička zoomorfna idoloplastika iz kontinentalne Hrvatske može se podijeliti u pet

grupa: 1) trodimenzionalne životinjske figurice, 2) posude sa životinjskim atributima - spoj

životinjskog tijela i recipijenta, 3) bukraniji, 4) rogoliki žrtvenici - konsekrativni rogovi i 5)

keramički rogovi. Svi navedeni predmeti, kojima je poznat kontekst nalaza, pronađeni su u

otpadnim i/ili stambenim jamama unutar naselja ili su na neki način povezani sa stambenim

prostorima i svi pripadaju skupini keramičkih predmeta (iznimka je bukranij koji je nastao

spojem gline i kostiju životinje). Većina eneolitičkih plastičnih prikaza životinjskog tijela ili

njihovih pojedinih atributa pripada vučedolskoj kulturi. Osim vučedolske kulture

konsekrativne rogove poznaje i kostolačka kultura, a trodimenzionalne zoomorfne figurice

pripisane su još lasinjskoj i badenskoj kulturi. Posude sa zoomorfnim obilježjima ukazuju na

predodžbe o životinjskom tijelu kao recipijentu ili nositelju recipijenta dok se bukranij i neki

konsekrativni rogovi povezuju sa stambenim objektima u koje su svojom prisutnošću mogli

upisivati sakralna ili društvena značenja ili su, kao u slučaju malih keramičkih rogova, mogli

biti prostorno povezani s objektima koji ukazuju na određene aspekte društvene hijerarhije.

Ključne riječi: kontinentalna Hrvatska, eneolitik, lasinjska kultura, badenska kultura,

kostolačka kultura, vučedolska kultura, ukopi životinja, ritual, zoomorfna idoloplastika.

ABSTRACT

The dissertation presents the results of the study of animal burials and animal idol

sculptures from the Eneolithic period (Lengyel, Baden, Kostolac and Vučedol cultures) in the

region of continental Croatia (territory between the Sava, Drava and Danube rivers).

Besides the previously published findings from Vučedol and Koprivnička Rijeka, in

this dissertation animal burials from the recent excavations in Aljmaš, Đakovo Josipovac,

Osijek, Petrijevci, Selci Đakovački and Vučedol have been thoroughly analysed as well as

burials from earlier, unpublished excavations (Stari Mikanovci). In total 30 objects containing

46 animals were analysed. For each burial a detailed archaeological context and the degree of

preservation of bone material as well as the biological characteristics of each individual were

given. Burials were divided into complete/almost complete, partial and mixed burials; the

division considering the place of burial was also carried out (in a settlement, i.e. pit and

in/close to human grave). Skeletal remains of domestic and wild animals were found in the

burials: domestic cattle, auroch, dogs, pigs, wild pig, sheeps/goats, deer, roe deer, and

beavers. Burials from continental Croatia were compared with the Neolithic and Eneolithic

animal burials from the region of Central Europe. On the basis of certain criteria an attempt to

determine the ritual character of Eneolithic animal burials from continental Croatia was

carried out: of the thirty burials, seventeen may be associated with the ritual activities with

certainty, three more burials are probably related to rituals, while three burials are still

undefined. For each of the species found in the ritual burials attempt was made to determine

their role in the spiritual sphere of prehistoric people using parallels from different historical

periods and ethnographic sources as well.

Eneolithic animal idol sculptures from continental Croatia may be divided into five

groups: 1) three-dimensional animal figures, 2) vessels with animal attributes, 3) bucrania, 4)

horn-like altars - consecrative horns, 5) ceramic horns. All these items, for those that the

archaeological context is known, were found in the waste and/or residential pits within the

settlement or are somehow associated with the residential areas and all belong to a group of

ceramic items (the exception is bucranium which is combination of clay and animal bones).

Most of the Eneolithic plastic displays of animal bodies or their individual attributes are dated

to the Vučedol culture. Besides Vučedol culture, consecrative horns were also known in the

Kostolac culture, while three-dimensional zoomorphic figurines were attributed to Lasinja

and Baden cultures. Vessels with zoomorphic features indicate the image of an animal body

as a recipient or the carrier of a recipient, while bucranium and some consecrative horns are

associated with residential buildings in which by their presence they could add religious or

social significance or, as in the case of small ceramic horns, could be spatially associated with

objects that point to certain aspects of the social hierarchy.

Keywords: continental Croatia, Eneolithic, Lengyel culture, Baden culture, Kostolac culture,

Vučedol culture, animal burials, ritual, animal idol sculptures.

SADRŽAJ

1. UVOD.....................................................................................................................................1

1.1. Ukopi životinja na prapovijesnim lokalitetima kontinentalne Hrvatske - opće

stanje istraženosti .............................................................................................................2

1.2. Ukopi životinja u Europi - osnovni interpretativni okviri .….........................................11

1.3. Prapovijesna zoomorfna plastika - interpretativne postavke ………………………….15

2. CILJ ISTRAŽIVANJA ........................................................................................................18

3. MATERIJAL I METODE ...................................................................................................20

3.1. Ritual i žrtvovanje ……..………………………………………………………………20

3.2. Domestikacija ………….................................................................................................26

3.2.1. Govedo ………………….......................................................................................30

3.2.2. Pas ..........................................................................................................................31

3.2.3. Svinja ………….....................................................................................................32

3.2.4. Ovca/koza …………...............................................................................................33

3.3. Eneolitik u Hrvatskoj - osnovne karakteristika razdoblja …………………..................34

3.4. Arheološki kontekst ukopa životinja u eneolitiku kontinentalne Hrvatske ……...........37

3.4.1. Aljmaš-Podunavlje ……….....................................................................................37

3.4.2. Đakovo-Franjevac ……..........................................................................................47

3.4.3. Josipovac-Gravinjak ……………...........................................................................55

3.4.4. Koprivnička Rijeka-Rudina ………………….......................................................57

3.4.5. Osijek-Retfala ........................................................................................................61

3.4.6. Petrijevci-Verušed ..................................................................................................64

3.4.7. Selci Đakovački-Pajtenica .....................................................................................69

3.4.8. Stari Mikanovci-Damića gradina ……...................................................................76

3.4.9. Vučedol ……………………..................................................................................80

4. REZULTATI ………............................................................................................................91

4.1. Karakteristike eneolitičkih ukopa životinja iz kontinentalne Hrvatske i njihova

usporedba s kronološki bliskim ukopima životinja u srednjoj Europi ….....................91

4.1.1. Ukopi goveda .........................................................................................................98

4.1.2. Ukopi pasa …………............................................................................................107

4.1.3. Ukopi svinja .........................................................................................................113

4.1.4. Ukopi ovce/koze ……..........................................................................................117

4.1.5. Ukop jelena….......................................................................................................118

4.1.6. Ukop dabra............................................................................................................119

4.2. Zoomorfna idoloplastika u eneolitiku kontinentalne Hrvatske …………..……….....120

4.2.1. Trodimenzionalne životinjske figurice ................................................................122

4.2.2. Posude sa životinjskim atributima .......……........................................................128

4.2.3. Konsekrativni rogovi ............................................................................................131

4.2.4. Bukranij ……………............................................................................................133

4.2.5. Keramički rogovi ……………….........................................................................135

5. RASPRAVA ......................................................................................................................136

5.1. Ritualni ukopi životinja u eneolitiku kontinentalne Hrvatske ……………..………...136

5.2. Moguće interpretacije eneolitičke zoomorfne idoloplastike iz kontinentalne

Hrvatske .......................................................................................................................179

6. ZAKLJUČAK ....................................................................................................................185

7. LITERATURA ...................................................................................................................190

1. UVOD

Od početka svog života na zemlji ljudi su sa životinjama ostvarivali različite odnose.

Životinje su čovjeku bile izvor hrane i sirovina, njegovi pratitelji jednako kao i suparnici.

Slične, ali istovremeno drugačije od ljudi, životinje su već tijekom rane prapovijesti čovjeku

pružile i obrasce za razumijevanja svijeta oko sebe i stvaranje različitih kategorija.

Materijalno-upotrebni odnos kao najstariji odnos čovjeka prema životinjama

(Visković, 1996.) u kojem su životinje zadovoljavale osnovne ljudske potrebe za hranom,

odijevanjem i sirovinama, i pomoći pri radu doveo je i do predodžbi o životinjama kao

značajnoj ekonomskoj vrijednosti te dobro čuvanom „blagu“. Domaća životinja postaje i

dobro s kojim se trguje pa ne iznenađuje ni činjenica da je iz latinskog naziva za ovcu pecus

izvedena riječ za novac - pecunia. Čovjekovo „blago“ svjedoči i o njegovom društvenom

statusu, a o tome govore čak i biblijski tekstovi poput Knjige o Jobu iz koje doznajemo da je

posjedovanje velikog broja životinja među kojima i nekoliko parova volova označavalo

Jobovo materijalno bogatstvo, ali i općenito obiteljsku i životnu sreću (Zaradija-Kiš, 2007.).

Osim ekonomske vrijednosti životinje su od najranije prapovijesti u ljudskoj kulturi

imale i simboličku ulogu. Nalazimo ih kao sastavni dio mitsko-religijske svijesti čovjeka o

čemu svjedoči bogata zoosimbolika totemističkih i animističkih sustava, različitih vjerskih

sistema i mitologija. Sa simboličkim odnosom često se isprepliće i umjetnički pristup prema

životinjama.

Ponekad nije jednostavno u potpunosti sagledati sve razine odnosa između životinje i

čovjeka, pogotovo kada su u pitanju nalazi materijalne kulture kojima raspolaže arheologija.

No, kao neizostavan dio ljudskog života životinje postaju važnim predmetom arheoloških

istraživanja. Osteološki ostaci životinja dosada su se u najvećoj mjeri koristili kako bi pružili

informacije o ljudskoj prehrani i drugim vrstama ekonomskog odnosa. Osim o navedenom,

ostaci faune, pronađeni u određenim arheološkim kontekstima mogu svjedočiti i o

simboličkim i društvenim značenjima životinja tijekom prapovijesti. Spomenuti odnosi

između čovjeka i životinje u ovom radu pokušat će se sagledati u okvirima prapovijesnih

ritualnih ukopa životinja na području kontinentalne Hrvatske, a zatim i zoomorfne

idoloplastike.

1.1. Ukopi životinja na prapovijesnim lokalitetima kontinentalne Hrvatske - opće

stanje istraženosti

Radovi posvećeni ukopima životinja, slučajevima kada je životinja samostalno

položena u zemlju i kada se njeni koštani ostaci nalaze u anatomskom položaju ili kada se

ostaci životinje nalaze uz čovjeka, u hrvatskoj arheološkoj literaturi izuzetno su rijetki. Kao

razlog tomu mogla bi se navesti činjenica da se takva vrsta nalaza na području kontinentalne

Hrvatske ne susreće osobito često. Djelomičan razlog tomu može biti i odsutnost podataka o

ostacima faune i/ili nedovoljna pozornost posvećena tim pitanjima kako je to već pretpostavio

i M. Jurišić (1990.). Ipak, krajem 20. i početkom 21. st. prilikom arheoloških istraživanja

prapovijesnih lokaliteta kontinentalne Hrvatske otkriven je određeni broj samostalnih

životinjskih kostura, kao i slučajeva u kojima su životinjski ostaci bili položeni uz čovjeka. Ti

nalazi su zabilježeni, ali se u većini slučajeva o njima nije posebno raspravljalo. Najčešće su

popraćeni kraćim osvrtom na kontekst nalaza dok se nerijetko pretpostavio njihov ritualni ili

kultni karakter.

Bez obzira na to što se na prvi pogled nalazi ukopa životinja ili pojedinih dijelova

njihova tijela u prapovijesti kontinentalne Hrvatske mogu učiniti malobrojnima svakako

vrijedi obratiti pozornost na načine na koje su oni do danas tumačeni te koje su činjenice

autore navele na određene zaključke. Ovo poglavlje zamišljeno je kao pregled, do danas, u

literaturi poznatih nalaza samostalnih ukopa životinja, slučajeva kada su ostaci životinje

polagani uz čovjeka te slučajeva kada su pojedini dijelovi životinje posebno ukopani. Pregled

će se usmjeriti na područje kontinentalne Hrvatske (međurječje Save, Drave i Dunava), a

obuhvatit će prapovijesna razdoblja od neolitika do željeznog doba.

Premda su ukopi životinja poznati u neolitičkoj Europi, prema dosadašnjem stanju

istraženosti, tijekom neolitika u kontinentalnoj Hrvatskoj nalaza cjelovitih životinjskih

kostura, samostalnih ili položenih uz čovjeka, gotovo da i nema.

Jedini, a ujedno i posebno zanimljiv samostalan ukop životinje iz razdoblja kasnog

neolitika zabilježen je na nalazištu Kneževi vinogradi u Baranji (Šimić, 1986.). U tom naselju

sopotske kulture 1986. godine, nedaleko od istraživane zemunice, istražena je jama na čijem

su dnu bile pažljivo poslagane životinjske kosti - pojedini dijelovi kostura konja i ždrjebeta.

Uokolo kostiju, poput okvira, bili su položeni grumeni pečene zemlje, a među kostima se

nalazio i jedan kremeni nožić. Navedene okolnosti nalaza potaknule su voditeljicu istraživanja

J. Šimić da pretpostavi da je riječ o ritualnom ukopu (Šimić, 1986.). Okolnosti ovog nalaza

kao i pretpostavka da je riječ o konju i ždrjebetu1 potaknuli bi zanimljivu raspravu i pružili

vrijedne uvide kada bi ih se uključilo u istraživanje predviđeno ovim radom. No, zbog ratnih

okolnosti taj nalaz se nije sačuvao i nije ga moguće ponovno analizirati i interpretirati.

Posebno ukopani dijelovi životinjskog tijela kojima je pripisan kultni karakter

pronađeni su u naseljima starčevačke kulture. Na lokalitetu Galovo tijekom 2006. godine

pronađen je prvi vratni kralježak goveda i donja čeljust ovce, položeni na dnu jame ukopane

poput niše unutar radne zemunice, a autorica je iznijela pretpostavku da su dijelovi

životinjskog tijela na tom mjestu bili položeni u kultne svrhe (Minichreiter, 2007a.). Na istom

nalazištu, još tijekom 1997, otkriven je i goveđi rog položen na ulazu u zemunicu s tri ljudska

ukopa i dvije obredne peći kojemu je također pripisan kultni karakter (Minichreiter, 2000.,

2007b.); sam rog bio je ukopan u zdravicu ispod veće skupine keramičkog posuđa s ostacima

životinjskih kostiju i kamenih alatki. Taj nalaz Minichreiter (2000., 2007b.) smatra

istovjetnim goveđem rogu ukopanom na dnu zemunice 10 naselja u Zadubravlju. U zapadnoj

prostoriji te zemunice pronađena je veća količina ulomaka keramike i životinjskih kostiju

ispod kojih je na dnu bio ukopan goveđi rog - istraživačica je pretpostavila kako je rog ovdje

položen kao žrtva pri gradnji zemunice (Minichreiter, 1993.).

Tijekom eneolitika na području kontinentalne Hrvatske cjeloviti ukopi životinja kao i

njihova pojava u istoj grobnoj jami s čovjekom postaju sve učestaliji nalaz pa stoga o njima

postoji i veća količina podataka.

Među prvim nalazima ističe se cjelovit kostur jelena koji je na vučedolskom Gradcu

otkrio Schmidt još 1938. U jami vučedolske kulture pronađen je gotovo u cijelosti sačuvan

kostur jelena kojem je jedino kalota lubanje bila uništena (Schmidt, 1945.), što može

ukazivati i na način usmrćivanja životinje. Schmidt (1945.) ovom nalazu pripisuje žrtveni

karakter referirajući se ukratko na jelena kao na „žrtvenu životinju“, temeljeći svoju

interpretaciju na nalazima brojnih ulomaka vučedolske keramike koji su ispunjavali jamu u

koju je životinja bila položena te na nalazu glinene figure jelena sa žrtvenom posudom na

glavi otkrivenoj u neposrednoj blizini jame.

Ekonomske razloge prilikom tumačenja tog nalaza potražio je S. Dimitrijević (1972.)

ujedno povezujući ukop jelena s megaronom II, kneževskim zdanjem druge graditeljske faze

1 O tijekovima domestikacije konja i pojavi osteoloških ostataka konja u arheološkom materijalu na europskimnalazištima tijekom neolitika i eneolitika još uvijek su otvorena mnoga pitanja. Dio autora smatra da jenajvjerojatnije domesticiran u prednjoj Aziji te da se u Europi javlja između 3000. i 2000. god. pr. Kr. (Jurišić,1988a.). Drugi ukazuju i na mogućnost lokalnog tijeka domestikacije konja u različitim dijelovima Europe i toveć oko 4000 god. pr. Kr. Kako se, primjerice, datiraju ostaci domesticiranih konja s nalazišta Srednji Stogkulture Dereivka u Ukrajini (Anthony, 1992.; Clutton-Brock, 1992.). Istovremeno, Bökönyi (1974.) izvještava oodsutnosti ostataka konja na području Mađarske sve do pojave domesticiranih konja tijekom brončanog dobadok Vörös (1981.) ukazuje na ostatke divljih konja s brojnih neolitičkih nalazišta u Karpatskoj kotlini.

na vučedolskom Gradcu. Nalaz jelenjeg kostura kao i spomenute figurice povezao je s lovom

i pretpostavkom o značajnom udjelu cervida u prehrani vučedolske populacije. Dimitrijević

(1972.) je pretpostavio da je prehrana vučedolske populacije na nalazištu Vinkovci-Hotel bila

bazirana na cervidima te da bi poseban odnos prema cervidima kakav nalazimo na

vučedolskom Gradcu također bio odraz njihova značajnog udjela u prehrani tog perioda.

Međutim, noviji podaci o zastupljenosti životinjskih kostiju na nalazištu Vinkovci-Hotel i

Vučedol-vinograd Streim pokazali su da cervidi ovdje nisu bili najzastupljenija životinjska

vrsta. U Vinkovcima je zastupljenost cervida iznosila 33,2% dok su najzastupljenija bila

goveda s 35,8%; na Vučedolu su goveda također najzastupljenija životinjska vrsta (36,3%),

dok udio cervida iznosi svega 9% (Jurišić, 1988a.). Ti podaci naveli su M. Milićević Bradač

(2002b.) na pretpostavku da ukop jelena i figurica jelena na Vučedolu nisu povezani s lovom i

lovačkim kultom. Polazeći od osobite lokacije jame s ukopom životinje koja je dovodi u vezu

s „megaronom ljevača bakra“ i metalurškom djelatnošću te specifičnog položaja tijela jelena

unutar jame, Milićević Bradač (2002b.) ovaj nalaz interpretira u okvirima šamanističkih

tradicijskih praksi. Pored toga, uz pomoć srodnih nalaza, osteoloških ostataka i prikaza jelena

u drugim kulturama prije i poslije vučedolske, rad daje uvid u poseban odnos prema jelenu i

njegovim rogovima, kultni i religijski status te osobitu simboliku ove životinje od paleolitika

pa sve do suvremenog doba.

Vučedol je lokalitet na kojem je dosada pronađen najveći broj ukopa životinja, a

zajedno s nalazom jelena iz 1938. godine registrirano ih je dvadeset. Članak M. sJurišića

„Ukopi životinja na Vučedolu“ (1990.) zasada je jedini rad koji je u cijelosti posvećen toj

tematici. Jurišić (1990.) je razmotrio ukope životinja koji su otkriveni na Vučedolu između

1984. i 1989. godine2. Njih pet pronađeno je in situ, dok je u ostalim slučajevima autor

naknadno utvrdio da je riječ o ostacima jedne životinje. Većina ih je pronađena u jamama

badenskog, kostolačkog i vučedolskog kulturnog sloja dok je ukop jednog psa pronađen u

podu vučedolske kuće (Jurišić, 1990.).

Prema Jurišiću (1990.) nalaz samostalnog životinjskog ukopa može se tumačiti

ritualnim žrtvovanjem životinje u okvirima određenog animalističkog kulta ili mogućnošću da

je nakon uginuća životinja iz nekog razloga smatrana nepogodnom za hranu te jednostavno

bila odbačena u otpadnu jamu. Kada je riječ o vučedolskim nalazima Jurišić (1990.) žrtvenim

ukopima, uz jelena, smatra ukop teleta iz kostolačke jame 42, psa iz badensko-kostolačke

jame 17, kostolačko-vučedolski nalaz psa iz kvadranta 117, te nalaz psa iz jame 92 i to na

2 Rezultati arheozoološke obrade ovih ostataka faune izneseni su u magistarskom radu M. Jurišića „Lov istočarstvo vučedolskog kulturnog kompleksa“ (1988a.).

temelju položaja nogu, odnosno hocker položaja tijela. O ostalim životinjskim ukopima s

Vučedola autor ne iznosi određeno mišljenje. Da su u jamama na Vučedolu u hocker položaju

pokopane ritualno žrtvovane životinje pretpostavio je i voditelj istraživanja na Vučedolu A.

Durman (1988.).

Sve češću pojavu ukapanja životinja tijekom eneolitika, pa tako i na Vučedolu, Jurišić

(1990.) tumači odrazom društvenog raslojavanja kao posljedice efikasnosti ekonomije

eneolitičkih kultura do čega je doveo razvoj metalurgije i intenzivnije govedarsko stočarstvo3.

Kao važan ekonomski element ne smije se zanemariti niti intenziviranje lova4 (Jurišić, 1990.).

Iz navedenog bi slijedilo i mišljenje da su društvene i ekonomske okolnosti uvjetovale

pomake u duhovnom životu eneolitičkih populacija.

Osim samostalnih ukopa životinja na Vučedolu su zabilježeni i nalazi pojedinih

dijelova životinjskog tijela u ljudskim grobovima. Tako se među grobovima na Vučedolu

ističe dvostruki grob vučedolske kulture 3/4 u kojem su sahranjeni žena i muškarac. Grob je

otkriven na Gradcu za vrijeme Schmidtovih istraživanja 1938. godine. Iz Schmidtovih navoda

može se zaključiti kako su se u grobu nalazili ostaci različitih životinja, većina njih

najvjerojatnije u svojstvu priloga u hrani: „Sve su te posude nekada bile pune hrane, a osim

toga dobili su pokojnici u grob za hranu još i čitavo janje. A nalazimo ovdje još i ostatke

goveda, jelena, svinje. Svog gospodara slijedio je u grob i njegov pas“ (Schmidt, 1945., 178).

Sličan nalaz na Vučedolu je zabilježen i u badenskom grobu 3, gdje se uz noge

pokojnika nalazila svinja mlađa od četiri mjeseca (Jurišić, 1990.; Hoti, 1993.). Životinje u

ljudskim grobovima Jurišić (1990.) tumači kao grobne priloge, koji osim o vjeri u zagrobni

život svjedoče o osobnom bogatstvu i važnosti pojedinca kao i o socijalnoj diferencijaciji u

društvu koje sebi može dozvoliti gubitak hrane na ovaj način. Takvom tumačenju pojave

životinjskih ostataka u ljudskom grobu pridružuje se i M. Hoti (1993.). Osvrtom na nalaze s

Vučedola Hoti (1993.) smatra da se samostalno ukopane životinje s namjerno izazvanim

položajem nogu mogu smatrati objektom rituala ili religijskog odnosa dok njihovu pojavu u

istom grobu sa čovjekom treba tumačiti kao prilog u opremi groba. Autorica ukazuje i na

dvojak odnos prema svinjama i psima u eneolitiku kada ih istovremeno nalazimo ukopane

3 Gospodarstvo koje je početkom neolitika na Balkanskom poluotoku i većem dijelu Panonske nizine bilozasnovano na uzgoju sitne stoke (ovce i koze) postupno se mijenja prema akumulativnom govedarstvu. Da su tepromjene već u potpunosti zaživjele svjedoče i nalazišta ranijih eneolitičkih kultura, posebice badenske (Jurišić,1988b.).4 Prema zooarheološkim podacima s lokaliteta Vučedol i Vinkovci, u prehrani stanovništva veliku ulogu imalesu i divlje životinje čiji je udio u prehrani iznosio od 34% do 45%. Pritom se stada domaćih životinja nisusmanjivala nego se lovom stvarao određeni višak mesa što ukazuje i na znatno bolju prehranu vučedolskogstanovništva. Ovi su čimbenici, zajedno s drugima, utjecali na ekspanziju i razvoj vučedolske kulture nakon kojeu brončanom dobu lov više nema isti značaj te postupno postaje potisnuta grana gospodarstva (Jurišić, 1988b.).

samostalno, ali i uz čovjeka (Hoti, 1993.). Samostalni ukopi životinja poznati su već

neolitičkoj Europi dok se prilaganje životinja u bogate grobove ocjenjuje kao eneolitička

pojava. Pritom se javljaju i pretpostavke da ove dvije prakse, koje se obje istovremeno

nastavljaju sve do historijskog doba imaju različito porijeklo5 (Hoti, 1993.).

U, nažalost, neobjavljenoj studiji „Prethistorijski korijeni nekih aspekata grčke

religije“ (1993.) M. Hoti posebno upućuje na kultni značaj samostalnih ukopa svinje, psa i

goveda na Vučedolu u slijedu kultura Baden-Kostolac-Vučedol. Njihov simbolički i religijski

značaj, putem plastičnih prikaza i osteoloških ostataka ovih životinja u specifičnim

arheološkim kontekstima, autorica prati u različitim prapovijesnim kulturama od

maloazijskog do europskog prostora sve do protohistorijskih civilizacija te grčke i rimske

tradicije.

U kontekstu samostalnih ukopa životinja u eneolitiku kontinentalne Hrvatske

nezaobilazni su i nalazi s lokaliteta Koprivnička Rijeka-Rudina, naselja kasne vučedolske

kulture, istraživanog 1978. i 1979. godine. Životinjski ukop pronađen je u jami 4 u

centralnom dijelu naselja (Marković, 1979., 1981.), a ostaci životinje pripadali su divljem

govedu (Bos primigenius) (Malez, 1990.). Premda ostaje otvorena mogućnost da je fistula na

glavi divljeg goveda mogla uzrokovati njegovu smrt, na što se osvrnuo i Jurišić (1990.), ovom

je nalazu pripisan ritualni karakter (Marković, 1981.). Osim po centralnom položaju jame 4 u

naselju, svoju tezu o tome da je riječ o ritualnom ukopu životinja Z. Marković (1981.) temelji

i na brojnim ulomcima keramike i ostalim predmetima koji su činili njen sadržaj. Dno od sive

nabijene zemlje svjedoči o posebnoj pripremi jame, a također se pretpostavlja i ritualno

razbijanje i bacanje posuđa u grob koje je uslijedilo nakon žrtvovanja i polaganja životinje u

jamu (Marković, 1981.). Ostaci životinja pronađeni su i u drugim jamama (npr. jama 19 gdje

je također prisutan ukop životinje), no njima ne pripisuje ritualni karakter. Životinjski ukop u

jami 4, zajedno s primjerima zoomorfne plastike i glinenih rogova također pronađenih na

Rudini Marković (1981.) vidi kao izraz kulta u fazi III vučedolske kulture u kojoj istaknuta

uloga pripada životinjama. Zaključno, autor te pojave povezuje s velikim društvenim

promjenama kao primarnim odrazom lovačke privrede vučedolske kulture, a u manjoj mjeri i

stočarstva (Marković, 1981.).

5 U eneolitiku se ukopavanja i žrtvovanja pasa nastavljaju. Tako u bogatim grobovima kulture Tiszapolgarnalazimo kao priloge bojne sjekire, noževe, bakreni nakit, ali i pse, s tim da se u nekropoli Basatanya kosturipasa vezuju isključivo uz muške grobove (Zalai-Gaál i sur., 2011.). Budući da se običaj stavljanja dijelovasvinja, goveđih lopatica i cijelih pasa isključivo u muške grobove može pratiti do kulture Srednji Stog u pontskojstepi, M. Gimbutas i drugi pretpostavljaja da je taj običaj u Podunavlje uveden s dolaskom stepskih naroda i dapredstavlja jedan od znakova kurganizacije, odnosno indoeuropeizacije Europe (Gimbutas, 1977., 1991.)

Za razliku od eneolitika, brončano doba kontinentalne Hrvatske pruža manje

materijala za raspravu. Životinjski ostaci zabilježeni su na jednom od istaknutih

brončanodobnih nalazišta u Hrvatskoj, pećini Bezdanjači kod Vrhovina u Lici. Dosada su u

arheološkoj literaturi posebno valorizirani nalazi koji u Bezdanjači svjedoče o „pogrebnim

ritualima“ i „tragovima kulta“ (Dreschler Bižić, 1979./1980.; Benac, 1993./1994.; Majnarić-

Pandžić, 1998.). Pećina otkrivena 1964. godine imala je funkciju nekropole u kojoj se

prakticiralo pokapanje umrlih od srednjeg do kasnog brončanog doba, a uz grobove su se

sačuvala i žrtvena mjesta i vatrišta te tragovi većih ognjišta s ostacima drvenih konstrukcija i

ulomcima keramičkih posuda (Dreschler-Bižić, 1983.). Životinjski osteološki ostaci nalazili

su se na površini pećine, najčešće uz ulomke keramičkih posuda, uz ognjišta ili manja vatrišta

te u dijelovima pećine koji su interpretirani kao mjesta za boravak ili pak za održavanje

obreda (Malez, 1979./1980.). Analizu faune iz Bezdanjače proveo je akademik M. Malez

(1979./1980.) odredivši životinjske ostatke istovremenima s ostalim nalazima razdoblja

srednjeg i kasnog brončanog doba. Fragmentirane životinjske kosti iz spilje interpretirane su

kao ostaci životinja žrtvovanih tijekom pokapanja umrlih, kasnije konzumiranih i priloženih

pokojniku kao hrana (Malez, 1979./1980.). U pećini je pronađeno i nekoliko cjelovitih

životinjskih kostura smještenih u blizini ljudskih grobova te su s njima dovedeni u vezu.

Spominje se gotovo cjelovit kostur jelena u bloku 5 dok su dijelovi kostura srne nađeni u

bloku 8 između ognjišta i bočne stijene pećine; gotovo čitav kostur srne nađen je pored groba

11, a u grobu 17 nalazila su se dva pokojnika položena jedan pored drugoga na kosturu srne

od koje se sačuvalo i malo pramenova dlake (Dreschler-Bižić, 1979./1980.). Ti nalazi jelena i

srne tumačili su se žrtvovanjem životinja za vrijeme pogrebnih postupaka. Dreschler-Bižić

(1983.) ih povezuje i s kultom srne i/ili jelena, a njihova uloga u Bezdanjači prvenstveno bi se

vezala uz ktonični kult. Malez (1979./1980.) navodi da su se uz ljudske grobove nalazili i

kosturi divljih svinja. Najveći broj divljih životinja sakupljen je u dijelu pećine koji je

korišten za nekropolu i žrtvene obrede što je Maleza (1979./1980.) navelo na pretpostavku da

su žrtvovane samo lovne životinje, cervidi i divlje svinje. Za razliku od divljih, ostaci

domaćih životinja6 pronađeni su u zapadnom kraku pećine, a njihove su kosti fragmentirane i

često opaljene vatrom (Malez, 1979./1980.).

Čini se ipak da interpretacija nalaza iz Bezdanjače pobuđuje različite stavove. Za sada

je znanstveno neutemeljeno mišljenje speleologa H. Malinara (us. podatak), koji je otkrio i

među prvima ušao u pećinu, da je u slučaju srna i divljih svinja riječ o recentnim nalazima.

6 Među domaćim životinjama ustanovljena su goveda, koze, ovce i svinje. Kao glavno zanimanje nekadašnjihkorisnika pećine Bezdanjače moglo bi se odrediti stočarstvo, dok je lov u njihovoj privredi također zauzimaovažno mjesto (Malez, 1979./1980.).

Danas, nažalost, ne postoje detaljni zooarheološki podaci o životinjskim osteološkim ostacima

koji bi ukazivali na dob i spol pojedinih individua, kao niti pojedinosti o eventualnom uzroku

smrti, ali niti podaci koji bi ukazali na tragove zarezivanja, odnosno skidanja kosti s mesa.

Takva vrsta analize ne može se provesti jer se ostaci životinjskih kostura još uvijek nalaze u

pećini, a pristup je u ovom trenutku onemogućen zbog miniranja okolnog područja tijekom

Domovinskog rata (Malinar, us. podatak). Pristup životinjskim kostima u Bezdanjači

omogućio bi njihovu suvremenu zooarheološku analizu, a u konačnici i datiranje životinjskih

kostiju radioaktivnim ugljikom kako bi se potvrdila ili opovrgnula pretpostavka o njihovoj

starosti.

Potrebno je spomenuti i brončanodobni nalaz o kojem ne postoji mnogo podataka, ali

koji svjedoči o životinjskim ostacima u paljevinskim grobovima. U Osijeku na položaju

Pristanište u Donjem gradu 1960./1961. godine pronađene su dvije brončanodobne žare koje

su tek nedavno pripisane vinkovačkoj kulturi7. Žare su se nalazile u rahloj crnoj zemlji, no

oblik i točna dubina grobnih jama nisu utvrđene. Prvi grob, odnosno velika žara od 35 cm uz

vrčić s niskim bikoničnim trbuhom, visokim vratom i jednom ručkom sadržavala je i dio

lubanje jelena (Šimić 2001a.).

U okvir razmatrane teme može se uvesti i zasada nerazjašnjeni nalaz s

kasnobrončanodobnog visinskog naselja Igrišće na obroncima Kalnika istraživanog od 1987.

do 1991. godine (Forenbaher i sur., 1993.). Od životinjskih ostataka na nalazištu zabilježen je

veprov zub u obliku privjeska te obilje životinjskih kostiju koje svjedoče o vrsti prehrane,

odnosno o bavljenju stočarstvom i lovom (Forenbaher i sur., 1993.). Pozornost privlači nalaz

gusto poslaganih životinjskih kostiju koje su bile prekrivene kamenom, a riječ je o ukupno

119 kostiju poslaganih na hrpu među kojima su pojedinačne kosti goveda, jelena, ovce,

svinje, konja, srne i psa (Forenbaher i sur., 1993.). Ovaj nalaz pokazuje presjek svih vrsta

životinjskih kostiju pronađenih u kulturnom sloju Igrišća, međutim, on sam ostaje

nerazjašnjen - do danas nije bilo pokušaja njegove interpretacije.

Željeznom dobu na području kontinentalne Hrvatske pripada nekoliko iznimnih

nalaza. Paljevinski ukop konja otkriven je 1989. godine u selu Jalžabet kod Varaždina, na

položaju Bistričak, u tumulu II. Otkriće da je u tom kasnohalštatskom tumulu složene

arhitekture i bogatih priloga, pokopan konj osiguralo je Jalžabetu posebno mjesto u okviru

nekropola starijeg željeznog doba. Nalaz se ističe kao jedini grob konja na prostoru grupe

Martijanec-Kaptol, a od onih sa susjednih područja izdvaja se po obredu spaljivanja (Šimek,

7 Žare su prvotno bile pripisane grupi Zagreb kulture žarnih polja, a lokalitet je okarakteriziran kao njegovanekropola (Šimić, 2001a.).

2003.). Dok su podaci o arhitekturi tumula i grobnim prilozima među kojima se posebno

izdvaja skupina predmeta koja reflektira vrijeme skitskih utjecaja, a možda i upada, vrlo

obilni podaci o ostacima samog konja nešto su skromniji (Šimek, 2004., 2006.). Spaljeni

ostaci konja bili su položeni na tlo grobne komore dok urna nije pronađena. Spaljene kosti

zajedno s pepelom i paljevinom bile su raspoređene na više mjesta na tlu komore, uglavnom

uza zidove. Pretpostavlja se da konj nije bio spaljen na prostoru tumula već na izdvojenom

mjestu u blizini, a analize osteološkog materijala ukazuju na metodično i temeljito spaljivanje

životinje (Šimek, 2003.). Uloga konja u pogrebnom ritusu željeznog doba u objavljenim

prilozima o rezultatima istraživanja ovog nalazišta nije posebno razmatrana, ali da njegova

uloga nije bila beznačajna pokazuju i druga željeznodobna otkrića ukopa konja s područja

kontinentalne Hrvatske.

Skeletni ukop konja s konjanikom otkriven je na nalazištu Sveti Križ Brdovečki,

smještenom nedaleko od Zagreba, u blizini hrvatsko-slovenske granice. Istraživanja su

pokazala tragove naselja iz starijeg željeznog doba dok je konjanički grob otkriven 2001. uz

stambenu kuću u iskopu učinjenom prilikom gradnje garaže. Pronađeno naoružanje, konjska

oprema i dijelovi nošnje upućuju na najviši ugled i društveni status pokojnika (Škoberne,

2004.). Izdvaja se i činjenica da je uz ostatke skeleta pokojnika otkriven i skelet konja. Iz

objavljenih terenskih fotografija može se zaključiti da pokojnik i konj nisu bili položeni jedan

uz drugoga već da je skelet konja smješten uz rub grobnog prostora.

Tri samostalna skeletna ukopa konja pronađena su na nekropoli željeznodobne

srijemske kulture na položaju NaMa u središtu Vinkovaca pri istraživanjima 1976./1977.

godine (Majnarić-Pandžić, 1999./2000.). U dva groba pronađena je i brončana konjska

oprema (Majnarić-Pandžić, 1999./2000.), a koštane ostatke konja obradio je M. Jurišić

(Majnarić-Pandžić i sur., 2003.). Riječ je o dva parcijalna i jednom cjelovitom ukopu konja.

Sva tri konja rasno se razlikuju, a njihove rasne razlike poklapaju se s tipološki i stilski vrlo

različitom konjskom opremom koja im je bila priložena. Oprema iz groba 1 pripada europskoj

ranolatenskoj sferi dok ona iz groba 2 pripada istočnom tračko-skitskom arealu (Majnarić-

Pandžić, 1999./2000.). Zooarheološki podaci o konjima ukazuju na činjenicu da je u južnoj

Panoniji zajedno bio prisutan i „istočni“ i „zapadni“ tip konja prema Bökönyu (1981.) koji je

analizom konjskih skeleta iz starijeg željeznog doba ustanovio i prisutnost miješanog rasnog

tipa konja, najvjerojatnije domaćeg panonskog uzgoja (Majnarić-Pandžić, 1999./2000.).

Nalazi iz Vinkovaca interpretirani su kroz prizmu ekonomskih okvira uzgoja i trgovine konja

- pretpostavlja se da je Panonija bila područje preko kojeg su istočni konji stizali do Veneta

gdje su bili uključeni u daljnji uzgoj i rasno unaprjeđivanje tamošnjih konja odakle su se

kasnije uvozili i u Grčku (Majnarić-Pandžić, 1999./2000). Prostoru Vekerzug grupe u istočnoj

Mađarskoj te Vojvodini i Baranji uključenima u uzgoj i trgovinu konja sada se može pridodati

i vinkovačko područje (Majnarić-Pandžić, 1999./2000). Razloge ukapanja konja na nekropoli

u Vinkovcima te elemente pogrebnog ritusa Majnarić-Pandžić i sur. (2003.) nisu razmatrali.

Tijekom željeznog doba životinjske kosti nalažene su i kao popudbina priložene

ljudskim grobovima. Takva je situacija zabilježena u grobovima latenske kulture na nalazištu

Veliko polje u Zvonimirovu. Na nalazištu, sustavno istraživanom od 1993. godine pa sve do

danas, otkriveno je više od sedamdeset paljevinskih grobova (Dizdar, 2009.). Neki od njih

posebno se izdvajaju po bogatim prilozima ratničke opreme ili dragocjenim nalazima muške i

ženske nošnje i nakita dok je većina grobova sadržavala i priložene spaljene životinjske kosti.

Životinjske kosti polagane su zajedno s ostalim prilozima uz ostatke pokojnika (Tomičić i

sur., 2002.). Među životinjskim osteološkim ostacima najčešće se nalaze kosti svinja, muških

i ženskih individua, starih do godinu dana (Dizdar, 2005.). Dizdar (2005.) smatra da takva

starosna diferencijacija reflektira razdoblje njihove najbolje konzumne vrijednost, selektivni

uzgoj te ishranu u kojoj je svinjsko meso zauzimalo značajan udio u prehrani zajednice.

Zanimljivo je da su u muške grobove uglavnom polagani dijelovi glave, dok su u grobove

žena većinom priložene prednje i/ili stražnje noge (Dizdar, 2005.). Slične razlike pokazale su i

analize drugih spaljenih životinjskih kostiju - u grobove žena prilagani su ostaci fazana i

divljih kokoši, dok se u grobovima muškaraca nalaze kosti tetrijeba ruševca (Dizdar, 2005.).

Priložene spaljene životinjske kosti nađene su u bogatije opremljenim grobovima i uglavnom

su se povezivale sa socijalnim statusom pokojnika. Međutim, bogato opremljeni muški i

ženski grobovi bez životinjskih priloga naveli su Dizdara (2005.) da pretpostavi mogućnost

kako prilaganje hrane nije nužno bilo sociološka oznaka već dio složenih pravila pogrebnog

rituala. Spaljivanje životinja povezuje se s kultom mrtvih i ktoničnim božanstvima, a kao

najizgledniju mogućnost Dizdar (2005.) smatra da su životinjske žrtve prinesene bogovima

podzemlja kako bi primili pokojnikovu dušu i omogućili joj ponovno rođenje.

1.2. Ukopi životinja u Europi - osnovni interpretativni okviri

Ukopi životinja u europskoj arheološkoj znanosti poznati su već od kraja 19. st. od

kada postaju predmetom brojnih rasprava. Jedno od najčešće postavljanih pitanja bilo je -

kako tumačiti ovu vrstu nalaza? Tijekom prošlog stoljeća iznijeta su različita objašnjenja o

njihovom prisustvu u arheološkom uzorku, a većina tumačenja općenito se može se podijeliti

u funkcionalne i ritualne kategorije. Također je zanimljivo promotriti u kojim okvirima su se

razvijale pojedine teze i njihov međusobni utjecaj. Nastao je i određen broj preglednih

istraživanja prapovijesnih ukopa koji se većinom odnose na područje srednje Europe dok su

teorijske i tipološke perspektive ove teme bile zastupljenije u Velikoj Britaniji.

A. Pitt-Rivers (1888.) jedan je od prvih arheologa koji je uočio ukope životinja,

odnosno osteološke ostatke životinja koji su se nalazili na okupu, bilo u anatomskom ili na

neki drugi način povezanom položaju, i time se razlikovali od životinjskih kostiju razasutih u

arheološkim slojevima. U prvoj polovici 20. st. takvi su se ukopi uglavnom tumačili kroz

prizmu funkcionalnosti - povezani udovi interpretirali su se kao nakupljeni ostaci pokvarenog

mesa (Jackson, 1943.) ili otpad (Jackson, 1948.) dok su cjeloviti kosturi domaćih životinja

tumačeni prirodnom ili na određen način izazvanom smrću (Jackson, 1925.). No, povremeno

su se javljale i ritualne interpretacije, ponajviše kod cjelovitih kostura (Wheeler, 1943.),

nalaza čitavih lubanja (Fox i Wolseley, 1928.) i životinjskih ostataka ukopanih zajedno s

ljudskim (Collins, 1953.).

Orijentacija prema funkcionalnim tumačenjima životinjskih ukopa u nekim europskim

zemljama može se pratiti sve do 70-ih godina prošlog stoljeća. Takva situacija prisutna je u

Velikoj Britaniji gdje većina radova iz tog vremena ukope životinja interpretira kao ulove u

klopku (Jones, 1977.) ili ostatke od mesarenja (Griffith, 1976.; Harcourt, 1979.). Kako ističe

Renfrew (1994.) takve interpretacije poklapale bi se i s općim trendom skeptičnosti arheologa

tog vremena prema istraživanjima rituala i religije. Promjene u načinu interpretacije

životinjskih ukopa na ovom dijelu europskog kontinenta postupno dolaze s radovima autora

poput S. Piggotta (1962.), J.P. Alcocka (1970.) i A. Ross (1967., 1968.; Ross i Feachem,

1976.) koji su bili pod utjecajem poljskih i njemačkih autora L. Gabałówne (1958) i H.

Behrensa (1964.). Gabałówna i Behrens ubrajaju se među najznačajnije autore koji su

postavili temelje za interpretaciju ukopa životinja po prirodi bitno različite od prethodnih

funkcionalnih tumačenja.

Između ostalog, Gabałówna (1958.) je pri razmatranju neolitičkih ukopa goveda u

srednjoj Europi predložila hipotezu da ljudi i životinje mogu biti podvrgnuti jednakim

ritualnim aktivnostima. Behrens (1964.) je u svojim istraživanjima srednjoeuropskih

neolitičkih, eneolitičkih i brončanodobnih ukopa životinja također iznio neke vrlo važne

pretpostavke. Prema Behrensu (1964.) razlozi polaganja životinjskih ostataka uz ljudske

pokojnike mogu biti: društveni - mrtvi se ističu u usporedbi s onima koji su pokapani bez

životinjskog priloga; duhovni - životinja se može smatrati vodičem na drugi svijet ili žrtvom;

emocionalni - životinja se može voljeti kao ljubimac ili biti poklon ožalošćenih. Nalaze

životinjskih ostataka koji nisu bili povezani s čovjekom tumačio je kao gradbene žrtve - za

duhovno/božansko blagoslivljanje novih građevina ili kroz prizmu životinjskih kultova -

ukopi životinja za koje se smatra da su „posebne“, koje se štuju ili čak izazivaju

strahopoštovanje (Behrens, 1964.).

Poticaj sve češćem razmatranju životinjskih ukopa u okvirima religije i rituala stizao je

i od strane autora posvećenima istraživanju keltske religije. Autori poput A. Ross (1967.,

1968.) asocirali su pojedine životinje s određenim keltskim božanstvima, plodnošću, smrću i

podzemnim svijetom te su nalaze cjelovitih kostura životinja s područja željeznodobne i

rimske Britanije uz pomoć ikonografije i književnosti povezivali s keltskom religijom. É.F.

Petres (1972.) se također bavio ritualnom ulogom pasa i konja u keltskom i rimskom društvu,

a važan je stoga što je među prvima iznio mišljenje da postoje dvije grupe nalaza cjelovitih

životinjskih kostiju: ostaci žrtvovanih životinja i ostaci životinja koje su konzumirane tijekom

žrtvenih gozbi. Da je ideja o tumačenju ukopanih životinjskih ostataka u okvirima žrtvenih

praksi postala sve prihvaćenija svjedoči i konferencija o žrtvovanju životinja održana 1988.

godine u Compiègnu u Francuskoj (Mèniel, 1989.). U Francuskoj je tih godina veliki broj

životinjskih ukopa pronađen na željeznodobnim nalazištima na temelju kojih je Mèniel

(1989.) predložio da su životinjski ukopi nastali kao posljedica nekoliko različitih praksi: kao

žrtve za božanstva, ritualne gozbe, prinosi hrane umrlima i kao uobičajeni otpad od

mesarenja. Green (1992.) je provela slično istraživanje i zaključila da mnoge vrste životinja

imaju veze s keltskim božanstvima te su bile njihovi žrtveni prinosi.

Na srednjoeuropskom području najopsežnija istraživanja prapovijesnih ukopa

životinja, osim već spomenute Gabałówne (1958.) i Behrensa (1964.), proveli su Andrałojć

(1993.), Zalai-Gaál (1994., 1998), Pollex (1999.), Žid (2000.), Szmyt (2006.) te Zalai-Gaál i

sur. (2011.). Izdvaja se Berhensovo (1964.) kapitalno djelo koji osim za srednjoeuropsko

područje donosi podatke o ukopima životinja i sa šireg europskog i vaneuropskog prostora od

neolitika do brončanog doba.

Svakako je potrebno spomenuti i radove, većinom britanskih autora, koji su se

posvetili određivanju niza kriterija za tumačenje prapovijesnih životinjskih ukopa i njihovoj

tipologiji. Neki od njih posebno su se bavili i kriterijima za određivanja mogućeg ritualnog

karaktera životinjskih ukopa. Premda se većina iznesenih zaključaka temelji na istraživanjima

željeznodobnih nalazišta njihovi su radovi važan doprinos u sagledavanju pitanja ritualne

interpretacije životinjskih ukopa koje se, uz uvažavanje određenih prostornih i vremenskih

posebnosti, mogu primijeniti i na druga prapovijesna razdoblja.

Termin „strukturirani nalaz“ prvi su upotrijebili C. Richards i J. Thomas (1984.)

proučavajući skupinu nalaza s nalazišta Durrington Walls, uočivši da su položeni u zemlju na

strukturiran način. Autori su isticali da se visoko strukturiranim nalazima može pripisati

ritualni karakter budući da izvedba rituala uključuje formalizirane i repetitivne postupke koji

se arheološki mogu prepoznati. Richards i Thomas (1984.) pod strukturiranim nalazom

smatrali su arheološke nalaze periodično nastale prema određenom obrascu koji se odnosi na

njihovu prostornu distribuciju i povezanost ili nepovezanost među nalazima do čega dolazi

uslijed kulturnih transformacija, a ne tafonomskih procesa. Od tada je termin strukturirani

nalaz koristio veliki broj autora i on je postao neka vrsta sinonima za ritual (Morris, 2008.).

Pod utjecajem radova o strukturiranim nalazima A. Grant (1984a.) je predložila tri

vrste „posebnih životinjskih nalaza“: životinjske ukope - cjelovite ili djelomično cjelovite

kosture; lubanje i donje čeljusti - cijele ili gotovo cijele; povezane ekstremitete - čitave

ekstremitete ili dijelove ekstremiteta. Grant (1984a.) je smatrala da se životinjski ukopi

sastoje od povezanih ostataka cijele ili gotovo cijele životinje bez tragova mesarenja. Autorica

je, također, ukope životinja podijelila prema dobnim skupinama - smatrala je da su mlade

životinje vjerojatno umrle prirodnom smrću te da su njihovi ukopi funkcionalne prirode dok

ukopi starijih životinja imaju ritualnu prirodu (Grant, 1984a.). Posebne nalaze lubanja

razlikovala je od običnih na temelju njihove sačuvanosti i odsustva tragova mesarenja, a

posebnim nalazima smatrala je i donje čeljusti koje se sastoje od čitavih, još uvijek povezanih

lijevih i desnih polovica. Grant (1984a.) izdvaja i tri osnovna kriterija koja karakteriziraju

posebne nalaze: namjerno pozicioniranje dvije ili više životinja zajedno, povezanost i položaj

nalaza, te činjenica da vrste životinje koje su javljaju kao „posebni nalazi“ ne predstavljaju

odraz relativnog omjera životinjskih vrsta prisutnih na nalazištu.

Slične kriterije razvio je i Wait (1985.) temeljem svojih istraživanja željeznodobnih

rituala i religije. Wait (1985.) je definirao dva glavna tipa nalaza: ljudske ostatke i „posebne

nalaze životinja“. Također je predložio pet kriterija za raspoznavanje „posebnih životinjskih

nalaza“: 1) „poseban životinjski nalaz“ sastoji se od cijele životinje ili njenih dijelova koji

nisu korišteni na uobičajeni način; 2) udio „posebnih životinjskih nalaza“ ne korelira s

uobičajenim udjelom vrsta na nalazištu; 3) postoji konzistentnost u dijelovima tijela koji su

izabrani za parcijalne „posebne životinjske nalaze“; 4) postoji dokaz o pažljivom polaganju

ostataka životinje i povezanosti s drugim nalazima; 5) „posebni nalazi“ javljaju se samo u

jamama (ova teorija je vremenom pobijena, npr. Bullock i Allen (1997.). Wait (1985.) također

sugerira da se „posebni životinjski nalazi“ javljaju u prostorno specifičnim mjestima, tj. da su

polagani u unutrašnjosti naselja blizu kuća ili nastambi za životinje.

Osobito je zanimljivo da je jedan od glavnih kriterija koji je većem broju autora, npr.

Ross (1967., 1968.), Grant (1984a.), Wait (1985.), Green (1992.), poslužio za određivanje

životinjskih ukopa kao „posebnih nalaza“ bila njihova povezanost s ljudskim ostacima.

Walker (1984.) je čak izdvojio i nekoliko različitih tipova ljudskih ukopa koji su ga uvelike

podsjećali na tipove „posebnih životinjskih nalaza“.

Upotrebu termina „posebni životinjski nalaz“ kritizirao je J.D. Hill (1995.) te umjesto

njega predložio termin ABG (associated bone group) - „povezana skupina kostiju“ (sl. prev.)

kojeg je nešto kasnije prihvatio i Morris (2008.). Hill (1995.) je smatrao da s obzirom da su

mnogi ukopi životinja pronađeni u naseljima ili su se s njima povezivali, glavne nedoumice u

vezi njihovih tumačenja stvarala je dihotomija svetog i profanog koju je nametnula

arheologija sama. Osim toga, njegov rad je pokazao (Hill, 1995.) da postoje statistički

značajni odnosi između prisustnosti i odsutnosti cijelog niza različitih artefakata. Povezane

skupine kostiju mogu se sagledati unutar određenog obrasca ili redoslijeda u usporedbi s

drugom vrstom materijala poput ljudskih kostiju, keramike, metala i dr. Moguća

neregularnost takvih nalaza i velika sličnost između „povezane skupine kostiju“ i ljudskih

ostataka navela je Hilla (1995.) da zaključi da su ukopi životinja ritualni po svojoj prirodi.

Osim Hilla, Willson (1992.) također prihvaća općenitu pretpostavku da ukopi životinja

nastaju iz ritualnog ponašanja, ali istovremeno smatra da objašnjenje nije tako jednostavno da

bi ih se promatralo isključivo kao žrtvene prinose kako su to predložili Grant (1984a.), Green

(1992.) i Wait (1985.).

Pregled istraživanja životinjskih ukopa u Europi ukazao je na kompleksni karakter ove

istraživačke teme. Čini se da, usprkos tome što postoji određena mjera skeptičnosti prema

ritualnim i religijskim interpretacijama životinjskih ukopa, upravo takva tumačenja podržava

veći broj autora. Isto je već primijećeno i kod interpretacija koje su iznijeli hrvatski autori

(npr. Jurišić, 1990.). No, i ritualna tumačenja također ukazuju na u sebi sadržanu slojevitost i

potrebu da im se pristupa iz više različitih pozicija. Naposljetku, važno je naglasiti da je za

tumačenje životinjskih ukopa potrebno sagledati specifičnosti pojedinog prapovijesnog

razdoblja u kojem se nalaze, budući da se svako od njih izdvaja po svojim osobitim

karakteristikama koje mogu pružiti dublji uvid i razumijevanje ove vrste nalaza.

1.3. Prapovijesna zoomorfna plastika - interpretativne postavke

Smještene u domenu duhovnog života plastične izrađevine prapovijesnih populacija

promatraju se kao produkti umjetničkih shvaćanja i duhovnih tendencija ili kako se na

primjeru željeznodobne životinjske plastike izrazila Majnarić-Pandžić (1998., 226): “U tim

plastičnim zoomorfnim figuricama povezuje se s više ili manje uspjeha ritualno, simbolično i

magijsko osjećanje s umjetničkim izražavanjem“.

O promatranju prikaza životinja u gore spomenutim okvirima svjedoči i kratki osvrt na

interpretacije zoomorfne plastike iz razdoblja neolitika. Totemistička značenja u tumačenju

velikog dijela prapovijesnih životinjskih figura predložio je Šeper (1944.) povezujući ih sa

štovanjem životinja kao nasljeđem iz totemističkog shvaćanja svijeta te držeći da figurice

životinja prikazuju toteme. S totemističkim vjerovanjima i njima povezanim obredima, spoj

životinjske figure i recipijenta koji je uobičajen tijekom neolitika, povezuje ih i Benac

(1979.), a u stavu da životinjske glave na predmetima danilske kulture predstavljaju likove

totemskih predaka pridružuje mu se i Garašanin (1979.). Dimitrijević (1979a.) pak dopušta

mogućnost da se dio zoomorfnih figurica koristio u animističkim obredima. Osim s

animističkim i totemističkim obredima neolitička životinjska plastika za koju se držalo da

odražava štovanje životinja, povezivala se i s drugim lovačkim i stočarskim obredima te

plodnošću općenito (Batović, 1979.), pa ne iznenađuje da keramičke izrađevine u obliku

životinja u starčevačkoj kulturi Garašanin (1979.) podvodi pod pojam životinjskih idola.

Nazivom „zoomorfna idoloplastika“ objedinjeni su i figuralni prikazi životinja pronađeni

unutar obredno-ukopnog prostora u naselju starčevačke kulture Galovo (Minichereiter,

1999.).

S druge strane, javlja se i pretpostavka da zoomorfna plastika odražava ekonomsku

strukturu određene zajednice (Benac, 1979.), a prisutni su i stavovi da dio tih prikaza, osobito

oni nemarnije izrade, predstavlja dječje igračke uz mogućnost da su čak i proizvod dječjih

ruku (Dimitrijević, 1979a.; Balen-Letunić i Rendić-Miočević, 1982.; Težak-Gregl, 1998).

Tijekom eneolitika plastična oblikovanja bilo ljudskog ili životinjskog tijela znatno su

rjeđa u odnosu na prethodno neolitičko razdoblje. Većina eneolitičkih kultura na našim

prostorima mogu se čak definirati i kao anikonične, a kao iznimku treba navesti vučedolsku

kulturu u kojoj figuralna plastika ponovno postaje češća pojava i u kojoj se ogleda procvat

eneolitičkog umjetničkog izraza (Težak-Gregl, 1998.). Radovi posvećeni isključivo prikazima

životinja u hrvatskoj su arheološkoj literaturi rijetki uključujući i one koji bi se usredotočili

isključivo na eneolitičko razdoblje. Posljednjem je vjerojatno uzrok i relativno skromna

učestalost eneolitičke plastike u skladu s privremeno smanjenim interesom za figuralno

oblikovanje koje će ponovno snažnije doći do izražaja tijekom brončanog te posebno

željeznog doba. Prisjetimo se čestih željeznodobnih prikaza životinja oblikovanih u glinenoj i

brončanoj plastici kao samostalne životinjske figurice, ali i aplicirane na pektorale, fibule,

brončano i glineno posuđe (Majnarić-Pandžić, 1998.). Željeznodobni japodski prikazi konja u

metalnoj plastici u središtu su interesa S. Kukoč (2003.) i D. Glogović (2009.), dok H.

Potrebica (2003.) brončanodobne i željeznodobne likove tzv. „vodenih životinja“, barskih

ptica i konja, spominje u studiji o vodi u prapovijesnoj religiji.

Ipak, specifične interpretacije eneolitičke plastike, poput tzv. „vučedolske golubice“ i

figurice jelena sa žrtvenom posudom na glavi s Vučedola nalazimo u radovima Milićević

Bradač (2002a., 2002b.), a nešto šira razmatranja prapovijesne zoomorfne plastike i u

doktorskim disertacijama A. Durmana (1991.) i M. Hoti (1993.). Kao koherentna grupa

predmeta u većini su slučajeva tumačeni kroz prizmu ideologije. Kao najpoznatiji eneolitički

kultni predmeti do danas bezuvjetno slove oni pronađeni na Vučedolu - spoj životinjske

figure i recipijenta „vučedolska golubica“ i jelen s posudom na glavi kao i sedlasti, odnosno,

rogoliki žrtvenici. Također, prema nekim stavovima i pojedine samostalne životinjske figurice

manjih dimenzija svjedoče o kultnom životu zajednice (Marković, 1981.; Hoti, 1993.).

Prisutno je mišljenje da smanjena učestalost pojave ljudskog ženskog lika tijekom

eneolitika odražava i drugačiji smisao kulta plodnosti povezanog sa sve izraženijom

orijentacijom na stočarsko gospodarstvo popraćeno smanjenom ovisnosti čovjeka o zemlji i

njezinoj plodnosti (Težak-Gregl, 1998.), a većom ovisnosti o životinjama. Osim što ovakav

stav ukazuje na isprepletenost ekonomskih i simboličnih aspekata tijekom prapovijesti on

također upućuje i na pretpostavku da se sa spomenutim promjenama javljaju i novi odnosi

između čovjeka i životinje te novi elementi simbolike plodnosti, a neki od njih odraziti će se i

kroz prikazivanje određenih životinjskih likova. Takva naslućivanja djeluju logičnima i lako

prihvatljivima, no potrebno je također istaknuti da ona istovremeno odražavaju naše

uobičajeno promatranje i doživljavanje svijeta prema kojem predmeti materijalne kulture

reflektiraju već postojeće stanje, ekonomske i/ili ideologijske, odnosno religijske

pretpostavke. S druge strane, moguće je dozvoliti i pretpostavku da su isti predmeti jednako

tako imali utjecaja na formiranje i shvaćanje tog istoga svijeta, oblikovanje svjetonazora te

propitivanje i stvaranje određenih kategorija, kako to predlaže Nanoglou (2009.). U tom

slučaju potrebno je udaljiti se od uobičajenog diskursa o umjetnosti kakav je prisutan u

okvirima naše zapadne civilizacije te na tragu A. Gella (1996., 1998.) dozvoliti mogućnost da

predmeti materijalne kulture imaju moć aktivnog djelovanja u zajednici kojoj pripadaju.

Gell (1996., 1998.) je zastupao mišljenje da klasični estetski pristup kakav koristi,

primjerice, povijest umjetnosti nije dovoljan za proučavanje umjetničkih tvorevina

tradicijskih ili prapovijesnih pa i povijesnih društava jer mu nedostaje razumijevanje da

umjetnički predmeti tvore mrežu, prvenstveno, društvenih odnosa. Takav antropološki

pristup, ne-zapadnjačkoj umjetnosti na prvo mjesto postavlja njenu efikasnost, odnosno

sposobnost da čini i djeluje, a ne prikazuje.

Prihvati li se pretpostavka da predmeti materijalne kulture imaju sposobnost aktivnog

djelovanja, prikazane životinje kroz svoju specifičnu materijalnost utječu na čovjeka i

njegovo shvaćanje svijeta. Ovu tezu zastupao je Nanoglou (2009.) smatrajući da predmeti koji

prikazuju životinje omogućuju da one budu uključene u društveno djelovanje na specifičan

način, onaj koji pobliže određuje kontekst njihove upotrebe. Često se prikazi životinja kao i

većina drugih, smatraju odrazom dubljih odnosa, tj. pojedine strukture (npr. ekonomske ili

religijske) koju prikaz reflektira ali ne sudjeluje u njenom nastajanju. Na taj način, kako ističe

Nanoglou (2009.), razlike u modalitetima prikazivanja životinja mogu se objasniti kao

različite konceptualizacije istog svijeta koji uglavnom ostaje nepromjenjiv. Situacija se

mijenja ako se pretpostavi da različite konceptualizacije utječu na samu konstituciju svijeta

odnosno na ontološki status svakog entiteta kojeg pokušavaju opisati i prikazati, kako to

predlaže Viveiros de Castro (2003.). Na ovaj način prikazi životinja mogli bi utjecati na

formiranje ekonomskih ili drugih vrsta odnosa budući da specifični načini spoznavanja svijeta

i upisivanja u njega određenih značenja nisu samo oblici upoznavanja svijeta već oni, kao

ontološki diskursi, efektivno proizvode specifičan svijet (Nanoglou, 2009.). Naposljetku, osim

što prikazi mogu opisivati i izražavati oni također mogu utjecati na, pa i oblikovati društvene

prakse, ali to čine imajući određeno materijalno prisustvo koje ih uvjetuje. Njihova

sposobnost doprinosa društvenom životu također se zasniva i na određenim parametrima

poput materijala od kojeg su izrađeni i veličine, a posebice konteksta u kojem su pronađeni.

2. CILJ ISTRAŽIVANJA

Osnovni cilj ovog rada jest pokušaj dobivanja što boljeg uvida u odnos čovjeka i

životinje tijekom prapovijesti na prostoru kontinentalne Hrvatske (područje omeđeno Savom,

Dravom i Dunavom), tj. stvaranja jasnije slike o tome kakvu ulogu je imala životinja u

duhovnom životu, ali i gospodarskim i društvenim sustavima prapovijesnih stanovnika ovih

prostora. Navedeni cilj pokušat će se postići detaljnom analizom životinjskih ukopa kako onih

do danas poznatih, tako i onih novootkrivenih te reevaluacijom već poznate zoomorfne

idoloplastike i pokušajem donošenja novih interpretacija koje se tiču navedene problematike.

Do nedavno je broj poznatih prapovijesnih ukopa životinja s prostora kontinentalne

Hrvatske bio relativno mali, a studije koje su se bavile tom problematikom objavljivane su

iznimno rijetko. No, tijekom posljednjeg desetljeća uslijed velikih zaštitnih arheoloških

istraživanja na području Slavonije došlo je do otkrića niza životinjskih ukopa koji kronološki

pripadaju razdoblju eneolitika što je stvorilo potrebu za jednim detaljnim istraživanjem koje

bi na primjeren način obradilo ovu tematiku obuhvaćajući već poznate ukope ali i one

novootkrivene.

Na početku, prezentirat će se interpretacijski okviri ritualnih praksi kako bi se kasnije

olakšalo određivanje karaktera razmatranih životinjskih ukopa. S obzirom da velika većina

životinja analiziranih u ovom radu pripada domesticiranim vrstama prezentirati će se osnovne

smjernice i teorije o domestikaciji životinja tijekom prapovijesti, a prikazat će se i tijek

domestikacije određenih vrsta. Kako navedeni ukopi životinja kronološki pripadaju razdoblju

eneolitika bit će prikazane osnovne karakteristike tog razdoblja u kontinentalnoj Hrvatskoj, a

zbog te činjenice težište ovog rada bit će postavljeno upravo na eneolitičke kulture (lasinjska,

badenska, kostolačka i vučedolska) s time da će se eventualne paralele iz regije srednje

Europe tražiti u eneolitičkim, ali i u starijim neolitičkim kulturama. Za svaki od ukopa

životinja analiziranih u ovom radu bit će prezentiran širi arheološki kontekst (zemljopisni

smještaj, kronološka pripadnost, položaj ukopa unutar samog nalazišta), ali i uži kontekst

(orijentacija i položaj tijela, eventualna prisutnost drugih ljudskih/životinjskih ostataka i/ili

arheoloških artefakata). Uz vrlo detaljan arheološki kontekst bit će izneseni i rezultati

osteološke analize kao što su podaci o stupnju sačuvanosti koštanog materijala, vrsti životinje,

spolu i doživljenoj starosti, metričkim i nemetričkim karakteristikama, patološkim

promjenama i eventualnim postmortalnim intervencijama na kostima analiziranih individua.

Također, ukopi životinja iz kontinentalne Hrvatske usporedit će se sa sličnim ukopima iz

razdoblja neolitika i eneolitika sa šireg područja srednje Europe kako bi se pokušalo uvidjeti

da li su hrvatski primjeri dio jednog šireg uniformnog procesa ili ih odlikuju određene

posebnosti. Naposljetku, za svaki od analiziranih životinjskih ukopa pokušati će se odrediti

mogućnost njegove interpretacije u okvirima ritualnih praksi. S tim ciljem razmotrit će se i

svakodnevna kao i simbolična uloga životinja ukopanih životinja.

Kako bi bio kronološki sukladan analizi ukopa životinja drugi dio ovog rada bit će

posvećen eneolitičkoj zoomorfnoj idoloplastici. Širi arheološki kontekst bit će prezentiran

samo za pojedine razmatrane predmete, dok će se za sve ostale navesti nalazište i relativna

kronološka pripadnost uz neophodne reference. S obzirom da do danas nije bilo pokušaja

klasifikacije eneolitičke životinjske plastike s područja kontinentalne Hrvatske u ovom radu

bit će iznesena podjela bazirana na njihovim tipološkim karakteristikama sukladno

dosadašnjem stanju istraženosti. Također, pokazat će se zastupljenost zoomorfne idoloplastike

u odnosu na antropomorfnu tijekom eneolitika, kao i njena uloga u različitim sferama života

eneolitičkih populacija.

Prisutnost životinja u pogrebnom ritusu jednako kao i prikazi životinja u umjetničkom

izrazu pojedinih populacija mogu pružiti različite informacije o duhovnom životu populacija

te njihovom gospodarsko-društvenom uređenju. Ovaj rad, temeljen na prethodno iznesenim

metodama i postupcima, pružit će uvid u pojedine aspekte odnosa čovjeka i životinje u

eneolitiku kontinentalne Hrvatske, a s obzirom na malobrojna istraživanja posvećena ovoj

tematici poslužit će i kao polazište za buduće interpretacije i analize.

3. MATERIJAL I METODE

3.1. Ritual i žrtvovanje

Pri interpretaciji životinjskih ukopa u literaturi često se susreće pretpostavka da je riječ

o ritualnim ukopima. Međutim, kada se pokuša pobliže razmotriti pojam rituala vidljivo je da

definiranje ovog pojma nije jednostavno kao niti razlikovanje između ritualnog ponašanja i

onoga koje to nije. Budući da arheologija ne može svjedočiti ljudskom ponašanju već samo

njegovim materijalnim ostacima neizbježno joj promiču razlozi određenog ljudskog

djelovanja. U pokušaju definiranja ove vrste ljudskog ponašanja ritualom su se opširno bavili

antropolozi, no niti u okvirima antropološke znanosti ne postoji konsenzus o tome što ritual

jest.8 Definicije rituala uvjetovane su vremenskim, prostornim i religijskim odrednicama.

Ipak, u antropološkoj literaturi moguće je izdvojiti jezgru pojmova koji mogu poslužiti u

okvirnom određivanju ritualnog ponašanja.

Ritualu se može pristupiti kao posebnom i autonomnom vidu ponašanja ili kao jednom

aspektu cjelokupnog ljudskog ponašanja. Vrlo često u prepoznavanju rituala veliku ulogu

imat će intuicija istraživača čija je pozornost privučena nekim njegovim neobičnim aspektom

(Lewis, 1980.). Ponašanje koje je na neki način drugačije od onog kako bi se ljudi ponašali u

nekim drugim, ne-ritualnim prilikama, a čega su svjesni i sami sudionici rituala Groot (2008.)

smatra jednim od njegovih određujućih aspekata.

Belaj (1987.) navodi da ritual određuje odnose ljudi prema „nekoj drugoj veličini“, a

to može biti neka „naddruštvena vrijednost“ ili nadnaravno. Upravo je komunikacija s

nadnaravnim silama kroz koju se također izražava odnos čovjeka i prirode važan kriterij za

prepoznavanje rituala. Posredstvom rituala od nadnaravnih sila može se zatražiti plodnost,

zaštita te siguran prolazak na drugi svijet ili izraziti zahvalnost (Supek, 1987.). Green (2001.)

spominje i element reciprociteta - nešto je ponuđeno na račun pomoći koja je zatražena. Kada

je riječ o žrtvovanju, nadnaravno je recipijent cijele ili dijela ubijene životinje ili ljudskog

bića.

Mnogi autori ističu formalnu strukturu i strogost izvedbe rituala kao njegove bitne

elemente (Middleton, 1977.; Lewis, 1980.; Bloch, 1989.). Formalnost se može izraziti u

jeziku, pokretima ili odjeći ljudi koji sudjeluju jednako kao i u načinu i redoslijedu izvođenja8 Prema nekim teorijama, poput mitološko-ritualne teorije, ritual je blisko povezan i s mitom. Predstavnici oveteorije W. Robertson Smith, J. Frazer, J. Harrison, S. H. Hook i drugi na različite su načine percipirali i nastojaliobjasniti odnos mita i rituala. Njihove pretposavke kretale su se od teza da svaki mit ima svoje prateće ritualejednako kao i svi rituali odgovarajuće mitove pa sve do ideje o samostalnoj pojavi i razvoju mita i rituala kojiipak vodi k njihovoj koliziji (Segal, 2007.).

rituala. Ponavljanje izvedbe, sadržaja ili forme rituala također je njegova prepoznatljiva

karakteristika dok pravila rituala određuje i prepoznaje zajednica. Struktura i ponavljanje

određenih obrazaca elementi su koji mogu koristiti arheolozima prilikom prepoznavanja

rituala. Važnost prostorne orijentacije i usmjerenosti te prostornog kretanja prepoznaje Parkin

(1992.). Primjerice, ritual može propisivati prostor njegova izvođenja, a važnost prostorne

usmjerenosti može se odraziti i na orijentaciju tijela prilikom sahranjivanja.

U praktičnom smislu, ritual se izvodi kako bi uredio, popravio ili transformirao

određenu situaciju (Bell, 1992.), a on je isto tako način da se stvori red u situacijama nereda

(Middleton, 1977.). Sudjelovanje u ritualu može ukazivati na zajednički identitet među

ljudima ali i na društveni status pojedinca (Lewis, 1980.); ono može poslužiti i za stjecanje

društvenog ugleda pokazujući bogatstvo (Hoekstra, 2001.). Sudjelovanje u ritualu ne mora

biti svima dostupno, ono može biti ograničeno na određen dio društva ili pripadati jednoj

određenoj zajednici unutar društva kao simbolični iskaz autsajderima ili konsolidacija

unutarnjih vrijednosti i značenja (Lewis, 1980.; Baumann, 1992.). Tambiah (1969.) ističe i

dvostruku prirodu rituala: individualnu ako se ritual izvodi od strane pojedinaca i zajedničku

koju ocrtavaju rituali kojima se željelo doprinijeti boljitku zajednice.

Svi aspekti rituala ne mogu se lako prepoznati, osobito u arheologiji. Posljednjih

desetljeća pitanje kako prepoznati ritual u arheologiji podložno je mnogim raspravama ali kao

i svaki drugi oblik ljudskog djelovanja ritualne aktivnosti za sobom ostavljaju materijalne

tragove. Osim o tafonomskim procesima i stupnju sačuvanosti prepoznavanje tragova

ritualnog ponašanja ovisit će i o strategijama istraživanja kao i stavovima istraživača. Groot

(2008.) ističe da se pri proučavanju rituala u arheologiji potrebno usmjeriti na traganje za

pravilima radije nego za značenjem i objašnjenjima. Dok je moguće složiti se sa činjenicom

da „pravila“ mogu biti vidljiva u materijalnim ostacima te da se pokušaji tumačenja značenja

rituala baziraju na pretpostavkama bitno je uvažiti i stav koji zastupa Morris (2008.) prema

kojem nije dovoljno nešto podvesti pod pojam rituala već je potrebno i pokušati objasniti

aktivnosti ili razloge koji dovode do pojave određene vrste nalaza koje povezujemo s

ritualnim ponašanjem (npr. gozbe, žrtvovanje i sl.).

Proučavanje rituala u arheologiji dosada je najčešće bilo usmjereno na istraživanja

svetišta i groblja, bez sumnje sakralnih prostora, čiji su se kultni konteksti mogli sigurnije

interpretirati. Neki autori poput Insolla (2004.) upozoravali su na česta izjednačavanja rituala i

religijskih i spiritualnih uvjerenja u arheološkom pristupu ritualu te su smatrali neophodnim

naglasiti da rituali mogu biti religijski, ali i sekularni, da se mogu ticati određene klase ili

spola ili biti posve osobni. Mišljenje autorice ovog rada je da u predmodernim društvima nije

uvijek potrebno činiti takvu distinkciju jer, kako ističe Bloch (1989.), u predindustrijskim

društvima religija je dio svakodnevnog života, ona je utkana u njega.

Pri istraživanju rituala potreba za odbacivanjem još jednog oblika dihotomije između

sakralnog i profanog vidljiva je i u bliskom odnosu između ekonomije i rituala koji je bio

prisutan u predindustrijskim društvima ali je isto tako prepoznat i u arheologiji. Grant (1991.)

je stava da u arheologiji jasno razdvajanje ekonomskog i simboličnog nije moguće te da je

čak i pogrešno. Autorica ovog rada se priklanja mišljenju Grant (1991.), a posebno stavu da je

malo vjerojatno da je ljudsko ponašanje bilo uvjetovano strogo ekonomskim ili strogo

simboličnim impulsima. Zbog toga što sadržaj i lokacija rituala ne mogu biti odvojeni od

neritualnih aktivnosti Hill (1996.) je sugerirao proučavanje prirode događaja koji je za

posljedicu imao nastanak razmatranog nalaza. Kada je riječ o životinjskim ostacima ključno

je pitanje zbog čega su i na koji način oni završili u određenom kontekstu (Groot, 2008.).

U vezi s posljednjim kao i sa spomenutim odnosom između rituala i ekonomije pojavit

će se pitanja poput mogućeg gubitka mesa za zajednicu kada je riječ o nalazu ukopane

cjelovite životinje, odnosno žrtvovane životinje, izboru životinje podobne za žrtvovanje kao i

praktične strane rituala koji je u konačnici mogao utjecati na ekonomiju. Pod posljednjim se

smatra da se na žrtvovanje životinje može gledati manje kao na gubitak a više kao način

kojim će se osigurati blagostanje i plodnost. Kako ističe Groot (2008.) ritual se može vidjeti

kao ekonomski čin koji je bio značajan i praktičan ljudima koji su vjerovali da će time nešto

postići, a ne kao iracionalno ponašanje.

U pokušaju udaljavanja od dugogodišnjeg povezivanja rituala s nefunkcionalnim

ponašanjem neki su čak predložili da korištenje pojma ritual u determiniranju pojedinih

nalaza sadrži rizik od pogrešnog interpretiranja prirode prapovijesne racionalnosti (Brück,

(1999.). No, držati ritual iracionalnim ponašanjem značilo bi suditi druge ljude i razdoblja

prema našim vlastitim zapadnjačkim standardima. Kako je to već istaknula i Groot (2008.,

101): „sudionici u ritualu vjeruju da će ritual biti učinkovit, za njih on nije iracionalan već

funkcionalni način kontroliranja nepredvidivog svijeta“.

Ritualima u naselju do sada nije bilo posvećeno mnogo pozornosti, možda i zbog toga

što ih se dugo vremena povezivalo s nefunkcionalnim načinom ponašanja. No, kao što će

između ostalog pokazati i ovaj rad materijalne ostatke ritualnog djelovanja moguće je pronaći

i u naseljima gdje su rituali usko povezanim s tamošnjim svakodnevnim životom. S tim u vezi

Bradley (2003.) napominje da je ponekad teško razdvojiti praktične i ritualne aktivnosti u

prapovijesti. Primjeri koji ukazuju na povezanost svakodnevnog života u naselju i rituala, a od

izravnog su značaja za temu koju obrađuje ovaj rad, jesu slučajevi u kojima ostaci ljudi i/ili

životinja kao i predmeti mogu biti položeni u zemlju na formalan i strukturiran način, ali se ne

odvajaju od svakodnevnog života time što su položeni u jame koje su se nekada koristile za

spremišta ili se pak životinje nalaze u jamama koje kasnije služe za odlaganje otpada.

Formalnost, strukturiranost i ponavljanje neki su od već ranije spomenutih aspekata

ritualnog ponašanja prepoznatog u antropološkim i etnografskim studijama a za koje se

smatra da mogu biti korisni u prepoznavanju rituala u arheologiji. Kako navodi Groot (2008.),

aspekt ponavljanja kao važna karakteristika ritualnog ponašanja može rezultirati sličnim

nalazima u različitim vremenskim periodima i/ili različitim naseljima dok se formalnost ili

ponašanje prema pravilima može također odraziti kod nekih nalaza te naposljetku pridonijeti i

stvaranju njihovih prepoznatljivih karakteristika, odnosno niza kriterija koji mogu razlučiti

takve nalaze od neritualnog konteksta, uz uvažavanje različitih prostornih i vremenskih

odrednica

U okvirima ritualnih aktivnosti životinjski ostaci najčešće su se povezivali s ritualima

koji se tiču izgradnje ili napuštanja zgrada ili ritualima povezanim s plodnošću. Međutim,

nalaze cjelovitog ili djelomičnog životinjskog kostura kao i povezanih dijelova životinjskog

tijela nije uvijek jednostavno interpretirati. U mnogim slučajevima njihovo tumačenje otežava

činjenica što ih nije lako razlikovati od naprosto odbačenih ostataka životinje. Iz toga razloga

ponekad se njihov pronalazak bilježi bez podrobnijih objašnjenja. Također, na specifičan

„nerazjašnjeni“ odnos prema takvoj vrsti nalaza može utjecati i činjenica da ukopi životinja

ipak nisu vrlo čest nalaz te ih se u okvirima nekog nalazišta najčešće pronalazi svega

nekoliko. Groot (2008.) smatra da bez obzira na činjenicu što je u arheologiji ponekad teško

uočiti razliku između pokopane životinje i bačenog leša, vrlo je važno barem pokušati uočiti

razliku i razumjeti ju ako želimo biti korak bliže razumijevanju prapovijesnih populacija.

Tome u prilog ide i činjenica da se već neko vrijeme promišlja o tome kako prepoznati ritual

u arheologiji, a iznesen je i niz kriterija koji mogu olakšati prepoznavanje ritualnih ukopa

životinja.

Kriterijima za određivanje ritualnog karaktera životinjskih ukopa najviše su se bavili

britanski autori. Premda se većina iznesenih zaključaka temelji na istraživanjima

željeznodobnih nalazišta, a posebice nalazišta Danebury, zaključci autora poput Grant

(1984a., 1984b.), Wilsona (1992.), Hilla (1995.) i drugih važno su polazište u sagledavanju

pitanja ritualne interpretacije životinjskih ukopa, koja se uz uvažavanje određenih prostornih i

vremenskih posebnosti mogu primijeniti i na druga razdoblja.

M. Groot (2008.) je kriterije za prepoznavanje ritualnih ukopa životinja, iznesene od

strane različitih autora, sažela na sljedeće elemente:

1) prisutnost nekoliko životinja zajedno (Grant, 1984a., 1984b.);

2) različita zastupljenost vrste životinja od one u ukupnom uzorku s analiziranog nalazišta

(Grant, 1984a., 1984b.);

3) razlike u obrascima mesarenja (Grant, 1984a., 1984b.);

4) lokacija ili kontekst ukopa (Merrifield, 1987.);

5) način polaganja - pozicioniranje kostiju (Grant, 1984a.; Wilson, 1992.);

6) povezanost s drugim nalazima (Grant, 1984a., 1984b.);

7) način na koji je nalaz strukturiran (Hill, 1995.);

8) preferiranje određenih dijelova tijela (Green, 2001.);

9) ponavljanje (Merrifield, 1987.);

10) odstupanje u odnosima lijeve i desne strane tijela;

11) prisutnost ljudskih ostataka;

12) pojava neuobičajenih životinjskih vrsta.

Vrlo je vjerojatno da svi navedeni kriteriji nisu iskoristivi u svakoj situaciji - zasebni

kriteriji koji se koriste u određenim regijama i kronološkim razdobljima ovise o prirodi rituala

koji su na tim mjestima prakticirani. Temeljem do sada poznatih kriterija za određivanje

ritualnog karaktera i njihovom modifikacijom pokušat će se izdvojiti elementi koji bi bili

odgovarajući za klasificiranje eneolitičkih ukopa životinja iz kontinentalne Hrvatske. Moguće

je da neki od tih ukopa nisu nastali kao dio rituala, dok su drugi mogli biti povezani s

ritualnom aktivnošću, a u nekim slučajevima neće biti moguće u potpunosti odgovoriti na to

pitanje.

Slijedom teze koju je iznijela Groot (2008.) pod ritualnim ukopom životinja u ovom

radu smatrat će se ukopi koji su nastali u ritualnom kontekstu pod kojim se podrazumijeva

formalizirano ponašanje prema pravilima, usmjereno prema komunikaciji s nadnaravnim s

namjerom da se utječe na ili spriječi neku promjena u okolišu.

Kada je riječ o ukopima životinja iz razdoblja eneolitika najčešća pretpostavka koju

susrećemo u literaturi je da se radi žrtvovanim životinjama (Schmidt, 1945.; Durman, 1988.;

Jurišić, 1990.; Hoti, 1993.; Horváth, 2010.). Žrtvovanje se može promatrati i kao posebna

vrsta rituala u kojoj životinje ili ljudi budu ubijeni, predmeti i hrana uništeni, a njihovo tijelo

ili suština ponuđeni bogovima (Groot, 2008.).

Također se smatra da žrtvovanje pripada sferi religijskih praksi, a prema nekima je

ono i najstariji oblik religijskog djelovanja (Burkert, 1983.). Nije moguće zanijekati

ambivalentan karakter žrtvovanja budući da se, prije svega, u središtu ove prakse, ukoliko je

riječ o žrtvovanju ljudi i životinja, nalazi ubojstvo. Ovaj nepobitni paradoks sažeo je R.

Girard u naslovu svoje knjige La violence et le sacré (1972.) u kojoj autor, kad je riječ o

ljudima ili životinjama ubojstvo prepoznaje kao središnji religijski ritual.

Zasada ostaje otvoreno pitanje kada se žrtvovanje prvi puta javlja i u kojoj mjeri je

ritualno žrtvovanje ljudi bilo razvijeno prije žrtvovanja životinja. Prema nekim mišljenjima

praksa žrtvovanja prepoznaje se već u postupcima paleolitičkih lovaca (Burkert, 1983), a

prema Smithu (1987.) žrtvovanjem se smatra ritualno ubijanje domaće životinje u agrarnim ili

stočarskim društvima dok ritualno ubijanje divljih životinja pripisuje drugoj vrsti ritualnih

praksi.

Nužno je ukazati i na aspekt ravnoteže i reciprociteta uzimanja i davanje životne sile.

Green (2001.) smatra da žrtvena životinja predstavlja ponudu bogovima u znak zatražene

usluge. Žrtvena životinja zauzima i specifičan položaj između čovjeka i bogova (Smith,

1987.), a korištenje domaće životinje kao zamjene za onoga koji prinosi žrtvu može biti i

način na koji se obnavljaju ili tek otvaraju granice između svijeta ljudi i neljudi (Gibson,

1996.).

Mnogi su ukazali i na određenu unutarnju strukturu žrtvenih praksi kao cjeline

sastavljene od niza elemenata (Burkert, 1983.; Smith, 1987.; Petropoulou, 2005.). To mogu

biti brojni postupci koji se tijekom žrtvovanja provode određenim redoslijedom, npr.

očišćenje osobe koja izvodi žrtvu, čin ubijanja kojeg slijede različiti obredi zatvaranja

uključujući određene postupke s ostacima životinje ili izražavanje žaljenja i želje za

reparacijom.

Praksa žrtvovanja reflektira i snažan društveni aspekt. Kroz različite uloge koje

sudionici iskazuju tijekom rituala: početak obreda, klanje životinje, uklanjanje kože, rezanje,

pečenje i distribucija mesa stvaraju se i složene društvene strukture (Burkert, 1983.).

Žrtvovanje na taj način može biti i izvor metafore za konceptualizaciju različitih oblika

interakcije, pa čak i za uspostavljanje i provođenje različitih vrsta autoriteta (Gibson, 1996.).

3.2. Domestikacija

Kada je riječ o eneolitičkim životinjskim ukopima na tlu kontinentalne Hrvatske u

većini slučajeva radi se o ukapanju domaćih životinja. Nije pogrešna pretpostavka da su

tijekom eneolitika sve osnovne vrste danas poznatih domaćih životinja već inkorporirane u

ljudska društva koja su za preživljavanje bila znatno ovisna o njima. Ovo poglavlje posvećeno

je osnovnim značajkama domestikacije s naglaskom na njene društvene implikacije. Također,

cilj je istaknuti da životinje nisu samo biološke individue kojima je moguće odrediti

pripadnost određenoj životinjskoj vrsti već su isto tako dio ljudskog društva kao individue

uključene u različite oblike odnosa. Naposljetku, navest će se i osnovni podaci o tijeku

domestikacije pojedinih životinjskih vrsta.

Domestikacija životinja imala je temeljne posljedice na razvoj ljudskog društva i

kulture. Možda je teško zamisliti kako bi izgledalo naše društvo da se proces domestikacije

nije odvio, no vrijedi napomenuti da su kroz povijest postojala društva bez domaćih životinja,

a takve populacije poznate su i danas9. Najčešće se smatra da je ljudska kultura trebala dostići

određen stupanj razvoja10 kako bi došlo do pripitomljavanja i odomaćivanja životinja, a

lokacije na kojima se prvi put javljaju domaće životinje smatraju se i mjestima prvog razvoja

kulture i civilizacije (Kodinec, 1951.). Uz pojavu novih razvojnih promjena života u neolitiku

poput upotrebe keramike, razvoja zemljoradnje i stalnih naselja veže se i pojam domestikacije

životinja. Dvostruka priroda domestikacije koja uključuje biološke i kulturne komponente

otežala je formuliranje njene zadovoljavajuće definicije11, a stavovi znanstvenika o

konceptima domestikacije uvelike se razlikuju.

Mnogi autori razlikuju pripitomljavanje životinje od domestikacije. Pripitomljavanje

može biti prvi korak u odomaćivanju životinja, ali ono ne znači pravu domestikaciju ukoliko

se životinje rađaju u divljini za razliku od domaćih životinja čije se razmnožavanje odvija pod

ljudskim nadzorom (Ogrizek, 1946.) Također, pripitomljavanje se može okarakterizirati kao

odnos između pojedine osobe i životinje bez dugoročnih posljedica koje nadilaze životni vijek

životinje, dok bi domestikacija označavala odnos s populacijom životinja koji vodi prema

morfološkim i bihevioralnim promjenama u toj populaciji (Bökönyi 1969., 1989.; Clutton-

Brock, 1994.).

9 Prvenstveno se misli na različita suvremena lovačko-sakupljačka društva poput Mbuti Pigmeja iz središnjeAfrike, plemena San iz pustinje Kalahari u južnoj Africi i Hadze iz istočne Afrike (Tanaka, 1980.; Duffy, 1984.).10 Iz tog razloga zanimljivo je mišljenje Heckera (1982.) koji smatra da domestikacija nije kulturni imperativ većtek adaptacija, te da nema razloga zbog kojeg bi u perspektivi sva lovačka i sakupljačka društva razvila iliprihvatila domestikaciju pa i onda kada za to postoje svi odgovarajući ekološki i društveni uvjeti.11 Na nedostatak točne definicije pojma domestikacije osvrnuo se i M. Jurišić (1988a.) koji se pita je li preciznoodređenje tog pojma uopće moguće.

Podjelu koncepta domestikacije u arheologiji na kulturnu i osteološku definiciju prvi

je predložio Dyson (1953.) prema kojemu kulturne definicije naglašavaju ljudsko ponašanje u

samom procesu domestikacije, a osteološka ili morfološka definicija orijentirana je na

biološke karakteristike domaće životinje. U nizu takvih objašnjenja možda je najpoznatija

Bökönyeva, tzv. „klasična definicija“ koja glasi: „Suština domestikacije je u čovjekovom

zarobljavanju i kroćenju životinjskih vrsta određenih bihevioralnih karakteristika, odvajanje

od njihove prirodne životne sredine i vrsne zajednice i održavanje njihovih uzgojnih svojstava

pod kontrolom, a u svrhu ostvarivanja profita“ (Bökönyi, 1969., 1989.).

Ekonomsku korisnost čovjeku te redovito razmnožavanje pod kontrolom čovjeka

također navode i Brinzej i sur. (1991.) kao jedno od osnovnih obilježja domaćih životinja koja

ih razlikuju od njihovih divljih srodnika, a njima pridružuju još i privrženost čovjeku i

gospodarstvu te gubitak plahosti i divlje naravi. Sličnog je stava i Clutton-Brock (1994.) koja

naglašava potpunu čovjekovu kontrolu nad životinjom, a bihevioralnu modifikaciju domaćih

životinja vidi jednako važnom ako ne i važnijom od genetskih promjena. Ona definira

domestikaciju kao držanje životinja u zatočeništvu u ljudskom društvu koje zadržava potpunu

kontrolu nad njihovim razmnožavanjem, kretanjem i pristupom hrani, ali također i

transmisijom njihove kulture (Clutton-Brock, 1994.). Posljednje je osobito zanimljivo jer

podrazumijeva da životinje također imaju svoju kulturu, odnosno kulturne obrasce koji su u

procesu domestikacije posredstvom ljudi podložni promjenama.

Definicija domestikacije poput one Bökönyia (1969., 1989.) i Clutton-Brock (1994.) u

kojoj su naglašeni koncepti kontrole podrazumijeva aktivne ljude koji dominiraju nad

pasivnim životinjama te u tom slučaju djeluju svjesno i hotimično u svrhu ostvarivanja profita

(Russell, 2002.). Postoje i drugačiji pristupi domestikaciji koji se temelje na njenoj

interpretaciji u biološkim terminima simbioze. Jedan od zagovornika takvog pristupa je

Zeuner (1963.) koji negira hotimično ponašanje ljudi, barem u početnoj fazi domestikacije.

Prema mišljenju O' Connora (1997.) model simbioze priznaje životinjama ravnopravno

partnerstvo u odnosu te je pogrešno promatrati domestikaciju kao čovjekovo iskorištavanje

životinja. U navedenom slučaju autorica ovog rada razvija sklonost prema kritici Clutton-

Brock (1994.) koja odbacuje ovakav stav smatrajući da u domestikaciji ljudi imaju veću korist

te često modeliraju životinje na načine koje za njih mogu biti nepovoljni12, te mišljenju N.

Russell (2002.) da životinje nesumnjivo sudjeluju u domestikaciji i drugima vrstama odnosa

između ljudi i životinja ali su ljudi ti koji tome odnosu daju naglasak.

12 Jurišić (1988a.) navodi da je domestikacija djelovala uglavnom negativno na vanjski izgled domesticiranihživotinja što je vidljivo u retardaciji veličine životinja čije kosti postaju deblje, a hvatišta mišića slabije izražena.

Osim što domestikacija podrazumijeva i veliku promjenu od odnosa prema

životinjama kao vrsti do odnosa prema njima kao individuama, važan element domestikacije

je činjenica da domaće životinje postaju objekti vlasništva, nasljeđivanja, razmjene i trgovine

(Ducos, 1989.; Clutton-Brock, 2007.). Odnos prema životinji kao prema vlasništvu odražava

se i u međuljudskim odnosima čime se detaljno bavi Ingold (1984.) koji kao ključnu

promjenu koju donosi domestikacija vidi u društvenom određenju životinje kao resursa što

implicira promjenu u društvenim odnosima među ljudima. Za razliku od divljih životinja koje

za života nisu izravno uključene u društvene odnose ljudi, a pitome životinje imaju osobne

odnose s pojedinim ljudima, prema njegovom mišljenu, domaće životinje su pokretači odnosa

između ljudskih individua i domaćinstava (Ingold, 1984.).

Dok se pogled koji dopušta mogućnost da se domaće životinje sagledaju kao pokretači

određenih odnosa znatno razlikuje od prethodno iznesenih stavova, moguće je složiti se i s D.

Ortonom (2010.) koji upozorava da gore istaknuta perspektiva ujedno i ograničava

razumijevanje položaja domaćih životinja unutar ljudskog društva ako se opisivanje

kompleksnih i različitih odnosa između ljudi i domaćih životinja sagledava isključivo u

terminima interakcije između ljudi. Kako ističe Orton (2010.) i životinje posjeduju, u

najmanjoj mjeri, vanjske atribute osobnosti: aktivnost, autonomiju i individualne bihevioralne

karakteristike, a neke su sposobne ostvariti i intersubjektivne odnose s pojedinim ljudima.

Najnovije studije o domestikaciji posvećene su upravo osobnim i psihološkim elementima

odnosa između ljudi i domaćih životinja, pri čemu se naglašava povjerenje i reciprocitet

(Knight, 2005.; Thedossopolous, 2005.; Oma, 2007.) ili se njihovi odnosi opisuju i u

terminima srodstva (Ray i Thomas, 2003.; Campbell, 2005.).

U svakom slučaju, moguće je pretpostaviti da u zemljoradničkim i stočarskim

zajednicama ljudska i životinjska zajednica koegzistiraju u bliskom odnosu, bez obzira

nazvali ga srodstvom ili feudalnim odnosom kao što to čini Tapper (1988.). Uvažavajući

opasnost od mogućeg romantiziranja položaja životinja u tradicionalnim sistemima uzgoja

čini se logičnim prihvatiti da uz intimnost između ljudske i životinjske zajednice postoje i

određeni oblici dominacije prvih nad drugima. Budući da su životinje uvijek bile u središtu

procesa u kojem čovjek stvara sliku o sebi domestikacija je zacijelo uvjetovala kreiranje

novih, različitih oblika odnosa između ljudi i životinja, neki od kojih su utjecali i na proces

individualizacije čovjeka. Kroz odnose sa životinjama kreiraju se različiti društveni identiteti

s obzirom na pojavu osobnog vlasništva, bogatstva13 i trgovine. Domaća životinja postaje

znak važnih kolektivnih ideja kako društvenih tako i magijskih i religijskih.

Pojedini stavovi izneseni u ovom poglavlju odražavaju različite aspekte kompleksnih

pitanja vezanih za domestikaciju, a načini na koje je definirana domestikacija između ostalog

odražavaju i različite stavove o odnosu ljudi, kulture i prirode. Vrijedi napomenuti da već i

samo kreiranje kategorije domaće životinje postavlja pitanje granice između prirode i kulture,

ljudi i životinja. Ostaje neizvjesno u kojoj mjeri je razdvajanje ovih kategorija u današnjem

kartezijanskom smislu bilo prisutno u pogledima prapovijesnih ljudi. Moguće je da su

prapovijesni ljudi pripitomljavali mladunčad različitih divljih životinja pritom ne razlikujući

domaću i divlju životinju na način na koji se to čini danas, kao što to ističe i Clutton-Brock

(2007.).

Iz današnjeg zapadnjačkog, dualističkog aspekta domestikacija se ponekad razmatrala

i unutar diskusija o čovjekovom odvajanju i udaljavanju od prirode. U okvire ovog

posljednjeg, djelomično se mogu smjestiti i razmatranja autora poput Masona (2007.) koji

smatra da je domestikacija kroz pozicioniranje domaćih životinja prvenstveno kao sredstvo

rada i ekonomske koristi, reducirala domaće životinje u odnosu na njihove divlje pretke koji

su u razdoblju prije domestikacije bili smatrani totemskim srodnicima čovjeka i

personifikacijom „divljih i mističnih sila“ te odvojila čovjeka od ostalog živućeg svijeta.

Nije neobično pretpostaviti da je domestikacija modificirala odnose između ljudi i

životinja, ali ujedno i stvorila uvjete za razvoj drugih oblika srodstva, ali je također moguće

da su se pojedini aspekti prethodno kreiranog pogleda na svijet u kojem su životinje imale

višestruku značajnu ulogu u određenoj mjeri nastavljaju i u razdobljima nakon domestikacije.

U okvirima odnosa ljudi i životinja ne smiju se zanemariti niti mogući animistički pogledi na

svijet koji isto tako mogu biti prisutni u svjetonazoru nekih stočarskih zajednica (Mlekuž,

2007.). Na tragu shvaćanja da razdvajanje ljudi i životinja u kartezijanskom smislu ne mora

biti univerzalno i svojstveno svim kulturama kao što predlažu i potkrepljuju Borić (2005.,

2007.) te Miracle i Borić (2008.) dopuštena je i mogućnost da granice između ljudi i životinja

u pojedinim razdobljima prapovijesti nisu nužno fiksne kategorije te da su u određenim

okolnostima podložne i različitim oblicima transgresije.

13 Russell (2002.) ističe da se doživljaj životinja kao vlasništva zacijelo odrazio ne samo na bogatstvo i ugledljudi već i hijerarhiju među njima. Russell (2002.) se čak pita u kojoj mjeri je nejednakost među ljudima utjecalana pojavu domestikacije u nekim dijelovima svijeta, odnosno domestikacija na daljnji razvoj hijerarhije međuljudima.

3.2.1. Govedo

Procjenjuje se da danas u svijetu ima oko 1,3 milijarde grla goveda, što ih čini

najbrojnijom domaćom životinjom. Domaće govedo poznato je pod nazivom Bos taurus. Ono

je sisavac iz reda dvopapkara (Artiodactyla), a ubraja se u podred preživača (Ruminatia) i

porodicu goveda (Bovidae) (Posavi i sur., 2004.).

Izvorni oblik domaćeg goveda divlje je govedo (Bos primigenius) poznato još kao

pragovedo, tur ili auroh. Razvilo se u Aziji iz pleistocenskog goveda Bos acutifronsa, a

početkom holocena proširilo se do Kine, Srednjeg istoka, Europe i Afrike (Felius, 1985.).

Pretpostavlja se da su u gornjem paleolitiku postojale najmanje tri podvrste pragoveda:

sjevernoeuroazijska podvrsta (Bos primigenius primigenius), sjevernoafrička podvrsta (Bos

primigenius opisthonomous) i južnoazijska podvrsta (Bos primigenius namadicus) pri čemu

su afrička i južnoazijska podvrsta izumrle prije otprilike 2000 godina, a europsko se

pragovedo uspjelo održati do 17. st. (Posavi i sur., 2004.).

Pragovedo je domesticirano tijekom neolitika, a proces domestikacije najvjerojatnije je

započeo oko 7000 god. pr. Kr. (Bradley i sur., 1996.). Po svemu sudeći postojalo je nekoliko

centara pripitomljavanja divljih goveda: prema nekim autorima najraniji podaci dolaze iz

različitih lokaliteta na Bliskom istoku i jugoistočnoj Aziji (Payne, 1991.), a drugi kao moguće

centre rane domestikacije izdvajaju istočni Mediteran i sjevernu Afriku (Bradley i sur., 1996.;

Troy i sur., 2001.). Trebalo je proći barem nekoliko tisuća godina od početka domestikacije

prije nego su se mogle razlikovati određene pasmine goveda14 (van Vuure, 2005.). Moguća je

podjela u dvije glavne skupine: domaće govedo s grbom (zebu govedo) i domaće govedo bez

grbe (taurine govedo) (Jurišić, 1988a.; Posavi i sur., 2004.; van Vuure, 2005.).

Iako postoje mišljenja da europsko domaće govedo potječe od pripitomljenog

europskog divljeg goveda najnovija istraživanja pokazuju da današnja zapadnoeuropska

domaća goveda imaju mtDNA gotovo identičnu onom anatolskih divljih goveda, a ne mtDNA

koja je utvrđena u kostima divljih europskih goveda što indicira da je govedo u Europu

dovedeno kao domesticirano s Bliskog istoka i da se nije križalo s divljim europskim

govedom (Troy i sur., 2001.).

3.2.2. Pas

14 Pretpostavka je da danas u svijetu postoji više od 800 pasmina goveda.

Pas pripada obitelji Canidae, a svi pripadnici te porodice (vuk, lisica, divlji pas, dingo,

itd.) potječu od Tomarctusa, zajedničkog pretka prakanida koji je živio prije 15 milijuna

godina i iz kojeg su se evolucijom razvile sve vrste roda Canis. Pretpostavlja se da je pas

domesticiran ranije od ostalih životinja, prije otprilike 15000 godina (Miklosi, 2007.). Osim

uloge čuvara i lovca, pas je bio i pričuvni izvor hrane o čemu svjedoče nalazi s brojnih

neolitičkih nalazišta u Europi (npr. Bökönyi, 1974.; Bartosiewicz, 1994.).

Prvi poznati predak psa zvan Canis putiani bio je veličine srednjeg pastirskog psa.

Tijekom prapovijesti prevladavalo je nekoliko vrsta pasmina koje se mogu razlikovati na

osnovi osteoloških ostataka pronađenih uz ljudske naseobine: Canis familiaris palustris

(močvarni pas, predak današnjih špiceva), Canis familiaris intermedius (predak goniča),

Canis familiaris inostranzewi (izumro tijekom neolitika), Canis familiaris leineri (predak

hrtova) i Canis familiaris matris optimae (brončanodobni pas, predak mastifa i doga) (Posavi

i sur., 2004.).

3.2.3. Svinja

Domaća svinja (Sus domesticus L.) domesticirana je u drugoj fazi domestikacije,

zajedno s ovcom i kozom. Domesticirani ostaci svinje evidentirani su u keramičkim

neolitičkim slojevima Qal'at Jarma (sjeverni Irak) starosti 6500 god. pr. Kr., no ostali nalazi

ne upućuju na prvotnu domestikaciju svinje u toj regiji već na područje jugoistočne Indije

(Hincak, 1995.). Proučavanje osteoloških ostataka svinja iz neolitičkih naselja srednje i

istočne Europe ukazuje na iznimnu anatomsku sličnost između lubanje domesticirane svinje i

one njenog divljeg pretka (Sus scrofa ferus L.), no već tijekom brončanog doba dolazi do

bitne razlike u građi lubanje što se najviše očituje u skraćivanju donje i gornje čeljusti kod

domaćih svinja (Hincak, 1995.). Domaću svinju poznaje i preddinastički Egipat, no kasniji

semitski narodi smatraju je nečistom životinjom, što će kasnije biti slučaj i s islamom.

3.2.4. Ovca/koza

Ovce i koze (Ovis aries L./Capra hircus L.) predstavljaju prve domesticirane

preživače. Ovca za razliku od psa, svinje ili goveda u početnoj fazi domestikacije ne pokazuje

smanjivanje u građi niti anatomske promjene u lubanji ili rogovima (Hincak, 1995.). Ostaci

ovce koji datiraju 9000 god. pr. Kr nađeni su u protoneolitičkim slojevima nalazišta Zawi

Chemi Shanidar u Iraku, a iz jugozapadne Azije već domesticirane ovce stigle su u srednju i

istočnu Europu oko 6000 god. pr. Kr. (Jurišić, 1988a.). Ovce su idealne životinje za

nomadsko stočarstvo jer su vrlo pokretne i izdržljive. U početku su služile samo za hranu

pošto su izvorni oblici bili prekriveni dlakom, a ne vunom; tek kasnije će upravo vuna dati

ovcama važnos i iskorištavanje će biti u smislu meso/vuna.

Najraniji ostaci koze nađeni su u pretkeramičkim slojevima Jerihona i Qal'at Jarma

(7000 god. pr. Kr.). Već domesticirane koze iz jugozapadne Azije stigle su u srednju i istočnu

Europu oko 6000 god. pr. Kr. (Jurišić, 1988a.). Po osobinama koze su slične ovcama,

zahtijevaju minimum za preživljavanje, a i tolerantnije su na klimu. Osim za meso, u kasnijoj

fazi koze su upotrebljavane za dobivanje mlijeka. Uzevši u obzir odnos tjelesne težine, koze

su dva i pol puta mlječnije od krave (Jurišić, 1988a.).

3.3. Eneolitik u Hrvatskoj - osnovne karakteristika razdoblja

U poglavljima koja slijede detaljno će se razmatrati ukopi životinja i zoomorfna

idoloplastika s područja kontinentalne Hrvatske koji pripadaju bakrenom dobu, tj. eneolitiku -

stoga se ovdje navode osnovne značajke tog prapovijesnog razdoblja. Prijelaz mlađeg

kamenog doba (neolitik) u razvijena doba metala, brončano i željezno, tekao je postupno, a

kao razvojna etapu u tom procesu izdvaja se eneolitik (lat. aeneus = mjeden, bakren; grč.

lithos = kamen), odnosno bakreno doba. Navedeno razdoblje još nosi nazive kuprolitik (lat.

cuprum = bakar) i halkolitik (grč. chalkós = bakar, mjed). Premda je korištenje metalnih

predmeta bilo poznato i u nekim neolitičkim kulturama, intenzivna upotreba i prerada bakra

smatra se prepoznatljivom karakteristikom eneolitika, a prate je i gospodarske i društvene

promjene. Određivanje vremenskih granica eneolitika ponešto se razlikuje među autorima.

Neki za područje Hrvatske navode okvire, približno, od 3500. do 2200. god. pr. Kr. (npr.

Težak-Gregl, 1998.), a drugi nešto šire odrednice obuhvaćajući pritom i prostor srednje

Europe - od oko 4500. do 2500. god. pr. Kr. (npr. Balen, 2010.). Kako se ne bi ulazilo u

podrobne rasprave o periodizaciji eneolitika na prostoru kontinentalne Hrvatske za potrebe

ovog rada koristit će se opće prihvaćena periodizacija Z. Markovića (1985., 1994.) koja se

uglavnom podudara i s podjelom mađarskih arheologa (Kalicz, 1982.) (sl. 1): 1) rani eneolitik

- faza Sopot IV u istočnoj Slavoniji i horizont Seče u zapadnoj Slavoniji i sjeverozapadnoj

Hrvatskoj, istovremenost s Lengyel III, Brodzany-Nitra i Tiszapolgar kulturama; 2) srednji

eneolitik - lasinjska i retzgajarska kultura te kulture Bodrogkeresztúr i Salcuţa; 3) kasni

eneolitik - badenska, kostolačka i vučedolska kultura.

Slika 1. Kronološka podjela eneolitika u kontinentalnoj Hrvatskoj i susjednim regijama(preuzeto iz Marković, 1985.).

Na društvene i ekonomske promjene do kojih dolazi tijekom eneolitika također su

mogle utjecati i klimatske prilike. Ovo razdoblje geološki pripada holocenu, odnosno

subborealu (oko 4000 god. pr. Kr) (Jurišić, 1988a.) koje donosi hladniju klimu i smanjenu

vlažnost zraka u odnosu na prethodno razdoblje atlantika kojeg je obilježila vlažnija i topla

klima, rast razine voda, izbijanje podzemnih voda te formiranje močvarnih površina. Smjena

klimatskih razdoblja utjecala je i na osnovne izvore sirovina i hrane, a kako ističe Balen

(2010.), moguće je da su te promjene djelovale i na veću pokretljivost ljudskih zajednica te na

veći razvoj stočarstva i trgovine.

Tijekom eneolitika ljudske zajednice bavile se su zemljoradnjom, stočarstvom i

lovom, karakterizira ih sjedilački način života, ali i djelomična nomadsko-stočarska

komponenta (Balen, 2010.). Tijekom kasnog eneolitika kao gospodarska grana izdvaja se

stočarstvo koje dobiva prevlast nad zemljoradnjom (Težak-Gregl, 1998.). Ovo prapovijesno

razdoblje povezuje se i s počecima društvenog raslojavanja. Smatra se da su razvoj

metalurgije i intenzivnije stočarstvo omogućili akumulaciju viškova što vodi prema većoj

specijalizaciji unutar zajednice, a postupno i k izdvajanju određenog društvenog sloja ljudi.

Nositelji eneolitičkih kultura bili su okupljeni u rodovskim i plemenskim zajednicama, a

ponegdje i nadplemenskim savezima (Balen, 2010.).

Kao i u ranijem razdoblju, maloazijski i egejski prostor ističu se kao centri inovacija te

ishodište migracija i tijekom eneolitika. Drugi veliki prostor koji je imao značajnu ulogu i

veliki utjecaj u stvaranju i oblikovanju eneolitičkih kulturnih pojava je prostor Ponta,

Zakavkazja i južnoruskih stepa. Iz tih krajeva, preko Karpata, pristizali su lako pokretljivi

stočari. Kao konstantni utjecaji tijekom eneolitika na prostoru jugoistočne Europe mogu se

izdvojiti utjecaji iz anatolijskih centara, istočnoeuropskih stepa te lokalni utjecaji među

kulturama (Balen, 2010.). Stoga ne iznenađuje da se proces transformacije neolitičkih kultura

u eneolitičke odvijao kroz različite procese u specifičnim vremenskim i prostornim

odrednicama.

Premda se ne može govoriti o čvrsto definiranim granicama, u okvirima razvojnog

tijeka ovog razdoblja moguće je izdvojiti rani, srednji i kasni eneolitik. U kulturama ranog

eneolitika još su snažno prisutna neolitička obilježja u materijalnoj i duhovnoj kulturi kao i

gospodarskom nasljeđu dok kulture srednjeg i kasnog eneolitika svjedoče o udaljavanju od

neolitičkih tradicija popraćenom razvojem metalurgije te društvenim promjenama koje će

dovesti do razvoja elitnih slojeva (Težak-Gregl, 1998.).

Vrijedi istaknuti da se stočarstvo kao značajna gospodarska grana ponegdje izdvaja

već od ranog eneolitika kada se, primjerice na području susjedne Mađarske, za razliku od

prijašnjeg razdoblja, stočarstvo temeljilo na domaćim govedima (Balen, 2010.). Zanimljiv je i

podatak da su se prvi impulsi socijalnih i ekonomskih promjena koje su vodile prema

eneolitičkim manifestacijama, između ostalog, tumačili i kao impulsi lokalnog neolitičkog

stanovništva pri čemu se kao jedan od mogućih razloga navodi povećanje broja krupne stoke

(goveda) što traži češća mijenjanja staništa nakon iscrpljivanja ispaše oko naselja. Smatra se

da je ta veća mobilnost vjerojatno i dovela do bolje komunikacije između različitih kulturnih

grupa (Balen, 2010.). Značaj stočarstva kao najvažnije gospodarske grane biti će vidljiv i u

eneolitičkim kulturama kontinentalne Hrvatske, poput badenske, kostolačke i vučedolske; u

ovoj posljednjoj je uz stočarstvo veliku ulogu igrao i lov.

Na određen način značaj stočarstva za eneolitičke zajednice reflektiraju i ukopi

životinja koji su prisutni na eneolitičkim lokalitetima. Ta vrsta nalaza također se tumačila i

kao odraz religijskih pretpostavki prapovijesnog stanovništva tog razdoblja (Durman, 1988.;

Milićević, 1988.), a posebna pozornost posvetit će im se u nastavku ovog rada.

3.4. Arheološki kontekst i biološke karakteristike individua u objektima s ukopima

životinja u eneolitiku kontinentalne Hrvatske

3.4.1. Aljmaš-Podunavlje

Aljmaš je smješten na sjevernom podnožju Daljske planine, na obali Dunava, oko 25

kilometara istočno od Osijeka. U središtu Aljmaša, na sjevernom završetku jednog od klanaca

koji se proširuje u prostrani plato strmo uzdignut nad rijekom nalazi se lokalitet Podunavlje,

naseljen već od neolitika i vremena sopotske kulture. Prva manja istraživanja ovog nalazišta

poduzeta su 1982. godine (Minichreiter, 1982., 1985.).

Zaštitni arheološki radovi nastavljaju se tek 2000., 2001. i 2005. potaknuti gradnjom

crkve Svetište Gospe od Utočišta u neposrednoj blizini sakralnog objekta stradalog tijekom

Domovinskog rata. Tom prilikom otkriveni su i temelji crkve iz 18. st., istovremeni grobovi te

grobnica plemićke obitelji Adamović. Na nalazištu je u manjoj mjeri pronađen i

srednjovjekovni materijal dok većina nalaza odgovara trima prapovijesnim horizontima

nastanjivanja. Neolitički horizont pripada sopotskoj kulturi, nasljeđuje ga eneolitička

badenska kultura, a javlja se i manji broj nalaza keramike kostolačke kulture dok najmlađi

naseobinski horizont pripada srednjem brončanom dobu koji je ujedno u najvećoj mjeri i

uništen zemljanim radovima. Ovom posljednjem horizontu pripadaju nalazi slavonsko-

srijemske vatinske kulture i daljsko-bjelobrdske skupine kompleksa s inkrustiranom

keramikom (Šimić, 2001b.).

U okviru neolitičkog naselja sopotske kulture pronađene su stambene i otpadne jame.

Keramički predmeti zastupljeni su posudama na nozi i bikoničnim zdjelicama s grbicama, a

među grubljim posudama uglavnom se nalaze zdjele s rubovima ukrašenim otiscima prsta ili s

izljevima te lonci raznih veličina. Posebice je vrijedan nalaz keramičkog antropomorfnog

idola bez glave s naglašenim ženskim spolnim atributima (Šimić, 2001b.) (sl. 2).

Slika 2. Sopotski antropomorfni keramički idol, Aljmaš-Podunavlje (fotografija preuzeta izŠimić, 2001b.).

Badenski materijal predstavljen je grubom i finom keramikom, a ističu se šalice i

vrčevi s visokom ručkom i kaneliranim trbuhom te zdjele ukrašene šrafiranim zvjezdastim

motivima. Od naseobinskih objekata najčešće su otpadne jame ispunjene keramičkim

ulomcima, komadima lijepa, školjkama i životinjskim kostima, a otkriven je i dio kuće s

podnicom u dvjema razinama.

Srednjem brončanom dobu pripada svega nekoliko jama s nalazima daljsko-

bjelobrdske skupine kompleksa s inkrustiranom keramikom i srijemsko-slavonske vatinske

kulture. Jedna je jama sadržavala bogato ukrašene i bijelo inkrustirane daljsko-bjelobrdske

posude i ukrašene vatinske pehari na nožici. Pronađen je i predmet izrađen od jelenjeg roga,

ukrašen nizovima urezanih koncentričnih kružnica i izrezbarenim cik-cak motivom (Šimić,

2001b.) (sl. 3).

Slika 3. Ukrašeni predmet od jelenjeg roga iz jame s brončanodobnim nalazima, Aljmaš-Podunavlje (fotografija preuzeta iz Šimić, 2001b.).

U istraživanjima provedenima 2001. godine u istočnom dijelu iskopa među badenskim

naseobinskim objektima otkrivena je prostrana jama nepravilnog oblika (SJ 59/60). Jama je

sadržavala veliku količinu grube i fine keramike (cijele i fragmentirane posude) i lijepa

(Šimić, 2001b.). Brojan je i litički materijal i ulomci životinjskih kostiju, a nađene su i razne

alatke te predmeti od kosti. Poseban nalaz predstavlja keramički idol15 tipično badenskog

oblika, vrlo shematiziran, s naglašenim grudima koji vjerojatno predstavlja ženski lik; idol je

bez glave, ali s otvorom za njeno nasađivanje. Na dnu iste jame pronađen je i cjelovit kostur

goveda. Životinja je ležala na desnom boku, orijentirana sjever-jug na dubini od 3,19 m.

Prednje noge bile su savijene prema tijelu dok su stražnje bile u opruženom položaju (sl. 4). U

sloju ispod goveda pronađen je i kostur malog mesojeda. Unutar jame, na njenoj sjevernoj

strani, nalazila se i svojevrsna niša u kojoj je pronađena goveđa glava zajedno s rogovima (sl.

5); glava, položena okomito, oslanjala se na gornju čeljust (Šimić, 2001b.).

Sve kosti proslijeđene su na obradu u laboratorij za arheozoologiju Zavoda za

anatomiju, embriologiju i histologiju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu. Analizu osteoloških

ostataka goveda provela je dr. sc. Tajana Trbojević-Vukičević. Lijeva lakatna kost goveda

ukopanog u jami predana je na radiokarbonsku analizu u Institut Ruđer Bošković u Zagrebu, a

dobiveni rezultati datiraju nalaz između 3400. i 2900. god. pr. Kr.

Prema stupnju srastanja epifiza (von den Driesch, 1976.) okvirna starost goveda u

vrijeme smrti procijenjena je na tri godine. Na temelju morfoloških karakteristika kostiju

zdjelice, odnosno osteometrijskih analiza, tj. izračuna dužine i širine dugih kostiju (von den

15 To je drugi idol pronađen na istom nalazištu, a prvi je pripisan sopotskoj kulturi (Šimić, 2001b.).

Driesch, 1976.) i usporedbe s ranijim istraživanjima populacije goveda u badenskoj kulturi

(Kužir, 2002.; Trbojević-Vukičević, 2002.) zaključeno je da je riječ o ženki domesticiranog

goveda (Bos taurus). Zbog nesraslih epifiza kosti pesti i stopala nisu provedena mjerenja i

alometrijski izračuni koji bi pokazali visinu grebena i masu životinje.

Slika 4. Ukop goveda u jami SJ 59/60, Aljmaš-Podunavlje, 2001. (fotografija preuzeta izŠimić, 2001b.).

Slika 5. Niša unutar jame SJ 59/60 s položenom glavom goveda, Aljmaš-Podunavlje, 2001.(fotografija preuzeta iz dokumentacije Muzeja Slavonije u Osijeku).

U prvotnim interpretacijama nalaza iznesena je pretpostavka da glava položena u niši

pripada govedu koje je ukopano u jami SJ 59/60 (Trbojević-Vukičević i sur., 2003.). No,

ponovnom analizom tog koštanog materijala ustanovljeno je da to nije točno. Naime, dijelovi

neurokranija i prvi vratni kralježak koji su prilikom arheoloških iskapanja bili pronađeni na

nešto manjoj dubini (2,38 m) od ostatka tijela pripadaju ukopanom govedu, a glava pronađena

u niši pripada drugoj individui. U konačnici može se ustanoviti da su od goveda ukopanog u

jami SJ 59/60 prisutni sljedeći koštani elementi: ulomak gornje čeljusti, ulomak donje čeljusti,

ulomak čeone kosti, kosti lica, nosna kost, dijelovi stražnjeg dijela glave, obje lopatice, obje

nadlaktične kosti, obje palčane kosti, obje lakatne kosti, kosti zapešća i pesti obje prednje

noge, dvije proksimalne falange prednje noge, jedna medijalna falanga prednje noge i jedna

distalna falanga prednje noge, trinaest rebara, prsna kost, sedam vratnih, dvanaest prsnih, šest

slabinskih i devet repnih kralježaka, zdjelica, križna kost, obje bedrene kosti, oba ivera, obje

goljenične kosti, obje gležanjske i petne kosti, obje skočne kosti, kosti stopala obje stražnje

noge, dvije proksimalne falange stražnje noge, dvije medijalne falange stražnje noge, jedna

distalna falanga stražnje noge.; od zuba su prisutna dva pretkutnjaka i sjekutić. Kosti su

svijetle žuto-smeđe boje i, osim dijelova glave, izrazito dobro sačuvane. Na kostima nisu

uočeni tragovi zubi ili urezivanja koji bi ukazivali na komadanje, skidanje kože s kosti ili

glodanje. Patološke promjene na kostima nisu prisutne. Od nemetričkih osobina zabilježen je

pomak u položaju prvog i drugog vratnog kralješka: kada se prvi kralježak postavi u niz s

ostalim vratnim kralješcima prisutan je pomak u položaju prvog i drugog vratnog kralješka u

desnu stranu za otprilike 45 stupnjeva kao i iskrivljenje vratne kralježnice koje je vjerojatno

povezano s položajem goveda u jami (sl. 6). Kao što je već napomenuto, govedo je ležalo na

boku s vratnom kralježnicom (odnosno glavom) savijenom prema dolje uz rub jame.

Slika 6. Iskrivljen luk vratne kralježnice i pomak između prvog i drugog vratnog kralješka od45 stupnjeva, Aljmaš-Podunavlje, 2001.

Glava goveda u niši sačuvana je u cijelosti, a nedostaje jedino donja čeljust. Glava na

kojoj su sačuvana oba roga pripada odrasloj jedinki domaćeg goveda (Bos taurus). Temeljem

prisutnih zubi dob goveda procijenjena je na 28 do 34 mjeseca. Na donjem dijelu glave,

basionu, nema tragova odvajanja glave od kralježnice, dekapitacije i sl. Na stražnjem dijelu

čeone kosti uočene su dvije perforacije nepravilnog oblika dimenzija 1,5x0,7 cm i 2,9x2,2

cm; u ovom trenutku nije moguće utvrditi što je uzrokovalo ove perforacije niti kada su mogle

nastati.

U sloju ispod goveda ukopanog u jami SJ 59/60 pronađen je i kostur malog mesojeda,

najvjerojatnije psa (sl. 7). Kostur je pronađen na dubini od 3,19 m, što je jednako visini na

kojoj je pronađen kostur goveda. Orijentacija tijela životinje bila je istok-zapad s glavom

prema istoku. Stražnji ekstremiteti bili su podvučeni prema tijelu, a između donje čeljusti i

predjela grudnog koša životinje postavljen je oblutak nešto veći od njene glave (Šimić,

2001b.). Kosti su svijetlosmeđe boje i dobro sačuvane s obzirom da je riječ o individui staroj

svega nekoliko mjeseci. Na kostima nisu uočeni tragovi zubi ili urezivanja koji bi ukazivali na

komadanje, skidanje kože s kosti ili glodanje. Patološke promjene na kostima također nisu

prisutne. Od osteološkog materijala prisutni su sljedeći elementi: čeona kost, obje tjemene

kosti, gornja i donja čeljust, obje sljepoočne kosti, zatiljna kost, nosna kost, obje lopatice, obje

nadlaktične kosti, lijeva lakatna kost, lijeva palčana kost, obje zdjelice, obje bedrene kosti,

lijeva goljenična kost i lijeva lisna kost.

Slika 7. Kostur malog mesojeda u jami SJ 59/60, Aljmaš-Podunavlje, 2001. (fotografijapreuzeta iz dokumentacije Muzeja Slavonije u Osijeku).

U južnom dijelu iskopa istraživanog 2005. godine na istom je lokalitetu otkriveno

nekoliko badenskih naseobinskih objekata. Uz dio kuće s podnicom u dvjema razinama

nalazile su se dvije otpadne jame. Jama SJ 15/16 koja je u svojim gornjim slojevima

pokazivala obilježja uobičajene otpadne jame, ispunjena keramičkim ulomcima, komadima

lijepa i školjkama također je sadržavala i ukop goveda (Šimić, 2007.). Životinja je ležala na

lijevom boku na dubini od 2,64 m, orijentacije istok-zapad s glavom prema istoku (sl. 8).

Prednje i zadnje noge goveda bile su podvučene uz tijelo, možda čak i zavezane u tom

položaju (Šimić, 2007.).

Slika 8. Ukop goveda u jami SJ 15/16, Aljmaš-Podunavlje, 2005. (fotografija preuzeta izŠimić, 2007.).

Kosti goveda proslijeđene su na obradu u laboratorij za arheozoologiju Zavoda za

anatomiju, embriologiju i histologiju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu gdje je osteološku

analizu 2010. godine provela dr. sc. Tajana Trbojević-Vukičević. Lijeva goljenična kost

iskorištena je za radiokarbonsku analizu u Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu, a nalaz je

datiran između 3520. i 3420. god. pr. Kr.

Od osteološkog materijala sačuvali su se sljedeći elementi: čeona kost, obje tjemene

kosti, gornja i donja čeljust, prsna kost, obje lopatice, zdjelica, sedam vratnih i šest slabinskih

kralježaka, obje nadlaktične kosti, obje lakatne kosti, obje palčane kosti, obje kosti pesti, tri

lijeve i jedna desna zapešćajna kost, četiri proksimalne falange prednje noge i jedna medijalna

falanga prednje noge, obje bedrene kosti, lijevi iver, obje goljenične kosti, sve skočne kosti,

sve kosti stopala, četiri proksimalne falange stražnje noge, sedam medijalnih falangi stražnje

noge, pet distalnih falangi stražnje noge i jedna gležanjska kost. Od zubi su prisutni svi

mliječni sjekutići; na gornjoj čeljusti izašli su svi trajni pretkutnjaci, dok je drugi kutnjak

izašao na pola; na donjoj čeljusti treći i četvrti pretkutnjaci su mliječni, a drugi kutnjak je

izašao na pola.

Rogovi životinje nisu prisutni, a na čeonoj kosti nisu vidljivi tragovi njihovog

odstranjivanja s glave. Također, na kostima nisu uočeni tragovi zubi ili urezivanja koji bi

ukazivali na komadanje, skidanje kože s kosti ili glodanje od strane ljudi ili životinja. Kosti su

svijetložute boje i gracilne, a izuzev glave, kosti trupa i duge kosti su relativno dobro

sačuvane. Zbog kemijskog sastava tla došlo je do kalcificiranja zemlje na kostima pa su

brojne kosti ostale nerazdvojene nakon vađenja iz zemlje. Patološke promjene na kostima

nisu prisutne, a od nemetričkih osobina zabilježen je pomak u položaju prvog i drugog

vratnog kralješka za cca 45 stupnjeva u desnu stranu. Na fotografiji je vidljivo je i iskrivljenje

vratne kralježnice goveda in situ koja kao da je zajedno s glavom „spuštena“ u ravninu prsnog

koša (sl. 8). Za sada ostaje otvoreno pitanje jeli do pomaka među kralješcima došlo za vrijeme

ili neposredno nakon smrti životinje? Zbog već spomenutih karakteristika zemlje i

nemogućnosti razdvajanja pojedinih kostiju prisutna je i izrazita fleksija lijevog zapešća i

falangi te desne goljenične kosti i skočnog zgloba. Te izražene fleksije povezane su s načinom

na koje je govedo položeno u zemlju - ono se nalazilo u hocker položaju sa savijenim

prednjim i stražnjim nogama, sakupljenim zajedno i podvučenim pod sredinu tijela.

Na temelju kronologije nicanja i rasta mliječnih zubi dob goveda procijenjena je na 18

do 22 mjeseca, a na temelju srastanja epifiza dugih kostiju na 18 do 24 mjeseca.

Osteometrijska mjerenja kostiju metapodija prednjeg i stražnjeg ekstremiteta i falangi

pokazala su da je riječ o ženki domaćeg goveda (Bos taurus). Srednje vrijednosti

alometrijskih izračuna na temelju izmjera kosti metapodija pokazuju da je govedo bilo mase

oko 432 kg i visine grebena od 123,45 cm.

Osim ulomaka keramike, lijepa i školjaka jama SJ 15/16 je u svojoj zapuni sadržavala

i ulomke životinjskih kostiju među kojima se nalazila prednja desna noga odraslog goveda,

kralježak i zub odraslog goveda te gornja čeljust goveda čija je starost prema zubima

određena na 27 mjeseci; nadalje, zabilježena je nadlaktična kost, donja čeljust i četiri zuba

svinje, zub i dio potkoljenične kosti psa te dvije donje čeljusti ovce. U istom sloju pronađen je

i obrađeni otpadak, možda dio šila, izrađen od kosti stopala srne, jedna spaljena kost

nepoznatog porijekla i jedan neobrađeni kamen (Šimić, 2007.).

3.4.2. Đakovo-Franjevac

Arheološki lokalitet Franjevac nalazi se na trasi autoceste Beli Manastir – Osijek –

Svilaj, na dionici Osijek – Đakovo. Smješten je jugoistočno od Satnice Đakovačke na

povišenom položaju koji se proteže u smjeru sjeveroistok-jugozapad. Zaštitna istraživanja

lokaliteta provedena su od veljače do srpnja 2007. godine pod vodstvom dr. sc. Jacqueline

Balen iz Arheološkog muzeja u Zagrebu. Na nalazištu je ustanovljeno jedno veće

prapovijesno naselje te manje naselje iz srednjeg vijeka (Balen, 2008.). Temeljem keramičkih

nalaza zaključeno je da su prapovijesno naselje nastanjivali pripadnici eneolitičke kostolačke

kulture čije vrijeme trajanja radiokarbonske analize smještaju između 3340. i 2840. god. pr.

Kr. (Balen, 2007b.).

Od sitnih uporabnih predmeta na Franjevcu su pronađeni keramički pršljenovi,

kalemovi i utezi kružnog ili piramidalnog oblika te koštana šila. U velikom broju prisutna je i

cijepana litička industrija. Od šest pronađenih bakrenih predmeta pet je šila dok bi veći

bakreni ulomak mogao biti dio bodeža. Također su evidentirane keramičke sjekirice, žrtvenici

te četvrtasta posuda za koje se pretpostavlja da su imali kultnu namjenu. Među keramičkim

posuđem najzastupljenije su kalotaste zdjele bez izražena dna i zdjele izvučena vrata. Javljaju

se i bikonične i konične zdjele te zaobljeni lonci kao i lonci S profilacije, posude (amfore) s

uskim otvorom i dvije ručke na trbuhu, šalice konkavnog tijela s ručkom koja nadvisuje rub.

Pronađeno je i nekoliko ulomaka izduženih posuda (Fischbutte) te četvrtastih posuda (sl. 9).

Pažnju posebno privlači i ulomak posude s prikazom oranta izveden brazdastim urezivanjem

(Balen, 2007b., 2011.).

Među prapovijesnim objektima česte su otpadne jame, jame za zalihe i zemunice, tj.

stambeno-radni prostori koji se prepoznaju po nepravilnom ovalnom obliku s više izdvojenih

manjih prostora. Zbog velikog broja pokretnih nalaza u pojedinim jamama pretpostavlja se da

su bile sekundarno upotrebljavane kao otpadne jame dok su se neke od njih koristile i kao

mjesto pokopa. Samostalno položene ljudske lubanje pronađene su u dvije jame dok je kalota

dječje lubanje bila ukopana u zemunici (Balen, 2007b.).

Prapovijesno naselje na lokalitetu Franjevac jedno od većih istraženih nalazišta

kostolačke kulture u sjevernoj Hrvatskoj te kao takvo ima značajnu ulogu u sagledavanju

načina života kostolačke populacije i problema njene periodizacije. Osim kostolačkog, na

nalazištu je evidentirano i manje srednjovjekovno naselje o kojem svjedoče manje i pliće

otpadne jame i vatrišta te jedan bunar (Balen, 2007b.).

Slika 9. Keramički predmeti kostolačke kulture s nalazišta Đakovo-Franjevac (fotografijapreuzeta iz Balen, 2011.).

Zooarheološku analizu osteoloških ostataka životinja s nalazišta Đakovo-Franjevac

proveli su dr. sc. Zdravka Hincak s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i

prof. dr. sc. Damir Mihelić sa Zavoda za anatomiju, histologiju i embriologiju Veterinarskog

fakulteta u Zagrebu.

Jama SJ 43/44 bila je zvonolikog oblika i dubine 2,5 m (sl. 10 i 11). U jami je

pronađeno 187 ulomaka keramike, šest komada litike i jedno bakreno šilo (Balen, 2011.).

Među brojnim ulomcima životinjskih kostiju iz jame je tijekom osteološke analize izdvojena

alatka izrađena od jelenjeg roga i jedna alatka (spatula) od fragmenta dijafize goljenične kosti

goveda (Hincak i Mihelić, 2011.). Jama je primarno poslužila kao mjesto za čuvanje zaliha, a

naknadno je poslužila i kao mjesto ukopa životinje (Balen, 2007b.).

Riječ je o mladoj svinji čiji spol nije bilo moguće odrediti, a nije bilo moguće niti

točno determinirati pripada li domaćoj ili divljoj vrsti (Hincak i Mihelić, 2011.). Životinja je

bila položena uz zapadni rub jame (sl. 10), orijentirana u smjeru sjeverozapad-jugoistok, na

desnom boku, s glavom usmjerenom prema sjeveru. Glava se nalazila u ekstenziji prema gore,

odnosno okomito na ostatak tijela i to po prilici na njegovog sredini. Ekstremiteti životinje

podvučeni su prema trupu te zajedno s njime vizualno tvore ovalni oblik (sl. 12). Iako su na

prvi pogled kosti in situ nešto slabije očuvane uočava se jasna fleksija prednjih nogu, a budući

da su i stražnje noge podvučene prema trupu može se pretpostaviti hocker položaj tijela.

Jugoistočno od ove životinje u istoj jami nalazilo se još nekoliko ulomaka životinjskih kostiju

koji ne pripadaju kosturu te svinje.

Slika 10. Jama SJ 43/44 u kojoj je otkriven ukop svinje, Đakovo-Franjevac (fotografijapreuzeta iz Balen, 2011.).

Slika 11. Crtež jame SJ 43/44 s naznačenom pozicijom kostura svinje, Đakovo-Franjevac(crtež preuzet iz Balen, 2011.).

Slika 12. Crtež ukopa svinje u jami SJ 43/44, Đakovo-Franjevac (crtež preuzet iz Balen,2011.).

Kostur svinje očuvan je gotovo u cijelosti, a prema zooarheološkoj analizi (Hincak i

Mihelić, us. podatak) prisutni su sljedeći koštani elementi: kosti glave (zatiljna kost, obje

sljepoočne kosti, obje tjemene kosti, gornja i donja čeljust, čeona kost), jedna lopatica, prsna

kost, dijelovi zdjelice, obje bedrene kosti, obje goljenične kosti, jedna nadlaktična kost, obje

lakatne kosti, obje palčane kosti, trideset i sedam ulomaka rebara, četiri vratna, osam prsnih i

dva slabinska kralješka, četrnaest neodređenih ulomaka kralježaka, lijevi iver, petna i

gležanjska kost, kosti pesti i kosti nožja te članci prstiju. Od dentalnih ostataka prisutni su

zubi gornje (PM2, PM3, M1-M3, PM1-PM3, M1-M3) i donje čeljusti (M2, M3, PM1, PM3,

M1, M2, C1, PM2, PM3, M1, M2). Na kostima svinje nisu uočene patološke promjene, kao ni

tragovi gorenja, zarezivanja i mehaničke obrade.

U analiziranom uzorku nalazio se i manji broj kostiju koje su pripisane skupini

preživača. Riječ je o jednom rebru, ulomku kralješka, jednom prsnom i dva slabinska

kralješka te gornjoj čeljusti. Riječ o osteološkom materijalu koji se u jami nalazio jugoistočno

od kostura svinje.

Jama SJ 265/266 bila je smještena istočno uz zemunicu SJ 160/161 te je

najvjerojatnije s njom bila i povezana. Jama je bila cilindričnog oblika i dubine 2 m te je

primarno korištena kao spremište velikog stambenog objekta, a sekundarno je poslužila kao

mjesto pokopa. U sjevernom dijelu jame na dubini od 108,219 do 108,134 m zabilježen je

ljudski ukop (SJ 939); pokojnik je bio ispružen na boku u smjeru istok-zapad (sl. 13). Jedna

životinja (SJ 940) bila je smještena iznad glave pokojnika na dubini 108,2 m, orijentacije jug-

sjever; druga životinja (SJ 945) bila je položena u jugozapadnom dijelu jame, na desnom

boku, orijentacije sjeveroistok-jugozapad na dubini od 108,15 do 108,04 m. U jami je također

pronađeno 75 ulomaka keramike i jedan keramički pršljen (Balen, 2011.).

Ljudske kosti bile su položene neposredno uz sjeverni rub ukopa SJ 266. Riječ je o

kompletno sačuvanom kosturu muškarca starog između 27 i 35 godina16 (Janković i Rajić

Šikanjić, 2011.), položenog na bok s rukama savijenima prema tijelu. Kostur životinje

smještene u blizini glave pokojnika (SJ 940) prema osteološkoj analizi pripada mladoj svinji.

Spol i dob životinje nisu pobliže određeni, a također nije bilo moguće ustanoviti radi li se o

domaćoj ili divljoj vrsti (Hincak i Mihelić, us. podatak). Zbog slabije očuvanosti i djelomične

dislociranosti kostiju nije moguće sa sigurnošću odrediti točan položaj tijela životinje. Ipak,

može se zaključiti da je životinja bila položena na desni bok te da joj prednje i stražnje noge

nisu bile ispružene, već primaknute bliže ostatku tijela; glava životinje nalazila se u ekstenziji,

usmjerena od tijela prema sjevernom rubu jame (sl. 14). Nije posve jasno je li životinja

položena iznad glave čovjeka ili je čovjek položen na trbuh životinje. Nešto bolji uvid

omogućuje in situ crtež s terenskog istraživanja iz kojeg se razaznaje nekoliko mogućih

dodirnih točaka između čovjeka i životinje i to između krajeva stražnjih ekstremiteta životinja

(kosti stopala i članaka prstiju) i čovjekovog desnog ramena te ljudske glave i dijelova

stražnjih ili prednjih ekstremiteta životinje. Crtež prikazuje i ulomak životinjske kosti koja se

nalazi na glavi čovjeka, što sugerira da je prvo u zemlju položen čovjek, a zatim i životinja uz

njegovu glavu.

16 Antropološkom analizom od patoloških promjena uočeni su indikatori subadultnog fiziološkog stresa -hipoplazija zubne cakline i cribra orbitalia. Također je zabilježen apsces donjeg desnog lateralnog sjekutića,spondiloza kralježnice i periostitis - upalni proces koji je često indikator bakterijskih infekcija (Janković i RajićŠikanjić, 2011.).

Slika 13. Jama SJ 265/266 s ukopom čovjeka (SJ 939) i dvije svinje (SJ 940 i 945), Đakovo-Franjevac (fotografija preuzeta iz Balen, 2011.).

Slika 14. Crtež ukopa čovjeka (SJ 939) i svinje (SJ 940) u jami SJ 265/266, Đakovo-Franjevac (crtež preuzet iz Balen, 2011.).

Od individue SJ 940 sačuvani su sljedeći koštani elementi: dijelovi lubanje (zatiljna

kost, čeona kost, sljepoočna kost, gornja i donja čeljust), devetnaest rebara, devet vratnih,

petnaest prsnih i jedan slabinski kralježak, šesnaest neodređenih kralježaka, prsna kost, obje

lopatice, obje zdjelice, obje nadlaktične kosti, lakatna kost, goljenična kost, bedrena kost,

četiri kosti pesti/nožja, pet medijalnih i tri distalna članka prstiju (Hincak i Mihelić, us.

podatak). Na kostima životinje nisu zabilježeni tragovi gorenja, zarezivanja ili glodanja. Od

zuba su u gornjoj čeljusti prisutni prvi, drugi i treći kutnjak, dva prva pretkutnjaka te drugi i

treći pretkutnjak; u donjoj čeljusti prisutni su jedan prvi pretkutnjak, dva druga pretkutnjaka i

dva treća pretkutnjaka te dva prva i druga kutnjaka.

Životinja SJ 945 bila je položena u jugozapadnom dijelu jame 265/266. To je mlada

svinja određena kao pripadnica domaće vrste (Sus domesticus) (Hincak i Mihelić, us.

podatak). Životinja je bila položena uz rub jame, orijentirana sjever-jug; stražnji dio tijela bio

je okrenut prema rubu jame dok je glava bila usmjerena prema njenom središtu. Ako se

pobliže promotri položaj između SJ 945 te SJ 939 i 940, uočava se da su čovjek i svinja uz

sjeverni rub jame i svinja uz njezin jugozapadni dio položeni gotovo nasuprot jedni drugima

uz suprotne rubove jame (sl. 15).

Slika 15. Crtež jame 265/266 s naznačenim položajem ukopa čovjeka (SJ 939) i svinja (SJ940 i 945), Đakovo-Franjevac (crtež preuzet iz Balen, 2011.).

Svinja SJ 945 nalazila se u hocker položaju sa savinutim prednjim i stražnjim nogama,

podvučenima prema tijelu (sl. 16). Kosti pesti, stopala i prstiju nogu nalaze se u ekstenziji te

su pažljivo sakupljene zajedno, možda su čak i bile zavezane u tom položaju. U položaju

tijela životinje također je vidljiv pomak u ramenom zglobu te neprirodan položaj kralježnice

najvjerojatnije izazvan tzv. zgrčencem uslijed kojeg na prijelazu prsnih u slabinske kralješke

dolazi do pregiba. Glava životinje flektirana je prema gore, a kada se takav položaj sagleda u

kontekstu orijentacije unutar jame tada je glava usmjerena prema njenom sjevernom rubu, tj.

prema ukopu SJ 939 i 940.

Na kostima životinje SJ 945 nisu primijećeni tragovi gorenja ili zarezivanja, a prisutni

su sljedeći koštani elementi: dijelovi lubanje (donja i gornja čeljust, ulomci kalote, zatiljna

kost, jagodične kosti), trideset i četiri ulomaka rebara, prsna kost, pet vratnih, petnaest prsnih i

sedam slabinskih kralježaka, šest neodređenih kralježaka, obje lopatice, zdjelica, obje

nadlaktične kosti, obje palčane kosti, obje lakatne kosti, obje goljenične kosti, obje bedrene

kosti, obje lisne kosti, obje petne i gležanjske kosti, sedam kosti nožja, svi članci prstiju i

četrnaest kosti stopala (Hincak i Mihelić, us. podatak)

Slika 16. Crtež ukopa svinje (SJ 945) u jami SJ 265/266, Đakovo-Franjevac (crtež preuzet izBalen, 2011.).

3.4.3. Josipovac-Gravinjak

Nalazište Josipovac-Gravinjak smješteno je na trasi autoceste Beli Manastir – Osijek –

Svilaj, dionica Osijek – Đakovo, na ravničarskom tlu Josipovačkog polja nedaleko od

Josipovca, zaselka Selci i Poganovačko-Brondičkog kanala. Istraživanja na nalazištu

provedena su 2007. godine pod vodstvom mr. sc. S. Mihelića iz Arheološkog muzeja u

Zagrebu. Iskopavanja su pokazala da je riječ o jednoslojnom lokalitetu, tj. naselju badenske

kulture. Naselje se rasprostiralo u sjeverozapadnom dijelu istraživane površine, a istraženi

objekti pružaju se u blagom luku te je moguće da tvore dio naselja čiji se preostali dio nalazi

zapadno od trase autoceste što bi u tom slučaju ukazivalo na mogućnost postojanja kružnog

tipa naselja (Mihelić, 2008a.) (sl. 17).

Od objekata badenske kulture pronađene su zemunice, radne i otpadne jame, kanali i

rupe od stupova. Među pokretnim arheološkim materijalom nalaze se ulomci keramičkih

posuda, lijepa, kamena, kostiju, školjaka i rogova, a među posebne nalaze ubrojeni su koštano

šilo, keramički pršljenovi i sl. Od ostalih nalaza izdvaja se dječji grob otkriven u

jugoistočnom dijelu zemunice SJ 322; kostur je ležao na lijevom boku prekriven pokrovom

od zemlje, lijepa i nekoliko fragmenata keramike, a uz glavu kostura pronađen je odlomljeni

vršak koštanog uglačanog predmeta (Mihelić, 2008b.; Mihelić i sur., 2008.). Radiokarbonska

metoda datira badensko naselje Josipovac u razdoblje između 3500. i 2780. god. pr. Kr. (Vlak

i sur., 2009.).

Istraživanja naselja badenske kulture na nalazištu Josipovac-Gravinjak iznijela su na

vidjelo ukop životinje SJ 538 u jami koja je sadržavala zapune SJ 348 i 432. U jami je prvo

otkriven sloj zapune SJ 432 u kojoj je pronađeno 66 ulomaka keramike, a ispod tog sloja

nalazila se zapuna SJ 348 u kojoj je pronađeno 59 ulomaka keramike, ali i ukop životinje.

Potrebno je napomenuti da se ta jama ubraja u rubne objekte u naselju, tj. predstavlja jedan od

najistočnijih objekata u naselju (Mihelić, 2008a.).

Kosti životinje bile su prilično loše sačuvane, no moguće je ustanoviti da je cjelovit

kostur životinje ležao na boku sa savijenim prednjim i stražnjim nogama (Mihelić, us.

podatak). Analiza životinjskih kostiju koju je proveo Kazimir Miculinić pokazala je da se radi

o domaćem govedu (Bos taurus). Visina grebena goveda iznosila je 110 cm što pokazuje da je

riječ o relativno maloj životinji. Precizna životna dob ove individue nije se mogla odrediti, ali

se sa sigurnošću može tvrditi da je u pitanju odrasla, ali ne i stara životinja. Također,

nedostaju parametri za egzaktno određivanje spola životinje; pojedine mjerne vrijednosti koje

nisu u cijelosti pouzdane mogle bi upućivati na govedo muškog spola (Miculinić, us.

podatak). Na kostima nisu primijećeni tragovi urezivanja ili paljenja.

Sačuvani su sljedeći osteološki elementi: osam zuba, donja čeljust, obje lopatice, obje

nadlaktične kosti, obje lakatne kosti, lijeva palčana kost, 57 ulomaka rebara, sedam ulomaka

kralježaka, obje goljenične kosti, desna bedrena kost, obje gležanjske kosti, obje kosti pesti,

osam prednjih i dva stražnja članka prstiju, četiri kosti nožja, obje petne kosti, kost zapešća

(Miculinić, us. podatak).

Slika 17. Tlocrt istraženog dijela naselja i pretpostavljeni oblik čitavog naselja s označenomjamom s ukopom životinje, Josipovac-Gravinjak (crtež preuzet iz Mihelić, 2008b.).

3.4.4. Koprivnička Rijeka-Rudina

Lokalitet Koprivnička Rijeka-Rudina I nalazi se jugozapadno od grada Koprivnice,

iznad sela Koprivnička Rijeka i rijeke Koprivnice. Riječ je o jednoslojnom gradinskom

naselju istraživanom 1978. i 1979. godine od strane Gradskog muzeja iz Križevaca i Muzeja

grada Koprivnice pod vodstvom dr. sc. Z. Markovića. Prema Markoviću (1981.) nalazište

Rudina pripada III. razvojnoj te ujedno i posljednjoj fazi17 egzistencije vučedolskog

stanovništva u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a u okvirima slavonsko-alpskog mješovitog tipa

kasne vučedolske kulture predstavlja njegov mlađi razvojni stupanj (B).

U sklopu naselja čiji je centralni dio smješten na središnjem dijelu gradinskog platoa

otkriveno je 19 jama, 10 ognjišta, jedan nadzemni objekt i tri objekta nepoznate funkcije.

Kuća smještena na centralnom djelu naselja zajedno s njezinim popratnim objektima, jamama

i ognjištem dala je obilje materijala, između ostaloga i 281 primjerak keramike (30,3% od

ukupne količine keramike na cijelome istraženome dijelu Rudina), što odaje dojam da je riječ

o izuzetno bogatom dijelu naselja (Marković, 1981.). Ovdje je također uočena i najveća

količina kamenih gromada i blokova. Kako je na Rudini pronađena samo jedna nadzemna

kuća s izdvojenim položajem i u čijoj blizini nema radnih objekata Marković (1981.) je

pretpostavio da je kuća pripadala rodovskom starješini.

Nalazište se izdvaja i po bogatim nalazima idoloplastike u koje spada uglavnom

zoomorfna plastika, keramički rogovi te nalaz keramičkog i kamenog falusa. U svim jamama

na nalazištu nađen je i veliki broj životinjskih kostiju (Marković, 1981.).

U iskopavanjima provedenim 1978. i 1979. u jamama 4 i 19 zabilježeni su

prapovijesni ukopi životinja (Marković, 1979., 1980., 1981.). Životinjske ostatke obradila je

dr. sc. Vesna Malez iz tadašnjeg Kabineta za arheologiju Jugoslavenske akademije znanosti i

umjetnosti u Zagrebu (Malez, 1990.).

U jami 4 su osim ukopa divljeg goveda18 bili prisutni i ulomci više od tridesetak

keramičkih posuda, cijedilo, cilindrični uteg, nešto kamenog oruđa i životinjskih kostiju

(Marković, 1981.) (sl. 18). Prema rezultatima osteološke analize od divljeg goveda (Bos

17 Prema Markoviću (1981.) faza III vremenski bi odgovarala kasnim razdobljima egzistencije regionalnih tipovavučedolske kulture, ali nastavlja svoj životni vijek i nešto dulje od njih (možda poput Debelog brda kodSarajeva), obuhvaćala bi veći dio A-1 stupnja, (1850.-1770. god. pr. Kr.). Rudina bi bila jedino nalazište te fazevučedolske kulture s time da ga smješta u vrijeme oko 1800. god. pr. Kr. i nešto kasnije (Marković, 1981.).18 U prvim objavama jame 4 Marković (1980.) govori o „skupnom životinjskom grobu“ u kojem su pokopanidivlje govedo, divlja svinja i pripitomljeni pas, a nešto kasnije o „dvostrukom životinjskom grobu“ (Marković,1981.) u kojem su pokopani divlje govedo i kratkorogo govedo. No, to po svemu nije točno jer rezultatiosteološke analize (Malez, 1990.) sugeriraju da je u jami 4 bio ukopan velik dio kostura divljeg goveda i tekzanemarivi elementi kratkorogog goveda (dva zuba i jedno rebro). Stoga će se nadalje u tekstu jama 4 tretiratikao samostalni ukop divljeg goveda.

primigenius) sačuvani su sljedeći osteološki elementi (Malez, 1990.): lubanja s rogovima,

donja čeljust, dio gornje čeljusti, jedan vratni kralježak, obje lopatice, jedna nadlaktična kost,

obje palčane kosti, obje lakatne kosti, jedna kost pesti, zdjelica, jedna goljenična kost, jedna

kost nožja. Od patoloških promjena na lubanji te individue zabilježena je fistula (Marković,

1981.). Nažalost, podaci o spolu i starosti te životinje kao i načinu polaganja u jamu nisu

dostupni. Danas je od divljeg goveda sačuvana samo glava s rogovima (sl. 19).

U jami 19 na perifernom dijelu naselja bila je ukopana manja divlja svinja (Sus

scrofa), a u zapuni jame pronađen je žrvanj, kameni falus, cilindrični uteg, ostaci riječnih

školjaka i životinjske kosti (kosti psa) (Marković, 1981.; Malez, 1990.; dokumentacija

Muzeja grada Koprivnice)19. Rezultati osteološke analize ne sadrže podatke o tome koji

dijelovi životinje su zastupljeni u jami, a sudeći prema terenskoj fotografiji u jamu je bila

položena čitava divlja svinja kojoj se prednji dio tijela, tj. glava, prednje noge i polovica trupa

znatno bolje sačuvao od stražnjeg dijela. Iz fotografije se također može zaključiti da je

životinja bila položena na lijevi bok s glavom prema naprijed i blago svinutim prednjim

nogama (sl. 20). Nažalost, nisu dostupni podaci o spolu i starosti svinje. Marković (1981.,

257) jamu 19 određuje kao otpadnu: „U jami 19 koja je očito služila bacanju otpadaka,

zakopani su pas i divlja svinja, no to najvjerojatnije neće biti iz ritualnih pobuda“20.

19 Marković (1981.) donosi podatak da je u jami 19 uz ukop divlje svinje prisutan i ukop psa, no na fotografijikoja obuhvaća čitavu jamu vidljiv je samo kostur svinje. U jami 19 bili su prisutni i ostaci psa što je navedeno i uobjavljenom osteološkom izvještaju (Malez, 1990.), no najvjerojatnije da je riječ o nekoliko nepovezanih kostijua ne o cjelovitom kosturu psa. Po svemu sudeći došlo je do pogrešne interpretacije, a o komplikacijama koje suse pojavile u obradi koštanog materijala govori i sam Marković (1981., 265): “…dva vrlo kratka opisaosteološkog materijala kojeg smo danas dobili, razlikuju se u nekim detaljima, te ne možemo s potpunomsigurnošću upotrebljavati ni ostale podatke”. 20 Autorica je mišljenja da se ne smije a priori odbaciti ritualni kontekst jame 19 iz Koprivničke Rijeke. Poznatoje da eneolitičke jame često sadrže ukop životinje, a kasnije služe kao otpadne. U prilog toj teoriji ide i tvrdnja J.Balen (2006., 44), a u kontekstu jame 71 na Vučedolu-vinograd Streim, koja kaže: „Riječ je o jami u kojoj jepokopana životinja (to je prvi ukop životinje u toj sondi), a poslije je služila kao otpadna (što je i inače odlikabakrenodobnih jama)“. Isto tako, ukop životinje čest je u jamama na rubu naselja kao što je slučaj i uKoprivničkoj Rijeci (npr. Vučedol, Josipovac-Gravinjak itd.).

Slika 18. Jama 4 u kojoj je otkriven ukop divljeg goveda, Koprivnička Rijeka-Rudina(fotografija preuzeta iz fototeke Muzeja grada Koprivnice).

Slika 19. Glava divljeg goveda iz jame 4, Koprivnička Rijeka-Rudina (fotografija preuzeta izfototeke Muzeja grada Koprivnice).

Slika 20. Jama 19 s ukopom divlje svinje, Koprivnička Rijeka-Rudina (fotografija preuzeta izfototeke Muzeja grada Koprivnice).

3.4.5. Osijek-Retfala

Lokalitet Retfala nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Osijeka na blagoj uzvisini na

negdašnjoj dravskoj obali, a otkriven je 1987. godine prilikom radova za plinske instalacije.

Najstariji eneolitički nalazi pripadaju badenskoj kulturi što je ujedno i prvi trag ove kulture na

području grada Osijeka dok su materijalni ostaci koji pripadaju kostolačkoj i vučedolskoj

kulturi poznati već od ranije. Pronađen je i grob sa skeletom u zgrčenom položaju, presječen

rovom, za koji se pretpostavlja da je pripadao eneolitičkom razdoblju (Šimić, 1989.). Riječ je

o ukopu djeteta u zgrčenom položaju na lijevom boku čiji je skelet bio prekriven slojem

riječnih školjki i keramičkima nalazima. Nažalost, nije moguće sa sigurnošću ustanoviti

pripada li ukop badenskoj ili kostolačkoj kulturi (Šimić, 1998.).

Istraživanja lokaliteta nastavila su se 1994. godine sondiranjem u Petefijevoj i

Kolodvorskoj ulici, a manja zaštitna istraživanja provedena su i na drugim lokacijama u

okviru nalazišta (Šimić, 1995.). Zbog planirane izgradnje stambenih kuća 2004. godine na

nalazištu su obavljena zaštitna arheološka istraživanja na dvjema lokacijama u ulici Š.

Petefija, međusobno udaljenima pedesetak metara. Istraživanje je provodio Arheološki odjel

Muzeja Slavonije u Osijeku pod vodstvom dr. sc. Jasne Šimić. Na obje lokacije otkriveni su

prapovijesni i srednjovjekovni slojevi. Prapovijesni nalazi pripadali su razdoblju eneolitika,

odnosno badenskoj i kostolačkoj kulturi. Eneolitički sloj dao je veliku količinu keramičkih

ulomaka kostolačke kulture, komada lijepa, neobrađena kamena te životinjskih kostiju. Među

nalazima se ističu dvije velike zdjele i male šalice s visokom trakastom ručkom. U

jugoistočnom djelu iskopa pronađeno je nekoliko jama s badenskim i kostolačkim nalazima

(Šimić, 2005.).

Tijekom 2004. godine otkrivena je nepravilna plitka jama koja je u svojem gornjem

sloju sadržavala ulomke badenske keramike i životinjske kosti, a na čijem se dnu nalazio čitav

kostur goveda (Šimić, 2005.). Govedo je ležalo na desnom boku s glavom na jugu i leđima na

zapadu; stražnje noge životinje bile su potpuno opružene dok su prednje tek lagane savijene i

primaknute bliže tijelu, a glava je bila okrenuta prema tijelu (sl. 21).

Kosti su prebačene u laboratorij za arheozoologiju Zavoda za anatomiju, embriologiju

i histologiju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu gdje je osteološku analizu 2010. godine

provela dr. sc. Tajana Trbojević-Vukičević. Desna bedrena kost iskorištena je za

radiokarbonsku analizu, a dobiveni rezultati datiraju nalaz između 3020. i 2890. god. pr. Kr.

Slika 21. Ukop goveda u jami, Osijek-Retfala (fotografija preuzeta iz Šimić, 2005.).

Od kostura goveda koji je bio sačuvan gotovo u cijelosti prisutni su sljedeći osteološki

elementi: čeona kost, obje tjemene kosti, zatiljna kost, klinasta kost, jezična kost, dio nosne

kosti, gornja i donja čeljust, obje lopatice, sva rebra (dvadeset i šest), prsna kost, sedam

vratnih, trinaest prsnih, šest slabinskih, pet križnih i četiri repna kralješka, zdjelica, obje

nadlaktične kosti, obje lakatne kosti, obje palčane kosti, kosti zapešća, obje glavne kosti pesti,

četiri proksimalne falange, četiri medijalne falange prednje noge, četiri distalne falange

prednje noge, trinaest sezamoidnih kostiju prednje noge, obje bedrene kosti, obje goljenične

kosti, oba ivera, obje kosti stopala, četiri proksimalne falange stražnje noge, tri medijalne

falange stražnje noge, dvije distalne falange stražnje noge, obje gležanjske i petne kosti, kosti

nožja. Prisutni su i svi trajni zubi gornje i donje čeljusti.

Kosti su svijetle žuto-smeđe boje, a na pojedinima su vidljive tamnosmeđe mrlje

(najčešće na kostima pesti i falangama) - makroskopskom i mikroskopskom analizom

ustanovljeno je da nije riječ o tragovima paljenja vatrom. Kosti su dobro sačuvane, a zbog

kemijskog sastava tla došlo je i do kalcificiranja zemlje na kostima. Rogovi goveda nisu

prisutni, a na čeonoj kosti nisu vidljivi tragovi njihovog odstranjivanja. Na kostima nisu

uočeni tragovi zubi ili urezivanja koji bi ukazivali na komadanje, skidanje kože s kosti ili

glodanje od strane ljudi ili životinja. Patološke promjene na kostima također nisu zabilježene

dok se od nemetričkih osobina izdvaja pomak u položaju prvog i drugog vratnog kralješka od

otprilike 45 stupnjeva u desnu stranu (sl. 22); ovakav pomak povezan je i s načinom na koji je

govedo položeno u jamu. Kao i u slučaju goveda iz Aljmaša, zasada ostaje otvoreno pitanje je

li do pomaka među kralješcima došlo tijekom usmrćivanja životinje ili neposredno nakon

njene smrti.

S obzirom da su u gornjoj i donjoj čeljusti izašli svi trajni zubi, dob životinje je

procijenjena na 3 godine. Temeljem srastanja epifiza dob je u mjesecima procijenjena na 36

do 42 mjeseca dok je na osnovi osteometrijskih izmjera kostiju pesti i stopala (metapodij)

prednjeg i stražnjeg ekstremiteta i članaka prstiju izračunato je da se radi o ženki domaćeg

goveda (Bos taurus). Srednja vrijednost alometrijskih izračuna na temelju izmjera kosti

metapodija pokazuju da je govedo bilo mase oko 357 kg i visine grebena oko 116 cm.

Slika 22. Pomak između prvog i drugog vratnog kralješka od 45 stupnjeva, Osijek-Retfala.

3.4.6. Petrijevci-Verušed

Nalazište Petrijevci-Verušed jedno je od arheoloških lokaliteta smještenih na trasi

autoceste Beli Manastir – Osijek – Svilaj kojeg je istraživao Odsjek za arheologiju

Filozofskog fakulteta u Zagrebu pod vodstvom dr. sc. Krešimira Filipca. Zaštitna iskapanja

provedena su tijekom 2007. i 2008. godine, a otkriveni su tragovi naselja iz eneolitika,

brončanog doba i mlađeg željeznog doba te antičko i srednjovjekovno naselje (Filipec i sur.,

2009a.).

Prapovijesni slojevi zastupljeni su na cijelom nalazištu, a prapovijesni objekti su s

najvećom gustoćom bili su rasprostranjeni u smjeru sjeveroistok-jugozapad. Eneolitički nalazi

pripadaju badenskoj, kostolačkoj i vučedolskoj kulturi. Uglavnom je riječ o većem broju

jama, zemunica i/ili poluzemunica u kojima su nađeni ulomci keramike i životinjskih kostiju.

Od keramičkih nalaza zastupljeni su ulomci grube keramike kao i fina keramika među kojom

dominiraju bikonične zdjele, lonci i plitke zdjele razgrnutog oboda. Izdvajaju se gotovo u

cijelosti rekonstruirane posude kostolačke kulture (s ušicama na ručkama) (sl. 23), ulomci

posude badenske kulture (Fischbutte) i ulomak inkrustirane vučedolske keramike (sl. 24),

vjerojatno dio konsekrativnih rogova (Filipec i sur., 2009b.). U eneolitičkim jamama

pronađeni su fragmenti životinjskih kostiju, a u dvije jame zabilježeni su i cjeloviti kosturi

životinja (Filipec i sur., 2009b.).

Na nalazištu su pronađeni i brončanodobni grobovi - dva kosturna ukopa i sedam

paljevinskih u urnama21. Antičko razdoblje zastupljeno je radioničkim jamama, kanalima i

bunarima dok se veći broj pokretnih nalaza preliminarno datira od 2. do polovice 4. st.

Središnji dio naselja zahvaćen je srednjovjekovnim objektima, stambenim građevinama većih

dimenzija, jamama, poluzemunicama, vatrištima i bunarima koji se okvirno datiraju od 15. do

17. st. (Filipec i sur., 2009b.).

21 Urne je detaljno obradila dr. sc. Darija Dizdar u doktorskoj disertaciji „Brončano doba Hrvatske u kontekstusrednje i jugoistočne Europe“.

Slika 23. Posuda kostolačke kulture s nalazišta Petrijevci-Verušed (fotografija preuzeta izFilipec i sur., 2009b.).

Slika 24. Ulomak keramike vučedolske kulture s nalazišta Petrijevci-Verušed (fotografijapreuzeta iz Filipec i sur., 2009b.).

Kako do danas nisu provedena radiokarbonska datiranja niti obrada keramičkog

materijala iz jama jedino što je u ovom trenutku moguće jest pripisati životinjske ukope

slijedu eneolitičkih kultura Baden-Kostolac-Vučedol. Životinjske kosture za potrebe ovog

rada analizirala je dr. sc. Zdravka Hincak s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u

Zagrebu.

Jama SJ 838 sadržavala je cjelovit kostur životinje. Riječ je o psu (Canis familiaris

L.), muškoj individui čija starost ne prelazi godinu dana (Hincak, us. podatak). Životinja je

bila položena uz sam rub jame na desni bok, orijentirana zapad-istok s glavom prema zapadu

(sl. 25). Noge životinje bile su podvučene prema tijelu; vidljiva je fleksija prednjih i stražnjih

udova koja je posebno izražena kod stražnjih nogu. Druge posebnosti u položaju tijela

životinje nisu uočene.

Kostur životinje sačuvan je gotovo u cijelosti. Prisutni su sljedeći koštani elementi:

potpuno očuvana lubanja s donjom čeljusti, svi elementi vratnih, prsnih i slabinskih

kralježaka, obje lopatice, lijeva nadlaktična kost, desna palčana kost, desna zdjelica, desna

bedrena kost, desna goljenična kost. Na kostima nisu prisutni tragovi paljenja, komadanje,

skidanja mesa ili kože s tijela životinje.

Ista jama (SJ 838) sadržavala je ostatke dvije odrasle individue goveda od kojih su se

sačuvali fragmenti dva druga kralješka i proksimalna trećina lijeve palčane kosti.

Slika 25. Jama SJ 838 s ukopom psa, Petrijevci-Verušed (fotografija preuzeta izdokumentacije terenskog istraživanja lokaliteta Petrijevci-Verušed).

Jama SJ 110 sadržavala je ukop goveda koje je ležalo na desnom boku u jugoistočnom

dijelu jame u smjeru zapad-istok s glavom prema zapadu (sl. 26 i 27). Prednji ekstremiteti bili

su savijeni i podvučeni pod tijelo; lijeva stražnja noga je također savinuta, iako ne tako snažno

kao prednje noge, dok je desna ispružena; glava životinje nedostaje. Riječ je o odrasloj

individui domaćeg goveda (Bos taurus) (Hincak, us. podatak).

Zbog specifične sedimentacije kosti životinje bile su loše sačuvane te su nakon

vađenja iz zemlje bile podložne daljnjoj fragmentaciji. Iz tog razloga nije bilo moguće

odrediti spol niti točnu dob životinje kao niti popisati sve prisutne anatomske elemente

kostura. Vodeći se fotografijama i crtežom nastalim dok je životinja bila in situ može se

zaključiti da je u jami bio prisutan čitav kostur životinje osim glave. Istom metodom može se

odrediti da su bili prisutni sljedeći anatomski elementi: svi elementi vratnih, prsnih i

slabinskih kralježaka, obje lopatice, obje nadlaktične kosti, obje palčane kosti, zdjelica, obje

bedrene kosti, obje goljenične kosti. Na kostima nisu prisutni tragovi paljenja, komadanje,

skidanja mesa ili kože s tijela životinje. Budući da nedostaju svi elementi glave nije moguće

donijeti zaključak o načinu na koji je odvojena od tijela, no na osnovu stupnja sačuvanosti

ostatka kostura životinje može se pretpostaviti da je odvojena prije polaganja životinje u

jamu.

Slika 26. Crtež jame SJ 110 s ukopom goveda, Petrijevci-Verušed (crtež preuzet izdokumentacije terenskog istraživanja lokaliteta Petrijevci-Verušed).

Slika 27. Ukop goveda u jami SJ 110, Petrijevci-Verušed (fotografija preuzeta izdokumentacije terenskog istraživanja lokaliteta Petrijevci-Verušed).

3.4.7. Selci Đakovački-Pajtenica

Arheološko nalazište Pajtenica nalazi se na trasi autoceste Beli Manastir – Osijek –

Svilaj, na dionici Đakovo – Sredanci, nedaleko od Selaca Đakovačkih (sl. 28). Nalazište je

evidentirano 2005. godine prilikom rekognosciranja i obilaska već ubiciranih lokaliteta na

trasi buduće autoceste, a zaštitna istraživanja pod vodstvom dr. sc. Jacqueline Balen iz

Arheološkog muzeja u Zagrebu provedena su 2006. godine. Na nalazištu je ustanovljeno

eneolitičko naselje lasinjske kulture kao i manje srednjovjekovno naselje. Lokalitet se proteže

u smjeru zapad-istok, a trasa autoceste zahvatila je tek manji dio oba naselja koje je presjekla

u smjeru sjever-jug (Balen, 2007c.).

Slika 28. Isječak topografske karte s položajem lokaliteta.

Među nalazima koji pripadaju naselju lasinjske kulture česte su otpadne jame i

zemunice, odnosno veći radni i/ili stambeni prostori nepravilna ovalna oblika s jednim ili više

izdvojenih manjih prostora. Neke zemunice naknadno su korištene i kao otpadne jame o čemu

svjedoči veća količina pokretnih nalaza. Od keramičkih posuda koje su svojim oblicima

karakteristične za lasinjsku kulturu zastupljeni su vrčevi ili šalice s jednom trakastom ručkom

te različiti oblici zdjela često na visokoj nozi i s velikim jezičastim izbočinama na ramenu

posuda. Pronađena je i veća količina keramičkih žlica što u lasinjskoj kulturi nije rijetkost.

Potrebno je izdvojiti nalaz tri bakrena predmeta koja predstavljaju prve predmete izrađene od

bakra na prostoru Hrvatske koje možemo pripisati nosiocima lasinjske kulture. Od kamenih

izrađevina izdvaja se litički materijal, brusevi i žrvnjevi i sl. Prema radiokarbonskim

podacima naselje pripadnika lasinjske kulture u Pajtenici datira se između 4350. i 3640. god.

pr. Kr., a srednjovjekovno naselje u 11. i 12. st. (Balen, 2007a.).

Tijekom istraživanja provedenih na nalazištu Selci Đakovački-Pajtenica otkriveno je

nekoliko jama koje su sadržavale kosturne ostatke životinja. Zooarheološku analizu ovog

materijala proveli su dr. sc. Zdravka Hincak s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u

Zagrebu i prof. dr. sc. Damir Mihelić sa Zavoda za anatomiju, histologiju i embriologiju

Veterinarskog fakulteta u Zagrebu.

Jama SJ 119/120 sadržavala je ostatke životinje SJ 145. Riječ je dijelovima odrasle

individue domaćeg goveda (Bos taurus) čiji spol kao i točnu starost nije bilo moguće odrediti

(Hincak i Mihelić, us. podatak). U ovom slučaju nije riječ o cjelovitom životinjskom ukopu već

o pojedinim dijelovima životinje u dislociranom položaju. U jami nije pronađena druga vrsta

arheološkog materijala osim fragmenata kostiju u zapuni. Ostaci životinje koji se općenito

rasprostiru u smjeru sjever-jug djelomično zahvaćaju i jamu SJ 121/122 u kojoj također nije

bilo drugih nalaza (sl. 29 i 30).

Od osteološkog materijala individue SJ 145 prisutni su sljedeći elementi: šest

fragmenata rebara, proksimalna polovica palčane kosti, fragment drugog članka prsta,

fragmenti četiri prsna i tri slabinska kralješka, fragmenti tijela repnih kralježaka i jedan

potpuno očuvani slabinski kralježak. Na kostima nisu zabilježeni tragova paljenja ili

urezivanja.

Slika 29. Jame SJ 119/120 i 121/122 s ukopom goveda (SJ 145), Selci Đakovački-Pajtenica(fotografija preuzeta iz Balen, 2007a.).

Slika 30. Crtež jama SJ 119/120 i 121/122 i ostataka goveda SJ 145, Selci Đakovački-Pajtenica (crtež preuzet iz Balen, 2007a.).

Jama SJ 78/79 također je sadržavala životinjski ukop, a riječ je ostacima dvije

životinje (SJ 110). Uz životinjske kosti u jami SJ 78/79 pronađeno je i nekoliko ulomaka

keramike. Životinje su bile položene na bok, okomito jedna do druge i to tako da stražnji

ekstremiteti jedne životinje dodiruju glave druge životinje savinutu u vratnoj kralježnici

prema dolje. Obje životinje su orijentirane zapad-istok s glavama na zapadu, a zahvaćaju

središnji dio jame (sl. 31). Kosturi životinja sačuvani su gotovo u cijelosti. Premda životinje

leže na boku nije riječ o hocker položaju te se čini da u ovom slučaju položaj njihovih tijela

nije namjerno izazvan. Zooarheološke analize pokazale su da je riječ o mladim psima (Canis

familiaris L.)22. Na kostima nisu primijećeni tragovi gorenja ili urezivanja.

Slika 31. Ukop dva psa (SJ 110) u jami SJ 78/79, Selci Đakovački-Pajtenica (fotografijapreuzeta iz Balen, 2007a.).

22 Nažalost, u vrijeme pisanja ovog rada popis sačuvanih osteoloških elemenata individua SJ 110 još nije biozavršen, no iz fotografija se može zaključiti da je riječ o cjelovitom ukopu dva psa.

Ispod SJ 110, pronađen je veći broj životinjskih ostataka SJ 158. Riječ je o

životinjama koje su se na dnu jame nalazile u dislociranom položaju, a uz te kosture nije bilo

drugih nalaza. Nekoliko individua bilo je grupirano zajedno u gomili u južnom dijelu jame, a

sve djeluje kao da su životinje u jamu nju bile nabacane bez posebnog reda. Ostaci još jedne

životinje bili su udaljene od skupine prema sjevernom dijelu jame (sl. 32 i 33).

Slika 32. Ukop više životinja (SJ 158) u jami SJ 78/79, Selci Đakovački-Pajtenica (fotografijapreuzeta iz Balen, 2007a.).

Slika 33. Crtež ukopa više životinja (SJ 158), Selci Đakovački-Pajtenica (crtež preuzet izBalen, 2007a.).

Zooarheološkom analizom ustanovljeno je da su u SJ 158 zastupljeni ostaci šest pasa i

dva mala preživača (ovca/koza i ovca/koza/srna?). Na kostima nisu uočeni tragovi gorenja ili

zarezivanja, a radiokarbonska analiza datira ovaj nalaz između 3770. i 3640. god. pr. Kr.

(Balen, 2007a.). O životinjama su dostupni sljedeći podaci:

1. Pas (Canis familiaris L.), riječ je o mladom psu, starosti do tri godine. Prisutni su

sljedeći osteološki elementi: potpuno očuvana lubanja u fragmentima, donja čeljust s

denticijom (desna strana I1, I2, C, P2, P4, M1, M2; lijeva strana C, P1, P2, P3, M1,

M2), gornja čeljust s denticijom (desna strana I1, I2, I3, P1, P4, M1, M2; lijeva strana

I3, C, P1, P2, P3, M1, M2), svi vratni, prsni i slabinski kralješci, kraći fragmenti

rebara, fragment lijeve lopatice, fragmenti lijeve nadlaktične kosti, fragmenti obje

palčane kosti, lijeva bedrena kost, lijeva goljenična kost, fragmenti kosti pesti i kosti

nožja te članci prstiju.

2. Pas (Canis familiaris L.), starosti do jedne godine. Prisutni su sljedeći osteološki

elementi: fragmenti lubanje, donja čeljust s potpunom denticijom, gornja čeljust s

denticijom (desna strana P4, M1, M2; lijeva strana P4, M1, M2), lijeva nadlaktična

kost, lijeva lakatna kost, distalni fragment lijeve goljenične kosti.


elementi: lubanja u fragmentima, donja čeljust s denticijom (lijeva strana C, P2, M1,

M2; desna strana C, P2, P3, M1, M2), gornja čeljust (C, M1 izvan alveola), fragmenti

rebara, fragmenti četiri vratna kralješka, četiri prsna kralješka, desna nadlaktična kost,

obje palčane kosti, obje lakatne kosti, obje goljenične kosti.


elementi: dva fragmenta slabinskih kralježaka, fragmenti kostiju pesti i zapešća,

proksimalna polovica lijeve palčane i lakatne kosti, fragment dijafize lijeve goljenične

kosti, obje petne kosti.

5. Pas (Canis familiaris L.). Prisutni su sljedeći osteološki elementi: fragment lijeve

goljenične kosti.

6. Pas (Canis familiaris L.). Prisutni su sljedeći osteološki elementi: obje goljenične

kosti.

7. Ovca/koza/srna? (Ovis aries L./Capra hircus L./Capreolus capreolus L.?), riječ je o

individui staroj do tri mjeseca. Prisutni su sljedeći osteološki elementi: fragmenti

lubanje, fragment lijeve strane donje čeljusti (P1, P2, P3), fragment distalne polovice

dijafize nadlaktične kosti, proksimalna polovica lakatne kosti, dijafiza desne palčane

kosti, fragment lijeve lopatice, desna petna kost, fragmenti sitnih kostiju pesti i nožja,

kosti prstiju.

8. Ovca/koza (Ovis aries L./Capra hircus L.). Prisutni su sljedeći osteološki elementi:

fragment desne nadlaktične kosti, fragment dijafize lijeve bedrene kosti, fragment

dijafize kosti zapešća.

3.4.8. Stari Mikanovci-Damića gradina

Lokalitet Damića gradina nalazi se u središtu sela Stari Mikanovci nedaleko od

Vinkovaca (Virc, 1979.) (sl. 34). Prve zapise o lokalitetu donosi putopisac grof Marsilije

početkom 18. st. koji za sobom ostavlja i crtež tlocrta te presjeka naselja gdje je vidljiv

fortifikacijski sustav - opkop i zemljani bedem kao i kasnosrednjovjekovna obrambena kula

pozicionirana na južnom dijelu gradine (Iskra-Janošić, 1984., Dizdar, 2001.). Plato gradine je

gotovo kružnog oblika i promjera je 117-125 m. U podnožju se promjer proširuje na otprilike

170 m, dok visina gradine iznosi oko 9 metara s blagim padom prema jugu. Ulaz na gradinu

nalazi se na njenom najpristupačnijem dijelu - jugoistočnoj strani (Iskra-Janošić, 1984.).

Slika 34. Zemljopisna karta Starih Mikanovaca s položajem lokaliteta (karta preuzeta izDizdar, 2001.).

Zaštitna iskopavanja na nalazištu provedena su 1980. godine prilikom gradnje osnovne

škole. Radovima je bila zahvaćena istočna polovica naselja na gradini dok je istovremeno na

istočnoj padini naselja istraženo pet traka širine 4 i 2 m koje su ukazale na njenu fortifikaciju,

nasute zemljane bedeme i opkope podignute za vrijeme trajanja sopotske kulture s kojom i

započinje život na naselju (Iskra-Janošić, 1984.). Osim nalaza koje možemo pripisati

sopotskoj kulturi prisutni su i ostaci naselja vučedolske i bosutske kulture (Dizdar, 2001.). U

vrijeme latena pojačani su bedemi gradine, a tom sloju prisutni su i ostaci podnica i otpadnih

jama te brojni keramički nalazi ali i metalni nakit, oruđe i oružje (Dizdar, 2001.).

Zasada nisu pronađeni tragovi naseljavanja gradine nakon željeznodobnog razdoblja,

čime Marsilijeve pretpostavke o postojanju srednjovjekovnih Mikanovaca na ovoj lokaciji

ostaju nepotvrđene (Iskra-Janošić, 1984.).

Tijekom iskopavanja 1980. godine otkriveni su kosturni ostaci dvije životinje - odrasle

i mlade individue. Arheolozi koji su istraživali to nalazište su, najvjerojatnije zbog rogova

mlade životinje, pretpostavili da je riječ o ukopu košute i laneta. Prema dnevničkom zapisu

tadašnjih istraživanja kosti „košute“ pronađene su u neposrednoj blizini stope XLI i XLII

(Iskra-Janošić, 1980.), a kostur laneta otkriven je nešto kasnije prilikom čišćenja kostura prve

životinje. U dnevniku je naveden i podatak da je zemlja uz kostur laneta bila puna ugljena,

pečene zemlje i kostiju koje ne pripadaju lanetu već je glavnom riječ o ptičjim kostima (Iskra-

Janošić, 1980.).

Iz crteža s terenskog istraživanja vidljivo je da su ostaci velike životinje bili u

anatomski odgovarajućem položaju (sl. 35). Životinja je bila položena na desni bok s glavom

u ekstenziji prema gore; prednje noge bile su blago savinute, dok je samo jedna stražnja noga

bila ispružena. Međutim, nije posve jasno da li je životinja namjerno bila položena u taj

položaj ili je bila naprosto odložena. Ispod ispružene noge ove životinje nalazio se kostur

jedne manje životinje čije je tijelo bilo u gotovo okomitom položaju u odnosu na prvu.

Položaj tijela druge individue je nejasan - životinja kao da leži djelomično na boku, a

djelomično na leđima s nogama koje su savinute i usmjerene prema ostatku tijela. Vrlo je

teško reći da li je takav položaj namjerno izazvan. Također, na crtežu se vidi samo glava,

rebra, kralješci i stražnje noge životinje.

Zooarheološka analiza tih kosturnih ostataka provedena je 2010. godine uz pomoć dr.

sc. Tajane Trbojević-Vukičević u laboratoriju za arheozoologiju Zavoda za anatomiju,

embriologiju i histologiju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu. Tijekom osteološke analize

ustanovljeno je da je riječ o ostacima odraslog domaćeg goveda (Bos taurus) i mlade srne ili

srndaća (Capreolus capreolus L.). U osteološkom materijalu identificirani su i koštani ulomci

drugih životinja, alatke te djelomično obrađeni ulomci kostiju.

Slika 35. Crtež dva životinjska ukopa u jami, Stari Mikanovci-Damića gradina (crtež preuzetiz Iskra-Janošić, 1980.).

Kosti goveda pripadaju domaćem govedu starom između 2,5 i 3,5 godine. Dob

životinje procijenjena je na temelju srastanja epifiza i dijafiza na dugim kostima dok spol nije

bilo moguće odrediti. Među osteološkim ostacima prisutni su sljedeći elementi: obje

nadlaktične kosti, obje palčane kosti, obje lakatne kosti, pet desnih zapešćajnih kosti, jedna

lijeva zapešćajna kost, tri desne kosti pesti, dvije proksimalne falange, tri medijalne falange,

tri distalne falange, lijeva bedrena kost, lijevi iver, lijeva goljenična kost, lijeva zdjelična kost,

dijelovi prsne kosti i dijelovi slabinskih kralježaka.

Kosti su svijetle žuto-smeđe boje s tamnijim mrljama na pojedinim kostima. Mrlje su

posebice vidljive na proksimalnoj falangi i obje distalne falange prednje lijeve noge, no

makroskopskom i mikroskopskom analizom utvrđeno je da nije riječ o tragovima gorenja. Na

kostima nisu uočene patološke promjene niti tragovi mesarenja.

Među osteološkim materijalom bilo je i ulomaka keramike, ali njihovim pregledom

nije bilo moguće utvrditi kulturološku pripadnost nalaza. Za potrebe ovog rada 2011. godine

provedena je radiokarbonska analiza (upotrijebljena je jedna proksimalna falanga goveda), a

rezultati analize datiraju nalaz u razdoblje kasne vučedolske kulture, odnosno u B2 stupanj

(2630.-2470. god. pr. Kr.).

Spol srne/srndaća nije bilo moguće odrediti, a dob je procijenjena prema srastanju

epifiza i dijafiza dugih kostiju na dvanaest do četrnaest mjeseci, a prema zubima na petnaest

mjeseci (Tomé i Vigne, 2003.). Prisutni su sljedeći koštani elementi: dijelovi obje lopatice,

obje nadlaktične kosti, obje palčane kosti, obje lakatne kosti, zdjelica, obje bedrene kosti,

desni iver, obje goljenične kosti, prsna kost, tri zapešćajne kosti, jedna kost pesti, obje kosti

stopala, jedna proksimalna falanga i dvije distalne falange, donja čeljust, jezična kost, tri

vratna, deset prsnih, pet slabinskih i dva križna kralješka, najmanje deset rebara, dva roga,

dijelovi čeone kosti, sitni dijelovi (fragmenti glave, rebara i kralježaka). Od zubi je prisutan

jedan pretkutnjak iz gornje čeljusti i svi trajni zubi donje čeljusti.

Kosti su svijetle boje i relativno dobro sačuvane, a patološke promjene nisu uočene.

Za radiokarbonsku analizu odvojena je jedna kost pesti, ali najvjerojatnije zbog nedovoljne

količine kolagena datiranje nije dalo rezultate. Rogovi životinje nađeni su zajedno s

dijelovima čeone kosti.

Među ostalim koštanim ulomcima pronađenim u jami prisutan je dio prednje noge

goveda te fragmenti desne nadlaktične kosti - moguće da je riječ o dijelovima koji ne

pripadaju istoj nadlaktičnoj kosti s obzirom na veličinu. Na distalnom dijelu nadlaktične kosti

vidljiv je urez, a kost je vjerojatno lomljena zbog koštane srži. Prisutna je i medijalna falanga

jelena, kost stopala divlje svinje na kojoj su vidljivi tragovi zarezivanja i obrade, kost pesti

velikog preživača, pet neodređenih ulomaka (na jednom su vidljivi tragovi zuba dok je drugi

fragment djelomično obrađen u alatku koja bi mogla imati funkciju šila), gornji očnjak divlje

svinje te kosti ribe. Prisutan je i rog jelena koji je nedvojbeno obrađen u alatku - sačuvan je

dio za nasad drške, a vidljivo je da je alatka korištena s nekoliko strana, najvjerojatnije kao

neka vrsta čekića. Među koštanim ostacima nađena su i dva fragmenta lijepa te dvadeset i tri

ulomka keramike.

3.4.9. Vučedol

Arheološki lokalitet Vučedol smješten je 5 km jugoistočno od Vukovara na desnoj

obali Dunava, uzdignut na lesnoj zaravni tridesetak metara iznad rijeke. Kompleks

arheološkog nalazišta objedinjuje akropolu Gradac i područja današnjeg vinograda Streim,

kukuruzišta Streim i vinograda Karasović (Forenbaher, 1995.) (sl. 36). Na Vučedolu su

pronađeni tragovi naselja koje datira iz razdoblja neolitika, najizrazitije je zastupljen

eneolitički sloj, a također su evidentirani i kasniji brončanodobni, željeznodobni i

srednjovjekovni nalazi. Intenzivno naseljavanje Vučedola obilježile su tri eneolitičke kulture -

badenska, kostolačka i vučedolska.

Slika 36. Plan Vučedola s istraženim područjem do 1989. (crtež preuzet iz Jurišić, 1990.).

Istraživanja nalazišta započela su krajem 19. st. kada je J. Brunšmid proveo pokusno

istraživanje Gradca, a njegove rezultate objavio M. Höernes (1901.). Vučedolski Gradac,

poznat još i kao vučedolska „Akropola“, u potpunosti je istražio R.R. Schmidt 1938. godine, a

rezultate svojih iskopavanja objavio je u monografiji „Die Burg Vučedol“ (Schmidt, 1945.).

Među otkrivenim stambenim objektima na Gradcu ističe se građevinsko zdanje vučedolske

kulture poznato kao megaron II ili „megaron ljevača bakra“ (Durman, 1988.). Nedaleko od

njega pronađena je i jama koja je osim vučedolske keramike sadržavala i ukop jelena, a

također i vučedolski dvojni grob 3/4, tzv. grob bračnog para, koji je sadržavao i životinjske

ostatke (Schmidt, 1945.) (sl. 37). Poznati su i plastični prikazi životinja, a osim figurice jelena

i tzv. „vučedolske golubice“ poznata je i figurica koja prema Schmidtu (1945.) prikazuje

govedo.

Slika 37. Dio vučedolskog Gradca obuhvaćen Schmidtovim istraživanjem 1938. godine (crtežpreuzet iz Milićević Bradač, 2002a., prema Schmidt, 1945.).

Nakon Schmidtovih istraživanja, tijekom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća,

arheološke radove na položajima kukuruzište Streim, vinograd Streim i vinograd Karasović u

nekoliko navrata provodi S. Dimitrijević (1977./1978.) dok sustavna istraživanja vučedolskog

kompleksa pod vodstvom prof. dr. sc. A. Durmana počinju 80-ih godina prošlog stoljeća te

traju sve do početka Domovinskog rata (Forenbaher, 1995.). Poslijeratna istraživanja

lokaliteta obnavlja A. Durman 2001. godine (Durman i sur., 2003.), a u istraživanjima koja

traju do danas sudjelovali su Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu,

Arheološki muzej u Zagrebu i Gradski muzej u Vukovaru.

Istraživanja na Vučedolu pružila su saznanja o nadzemnim stambenim objektima,

ognjištima, keramičkom posuđu te različitim vrstama jama od kojih su neke služile i za pokop

pokojnika ili životinja, već od vremena badenske kulture. Kostolačka kultura u većoj mjeri je

zastupljena litičkim materijalom, odnosno cijepanim kamenim nalazima, dok o kulminaciji

intenziteta naseljavanja na Vučedolu svjedoči vučedolska kultura sa šest građevnih horizonata

i raznolikom keramičkom građom (Balen, 2009.).

Tijekom iskopavanja koja je na vučedolskom Gradcu 1938. proveo R.R. Schmidt

(1945.) u vučedolskoj jami otkriven je kompletan kostur jelena in situ (sl. 38). Okolnosti

nalaza donosi Schmidt (1945., 38), a prenosi ih i Jurišić (1990.): „…ovdje treba spomenuti i

jednu jamu u kojoj je nađen jelen, vjerojatno žrtveni. Jama je 1,60 m duboka i u njoj je ležao

sasvim sačuvani jelen, kod kojeg je jedino kalota lubanje bila uništena. Oko njega se nalazilo

mnogo ulomaka vučedolske keramike. Da je to doista bila žrtvena životinja, o tom nas

uvjeravaju i drugi nalazi iz neposredne blizine: glinena figura jelena, koji drži na glavi

žrtvenu posudu.“ O vučedolskom ukopu jelena pisala je i Milićević Bradač (2002b., 7): „…

jelen je pronađen ispod Megarona I, iznad jame IIE. Kostur je bio cjelovit uključujući i

rogove. Samo je vrh jelenje lubanje bio uništen, vjerojatno razbijen. Uz životinju su pronađeni

i brojni ulomci keramike vučedolske kulture koji se datiraju na početak 3. tis. pr. Kr. Možda

je najzanimljiviji detalj činjenica da su tri jelenje noge ispružene i privučene jedna prema

drugoj kao da su bile vezane dok je četvrta bila savinuta“. Nažalost, osteološki materijal iz te

jame nije dostupan pa se ne može provesti detaljna osteološka analiza, no ono što se može

zaključiti na temelju objavljenih fotografija i crteža jest da je riječ o odrasloj muškoj individui

(na temelju veličine i razvijenosti rogova) položenoj na lijevi bok u smjeru sjeveroistok-

jugozapad.

Slika 38. Vučedolska jama s ukopom jelena in situ, Vučedol, 1938. (fotografija preuzeta izSchmidt, 1945.).

Tijekom 1938. na Gradcu je otkriven i dvojni vučedolski grob 3/4, tzv. grob bračnog

para, u kojem su bili pokopani odrasli muškarac i žena, a uz njih je pronađena veća količina

keramičkih predmeta (preko 20 čitavih posuda i veći broj razbijenih) i brojne životinjske kosti

(Schmidt, 1945.) (sl. 39 i 40). O okolnostima nalaza životinjskih kostiju u tom grobu Schmidt

(1945., 44) donosi slijedeće podatke: „…osim toga dobili su pokojnici u grob za hranu još i

čitavo janje. A nalazimo ovdje još i ostatke goveda, jelena i svinje. Svog gospodara slijedio je

u grob i njegov pas“. Očito da je tijekom tih iskopavanja znatno više pozornosti bilo

posvećeno ljudskim skeletnim ostacima, a mnogo manje životinjskim jer Schmidt (1945.)

donosi detaljne podatke o načinu na koji su pokopani muškarac i žena, a isti podaci koji se

tiču životinja nedostaju - nisu navedeni nikakvi detalji o spolu i starosti te sačuvanim

osteološkim elementima psa i ovce. Nije jasno, da li se čitavo janje nalazilo u nekoj posudi ili

je bilo položeno uz pokojnike i na koji način, odnosno kakav je bio položaj njegovog tijela u

odnosu na čovjeka; isto vrijedi i za nalaz psa o čijem položaju u grobu također ne postoje

nikakvi podaci. Nažalost, kao i u slučaju kostura jelena životinjski osteološki materijal iz

ovog groba nije dostupan pa nije moguće provesti osteološku analizu. Prema objavljenim

fotografijama i crtežima može se zaključiti da je u grob iznad glava pokojnika bio položen dio

kostura psa (kralježnica, rebra i duge kosti) pokriven fragmentima keramike, dok kostur

janjeta nije zabilježen na slikovnim prilozima.

Slika 39. Vučedolski grob 3/4, Vučedol, 1938. (fotografija preuzeta iz Schmidt, 1945.).

Slika 40. Vučedolski grob 3/4, Vučedol, 1938. (crtež preuzet iz Schmidt, 1945.).

Tijekom iskopavanja koja su na Vučedolu provedena od 1984. do 1989. zabilježeno je

više eneolitičkih objekata s ukopima životinja. Ti objekti će u ovom poglavlju biti opisani

onim redoslijedom kako ih je objavio Jurišić (1990.).

U jami 17 u kojoj je prevladavao miješani badenski i kostolački materijal pronađen je

kostur psa in situ (Jurišić, 1990.). Prema crtežu koji je objavio Jurišić (1990.) cjelovit kostur

psa bio je položen na desnom boku u smjeru sjever-jug (sl. 41). Pas je ležao u hocker

položaju, tj. prednje noge bile su pod bradom (fleksija lakatnog zgloba), a stražnje su bile

zgrčene (jaka fleksija bedrenog i koljenog zgloba) (Jurišić, 1990.). Starost individue određena

je na 6 do 7 mjeseci (Jurišić, 1990.); podaci o spolu životinje nisu objavljeni.

U jami 22 pronađene su kosti za koje je osteološkom analizom utvrđeno da pripadaju

jednoj individui (Jurišić, 1990.). Riječ je o psu starom 3 do 4 mjeseca (Jurišić, 1990.). Podaci

o spolu životinje i prisutnim koštanim elementima nisu objavljeni.

U kvadrantu 117 s miješanim kostolačkim i vučedolskim nalazima a koji graniči s

vučedolskom jamom 2 pronađen je kostur psa in situ (Jurišić, 1990.). Prema crtežu (Jurišić,

1990.) gotovo cjelovit kostur psa (čini se da nedostaje nešto sitnih kostiju i jedna prednja

noga) bio je položen na desnom boku u smjeru istok-zapad (sl. 42). Stražnji udovi životinje

bili su u jakoj fleksiji (Jurišić, 1990.). Riječ je o odrasloj životinji, a podaci o spolu nisu

objavljeni.

Slika 41. Ukop psa u jami 17, Vučedol, 1984.-1989. (crtež preuzet iz Jurišić, 1990.).

Slika 42. Ukop psa u kvadrantu 117, Vučedol, 1984.-1989. (crtež preuzet iz Jurišić, 1990.).

U vučedolskoj jami 92 također je otkriven kostur psa in situ (Jurišić, 1990.). Prema

crtežu (Jurišić, 1990.) dosta loše sačuvan kostur psa bio je položen na desnom boku sa

zgrčenim prednjim i stražnjim nogama (sl. 43). Starost životinje procijenjena je na 8 do 10

mjeseci, a podaci o spolu nisu objavljeni.

Slika 43. Ukop psa u jami 92, Vučedol, 1984.-1989. (crtež preuzet iz Jurišić, 1990.).

U kvadrantu 100, u podu vučedolske kuće, pronađeno je više kostiju za koje je

osteološkom analizom utvrđeno da pripadaju jednoj individui (Jurišić, 1990.). Riječ je o

odraslom psu (Jurišić, 1990.). Podaci o spolu životinje i prisutnim koštanim elementima nisu

objavljeni.

U kvadrantu 95 s miješanim nalazima pronađeni su lubanja i prednje noge psa za koje

je osteološkom analizom utvrđeno da pripadaju jednoj individui (Jurišić, 1990.). Riječ je o

odraslom psu (Jurišić, 1990.). Podaci o spolu životinje i prisutnim koštanim elementima nisu

objavljeni.

Jama 55 u kojoj su prevladavali badenski nalazi sadržavala je velik broj kostiju goveda

za koje je osteološkom analizom utvrđeno da pripadaju jednoj individui (Jurišić, 1990.). Riječ

je o odraslom govedu, ali vrlo malom rastom (visina grebena 117 cm) (Jurišić, 1990.). Podaci

o spolu životinje i prisutnim koštanim elementima nisu objavljeni.

U kostolačkoj jami 42 otkriven je kostur goveda in situ (Jurišić, 1990.). Prema crtežu

(Jurišić, 1990.) cjelovit kostur goveda bio je položen na desnom boku s prednjim i stražnjim

udovima u fleksiji u smjeru sjeverozapad-jugoistok (sl. 44). Riječ je o životinji staroj oko 6

mjeseci i visine grebena između 96 i 99 cm (Jurišić, 1990.). Podaci o spolu nisu objavljeni.

Slika 44. Ukop goveda u jami 42, Vučedol, 1984.-1989. (crtež preuzet iz Jurišić, 1990.).

Kostolačka jama 15 sadržavala je velik broj uglavnom fragmentiranih kostiju za koje

je osteološkom analizom utvrđeno da pripadaju jednoj individui (Jurišić, 1990.). Riječ je o

mladom govedu (Jurišić, 1990.). Podaci o spolu životinje i prisutnim koštanim elementima

nisu objavljeni.

U badenskom grobu 3 pronađeni su koštani ostaci svinje mlađe od četiri mjeseca

(Jurišić, 1990.). Podaci o spolu životinje i prisutnim koštanim elementima nisu objavljeni.

U jami 25 s miješanim badenskim i kostolačkim nalazima otkriven je kostur svinje in

situ (Jurišić, 1990.). Prema crtežu (Jurišić, 1990.) dosta oštećen kostur svinje (stražnji dio je

loše sačuvan) bio je položen na desnom boku s prednjim udovima u blagoj fleksiji u smjeru

jug-sjever (sl. 45). Starost životinje procijenjena je na 4 do 5 mjeseci (Jurišić, 1990.). Podaci o

spolu nisu objavljeni.

Slika 45. Ukop svinje u jami 25, Vučedol, 1984.-1989. (crtež preuzet iz Jurišić, 1990.).

U kvadrantu 104, u kostolačkom sloju, pronađeno je više kostiju svih dijelova tijela za

koje je osteološkom analizom utvrđeno da pripadaju jednoj individui (Jurišić, 1990.). Riječ je

o mladoj ovci/kozi (Jurišić, 1990.). Podaci o spolu životinje i prisutnim koštanim elementima

nisu objavljeni.

Badenska jama 80 sadržavala je čitav niz kostiju dabra (jedna gotovo čitava individua

i elementi još najmanje tri životinje), a riječ je o dvije odrasle i dvije mlade individue (Jurišić,

1990.). Podaci o spolu i prisutnim koštanim elementima nisu objavljeni.

U istraživanjima provedenima 2005. godine u vinogradu Streim koja su zahvatila

sondu V-87 i badenski kulturni sloj otkriven je veći broj badenskih jama ukopanih u

subhumus (Balen, 2006.). Među njima se ističe jama 71 u kvadratu 66 u kojoj je ispod žutog

naboja lesa ispremiješanog s komadima lijepa otkriven sivi sloj s puno ugljena i pepela u

kojem je ležao kostur životinje (Balen, 2005.). Kostur je bio prilično loše sačuvan, a veći broj

kostiju nalažen je i u zapuni. Uz kostur je na dubini od 106,51 cm pronađena i koštana perlica.

U istoj jami je pronađen i zanimljiv keramički predmet ukrašen urezanim linijama, a

vjerojatno je imao kultnu namjenu. Jama u koju je bila ukopana životinja kasnije je služila

kao otpadna što je čest slučaj s bakrenodobnim jamama (Balen, 2006.). Sonda 87 u kojoj se

nalazi jama 71 s ukopom životinje smještena je na sjevernom, rubnom dijelu nalazišta

Vučedol-vinograd Streim. Kostur životinje položen je u središnji dio jame, orijentacije zapad-

istok, s prednjim dijelom tijela na zapadu; glava životinje nedostaje. Životinja je bila položena

na desni bok, no nije riječ o klasičnom hocker položaju tijela - prednje noge su podvučene

prema tijelu, ali isto nije slučaj i sa stražnjim ekstremitetima (sl. 46).

Osteološku analizu proveo je prof. dr. sc. Damir Mihelić sa Zavoda za anatomiju,

histologiju i embriologiju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu. Riječ je o mladoj individui,

najvjerojatnije ovci/kozi (Capra hircus/Ovis aries) (Brnić, us. podatak)23.

23 Nažalost, u trenutku pisanja ovog rada popis sačuvanih osteoloških elemenata ove individue nije bio dostupan.

Slika 46. Jama 71 s ukopom životinje, Vučedol-vinograd Streim, 2005. (fotografija preuzetaiz dokumentacije terenskog istraživanja).

4. REZULTATI

4.1. Karakteristike eneolitičkih ukopa životinja iz kontinentalne Hrvatske i njihova

usporedba s kronološki bliskim ukopima životinja u srednjoj Europi

Od prve polovice 20. st. na području srednje Europe evidentiran je čitav niz

prapovijesnih nalazišta (naselja i groblja) na kojima su prisutni ukopi životinja, a tijekom

posljednjih pedeset godina nekoliko autora objavilo je opsežne preglede u kojima donose

arheološki kontekst i rezultate osteološke analize, ali i svoje viđenje ovog kulturnog

fenomena: Gabałówna (1958.), Behrens (1964.), Andrałojć (1993.), Zalai-Gaál (1994., 1998.),

Pollex (1999.), Žid (2000.), Struhár (2001.), Kyselý (2002.), Szmyt (2006.) i Horváth (2010.).

U ovom radu analizirano je ukupno 30 objekata (jame i grobovi) s devet nalazišta iz

kontinentalne Hrvatske koji sadrže ukope životinja koji se kronološki mogu smjestiti u

razdoblje eneolitika (lasinjska, badenska, kostolačka i vučedolska kultura) (sl. 47, tab. 1). Na

temelju do danas poznatih činjenica o neolitičkim i eneolitičkim ukopima životinja u srednjoj

Europi te usporedbom takvih ukopa iz kontinentalne Hrvatske s onima iz srednje Europe u

ovom odlomku pokušat će se razjasniti kontekst životinjskih ukopa, udio i uloga određenih

životinjskih vrsta u tim ukopima kao i njihov odnos spram ljudskih grobova.

U ukopima iz kontinentalne Hrvatske zabilježen je ukop 46 životinja među kojima

dominiraju domesticirane vrste - od ukupnog broja životinja 38 individua (82,6%) pripada

domesticiranim vrstama (domaće govedo, pas, domaća svinja, ovca/koza), a svega osam

individua (17,4%) pripada divljim životinjama (pragovedo, divlja svinja, jelen, srna, dabar).

Dominaciju domesticiranih vrsta u ukopima životinja tijekom neolitika i eneolitika u Europi

zabilježio je i Behrens (1964.) - prema njegovoj analizi 95% (242 od 255 registriranih

individua) spada u domesticirane vrste.

Tablica 1. Popis nalazišta s eneolitičkim ukopima životinja iz kontinentalne Hrvatske.

Slika 47. Zemljopisna karta kontinentalne Hrvatske s nalazištima na kojima su prisutnieneolitički ukopi životinja.

Omjer životinjskih vrsta u odnosu na broj ukopa u kojima se pojavljuju ili su u

dominantnom položaju ukazuje na prevlast goveda koje se javlja u 11 od 30 analiziranih

objekata (36,7%); nakon goveda druga najbrojnija vrsta je pas koji se javlja u 33% objekata

(10/30), zatim slijedi svinja (15,7% ili 5/30), a sporadično se javljaju i ovce/koze (dva puta),

jelen/srna i dabar. Ukoliko se detaljnija pozornost obrati na omjere životinjskih vrsta u odnosu

na ukupan broj registriranih individua u ukopima (46) prvo mjesto po zastupljenosti imaju psi

(36,7% ili 17/46), drugo mjesto zauzimaju goveda (26,1% ili 12/46) dok treće mjesto po

zastupljenosti pripada svinji (13,0% ili 6/46). Podaci o zastupljenosti životinjskih vrsta u

eneolitičkim objektima koji sadrže ukope životinja s područja kontinentalne Hrvatske

sukladni su s podacima koje su iznijeli Behrens (1964.), Žid (2000.) i Szmyt (2006.). Behrens

(1964.) donosi opsežnu analizu 155 objekata s ukupno 255 ukopa životinja iz čitave Europe

tijekom neolitika i eneolitika - prema tom istraživanju gotovo identičnu zastupljenost imaju

psi (40%) i goveda (39,6%), zatim su tu svinje (5,9%), ovce/koze (5,5%), konji (3,9%),

srne/jeleni (2,7%) i druge vrste. Istraživanje koje je proveo Žid (2000.) za područje srednje

Europe tijekom neolitika i eneolitika sugerira da se u objektima koji sadrže ukope životinja

najčešće javlja govedo (53% od 216 analiziranih nalaza) i pas (39%); uz te dvije vrste javlja

se i domaća svinja, ovca/koza, konj, pragovedo, europski bizon, crveni jelen, srndać te

sporadično divlja svinja, vuk, lisica i zec. Szmyt (2006.) iznosi podatke koji pokazuju jasnu

dominaciju goveda u ukopima životinja u Kujaviji (Poljska) - tijekom kulture kuglastih

amfora u objektima s ukopima životinja u 85% objekata javlja se isključivo govedo, a još su

zabilježene svinje, psi, ovce/koze i jeleni. Navedena istraživanja koja su se bavila

zastupljenošću pojedinih životinjskih vrsta u objektima sa životinjskim ukopima tijekom

neolitika i eneolitika u Europi imaju jednu zajedničku karakteristiku: svi navode govedo i psa

kao najzastupljeniju životinjsku vrstu neovisno o zemljopisnom položaju. Uz govedo i psa se,

kao što je već navedeno, vrlo često javljaju i ostale domesticirane vrste kao što su ovca/koza i

svinja, a zastupljenost tih vrsta mijenja se ovisno o istraživanoj regiji. Lovne životinje

(divljač) u spomenutim istraživanjima prisutne su u vrlo malom postotku što snažno sugerira

primarnu ulogu domesticiranih vrsta u svakodnevnom životu, ali i u duhovnoj sferi života.

Kada se pozornost posveti broju individua u pojedinom ukopu uočava se da u

kontinentalnoj Hrvatskoj dominiraju objekti s ukopom jedne individue (80% ili 24/30), dvije

individue zabilježene su u tri objekta (10%) dok su u po jednom objektu zabilježene tri, četiri

i osam individua. Ti podaci slični su vrijednostima koje iznosi Behrens (1964.) - u Europi

objekti s ukopom jedne individue čine 70,9% od ukupnog broja objekata s ukopima životinja,

dok su u dodatnih 17,1% zabilježeni ukopi dvije životinje.

Kako bi se bolje razumjela pojava ukopa životinja u kontinentalnoj Hrvatskoj tijekom

eneolitika bitno je razjasniti određena pitanja. U ovom radu će se, slično kao i u slučaju

životinjskih ukopa iz drugih regija tijekom prapovijesti, naglasak staviti na oblik i kontekst

ukopa.

Izuzetno je važno razlučiti u kojem obliku su životinje polagane u analizirane objekte i

u tu svrhu ukopi životinja mogu se podijeliti u tri kategorije:

a) ukopi cjelovitih/gotovo cjelovitih životinja - ukopi koji sadrže cjelovite/gotovo cjelovite

kosture jedne ili više životinja;

b) djelomični ukopi životinja - ukopi koji sadrže djelomične kosture jedne ili više životinja;

c) mješoviti ukopi - ukopi koji sadrže cjelovite i djelomične kosture više individua i vrsta

životinja.

U eneolitiku kontinentalne Hrvatske najbrojniji su cjeloviti/gotovo cjeloviti ukopi

životinja - takav oblik javlja se u više od polovice analiziranih objekata (16/30 ili 53,3%). U

cjelovitim ukopima goveda i psi javljaju se u pet ukopa, svinja u četiri, a jelen i ovca/koza

zabilježeni su u po jednom ukopu. U velikoj većini cjelovitih ukopa prisutna je po jedna

individua, bez obzira na vrstu, osim na nalazištima Đakovo-Franjevac (SJ 255/256) (Balen,

2007b.) i Selci Đakovački-Pajtenica (SJ 110) (Balen, 2007a.) gdje su zabilježeni ukopi dvije

individue. Djelomični ukopi životinja uočeni su u šest objekata (20%): u tri ukopa prisutni su

dijelovi kostura goveda, dok su djelomični kosturi psa, ovce/koze i dabra prisutni u po jednom

ukopu. Kod svih djelomičnih ukopa zabilježena je po jedna individua s iznimkom Vučedola

(jama 80) (Jurišić, 1990.) gdje su prisutna četiri djelomična kostura dabra. Mješoviti ukopi, tj.

ukopi koji sadrže cjelovite i djelomične kosture više individua i vrsta zabilježeni su u četiri

objekta: 1) Aljmaš-Podunavlje, SJ 59/60 - cjelovit kostur goveda, glava goveda i cjelovit

kostur psa (Šimić, 2001b.); 2) Stari Mikanovci-Damića gradina - djelomičan kostur goveda i

cjelovit kostur srne (Iskra-Janošić, 1980.); 3) Selci Đakovački-Pajtenica, SJ 158 - šest

djelomičnih kostura pasa i dva djelomična kostura ovce/koze (Balen, 2007a.); 4) Vučedol-

grob 3/4 - kompletan ukop ovce i djelomičan ukop psa (Schmidt, 1945.). Nažalost, za neke

ukope iz Vučedola (jame 15 i 22, kvadrant 100, grob 3/1984.-1989.) prema dostupnoj

literaturi (Jurišić, 1990.) ne može se utvrditi kojoj vrsti ukopa pripadaju tako da ti objekti nisu

uvršteni u ovaj izračun. Kada se rezultati ovog istraživanja usporede s podacima koje iznosi

M. Szmyt (2006.) obje analize pokazuju da u objektima s ukopima životinja u kontinentalnoj

Hrvatskoj i Kujaviji tijekom eneolitika najčešće prevladavaju cjelovite/gotovo cjelovite

individue; manja razlika između tih regija je ta da među cjelovitim ukopima u Kujaviji

dominiraju goveda (Szmyt, 2006.), dok su u kontinentalnoj Hrvatskoj ravnomjerno

zastupljeni govedo i pas. Na području Kujavije, kao i u kontinentalnoj Hrvatskoj, nakon

cjelovitih ukopa životinja po brojnosti nalaze se djelomični ukopi dok su mješoviti ukopi u

oba slučaja najslabije zastupljeni.

Nadalje, bitno je razumjeti kakav je prostorni raspored životinjskih ukopa, tj. njihov

odnos spram ljudskih grobova. U tu svrhu preuzeta je i ponešto modificirana podjela M.

Szmyt (2006.) koja je obrađivala ukope životinja u eneolitičkoj kulturi kuglastih amfora na

području Kujavije u Poljskoj:

I) ukopi životinja unutar ljudskih grobova ili u vezi s njima;

II) ukopi životinja unutar granica naselja (u jamama).

Kada se pozornost obrati na prostorni raspored ukopa životinja i njihov odnos spram

ljudskih grobova uočava se da je 90% objekata s ukopima životinja (27/30) bilo smješteno

unutar granica naselja (u velikoj većini riječ je o jamama), a u svega tri slučaja (10%) ti ukopi

životinja bili su smješteni unutar ljudskih grobova ili u vezi s njima: 1) Đakovo-Franjevac, SJ

255/256 - cjelovit ukop dvije svinje unutar ljudskog groba (Balen, 2007b.); 2) Vučedol, 1938.,

grob 3/4 - ukop psa i ovce unutar ljudskog groba (Schmidt, 1945.); 3) Vučedol, 1984.-1989.,

grob 3 - ukop svinje unutar ljudskog groba (Jurišić, 1990.). Stanje u kontinentalnoj Hrvatskoj

razlikuje se od podataka koje iznosi Behrens (1964.) - prema tom autoru tijekom neolitika i

eneolitika na području Europe većina objekata s ukopima životinja (92/155 ili 59,4%) bila je

u direktnoj vezi s ljudskim grobovima dok 63 objekta (40,6%) nisu povezani s ljudskim

ukopima. Podatke sličnije onima iz kontinentalne Hrvatske iznosi Szmyt (2006.): tijekom

kulture kuglastih amfora u Kujaviji 57,5% analiziranih objekata ne pokazuje povezanost s

ljudskim grobovima dok je 35% objekata s ukopima životinja smješteno u ili blizu ljudskih

grobova.

4.1.1. Ukopi goveda

Zanimljivo je da ukopi goveda, za razliku od drugih vrsta životinja (npr. pas), nisu

poznati u kontekstu najranijeg europskog neolitika (Behrens, 1964.; Žid, 2000.). Prvi ukopi

goveda, iako u iznimno malom broju, javljaju se u srednjoj Europi tek tijekom lengyelske i

Tiszapolgár kulture, a tek tijekom srednjeg eneolitika broj ukopa goveda višestruko se

povećava i sada se već može govoriti o široko rasprostranjenom kulturnom fenomenu.

Završetkom eneolitika broj ukopa goveda u srednjoj Europi znatno se smanjuje, iako su u

rijetkim slučajevima zabilježeni kultni ukopi goveda u brončanom i željeznom dobu te antici

(npr. Hrubý, 1958.; Cencetti i sur., 2006.; Bugar, 2009.; Kołodziej, 2011.).

Kao što je već ranije navedeno ukop goveda u eneolitiku srednje Europe fenomen je

kojim se znanstvenici bave više od pola stoljeća (usp. Gabałówna, 1958.; Behrens, 1964.;

Zalai-Gaál, 1998.; Pollex, 1999.; Struhár, 2001.; Szmyt, 2006.; Horváth, 2010.), a do danas je

poznato više od pedeset takvih nalazišta. Prostor rasprostiranja ukopa goveda u Europi

obuhvaća Njemačku, Dansku, Poljsku, Češku, Slovačku, Mađarsku, kontinentalnu Hrvatsku,

sjevernu Srbiju i sjevernu Italiju (sl. 48). Najraniji eneolitički ukopi goveda datiraju se oko

3500. god. pr. Kr. i završavaju otprilike oko 2200.-2000. god. pr. Kr. (Pollex, 1999.; Horváth,

2010.). Takvi ukopi nađeni su u kontekstu kulture ljevkastih pehara (grupe Wartburg,

Walternienburg, Laba-Havel, Bernburg, Salzmünde), kulture Tiefstich keramike

(Altmärkische grupa), kulture vrpčaste keramike (grupa Schönfeld), kulture Mierzanowice,

kulture zvonolikih pehara; ipak, velika većina nalaza pripada horizontu kulture kuglastih

amfora i badenske kulture na koje otpada više od 80% registriranih ukopa goveda s područja

srednje Europe (Zalai-Gaál, 1998.).

Slika 48. Zemljopisna karta srednje Europe s obilježenim nalazištima na kojima su prisutnieneolitički ukopi goveda (karta izrađena prema Pollex, 1999. i Horváth, 2010.; crvenombojom označena su nalazišta u Hrvatskoj).

Ukop goveda najčešća je vrsta ukopa životinje u eneolitiku kontinentalne Hrvatske -

devet samostalnih ukopa goveda i dva mješovita ukopa u kojima goveda imaju dominantni

položaj zabilježeni su na osam nalazišta: 1) Aljmaš-Podunavlje, 2001., SJ 59/60 (jama

badenske kulture, mješoviti ukop) (Šimić, 2001b.); 2) Aljmaš-Podunavlje, 2005., SJ 15/16

(jama badenske kulture, samostalan cjelovit ukop) (Šimić, 2007.); 3) Josipovac-Gravinjak,

2007., SJ 538 (jama badenske kulture, samostalan cjelovit ukop) (Mihelić, 2008a.); 4)

Koprivnička Rijeka-Rudina, 1978./1979., jama 4 (jama vučedolske kulture, samostalan

djelomičan ukop) (Marković, 1981.); 5) Osijek-Retfala, 2004., (jama badenske kulture,

samostalan cjelovit ukop) (Šimić, 2005.); 6) Petrijevci-Verušed, 2007./2008., SJ 110

(eneolitička jama, samostalan djelomičan ukop) (Filipec i sur., 2009a., 2009b.); 7) Selci

Đakovački-Pajtenica, 2006., SJ 145 (jama lasinjske kulture, samostalan djelomičan ukop)

(Balen, 2007a.); 8) Stari Mikanovci-Damić gradina, 1980., (jama vučedolske kulture,

mješoviti ukop) (Iskra-Janošić, 1980.); 9) Vučedol, 1984.-1989., jama 15 (jama kostolačke

kulture) (Jurišić, 1990)24; 10) Vučedol, 1984.-1989., jama 42 (jama kostolačke kulture,

samostalan cjelovit ukop) (Jurišić, 1990.); 11) Vučedol, 1984.-1989., jama 55 (jama badenske

kulture) (Jurišić, 1990)25.

Jedna od bitnih karakteristika ukopa goveda s područja kontinentalne Hrvatske jest da

je u svakom od analiziranih objekata prisutan ukop jednog goveda (iznimka je Aljmaš-jama

SJ 59/60 gdje je uz čitavo govedo prisutna i jedna lubanja goveda). Takva statistika uklapa se

u istraživanja koja su proveli Behrens (1964.), Zalai-Gaál (1998.) i Pollex (1999.) za područje

srednje Europe. Naime, prema Pollexu (1999.) u eneolitiku srednje Europe najčešće je

prisutan po jedan ukop goveda, objekti s dva ukopa goveda su relativno brojni, dok su objekti

s tri i više ukopa rijetki; Zalai-Gaál (1998.) je izračunao da više od polovica ukopa goveda

koji nisu u direktnoj vezi s ljudskim grobovima spada u skupinu pojedinačnih ukopa.

Ukopi parova goveda unutar jednog objekta u srednjoj Europi registrirani su na više

nalazišta, i to najčešće u kontekstu kulture kuglastih amfora i badenske kulture: Alsónémedi

(Mađarska) (Bökönyi, 1951.; Gabałówna, 1958.), Brześc Kujawski (Poljska) (Gabałówna,

1958.), Budakalász (Mađarska) (Behrens, 1964.), Derenburg (Njemačka) (Döhle i Stahlhofen,

1985.), Falkenwalde (Njemačka) (Lemkuhl i Nagel, 1991.), Klementowice (Poljska)

(Gabałówna, 1958.; Lasota, 1972.), Osterburg (Njemačka) (Behrens, 1964.), Plotha

(Njemačka) (Behrens, 1964.), Zdrojówka (Poljska) (Szmyt, 2006.) itd. Prema Zalai-Gaál

(1998.) ukopi parova goveda čine trećinu ukopa koji nisu u direktnoj vezi s ljudskim

grobovima.

Višestruki ukopi goveda najčešće su pronalaženi na nalazištima kulture kuglastih

amfora. Tako su ukopi tri goveda zabilježeni u Adolfinu (Poljska) (Gabałówna, 1958.; Szmyt,

2006.), Oscherslebenu (Njemačka) (Döhle i Schlenker, 1998.) i Zauschwitzu (Njemačka)

(Döhle, 1988.); ukopi četiri goveda zabilježeni su u Pikutkowu (Poljska) (Gabałówna, 1958.;

24 Kostur nije pronađen kao cjelina in situ, već su kosti pripisane jednoj individui tijekom osteološke analize.Također, nije moguće odrediti da li je riječ o cjelovitom ili djelomičnom ukopu.25 Kostur nije pronađen kao cjelina in situ, već su kosti pripisane jednoj individui tijekom osteološke analize.Također, nije moguće odrediti da li je riječ o cjelovitom ili djelomičnom ukopu.

Szmyt, 2006.) i Zdrojówki (Poljska) (Szmyt, 2006.) dok je ukop pet goveda prisutan u Stobri

(Njemačka) (Gabałówna, 1958.).

Još jedna bitna karakteristika ukopa goveda iz kontinentalne Hrvatske jest da su svi

ukopi pronađeni u jamama unutar granica naselja. Inače, fenomen ukopa goveda isključivo u

jamama unutar naselja nije karakteristika samo eneolitika kontinentalne Hrvatske jer su takvi

ukopi u eneolitiku srednje Europe poznati s brojnih nalazišta. Već je Behrens (1964.) iznio

podatke koji pokazuju da su goveda manje povezana s ljudskim grobovima od drugih

životinja i da čine svega jednu četvrtinu životinja (25%) pronađenih u ljudskim grobovima i

20,7% životinja pronađenih pored ljudskih grobova dok ukopi goveda koji nisu u vezi s

ljudskim grobovima čine čak 62,5% od takvih ukopa. Zalai-Gaál (1998.) je na temelju svog

istraživanja koje je obuhvatilo 56 eneolitičkih ukopa goveda zaključio da čak dvije trećine

(66,7%) ukopa ne sadrži ljudske kosti i da nema nikakvu vezu s ljudskim grobovima.

Sukladno tomu, Szmyt (2006.) je na području Kujavije zabilježila jasnu tendenciju smještanja

ukopa životinja (veliku većinu čine goveda) u jame unutar granica naselja. Szmyt (2006.) je

također iznijela zapažanje da je jedan dio ukopa iz Kujavije smješten uz rubove naselja te su

najvjerojatnije predstavljali granice naselja. Ta hipoteza mogla bi se kod nas primijeniti u

slučaju nalazišta Josipovac-Gravinjak gdje je jama s ukopom goveda bila smještena na rubu

naselja, tj. na krajnjem istočnom dijelu (Mihelić, 2008a.), ali i na Vučedolu gdje su svi ukopi

životinja pronađeni u iskopavanjima od 1984. do 1989. pronađeni na krajnjoj periferiji

naselja, za razliku od ljudskih grobova koji su se pojavljivali na cijeloj istraživanoj površini

(Jurišić, 1990.). Kao što je već navedeno, osim u naseljima, samostalni ukopi goveda u

srednjoj Europi nađeni su i u ljudskim grobovima (rijetko) ili u njihovoj neposrednoj blizini

(mnogo češće): Alsónémedi, Bogojevo (Srbija, badenska kultura) (Gabałówna, 1958.;

Dimitrijević, 1979b.), Budakalász, Klementowice, Mittelhausen (Njemačka, kultura ljevkastih

pehara) (Gabałówna, 1958.), Parchatka (Poljska, kultura kuglastih amfora) (Gabałówna,

1958.), Tangermünde (Njemačka, kultura ljevkastih pehara) (Gabałówna, 1958.), Zdrojówka,

itd.

Ako se detaljnije analizira vrsta ukopanih goveda uočava se da u svim ukopima na

području kontinentalne Hrvatske prevladava domaće govedo (Bos taurus), a jedini izuzetak je

jama 4 u Koprivničkoj Rijeci koja je sadržavala djelomični ukop pragoveda (Bos primigenus).

U eneolitičkim ukopima goveda srednje Europe, kao i u slučaju kontinentalne Hrvatske,

također dominira domaće govedo s tek rijetkim izuzecima. Naime, ukopi pragoveda

zabilježeni su na nekolicini nalazišta kao što su Balatonőszöd (Mađarska, badenska kultura)

(Horváth, 2010.), Jordanów (Poljska, kultura ljevkastih pehara) (Gabałówna, 1958.),

Siniarzewo (Poljska, kultura kuglastih amfora) (Makowiecki i Makowiecka, 2000.; Szmyt,

2006.) i Weissenfels (Njemačka, kultura ljevkastih pehara) (Behrens, 1953.) .

Što se tiče spola analiziranih goveda u kontinentalnoj Hrvatskoj nisu uočene bitne

pravilnosti: u tri slučaja zabilježeni su ukopi krava (dva puta u Aljmašu i Osijek), u jednom

slučaju vjerojatno je riječ o biku (Josipovac), a kod goveda iz Koprivničke Rijeke,

Petrijevaca, Selaca Đakovačkih, Starih Mikanovaca i Vučedola (tri ukopa) spol nije određen.

Zalai-Gaál (1998.) iznosi podatke o spolnoj strukturi individua koje potječu iz objekata s

ukopom goveda iz srednje Europe, a kod kojih je provedena kompletna osteološka analiza: od

ukupno 49 životinja devet je krava, pet bikova, trinaest telaca i tri vola dok za 19 individua

spol nije naveden. Analizirajući spolnu strukturu ukopa goveda u eneolitiku srednje Europe

Pollex (1999.) je skrenuo pozornost na neujednačenost u pojavi i kombinaciji spolova, a do

sličnog zaključka došli su M. Szmyt (2006.) i T. Horváth (2010.) koji također sugeriraju da ne

postoji pravilo u rasporedu spolova u ukopima goveda tijekom eneolitika.

Dobna struktura goveda iz kontinentalne Hrvatske također ne ukazuje na neke izrazite

pravilnosti, ali bi možda mogla sugerirati da su se preferirale individue relativno mlađe dobi:

Aljmaš-jama SJ 59/60 (3 godine), Aljmaš-jama SJ 15/16 (1,5-2 godine), Josipovac (odrasla,

ali ne i stara individua), Osijek (3 godine), Petrijevci (odrasla individua), Stari Mikanovci

(2,5-3,5 godine), Vučedol-jama 15 (mlada individua), Vučedol-jama 42 (0,5 godina),

Vučedol-jama 55 (odrasla individua). Na području srednje Europe starost ukopanih goveda

znatno varira pa su tako zabilježeni ukopi teladi mlađe od jedne godine (npr. Alsónémedi,

Budakalász, Falkenwalde, Šarovce (Slovačka, badenska kultura) (Ambros, 1958.), ali i vrlo

starih individua (preko 10-12 godina) (npr. Plotha i Zauschwitz). Prema Szmyt (2006.) u

ukopima goveda na području Kujavije tijekom kulture kuglastih amfora prevladavaju

individue starosti između 3 i 5 godina.

Za goveda iz Aljmaša-jama SJ 15/16, Osijeka, Petrijevaca i Vučedola-jama 55

izračunata je visina grebena. Krava iz Aljmaša bila je visine 123 cm, krava iz Osijeka 116 cm,

bik (vjerojatno) iz Josipovca bio je visine 110 cm, dok visina grebena goveda iz Vučedola-

jama 55 (neodređen spol) iznosi 117 cm (Jurišić, 1990.). Do danas su podaci o visinama

životinja otkrivenih u eneolitičkim objektima s ukopima goveda poznati s nalazišta

Alsónémedi (bik 120 cm, krave 128-132 i 130-133 cm), Brześc Kujawski (krava 118,5 cm,

bik 130,2 cm) (Świeżyński, 1958.), Derenburg (krava 128 cm, bikovi 129,3, 132 i 136 cm,

kastrati 132,5 i 137 cm), Falkenwalde (vjerojatno krave 106-112 i 106,7 cm, bik 126 cm),

Hostivice (Češka, kultura ljevkastih pehara; krava 117,4 cm) (Kyselý, 2002.) i Zauschwitz

(krava 122,5 cm, kastrati 142,6 i 145,6 cm). Kada se te visine usporede s govedima iz

kontinentalne Hrvatske (sl. 49) može se uočiti da krava iz Osijeka spada među gracilnije

individue iz eneolitičkih ukopa dok krava iz Aljmaša ne odskače od prosjeka visina

analiziranih srednjoeuropskih goveda, a po visini najsličnija je kravi iz Zauschwitza. Bik

(vjerojatno) iz Josipovca se po svojoj visini, za razliku od krave iz Aljmaša, bitno izdvaja od

ostalih srednjoeuropskih goveda - ta individua je izrazito niska (za 10 cm je niži od bika iz

Alsónémedija), a po svojoj veličini gotovo je identičan željeznodobnom ukopu goveda

(kastrat ili bik manjih dimenzija) iz Madonne del Piano (Italija) (Cencetti i sur., 2006.).

Kyselý (2002.) je uspoređujući dimenzije dugih kostiju individua pronađenih u objektima s

ukopima goveda zaključio da su goveda pokopana na nalazištima u Njemačkoj u prosjeku

nešto većih dimenzija u odnosu na individue iz istočnijih regija (Poljska, Mađarska, Češka).

Slika 49. Usporedba visina grebena individua pronađenih u eneolitičkim ukopima goveda.

Orijentacija kostura goveda u kontinentalnoj Hrvatskoj značajno varira: u Aljmašu-

jama SJ 59/60 govedo je orijentirano S-J s glavom na sjever, u Aljmašu-jama SJ 15/16 I-Z, u

Osijeku J-S, u Petrijevcima Z-I, u Selcima Đakovačkim S-J, a u Vučedolu-jama 42 SZ-JI.

Sukladno podacima iz kontinentalne Hrvatske, Szmyt (2006.) nije uočila pravilnosti u

orijentaciji ukopa životinja (najviše goveda) u kulturi kuglastih amfora na području Kujavije,

dok Horváth (2010.) na nalazištu Balatonőszöd kod orijentacije kostura goveda nije mogla

ustanoviti nikakav sistem jer je orijentacija varirala od ukopa do ukopa. Podaci koje iznosi

Zalai-Gaál (1998.), a koji se temelje na istraživanju orijentacije 55 kostura goveda s 30

nalazišta, pokazuju da je otprilike polovica goveda (49%) bilo orijentirano u smjeru Z-I (s

glavom prema zapadu), u smjeru S-J bilo je orijentirano 24% goveda, u smjeru I-Z 18%, a u

smjeru J-S 9% individua.

Za razliku od orijentacije, položaj ukopanih goveda u kontinentalnoj Hrvatskoj

sugerira određenu pravilnost. Naime, goveda iz Aljmaša-jama SJ 59/60, Osijeka, Petrijevaca,

Starih Mikanovaca i Vučedola-jama 42 ležala su na desnom boku dok je samo govedo iz

Aljmaša-jama SJ 15/16 bilo položeno na lijevi bok. Zalai-Gaál (1998.) je na temelju analize

33 objekta koji su sadržavali eneolitičke ukope goveda s područja srednje Europe zaključio da

su goveda bila otprilike podjednako polagana na lijevi i na desni bok, sa zanemarivo većom

učestalošću goveda položenih na desni bok, dok Horváth (2010.) za goveda iz Balatonőszöda

donosi podatak da su tijela bila podjednako učestalo položena na lijevi i desni bok, a ponekad

su bila postavljena i na leđa.

Položaji nogu goveda iz kontinentalne Hrvatske također se razlikuju: noge su kod

goveda iz Aljmaša-jama SJ 15/16, Josipovca i Vučedola-jama 42 podvučene pod tijelo; kod

goveda iz Osijeka stražnje su noge ispružene, a prednje blago savijene; stražnje noge goveda

iz Aljmaša-jama SJ 59/60 bile su savijene dok su prednje bile ispružene; prednje noge goveda

iz Starih Mikanovaca bile su savinute, a lijeva stražnja ispružena; kod goveda iz Petrijevaca

prednje su noge i stražnja lijeva bile podvučene pod tijelo a stražnja desna ispružena.

Ispružene noge kod goveda iz Aljmaša-jama SJ 59/60, Osijeka i Petrijevaca bi mogle biti i

posljedica procesa raspadanja organizma jer se mrtvi kopitari često napuhnu uslijed

djelovanja raspadnih plinova te se okrenu na leđa s ispruženim i ukočenim ekstremitetima

(Weigelt, 1989.). Šimić (2007.) spominje mogućnost da su govedu iz Aljmaša (SJ 15/16) prije

smrti noge bile vezane - ona tu pretpostavku temelji na izrazito jakoj fleksiji svih ekstremiteta

tog goveda, a identičnu pretpostavku iznosi Szmyt (2006.) za neke kosture goveda s područja

Kujavije. Horváth (2010.) je analizirajući položaj glave i nogu goveda iz Balatonőszöda

zaključila da su im glave bile okrenute prema kralježnici ili ispod nje dok je pozicija nogu

varirala: slučajan, ispružen, skvrčen (sve četiri ili samo prednje/stražnje), stražnje noge

podvučene u žablji položaj.

Gotovo svim ukopima goveda iz kontinentalne Hrvatske, osim onoga iz Selaca

Đakovačkih, zajednička je prisutnost veće količine ulomaka keramike. Ovakva praksa

zabilježena je i drugdje u srednjoj Europi: na nalazištu Balatonőszöd u 10 od 17 jama koje su

sadržavale samostalne ukope goveda pronađene su veće količine keramike (ponegdje i po 2,5

kg) (Horváth, 2010.), dok je u Kujaviji u više od polovice jama s ukopima životinja (85% čine

goveda) pronađena keramika (Szmyt, 2006.). Szmyt (2006.) je na temelju takvog rasporeda

pretpostavila da bi prisutnost keramike u zapunama jama s ukopima goveda mogla sugerirati

namjerno postavljanje keramičkih posuda u jamama pokraj tijela životinja, a veći broj

fragmenata bi mogao biti rezultat namjernog razbijanja posuda tijekom rituala.

Među ukopima goveda iz kontinentalne Hrvatske prisutna su i četiri objekta koja

sadrže ukope pojedinih koštanih elemenata goveda: Aljmaš-jama SJ 59/60, Koprivnička

Rijeka-Rudina (jama 4), Petrijevci-jama SJ 110 i Selci Đakovački-jama SJ 119/120. Prema

osteološkoj analizi u Aljmašu-jama SJ 59/60 je uz cjeloviti kostur goveda prisutna još jedna

glava, govedu iz Koprivničke Rijeke nedostaju stražnje noge, govedu iz Petrijevaca nedostaje

glava, dok su kod goveda iz Selaca Đakovačkih prisutni dijelovi trupa i prednje noge. Tako su

samo glave goveda zabilježene na nalazištima Dobra (Poljska, kultura kuglastih amfora)

(Gabałówna, 1958.), Tangermünde i Weissenfels; ukapanje samo glava i ekstremiteta goveda

uočeno je u Tiszavasváru i Baji (Mađarska, badenska kultura) (Zalai-Gaál, 1998.). Žid (2000.)

je izračunao da se izolirane lubanje čine 14% eneolitičkih ukopa goveda u srednjoj Europi,

dok se drugi anatomski elementi javljaju u daljnjih 27% ukopa. Tijela goveda bez glave

prisutna su u Klementowicama i Šarovcama - u oba slučaja autori naglašavaju namjerno

odvajanje glave od tijela. Slučajevi odvajanja ekstremiteta (nogu) od ostatka tijela zabilježeni

su na nalazištima Biendorf (Gabałówna, 1958.), Hostivice i Zauschwitz, dok su ukopi goveda

bez glave i ekstremiteta zabilježeni u Kétegházi (Mađarska, badenska kultura) i Obermöllernu

(Njemačka, kultura ljevkastih pehara) (Zalai-Gaál, 1998.). Potrebno je spomenuti mogućnost

da neki slučajevi djelomičnih ukopa životinja (ne samo goveda) najvjerojatnije nisu

posljedica ritualnog namjernog komadanja tijela već da bi mogli odražavati specifične uvjete

očuvanja kostiju na određenoj mikrolokaciji (Johannsen i Laursen, 2010.).

Osim samostalnih ukopa goveda u kontinentalnoj Hrvatskoj prisutna su i dva

mješovita ukopa u kojima govedo ima dominantan položaj: Aljmaš-jama SJ 59/60 (govedo i

pas) i Stari Mikanovci (govedo i srna). Zajednički ukop goveda i psa tijekom eneolitika

zabilježen je na više nalazišta, ponekad bez direktnog kontakta s ljudskim ukopom, ali češće

unutar objekta koji sadrži ljudski ukop: u Dolním Věstonicama (Češka) je u jami kulture

kuglastih amfora prisutan ukop goveda i tri psa (Koštuřík i Šebela, 1992.); u Brześcu

Kujawskom je u grobu 5 uz dva ukopa bika prisutan i kostur psa; u Jordanówu je u jami

kulture ljevkastih pehara prisutan kostur pragoveda, čitav kostur psa, šest pasjih lubanja i

lubanja osmogodišnjeg djeteta; u Weissenfelsu su u kontekstu kulture ljevkastih pehara u jami

7 uz ljudske kosti pronađene dvije pseće lubanje, čitav kostur psa i šest lubanja goveda, a u

jami 27 je uz četiri ljudska kostura pronađeno 19 goveđih lubanja i 10 kostura pasa; u Plothi

je u jami kulture ljevkastih pehara prisutan kostur goveda na čijim je nogama ležao kostur psa

a djelomičan ukop mlađe osobe je smješten među životinjskim kostima. Za razliku od ukopa

iz Aljmaša-jama SJ 56/60, analogije ukopu iz Starih Mikanovaca gotovo je nemoguće pronaći

u eneolitiku, ali i čitavoj prapovijesti srednje Europe - jedini donekle sličan ukop je onaj iz

Balatonőszöda gdje je u jami badenske kulture uz kostur krave pronađena i donja čeljust srne

(Horváth, 2010.).

4.1.2. Ukopi pasa

Domestikacija psa datira još od mezolitika, ali psa kao čovjekovog pratitelja možemo

pratiti i mnogo ranije (Bökönyi, 1975.; Larsson, 1990.; Clutton-Brock, 1999.). Prema

Bartosiewiczu (1994.) uloga psa u prapovijesti može se sagledati kroz tri aspekta: a) čovjek

koristi psa kao izvor sirovina; b) pas služi kao čuvar i pratilac u lovu; c) upotreba psa kao

žrtvene životinje i/ili kućnog ljubimca. Horváth (2010.) sugerira da je u prapovijesti Europe

uloga psa u lovu bila manje važna, a najvažnija uloga je bila ona čuvara naselja i stada.

Arheološki podaci sugeriraju da je neolitiku pas bio korišten za ljudsku prehranu, a već

tijekom eneolitika i posebice brončanog doba konzumacija pasjeg mesa izgubila je na

značenju kada su veće količine mesa domesticiranih životinja (govedo, svinja) postale

raspoložive (Bartosiewicz, 1994.). Prema zooarheološkim istraživanjima tijekom eneolitika u

srednjoj Europi prevladavala je gracilnija pasmina slična špicu (Canis familiaris palustris),

dok su u ranijim razdobljima prevladavale veće pasmine. Canis familiaris palustris je također

i najčešća pasmina koja se javlja u prapovijesnim ukopima pasa (Horváth, 2010.).

Prvi ukopi pasa u srednjoj Europi zabilježeni su tijekom mezolitika u Lepenskom Viru

i Vlascu (Bökönyi, 1972., 1975.; Radovanović, 1999.), a prisutni su tijekom čitave

prapovijesti (najviše u srednjem i kasnom neolitiku); tijekom kasnijih razdoblja (brončano

doba, željezno doba, Rim) njihov broj se smanjuje te se mijenja njihov karakter (Kyselý,

2002.). Iscrpna istraživanja o ukopima pasa u prapovijesti Europe među ostalima objavili su

Behrens (1964.), Andrałojć (1993.), Zalai-Gaál (1994.), Žid (2000.) te Zalai-Gaál i sur.

(2011.) dok je svoje viđenje mitološke uloge psa u prapovijesti dao Maringer (1980/1981.).

Nakon goveda, pas je životinjska vrsta koja se najčešće pojavljuje u eneolitičkim

objektima koji sadrže ukope životinja na području kontinentalne Hrvatske. Ukop psa

(samostalan, u dominantnom položaju uz druge životinje, unutar ljudskog groba) registriran je

u deset objekata na tri nalazišta:1) Petrijevci-Verušed, 2007./2008., SJ 838 (eneolitička jama,

samostalan cjelovit ukop) (Filipec, 2009a., 2009b.); 2) Selci Đakovački-Pajtenica, 2006., SJ

110 (jama lasinjske kulture, dvostruki cjeloviti ukop) (Balen, 2007a); 3) Selci Đakovački-

Pajtenica, 2006., SJ 158 (jama lasinjske kulture, mješoviti ukop) (Balen, 2007a); 4) Vučedol,

1938, grob 3/4, (grob vučedolske kulture, mješoviti i ukop) (Jurišić, 1990.; Schmidt, 1945.)26;

5) Vučedol, 1984.-1989., jama 17 (jama badenske/kostolačke kulture, samostalan cjelovit

ukop) (Jurišić, 1990.); 6) Vučedol, 1984.-1989., jama 22 (jama kostolačke kulture) (Jurišić,

26 Prema Schmidtu (1945.), a što prenose Behrens (1964.) i Jurišić (1990.), u grobu je bio prisutan kompletankostur janjeta, pas te koštani ostaci svinje, goveda i jelena. No, na fotografijama i crtežima koje donosi Schmidt(1945.) nisu vidljivi ostaci niti jedne životinje osim djelomičnog kostura psa (rebra i kralješci in situ, uanatomskom položaju) te se ne može odrediti koja životinja (janje ili pas) je imala dominantan položaj u grobu.S obzirom da su na ilustracijama vidljivi samo ostaci psa autorica je odlučila ovaj objekt svrstati među mješoviteukope u kojima dominira pas.

1990.)27; 7) Vučedol, 1984.-1989., jama 92 (jama vučedolske kulture, samostalan cjelovit

ukop) (Jurišić, 1990.); 8) Vučedol, 1984.-1989., kvadrant 95 (miješani eneolitički materijal)

(Jurišić, 1990.)28; 9) Vučedol, 1984.-1989., kvadrant 100 (vučedolska kultura) (Jurišić,

1990.)29; 10) Vučedol, 1984.-1989., kvadrant 117 (miješani kostolački/vučedolski materijal,

samostalan cjelovit ukop) (Jurišić, 1990.).

S obzirom na relativno mali broj ukopa pasa u eneolitiku srednje Europe za usporedbu

sa situacijom u kontinentalnoj Hrvatskoj u ovom poglavlju upotrijebit će se opsežna analiza

bioloških karakteristika i arheološkog konteksta ukopa pasa u srednjoj Europi tijekom

neolitika i eneolitika koju su proveli Zalai-Gaál (1994.) te Zalai-Gaál i sur. (2011.).

Kada je riječ o ukopu pasa u eneolitiku kontinentalne Hrvatske najčešće se radi o

samostalnim ukopima jedne individue u objektu. Cjeloviti/gotovo cjeloviti ukopi prisutni su u

Petrijevcima (SJ 838) i Vučedolu (jame 17 i 92, kvadrant 117), dok je u slučaju Vučedola

(kvadranti 22 i 100) najvjerojatnije riječ o samostalnom cjelovitom ukopu, no s obzirom da te

individue nisu pronađene in situ ovu tezu potrebno je iznijeti s određenom dozom opreza. U

Vučedolu-kvadrant 95 najvjerojatnije je riječ o samostalnom parcijalnom ukopu psa (glava i

prednji ekstremiteti), no niti ta individua nije pronađena in situ pa je i ovdje potrebna

određena doza opreza. Samostalni cjeloviti ukopi pasa u srednjoj Europi javljaju se tijekom

čitavog neolitika i eneolitika, a najveći broj takvih ukopa zabilježen je u lengyelskoj kulturi

(Zalai-Gaál i sur., 2011.). Među najznačajnijim nalazištima na kojima su zabilježeni

samostalni cjeloviti ukopi pasa su Alsónyék-Bátaszék (Mađarska, lengyelska kultura, četiri

ukopa) (Zalai-Gaál i sur., 2011.), Balatonőszöd (Mađarska, badenska kultura) (Horváth,

2010.), Bożejewice (Poljska, kultura kuglastih amfora) (Makowiecki i Makowiecka, 2000.;

Szmyt, 2006.), Hluboké-Mašúvky (Češka, lengyelska kultura) (Behrens, 1964.), Hurbanovo

(Behrens, 1964.), Komjatice-Tomášove (Slovačka, kultura linearnotrakaste keramike)

(Behrens, 1964.), Mórágy-Tűzkődomb (Mađarska, lengyelska kultura, dva ukopa) (Zalai-

Gaál, 1994.), Strzyżów (Poljska, kultura vrpčaste keramike) (Behrens, 1964.) itd. Samostalni

parcijalni ukopi pasa su rjeđi i za sada su registrirani u Endrődu 119 (Mađarska, Körös

kultura) (glava i prednji dio tijela) (Zalai-Gaal, 1994.), Görzigu (tijelo bez lubanje)

(Njemačka, kultura ljevkastih pehara) (Behrens, 1964.), Pontetaru (Italija, kultura A bocca

Quadrata, bez stražnjih nogu) (Brea i sur., 2010.) i na nalazištu Bulhary-Gajdošana cihelna

27 Kostur nije pronađen kao cjelina in situ, već su kosti pripisane jednoj individui tijekom osteološke analize.Također, nije moguće odrediti da li je riječ o cjelovitom ili djelomičnom ukopu.28 Kostur nije pronađen kao cjelina in situ, već su kosti pripisane jednoj individui tijekom osteološke analize.Također, nije moguće odrediti da li je riječ o cjelovitom ili djelomičnom ukopu.29 Kostur nije pronađen kao cjelina in situ, već su kosti pripisane jednoj individui tijekom osteološke analize.Također, nije moguće odrediti da li je riječ o cjelovitom ili djelomičnom ukopu.

(Češka, lengyelska kultura) (Zalai-Gaál i sur., 2011.). Za razliku od kontinentalne Hrvatske

gdje objekti sa samostalnim ukopom jedne individue tijekom eneolitika čine većinu

zabilježenih ukopa pasa, na području srednje Europe u neolitiku i eneolitiku takvi ukopi čine

manje od jedne petine ili 18% (Zalai-Gaál, 1994.).

Kod samostalnih ukopa pasa iz kontinentalne Hrvatske ne može se uočiti nikakva

pravilnost u orijentaciji što je već primijetio i Jurišić (1990.) za životinjske ukope s Vučedola.

Naime, sve individue iz kontinentalne Hrvatske s poznatim arheološkim kontekstom različito

su orijentirane: pas iz Vučedola-jama 17 leži u smjeru S-J, pas iz Vučedola-kvadrant 117 u

smjeru I-Z, a pas iz Petrijevaca u smjeru Z-I. Slična situacija prisutna je i na području srednje

Europe tijekom neolitika i enolitika: položaj pasa varira od smjera S-J u Pontetaru, Z-I u

Alsónyék-Bátaszéku (jama 10/B/619), SZ-JI u Alsónyék-Bátaszéku (jama 10/B/15), Mórágy-

Tűzkődombu i Salzmündeu (Njemačka, kultura ljevkastih pehara)

(http://www2.archlsa.de/grabungen/a143/befund_4091.html), I-Z u Bučanyma (Slovačka,

lengyelska kultura) (Petrasch, 2010.), Tiszaföldváru (Mađarska, badenska kultura) (Zalai-

Gaál, 1994.), Strzyżówu i Zaklozdie (Poljska, kultura vrpčaste keramike) (Behrens, 1964.),

JZ-SI u Alsónyék-Bátaszéku (jama 10/B/723), Künzing-Unterbergu (Njemačka, lengyelska

kultura) i Görzigu te JI-SZ na nalazištu Hluboké-Mašúvky.

Za razliku od orijentacije položaj ukopanih pasa u kontinentalnoj Hrvatskoj otkriva

određenu pravilnost - svi psi otkriveni in situ bili su položeni na desni bok sa zgrčenim

nogama. Kada se situacija u kontinentalnoj Hrvatskoj usporedi s onom u srednjoj Europi

primjetna je znatno veća učestalost ukopa na lijevom boku: Alsónyék-Bátaszék (tri ukopa),

Bučany, Hluboké-Mašúvky, Iža (Slovačka, kultura linearnotrakaste keramike) (Zalai-Gaál,

1994.), Künzing-Unternberg, Mórágy-Tűzkődomb, Pontetaro, Salzmünde; ukop na desnom

boku zabilježen je na nalazištu Hódmezővásárhely-Gorzsa (Mađarska, Tisza kultura) (Zalai-

Gaál, 1994.) i Strzyżów. U svim navedenim slučajevima prisutna je fleksija ekstremiteta

(hocker položaj), osim kod ukopa psa u Bučanyma koji je imao ispružene noge (Petrasch,

2004.).

Detalji o biološkim karakteristikama (dob, spol, pasmina) pasa iz eneolitičkih ukopa

kontinentalne Hrvatske, osim podataka od doživljenoj starosti, gotovo su nepoznati. Dobna

struktura pasa iz kontinentalne Hrvatske ne pokazuje pravilan raspored: psi iz Petrijevaca i

Vučedola (jama 17, 22 i 92) mogu se svrstati u kategoriju štenaca jer su svi mlađi od jedne

godine dok psi iz Vučedola (kvadranti 95, 100 i 117) spadaju u kategoriju odraslih. Što se

spola tiče jedino je poznat spol individue iz Petrijevaca, a riječ je o mužjaku (Hincak, us.

podatak). Nažalost, podaci o pasminama pasa u eneolitiku kontinentalne Hrvatske, barem

kada je riječ o individuama iz pojedinačnih ukopa, u potpunosti nedostaju. Slično kao i kod

nas, o biološkim karakteristikama individua u neolitičkim i eneolitičkim objektima s ukopima

pasa na području srednje Europe postoji relativno malo podataka. Podaci o spolu iznimno su

rijetki, pa je za sada spol poznat jedino za individuu iz Künzing-Unternberga (mužjak).

Podaci o doživljenoj starosti ipak su nešto obilniji: Strzyżów (između 1 i 1,5 godine),

Bernhardsthal (Austrija, lengyelska kultura, oko 1,5 godina) (Bauer i Ruttkay, 1974.),

Alsónyék-Bátaszék (četiri individue, sve između 1,5 i 2 godine), Hurbanovo (Slovačka,

kultura linearnotrakaste keramike, mlađa individua) (Bistáková i Pažinová, 2010.) i

Salzmünde (mlađa individua) dok individue s nalazišta Hluboké-Mašúvky i Mórágy-

Tűzkődomb spadaju u kategoriju odraslih. Što se tiče pasmine, psi iz Hurbanova i

Bernhardstahla pripadaju pasmini Canis familiaris palustris (Bauer i Ruttkay, 1974.;

Bistáková i Pažinová, 2010.) dok individua iz Künzing-Unternberga po svojoj građi spada

između pasmina Canis familiaris palustris i Canis familiaris intermedius (Petrasch, 2004.).

Osim pojedinačnih samostalnih ukopa pasa na području kontinentalne Hrvatske

registriran je i dvostruki ukop i to na nalazištu Selci Đakovački-SJ 110. U neolitiku i

eneolitiku srednje Europe slične pojave zabilježene su još u vinčanskom sloju na Gomolavi

(Srbija, Brukner, 1980.) i na nalazištu Velké Žernoseky (Češka, prijelaz iz eneolitika u rano

brončano doba) (Behrens, 1964.; Kołodziej, 2011.). U Selcima Đakovačkim obje životinje

orijentirane su Z-I i položene na lijevi bok jedna iza druge tako da stražnje noge prednje

životinje dodiruju glavu druge; noge nisu bile postavljene u hocker položaj. U Gomolavi su u

jami pronađena dva psa u anatomskom položaju, okrenuti međusobno trbusima, a jedan je

imao zgrčene noge (Brukner, 1980.); na nalazištu Velké Žernoseky jedan pas bio je

orijentiran S-J na lijevom boku, a drugi je ležao u suprotnom smjeru (J-S), također na lijevom

boku tako da su im se noge dodirivale (Behrens, 1964.).

Uz jednostruke i dvostruke ukope pasa na području srednje Europe zabilježeni su i

višestruki ukopi pasa kao što je slučaj na nalazištima Bubanj (Srbija, Bubanj-Hum kultura)

(Behrens, 1964.) i Berettyóújfalu-Herpály (Mađarska, Herpály kultura) (Zalai-Gaál, 1994.).

Također, tijekom tog razdoblja prisutan je i veliki broj ukopa psećih lubanja u jamama unutar

lengyelskih naselja (npr. Čičarovce, Komjatice-Tomášove, Zengôvárkony, Mórágy-

Tûzkôdomb, Alsónyék-Bátaszék) što je navelo Zalai-Gaála (2009.) na pretpostavku da se

tijekom tog perioda na prostoru Karpatske kotline razvila jedna vrsta kulta lubanje.

Najznačajnija nalazišta u kojima su prisutni ukopi pasa u ljudskim grobovima su

Alsónyék-Bátaszék (Zalai-Gaál i sur., 2011.), Svodín (Slovačka, lengyelska kultura)

(Němejcová-Pavúková, 1982.), Tiszapolgár-Basatanya (Mađarska, Tiszapolgár kultura)

(Bognár-Kutzián, 1963.), Zengôvárkony (Dombay, 1960.) itd. Za sada je u eneolitiku

kontinentalne Hrvatske zabilježen samo jedan parcijalni ukop psa u ljudskom grobu i to na

Vučedolu-dvostruki grob 3/4 (Schmidt, 1945.) u kojem su bili pokopani odrasli muškarac i

žena, a uz njih je pronađeno veća količina keramičkih predmeta, čitavo janje i druge brojne

životinjske kosti. Do danas u srednjoeuropskom neolitiku i eneolitiku nije zabilježena

kombinacija ukopa janjeta i psa u ljudskom grobu, ali je zabilježeno nekoliko slučajeva

parcijalnih ukopa pasa. Takvi slučajevi zabilježeni su na nalazištima Alsónyék-Bátaszék

(grobovi 5603/1/964 i 5603/1/968 - uz odrasle muškarce prisutni su prednji dijelovi kostura

psa s s lubanjama; grob 5603/1/677 - uz odraslog muškarca prisutna je jedna pseća lubanja;

grob 10/B/4279 - uz odraslu ženu prisutne su dvije pseće lubanje) (Zalai-Gaál i sur., 2011.),

Friebritz (Austrija, lengyelska kultura, grob 136 - uz mlađeg muškarca prisutan je kompletan

kostur svinje i prednji dio kostura psa s lubanjom) (Neugebauer-Maresch i sur., 2001.),

Hódmezôvásárhely-Szakálhát (Mađarska, Tiszapolgár kultura, u grobu odrasle žene prisutan

je prednji dio kostura psa s lubanjom) (Bognár-Kutzián, 1972.) i Zengôvárkony (grob 229 - uz

odraslog muškarca prisutna je jedna pseća lubanja) (Dombay, 1960.).

Kada se usporedi položaj psa u grobovima u odnosu na pokojnika ne uočava se

nikakva pravilnost: u dvostrukom grobu 3/4 iz Vučedola pas se nalazio iznad glava pokojnika

prema rubu grobne rake, u grobu 10/B/3697 iz Alsónyék-Bátaszéka pas se nalazio iza leđa

muškarca uz sjeverni rub groba, u grobu 5603/1/964 iz Alsónyék-Bátaszéka i u Köthenu

(Njemačka, eneolitik) (Wunn, 2001.) pas je bio položen direktno uz lice pokojnika, u grobu

5603/1/968 iz Alsónyék-Bátaszéka pas je bio smješten iza leđa pokojnika uz sjeverozapadni

rub groba, u grobu 5603/1/968 s istog nalazišta pas je bio smješten ispod nogu pokojnika uz

sjeverozapadni rub groba, u grobu 10 iz Mórágy-Tûzkôdomba pas je bio smješten u

suprotnom kutu od pokojnika; u više slučajeva pas je bio položen u području oko nogu

pokojnika: grob 3/71 iz Svodína, grob 136 iz Friebritza, grobovi 52, 53 i 67 iz Tiszapolgár-

Basatanye, Nickelsdorf (Austrija, eneolitik) (Wunn, 2001.) i Złotniki (Poljska, kultura

linearnotrakaste keramike) (Dzieduszycka-Machnikowa, 1964.).

Inače se ukopi pasa u ljudskim grobovima vežu isključivo uz odrasle muškarce, a

izuzetak predstavljaju ukopi dvije pseće lubanje u grobu odrasle žene u Alsónyék-Bátaszéku i

ukop prednje polovice psa u grobu odrasle žene u Hódmezôvásárhely-Szakálhátu. S obzirom

na jasno izraženu dominaciju muškaraca u ljudskim grobovima u kojima su zabilježeni ukopi

pasa, ali i iznimno velik broja predmeta položenih u grobove tih osoba (npr. grobovi

5603/1/677, 5603/1/964, 5603/1/968 i 5603/1/1991 u Alsónyék-Bátaszéku, grob 10 u

Mórágy-Tûzkôdombu, grobovi 42, 52, 53, 61 i 67 iz Tiszapolgár-Basatanye, grob 128 iz

Zengôvárkonya) Zalai-Gaál i sur. (2011.) smatraju da su psi imali iznimno važnu ulogu u

kultu aktivnosti u određenoj zajednici te da se njihova uloga povezivala uz osobe višeg statusa

kao što su „vođe“, lovci ili osobe koje su se bavile zanimanjima bitnim za život zajednice.

Osim samostalnih ukopa pasa na našem području prisutan je i jedan mješoviti ukop na

nalazištu Selci Đakovački-SJ 158 u jami lasinjske kulture koji se sastoji od šest djelomičnih

ukopa pasa i dva djelomična ukopa koze/ovce. Karakteristika ovog ukopa je u tome što su

kosti pasa bile dislocirane i što prevladavaju izrazito mlade individue (jedna ispod 3 godine

starosti, tri su bile mlađe od 1 godine, a za dvije starost nije određena), bez tragova mesarenja.

Najbliže analogije ukopu iz Selaca Đakovačkih zabilježene su u Weissenfelsu (Behrens,

1953.) i Hostivicama (Češka, kultura ljevkastih pehara) (Kyselý, 2002.); u Weissenfelsu su u

jami kulture ljevkastih pehara bili ukopani koštani ostaci dvoje ljudi, kosturi tri izrazito mlada

psa (1-2 mjeseca) te po jedna pseća, svinjska i goveđa lubanja - vjerojatno nije riječ o

ljudskom grobu (Behrens, 1953.); u Hostivicama su u jami kulture ljevkastih pehara prisutni

dijelovi kostura četiri pasa (svi su bili ispod 6 mjeseci starosti i potječu iz barem dva legla) te

fragmenti kostura goveda, svinje, ovce/koze i jelena, a na kostima nisu uočeni tragovi

mesarenja (Kyselý, 2002.).

4.1.3. Ukopi svinja

Svinje su bile osobito omiljene kod prapovijesnih kultura zbog svoje plodnosti. Te

domaće životinje korištene su u prvom redu zbog mesa i masti, a koža i kosti također su

upotrebljavane na različite načine. Njihov odličan njuh također se pokazao iznimno korisnim

(npr. u potrazi za gljivama i korijenjem), a kada su nakon žetve puštane u polja preoravale su

preostalo korijenje i činila polja plodnijima i pogodnijima za daljnju obradu (Horváth, 2010.).

Pojedina istraživanja posvetila su posebnu pozornost prehrambenim navikama svinja koje su

gotovo u potpunosti uklanjale izmet i otpatke iz naselja i u tom smislu bile iznimno bitni

čimbenici u ograničavanju širenja bolesti u pretpovijesnim društvima (Nemeth, 1998).

Prvi ritualni ukopi svinja kod modernog čovjeka zabilježeni su tijekom B faze

pretkeramičkog neolitika na turskom nalazištu Çayönü gdje je zabilježen ukop glave divljeg

vepra zajedno s kostima psa u blizini ljudskog groba, zatim u C fazi pretkeramičkog neolitika

na jordanskom nalazištu 'Ain Ghazal gdje je lubanja svinje položena uz noge pokojnika u

grobu (Zalai-Gaál i sur., 2009.). U Europi slični nalazi prvi put su uočeni tijekom mezolitika

na nalazištu Hoëdic (Francuska) gdje je pokraj lubanje odrasle žene u grobu 3 bila smještena

donja čeljust divlje svinje (Zalai-Gaál i sur., 2009.). Ritualni ukopi svinja u više varijacija

(samostalni, u ljudskim grobovima, s drugim životinjama, cjeloviti/gotovo cjeloviti ukopi,

djelomični ukopi, ukopi samo određenih dijelova tijela) naročito su brojni tijekom kasnog

neolitika i eneolitika (Münchshöfen kultura, lengyelska kultura, kultura ljevkastih pehara,

kultura kuglastih amfora, badenska kultura), a javljaju se ukopi domaćih i divljih svinja

(Behrens, 1964.; Žid, 2000.; Zalai-Gaál i sur., 2009.). Posebnu pojavu čine ukopi donjih

čeljusti i očnjaka divljih svinja koji su vrlo česti tijekom lengyelske kulture i najčešće su

pronađeni u ljudskim grobovima te su najvjerojatnije predstavljali statusni simbol, toteme

životinja ili trofeje (usp. Zalai-Gaál i sur., 2009.).

Svinja je treća vrsta po zastupljenosti u eneolitičkim ukopima životinja na području

kontinentalne Hrvatske. Ukop svinje zabilježen je u pet objekata na tri nalazišta: 1) Đakovo-

Franjevac, 2007., SJ 43/44 (jama kostolačke kulture, samostalan cjeloviti ukop) (Balen,

2007b.); 2) Đakovo-Franjevac, 2007., SJ 265/266 (jama/grob kostolačke kulture, dvostruki

cjeloviti ukop) (Balen, 2007b.); 3) Koprivnička Rijeka-Rudina, 1978./1979., jama 19 (jama

vučedolske kulture, samostalan cjeloviti ukop) (Marković 1981.); 4) Vučedol, 1984.-1989.,

jama 25 (jama badenske/kostolačke kulture, samostalan cjelovit ukop) (Jurišić, 1990.); 5)

Vučedol, 1984.-1989., grob 3 (grob badenske kulture) (Jurišić, 1990.).

Broj ukopa svinja u srednjoj Europi tijekom eneolitika je relativno mali, tako da su u

ovom poglavlju eneolitički ukopi svinja s područja kontinentalne Hrvatske uspoređeni s

neolitičkim i eneolitičkim ukopima svinja iz srednje Europe kojima su se najviše bavili

Behrens (1964.) i Zalai-Gaál i sur. (2009.). Od pet do sada poznatih ukopa svinja u eneolitiku

kontinentalne Hrvatske tri su samostalna cjelovita ukopa u jamama unutar naselja (Đakovo-

Franjevac, Koprivnička Rijeka i Vučedol) a dva su ukopa svinja u ljudskim grobovima

(Đakovo-Franjevac i Vučedol).

Neolitički i eneolitički samostalni cjeloviti/gotovo cjeloviti ukopi svinja u jamama

unutar naselja, kakvi su prisutni u Đakovu (SJ 43/44), Koprivničkoj Rijeci (jama 19) i

Vučedolu (jama 25), do danas su u srednjoj Europi zabilježeni na desetak nalazišta:

Balatonőszod (Mađarska, badenska kultura) (Horváth, 2010.), Biskupin (Poljska, kultura

kuglasth amfora) (Behrens, 1964.), Erfurt-Rankenstraße (Njemačka, kultura linearnotrakaste

keramike) (Behm-Blancke, 1964.), Jordanów (Poljska, kultura ljevkastih pehara) (Behrens,

1964.), Książnice Wielkie (Poljska, kultura ljevkastih pehara, dva ukopa) (Behrens, 1964.),

Postoloprty (Češka, kultura ubodnotrakaste keramike) (Soudský, 1955.) i Salzmünde-

Schipezig (Njemačka, kultura ljevkastih pehara) (Behrens, 1964.). Osim samostalnih

cjelovitih ukopa svinja u jamama unutar naselja poznat je i slučaj ukopa svinje u pećini

kultnog karaktera Jungfernhöhle bei Tiefenellern (Njemačka, kultura linearnotrakaste

keramike) (Kunkel, 1955.). Uz cjelovite ukope, u neolitiku i eneolitiku srednje Europe

prisutni su i djelomični samostalni ukopi (ukopi tijela kojemu nedostaje glava) kao što su

slučajevi iz Balatonőszoda (dva ukopa) (Horváth, 2010.) i Jauche (Njemačka, kultura

ljevkastih pehara) (Behrens, 1964.). Također, osim pojedinačnih ukopa svinja poznati su i

dvostruki i trostruki ukopi: Balatonőszod (dva ukopa) (Horváth, 2010.), Kamegg (Austrija,

lengyelska kultura) (Schmitzberger, 2005.), Mamming (Njemačka, Münchshöfen kultura, dva

ukopa) (von den Driesch i Gerstner, 1993.), Michelstetten (Austrija, lengyelska kultura)

(Lauermann, 2000.; Schmitzberger, 2009.) i Schanzboden bei Falkenstein (Austrija,

lengyelska kultura) (Pucher, 1986.).

Orijentacija i položaj tijela ukopanih svinja ne otkrivaju veće pravilnosti: tako je

individua iz Đakova orijentirana SZ-JI, iz Vučedola J-S, u Balatonőszodu su svinje

orijenitirane S-J (jama 1781), J-S (jama 1769, jedna individua) i I-Z (jama 1794), a u

Michelstettenu je orijentacija obje čitave individue Z-I. Što se tiče položaja tijela ukop na

desnom boku zabilježen je u Balatonőszodu (jama 1781), Đakovu, Mammingu (obje svinje iz

jame 21), Michelstettenu (jedna individua), Salzmünde-Schipezigu i Vučedolu; ukop na

lijevom boku registriran je na nalazištima Balatonőszod (jama 1794, jama 1769 - jedna

individua), Jaucha, Koprivnička Rijeka, Książnice Wielkie i Michelstetten (jedna individua).

Položaj nogu također može varirati od ispruženih (npr. Balatonőszod-jama 1794), preko blago

podvijenih (npr. Balatonőszod-jama 1769, Koprivnička Rijeka, Vučedol) do nogu kompletno

podvijenih pod tijelo (hocker) (npr. Đakovo, Książnice Wielkie, Michelstetten).

Podaci o biološkim karakteristikama (starosti, spolu i vrsti) ukopanih individua su

sporadični, no iz dobivenih informacija ipak se mogu izvući neki zaključci. Dobna struktura

sugerira da su se prilikom žrtvovanja preferirale jedinke mlađe dobi: Balatonőszod (jama

1769 - dvije individue: 8-10 mjeseci i 10-12 mjeseci; jama 1781 - 18-20 mjeseci; jama 1794 -

4-6 mjeseci; jama 1849 - dvije individue: 8-10 mjeseci i 18-20 mjeseci), Đakovo (mlađa

individua), Erfurt-Rankenstraße (mlađa individua), Jordanów (mlađa individua),

Jungfernhöhle bei Tiefenellern (mlađa individua), Kamegg (dvije individue od 6-8 mjeseci i

jedna 4-6 mjeseci), Mamming (jama 21 - dvije individue stare 24 mjeseca; jama 50 - tri

individue: dvije oko 6 mjeseci i jedna oko 12 mjeseci), Michelstetten (tri individue stare 12

mjeseci), Salzmünde-Schipezig (mlađa individua), Schanzboden bei Falkenstein (dvije

individue stare 8 mjeseci) i Vučedol (4-5 mjeseci); jedini do danas poznati slučaj ukopa starije

životinje je onaj iz Twanna (Švicarska, Cortaillod kultura) gdje je stara životinja bila ukopana

ispod neolitičkog ognjišta unutar kuće (Becker i Johansson, 1981.). Podaci o spolu dostupni

su samo za Mamming (u jami 21 bile su pokopane dvije ženke, a u jami 50 jedna ženka),

Michelstetten (dvije ženke i jedan mužjak) i Twann (jedna ženka). Što se tiče vrste zabilježeni

su ukopi i domaćih i divljih svinja pa su tako ukopi divljih svinja registrirani na nalazištima

Jungfernhöhle bei Tiefenellern, Koprivnička Rijeka i Salzmünde-Schipezig, dok su domaće

svinje zabilježene u Kammegu (tri individue), Mammingu (pet individua) i Michelstettenu (tri

jedinke, tzv. tresetne svinje), a u Balatonőszodu su u jamama unutar naselja prisutni ukopi

domaćih i divljih svinja.

Do danas su na području kontinentalne Hrvatske poznata dva slučaja ukopa svinja u

ljudskim grobovima tijekom eneolitika: Đakovo-Franjevac (SJ 265/266, kostolačka grobna

jama) i Vučedol (badenski grob 3). Za razliku od samostalnih ukopa svinja, ukopi tih životinja

u ljudskim grobovima u srednjoj Europi tijekom neolitika i eneolitika relativno su rijetki:

Balatonőszod (Horváth, 2010.), Brno-Královo Pole (Češka, lengyelska kultura) (Behrens,

1964.), Friebritz (Austrija, lengyelska kultura) (Neugebauer-Maresch i sur., 2001.),

Hadersbach (Njemačka, Chamer kultura) (Graser, 1999.), Künzing (Njemačka, srednji

neolitik) (Schmotz, 1993.), Nierstein-Neumorgen (Njemačka, Rössen kultura) (Behrens,

1964.) i Nitra (Slovačka, badenska kulura) (Nĕmejcova-Pavukova, 1970.)

Nažalost, arheološki kontekst ukopa svinje iz badenskog groba 3 u Vučedolu je

nepoznat jer su tek tijekom osteološke analize kosti prepoznate kao životinjske i pripisane

jednoj individui (Jurišić, 1990.), a prilikom objave tog groba životinjske kosti nisu spomenute

dok se na fotografijama i crtežu ne mogu uočiti (usp. Težak-Gregl, 1985.). Ukop iz Đakova

je, prema dostupnoj literaturi, jedinstven jer do danas nisu poznati ukopi dvije kompletne

svinje u ljudskom grobu na području srednje Europe tijekom neolitika i eneolitika: u Đakovu

je jedna svinja bila položena iznad glave pokojnika u smjeru J-S na desnom boku s nogama

primaknutim tijelu, dok je druga individua bila položena u JZ dijelu jame u smjeru SI-JZ na

desnom boku u hocker položaju (Balen 2007b., 2011.). Prema dostupnim podacima, kod

srednjoeuropskih ukopa svinja u ljudskim grobovima ne uočava se nikakva pravilnost jer se

položaj i orijentacija ukopanih životinja mijenja od slučaja do slučaja pa su tako u

Balatonőszodu (grobna jama 2344) uz kostur pokojnika položeni dijelovi kostura i glava

svinje, u Brnu je kostur svinje bez lubanje u smjeru S-J smješten u sredini grobne jame, u

Friebritzu (grob 136) je kompletan kostur svinje položen uz prsa pokojnika koji je bio

pokopan na desnom boku, a u Künzingu je kompletan kostur svinje položen ispod desne noge

pokojnika. Kod onih nalazišta za koja postoje antropološki podaci vidljivo je da su svinje

uglavnom polagane u grobove muškaraca: Balatonőszod (muškarac starosti 16-18 godina),

Đakovo (muškarac starosti 27-35 godina), Friebritz-grob 136 (mlađi muškarac), Künzing

(muškarac, dob nije navedena); jedini izuzetak je badenski grob 3 iz Vučedola u kojem je

pokopana mlađa ženska osoba. Inače, Horváth (2010.) je iznijela pretpostavku da cjelokupni

ili djelomični kosturi svinja u ljudskim grobovima najvjerojatnije odražavaju zanimanje

pokojnika, u ovom slučaju grobove svinjara.

Podaci o biološkim karakteristikama svinja ne omogućuju detaljniju usporedbu

hrvatskih ukopa s onima iz srednje Europe, ali se može zaključiti da su, kao i u slučaju

samostalnih ukopa, u velikoj većini slučajeva preferirane individue mlađe dobi: Balatonőszod

(grobna jama 2344 - 8-10 mjeseci), Brno-Královo Pole leži (6-12 mjeseci), Đakovo-Franjevac

(dvije mlađe individue), Friebritz (grob 136 - mlađa individua), Künzing (9-12 mjeseci),

Nierstein-Neumorgen (grob 4 - mlađa individua) i Vučedol (4 mjeseca).

4.1.4. Ukopi ovce/koze

Iako se ovca/koza tijekom neolitika i eneolitika često javlja u ljudskim grobovima,

obično su prisutni samo pojedini skeletni elementi koji predstavljaju hranu namijenjenu

pokojniku za put u svijet mrtvih (npr. Vörös, 1986.). Za razliku od prilaganja pojedinih

dijelova kostura ovce/koze u ljudske grobove samostalni ukopi tih životinja van ljudskih

grobova na srednjoeuropskom području relativno su rijetki: Balatonőszod (Mađarska,

badenska kultura, tri ukopa,) (Horváth, 2010.), Kuczkowo (Poljska, kultura kuglastih amfora)

(Makowiecki i Makowiecka, 2000.; Szmyt, 2006.), Stöben (Njemačka, kultura ljevkastih

pehara) (Behrens, 1964.), Šarovce (Slovačka, badenska kultura) (Behrens, 1964.). Uz ovdje

navedene, potrebno je spomenuti i dva samostalna eneolitička ukopa ovce/koze iz

kontinentalne Hrvatske: 1) Vučedol, 1984.-1989., kvadrant 104 (sloj kostolačke kulture); 2)

Vučedol, 2005., jama 71 (jama badenske kulture).

Za sve navedene samostalne ukope ovaca/koza zajedničko je da su bile smještene u

jamama unutar naselje te da su uz kosture ovaca/koza bili prisutne i kosti drugih životinja, ali

i čitave i fragmentirane posude te predmeti od kamena i kosti. Kada se usporedi arheološki

kontekst (cjelovitost, položaj i orijentacija) ukopanih individua, ali i njihove biološke

karakteristike ne mogu se uočiti neke značajnije pravilnosti. Cjeloviti ukopi prisutni su u

Kuczkowu, Stöbenu, Šarovcama i Vučedolu (kvadrant 104), a parcijalni ukopi zabilježeni su

u Balatonőszodu (jame 1079, 1430, 1825/1826) i Vučedolu (jama 71); ovca/koza iz jame

1430 u Balatonőszod bila je položena na lijevom boku u smjeru SZ-JI, a individua iz jame 71

u Vučedolu bila je na desnom boku u smjeru Z-I. Kao i u slučaju svinja, prilikom ukopa

ovaca/koza preferirale su se mlade individue: Balatonőszod (jama 1825/1826 - neodrasla

individua), Stöben (3 mjeseca), Šarovce (1-2 godine) i Vučedol (dvije mlade individue);

ukopi odraslih životinja zabilježeni su u Balatonőszodu (jame 1079 i 1430) i Kuczkowu (3-4

godine).

4.1.5. Ukop jelena

Jelen je jedna od rijetkih divljih životinja koje se javljaju u eneolitičkim ukopima

životinja na području kontinentalne Hrvatske. Vučedolski nalaz jelena pronađen je 1938. na

Gradcu, u neposrednoj blizini ulaza u megaron, u jami vučedolske kulture na dubini od 1,6 m,

a u blizini tog ukopa pronađena je glinena figura jelena koji na glavi drži žrtvenu posudu

(Schmidt, 1945.). Jelen je položen u anatomskom položaju na lijevom boku s ispruženim

nogama u smjeru SI-JZ. Prema Schmidtu (1945.) ovaj jelen predstavljao je žrtvenu životinju,

a s obzirom na smještaj u blizini „megarona ljevača bakra“ mogao bi se smatrati žrtvom

prilikom gradnje kuće (Rech, 1995.; Beilke-Voigt, 2007.).

Nalaz gotovo identičan vučedolskom zabilježen je na nalazištu Dingolfing-

Spiegelbrunn (Njemačka, grupa Oberlauterbach/srednji neolitik) gdje je u jami u

sjeveroistočnom uglu kuće pronađen kompletan kostur mladog jelena, a na kosturu je

pronađen kremeni nož (Bayerlein, 1985.) - za ovaj ukop također se smatra da predstavlja

životinju žrtvovanu prilikom gradnje kuće (Rech, 1995.; Beilke-Voigt, 2007.).

Neolitički i eneolitički ukopi jelena zabilježeni su još na nalazištu Strzelce 3 (Poljska,

kultura kuglastih amfora) gdje je kompletan jelen star oko 4 godine bio pokopan u blizini

ljudskog groba (Kubasiewicz, 1966.; Szmyt, 2006.), Nitriansky Hrádok (Slovačka, badenska

kultura) (Struhár, 2001.) te na nalazištu Marino (Ukrajina, eneolitička Jamnaja kultura) gdje

je u neposrednoj blizini ljudskog groba pronađen kompletan kostur jelena položen na lijevom

boku u smjeru JZ-SI (Behrens, 1964.).

4.1.6. Ukop dabra

Na Vučedolu je u badenskoj jami 80 pronađen čitav niz kostiju dabra (četiri individue,

dvije mlade i dvije odrasle) (Jurišić, 1990.), no nisu dostupni podaci o tome postoje li na

kostima postoje tragovi urezivanja ili mesarenja. Sukladno dostupnoj literaturi u ovom slučaju

može se pretpostaviti da se radi o ostacima životinja koje su bile ubijene radi mesa ili krzna.

Nalaz vrlo sličan vučedolskom zabilježen je na poljskim nalazištima Brześć Kujawski 3 i

Pikutkowo 6 i to u lengyelskoj fazi razvoja naselja (Bogucki, 2008.). U Brześć Kujawskom je

u jami 820 pronađeno pet gotovo kompletnih, ali razdvojenih kostura (dvije odrasle individue,

dvije mlade i jedan subadult) na kojima su bili prisutni tragovi rezanja, a uz kosti su bila

prisutna dva kremena nožića i koštano šilo; u Pikutkowu su u glinenoj jami 1 pronađena tri

razdvojena i pomiješana kostura s tragovima obrade kosti. Prema Boguckom (2008.) svi

pokazatelji (tragovi ureza, kremeni nožići i šilo, gotovo kompletni kosturi) sugeriraju da je u

ova dva slučaja riječ o deranju krzna koje se obavljalo unutar naselja.

4.2. Zoomorfna idoloplastika u eneolitiku kontinentalne Hrvatske

U prethodnim poglavljima razmotreni su ukopi životinja u eneolitiku kontinentalne

Hrvatske i načini na koje su životinje tijekom ovog razdoblja polagane u zemlju, odnosno

sahranjivane. Pozornost je sada usmjerena prema načinima na koje su, u istom razdoblju i na

istom zemljopisnom području, životinje prikazane na predmetima materijalne kulture i koja su

njihova moguća značenja. Postavlja se pitanje, mogu li ti predmeti ukazati na neke određene

aspekte odnosa ljudi i životinja u eneolitiku? Stoga će predmet interesa biti vrste životinja

koje se plastično prikazuju, načini na koje su prikazana njihova tijela ili samo neki određeni

dijelovi, materijali koji su pritom korišteni te tamo gdje raspolažemo s potrebnim podacima i

konteksti njihovih pronalazaka. Pokazat će se da se prikazi životinja u eneolitiku mogu

povezati s pet grupa predmeta. Osim što se veći dio tih predmeta može sagledati kroz prizmu

ideologije pokušat će se također ukazati i na mogućnost da su prikazi životinja u eneolitiku

kao predmeti materijalne kulture bili uključeni u društveni život zajednice pa tako i u

stvaranje i promišljanje određenog svjetonazora ili kategorija.

Prema dosadašnjem stanju istraženosti, prikazi životinja ili njihovih obilježja u

eneolitiku kontinentalne Hrvatske mogu se povezati s pet grupa predmeta. To su: 1)

trodimenzionalne životinjske figurice, 2) posude sa životinjskim atributima, 3) bukraniji, 4)

rogoliki žrtvenici - konsekrativni rogovi i 5) keramički rogovi (tab. 2).

Tablica 2. Predmeti materijalne kulture sa životinjskim obilježjima na eneolitičkimnalazištima kontinentalne Hrvatske

LokalitetZoomorfne

figurice

Posude sazoomorfnimobilježjima

Konsekrativnirogovi/sedlasti

žrtveniciBukraniji

Keramičkirogovi

Koprivnička Rijeka-Rudina

5 9

Vučedol 1 2 16

Vukovar 1 1

Vinkovci 2 1 1 1

Sarvaš 1

Apatovac-Hum 4

Kiringrad 2

Franjevac 4

Borinci 1

Jasenaš-Veliki cimer 1

Kiringrad 1

Dalj30 ?Cerić-Plandište31 ?

4.2.1. Trodimenzionalne životinjske figurice

Zastupljenost trodimenzionalnih zoomorfnih figurica tijekom eneolitika manja je u

odnosu na figuralne prikaze ljudskog tijela. Zasada, na području kontinentalne Hrvatske

moguće je pobrojati četrnaest životinjskih (tab. 3) te trideset i tri antropomorfne figure (tab. 4

30 U dostupnoj literaturi ne navode se podaci o broju nalaza žrtvenika pronađenih u Dalju.31 U dostupnoj literaturi ne navodi se broj fragmenata minijaturnih sedlastih žrtvenika pronađenih na lokalitetuCerić-Plandište.

i 5). U skupinu životinjskih figurica ubrojeni su svi predmeti koje su pojedini autori uključili

u navedenu kategoriju, pa i onda kada se radilo o djelomično neodređenim ulomcima.

Primjerice, na nalazištu Rudina pronađeno je pet zoomorfnih figurica od čega je u dva slučaja

riječ o malim i nejasnim ulomcima tijela, a na nalazištu Apatovac-Hum zabilježene su četiri

zoomorfne figurice među kojima je jedan nejasan i fragmentirani ulomak (Marković, 1981.).

Navedenu grupaciju u pojedinim slučajevima otežava i fragmentiranost nalaza. Dvije

lijepo oblikovane i ukrašene ptičje glave iz Vinkovaca pripisane vučedolskoj kulturi svrstane

su u skupinu trodimenzionalnih figurica premda nemamo saznanja o izgledu ostatka njihovih

tijela, pa nije posve isključena ni mogućnost da su ptice inicijalno bile oblikovane poput

recipijenta. Iako bi prema figuralnom oblikovanju „golubicu“ i jelena sa žrtvenom posudom

na glavi s Vučedola te pticu iz Vukovara mogli pridružiti skupini trodimenzionalnih

zoomorfnih figura, spoj životinjskog tijela i recipijenta zahtjeva da ih se ubroji u grupu

posuda sa životinjskim atributima.

Čini se da najveći broj zoomorfnih figurica, njih jedanaest pripada vučedolskoj kulturi,

dva su primjerka lasinjske zoomorfne plastike dok je svega jedan badenski. Takav raspored

unutar kultura ukazuje na veću učestalost životinjskih figurica tijekom kasnog eneolitika u

odnosu na ranija razdoblja što je moguće povezati i s već primijećenim afinitetom vučedolske

kulture prema plastičnom oblikovanju u odnosu na njene kulturne prethodnice (Hoti, 1993.;

Težak-Gregl, 1998.).

Tablica 3. Trodimenzionalne životinjske figurice u eneolitiku kontinentalne Hrvatske.

Zanimljiv je i odnos antropomorfne i zoomorfne plastike unutar vučedolske kulture.

Prema dosadašnjem stanju istraženosti prisutan je gotovo jednak broj ljudskih i životinjskih

figurica - zabilježeno je jedanaest zoomorfnih i devet antropomorfnih figura32. U slučaju kada

bi se ovdje uključio i spoj figure s recipijentom kakav je prisutan na primjeru „vučedolske

golubice“ i jelena tada bi broj figuralne plastike sa zoomorfnim obilježjima premašio

antropomorfnu u odnosu 13 : 9. Ipak, čini se da su vučedolske zoomorfne figurice u većini

slučajeva skromnije izrade od ljudskih prikaza. Pod time se podrazumijeva veća

shematiziranost sa znatno manje naznačenih detalja, a kao iznimke mogu se navesti dvije

inkrustacijom ukrašene ptičje glave iz Vinkovaca i pažljivo izvedena figura jelena iz Rudine

kod Koprivničke Rijeke.

Većina razmatranih figurica nije cjelovita, a kao čitava očuvala se jedino figurica psa

iz Velikog Cimera (sl. 50). Odrediti njihovu namjenu, načine korištenja i mogućnosti na koje

32 U određivanje broja antropomorfnih figura vučedolske kulture nisu bili uključeni oni keramički predmeti kojisu prikazivali samo donji dio ljudske noge ili primjerice, model čizme.

Br. Kultura Lokalitet Kontekst Životinja Izvor

1. Lasinjska Jasenaš-Veliki Cimer Jama Pas Salajić, 2001.

2. Lasinjska Kiringrad Slučajan nalaz Ovca/kozaDimitrijević, 1961.;

Balen-Letunić, 1987.

3. Badenska Vučedol Sloj Bik Schmidt, 1945.

4. Vučedolska Vinkovci-Tržnica Sloj? Glava pticeDimitrijević, 1979b.;

Durman, 1988.

5. Vučedolska Vučedol Jama Glava ptice Durman i Balen, 2005.

6. Vučedolska Apatovac-Hum X Zec/ovcaMarković, 1981.;Čučković, 1990.

7. Vučedolska ApatovacHum X SvinjaMarković, 1981.;Čučković, 1990.

8. Vučedolska Apatovac-Hum X Divlja svinjaMarković, 1981.;Čučković, 1990.

9. Vučedolska Apatovac-Hum XNejasno-

fragmentiranoMarković, 1981.;Čučković, 1990.

10. VučedolskaKoprivnička Rijeka-

RudinaJama Jelen

Marković, 1981.;Čučković, 1990.


RudinaX Jež/riba



RudinaStambena jama Ovca/svinja



RudinaJama

Nejasniulomci



RudinaX

Nejasniulomci


su bile uključene u odnose među ljudima i društveni život zajednice nije jednostavan zadatak.

On je dodatno otežan činjenicom da je rijetko kada prisutno nešto više podataka o kontekstu

nalaza osim saznanja da je figurica pronađena u određenom kulturnom sloju ili je predmetom

slučajnog pronalaska. Za razliku od susjednih područja gdje su eneolitičke zoomorfne figurice

ponekad pronađene i u grobnim cjelinama33, plastika iz kontinentalne Hrvatske uglavnom

dolazi iz otpadnih i/ili stambenih jama. No i takve okolnosti ponekad ukazuju na zanimljive

odnose među nalazima.

U tom smislu, izdvaja se figurica pronađena u jami 8 na lokalitetu Koprivnička Rijeka-

Rudina. Figurica za koju Marković (1981.) pretpostavlja da prikazuje svinju ili ovcu (moguće

je da je prije riječ o svinji) (sl. 51) pronađena je u stambenom objektu koji je lociran

neposredno uz jamu 19 u kojoj su se uz ostatke ugljena i puževa nalazile i kosti psa te

cjeloviti kostur divlje svinje; u jami je također pronađen i kameni falus. Već je prije

spomenuto da Marković (1981.) ovu jamu smatra otpadnom, a ne obrednom kakvom određuje

jamu 4 s ukopom goveda. Budući da je riječ o cjelovitom ukopu divlje svinje, a u jami je

pronađen i kameni falus što nije svakodnevni nalaz, obredni karakter ove jame ne bi se trebao

posve isključiti. Osim što figurica svinje pronađena u stambenom objektu i ukop svinje u

susjednom objektu mogu ukazivati na važnost te životinje u naselju, one ukazuju na

specifičan odnos ljudi prema ostacima ove životinje te određenu interakciju s njenim

plastičnim prikazom.

33 Prema Torma (1973.) ulomak figurice svinje pronađen je u grobu 364 nekropole badenske kulture Pilismarót-Basaharc, a figurica goveda pronađena je ispod groba 359 na istoj nekropoli.

Slika 50. Figurica psa, Jasenaš-Veliki Cimer, lasinjska kultura (fotografija Gradskog muzeja Virovitica preuzeta je sa stranice www.bastina-slavonija.info)

Slika 51. Figurica svinja, Koprivnička Rijeka-Rudina, vučedolska kultura (crtež preuzet izMarković, 1981.)

Tablica 4. Antropomorfne figurice u eneolitiku kontinentalne Hrvatske.

http://www.bastina-slavonija.info/

Br. Kultura Lokalitet Kontekst Izvor

1. Lasinjska Kiringrad Slučajan nalazŠeper, 1944.; Dimitrijević,

1976.; Težak-Gregl,1983./1984.


1976.; Težak-Gregl,1983./1984.


1976.; Težak-Gregl,1983./1984.

4. Lasinjska Ašikovci-Polje Slučajan nalazDimitrijević, 1976.; Težak-Gregl, 1983./1984., 1998.

5. Lasinjska Ašikovci-Polje Slučajan nalazDimitrijević, 1976.; Težak-Gregl, 1983./1984., 1998.

6. Lasinjska Novoselci-Pašnjak Slučajan nalazDimitrijević, 1976.; Težak-

Gregl, 1998.


Gregl, 1998.


Gregl, 1998.

9. Lasinjska Novoselci-Šikara Slučajan nalazDimitrijević, 1976.; Težak-

Gregl, 1998.

10. LasinjskaZarilac-Grabaračke

livadeSlučajan nalaz

Sokač-Štimac, 1976.; Težak-Gregl, 1983./1984., 1998.










14. Lasinjska Hrnjevci-Brdo Slučajan nalaz Težak-Gregl, 1983./1984.

15. Retz-Gayari Hrnjevci XDimitrijević, 1980.; Težak-

Gregl, 1998.

16. Retz-Gayari Vindija Predspiljskiprostor, sloj

Šimek, 1988.; Težak-Gregl,1998.

17.Retz-Gayari ili

badenska34 Letičani-Bukvik X Marković, 1987.

18. Badenska Vučedol-Gradac SlojSchmidt, 1945.; Milićević,1984.; Težak-Gregl, 1998.

19. BadenskaVučedol-vinograd

StreimSloj Težak-Gregl, 1988., 1998.

20. BadenskaVučedol-vinograd

StreimSloj Težak-Gregl, 1988., 1998.

21. Badenska Vučedol SlojTežak-Gregl i Durman,1985.;

Težak-Gregl, 1998.

22. Badenska Aljmaš-PodunavljeJama s ukopom

govedaŠimić, 2001b.

23. Badenska JosipovacPunitovački-Veliko

Radno-stambeniobjekt

Čataj, 2009.

34 Za figuricu iz Letičana Marković (1987.) smatra da ju je potrebno datirati ili u vrijeme neposredno prijepojave badenske kulture u Slavoniji ili pak u vrijeme paralelno s egzistencijom badenske kulture, kada usjeverozapadnoj Hrvatskoj egzistira Retz-Gajary kultura.

polje

24. Kostolačka Vukovar X Dorn, 1976.

25. Vučedolska Vučedol-GradacStambeni objekt-megaron/donji dio

Schmidt, 1945.; Težak-Gregl,1983./1984., 1998.

26. Vučedolska Vinkovci-Hotel SlojTežak, 1975.; Dimitrijević,

1977./1978.; Milićević, 1984.

27. Vučedolska Vinkovci-Hotel Kućni pod Težak, 1975.; Milićević, 1984.

28. Vučedolska Vinkovci-Hotel SlojTežak, 1975.; Dimitrijević,

1977./1978.; Milićević, 1984.

29. Vučedolska Vinkovci-Hotel SlojTežak, 1975.; Dimitrijević

1977./1978.

30. Vučedolska Vinkovci-Hotel Sloj Težak, 1975.

31. Vučedolska Apatovac-Hum XDimitrijević, 1956.; Težak-

Gregl, 1983./1984.

32. Vučedolska Apatovac-Hum XMarković, 1981.; Čučković,

1990.

33. Vučedolska Apatovac-Hum XMarković, 1981.; Čučković,

1990.

Tablica 5. Zastupljenost antropomorfnih i zoomorfnih figurica na eneolitičkim lokalitetimakontinentalne Hrvatske na kojima su pronađene obje skupine predmeta.

LokalitetAntropomorfne

figuriceZoomorfne figurice

Apatovac-Hum 3 4

Kiringrad 3 1

Vučedol 1 1

Vinkovci 5 2

4.2.2. Posude sa životinjskim atributima

Oblik koji spaja životinjsko tijelo i recipijent poznat je već od neolitika gdje se kao

čest nalaz javljaju žrtvenici sa životinjskim protomama, posude u obliku životinja ili sa

životinjskim obilježjima - najčešće nogama i/ili životinjske figure s posudama na leđima.

Tijekom eneolitika, na razmatranom području ovakvi nalazi zasada nisu osobito česti, pa tako

ovoj skupini pripada svega četiri predmeta. To je posuda u obliku golubice, odnosno jarebice

(Durman, 1991.) i figurica jelena s posudom na glavi umjesto rogova s Vučedola (Schmidt,

1945.), askos u obliku ptice (Dimitrijević, 1956.; Tasić i sur., 1979.) iz Vukovara te ulomak

posude iz Borinaca kod Vinkovaca čiji su rubovi dvaju suprotnih strana izvedeni kao rogovi

sa sedlastom udubinom između njih (Dimitrijević, 1966.). Iako se morfološki razlikuju za

svaki od ovih predmeta vrijedi pretpostavka da su bili recipijenti određenih tekućih tvari.

Zasada nisu provedene kemijske analize koje bi eventualno omogućile da ih se poveže s

nekim određenim sadržajem, ali su zato kod nekih okolnosti njihova pronalaska potaknule i

promišljanja ove teme.

Samo jedan nalaz iz ove skupine predmeta dolazi iz zatvorene cjeline. Na

vučedolskom Gradcu, u jami ispunjenoj pepelom i ulomcima vučedolske keramike pronađena

je posuda u obliku ptice. Posudi koja prateći oblik ptičjeg tijela podsjeća na bocu s otvorom,

odnosno izljevom u području glave pored naznačenih očiju, i stoji na tri čepaste noge, odmah

po pronalasku pripisana je kultna namjena i uloga recipijenta nekog posebnog pića (sl. 52)

(Schmidt, 1945.). Na znakovit položaj ovog nalaza podsjetila je Milićević Bradač (2002a.)

uočivši da jama s vučedolskom golubicom tvori trokut s još dva istaknuta nalaza, s jamom u

koju je bio ukopan jelen kao jedini životinjski ukop na Gradcu i s bogatim grobom "bračnog

para", a sva tri objekta čine se povezana s „megaronom ljevača bakra“. Ritualni ukop jelena

ispred objekta povezanog s metalurškom aktivnošću i posuda u obliku ptice elementi su koji

su Milićević Bradač (2002a.) naveli da ove nalaze protumači u okvirima šamanskih

tradicijskih praksi i glavne odlike šamanske tehnike ekstaze - putovanja na drugi svijet. Kako

su se halucinogena sredstva koja su šamani koristili u svojim ritualima obično posluživala u

naročitim posudama - a ptice su, uz jelena, životinje koje prema šamanskim tradicijama

prenose poruke s drugoga svijeta - autorica je pretpostavila mogućnost da se takvo piće

posluživalo u posudi u obliku ptice pronađene na Vučedolu (Milićević Bradač, 2002a.).

Figurica u obliku jelena s posudom na glavi također dolazi s vučedolskog Gradca (sl.

53). Poznato je da je pronađena u vučedolskom sloju, u neposrednoj blizini jame u koju je bio

ukopan jelen (Schmidt, 1945.). Figurici nedostaje prednji dio dok su prisutne stražnje noge

životinje, a da je riječ o jelenu prepoznaje se po obliku repa. Glava životinje nije prikazana

već se na mjestu nje i rogovlja nalazi recipijent u obliku zdjele. Pretpostavljalo se da je riječ o

žrtvenoj posudi te da je jelen na Vučedolu imao kultnu funkciju na što upućuje i jama sa

žrtvovanim jelenom (Schmidt, 1945.). Zasada nisu izneseni stavovi o tome što je bio sadržaj

posude. U skladu s gore navedenim pretpostavkama, moguće je da je ova životinjska figurica

s recipijentom bila korištena u obredima žrtvovanja jelena. Možda se u posudu sakupljala i

krv životinje - kao topos životne sile ili duha životinje, no o tome se može samo nagađati.

Budući da je riječ o prikazu jelena, figurica s recipijentom je također mogla biti korištena u

običajno-obrednoj praksi šamanističke tradicije čiju je prisutnost na vučedolskom Gradcu

uvjerljivo obrazložila Milićević Bradač (2002a., 2002b.).

U smislu njihovog društvenog značaja, konteksti u kojima je pronađena figurica jelena

s recipijentom i posuda u obliku ptice govore o vrlo specifičnim uvjetima interakcije ljudi i

ove vrste artefakata sa zoomorfnim obilježjima.

Oblik ptičjeg tijela prepoznajemo u još jednoj posudi. Askos35 u obliku ptice, kako ga

definiraju Tasić i sur. (1979.) pronađen je u Vukovaru. Kulturna pripadnost ovog predmeta

nije sa sigurnošću utvrđena, raspravljalo se o badenskom i vučedolskom (Dimitrijević, 1956.)

i kostolačkom porijeklu (Tasić i sur., 1979.). Sačuvalo se nešto više od polovice ptičjeg tijela

vodoravnog oblikovanja s ovalnim dnom dok je ostatak posude rekonstruiran crtežom

(Dimitrijević, 1961.). Tijelo je ukrašeno nizovima zareza i uboda, a unutrašnjost ptice je

šuplja što govori o njenoj mogućoj receptivnoj funkciji. Budući da je riječ o slučajnom nalazu

okolnosti ne pružaju podatke koji bi pomogli u rekonstrukciji načina njene upotrebe. Korak u

tom smjeru pružaju ušice za vješanje (jedna je očuvana) na gornjoj strani trupa koje bi mogle

ukazivati na to da je figura ptice bila obješena na nešto ili je pak nešto čak moglo biti

obješeno na nju. Ona je eventualno mogla biti i dio neke veće cjeline.

Nešto drugačiji od dosada razmatranih predmeta kod kojih je tijelo životinje bilo u

cijelosti prikazano je ulomak slučajno pronađene posude vučedolske kulture iz Borinaca

(Dimitrijević, 1966.). Ovaj veći ulomak četvrtaste posude zanimljiv je zbog toga što su

krajevi dvije nasuprotne strane posude, inače sedlaste linije, izvedeni u obliku rogova. Drugi

element koji plijeni pozornost jesu dvije rupice koje perforiraju posudu, a nalaze se na njenom

dnu uz samu stjenku. U ovom slučaju samo određeni dio životinje, točnije njene glave

pokazatelj je zoomorfnih obilježja ovog recipijenta. Što se tiče perforacija nije poznato jesu li

su nalazile samo na jednoj ili obje strane posude. Budući da je perforirano dno posude, a ne

bočne stjenke te se dvije rupice nalaze blizu jedna drugoj teško je pretpostaviti da je posuda

35 Askosi su u eneolitiku srednjoeuropskog prostora rijedak tip posude, a nalaz iz Vukovara derivat je vretenastihamfora (Tasić i sur., 1979.).

bila obješena na nešto. U ovom trenutku uvjerljivijom se čini teza koju je iznijela Hoti (1993.)

da je ovaj predmet imao funkciju posude za libacije.

Slika 52. Posuda u obliku ptice, Vučedol, vučedolska kultura (fotografija Arheološkogmuzeja u Zagrebu preuzeta sa stranice www.amz.hr).

Slika 53. Figurica jelena sa žrtvenom posudom na glavi, Vučedol, vučedolska kultura(fotografija preuzeta iz Schmidt, 1945.).4.2.3. Konsekrativni rogovi

http://www.amz.hr/

Sljedeća skupina predmeta koja u sebi nosi zoomorfno obilježje, odnosno obilježje

životinjske glave i rogova su sedlasti žrtvenici poznati i kao konsekrativni rogovi - riječ je o

keramičkim žrtvenicima čiji su rubovi izvedeni u obliku rogova. Prevladava mišljenje da je

ovaj predmet porijeklom od glave bika pa se stoga uvriježila i upotreba termina

„konsekrativni rogovi“36. Za razliku od svega nekoliko posuda sa zoomorfnim obilježjima,

tijekom eneolitika na razmatranom području konsekrativni rogovi37 javljaju se u nešto većem

broju. Najbrojniji primjerci pripadaju vučedolskoj kulturi, pa je tako na Vučedolu ukupno

zabilježeno šesnaest takvih nalaza (Schmidt, 1945.; Hoti, 1989.). Među vučedolskim nalazima

samo su dva primjerka cjelovitih konsekrativnih rogova, dva su gotovo u cijelosti

rekonstruirana iz ulomaka (sl. 54), a uz njih su nađena još i dvadeset i četiri nevezana komada

(Hoti, 1993.).

Osim s Vučedola po jedan primjerak bliskih tipova konsekrativnih rogova potječe iz

Sarvaša38 i Vinkovaca39 (Dimitrijević, 1979b;, Hoti, 1989.). Recentnija istraživanja otkrila su

ulomke četiri sedlasta žrtvenika na nalazištu kostolačke kulture Đakovo-Franjevac (Balen,

2011.). Da kostolačka kultura već otprije poznaje ovaj tip žrtvenika pokazali su fragmenti

minijaturnih oblika sedlastih žrtvenika iz naselja Cerić-Plandište40 (Dimitrijević, 1979b.,

1979c., T. 2/11.), a pronađeni su i u Dalju (Balen, 2002.)

Prema dosadašnjim podacima, konsekrativni rogovi nalaženi su u kulturnom sloju, u

jamama, stambenim objektima ili neposredno uz njih. Primjerice, od šesnaest poznatih

vučedolskih nalaza njih devet može se povezati s kućama, pet ih dolazi iz jama, a dva iz sloja.

Zanimljiv je jedan od najstarijih primjeraka sedlastih žrtvenika s Vučedolskog gradca koji je

pronađen u jami, ali u posebno ukopanoj niši (Schmidt, 1945.). Noviji nalazi s lokaliteta

Đakovo-Franjevac svjedoče o ulomcima sedlastih žrtvenika pronađenim u jamama (Balen,

2011.).

36 A. Evans prvi je koji se upustio u tumačenje simbolike konsekrativnih rogova te je ujedno i prvi koji jeupotrijebio ovaj termin (Hoti, 1989.). Njihovu funkciju, tumačenje, porijeklo i rasprostranjenost iscrpno jeobradila M. Hoti u svojoj doktorskoj disertaciji „Prapovijesni korijeni nekih aspekata grčke religije“ (1993.)37 Njihovu funkciju, tumačenje, porijeklo i rasprostranjenost iscrpno je obradila M. Hoti (1989.).38 Na Sarvašu je tijekom 1942./1943. pronađen i drugačiji tip konsekrativnih rogova koji nije tipičnog sedlastogoblika. Njegove tanje stjenke ukrašene su inkrustacijom, a Hoti (1993.) ga određuje kao pravi žrtvenik izveden izkonsekrativnih rogova. Fragment keramike ukrašen inkrustacijom pripisan vučedolskoj kulturi pronađen nalokalitetu Petrijevci-Verušed (Filipec i sur., 2009b.) podsjeća na stjenku žrtvenika istog tipa. 39 Osim spomenutih konsekrativnih rogova u Vinkovcima je pronađen još jedan zanimljiv oblik. Riječ jekonstrukciji sedlastog oblika od nabijene zemlje pronađene unutar kuće. Hoti (1993.) smatra da se u ovomslučaju ne radi o konsekrativnim rogovima u pravom smislu te riječi već o žrtveniku po funkciji bliskom„eshari“. 40 Na lokalitetu Cerić-Plandište također su pronađeni fragmenti žrtvenika s tankim stjenkama kakvog nalazimo iu Sarvašu (Dimitrijević, 1977./1978., Abb. 3/5).

Posebnu pozornost privlače primjerci konsekrativnih rogova koji ukazuju na vezu sa

stambenim objektima. Pronađeni su u podovima kuća, neposredno uz vanjske rubove kuća ili

u njihovim urušenjima. Premda ih se okvirno može povezati sa stambenim objektima, točno

mjesto njihove prvotne smještenosti unutar arhitektonskih okvira nije u potpunosti

razjašnjeno. Nije točno utvrđeno da li su se uglavnom nalazili u kućama ili možda na njima ili

su kao pokretni predmeti često mijenjali svoju poziciju. Primjeri žrtvenika iz Beycesultana,

Tarsusa i Kusura koji između ostalog upućuju na prednjoazijsko porijeklo konsekrativnih

rogova ukazuju na njihovu prvobitnu povezanost s kućnim ognjištem (Tasić i sur., 1979.) dok

primjeri istih s Krete govore i o mogućem pozicioniranju konsekrativnih rogova na

krovovima i fasadama zgrada (Hoti, 1993.).

Slika 54. Konsekrativni rogovi, Vučedol, vučedolska kultura (fotografija preuzeta iz Durman,1988.).

4.2.4. Bukranij

Bikova glava utjecala je na oblikovanje još jednog predmeta sa zoomorfnim

obilježjima. Dosada jedini poznati primjer bukranija iz razdoblja eneolitika potječe iz

Vinkovaca s položaja Hotel (Hoti, 1989.). Bukranij promjera 80 cm nađen je u ruševinama

vučedolske kuće stradale u požaru, a pretpostavlja se da se nalazio na njenom pročelju iznad

ulaza (sl. 55) (Hoti, 1989.). Ovaj nalaz izdvaja se i po načinu oblikovanja: gornji dio, čelo i

rogovi bili su izvedeni od prave bikove lubanje dok je donji bio modeliran od gline. Da ovaj

način oblikovanja41 nije bio iznimka govore i primjeri bukranija iz Çatal Hüyüka koji

svjedoče o tome da su se pravi rogovi divljeg goveda umetali u glave ili postolja načinjena od

gipsa (Mellaart, 1963.).

Kontekst pronalaska bukranija iz Vinkovaca povezuje ovaj nalaz sa zidom i ulazom

kuće čime upućuje na određenu vezu između pojedinih objekata i korištenja bukranija kao

svojevrsne zidne „aplikacije“. Zoomorfni reljefi i instalacije na zidovima zgrada također su

poznati i iz Çatal Hüyüka, a na izgrađenim objektima ostajali bi sve do trenutka njihovog

napuštanja (Russell i Meece, 2006.). U svakom slučaju, polaganje životinjske glave na zid

kuće imalo je određene implikacije za društveni život stanovnika kuće.

Sve eneolitičke prikaze životinja koje su do sada spomenuti ubrajaju se u keramičke

predmete, pa se može tvrditi da je glina jedini i osnovni materijal koji je korišten prilikom

njihove izrade. Iz tog razloga bukranij iz Vinkovaca višestruko je zanimljiv budući da je riječ

o kombiniranoj upotrebi osteoloških ostataka određene životinje, točnije gornjeg dijela

goveđe lubanje, i gline. Iako je danas teško govoriti o konkretnim značenjima bukranija, kao i

konsekrativnih rogova, veza između bikovih glava i zgrada kako se izrazio Nanoglou, (2009.)

pozicionira ove elemente u novi diskurs o životinjskom tijelu i izgrađenom okolišu.

41 Bukranij oblikovan od gline i osteoloških ostataka pronađen je i na neolitičkom nalazištu Dikili-Tash u Grčkoj(Nanoglou, 2009.).

Slika 55. Bukranij, Vinkovci-Hotel, vučedolska kultura (crtež preuzet iz Hoti, 1989.).

4.2.5. Keramički rogovi

Nakon konsekrativnih rogova i bukranija potrebno je spomenuti još jednu skupinu

predmeta koja se uklapa u razmatranu temu. Riječ je o pojedinačnim keramičkim rogovima

manjih dimenzija. Na lokalitetu kasne vučedolske kulture Koprivnička Rijeka-Rudina

pronađeno je devet keramičkih rogova podjednake veličine među kojima se može izdvojiti

sedam cilindričnih i dva zakrivljena primjerka (Marković, 1981.). Prema dokumentiranim

podacima iz Gradskog muzeja u Vinkovcima jedan primjerak zakrivljenog keramičkog roga

pronađen je i u Vinkovcima na lokaciji Zvijezda 1977. godine42.

Za razliku od konsekrativnih rogova i bukranija ti keramički rogovi ne mogu se

povezati s nadzemnim arhitekturnim objektima. Poznat je kontekst nalaza za svega pet

primjeraka rogova koji dolaze s nalazišta Koprivnička Rijeka-Rudina: tri cjelovita primjerka

pronađena su u ognjištu 10, dok dva djelomično sačuvana dolaze iz jame 3 (sl 56). Rogovi u

jami 3 pronađeni su zajedno s drugim predmetima: fragmentom keramičkog falusa, alatkom

izrađenom od jelenjeg roga, jednog obrađenog roga i jednog nedefiniranog keramičkog

oblika. Osim po nekolicini kultnih predmeta ova se jama ističe i svojim centralnim položajem

uz kuću 1 i jamu 4 u kojoj je pronađen ukop goveda.

Slika 56. Mali keramički rogovi, Koprivnička Rijeka-Rudina, vučedolska kultura (crtežpreuzet iz Marković, 1981.).

42 Keramički rog pronađen je na lokaciji Vinkovci-Zvijezda 1977. godine u kvadrantu 15-17/ABC i dubini od0,90-1,20. Visina mu iznosi oko 6 cm, a širina i debljina oko 2 cm. Kulturna pripadnost ovog nalaza nijeodređivana.

5. RASPRAVA

5.1. Ritualni ukopi životinja u eneolitiku kontinentalne Hrvatske

Među najvažnijim kriterijima u pokušaju definiranja karaktera eneolitičkih

životinjskih ukopa jest način na koji su kosti životinje položene u zemlju. U nekim

slučajevima je posve očito da je položaj u kojem se nalazila životinja bio promišljen i

namjerno izazvan te da životinja nije jednostavno bila bačena u jamu. Ovo posljednje osobito

je vidljivo u slučaju životinja položenih u hocker položaj kojeg je kao važan kriterij u

određivanju ritualnog karaktera životinjskog ukopa istaknuo Jurišić (1990.), a što su zatim

prihvatili i drugi (Hoti, 1993.; Balen, 2011.). Također, kod pojedinih nalaza moguće je uočiti

specifične postupke s određenim dijelovima tijela životinje, najčešće s glavom ili nogama.

Kao vrlo važan čimbenik javlja se i cjelovitost kostura i stupanj sačuvanosti kostiju. Kako je

već ranije napomenuto, eneolitički životinjski ukopi s prostora kontinentalne Hrvatske

podijeljeni su na cjelovite ukope koji sadrže cjelovite ili gotovo cjelovite kosture jedne ili više

životinja, djelomične ukope životinja koji sadrže djelomične kosture jedne ili više životinja i

mješovite ukope koji sadrže više individua i/ili vrsta životinja.

Prisutnost više životinja u istome ukopu kao i zajednička pojava nekoliko životinjskih

vrsta važan je element u definiranju ritualnog karaktera nalaza budući da je manje vjerojatno

da je više životinja umrlo prirodnom smrću u isto vrijeme. Iznimno značajnu ulogu ima i

prostorna lokacija ukopa, povezanost s ljudskim ostacima kao i odnos ukopa životinjske s

drugim predmetima materijalne kulture. Prilikom navođenja važnosti ovog kriterija, pod

predmetima materijalne kulture koji mogu biti značajni za razmatranje karaktera

prapovijesnih životinjskih ukopa pojedini autori (npr. Groot, 2008.) često podrazumijevaju

nalaze koji se razlikuju od onih koji se susreću u uobičajenom otpadu poput velikih ulomaka

keramike, čitavih keramičkih posuda, metalnih zdjela ili drugih predmeta. Kod eneolitičkih

ukopa životinja situacija je nešto drugačija. Jedna od specifičnosti ove vrste eneolitičkih

nalaza je činjenica da se životinje često nalaze ukopane u jamama koje su kasnije služile za

odlaganje različitih vrsta otpada što općenito je čest slučaj s eneolitičkim jamama (Zalai-Gaál,

2005.; Balen, 2006.). Prisutnost otpada u jamama ne isključuje ritualno objašnjenje

životinjskog ukopa. Osim mogućnosti da životinjski kostur bude neposredno povezan s nekim

predmetima materijalne kulture vrijedi obratiti pozornost i na sadržaj jame. Ponekad se u

zapunama istih jama pronalaze predmeti koji i nisu svakodnevni nalaz te kojima se pripisuje

kultno značenje što može dodatno ukazivati na osobit karakter jame. Posebnost jame sa

životinjskim ukopom također se prepoznaje i po velikoj količini određene vrste predmeta.

Pri razmatranju zadane teme važna će biti i vrsta ukopane životinje. Kriterij koji

uključuje usporedbu, odnosno razlike u zastupljenosti životinjskih vrsta koje se nalaze u

ukopima s onima koje su prisutne u sloju nekog nalazišta moći će se sagledati tek u rijetkim

slučajevima budući da su za većinu nalaza takvi podaci zbog tekućih arheozooloških analiza

još uvijek nedostupni. U obzir će se također uzeti i prisutnost, odnosno odsutnost tragova

ljudskog djelovanja koji bi upućivali na odvajanje dijelova tijela životinja, skidanje kože i/ili

mesa i sl.

Uz pomoć navedenih kriterija pokušat će se razmotriti mogu li se ukopi životinja u

eneolitiku kontinentalne Hrvatske povezati s ritualnim praksama. U pojedinim slučajevima

neće biti moguće u potpunosti odgovoriti na ovo pitanje.

Među eneolitičkim ukopima životinja najveći broj pripada cjelovitim ili gotovo

cjelovitim i djelomičnim kosturima jedne ili više životinja. Iako bi se na prvi pogled

osteološki ostaci cjelovitih, a posebice djelomičnih životinjskih kostura mogli protumačiti kao

kosturi životinja koje su iz nekog razloga smatrane nepodobnima za jelo te jednostavno

odbačene kao svojevrsni otpad u pojedinim slučajevima određeni pokazatelji omogućuju da ih

se poveže s ritualnim praksama.

Do danas su poznata četiri eneolitička cjelovita ukopa goveda iz kontinentalne

Hrvatske. U slučaju ukopa mlade ženke domaćeg goveda u badenskoj jami SJ 15/16 na

nalazištu Aljmaš-Podunavlje posve je sigurno da je životinja bila položena u jamu vrlo

pažljivo o čemu svjedoče oblik i veličina jame koja je bila iskopana s namjerom da se u nju

položi životinja. Nalaz se izdvaja po iznimno dobroj sačuvanosti kostiju i položaju tijela u

kojem se govedo nalazilo - prednje i stražnje noge životinje bile su u snažnoj fleksiji te vrlo

uredno sakupljene zajedno i podvučene pod tijelo (hocker položaj). Već se in situ mogao

primijetiti i neobičan položaj vratne kralježnice i glave životinje, a osteološka analiza

pokazala je da je riječ o pomaku među vratnim kralješcima, što svjedoči o određenoj

manipulaciji glavom, a možda indirektno i o načinu usmrćivanja životinje. Izuzetna

sačuvanost i cjelovitost kostura te namjerno izazvan položaj tijela, sukladno ranije navedenim

kriterijima, govore u prilog ritualnih aktivnosti.

Kao posljedicu iste vrste aktivnosti moguće je promatrati i ukop goveda badenske

kulture na nalazištu Osijek-Retfala. Nalaz karakterizira cjelovitost kostura i položaj u kojem

se životinja nalazila. Premda nije riječ o snažno izraženoj fleksiji ekstremiteta kao u

prethodnom slučaju jer su samo prednje noge blago savinute dok su stražnje noge ispružene,

ipak je vidljivo da je životinja bila položena, a ne bačena u jamu. O posljednjem osobito

svjedoči neobičan i namjerno izazvan položaj glave životinje koja je bila okrenuta licem

prema tijelu. Laboratorijska analiza ponovno je otkrila pomake među vratnim kralješcima,

iste vrste kao i kod goveda iz Aljmaša.

Slijed ritualnih ukopa goveda najvjerojatnije nastavlja i cjelovit ukop pronađen na

nalazištu badenske kulture Josipovac-Gravinjak. Usprkos lošoj sačuvanosti kostiju zbog

kemijskog sastava tla bilo je moguće ustanoviti da je u jamu bila ukopana cjelovita životinja

koja je ležala na boku sa savijenim prednjim i stražnjim nogama. Budući da u trenutku pisanja

ovog rada fotografija ili crtež ukopa nije bio dostupan o cjelovitosti kostura i položaju tijela

svjedoči usmeno priopćenje voditelja istraživanja. Iz tog razloga smatrat će se da ovaj nalaz

vjerojatno svjedoči o određenim ritualnim praksama. Zanimljiva je i rubna lokacija jame s

ukopom goveda u naselju koja se nalazi među njegovim najistočnijim objektima. Kako će se

pokazati u nekoliko slučajeva, jame na rubnim prostorima naselja tijekom eneolitika često

sadrže ukope cjelovitih kostura životinja koji se temeljem nekoliko različitih kriterija mogu

promatrati kao ritualni ukopi.

Tako je, primjerice, većina životinjskih ukopa na Vučedolu pronađena u rubnom

arealu jama. U jami 42, pripisanoj kostolačkoj kulturi pronađen je cjelovit ukop goveda čije se

tijelo nalazilo u hocker položaju na osnovu kojeg je ritualni karakter ovom ukopu pripisao još

i Jurišić (1990.). Zanimljiv je i položaj glave goveda koji je sudeći prema crtežu kostura

jednak položaju glave goveda pronađenog na nalazištu Aljmaš-Podunavlje (SJ 15/16). O

drugim mogućim analogijama u osteološkom materijalu nije moguće govoriti dok se zajedno

ne razmotre osteološki ostaci obje životinje.

Velik broj kostiju goveda koje su pripadale jednoj individui pronađene su na Vučedolu

u badenskoj jami 55, no budući da nije riječ o ukopu koji je pronađen in situ, a nisu poznati

detaljni podaci o prisutnim koštanim elementima ili drugim predmetima pronađenim u jami,

ovaj nalaz se neće pripisati ritualnim ukopima goveda. Isto vrijedi i za kostolačku jamu 15

koja je sadržavala velik broj fragmentiranih kostiju goveda za koje je naknadno utvrđeno da

pripadaju jednoj individui.

Na Vučedolu je uz ukope goveda pronađeno i nekoliko cjelovitih/gotovo cjelovitih

ukopa pasa. Ritualnim ukopom može se promatrati ukop psa iz vučedolske jame 17 gdje je

pronađen vrlo dobro sačuvan, cjeloviti kostur psa koji je ležao položen na bok s prednjim i

stražnjim nogama u izrazitoj fleksiji, skupljenima zajedno i podvučenim pod tijelo (hocker

položaj). Ne tako dobro sačuvani, ali gotovo cjeloviti kosturi pasa pronađeni su u kvadrantu

117 s miješanim kostolačkim i vučedolskim nalazima kao i u vučedolskoj jami 92, a kod oba

psa prisutne su fleksije prednjih i stražnjih ekstremiteta. Premda nije riječ o klasičnom hocker

položaju, na osnovu cjelovitosti kostura i pretpostavke da je položaj tijela životinje bio

namjerno izazvan tim se nalazima može pripisati ritualni karakter, što je već učinio i Jurišić

(1990.).

Na nalazištu Petrijevci-Verušed u jami SJ 838 koja je pripisana slijedu kultura Baden-

Kostolac-Vučedol pronađen je gotovo cjelovit ukop psa. Životinja je ležala na boku sa

stražnjim nogama u snažnoj fleksiji te nešto manjoj fleksiji prednje noge. U ovom slučaju

ritualni karakter nalaza mogao bi se pretpostaviti jedino temeljem cjelovitosti kostura i

položaja tijela životinje stoga ga je moguće pridružiti skupini najvjerojatnije ritualnih ukopa.

Ritualni ukop dva psa pronađen je u jami lasinjske kulture SJ 78/79 na nalazištu Selci

Đakovački-Pajtenica. Premda se tijela životinje ne nalaze u hocker položaju o tome da su

životinje pažljivo položene u jamu svjedoči činjenica da se njihova tijela nalaze točno jedno

ispod drugog. Njihovi kosturi se dodiruju ali ne prelaze jedan preko drugog, drugim riječima

sačuvan je integritet tijela obje pokopane životinje. Iako je moguć scenarij da su dva psa

uginula u isto vrijeme te zatim pokopana vjerojatnija je pretpostavka da su životinje, a u oba

slučaja je riječ o mladim psima, namjerno ubijene te pažljivo položene u jamu. Zanimljiva je i

činjenica da se jama s ukopima pasa nalazila iznad jame koja je sadržavala ukop većeg broja

životinja. Možda je lokacija tih jama u naselju iz nekog razloga smatrana podobnom za takvu

vrstu aktivnosti.

Koštani ostaci iz kostolačke jame 22 s Vučedola pripisani su jednom psu tijekom

laboratorijske analize. Budući da kostur nije pronađen in situ, a također nisu poznati detaljniji

podaci o prisutnim koštanim elementima ili drugoj vrsti predmeta povezanih s jamom ovaj se

nalaz neće uključiti među ritualne ukope. Slična situacija zabilježena je u kvadrantu 100, u

podu vučedolske kuće. Iako je riječ o zanimljivoj lokaciji nalaza, tj. podu kuće, što bi

eventualno moglo sugerirati njegov ritualni karakter u smislu gradbene žrtve, pronađene pseće

kosti pripisane su jednoj individui tek tijekom laboratorijske analize. U ovom trenutku nije

razjašnjeno je li riječ o prvotno ukopanoj cjelovitoj životinji čiji je ukop bio kasnije

poremećen te ga nije bilo moguće prepoznati in situ ili je riječ o nepovezanom osteološkom

materijalu budući da podaci o prisutnim koštanim elementima nisu objavljeni.

U jami kostolačke kulture SJ 43/44 na nalazištu Đakovo-Franjevac pronađen je

cjelovit ukop svinje. Osim po cjelovitosti kostura nalaz se izdvaja i po namjerno izazvanom

položaju tijela životinje. Prednji i stražnji ekstremiteti životinje bili su u potpunosti podvučeni

pod tijelo u hocker položaj dok se glava životinje nalazila u ekstenziji i u taj je položaj

najvjerojatnije namjerno dovedena. U istoj jami, jugoistočno od cjelovitog kostura svinje,

nalazilo se nekoliko dijelova tijela malog preživača. Moguće je da je riječ o hrani za gozbu ili

zagrobni život koja je također položena u jamu uz namjerno ubijenu, tj. žrtvovanu životinju,

što je već zabilježeno i na drugim eneolitičkim nalazištima, npr. Balatonőszöd (Horváth,

2010.). Također je zanimljiva i činjenica da je kao poseban nalaz u zapuni te jame izdvojeno

bakreno šilo.

U prilog ritualnom tumačenju prethodnog nalaza ide i činjenica da se jama s ukopom

svinje nalazila nedaleko od dvostrukog ukopa svinja zajedno sa čovjekom u jami SJ 265/266

koja se nalazila uz veliki stambeni objekt. Jedna je svinja bila položena neposredno uz

čovjeka, iznad njegove glave; glava svinje nalazila se u ekstenziji, usmjerena od tijela prema

rubu jame, a položaj glave analogan je položaju glave životinje iz prethodno spomenutog

ukopa. Druga se svinja nalazila uz suprotan rub jame s tijelom u hocker položaju dok su kosti

stopala bili su ekstenziji, možda čak i zavezani u tom položaju; glava životinje je također bila

u ekstenziji, odnosno flektirana prema gore što je analogno položaju glave druge svinje iz

istog ukopa kao i svinje iz jame SJ 43/44 što najvjerojatnije ukazuje na manipulaciju tim

dijelom tijela. Kada se položaj životinje sagleda u kontekstu čitave jame vidljivo je da je

glava svinje usmjerena prema sjevernom rubu jame, odnosno prema ukopu čovjeka i druge

životinje. Obje jame s ukopima životinja nalaze se nedaleko od jama u kojima su pronađene

ukopane ljudske lubanje što sugerira grupaciju kultnih objekata na nalazištu, kako je to već

uočila i Balen (2011.). Lokacija jama unutar naselja i povezanost s drugim objektima

(stambenim i kultnim), namjerno izazvani položaji tijela životinja, povezanost s ljudskim

ostacima, struktura ukopa unutar jame i pojava ukopanih dijelova tijela uz cjeloviti životinjski

kostur jasni su pokazatelji ritualnog karaktera ukopa svinja na Franjevcu.

Kao ritualni ukop može se odrediti i ukop svinje na nalazištu kasne vučedolske kulture

Koprivnička Rijeka-Rudina. Riječ je o gotovo cjelovitom kosturu divlje svinje položenom na

bok s lagano savinutim prednjim nogama (stražnje noge životinje se nisu sačuvale). Osim

cjelovitosti kostura i položaja tijela životinje ističe se i lokacija jame te povezanost s drugim

objektima i predmetima materijalne kulture. U jami je osim uobičajenih nalaza, poput

ostataka životinjskih kostiju i riječnih školjaka, pronađen i cilindrični uteg, žrvanj te kameni

falus koji se bez sumnje može smatrati kultnim predmetom. Jama s ukopom divlje svinje

rubni je i najsjeverniji objekt u naselju, a u susjednom objektu, definiranom kao stambena

jama (Marković, 1980.) pronađena je životinjska figurica za koju se može pretpostaviti da

prikazuje svinju.

Gotovo cjelovit kostur svinje s prednjim nogama u blagoj fleksiji i lošije sačuvanim

stražnjim nogama otkriven je u jami 25 s miješanim badenskim i kostolačkim nalazima na

Vučedolu. Prema položaju tijela i stupnju sačuvanosti kostura ovaj ukop podsjeća na

prethodno spomenuti nalaz divlje svinje iz Rudine. Budući da je do sada cjelovitim kosturima

životinja pronađenim in situ na Vučedolu kod kojih je moguće uočiti namjerno izazvan

položaj tijela pripisan ritualni karakter ovaj ukop svinje po svemu sudeći nije iznimka.

Ostaci mlade svinje koja je bila položena pod noge pokojnice pronađeni su u

badenskom grobu 3 na Vučedolu (Hoti, 1993.). Podaci o stupnju sačuvanosti i prisutnosti

osteoloških ostataka svinje nisu objavljeni te nije poznato da li je riječ o cjelovitom ili

djelomičnom kosturu stoga se ovaj nalaz samo uvjetno razmatra u ovoj kategoriji, no

povezanost ljudskih i životinjskih ostataka ukazuje na njegov ritualni karakter.

Na Vučedolu je pronađen i cjeloviti ukop jelena. Njegov ritualni karakter određen je

na temelju sačuvanosti kostura, položaja u kojem su se nalazile noge životinje, razbijene

kalote lubanje koja vjerojatno ukazuje na način usmrćivanja životinje, velike količine

vučedolske keramike koja je pronađena u zapuni jame, lokaciji jame na Gradcu i povezanosti

s drugim objektima poput „megarona ljevača bakra“ te drugim nalazima materijalne kulture

poput figurice jelena sa žrtvenom posudom na glavi i posude u obliku ptice (Schmidt, 1945.;

Dimitrijević, 1979b.; Jurišić, 1990; Milićević Bradač, 2002a., 2002b.). Kod ovog nalaza

važnim se pokazao i kriterij različite zastupljenosti vrste životinja u ukupnom uzorku faune

vučedolskog sloja na Vučedolu i vrste cjelovito ukopane životinje. Pokazalo se da je jelen u

ukupnom uzorku ostataka faune zastupljen sa svega 9% dok se najveći postotak učestalosti

odnosi na goveda sa 36,3% (Jurišić, 1988a.).

U kostolačkom sloju na Vučedolu u kvadrantu 104 pronađene su kosti svih dijelova

tijela mlade ovce/koze. No budući da nije riječ o cjelovitom ukopu životinje otkrivenom in

situ, a podaci o prisutnim koštanim elementima nisu objavljeni ovaj se nalaz neće pripisati

ritualnim ukopima životinja.

U određivanju ritualnog karaktera cjelovitih i gotovo cjelovitih životinjskih ukopa

najveću važnost imao je stupanj sačuvanosti, odnosno cjelovitosti, kostura životinje te

pozicioniranje kostiju unutar jame. Gotovo u svakom razmotrenom slučaju očito je da je

životinja namjerno položena u jamu. U pojedinim slučajevima jasno je vidljiva i manipulacija

određenim dijelovima tijela životinja Neki od najistaknutijih primjera su goveda s nalazišta

Aljmaš-Podunavlje i Osijek-Retfala, svinje na nalazištu Đakovo-Franjevac, pas s Vučedola iz

jame 22, jelen s Vučedola i dr. Tu je zatim i pojava nekoliko životinja zajedno kao što je

slučaj sa psima ukopanim jedan ispod drugoga na nalazištu Selci Đakovački-Pajtenica i dvije

svinje iz Đakovo-Franjevca. Vrlo važan kriterij je i povezanost s ljudskim osteološkim

ostacima o čemu osim posljednjeg slučaja svjedoči i grob 3 badenske kulture na Vučedolu.

Bitna je i vrsta ukopane životinje budući da su među cjelovitim i gotovo cjelovitim ukopima

životinja prisutne i dvije divlje životinje - jelen i divlja svinja. Kod cjelovitih kostura divljih

životinja koje se inače love najviše radi hrane teško je pretpostaviti da je riječ o jednostavno

odbačenim životinjskim ostacima. Nezaobilazni kriterij svakako je i lokacija ukopa, odnosno

povezanost s drugim nalazima, objektima i predmetima materijalne kulture kao što se može

primijetiti u slučaju ukopa jelena na vučedolskom Gradcu, divlje svinje s Rudine i svinja iz

Đakovo-Franjevca.

Uz cjelovite ukope životinja tijekom eneolitika u kontinentalnoj Hrvatskoj relativno

česti su i ukopi djelomičnih kostura jedne ili više životinja. U razmatranje ritualnih ukopa

životinja iz te kategorije potrebno je uključiti nalaz s vučedolskog lokaliteta Koprivnička

Rijeka-Rudina. U jami 4 pronađen je djelomičan kostur divljeg goveda od kojeg se do danas

sačuvala jedino glava s rogovima, a podaci o položaju tijela životinje unutar jame također

nedostaju. Ritualni karakter ovog ukopa pretpostavio je još Marković (1981.) na osnovu

bogatog sadržaja jame koja je između ostalog bila zapunjena ulomcima više od tridesetak

keramičkih posuda za koje autor smatra da su se ritualno razbijale i bacale u jamu nakon

ukapanja životinje te njenog istaknutog položaja na centralnom djelu naselja uz jedini

nadzemni objekt na nalazištu za kojeg je pretpostavio da pripada rodovskom starješini. Uz

navedeno, potrebno je istaknuti i pokušaj odstranjivanja rogova divljeg goveda. No, rogovi

životinje ipak nisu odrezani kako navodi Jurišić (1990.) - na jednom rogu vidljivi su tragovi

pokušaja njegova rezanja dok je drugi rog odlomljen najvjerojatnije uslijed uobičajene

fragmentacije organske materije u zemlji. Različiti postupci s rogovima životinja također

mogu biti indikatori određenih ritualnih praksi.

U skupinu djelomičnih ukopa goveda ubraja se i kostur goveda bez glave pronađen u

jami SJ 110 na nalazištu Petrijevci-Verušed. Jama s ukopom goveda položenim na bok za

sada je pripisana slijedu kultura Baden-Kostolac-Vučedol. Prednje noge životinje bile su u

snažnoj fleksiji i podvučene pod tijelo što svjedoči o njihovom namjerno izazvanom položaju,

a zanimljiva je činjenica da životinji nedostaje jedino glava. Potrebno je uvažiti i mogućnost

da je glava mogla biti slučajno uklonjena i tijekom iskopavanja pogotovo ako se radilo o loše

sačuvanom osteološkom materijalu. Moguća je i pretpostavka da je glava bila odvojena od

tijela životinje prije polaganja u jamu premda se o načinu na koji je do toga došlo trenutno ne

mogu donijeti nikakvi zaključci. Odvajanje glave goveda prije njegova ukapanja nije

neobična aktivnost s obzirom da je različite postupke oko glave goveda koji nerijetko

svjedoče o ritualnim praksama moguće pratiti na prostoru srednje Europe već od neolitika.

Iako pojedina pitanja koja se tiču ovog nalaza ostaju otvorena moguće ga je uvrstiti u skupinu

vjerojatno ritualnih ukopa životinja.

Djelomičan ukop goveda otkriven je i u jami lasinjske kulture na nalazištu Selci

Đakovački-Pajtenica. U ovom slučaju riječ je o ostacima kralježnice i rebara životinje te

dijelovima ekstremiteta. Premda se radi o povezanim koštanim elementima kosti životinje

nalazile su se u dislociranom stanju, tj. nisu odgovarale uobičajenom anatomskom položaju u

tijelu te su po svemu sudeći u jamu bile bačene, a ne pažljivo odložene. Od uobičajenog

koštanog otpada ostaci iz jame razlikuju se po tome što nisu fragmentirani, a također su i

prilično dobro sačuvani. Ovakve karakteristike prema Groot (2008.) ukazuju na činjenicu da

su kosti odložene u zemlju u svježem stanju. Zanimljiv je i podatak da u zapuni jame osim

nekoliko fragmenata kostiju nije bilo drugog materijala što bi moglo svjedočiti o tome da je

jama iskopana u svrhu odlaganja životinjskih ostataka te zatim odmah zatrpana. Kosti su u

zapunu mogle doći slučajno tijekom zatrpavanja jame zemljom u kojoj se već nalazila takva

vrsta otpada što je istaknula i Groot (2008.). Također, postoji mogućnost da ostaci životinje u

jami svjedoče o ostacima ritualne gozbe - dijelovi životinje mogli su biti pojedeni, a drugi

položeni u zemlju kao žrtveni prinos. Ipak, na kostima nisu prisutni tragovi ljudskog

djelovanja poput paljenja ili urezivanja. Definiranje točnog karaktera tog nalaza u ovom

trenutku ostat će otvoreno, a jasniji uvid o ovom nalazu u budućnosti će možda pružiti podaci

o općoj zastupljenosti životinjskih vrsta na nalazištu. Za vrijeme pisanja ovog rada

zooarheološke analize cjelokupne faune s nalazišta nisu bile dovršene.

Lubanja i prednje noge psa pronađene su na Vučedolu u kvadrantu 95 s miješanim

nalazima badenske, kostolačke i vučedolske kulture. Kada je riječ o ukopima životinja glava i

noge dijelovi su životinjskog tijela koji su najviše podložni različitim postupcima od strane

ljudi. Manipulacija tim dijelovima tijela često ukazuju na ritualnu aktivnost, a namjerno

ukopane lubanje i ekstremiteti životinja susreću se tijekom različitih prapovijesnih razdoblja i

najčešće im se pripisuje ritualni karakter. No, budući da nedostaju detaljniji podaci o

kontekstu nalaza na Vučedolu, odnosno o stupnju uščuvanosti i načinu na koji su kosti bile

položene u zemlju ovaj nalaz neće se smatrati ritualnim ukopom.

Badenska jama 71 na Vučedolu sadržavala je djelomičan ukop mlade životinje,

najvjerojatnije ovce/koze, pronađen u sloju s puno pepela i gara. Životinja je bila položena na

bok, no točan položaj tijela nije bilo moguće ustanoviti zbog prilično loše sačuvanosti

kostura; glava životinje najvjerojatnije nije bila prisutna. Ritualni karakter ukopa moguće je

pretpostaviti temeljem činjenice da je uz životinju pronađena koštana perlica što predstavlja

jedini životinjski ukop u kojem je neki predmet materijalne kulture pronađen uz sam kostur

životinje. U jami je uz veliki broj ulomaka životinjskih kostiju pronađen još i neobičan

keramički predmet ukrašen urezanim linijama koji je najvjerojatnije imao kultnu namjenu

(Balen, 2005.).

Koštani ostaci nekoliko dabrova pronađeni su na Vučedolu u badenskoj jami 80. Riječ

je o jednoj gotovo čitavoj individui i osteološkim ostacima još najmanje tri životinje. Kako se

ne radi o ukopima koji su otkriveni in situ, a detaljniji podaci o prisutnim koštanim

elementima i kontekstu nalaza nisu objavljeni te zbog već ranije navedenih gotovo identičnih

nalaza s nekoliko nalazišta iz Poljske ovaj nalaz neće se tretirati kao ritualni.

Stupanj sačuvanosti, odnosno djelomična cjelovitost kostura životinje pokazao se kao

važan kriterij u određivanju ritualnog karaktera pojedinih životinjskih ukopa uvrštenih u ovu

kategoriju kao što su govedo s nalazišta Petrijevci-Verušed gdje je životinji nedostajala jedino

glava i djelomično cjelovito govedo s Rudine. O manipulaciji s dijelovima tijela životinje

poput rogova, a možda i glave životinje također svjedoče upravo navedeni nalazi. Drugi važan

kriterij je povezanost životinjskog ukopa s drugim predmetima materijalne kulture: koštanom

perlicom pronađenom uz ostatke ovce/koze na Vučedolu i neobičnim kultnim predmetom

pronađenim u istoj jami kao i velikom količinom ulomaka keramike u jami s ukopom goveda

s Rudine. Važnost ima i vrsta životinje kao i lokacija ukopa kako pokazuje nalaz s Rudine

gdje je divlje govedo ukopano pored jedinog nadzemnog stambenog objekta na nalazištu.

Među eneolitičkim ritualnim ukopima životinja na tlu kontinentalne Hrvatske posebno

se ističe nalaz otkriven na lokalitetu Aljmaš-Podunavlje (SJ 59/60). Badenska jama sadržavala

je dobro sačuvan kostur goveda kojem je nedostajala jedino glava; životinja je ležala na boku

sa savinutom jednom prednjom i jednom stražnjom nogom dok su druge dvije bile ispružene -

najvjerojatnije je riječ o namjerno izazvanom položaju tijela. Posebnost nalaza je i zasebna

niša koja se nalazila unutar jame u kojoj je pronađena samostalna glava goveda s rogovima

koja je bila položena okomito i usmjerena prema otvoru niše. Premda je moguća pomisao da

lubanja goveda predstavlja otpad, položaj u kojem se nalazila kao i lokacija unutar zasebne

niše jasno ukazuju na ritualnu prirodu ovog nalaza. Kako je ustanovljeno tijekom

laboratorijske analize glava iz niše ne pripada govedu pokopanom u jami, a osteološka analiza

ustanovila je i pomak od 45 stupnjeva između prvog i drugog vratnog kralješka kod goveda

položenog u jamu. Riječ je o jednakom iskrivljenju vratne kralježnice kakvo je uočeno kod

goveda s istog nalazišta (SJ 59/60) kao i onog s lokaliteta Osijek-Retfala koje svjedoči o

svojevrsnoj manipulaciji glavom životinje ili vratnom kralježnicom. U istoj jami, u sloju

ispod goveda pronađen je i cjelovit ukop malog mesojeda, najvjerojatnije psa, starog do dva

mjeseca. Stražnje noge životinje bile su savinute i postavljene jedna preko druge, dok su se

prednje noge nalazile su snažnoj fleksiji i bile privučene na prsa; ispod donje čeljusti bio je

položen oblutak nešto veći od glave životinje. Prisutnost dvije vrste životinja, cjelovitost

kostura i osobiti položaji njihovih tijela, namjerni postupci s glavama te posebno ukopana

lubanja goveda u zasebnu nišu kriteriji su koji upućuju na ritualnu aktivnost. Na posebnost

ove jame svakako ukazuje i činjenica da je u njenoj zapuni uz cijele i fragmentirane

keramičke posude pronađen i shematiziran badenski idol s naglašenim grudima i bez glave ali

s otvorom za njeno nasađivanje.

Na lokalitetu Stari Mikanovci-Damića gradina pronađeni su kosturni ostaci dvije

životinje. Riječ je o djelomičnom kosturu goveda i cjelovitom kosturu srne/srndaća pripisanih

vučedolskoj kulturi. Životinje su najvjerojatnije bile ukopane u jamu, ali prema dostupnom

crtežu s terenskog istraživanja teško je zaključiti jesu li životinje u nju bile namjerno

položene. Govedo je ležalo na boku s vratnom kralježnicom i glavom u ekstenziji prema gore,

blago savinutim prednjim i ispruženom lijevom stražnjom nogom dok je cervid bio položen

djelomično na bok i leđa, a okomito u odnosu na tijelo goveda. Definiranje karaktera ovog

ukopa nije jednostavno. Zajednička prisutnost dvaju životinjskih kostura, njihova djelomična

cjelovitost, ali i prilično dobra sačuvanost osteoloških elemenata inače se smatraju važnim

elementom u razmatranju ritualnog karaktera nalaza. Zanimljiva je i činjenica da se radi o

jednoj domaćoj i jednoj nešto mlađoj divljoj životinji. Dobro sačuvane cjelovite i djelomične

kosture divljih životinja teško je tumačiti kao odbačene ostatke životinja koje su inače

lovljene primarno radi hrane. Koštani ostaci srne ili srndaća s Damića gradine ne pokazuju

tragove skidanja kože ili mesa s kostiju, a na kostima nema tragova gorenja premda je zemlja

uz kostur cervida bila puna ugljena, pečene zemlje i u većoj mjeri ptičjih kostiju. U sličnim

okolnostima pronađeni su i koštani ostaci malog preživača s Vučedola (jama 70). Najsnažniji

argument protiv ritualnog objašnjenja bila bi mogućnost da kosti ovih životinja nisu s

namjerom položene u zemlju. S obzirom na iznesene nedoumice o ovom nalazu pitanja

njegove interpretacije u ovom trenutku ostaju otvorena.

Mješoviti ukop nekoliko individua i životinjskih vrsta zabilježen je na nalazištu Selci

Đakovački-Pajtenica. Riječ je o ostacima šest pasa i dva mala preživača: ovce/koze i

ovce/koze/srne pronađenih u jami pripisanoj lasinjskoj kulturi. Karakter ovog nalaza teško je

definirati budući da su prisutni kriteriji koji bi ukazivali na njegov ritualni karakter jednako

kao i oni koji ne govore u prilog takvom tumačenju. Među ostacima pasa moguće je izdvojiti

četiri djelomična kostura dok je u dva slučaja riječ o ostacima donjih ekstremiteta. Zabilježen

je i djelomičan kostur malog preživača ovce/koze/srne te dijelovi dugih kostiju druge

ovce/koze. Pojava više životinja i životinjskih vrsta u jednom ukopu često govori u prilog

ritualnom objašnjenju nalaza, no ovdje je vidljivo da individue nisu pažljivo položene u jamu

za razliku od većine ranije razmatranih ukopa, već su u nju odložene bez posebne namjere

često i jedna preko druge. Nalaze životinjskih ostataka unutar jame moguće je podijeliti na

djelomične, u određenim slučajevima i poremećene kosture, povezane dijelove životinjskog

tijela te nepovezane kosti, no nije riječ o uobičajenom otpadu od životinjskih osteoloških

ostataka budući da se ipak radi o većem broju cjelovitih, povezanih i relativno dobro

sačuvanih kostiju. Pojedini dijelovi životinjskog tijela pronalaze se razbacani u arheološkim

slojevima kao i u nakupinama životinjskih kostiju koje se smatraju uobičajenim osteološkim

otpadom. Ipak, kako upozorava Groot (2008.), u tim slučajevima oni su često fragmentirani,

pokazuju tragove sječenja te se uglavnom sastoje od jedne ili dvije kosti, a ne cijelih

ekstremiteta životinje. Kako je u jami ukopan veći broj individua možda je riječ o ostacima

gozbe koji se nerijetko tretiraju drugačije od uobičajenog otpada, tj. neki dijelovi životinje

možda biti određeni posebno za ukapanje (Groot, 2008.). Na primjer, pokapanje donjih

dijelova nogu koje nemaju mnogo mesa ostavlja gornje dijelove životinje pogodne za hranu

kako bi se možda mogla tumačiti prisutnost goljeničnih kostiju dva psa uz pretpostavku da su

se i oni koristili za hranu što i nije bila rijetkost tijekom prapovijesti sve dok meso domaćih

životinje nije postalo stalno raspoloživo (Bartosiewicz, 1994.). U prisutnom osteološkom

materijalu nema tragova skidanja kože ili komadanja i odvajanja mesa s kostiju što ne znači

da se dijelovi, posebice manjih životinja, nisu mogli odvojiti na drugačiji način. Budući da je

u ovom trenutku ovo jedini nalaz takve vrste nije ga moguće usporediti s drugim sličnim

ukopima s prostora kontinentalne Hrvatske pa definiranje karaktera tog nalaza zasada ostaje

otvoreno. Slični nalazi sa susjednih prostora do sada su interpretirani kao ostaci žrtvovanja

većeg broja životinja koji su jednostavno bačeni u jamu (npr. Horváth, 2010.). Možda će

dodatne uvide omogućiti usporedba zastupljenosti životinjskih vrsta čiji su ostaci pronađeni u

jami i onih u ukupnom uzorku na nalazištu kada se zooarheološke analize u potpunosti

provedu.

U skupinu mješovitih ukopa više životinja ili individua mogao bi se uključiti i grob

vučedolske kulture 3/4 s Vučedola/Gradac, poznatiji kao grob bračnog para. Osim pokojnika,

muškarca i žene, ovaj grob je prema Schmidtovim (1945.) navodima sadržavao i osteološke

ostatke nekoliko životinja (pas i janje te dijelovi goveda, jelena i svinje); detaljniji podaci o

životinjskim ostacima nisu objavljeni. Prema fotografijama s tadašnjih istraživanja moguće je

zaključiti da je u grob iznad glava pokojnika bio položen dio kostura (kralježnica, rebra i duge

kosti) jedne životinje, najvjerojatnije psa, koji je bio pokriven većim ulomcima keramike

(Schmidt, 1945.), dok drugi kosturni ostaci nisu zabilježeni na slikovnim prilozima.

Zajednička prisutnost ljudskih i životinjskih ostataka kao i povezanost životinjskih ostataka s

drugim predmetima svjedoči o ritualnom karakteru nalaza.

Osim činjenice da se nekoliko životinjskih vrsta i individua javlja zajedno važan

kriterij za određivanje ritualnog karaktera tih nalaza je i cjelovitost ili djelomična cjelovitost

kostura i/ili namjeran položaj tijela životinje kao u slučaju goveda i psa s nalazišta Aljmaš-

Podunavlje. U tom svjetlu ističe se i manipulacija određenim dijelovima tijela, najčešće

glavom, životinje kao što je polaganje lubanje goveda u posebnu nišu unutar jame, polaganje

oblutka ispod čeljusti psa i dr. Pokazatelj ritualnog karaktera nalaza je i povezanost

životinjskih kostiju s ljudskim osteološkim ostacima o čemu govori grob s vučedolskog

gradca 3/4 gdje su se uz pokojnike nalazili ostaci nekoliko različitih vrsta životinja (Schmidt,

1945.). Važan kriterij je i povezanost s drugim predmetima materijalne kulture o čemu

svjedoči činjenica da su ostaci životinje, najvjerojatnije psa, položeni iznad glava pokojnika iz

spomenutog groba 3/4 prvotno bili prekriveni velikom ulomcima keramike (Schmidt, 1945.).

Na poseban značaj jame iz Aljmaša u koju su bili ukopani lubanja goveda, govedo kojem je

nedostajala jedino glava te pas ukazuje i ženski keramički idol.

U razmatranje ritualnog karaktera eneolitičkih ukopa životinja s područja

kontinentalne Hrvatske uključeni su ukopi već od prije poznati u literaturi kao i oni otkriveni

u posljednjih desetak godina koji do danas nisu bili predmetom širih razmatranja. Za potrebe

njihove analize koristili su se objavljeni podaci kao i dostupna dokumentacijska građa s

nedavnih terenskih istraživanja, arheozoološki podaci, neki od kojih su posebno provedeni za

potrebe ovog rada, a u obzir su uzeta i usmena priopćenja arheologa i zooarheologa.

Analizom, međusobnom usporedbom i razmatranjem mogućih kriterija pokušali su se donijeti

zaključci u vezi njihovog ritualnog karaktera. U ovom trenutku od trideset zabilježenih

eneolitičkih ukopa životinja, s nešto većom sigurnošću, s ritualnom aktivnošću moguće je

povezati njih sedamnaest te najvjerojatnije još tri ukopa, dok tri nalaza zasada ostaju

nedefinirana.

Ukope životinja s Vučedola, kako ih je odredio Jurišić (1990.), a koji nisu bili

pronađeni in situ već je kasnije tijekom laboratorijske analize ustanovljeno da je riječ o

kostima koje pripadaju jednoj individui iz današnje perspektive nije jednostavno interpretirati.

Postoji mogućnost da su i u ovim slučajevima životinje bile pokopane cijele, osobito ako su

pronađeni svi dijelovi njihovog tijela, a njihova smanjena fragmentacija i dobra sačuvanost

također bi ukazivali na vjerojatnost da su dijelovi tijela bili položeni u zemlju u svježem

stanju što bi ih ujedno razlikovalo i od uobičajenog otpada (Groot, 2008.). No, s obzirom da o

tim životinjskim ostacima nema objavljenih detaljnih podataka ti se nalazi danas ne mogu

protumačiti kao ritualni.

U ritualne aktivnosti uključene su sve vrste domaćih životinja poznate eneolitičkim

kulturama kontinentalne Hrvatske. Psi su gotovo uvijek, osim u dva slučaja, pronađeni kao

cjeloviti kosturi, bez obzira o kojoj vrsti ukopa je riječ. Poput pasa goveda su također

zastupljena u svim vrstama ukopa, a potrebno je i naglasiti da jedina posebno ukopana

samostalna lubanja pripada govedu. Zanimljivo je da su svinje pronađene samo kao cjeloviti i

gotovo cjeloviti kosturi, a u dva slučaja nalazile su se i uz čovjeka. Uz čovjeka, osim svinja,

zabilježen je i djelomičan kostur psa, a vrlo vjerojatno i kostur janjeta, sukladno Schmidtovim

(1945.) navodima. Ovce/koze rijetko su zastupljene i nalaze se samo u jednom djelomičnom i

jednom mješovitom ukopu. Divlje životinje nalaze se u jednom cjelovitom, jednom

djelomičnom i jednom mješovitom ukopu, od čega je ritualna aktivnost s većom sigurnošću

ustanovljena u slučaju cjelovitog ukopa jelena i djelomičnog ukopa divljeg goveda dok

pitanje zajedničkog ukopa goveda i cervida s Damića gradine zasada ostaje otvorenim.

Kriterij različite zastupljenosti vrste životinja iz ukopa i vrsta životinja u ukupnom

uzorku faune na nekom nalazištu primjenjiv je zasada samo u slučaju ritualno ukopanog

jelena na Vučedolu. S druge strane zanimljiva je i činjenica da su neke životinje jednako

važne u svakodnevnom kao i zagrobnom životu stanovnika određenog naselja. Primjerice u

naselju Đakovo-Franjevac gdje je prehrana bila bazirana na svinjama i govedima prisutno je

nekoliko ritualnih ukopa svinja. Vrijedi također napomenuti da niti u jednom razmatranom

slučaju, a za koji je bila dostupna takva vrsta podataka, na kostima životinja nisu uočeni

tragovi ljudske djelatnosti koji bi ukazivali na skidanje kože, odvajanje mesa ili komadanje

životinje. Uz činjenicu da se gotovo u svim slučajevima u ukopima nalaze cjeloviti ili

djelomični kosturi životinja, navedeni podaci najvjerojatnije svjedoče o tome da se ritualno

ukopane životinje nisu konzumirale kao hrana.

Moguće je uočiti nekoliko obrazaca koji se ponavljaju unutar ritualnih ukopa životinja

u eneolitiku kontinentalne Hrvatske: u dva slučaja svinje su pokopane zajedno s čovjekom,

goveda se u dva slučaja nalaze u istom ukopu s drugom vrstom životinje, u tri slučaja prisutan

je pomak između vratnih kralježaka goveda koji ukazuju na određenu manipulaciju vratom

i/ili glavom životinje što možda ima veze i načinom usmrćivanja, u dva slučaja ukop divlje

životinje povezan je s nadzemnim objektima, tj. istaknutim i važnim prostorima u naselju.

Temeljem svega do sada iznesenog sažeti kriteriji koji su se pokazali podobnim za

određivanje ritualnog karaktera ukopa životinja u eneolitiku kontinentalne Hrvatske su:

cjelovitost kostura životinje, stupanj sačuvanosti osteoloških ostataka životinje, položaj u

kojem se životinja nalazi, postupci s pojedinim dijelovima tijela životinje, odsutnost tragova

koji ukazuju na mesarenje životinja, vrsta životinje, različita zastupljenost vrsta životinja iz

ukupnog uzorka od one vrste koja se nalazi u ukopima, povezanost s drugim predmetima

materijalne kulture, lokacija ukopa u odnosu na druge objekte i predmete materijalne kulture,

pojava više životinja zajedno, pojava životinja zajedno s ljudskim kosturima te osobita

struktura jame u kojoj je pronađeno više životinja.

Premda zajednički ukopi čovjeka i životinje nisu rijetka pojava u okviru eneolitika

srednje Europe u kontinentalnoj Hrvatskoj tijekom ovog razdoblja zabilježena su samo tri

takva nalaza. Najčešće se javlja mišljenje da životinjski ostaci predstavljaju grobne priloge

pokojnika kojima se želi ukazati na njegov društveni status i bogatstvo. Pojedini dijelovi

životinjskog tijela pronađeni uz čovjeka interpretiraju se i kao prilozi u hrani, no u nekim

slučajevima uz pokojnika se nalazila i cijela životinja ili nekoliko njih. Ovisno o vrsti

životinje i predodžbama o njenim ktonskim svojstvima (najčešće u slučaju psa ili konja) cijele

ukopane životinje mogu imati i ulogu psihopompa, odnosno pratioca na drugi svijet. Mogući

su i drugi religijski razlozi prisutni u nekim prapovijesnim zajednicama zbog kojih se

prilikom smrti čovjeka smatra prigodnim žrtvovati određenu vrstu životinje, npr. svinju.

Smatra se da je žrtvovana životinja čovjeku mogla biti važna i kao ljubimac ili biti povezana s

njegovim zanimanjem.

Ostaci više životinja zabilježeni su u već više puta spomenutom dvojnom grobu 3/4 na

vučedolskom Gradcu. Detaljan opis groba dan je već u ranijim dijelovima ovog rada. Budući

da je riječ o uistinu istaknutom grobu koji se izdvaja po bogatim i raznovrsnim prilozima koji

ukazuju da su ovdje pokopane osobe visokog društvenog statusa moguće je pretpostaviti da su

dijelovi životinja ovdje imali funkciju priloga u hrani. Možda je uloga životinje pokopane

iznad glava pokojnika bila drugačija, a ukoliko je doista riječ o psu možda je on imao

funkciju pratioca u zagrobni život.

Zanimljive podatke o životinjama kao pratiteljima na drugi svijet donose i neke

etnografske studije geografski udaljenih tradicijskih društava. U okviru razmatranja pogrebnih

običaja plemena Lushai iz Assama u Indiji, Van Gennep (1977.) skreće pozornost na

žrtvovanje životinja prilikom polaganja pokojnika u zemlju uz vjerovanje da duša pokojnika

mora biti popraćena dušom svinje, koze i psa bez kojih ne bi pronašla svoj put na drugi svijet.

Ostaci životinje uz čovjeka pronađeni su i na Vučedolu u badenskom grobu 3, a riječ

je o ostacima mlade svinje položene uz noge pokojnika (Hoti, 1993.). Tijekom eneolitika

ostaci svinja, a najčešće je riječ o rebrima i dijelovima nogu, nalazile su se uz noge pokojnika

i u bogatim muškim grobovima Tiszapolgár i Bodrogkeresztúr kulture kada su interpretirani

kao prilog koji ukazuje na status pokojnika (Hoti, 1993.). Nalazi donjih čeljusti svinja i

veprova u muškim grobovima na području srednje Europe česti su u lengyelskoj kulturi i

kulturi kuglastih amfora (Gimbutas, 1980.; Zalai-Gaál i sur., 2011.), kao i Srednji Stog

kulturi43 u Ukrajini (Gimbutas, 1977.). Budući da nedostaju podaci o prisutnim osteološkim

elementima mlade svinje s Vučedola nije poznato jesu li u grob položeni samo dijelovi svinje

ili je možda riječ o cjelovitom kosturu što donekle otežava interpretaciju tog nalaza. Zasada se

kao zanimljivost izdvaja podatak da je u navedenom grobu pronađen i kremeni nožić te

bakreni bodež (Težak-Gregl, 1985.), a antropološka analiza kostura pokazale je da je riječ o

mlađoj pokojnici (Šlaus, us. podatak). Zanimljiv je i položaj životinje pod nogama pokojnice

ako u okvirima sagledavanja ljudskog tijela kao mikrokozmosa donji dio tijela i stopala

povežemo s podzemnim svijetom dok se glava izjednačava sa nebom i nebeskim

prostranstvima (Willis, 2007.), a u slučaju svinja ne treba zanemariti niti njihove ktonske

karakteristike.

Posebnu pozornost privlači nalaz s nalazišta Đakovo-Franjevac gdje je u jami SJ

225/226 bio ukopan muškarac zajedno s dvije cijele svinje. Zanimljivo je da je životinja

pronađena uz čovjeka bila položena točno iznad njegove glave i pri tom se njihova tijela

dodiruju. Položaj životinje uz glavu čovjeka zanimljiv je i iz perspektive opće arhetipologije

koja sugerira paralele između vrednovanja vertikaliteta na planu društvenog makrokozma

(arhetipovi vladara), makrokozma prirode (sakralizacije planina i neba) i ljudskog

mikrokozma u kojem je glava, odnosno lubanja, kao vrhunac kostura sjedište životne snage i

duha (Chevalier i Gheerbrant, 1983.). Kako je već navedeno, položaj u kojem se nalazila

svinja u odnosu na ljudsko tijelo upućuje na blizak odnos čovjeka i životinje. S obzirom da je

riječ o nalazištu na kojem je svinja najvažnija životinja možda je u jamu pokopan čovjek koji

je se za života brinuo o životinjama i s njima ostvario blizak odnos s ovim životinjama, poput

svinjara. Zanimljivi su folklorni podaci koji govore o tome da su se u tradicijskim društvima

ljudima čija je dužnost bila briga za životinje, poput pastira, pripisivale magične i nadnaravne

moći u ophođenju sa životinjama, kao i mogućnost komunikacije s onostranim (Mencej,

2000.).

Do sada su se u ovom radu ukopi životinja razmatrali bez obzira na činjenicu kojoj

eneolitičkoj kulturi pripadaju. Ako ih se sagleda unutar kronološkog slijeda eneolitičkih

kultura na prostoru kontinentalne Hrvatske vidljivo je da se javljaju tek za vrijeme srednjeg

eneolitika budući da se prema dosadašnjem stanju istraženosti najraniji eneolitički ukopi

43 Srednji Stog kulturu Gimbutas (1977.) pripisuje prvom valu indoeuropske seobe, a s Indoeuropljanima sepovezuje i kultura kuglastih amfora (Gimbutas, 1980.).

životinja mogu pripisati lasinjskoj kulturi. Lasinjski ukopi životinja zasada su poznati samo s

jednog naselja: od tri životinjska ukopa pronađena na nalazištu Selci Đakovački-Pajtenica

jedan se sa sigurnošću može uvrstiti među ritualne ukope dok kod preostala dva mnoga

pitanja u ovom trenutku ostaju otvorena premda niti u tim slučajevima nije moguće isključiti

ritualnu interpretaciju. S tog nalazišta poznat je ritualni ukop cjelovitih kostura dva psa,

djelomičan ukop goveda te mješoviti ukop koji sadrži djelomične kosture i povezane dijelove

tijela pasa i ovaca/koza. Navedeni nalazi svjedoče o različitim praksama ukapanja životinja

unutar jednog naselja lasinjske kulture, a možda ukazuju i na različite odnose prema

određenim vrstama životinja. Čini se da je uloga pasa na nalazištu bila prilično važna: psi se

javljaju unutar dvije vrste ukopa, kao samostalni kosturi te djelomični kosturi uz pojedine

dijelove tijela malih preživača, tj. ovce/koze, pri čemu su jame sa spomenutim ukopima

stratigrafski smještene jedna ispod druge. Zanimljivo je napomenuti da se lasinjska kultura,

premda bakrenodobna pojava, smatra vjernom kasnoneolitičkim tradicijama po načinu života.

Uz zemljoradnju kao važnu djelatnost toj se kulturi pripisuje i istaknuta stočarska komponenta

u kojoj je pas zasigurno imao veliku ulogu kao pomoćnik u radu, odnosno čuvar stada.

Njegova se istaknuta uloga očigledno nastavljala i u zagrobnom životu. Premda su ukopi pasa

vrlo česti tijekom eneolitika poseban odnos prema psu može biti i nasljeđe iz ranijeg

neolitičkog vremena tijekom kojeg su ukopi ove životinje široko rasprostranjeni na

europskom prostoru. Već su spomenuti slični nalazi dvojnih ukopa pasa s obzirom na položaj

tijela životinja s lokaliteta Gomolava i Velké Žernoseky. Za dublje sagledavanje svih

spomenutih životinjskih ukopa s Pajtenice od velike važnosti biti će rezultati zooarheoloških

analiza koji će pokazati zastupljenost svih životinjskih vrsta na nalazištu što će omogućiti

donošenje daljnjih zaključaka o ukopima životinja.

Do danas je u kontinentalnoj Hrvatskoj registrirano ukupno četrdeset nalazišta koji se

mogu pripisati lasinjskoj kulturi, a istraživan je dvadeset i jedan lokalitet (Balen, 2010.).

Životinjski ukopi zasada su pronađeni samo na jednom lokalitetu (Selci Đakovački-

Pajtenica).

Badenskoj kulturi pripisano je osam objekata s ukopima životinja od kojih je njih pet

uvršteno u ritualne ukope. Najzastupljenija životinja u badenskim ritualnim ukopima je

govedo zabilježeno u četiri slučaja, u jednom slučaju popraćeno je i ukopom vrlo mladog psa.

Zabilježen je i ukop malog preživača, najvjerojatnije ovce/koze te ostaci svinje pronađene uz

čovjeka. Zanimljivo je da je kod goveda u tri slučaja riječ o kravama, dok u jednom slučaju

postoji mogućnost da je riječ o biku. Premda položaj krava iz badenskih ukopa nije identičan

kod svih je uočen pomak između drugog i trećeg vratnog kralježaka koji najvjerojatnije

ukazuje na manipulaciju njihovim glavama prilikom polaganja životinja u jamu ili čak i

tijekom njihova usmrćivanja. Goveda su u zemlju polagana cjelovita dok u jednom slučaju

nedostaje glava. Kostur ovce/koze je djelomičan, a o cjelovitosti svinje položene uz čovjeka

ne postoje objavljeni podaci. Premda su goveda najčešće prisutna vrsta životinja u badenskim

ritualnim ukopima u kontinentalnoj Hrvatskoj malo ih je u usporedbi s badenskim nalazima

goveda na širem prostoru srednje Europe. Takva situacija najvjerojatnije je u skladu i s malim

brojem istraženih badenskih nalazišta kod nas. Premda je u Hrvatskoj registrirano šezdeset i

tri položaja badenske kulture (Balen, 2010.), istraživanja su vođena na njih dvadeset i četiri, a

ukopi životinja za sada su pronađeni na četiri nalazišta44.

Već je ranije spomenut podatak da na badensku kulturu i kulturu kuglastih amfora

otpada više od 80% registriranih ukopa goveda iz srednje Europe (Zalai-Gaál, 1998.).

Prisutnost goveda kao najzastupljenije vrste u ukopima životinja badenske kulture podudara

se i sa činjenicom da je stočarstvo najznačajnija privredna grana te kulture. Potvrde toj tezi s

naših prostora dolaze s Vučedola gdje je analiza ostataka faune badenskog sloja na Vučedolu

pokazala da su najčešće kosti bovida, druge po učestalosti su kosti svinja, a tek treće malih

preživača (ovce/koze) (Jurišić, 1988a.; Kužir, 2002.). Osim za prehranu, pod kojom se osim

mesa podrazumijevaju i mliječni proizvodi, goveda su korištena i za rad. Poznato je da se

badenska populacija smatra i posrednikom pojave kola na četiri kotača u srednjoj i

jugoistočnoj Europi (npr. Balen, 2010.). Na tu mogućnost upućuju i dijelovi modela kola

pronađeni u badenskom sloju na Vučedolu (Težak-Gregl, 1988.). Na zooarheološkom

materijalu iz Vučedola vidljiva je dominacija kostiju ženskih primjeraka nad muškima što

sugerira strategiju povećanja stada zbog mesa i mliječnih proizvoda, kao i veći broj jedinki

srednje životne dobi što također sugerira da goveda nisu korištena isključivo radi mesa

(Balen, 2010.). U pojedinim slučajevima kod osteoloških ostataka goveda na Vučedolu

zabilježeni su tragovi koji sugeriraju da su životinje bile korištene za vuču (Trbojević

Vukičević, 2006.).

Da u badenskoj kulturi nisu prisutni isključivo ritualni ukopi životinja koje su

istovremeno najzastupljenije u prehrani badenskog stanovništva pokazuje i ritualni ukop

ovce/koze u jami 77 godine na Vučedolu, popraćen prilogom u vidu koštane perlice i

neobičnim kultnim predmetom pronađenim u istoj jami (Balen, 2005.).

Kostolačkoj kulturi pripisano je šest objekata s ukopima životinja, a ritualni karakter

za sada je definiran kod njih tri. Riječ je o ukopima tri svinje i jednog goveda i u svim

44 Među nalazišta na kojima su pronađeni ukopi životinja nije uvršteno nalazište Petrijevci-Verušed na kojem jeustanovljen horizont kultura Baden-Kostolac-Vučedol, a budući da u ovom trenutku nije poznata točnakulturološka pripadnost vjerojatno ritualnih ukopa psa i goveda ti ukopi u ovoj interpretaciji nisu uzeti u obzir.

slučajevima riječ je o cjelovitim kosturima životinja. Poseban odnos prema svinjama u

kostolačkoj kulturi zabilježen je u naselju Đakovo-Franjevac. U jednom slučaju uz cjelovit

kostur svinje u jami nalazili su se i pojedini dijelovi tijela goveda, a u drugom su dvije svinje

bile pokopane uz čovjeka; kod dvije svinje iz različitih jama uočen je gotovo identičan

položaj tijela. Usprkos tome što je svinja bila važna u svakodnevnom životu stanovnika

naselja čija se prehrana u najvećoj mjeri temeljila upravo na svinjskom mesu (33,76%) i tek

onda na goveđem (21,6%) (Hincak i Mihelić, 2011.), ista se životinja pokazala istaknutom i u

kultnom smislu. Druga životinja koja se javlja u ritualnim ukopima kostolačke kulture je

govedo zabilježeno na Vučedolu. Analiza faune pokazala je da su u kostolačkim jamama na

Vučedolu najzastupljeniji ostaci goveda, zatim svinja te koza/ovaca (Jurišić, 1988a.). Prema

dostupnim podacima čini se da unutar kostolačke kulture životinja koja je najzastupljenija u

ukupnom uzorku faune na određenom nalazištu ima izrazito važno mjesto i u kultu.

Od pedeset i pet registriranih položaja kostolačke kulture u sjevernoj Hrvatskoj

istraživanja su vođena na njih četrnaest (Balen, 2010.), a ukopi životinja zabilježeni su za

sada na samo dva nalazišta.

Sedam objekata s ukopima životinja analiziranih u ovom radu može se pripisati

vučedolskoj kulturi od kojih su pet određeni kao ritualni, dok pitanje jednog nije posve

razjašnjeno. Zanimljiva je činjenica da je vučedolska kultura jedina eneolitička kultura na

ovim prostorima u kojoj su zabilježeni ukopi divljih životinja. Riječ je o jelenu, divljem

govedu, divljoj svinji i srni/srndaću. Od domaćih životinja u ritualnim ukopima javlja se pas i

u jednom slučaju domaće govedo, ali zajedno s mladim cervidom. Moguće je čak ustvrditi da

vučedolska kultura u kontinentalnoj Hrvatskoj poznaje veći broj ritualnih ukopa divljih nego

domaćih životinja, no potrebno je napomenuti da to ovisi o trenutnom stanju istraženosti.

Divlje životinje zabilježene su u četiri, a domaće u dva slučaja s time da je na Damića gradini

riječ o zajedničkoj pojavi domaće i divlje životinje. Kod svih ukopa riječ je o ukopanim

cjelovitim ili djelomično cjelovitim životinjama. Kao iznimka izdvaja se dvojni grob 3/4 na

Vučedolu/Gradac gdje se uz pokojnike spominju ostaci psa, janjeta, jelena, svinje i goveda,

no osim u slučaju jednog djelomičnog životinjskog kostura za kojeg se pretpostavlja da

pripada psu ne postoje podaci o stupnju sačuvanosti ostalih životinjskih ostataka. Zanimljiva

je i činjenica da se tri ukopa divljih životinja u vučedolskoj kulturi nalaze uz stambene

objekte od kojih su dva povezana i s nadzemnim objektima. Pojava ukapanja divljih životinja

krajem eneolitika zanimljiv je fenomen - poznato je da u kasnoj klasičnoj fazi vučedolske

kulture dolazi do promjena u ekonomiji zajednice te nagle prevlasti lovne privrede dok je do

tada ona bila bazirana na stočarstvu (Balen, 2010.). Čini se da su u isto vrijeme divlje

životinje imale i veliko značenje u kultnom životu vučedolske kulture budući da se svi do

sada zabilježeni ukopi divljih životinja mogu smjestiti u klasičnu i kasnu fazu vučedolske

kulture. Da ukopane divlje životinje ne reflektiraju nužno vrstu životinje na kojoj se bazirala

prehrana unutar nekog naselja pokazale su analize faune na Vučedolu gdje je ujedno pronađen

i ritualni ukop jelena. Vučedolske otpadne jame uglavnom ukazuju na stočarsku komponentu,

prevladavaju kosti goveda, zatim svinja pa ovaca i koza, vrlo je malo kostiju jelena, srna te

ostalih divljih životinja, ali i pasa (Durman, 1988.). S druge strane zanimljiva je i činjenica da

drugi ritualni životinjski ukop na Vučedolu pripada psu, životinji koja je vrlo slabo

zastupljena u ostacima faune vučedolskih slojeva. Za nalazište Rudina i Damića gradina ne

postoje detaljne analize faune s nalazišta koje bi ukazale na odnose među vrstama zastupljenih

životinja.

Potrebno je još napomenuti da je od 68 registriranih položaja vučedolske kulture u

kontinentalnoj Hrvatskoj istraženo njih trinaest (Balen, 2010.), a ukopi životinja zasada su

pronađeni na svega tri nalazišta.

Važno je istaknuti da navedena zastupljenost ritualnih ukopa prema eneolitičkim

kulturama nije finalna budući da su životinjski ukopi pronađeni i u objektima u kojima je

ustanovljen materijal mješovite kulturološke pripadnosti. Primjerice, ostaci životinje

pronađeni su na Vučedolu u kvadrantu s miješanim kostolačkim i vučedolskim nalazima -

riječ je kosturu psa, a nalazu je pripisan ritualni karakter. U jamama u kojima je prevladavao

miješani badenski i kostolački materijal pronađen je ukop psa i svinje, a oba ukopa

interpretirani su kao ritualni. Ostaci psa u kvadrantu s miješanim nalazima badenske,

kostolačke i vučedolske kulture nisu uvršteni u ritualne ukope. Kulturološku pripadnost

najvjerojatnije ritualnih ukopa psa i goveda s nalazišta Petrijevci-Verušed pokazat će obrade

keramičkog materijala iz ovih jama koje su još u tijeku.

Svi ukopi životinja navedeni u ovom radu pronađeni su u naseljima. Nažalost, niti

jedno od tih naselja nije istraženo u cijelosti tako da uglavnom nije poznata cjelokupna slika

raspoređenosti objekata. U većini slučajeva istraživani su samo određeni segmenti naselja,

dijelovi zahvaćeni zaštitnim istraživanjima. Također, u pojedinim slučajevima podaci o

lokaciji jame unutar istraživanog segmenta naselja nisu bili dostupni. Ipak, tamo gdje

raspolažemo s potrebnim podacima moguće je utvrditi određene obrasce smještaja

životinjskih ukopa.

Ukopi životinja uglavnom se nalaze na rubnim prostorima naselja te uz stambene

objekte. Svi ukopi životinja pronađeni na Vučedolu, položaju Vinograd-Streim, obuhvaćali su

rubni areal jama. Rubni jamski objekti s ukopom životinje pronađeni su nalazištu kasne faze

vučedolske kulture Koprivnička Rijeka-Rudina i badenskom nalazištu Josipovac-Gravinjak.

Pravilnosti povezane sa životinjskom vrstom koje u nalaze u tim ukopima nisu zabilježene.

Životinje pronađene u jamama na rubu nekog naselja lako se mogu protumačiti kao ostaci

odbačene životinje, iz nekog razloga smatrane nepodobnom za jelo. Međutim, u većini

slučajeva na osnovu određenih kriterija ustanovljeno je da je riječ o ritualnim ili

najvjerojatnije ritualnim ukopima životinja. U tom slučaju životinjski ukopi na rubnim

dijelovima naselja mogu se promatrati kao oznake graničnih prostora - u neku ruku liminalnih

područja između dva svijeta - poznatog svijeta unutar naselja i onog vanjskog koji ga

okružuje.

Na Vučedolu i Rudini zabilježeni su i ukopi životinja blisko povezani s jedinim

nadzemnim objektima na nalazištima. U oba slučaja riječ je o vučedolskoj kulturi, a

zanimljiva je i činjenica da se u oba slučaja radi o ritualnim ukopima divljih životinja. Divlje

govedo ukopano je na centralnom dijelu naselja na Rudini, pored istaknutog i najbogatijeg

objekta za kojeg se pretpostavlja da je pripadao rodovskom starješini lovačko-vojnih, a možda

i kultnih ingerencija (Marković, 1981.). Analogan nalaz je žrtveni ukop jelena ispred

megarona II povezanog s vladajućom elitom te metalurškom i/ili kultnom djelatnošću na

vučedolskom Gradcu (Durman, 1988.; Milićević Bradač, 2002a., 2002b.). S obzirom na

njihovu lokaciju ispred i pored građevnih zdanja te životinje mogle su biti i gradbene žrtve

prilikom njihova podizanja ili za vrijeme njihova života kao što je u slučaju goveda s Rudina

pretpostavila već i Hoti (1993.). U isto vrijeme lokacije tih ukopa govore o tome da su, u

ovom slučaju divlje životinje, mogle poslužiti za označavanje ovakvih značajnih i istaknutih

lokacija u naselju. Čin ukapanja tih životinja bio je važan kao način stvaranja ili dodavanja

značenja određenog mjesta u ovom slučaju povezanog i s političkom, ekonomskom i kultnom

vlašću.

Prema raspoloživim podacima jame s ritualnim ukopima životinja smještene između

zemunica ili u neposrednoj blizini kuća ili one koje su svojim položajem povezane s njima

zabilježene su na badenskom nalazištu Aljmaš-Podunavlje, kostolačkom naselju Đakovo-

Franjevac i vučedolskom naselju Koprivnička Rijeka-Rudina gdje se jama s ukopom divlje

svinje osim što je bila najsjeverniji objekt u naselju nalazila i neposredno uz stambenu jamu.

Premda niti jedan od tih ukopa životinja nije pronađen u temeljima ili rovovima kuća nije

isključena mogućnost da te životinje nisu bile žrtvovane tijekom rituala vezanih uz stambene

prostore. Neke od jama s ukopanim životinjama mogle su biti neposredno vezane za određeni

stambeni prostor dok su druge mogle biti od važnosti za cijelo naselje. Prema podijeli koju za

žrtvene prinose kućama donosi Gerritsen (2003.) u prvu kategoriju spadaju žrtveni prinosi do

kojih je došlo tijekom ili neposredno nakon gradnje kuće, tzv. žrtve temeljice, nalaze se

najčešće u bazama stupova, u rovovima zidova ili blizu ulaza u kuću; drugu kategoriju čine

žrtveni prinosi provedeni tijekom života u kući ili za vrijeme njenog napuštanja (Gerritsen,

2003.).

Prema etnografskim izvorima prinošenje životinjskih žrtvi za vrijeme gradnje kuće ili

nakon njezina završetka imalo je višestruku apotropejsku funkciju. Njima se željelo zaštititi

buduće stanare, kući osigurati čvrstoću i stabilnost, a sukladno animističkim vjerovanjima i

umiriti duhove prirode uznemirene za vrijeme gradnje (Schneeweis, 2005.). Najčešće bi se

glava ubijene životinje zakapala u temelje kuće ili ispred kućnog praga. Takve vrste prinosa

bilježene su u etnografskim izvorima na ovim prostorima sve do prve polovice 20. st., pa je

tako običaj klanja ovna na krovu kuće nakon njenog završetka zabilježen i fotografskim

svjedočanstvom (npr. Tolstoj i Radenković, 2001.) (sl. 57).

Slika 57. Klanje ovna na krovu kuće (fotografija preuzeta iz Tolstoj i Radenković, 2001.).

Posebnu zanimljivost predstavlja i raspored pojedinih objekata na nalazištu kostolačke

kulture Đakovo-Franjevac. Jama s ritualnim ukopom svinje smještana je nedaleko od jame s

ukopom čovjeka i dvije svinje. U blizini oba objekta nalazile su se i jame u kojima su

pronađene samostalne ljudske lubanje što upućuje na to da je riječ o grupaciji kultnih objekata

na nalazištu (Balen, 2011.). Kako nije otkriveno cijelo naselje nije moguće zaključiti da li su

ti objekti možda grupirani na njegovom centralnom dijelu, ali se može pretpostaviti da

označavaju dio naselja koji se koristio za kultne radnje.

Jama s ritualnim ukopom dva psa na lokalitetu lasinjske kulture Selci Đakovački-

Pajtenica također se može protumačiti kao svojevrsna oznaka položaja koji se smatrao

pogodnim za ritualne radnje, odnosno ukapanje životinja. Jama s dva psa nalazila se iznad

jame u kojoj je otkriven veći broj ukopanih životinja, ostaci šest pasa i dvije ovce/koze.

Možda je tu bila riječ o nekom ritualu izrazito važnom za život naselja pa se lokacija te jame

htjela dodatno naglasiti ili je iz nekog drugog, za sada nepoznatog, razloga ovo mjesto u

naselju smatrano pogodnim za obavljanje ritualnih radnji.

Ukopi životinja u eneolitiku kontinentalne Hrvatske mogu se sagledati i iz perspektive

odnosa prema tijelu životinje položene u zemlju. U većini slučajeva u eneolitičkim ukopima

životinja na području kontinentalne Hrvatske prisutni su ukopani cjeloviti ili djelomični

kosturi, a samo u jednom slučaju riječ je o povezanim ostacima životinjskih ekstremiteta ili

neartikuliranim kostima. Kako je već ranije istaknuto, u većini razmatranih slučajeva vidljivo

da je životinja u jamu položena pažljivo na način da integritet njezina tijela ostane sačuvan u

najvećoj mogućoj mjeri. Među posebno dobro sačuvanim nalazima koji ukazuju na veliku

pozornost prilikom polaganja životinje u zemlju ističe se ukop posve mladog psa iz Aljmaša

(SJ 59/60), ukop goveda iz Aljmaša (SJ 15/16), ukop svinja iz jama SJ 43/44 i SJ 265/266 iz

Đakovo-Franjevca, a iz Vučedola se ističu ukop jelena, psa iz jame 17 i goveda iz jame 42.

Isti odnos prema tijelu životinje vidljiv je i u slučaju dvojnog životinjskog ukopa, odnosno

ritualnog ukopa dva psa s nalazišta Selci Đakovački-Pajtenica gdje su životinje položene

sasvim blizu jedna do druge, odnosno jedna ispod druge na način da se njihova tijela dodiruju,

ali nisu položena jedno preko drugoga.

Prema svemu sudeći u analiziranim ukopima bile su prisutne različite vrste

postmortalnih manipulacija, posebno onih koji se tiču glave i ekstremiteta životinja. U nekim

slučajevima tijelo životinje polagalo bi se u hocker položaj, odnosno u položaj kada bi se

životinja nalazila na boku s podvučenim prednjim i stražnjim nogama prema tijelu čime

podsjeća na položaj spavača ili fetusa. Činjenica da se isti položaj ponekad primjenjivao kod

ukapanja ljudi i životinja sugerira određene predodžbe o zagrobnom životu koje u pojedinim

slučajevima vrijede i za ljude i životinje. Kako bi se tijela životinja dovelo u ovaj položaj bilo

je nužno nakon smrti manipulirati s njihovim ekstremitetima koji su se sakupljali zajedno pa

se u nekim slučajevima čini i kao da su zavezani u tom položaju kao kod goveda iz Aljmaša

(SJ 15/16) i svinja pronađenih na nalazištu Đakovo-Franjevac.

Vrlo često zabilježeni su i različiti postupci s glavama životinja. Tako su zabilježena

dva slučaja u kojima nedostaje glava životinje dok je ostatak kostura prisutan u cijelosti - u

oba slučaja riječ je o govedima (Aljmaš-Podunavlje, jama 59/60 i Petrijevci-Verušed, jama

110). Pomak između drugog i trećeg vratnog kralješka od 45 stupnjeva koji ukazuje na

određenu manipulaciju glavama odnosno vratnom kralježnicom životinja prilikom njihova

polaganja u zemlju ili čak usmrćivanja zabilježen je kod tri goveda iz badenskih jama na

nalazištima Aljmaš-Podunavlje i Osijek-Retfala. O tome da je ovaj pomak mogao biti u vezi s

načinom usmrćivanja životinje govori posebno ukop goveda pronađen u Aljmašu (SJ 59/60)

gdje je pronađena vratna kralježnica životinje dok njena glava nije bila položena u jamu.

Manipulacija s glavama zabilježena je i kod ritualnih ukopa svinja iz Đakovo-Franjevca gdje

su u sva tri slučaja glave životinja bile ekstenzijom usmjerene od tijela. Posebno se ističe

nalaz iz već spomenute badenske jame iz Aljmaša (SJ 59/60) gdje je osim cjelovitog kostura

goveda kojem je nedostajala jedino glava pronađena i zasebna niša s cijelom lubanjom s

rogovima koja je gledala prema otvoru niše, a lubanji je nedostajala jedino donja čeljust.

Kada je riječ o govedima u ritualne radnje spadaju i različiti postupci s rogovima

goveda poput njihovog trganja i micanja čime se podrobnije bavio Kyselý (2002.) opisujući

ukop goveda na nalazištu kulture ljevkastih pehara Hostivice u Češkoj. Kod ukopa goveda iz

kontinentalne Hrvatske pokušaj odstranjivanja, odnosno rezanja, rogova vidljiv je u slučaju

divljeg goveda s Rudine. Rogovi su vjerojatno bili odvojeni od glave kod goveda iz Aljmaša-

Podunavlje (SJ 15/16) i goveda s nalazišta Osijek-Retfala, no tragovi njihovog odstranjivanja

nisu vidljivi. Dijelovi glave, pa tako i rogovi nedostaju kod goveda s lokaliteta Josipovac-

Gravinjak, Stari Mikanovci-Damića gradina, Petrijevci-Verušed i Aljmaš-Podunavlje (SJ

59/60).

Poseban odnos prema glavi, kako ljudskoj tako i životinjskoj, zabilježen je u različitim

ritualnim i pogrebnim kontekstima i tijekom ranijih prapovijesnih razdoblja pa njegova

pojava u eneolitiku nije novina. Moguće je da je izdvajanje glave kao posebno važnog dijela

tijela imalo i svoje simbolične i energetske razloge. Glava je kao vrhunac kostura od strane

prapovijesnih populacija mogla biti prepoznata kao središte duha i životne sile (Durrand,

1991.). U nizu obnavljanja životnih ciklusa simbol životne sile se postupno počeo izdvajati i

voditi prema kultnoj nadmoći glave (Pavlović, 1987.). Takva su se shvaćanja mogla izraziti u

potrebi odvajanja lubanje od ostatka tijela prije njegovog pokapanja, ili izdvajanja i

samostalnog pokapanja lubanje u određenim pogrebnim kontekstima ili naprosto posebnog

postupanja s njom. Na poseban odnos prema glavama u praksama badenske kulture ukazuje i

činjenica da je u Aljmašu u istoj jami gdje su pronađeni ukopi goveda i psa i posebno

ukopana lubanja u njenoj zapuni pronađen i badenski ženski idol kojem nedostaje glava ali je

prisutan otvor za njeno nasađivanje. Fragmentirani keramički idoli kojima često nedostaju

glave ili ekstremiteti nerijetko se nalaze u okvirima badenske kulture dok njihova

problematika nije posve razjašnjena. Pojedina tumačenja akefalnih badenskih idola dopuštaju

mogućnost da su se statuete najmerno izrađivale na specifičan način koji bi omogućio

naknadno umetanje različitih glava, pa tako možda i životinjskih45 (Težak-Gregl, 1989.)

Sličnosti između općenite sklonosti k fragmentaciji kod badenskih idola i postmortalnom

tretiranju ljudskog tijela u parcijalnim ukopima zamijetila je Horváth (2010.) na nalazištu

Balatonőszöd.

Govedo je najzastupljenija životinjska vrsta u eneolitičkim životinjskim ukopima na

području kontinentalne Hrvatske. Prisutni su u cjelovitim ili djelomično cjelovitim ukopima u

badenskoj, kostolačkoj i vučedolskoj kulturi. Za razliku od drugih zemalja srednje Europe na

tlu kontinentalne Hrvatske nema zajedničkih ukopa goveda i ljudi. S ovog prostora poznata su

dva zajednička ukopa goveda i drugih životinja, u jednom slučaju mladog psa, a u drugom

mladog cervida. Dva ukopa goveda pripisana su kostolačkoj i vučedolskoj kulturi, a najviše ih

ima u badenskoj kulturi kojoj je pripisano četiri ukopa. Također, ukop goveda pronađen je i u

jami koja se za sada pripisuje slijedu kultura Baden-Kostolac-Vučedol na nalazištu Petrijevci-

Verušed.

Ukopi goveda vrlo su česta pojava tijekom eneolitika na području srednje Europe.

Neki, poput Gabałowne (1958.) smatraju da ukopi goveda odražavaju neizmjernu ekonomsku

važnost ove životinje. Na pola puta između prvenstva ekonomske i religijske važnosti goveda

bio je i Behrens (1964.) koji pretpostavlja da se ekonomski značaj ove životinje može

direktno povezati s neolitičkim i eneolitičkim religijskim vjerovanjima. Naposljetku,

mišljenja da se uzrok ukopa goveda prvenstveno mora potražiti u religijskim i kultnim, a ne u

ekonomskim ili sociološkim kontekstima bio je Pollex (1999.). Pitanje prvenstva ekonomskih

i religijskih razloga pri tumačenju nekog oblika čovjekovog ponašanja, pa tako i kod

prapovijesnih populacija nije rijetka pojava. Možda je nužno prihvatiti tijesnu isprepletenost

ekonomskog i religijskog odnosa tijekom prapovijesti te činjenicu da ga u tim razdobljima

nije jednostavno razdvojiti. Prema Grant (1991.) teško je pretpostaviti da je ljudsko ponašanje

tijekom prapovijesti bilo uvjetovano isključivo ekonomskim ili religijskim čimbenicima. Bez

sumnje je govedo tijekom eneolitika bilo iznimno važna životinja. Osim što je govedo moglo

priskrbiti veću količinu mesa, a osim mlijeka i moždine iskoristivi su bili i ostali dijelovi tijela

45 Posebnu pažnju badenskim ženskim idolima posvetila je Težak-Gregl u članku „O problemu idoloplastike u badenskoj kulturi“ (1989.).

goveda; ono je bilo nezamjenjivo u obradi polja ali i transportu koji je bio važan za razvoj

trgovine. Smatra se da s obzirom na ekonomsku vrijednost goveda u to vrijeme nije postojala

veća žrtva (Kyselý, 2002.). Isto tako, moguće je barem djelomično složiti se s Pollexovom

(1999.) hipotezom da su osim zbog svoje ekonomske vrijednosti goveda istovremeno mogla

biti važna i zbog njih samih i vrednovana kao svete životinje, ako ne i kao aspekt božanstva ili

njegovo utjelovljenje.

Koji su uzroci relativno nagle pojave fenomena ukopa goveda na području srednje

Europe za sada se ne može sa sigurnošću tvrditi. Prema nekim autorima (npr. Horváth, 2010.),

rasprostranjenost, vrijeme i učestalost njihove pojave pokazuje snažnu povezanost s

iznenadnom pojavom stočarstva u sjevernoj hemisferi između 4000. i 3000. god. pr. Kr., kao i

s pojavom nepovoljnih klimatskih uvjeta koji su najvjerojatnije posljedica promjene u

Sunčevoj aktivnosti između 3900., 3550., 3250. i 2900. god. pr. Kr. (Magny, 2004.; Magny i

Haas, 2004.; Arbogast i sur., 2006.).

Eneolitički ukopi goveda najčešće se tretiraju kao kultni ukopi, a povezuju se s kultom

plodnosti i čuvanjem usjeva (Pleinerová, 2002.). Pleinerová (2002.) smatra da su žrtvene jame

s ukopima goveda izraz kulta u zajednicama poljoprivrednika uzgajivača stoke gdje je uzgoj

stoke bio od životne važnosti. Neki autori (npr. Kyselý, 2002.) iznose tezu o povezanosti

eneolitičkih ukopa goveda iz srednje Europe s kultom bika koji je poznat od ranog neolitika,

posebice na području istočnog Mediterana. Hoti (1989.) je također smatrala da ritualni ukop

teleta s Vučedola svjedoči o štovanju bikova i rogatih moćnih životinja koje se uklapaju u kult

plodnosti i ženskog božanstva kojeg je moguće pratiti tijekom neolitika. Bik, zajedno sa

svojim simbolima, se javlja kao pratilac božanstva plodnosti koje istovremeno vlada životom

i smrti (Hoti, 1993.). Prema Pollexu (1999.) srednjoeuropski ukopi goveda mogu se povezati

uz sunčev kult što temelji na nalazima jantarnih pločica koje prema njemu predstavljaju

sunčev kolut, a pronađene su na nalazištima Brześc Kujawski i Dębice Kolonia, tj. na

nalazištima gdje su registrirani i ukopi goveda.

Većini eneolitičkih ukopa goveda s područja kontinentalne Hrvatske pripisan je

ritualni karakter i to na osnovu cjelovitosti kostura pronađenog u jami, posebnom položaju

njihova tijela, manipulacije određenim dijelovima tijela, posebnom lokacijom ukopa unutar

naselja, povezanosti s drugim predmetima materijalne kulture i drugim vrstama životinja.

Predodžba o kravi kao simbolu plodnosti nije rijetkost. Na primjer, kao proizvođač

mlijeka krava je u Vedama prikazana kao simbol zemlje hraniteljice. Pojam obilja iskazuje se

kroz lik „krave želja“ u Bhagavad-giti. Sumerani su uspoređivali mjesec s plodnom kravom, a

mjesečevo svijetlo s njezinim mlijekom. Pretpostavlja se da je Velika majka ili Velika krava

starih Mezopotamaca također bila božica plodnosti. Kao simbol plodnosti krava je povezana i

s agrarnim ciklusom: vedski su korijeni prisutni u germanskoj mitologiji gdje je krava viđena

kao oblak pun plodonosne kiše što se spušta na zemlju kada duhovi vjetra, tj. duše umrlih

ubiju nebesku životinju i pojedu je da bi je kasnije vratili u život; kao simbol oblaka nebeskih

voda krava što je raskomadana na nebu ponovno zadobiva svoj oblik na zemlji zahvaljujući

hrani koju kiša čini obilnom (Chevalier i Gheerbrant, 1983.).

U slučaju nalaza iz Aljmaša (SJ 59/60) moguće je prikloniti se tumačenju autora kao

što je Horváth (2010.) koji sugeriraju da kosturi životinja ženskog spola predstavljaju

žrtvovanja povezana sa ženskim simbolima i ritualima plodnosti. Osim činjenice da je govedo

ženskog spola ukopano u jami na prisutnost ženskog aspekta kod navedenog nalaza u

Aljmašu ukazuje i činjenica da je antropomorfni idol sa ženskim atributima pronađen u

sklopu istog objekta.

Ako je u Aljmašu (SJ 59/60) bila žrtvovana mlada krava, može se pretpostaviti da je

njeno žrtvovanje bilo povezano s idejama plodnosti u kojima su također bile važne i magijske

pretpostavke o plodonosnoj snazi smrti. U tom smislu žrtvovanje se može promatrati kao

najveća moguća fertilizacija tijekom koje je korištena oplođujuća moć smrti, uz pretpostavku

da će iz smrti žrtvovanog bića izniknuti novi život. Možda je polaganje glave goveda s

rogovima kao principa ritualnog obnavljanja (Pavlović, 1987.) u posebnu nišu trebalo

osigurati ili pojačati željeni efekt žrtvovanja. Iz perspektive koju je ponudio Makkay (1975.)

žrtvene jame ukopane u zemlju uglavnom se povezuju s kultom ktonskih bogova, a

posljedično tome i kultom plodnosti kao i kultom mrtvih. Jama u kojoj se nalazi žrtva stvara

vezu s bogovima zemlje i podzemlja (Makkay, 1975.). Iz tog aspekta možda se pojava niše

unutar jame može tumačiti namjerom da se činu žrtvovanja osigura dodatna snaga i veza s

božanstvima koja ju trebaju primiti.

Prema Kyselýu (2002.), disekcija tijela goveda i odvajanje nekih dijelova ili ukapanje

točno određenih dijelova tijela raširen je i relativno čest fenomen u eneolitičkim ukopima

srednje Europe, a Horváth (2010.) je mišljenja da prisutnost djelomičnih kostura u ukopima

sugerira ritualno komadanje i mesarenje. Neki autori smatraju (npr. Kyselý, 2002.) da

fenomen odvajanja glava i rogova goveda od ostatka tijela ukazuje na važnost tih anatomskih

elemenata i da je sukladan neosteološkim nalazima koji se pripisuju kultu bika. Za ukop glave

goveda u zasebnoj niši kakav je zabilježen u Aljmašu-jama SJ 59/60 nije bilo moguće pronaći

analogiju u eneolitiku srednje Europe, no po svojim karakteristikama taj ukop neodoljivo

podsjeća na ukope glava i rogova goveda iz Çatal Hüyüka i niza neolitičkih nalazišta

jugozapadne Azije koji se povezuju uz kult bika (usp. Twiss i Russel, 2009.). Također, na

nalazištu Traian u Rumunjskoj (Cucuteni kultura) pronađena je jama u kojoj je pored spaljene

zemlje, pepela, kosti i slomljene posude nađena i lubanja bovida s rogovima (najvjerojatnije

bika) (Hoti, 1993.). I ovaj nalaz tumačen je kao žrtveni dar, simbol života, snage i plodnosti, a

smatran je i dijelom kultnog kompleksa kojeg čine bukraniji i konsekrativni rogovi kao

simboli štovanja bika (Hoti, 1993.). Sličan nalaz, tj. glava divljeg goveda, pronađen je i u

žrtvenoj jami na Gomolavi (Chapman, 1981.).

Kod navedenog nalaza iz Aljmaša pozornost privlači i činjenica da je u sloju ispod

goveda pronađen i kostur vrlo mladog psa od svega nekoliko mjeseci. Govedo i pas su vrste

koje se najčešće nalaze u eneolitičkim ukopima na tlu srednje Europe, a prostor kontinentalne

Hrvatske nije iznimka. Obje se životinje smatraju ekonomski vrlo važnim životinjama u

eneolitiku (Kyselý, 2002.), a se ponekad nalaze i u zajedničkim ukopima (npr. Dolni

Věstonice, Brześc Kujawski, Jordanówo, Weissenfels). Nalaz iz Aljmaša razlikuje se po tome

što je pas ukopan u istoj jami kao i govedo, ali u sloju ispod njega. O tome da je pas namjerno

ubijen svjedoči razbijena lijeva strana kalote lubanje te kamen za kojeg je moguće

pretpostaviti da je korišten za usmrćivanje životinje a zatim položen ispod njene donje

čeljusti. Iako na razini svakodnevnog odnosa između tih životinja pas figurira kao čuvar stada

čini se da ovaj ukop ipak ukazuje na dominantan položaj goveda. Možda je govedo tijekom

eneolitika uistinu bilo toliko značajnom46 životinjom da je prije njegova polaganja u jamu

žrtvovan pas kako bi osigurao poželjan ishod kasnije žrtve.

Iako na području kontinentalne Hrvatske do sada nije otkriven niti jedan slučaj

dvostrukih cjelovitih ukopa goveda, a s obzirom na važnost te problematike na ovom mjestu

potrebno je iznijeti neke osnovne teze i razmišljanja. Dvostruki ukopi goveda danas se

najčešće interpretiraju kao ukopi parova stoke kojoj je namjena bila vuča kola (npr. Johannsen

i Laursen, 2010.; Struhár i sur., 2010.). Naime, Döhle i Stahlhofen (1985.) su na temelju tri

jame s dvostrukim ukopima goveda u Derenburgu pretpostavili da je riječ o govedima za vuču

što su povezali s nalazom glinenog modela kola iz Budakalásza (Soproni, 1954.) gdje su

također prisutni ukopi parova goveda (nalaz eneolitičkog glinenog modela kola zabilježen je

još na nalazištu Szigetszentmárton (Kalicz, 1976.). Döhle i Stahlhofen (1985.) sociološki

interpretiraju dvostruke ukope goveda kao stoku za vuču, povezane s ljudskim ukopima kroz

ukop kola - prema njima dvostruki ukopi goveda su indikacija višeg društvenog statusa osoba

ukopanih u ili pokraj kola. Johannsen i Laursen (2010.) smatraju da se ta pretpostavka može

potvrditi i brojnim prikazima parova goveda za vuču (od kojih neki prikazuju stoku upregnutu

46 U smislu važnosti goveda tijekom eneolitika zanimljive su za sada nedokazane pretpostavke koje donose nekiautori o tome da u tom razdoblju goveda mogu biti i žrtvena zamjena za ljude (npr. Horváth, 2010.).

u jaram) u obliku bakrenih skulptura, grafičkih prikaza na keramici i na zidovima

megalitičkih grobnih komora (usp. Piggott, 1983.; Günther, 1990.; Raetzel-Fabian, 2000.;

Matuschik, 2002.; Bakker, 2004.). No, s druge strane neki autori sumnjaju u hipotezu da

dvostruki ukopi goveda predstavljaju stoku za vuču kola (npr. Pollex, 1999.; Horváth, 2010.).

Pollex (1999.) tvrdi da nema direktne povezanosti između ljudskih grobova i ukopa parova

goveda (npr. u Derenburgu udaljenost iznosi 50 m), da u takvim ukopima nema dokaza o

postojanju kola te da su jame koje sadrže takve ukope premale da bi se unutra smjestila kola i

goveda. On sugerira da je u slučaju dvostrukih ukopa goveda bitan spolni raspored s obzirom

da je bikove vrlo teško upregnuti zajedno s kravama i njima upravljati jer krave koje previše

rade daju manje mlijeka - po njemu se idealna kombinacija sastoji od dva vola (kastrirani

mužjaci) (Pollex, 1999.) što odudara od spolne distribucije dvostrukih ukopa goveda gdje je

spol goveda određen: dvije krave (Zdrojówka), dva bika (Derenburg, grob 2), dva vola

(Oschersleben), bik i krava (Osterburg), vol i krava (Derenburg, grob 3) te bik i vol

(Derenburg, grob 1). Gotovo identično, Horváth (2010.) smatra da se pretpostavka o

dvostrukim ukopima goveda pronađenim na nalazištima Alsónémedi (grob 3) i Budakalász

(grob 3), a koji su se povezivali uz ukope kola, može odbaciti - prema autorici bilo je

nemoguće smjestiti zajedno par goveda i kola u uske jame, a spol i starost ukopanih individua

(krava i tele) ne odgovaraju treniranoj jedinici za vuču.

O velikoj važnosti i poštovanju kojeg su ljudi mogli pripisivati govedu svjedoče i

etnografski izvori. U tradicijskim društvima na prostoru bivše Jugoslavije govedo se smatralo

najkorisnijom i najvrednijom životinjom koju čovjek može imati te se stoga govedo smatralo

blagoslovljenom i svetom životinjom (Đorđević, 1958.). Iz navedenog razloga goveda su se

iznimno cijenila i o njima se vodila posebna briga. Smatralo se grijehom opsovati vola ili ga

previše iskorištavati u radu (Đorđević, 1958.; Milićević, 1967.). U kulturi dinarskog kulturnog

areala žene su ustajanjem (ako su sjedile) iskazivale poštovanje bikovima, volovima i

kravama kad bi prolazili pokraj njih, a taj običaj bio je upražnjavan još u drugoj polovici 20.

st. (Čulinović-Konstantinović, 1998.). Veza bika i plodnosti ostala je sačuvana u magijskom

ritualu žena u Homolju: u želji da ostanu u drugom stanju žene su trebale zahvatiti vodu s

rijeke ili bare iz koje je pio žuti bik; u vodu bi dodavale travu kopitnjak te po tri zrna gloga i

šipka, zatim bi vodu zakuhale i u njoj se prale (Milosavljević, 1913.).

Ktonske osobine rogatih životinja vidljive su i u nekim pogrebnim običajima. U

Pokuplju bi se u slučaju smrti starijih uglednih ljudi vol umjesto konja upregnuo u saonice

bez obzira na vremenske ili terenske uvjete i prevozio lijes do groblja. Ova se praksa do sada

obrazlagala željom da se pokojnika ne uznemirava drmanjem (Gavazzi, 1978.). Etnološka

objašnjenja također su ovaj običaj vezala i uz tradiciju štovanja rogatih životinja u

prapovijesnim kulturama i simbolikom koja bika povezuje s plodnošću zemlje te vjerovanjem

u ponovno rađanje i zagrobni život (Čulinović-Konstantinović, 1998.; Grbić, 1998.).

Nakon goveda, pas je najzastupljenija životinja u eneolitičkim životinjskim ukopima,

kako na prostoru srednje Europe tako i na području kontinentalne Hrvatske gdje se osteološki

ostaci pasa nalaze u cjelovitim ili djelomično cjelovitim ukopima pronađenim u okvirima

lasinjske, badenske, kostolačke i vučedolske kulture. Djelomični kosturi pasa pronađeni su

ukopani zajedno s ostacima malih preživača na nalazištu lasinjske kulture Selci Đakovački-

Pajtenica, a na badenskom nalazištu Aljmaš-Podunavlje mlado štene bilo je ukopano u istoj

jami, ali u sloju ispod goveda. Najveći broj ukopa čine samostalni, cjeloviti ili djelomični

kosturi pasa, a među njima su kao ritualni nalazi okarakterizirani ukopi pasa s Vučedola

(vučedolska jama 92 te kvadrant 117 i jama 17 s miješanim kostolačkim i vučedolskim

nalazima).

Pas je kao žrtvena životinja poznat već od mezolitika od kada su prisutni i samostalni

ukopi ove životinje na širem europskom prostoru. Psa se može pripisati onim životinjama

koje su već kod neolitičkog stanovništva imale značajnu religijsku ulogu. Hoti (1993.) ga na

temelju plastičnih prikaza na predmetima materijalne kulture pojedinih neolitičkih kultura,

kao i specifičnim kontekstima pronalaska njegovih osteoloških ostataka, povezuje s mračnim

aspektom božanstva, smrću i podzemnim svijetom.

Za ukope pasa izvan ljudskih grobova na području srednje Europe tijekom neolitika i

eneolitika smatra se da predstavljaju žrtvovane životinje i najčešće se povezuju s kultnom

ulogom psa kao čuvara koji svoju ulogu zadržava i nakon smrti (npr. Zalai-Gaál, 1994.;

Petrasch, 2004.; Brea i sur., 2010.), a često se povezuje i uz kultnu žrtvu pri gradnji kuće (npr.

Maringer, 1980./1981.; Makiewicz, 1988.; Petrasch, 2004.). Kao primjeri za tezu o psu kao

čuvaru mogu se navesti ukopi pasa u jamama na samom ulazu u naselja lengyelske kulture

Künzing-Unternberg i Bučany (Petrasch, 2010.), kao i ukop psa u neolitičkom naselju

Pontetaro „čije su stražnje noge bile odstranjene s očitom namjerom da ga se zadrži na mjestu

koje je trebao čuvati“ (Brea i sur., 2010., 131). Uloga psa kao čuvara naselja koji tu ulogu ima

i nakon smrti možda bi se mogla primijeniti i na ukope pasa s Vučedola s obzirom da su svi

pojedinačni ukopi pasa na Vučedolu nađeni u arealu sonde koja pokriva krajnju periferiju

naselja (Jurišić, 1990.). Primjer žrtvovanja psa prilikom gradnje kuće ili naselja možda je

najočitiji na primjeru ukopa osam pasa na nalazištu Berettyóújfalu-Herpály gdje su psi bili

poredani na dnu jame uza zid kuće (Zalai-Gaál, 1994.) ili na nalazištu Vedrovice-Za dvorem

(Češka, lengyelska kultura) gdje je kompletan kostur psa bio pokopan u rupi od stupa

(Humplová i Ondruš, 1999.); u Tiszaföldváru je pas bio ukopan u pod kuće (Zalai-Gaál,

1994.)47. Jama s ukopom šteneta i goveda na nalazištu Aljmaš-Podunavlje nalazila se među

badenskim zemunicama i taj bi se nalaz možda mogao protumačiti kao žrtva povezana s

određenim stambenim prostorom ili od važnosti za cijelo naselje. Iznimno je zanimljiv i

dvojni ukop pasa s Pajtenice koji su se nalazili u jami iznad jame sa zajedničkim ukopom

ostataka pasa i malih preživača - možda se njihovim ukapanjem iz nekog razloga željelo

označiti prostor prethodnog ukopa.

Ukopi pasa u ljudskim grobovima u srednjoeuropskom neolitiku i eneolitiku relativno

su česti i za sada je poznato više od 30 takvih ukopa, a prema istraživanju koje su proveli

Zalai-Gaál i sur. (2011.) takvi ukopi najbrojniji su u lengyelskoj kulturi, ali se relativno često

javljaju i u Tiszapolgár kulturi. Na nekropoli Tiszapolgár-Basatanya psi se, uz niz priloga,

nalaze u bogatim grobovima i vezuju se izričito uz muške pokojnike (Bognár-Kutzián, 1963.;

Gimbutas, 1977.). U kontinentalnoj Hrvatskoj najpoznatiji takav ukop, okarakteriziran kao

ritualni, je djelomičan ukop psa u tzv. grobu bračnog para na vučedolskom Gradcu. Ukopi

pasa u ljudskim grobovima uglavnom se interpretiraju kao grobni prilozi, kao životinje koje

pokazuju visoki statusni simbol ukopanih ili kao životinje koje vode dušu umrloga na drugi

svijet (Maringer, 1980./1981.; Zalai-Gaál, 1994.; Gräslund, 2004.). U takvim nalazima

moguće je prepoznati i simboličko-mitološko značenje psa s obzirom na njegovu vezu s

transformacijom iz života u smrt koja je poznata već iz neolitika.

Pas je na neki način granična životinja - istovremeno bivanje dijelom prirode i dijelom

ljudske kulture kao čovjeku najbliža životinja stvorilo je poseban odnos prema toj životinji.

Kako ističe Menache (1998.) simbolički, pitomi pas postoji u ničijoj zemlji između ljudskog i

neljudskog svijeta. Iz tog razloga pas je rijetko kada bio prihvaćen u svom osnovnom obliku -

jedinstveno različit sisavac mesojed prilagođen širokom spektru zajedničkih odnosa s

čovjekom. Umjesto toga, pas je postao stvorenje metafore, istovremeno utjelovljenje i prikaz

mješavine zadivljujućih i prezrivih karakteristika, a neodređeni status omogućio mu je

nadnaravne moći i sposobnost da putuje kao duhovni glasnik između ovog i onog svijeta

(Menache, 1998.).

Raznolika žrtvena uloga psa povezana s očišćenjem i liječenjem kao i njegova veza s

podzemnim božanstvima, podzemnim svijetom i mrtvima prisutna je i u grčkoj religiji na što

je detaljno ukazala Hoti (1993.). Vjerovanje u postojanje podzemnog svijeta u koji su psi

pratili svoje gospodare postalo je uobičajeno u indoeuropskim civilizacijama. Uočavaju se

47 Gotovo identična paralela s ukopom iz Tiszaföldvara prisutna je i na Vučedolu-kvadrant 100 gdje je pas bioukopan u podu vučedolske kuće (Jurišić, 1990.). No, s obzirom da kosti nisu pronađene in situ u ovom slučaju jeiznimno teško dokazati hipotezu o žrtvovanju psa prilikom gradnje kuće.

sličnosti između grčkog Kerbera koji je dočekivao duše umrlih na putu u Had, germanskog

Garmra, Saramovih sinova iz Vede (psi-glasnici smrti) i Odinova dva vuka koji su kasnije

postali psi (Gräslund, 2004.).

U staroiranskoj i keltskoj kulturi pas je imao visok status u mitu i stvarnosti, za razliku

od semitskih kultura gdje je ideja psa više negativna. U staroskandinavskoj mitologiji mitski

pas je vjerojatno bio medij na granici između živih i mrtvih. Povjesničari religije uvidjeli su

poveznice između psa iz poema iz Edde i indoeuropskog psa svijeta mrtvih. Psi kao i vukovi

mogu biti povezani i s ratničkom ideologijom: prema nekim pretpostavkama u

skandinavskom svijetu psi i vukovi bili su simboli za grupe ratnika koje su činili mladi

neoženjeni muškarci iz posebnih germanskih obitelji koje su bile povezane s Odinom, bogom

rata i smrti, a primjeri povezanosti grčkih i iranskih ratnika sa psima i vukovima svjedoči da

je ta ideologija bila mnogo raširenija (Gräslund, 2004.).

Srodne predodžbe o psu nalazimo i folklornoj građi s kraja 19. i početka 20. st. U

tradicijskim kulturama na području bivše Jugoslavije bila je prisutna predodžba o psu kao

graničnoj životinji pa ga se često doživljava kao čuvara granice između društvenog i divljeg

prostora (Radenković, 1996.) koja se poklapa s početkom šume ili s posjedom sela. Navedena

predodžba o psu vidljiva je i u njegovom sudjelovanju u ritualima koji su se izvodili na

godišnje praznike koji sami po sebi također predstavljaju neko granično vrijeme poput

Đurđevdana, Uskrsa, Božića i sl. (Radenković, 1996.). Veza između psa, smrti i podzemnog

svijeta vidljiva je u predodžbama o psu kao glasniku smrti i vezi s nadnaravnim bićima. Osim

što se smatralo da glasanje, tj. tuljenje i zavijanje pasa ljudima naviješta smrt ta se životinja

držala podalje od pokojnika. Naime, vjerovalo se da ako pas ili mačka prođu ispod pokojnika

ili preskoče mrtvaca na posmrtnom odru ili nosila na kojima će se on prenositi, taj će se

čovjek pretvoriti u vukodlaka (Ivanišević, 1987.; Lovretić, 1990.; Lukić, 1995.). Istovremeno

se zadržala i predodžba o očisnoj (lustralnoj) ulozi psa - vjerovanja o psu kao životinji koja

progoni i uništava bolesti široko su rasprostranjena u srpskim i bugarskim zaklinjanjima (npr.

Momirović, 1953.; Košutić, 1984.), dok narodne ljekaruše iz Ohrida i Imotskog za liječenje

rana i angine preporučuju izmet bijelog psa (Ujević, 1973.; Stefanija, 1985.).

Kako je već ranije navedeno tijekom eneolitika na prostoru kontinentalne Hrvatske

svinje su ukopavane zajedno sa čovjekom ali i samostalno (Vučedol, Koprivnička Rijeka-

Rudina, Đakovo-Franjevac). Samostalni ukopi svinja, ukopi čitavih svinja u ljudskom grobu i

polaganje pojedinih dijelova tijela svinje u grob pretežno muških pokojnika tijekom eneolitika

poznati su na čitavom području srednje Europe. No, nalaz jedinstven i u europskim

razmjerima jest ukop čovjeka i dvije potpuno cjelovite svinje u kostolačkom naselju Đakovo-

Franjevac.

Svinja kao žrtvena životinja poznata je od neolitika. U tom se razdoblju kao važan

religijski simbol povezivala s plodnošću i božanstvom plodnosti, odnosno Božicom samom,

kako je na temelju figuralnih prikaza i pojedinih osteoloških ostataka ove životinje dokazala

Hoti (1993.). Kao sveta i žrtvena životinja božanstva plodnosti koja ponekad utjelovljuje i lik

božanstva bila je zadužena za plodnost polja i životinja, tj. cijele zajednice.

Za ukope svinja van ljudskih grobova smatra se da predstavljaju žrtvovane životinje te

se najčešće povezuju s kultom plodnosti i žrtvovanjem prilikom gradnje kuće (Soudský,

1955.; Behrens, 1964.; Schmitzberger, 2009.; Zalai-Gaál i sur., 2009.), a primjeri koji se

navode uz te pretpostavke su ukopi iz Mamminga gdje su dvije mlade skotne svinje položene

u križ jedna na drugu u jami unutar naselja, ukop iz Michelstettena gdje su tri mlade svinje

(dvije ženke i jedan mužjak) položene jedna do druge u anatomskom položaju u jami unutar

naselja, ukop mlade divlje svinje u kultnoj pećini Jungfernhöhle bei Tiefenellern, ukop mlade

svinje (ubijena udarcem u glavu) u jami unutar naselja iz Jordanówa, te ukop svinje u maloj

niši koja se sastojala od „kutije“ načinjene od četiri mlinska kamena u glavnoj sobi

trapezoidne kuće na nalazištu Postoloprty. Moguće je pretpostaviti da su ukopi svinja na

Franjevcu, nalazištu kostolačke kulture koje je svoju prehranu temeljilo na svinjama, također

bili povezani s kultom plodnosti kao i s ktonskim osobinama životinje smatrane dostojnim

pratiteljem čovjeka na onaj svijet.

Kod velikog broja samostalnih ukopa svinja uz kostur svinje prisutne i kosti drugih

životinja što se tumači činjenicom da je uz žrtvovanu životinju dodana i hrana za put na onaj

svijet (Horváth, 2010.). Takav slučaj kod nas je zabilježen u Đakovo-Franjevcu, a u srednjoj

Europi prisutan je na nalazištima Balatonőszod, Jaucha, Mamming, Michelstetten,

Schanzboden bei Falkenstein itd. Uz životinjske kosti vrlo često prisutni su i dijelovi posuda,

pa čak i čitave posude, ali i kremeni artefakti i sl. (npr. Balatonőszod, Biskupin, Książnice

Wielkie, Mamming, Michelstetten), a posebno je zanimljiv nalaz iz badenske jame 1794 u

Balatonőszodu gdje su uz kostur svinje prisutne antropomorfna bočica i kamena sjekira

(Horváth, 2010.). Nalaz svinje iz Rudine ukazuje na mogućnost da je riječ o žrtvi prilikom

gradnje kuće budući da se jama u kojoj je pronađena životinja nalazila uz stambeni objekt u

kojem je također pronađena glinena figurica za koju se smatra da prikazuje svinju. Međutim,

u ovom slučaju potrebno je istaknuti činjenicu da su u zapuni jame, između ostalog, pronađeni

kameni falus i žrvanj što podsjeća na vezu ove životinje s aspektima plodnosti kakvi su imali

veliku važnost tijekom ranijeg razdoblja.

Kako je pokazala Hoti (1993.), nastanak ritualnog odnosa prema svinjama tijekom

neolitika povezuje se s nastankom poljodjelstva i uzgojem žitarica, a na njihovu direktnu vezu

upućuju fragmenti glinenih figurica svinja s lokaliteta Luka Vrublevetskaya u Ukrajini

(Cucuteni kultura) koje po tijelu imaju otiske žita (Gimbutas, 1982.). Posebno zanimljiv nalaz

je i onaj iz Dolnoslava u Bugarskoj, naselja Gumelnitsa kulture, gdje je više glinenih falusa

pronađeno na klupi smještenoj uz zid jednog stambenog objekta; u jami ispred klupe

pronađen je kostur praščića dok je na zidu kuće bila modelirana muška glava u prirodnoj

veličini s inkrustiranim očima (Bánffy, 1990./1991.). Svi ti nalazi imaju svoje kultno

tumačenje - svinja kao izuzetno plodna životinja javlja se zajedno s falusima, simbolima

napredovanja zajednice, a u muškom se liku prepoznaje i pratitelj Božice (Hoti, 1993.).

Na vezu svinje s aspektima plodnosti, ali i s podzemnim svijetom ukazuju i nešto

kasniji historijski podaci. Prije svega, svinja je bila važna žrtvena životinja i u okvirima

rimske i grčke religije o čemu posebno svjedoči uloga svinje u kultu Demetre i Perzefone i

svetkovinama Tezmoforijama. Poveznice između svinje i podzemnih bogova mogu se naći i u

okvirima drugih europskih mitologija, poput skandinavske, odnosno nordijske (Hoti, 1993.).

Posebno je zanimljiva i činjenica da spomenute predodžbe o svinji nalazimo i u

etnografskoj građi s područja bivše Jugoslavije iz 19. i početka 20. st. kada su zabilježena i

tradicijska vjerovanja koja ovu životinje povezuju s plodnosti, ali i smrti. Među njima se ističe

vjerovanje iz Negotinske krajine prema kojem se zaklanoj svinji u rupu pod vratom odmah

treba položiti korijen kukuruza kako bi te godine kukuruz bolje rodio (Đorđević, 1958.).

Ostaci veze između svinja i plodnosti prisutni su i u običaju kojeg su prakticirale djevojke u

Boljevačkom srezu: djevojke bi uoči Nove Godine pred sumrak odlazile do svinjca preko

kojeg bi bacile šaku žita, a ukoliko bi se uslijed njihova dolaska svinje preplašile i počele

roktati smatralo se da će djevojke imati mnogo udvarača (Đorđević, 1958.). Osim što je svinja

najčešća žrtvena životinja koja se klala prilikom smrti jednog od ukućana i konzumirala na

pogrebnoj gozbi, kao što je to bio običaj u Slavoniji, svinju s pokojnicima povezuje i običaj

da majke nedavno preminule djece na grob donose bubreg svinje ili goveda i zakapaju ga kod

križa (Lovretić, 1995.). Veza ove životinje i pokojnika vidljiva je i u nekim drugim

vjerovanjima, ali i predajama. Tako se u Homolju smatralo da kad svinja ruje pod pragom

kuće znači da će netko od ukućana uskoro umrijeti (Milosavljević, 1913.). Ktonske osobine

svinje i vola o kojima osim simbolike crne i bijele boje svjedoči i veza rogova, odnosno

svinjske njuške sa zemljom i onim što je ispod nje, naziru se i u predaji iz Poljica prema kojoj

bijeli vol i crni prasac u ponoć obilaze grobove - vol rogovima razgrće nadgrobne ploče, a

prasac njuši zemlju u grobu ne bi li otkrio je li pokojnik potencijalni vukodlak (Ivanišević,

1987.).

Koze i ovce nisu životinje čiji se ukopi često susreću tijekom eneolitika u

kontinentalnoj Hrvatskoj. Zasada su poznata samo tri ukopa u kojima su zabilježeni ostaci tih

životinja. Riječ je o jednom djelomično sačuvanom kosturu koji pripada malom preživaču,

najvjerojatnije ovci, pronađenoj u badenskoj jami 71 na Vučedolu; ukop je interpretiran kao

ritualni na temelju koštane perlice pronađene uz kostur te keramičkog predmeta kultne

namjene koji se nalazio u zapuni jame. U drugom slučaju riječ je o dijelovima kostura

ovce/koze/srne i dijelovima ekstremiteta jedne ovce/koze u zajedničkom ukopu s djelomičnim

kosturima pasa na lokalitetu lasinjske kulture Selci Đakovački-Pajtenica. Posljednji je ukop

ovce/koze na Vučedolu (kvadrant 104, kostolački sloj), no kako kostur nije pronađen in situ

ovaj nalaz mora se uzeti s određenom rezervom.

Ovce su tijekom neolitika i eneolitika bile iznimno značajne domaće životinje, a

prema iskoristivosti bile su u rangu s govedima - osim kao izvor mesa i mlijeka, ovca je bila

iznimno važna zbog vune koja se koristila u izradi odjeće. Koza je poznata i pod nazivom

„govedo siromašnih“ jer nije zahtjevna, manja je i daje više mlijeka - koze su najviše

uzgajane zbog mesa i mlijeka, ali i kože koja je upotrebljavana u različite svrhe. Kosti

ovce/koze bile su korištene u izradi različitih predmeta (npr. igle), a rogovi su korišteni za

izradu oruđa; također obje vrste životinja bile su iznimno korisne u raščišćavanju obradivih

površina s obzirom da su se prehranjivale mladim grmljem i granama.

Na prostoru kontinentalne Hrvatske zastupljenost ovaca/koza u ukupnom uzorku

varira od lokaliteta do lokaliteta na kojima su provedene takve vrste analiza. Na primjer,

prema podacima prikupljenima za eneolitičke slojeve na Vučedolu, gajenje ovaca/koza imalo

je perifernu ulogu (Jurišić, 1988a.). Analiza životinjskih ostataka iz vučedolskog sloja u

Vinkovcima pokazuje nešto veću zastupljenost ovih životinja u odnosu na Vučedol (Jurišić,

1988a.). U eneolitičkim slojevima nalazišta Josipovac Punitovački-Veliko Polje koštani

fragmenti ovaca i koza druga su skupina po brojnosti (19,35%), a najzastupljeniji su ostaci

goveda (Trbojević-Vukičević, 2009.). Zanimljivi su i podaci iz nekoliko naselja badenske

kulture s područja Karpatske kotline prema kojima su ovce/koze najzastupljenija vrsta

životinja (usp. Horváth, 2010.).

Bez obzira na njihov ekonomski značaj broj ukopa ovce/koze u Europi manji je u

odnosu na ukope drugih životinja (Behrens, 1964.; Žid, 2000.; Szmyt, 2006.). Iako je po

svemu sudeći njihova kultna uloga tijekom eneolitika bila znatno manja u odnosu na druge

životinje ovce/koze ipak su poznate i kao važne žrtvene životinje. Na primjer, rezultati analize

životinjskih kostiju s eneolitičke nekropole Tiszavalk-Tetes pokazali su da su ovce bile

najvažnije životinje u kontekstu pogrebnih gozbi organiziranih u sklopu pogrebnog rituala na

tom nalazištu (Vörös, 1986.). Kallay (1988.) i Vörös (1988.) detaljno su obradili ulogu koze

kao žrtvene životinje s arheološkog i religijsko-povijesnog stajališta u kontekstu otkrića

žrtvenog areala eneolitičke kulture Ludanice na nalazištu Füzesabony.

Horváth (2010.) ukazuje da se ovce/koze najčešće javljaju u zajedničkim žrtvovanjima

s drugima životinjama ili u ljudskim ukopima kada se uglavnom interpretiraju kao prilozi u

hrani. Premda pitanje tumačenja jame iz lasinjskog naselja Selci Đakovački-Pajtenica u kojoj

su pronađeni ostaci malih preživača i djelomični kosturi nekoliko pasa zasada ostaje

otvorenim mogao bi se usporediti sa zajedničkim ukopima dijelova ovaca/koza i drugih

životinja na nalazištu Balatonőszod koje Horváth (2010.) interpretira kao masovna žrtvovanja.

Kako samostalni ukopi ovce/koze nisu česti u eneolitiku srednje Europe tim više ističe

se ukop malog preživača, najvjerojatnije ovce, iz badenske jame na Vučedolu, uz koju je

pronađena i koštana perlica što je jedini slučaj s ovog područja da je neki predmet materijalne

kulture pronađen neposredno uz životinju. Što se tiče zajedničkog ukopa ovce/koze sa

čovjekom u kontinentalnoj Hrvatskoj je zabilježen samo jedan takav nalaz, a riječ je o

zajedničkom grobu 3/4 s Vučedola gdje Schmidt (1945.) među prilozima spominje i janje.

Kada je riječ o zajedničkom ukopu ovih životinja sa čovjekom potrebno je spomenuti

zanimljiv nalaz s neolitičkog nalazišta Çatal Hüyük. Na tom nalazištu koje je dalo mnoštvo

podataka o simbolici životinja do nedavno nije bio pronađen niti jedan životinjski ukop, a prvi i

zasada jedini ukop životinje je zajednički ukop janjeta i čovjeka otkriven 2004. godine

(Russell i Düring, 2006.)48. Premda je simbolika goveda znatno snažnije izražena na Çatal

Hüyüku vrijedi spomenuti da su na nalazištu ipak zabilježeni i prikazi ovna što je zamijetio i

Durman (1991.) Na zapadnom zidu prostorije VI B.10 iznad tri velike glave bika postavljena

je i mala glava ovna, a ovnova glava s rogovima nalazi se reljefno prikazana i u središnjem

dijelu svetišta VI A.7 (Mellaart, 1967.)

Koze i ovce kao žrtvene životinje poznaju grčka i rimska religija. U grčkim religijskim

praksama koze i jarci žrtvovali su se Dionizu (Janićijević, 1986.), a u antičkom Rimu obje

životinje žrtvovale su se tijekom različitih religijskih svečanosti kao i na vjenčanjima (usp.

48 Odrasli muškarac ležao je na boku u zgrčenom položaju, a iza njegovih leđa nalazilo se janje čija je glava bilaorijentirana prema čovjekovim nogama, a noge prema glavi. Janje je bilo položeno u jamu na leđa s nogama uzraku. Tijela čovjeka i životinje se ne dodiruju i dodatno su bila odvojena prekrivačem. Neolitik Bliskog istokainače ne poznaje ukope cjelovitih životinja zajedno s ljudskim ostacima. Smatra se da ovaj ukop ukazuje naposeban odnos čovjeka i životinje koji je iz nekog razloga bio toliko snažan da ih se moralo pokopati zajednodok se istovremeno željelo održati jasne granica između ljudskog i životinjskog tijela (Russell i Düring, 2006.).

Marciniak, 2005.). Žrtvenu ulogu posebice ovce nastavlja i kršćanska tradicija, a do danas je

žrtvovanje ovaca prisutno i kod muslimana tijekom Kurban Barjama.

Kada je riječ o eneolitičkim ukopima životinja često se susreće pretpostavka da

ukopani osteološki ostaci svjedoče o žrtvovanim životinjama (Schmidt, 1945.; Durman,

1988a.; Hoti, 1993.; Jurišić, 1990.; Horváth, 2010. i dr.). Arheološki izvori koji nedvojbeno

mogu posvjedočiti ovoj praksi nisu osobito brojni, a razlog tomu je specifična priroda

arheoloških nalaza koji kada je riječ o ukopima životinja govore tek o jednom dijelu

pogrebnog čina posvjedočenog kosturom životinje i načinom na koji je položena u zemlju dok

promiču postupci i razlozi koji su tome prethodili. Čin žrtvovanja definira kontekst koji ne

mora uvijek biti očit u arheološkom materijalu (Russell i Düring, 2006.). S druge strane, o

praksi žrtvovanja životinja, ali i ljudi govore religijski, povijesni, etnografski i antropološki

izvori bilježeni diljem svijeta.

Žrtvovanje kao posebna vrsta rituala pretpostavlja namjerno ubijenu životinju. Postoje

različiti razlozi zbog kojih je neka životinja mogla biti žrtvovana, no samo u određenim

slučajevima raspolažemo s nešto više detalja o kontekstu arheološkog nalaza koji omogućuju

njegovo dublje razumijevanje. Prema raspoloživim podacima kod većine ukopanih životinja

tijekom eneolitika na prostoru kontinentalne Hrvatske nije moguće ustanoviti uzrok smrti. O

uzrocima smrti, tj. načinu usmrćivanja životinje vjerojatno svjedoči razbijena kalota lubanje

jelena pronađenog na vučedolskom Gradcu (Dimitrijević, 1979b.). Žrtveni karakter ovom je

nalazu pripisao već i Schmidt (1945.), a moguće razloge za žrtvovanje jelena u okvirima

šamanističkih praksi predložila je Milićević Bradač (2002b.). Dokazi o namjernom

usmrćivanju životinje vidljivi su i u slučaju šteneta pronađenog u sloju ispod goveda u

badenskoj jami iz Aljmaša (SJ 59/60). U ovom slučaju najvjerojatnije je riječ o razbijenoj

lijevoj strani kalote lubanje i to kamenom koji je kasnije položen ispod donje čeljusti

životinje. Postoji mogućnost da pomak koji je ustanovljen između drugog i trećeg vratnog

kralješka kod krava iz Aljmaša i Osijeka osim o manipulaciji glavama prilikom polaganja

životinja u jamu svjedoči i o načinu njihovog usmrćivanja. Situaciju sličnu onoj u Aljmašu i

Osijeku uočila je Horváth (2010.) u nekoliko ukopa u Balatonőszödu i ona smatra da bi to

mogla biti posljedica usmrćivanja lomljenjem vratne kralježnice, ali i naknadnog djelovanja

vanjskih čimbenika nakon polaganja goveda u jamu. Usmrćivanje goveda lomljenjem

kralješnice zabilježeno je na nalazištu Budimpešta-Káposztásmegyer/Farkaserdő (badenska

kultura) (Horváth, 2010.). No, poznato je nekoliko slučajeva namjernog usmrćivanja goveda

udarcem u glavu tupim predmetom (najčešće toljagom ili kamenom sjekirom): Balatonőszöd,

Budimpešta-Káposztásmegyer/Farkaserdő, Hostivice i Stobra. Na nalazištu Pilismarót-Szobi

rév (Mađarska, badenska kultura) registrirano je usmrćivanje oštrim predmetom (ozljeda na

lijevoj lopatičnoj kosti nastala kao rezultat uporabe koplja ili kremenog noža) (Horváth,

2010.), a o sličnoj praksi svjedoče i šiljci pronađeni na prsima goveda u Parchatki i Złoti

(Poljska, kultura kuglastih amfora) (Gabałówna, 1958.). Osim toga, goveda su mogla biti

ubijena i metodama koje ne ostavljaju tragove na kostima kao što su davljenje, rezanje vratne

žile, ali i guranje ruke u otvoreni prsni koš životinje i zaustavljanje cirkulacije kidanjem

arterije (usp. Vörös, 1979.; Bartosiewitz i sur., 2008.). Prema Horváth (2010.) goveda su u

Balatonőszödu prije usmrćivanja vjerojatno bila omamljivana udarcem kamenom sjekirom u

glavu49, a čin usmrćivanja obavljan je tik do jame; prije polaganja u jamu vjerojatno im je

ispuštana krv koja je bila sakupljana kao žrtveni prinos. Na nalazištu Pikutkowo (Gabałówna,

1958.; Szmyt, 2006.) zabilježeno je nekoliko ukopa goveda u blizini ljudskih grobova; na dnu

jedne jame koja je sadržavala ukope goveda bile su prisutne dvije udubine promjera i dubine

60 cm koje su vjerojatno služile za drenažu krvi.

Premda se nije potrebno složiti s njim, zanimljivo je mišljenje Smitha (1987.) koji

smatra da se žrtvovanje odnosi samo na ritualno ubijanje domaćih životinja u poljoprivrednim

ili stočarskim društvima dok ubijanje divlje životinje spada u drugi oblik ritualnih praksi.

Moguće polazište za Smithove (1987.) pretpostavke može biti i činjenica da kod

poljoprivrednih i agrarnih zajednica domaće životinje zauzimaju poseban položaj u odnosima

između ljudi i neljudskih životinja upravo zbog njihovog svakodnevnog međusobnog

kontakta. Velika ovisnost stočara o svojim stadima možda i uz određene oblike pojmova o

srodstvu čovjeka i životinje (prežici odnosa iz razdoblja prije domestikacije životinja) stvara

potrebu za održavanjem ravnoteže u reciprocitetu uzimanja i davanja životne sile. Upravljanje

stadima moglo je biti bazirano na recipročnom tijeku životne sile i ideji da ispravno

žrtvovanje stvara više životinja (Mlekuž, 2007.).

Među ukopima goveda koji su tijekom eneolitika široko rasprostranjeni na tlu srednje

Europe javljaju se i zajednički ukopi goveda i čovjeka. Gabałowna (1958.) je pretpostavila da

su u nekim slučajevima čovjek i govedo imali isti tretman tijekom rituala. Mišljenje da se

slične ideje žrtvovanja, emocija i svetog statusa mogu primijeniti na čovjeka kao i na govedo

prihvatio je i Behrens (1964.). Između ostalog, ovi navodi potiču i na promišljanje pitanja

„jednakovrijednosti“ ljudi i životinja u žrtvenim praksama.

I drugi autori poput Garašanin (1970.), Makkay (1975.) i Horváth (2010.) spominju

mogućnost žrtvovanja ljudi tijekom eneolitika. Pitanje u kojoj mjeri je ritualno žrtvovanje

ljudi bilo razvijeno prije žrtvovanja životinja ili obratno, zasada ostaje otvoreno. Možemo se

49 Sličnu pretpostavku o omamljivanju udarcem u glavu iznio je i Jurišić (1990.).

pitati žrtvuje li čovjek životinju kao onog Drugog, kako ne bi morao žrtvovati ljudsko biće? S

druge strane, ako se uzme u obzir da životinja čovjeku priskrbljuje hranu, odjeću i mnogo

drugoga možda žrtvovanje životinje iz čovjekove perspektive predstavlja i veću žrtvu od

ljudske?

Pisani izvori poput grčkih mitova ili biblijskih tekstova spominju zamjenu ljudske

žrtve životinjskom. Krene li se od judeo-kršćanske tradicije najpoznatija žrtva svakako je

žrtvovanje božjeg sina u svrhu iskupljenja čovječanstva. No posebno je važna i ranija,

starozavjetna Abrahamova žrtva Jahve opisana u Knjizi postanka (22: 2): “Bog nastavi:

"Uzmi svog sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu zemlju Moriju, pa ga ondje

prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati“. Osim što je čin žrtve u Starom zavjetu

moguće doživjeti kao simbol čovjekovog priznanja božanske nadmoći te prepoznati smisao

žrtvovanja smrtnog života isključivo da bi se nastavio u višem obliku, jedinstvu s Bogom

(Chevalier i Gheerbrant, 1983.), u ovoj Abrahamovoj žrtvi prepoznaje se i potencijalna

ljudska žrtva, točnije žrtvovanje djeteta koje je naposljetku ipak zamijenjeno životinjskom

žrtvom. Do tog obrata dolazi u posljednji trenutak i on osvjetljava nekoliko zanimljivih

elemenata. Uviđa se općenito prihvatljiva mogućnost da se tijelo djeteta transformira u tijelo

životinje kako bi mu se sačuvao život, ali i spremnost poštede ljudskog života u zamjenu za

život Drugog, odnosno neljudske životinje koje postaje njegova punovrijedna zamjena. U

pragmatičnom smislu to je također i potvrda zabrane žrtvovanja ljudi u hebrejskoj tradiciji u

kojoj je ono bilo strogo zabranjeno i zamijenjeno žrtvovanjem životinja. O ranijim tradicijama

žrtvovanja ljudi (često djece) na području Izraela i Palestine svjedoče nalazi tijela u temeljima

zgrada te pojedini Biblijski tekstovi (Janićijević, 1986.; Knjiga izlaska 22.28-29; Druga knjiga

o kraljevima 23.10; Knjiga Nehemijina 10.35-37).

Kao žrtvene životinje judaizam poznaje goveda, ovce i koze, grlice i golubove. Važne

su bile i prvorođene životinje i općenito mladunčad (Knjiga Nehemijina 10.35-37). Razaznaje

se i posebna žrtvena namjena određenih vrsta životinja, budući da je u Abrahamovoj žrtvi

Izak zamijenjen ovnom tako se za iskupljenje od grijeha na žrtvu prinosio „pomirbeni ovan“

(Knjiga brojeva 5: 8), te naročito „jarac kao žrtva okajnica“ (Levitski zakonik 23: 19; Knjiga

brojeva 7: 16, 28, 34, 40, 46, 52, 58, 64, 70, 76, 82), a s istim ciljem moglo se žrtvovati i tele

(Janićijević, 1986.). Prema hebrejskom shvaćanju materijalna podloga duše je krv što svjedoči

o jedinstvu duše i tijela (Chevalier i Gheerbrant, 1983.). Krv koja se smatrala dušom ili

životom samim izlijevala se na žrtvenik ili na zemlju, njome se škropilo svetište ili oltar. U

slučaju konzumacije žrtvovane ili druge životinje, krv se morala najprije izliti iz nje kao žrtva

ljevanica (Janićijević, 1986.). Potrebno je upitati se da li je krv, svojstvena ljudima i

životinjama, element na osnovi koje se stvara mogućnost i prihvatljivost promjenjivosti

ljudske u životinjsku žrtvu kao i njihovog međusobnog istovremenog preklapanja kroz

povijest?

Žrtvovanje je bilo i široko rasprostranjena praksa grčke religije. Grci su životinjske

žrtve, između ostalog, prinosili bogovima grčkog panteona, ostalim božanstvima i mrtvima, a

među žrtvenim životinjama često su se našla goveda, posebno bikovi i junice, ovce, ovnovi,

koze, prasad, divljač, konj, magarac, pijetao, pas, ptice i zec. Bik kao najdragocjenija žrtva

prinosio se Zeusu, Posejdonu, Apolonu i Ateni. Moguće je izdvojiti i životinje koje su se

najčešće žrtvovale pojedinom bogu. Primjerice Zeusu se žrtvovao bik, Posejdonu ovan i

nerast, Apolonu koze, ovce i goveda; jarac i koza žrtvovali su se Dionizu, a Ateni bikovi,

ovnovi i krave. Hadu su se prinosile ktonske žrtve: crne ovce, pijetao, svinje, a Hestiji kao

božici ognjišta prvorođene životinje (Janićijević, 1986.).

Određene religijske okolnosti izričito su zahtijevale svinju kao žrtvu. Riječ je o

svetkovinama koje su odgovarale mračnim božanstvima zemlje, plodnosti i podzemlja,

posebno Demetri kojoj su se žrtvovale svinje kao najčešći oblik štovanja50. Tako se svinja

osim s kultom plodnosti dovodi u vezu i sa svijetom mrtvih i podzemnim svijetom. Sa

žrtvovanjem svinje povezuje se i kretski Zeus, pa i Dioniz, a osim kao žrtvena životinja

bogova svinja se koristila i u ritualu očišćenja koji se obavljao svinjskom krvlju (Hoti, 1993.).

Grci su ostavili izvore i o žrtvovanjima pasa, pa doznajemo da su se te životinje žrtvovale

podzemnoj božici Hekati, ali se čini da su očisni rituali u kojima je njihova krv imala važnu

ulogu ipak bili glavna svrha njihova žrtvovanja (Hoti, 1993.).

Možda se i kod Grka krv izjednačavala sa životom samim - mitovi kazuju da je krv

pokojnicima vraćala moć govora i bila njihova glavna žrtva. Poznato je da je Odisej u zemlji

Kimeraca na ulazu u Had prinosio žrtve, a duše umrlih su se okupile kako bi okusile njihovu

krv. Pri žrtvovanju se krv nije smjela prosuti te je bilo važno da poprska oltar, ognjište ili

žrtvenu jamu; ako je životinja bila mala tada se podizala iznad oltara, inače se krv sakupljala u

posudu da bi se kasnije pošpricala po oltaru (Burkert, 1983.).

Zanimljivi podaci o žrtvenim praksama prisutni su i na Kreti, a njih je već ranije uočila

i Hoti (1993.). Na sarkofagu iz Aja Trijade nalazi se scena žrtvovanja bika na sarkofagu:

životinja je prikazana vezana za žrtvenik, a iz rane na vratu krv joj se slijeva u posudu

(Sakellarakis, 1987.). Podaci s arheološkog istraživanja u hramu iz Anemospilia, također

svjedoče o trenutku žrtvovanja koji je bio prekinut potresom. Pronađen je bodež za koji

50 Za detalje o Demetrinom tezmoforičkom kultu vidi M. Hoti (1993.).

pretpostavlja da je njime ubijen mladić koji je ležao na oltaru (Sakellarakis i Sapouna-

Sakellaraki, 1981.). Hoti (1993). je zabilježila sličan položaj u kojem su se nalazili bik sa

sarkofaga i mladić iz hrama - ležali su na oltaru položeni na bok.

Premda ta dva nalaza ne stoje međusobno u izravnoj vezi oni ukazuju na sličnost

žrtvenog čina bez obzira da li je riječ o čovjeku ili životinji. Sličnost ljudi i životinja u

žrtvenom činu možda podrazumijeva i njihovu sličnost na ontološkoj razini. Na tom tragu

posebno su zanimljive pretpostavke koje o izjednačavanju životinje s čovjekom u trenutku

ubojstva iznosi Burkert (1983.) koji korijene grčkog žrtvovanja vidi u ritualima paleolitičkih

lovaca.

Budući da je, kako ističe Burkert (1983.), agresivnost lovca prvotno bila upućena

ljudskom biću, s vremenom u odnosu između čovjeka i životinje kao njegova plijena dolazi

do izjednačavanja potonje: „plijen postaje „kvazi čovjek“ i kao takvog ga se doživljava i

tretira“ (Burkert, 1983.). Drugim riječima, lov, ubijanje i komadanje životinje omogućilo je

uvid u sličnosti između čovjeka i životinje. Jedni i drugi imaju meso, reproduktivne organe,

srce, a što je možda još i važnije, jedni i drugi imaju krv. Prema Burkertu (1983., 20):

„Budući da mrtva i raskomadana životinja podsjeća na čovjeka - plijen se pretvara u žrtvenu

životinju“. U ovom slučaju do poistovjećivanja čovjeka i životinje dolazi kroz smrt, a sličnost

između čovjeka i životinje sadržana je u fizičkom tijelu određeni dijelovi kojeg su se već od

paleolitika mogli povezivati sa životnom silom, a kasnije i s konceptom duše51. Ovakve

pretpostavke podrazumijevaju jedinstvo materije i životne sile, no mogu ukazivati i na

nedostatak čvrstih granica između ljudi i životinja u poimanju prapovijesnog čovjeka.

Međutim, da li je moguće da je za određenu razinu poistovjećivanja čovjeka i životinje bilo

potrebno isključivo nasilje? Zacijelo su se životinje sa svojim životnim potrebama i obrascima

života, a ne samo smrti pokazale bliske, a opet različite od čovjeka kojega su poticale na

stvaranje kategorija, komparacija i zaključaka52. Možda je ta bliskost ostvarena kroz smrt, ali i

život inicirana tijekom paleolitika kao početnog razdoblja razvoja ljudskog roda poslužila kao

51 O tome već od paleolitika svjedoče različiti postupci s glavama i lubanjama pokojnika kojima se željelaprisvojiti snaga odnosno duh pokojnika te sugeriraju na kult lubanje, a tu je i prisutnost okera, posebice ugornjopaleolitičkim ukopima, koji može ukazivati na simboliku krvi i života (Karavanić, 1995.). Potvrdesimboličkom značenju okera nalazimo i u kasnijim razdobljima prapovijesti, a osobito su važni neolitički nalaziiz Çatal Hüyüka gdje su tragovi okera ili cinabarita prisutni uglavnom samo na lubanjama te lubanjama idijelovima tijela nekih pokojnika (Mellaart, 1967.). O kostima, a posebice lubanji kao lokaciji ljudske iliživotinjske duše govori i M. Eliade (1991.). Smještaj duše ili duha u glavu ili mozak utjecalo je na uvjerenje oprisvajanju duhovnih elemenata pokojnika konzumacijom njegovog mozga te je lubanja kao vrhunac kostura itopos duše postala izvorom moći i kultnim predmetom (Eliade, 1991.). 52 O prisutnosti životinja u najdubljim slojevima našeg uma i njihovoj važnosti u razvoju čovjekova uma iinteligencije piše biolog P. Shepard u knjizi „Thinking Animals: Animals and the development of HumanIntelligence“ (1978.)

temelj određenim razinama odnosa između ljudi i životinja koji će se moći pratiti i u kasnijim

razdobljima prapovijesti.

Svi dosada poznati ukopi životinja iz razdoblja eneolitika područja kontinentalne

Hrvatske dolaze iz naselja. Naselje se može sagledati kao prostor u kojem se odvijala

interakcija čovjeka sa životinjama i prostor gdje je dolazilo do mijenjanja i transformacije

značenja koja su životinjama pripisana. Životinje su mogle biti pojedene, njihovi ostaci

upotrjebljeni kao sirovina za izradu različitih predmeta ili jednostavno odbačeni. Također,

životinja je mogla biti pomoćnik u radu, predmet trgovine, razmjene ili poklanjanja, oznaka

društvenog statusa. Te uloge omogućile su joj da aktivno utječe na međusobne odnose između

ljudi, ali su isto tako životinje mogle ostvariti i bliske odnose s pojedinim ljudima u naselju.

Naposljetku, kako pokazuju ukopi životinja, one su mogle biti ritualno ubijene, tj. žrtvovane i

pokopane. Sam čin žrtvovanja životinja također je mogao promijeniti i utjecati na društveni

status osobe koja je izvršila žrtvovanje ili čija se životinja žrtvovala. Isto tako, iz perspektive

komunikacije s nadnaravnim životinje su subjekti čije ubojstvo dovodi do oslobađanja životne

sile i mogućnosti komunikacije između svjetova. Potrebno je naglasiti da ritualno ukopana

životinja i nakon svoje smrti ostaje dio naselja, tj. prostora u kojem ljudi nastavljaju živjeti što

je zamijetila i Szmyt (2006.).

Razlike koje su uočene u vrstama ritualnih ukopa na prostoru kontinentalne Hrvatske,

tj. pojava cjelovitih, djelomičnih ili mješovitih ukopa mogu se interpretirati i kao različite

prilike u kojima se ljudi odlučuju za određenu vrstu rituala. Isti razlog može se naslutiti i u

odabiru vrste ukopane životinje, jedne ili više njih. S obzirom na relativno mali uzorak

životinjskih ukopa kada ih se sagleda po pojedinim kulturama zasada je teško reći da li su

postojale određene razlike u preferiranju određenih tipova ukopa u pojedinim kulturama.

Budući da većina naselja na kojima su pronađeni ukopi životinja nije u potpunosti

istražena nije poznato da li je riječ o manjim ili većim životnim prostorima kao niti koliki broj

ljudi ih je mogao nastanjivati. Neki ukopi životinja vjerojatno su bili povezani s ritualima koji

su se ticali individualnih domaćinstava, ali su isto tako neki od njih mogli biti od značaja za

cijelo naselje. Na primjer, kao u slučaju ritualnih ukopa životinja u centralnom dijelu naselja

(Koprivnička Rijeka-Rudina) ili u slučaju kada je na određenom dijelu naselja vidljiva

grupacija ritualnih objekata (Selci Đakovački-Pajtenica). Neki rituali vjerojatno se mogu

povezati s gradnjom ili napuštanjem kuća, a drugi s markiranjem graničnih prostora naselja. U

većini rituala koristile su se domaće životinje, ali su i divlje životinje u pojedinim slučajevima

imale važnu ulogu. U nekim je slučajevima korištenje divljih životinja moglo ukazivati na

rituale koji su pripadali određenoj društvenoj skupini u naselju. Takve je pretpostavke, na

primjeru jelena kao jedine životinje pokopane na vučedolskom Gradcu, prostoru koji se

povezivao s vladajućom elitom, u odnosu na veći broj domaćih životinja pokopanih u donjem

dijelu naselja, iznijela Hoti (1993.) i Milićević Bradač (2002b.). U slučaju Rudine ukop divlje

životinje također je mogao poslužiti kao oznaka najbogatijeg dijela naselja i centra njegove

vojne i kultne moći. Premda znatno rjeđi, neki su rituali uključivali i ljude i životinje zajedno.

Kao i oni koji su uključivali samo životinje, ti rituali također svjedoče o različitim kulturnim

konceptima pojedinih kultura u postupcima s tijelima čovjeka i životinje koji su još

donedavno bili dijelom svakodnevnog života.

Kako je u većini slučajeva riječ o ukopu cijelih ili gotovo cijelih životinja pretpostavka

je da većina rituala nije uključivala konzumaciju mesa ukopane životinje. Na eventualne

iznimke mogao bi ukazivati djelomičan ukopa goveda iz Đakovo-Franjevca te ostaci malih

preživača s Pajtenice. Iako na ukopanim osteološkim ostacima nije bilo tragova uklanjanja

kože ili mesa s kostiju nije moguće isključiti mogućnost da se drugi dijelovi životinje nisu

pojeli. Također, nije poznato što se dogodilo s ostatkom tijela goveda od kojeg je jedino glava

bila ukopana u posebnu nišu u jami u Aljmašu. Kada je riječ o govedu koje predstavlja veliku

količinu mesa moguće je pretpostaviti da je ono bilo razdijeljeno na više kućanstava u naselju.

Ukop cijele životinje koja se inače koristila za hranu predstavlja ekonomski gubitak za

zajednicu - prema Groot (2008.) takvi ukopi mogu ukazivati na ritual koji je proveden tijekom

nekog, za zajednicu, kriznog razdoblja ili u želji da se iz važnog razloga umilostive bogovi ili

ih se zatraži za pomoć.

Kako s kriznim periodima zbog eventualnih sukoba unutar ili izvan zajednice, rituali

koji uključuju životinje mogli su biti povezani i s različitim etapama u životu naselja ili

njegovih stanovnika. Ovi posljednji u etnologiji i kulturnoj antropologiji poznati su i kao

obredi ili rituali prijelaza. Van Gennep (1977.) kao rituale prijelaza određuje različite

tranzicijske periode u čovjekovom životu u kojima se prelazi iz jedne životne etape u drugu,

tj. iz jednog stanja u drugo kao što je rođenje, inicijacija, vjenčanje, pogreb i sl. Takve se

etape još nazivaju i liminalnim razdobljima tranzicije između dva različita statusa. U rituale

prijelaza uključeni su i oni uvjetovani kozmičkim promjenama odnosno godišnjim i

mjesečnim ciklusima.

Vrijeme i mjesto održavanja takvih rituala, osobito ako uključuju ritualno ubijanje, tj.

žrtvovanje životinje može biti strogo determinirano što često mogu biti i zahtjevi za fizičkim

i/ili bihevioralnim karakteristikama određene životinje (Smith, 1987.). Na odabir životinje

mogli su utjecati i ekonomski i religijski faktori. No, isto tako je moguće da upotreba

životinja za određeni ritual nije bio samo odraz postojećeg ekonomskog stanja i religijskih

odrednica već i način na koji su eneolitički ljudi spoznavali svijet oko sebe i postavljali ili

brisali granice između sebe i životinja.

5.2. Moguće interpretacije eneolitičke zoomorfne idoloplastike iz kontinentalne

Hrvatske

Figuralni prikazi životinja dosada su se pokušali klasificirati i na temelju činjenice

prikazuju li oni domaće ili divlje životinje (Korošec, 1962.; Marković, 1981.). Premda su

takve klasifikacije nezahvalne jer je često vrlo teško odrediti o kojoj životinji je točno riječ,

može se reći da su tijekom eneolitika u trodimenzionalnoj figuralnoj plastici prikazivane i

divlje i domaće životinje. Kada bi se za ovu priliku prema postojećim podacima napravila

takva vrsta podjele, divljim životinjama mogla bi se pripisati figurica jelena (Koprivnička

Rijeka-Rudina), figurica jelena s recipijentom (Vučedol), glave ptica (Vinkovci) te posude u

obliku ptica (Vukovar, Vučedol). S nešto više nesigurnosti prepoznaje se i lik divlje svinje,

ježa ili ribe te jedan prikaz zeca ili ovce (Koprivnička Rijeka-Rudina) (Marković, 1981.).

Kada su u pitanju domaće vrste poznata je figurica za koju se smatra da prikazuje bika iz

badenskog sloja na Vučedolu, pas iz Velikog Cimera te ovca/koza s Kiringrada pripisane

lasinjskoj kulturi. S nalazišta vučedolske kulture poznata je figurica svinje iz Huma kod

Apatovca te još jedan plastični prikaz svinje (ili ovce) iz Rudine (Marković, 1981.).

Jedno od mogućih tumačenja ovdje spomenutih predmeta bilo bi da oni prikazuju

životinje koje su ljudi uzgajali ili lovili, o kojima su se brinuli ili ih čak i štovali. Na primjer,

zoomorfne figurice s nalazišta kasne vučedolske kulture Koprivnička Rijeka-Rudina, zajedno

s keramičkim rogovima te kamenim i keramičkim falusima svrstani su u skupinu

idoloplastike, a Marković (1981.) ih vidi kao kultne predmete čija je pojava povezana s

društvenim strukturama i kulturološkim promjenama do kojih dolazi uslijed intenziviranja

lova i stočarskog gospodarstva. Može se sa sigurnošću pretpostaviti da je sve veći značaj

životinja, prvenstveno domaćih ali i divljih, tijekom eneolitika utjecao na život tadašnjih

prapovijesnih zajednica na različitim razinama - od materijalno-upotrebne do simbolične i

umjetničke, pa možda čak i emotivne. Također, čini se da nema jasnih granica između

ekonomskih i simboličnih postavki koje bi motivirale ponašanje eneolitičkih populacija te da

je moguće složiti se s pretpostavkom A. Grant (1991.) koja ističe kako je kod arheoloških

populacija nemoguće razdvojiti ekonomske i simboličke životne aspekte.

Nedostatak konkretnih podataka o kontekstima eneolitičkih zoomorfnih figurica s

prostora kontinentalne Hrvatske otežava njihovo materijalno pozicioniranje iz kojeg bi se

zatim iščitale moguće društvene implikacije. To je ujedno i razlog zbog kojeg životinjske

figurice, zajedno sa činjenicom da su često shematski izvedene, izazivaju nešto više

nedoumica glede njihovog tumačenja.

Ipak, o kultnom značaju nekih od njih moguće je raspravljati. Već je spomenuta

figurica svinje iz Rudine, čiji je kultni karakter pretpostavila i Hoti (1993.) povezujući taj

nalaz s ukopima svinja na Vučedolu te istražujući poveznice između ove životinje i simbola

plodnosti. U aspekte plodnosti uklapa se i novo sagledavanje nalaza s Rudine, odnosno

cjelovitog ukopa svinje u jami u kojoj je pronađen i kameni falus. Kako je već istaknuto

keramička figurica svinje pronađena u susjednom stambenom objektu može ukazivati na

značaj ove životinje na nalazištu te svjedoči o društvenoj interakciji stanovnika naselja s

njenim plastičnim prikazom. Figurica svinje mogla se koristiti u obredima plodnosti ili se kao

votivna figurica čuvala u kući s namjerom da osigura zdravlje i dobrobit ove životinje. Isto

tako, figurica je možda mogla biti povezana i s društvenim identitetom stanovnika ovog

objekta. U bilo kojem slučaju figurica svinje sudjelovala je u aktivnostima zajednice te

utjecala na njihovo razumijevanje.

Osim prikaza svinje prisutne su i figurice drugih životinja koje su se tijekom eneolitika

također obredno i ukapale. Riječ je o figuricama goveda, psa, ovce/koze i jelena. Temeljem

podataka o ukopima tih životinja te općenitoj značajnoj prisutnosti životinja u ideološkim

aspektima života eneolitičkih zajednica neke od tih zoomorfnih figurica okvirno bi se mogle

ubrojiti u skupinu kultnih predmeta, međutim, okolnost njihova pronalaska ne pruža dovoljno

podataka koji bi takve pretpostavke šire obrazložili i potkrijepili te ukazali na modalitete

njihove interakcije s ljudskom zajednicom.

Posude sa zoomorfnim obilježjima ukazuju na predodžbe o životinjskom tijelu kao

recipijentu, nositelju recipijenta ili njegovoj oznaci. Također je riječ o predodžbama o

životinjama kao onima koje mogu biti nositelji određene supstance. U ovom slučaju upravo

karakteristika „nositelja“ može biti odlučujuća i pri kategoriziranju ili podjeli životinja. Na

primjer, kako to ističe Nanoglou (2009.), životinja ovdje nije vezana za svoju ekonomsku

vrijednost već se doživljava kao životinjski kontejner supstance odgovarajuće za određenu

priliku.

Dobri su temelji za pretpostavku da su se nama poznate posude sa zoomorfnim

obilježjima, kao kultni predmeti, koristile u posebnim prilikama. Kao što je poznato, posudu

koja se koristi u žrtvenim, kultnim i drugim obredima prati složen simbolizam. Takva posuda

istovremeno može biti zdjela s hranom ili pićem za obredni obrok, simbol obnavljanja i/ili

određene komplementarnosti (Durand, 1991.). Pojam posude također je usko vezan sa

sadržajem u njoj, a njeno bitno obilježje, supstancijalno blago kako ga naziva Durand (1991.),

postaje upravo ono što je zatvoreno u njoj.

O tome što je mogao biti sadržaj pojedinih zoomorfnih posuda već su iznijete

određene pretpostavke. Tako su razmatrani recipijenti mogli biti nositelji supstanci koje

mijenjaju stanje svijesti, kako je na primjeru „vučedolske golubice“ i šamanskih praksi vjerno

predočila Milićević Bradač (2002a.) ili, dovede li se ova ptica kao jarebica u još izravniju

vezu s metalurgijom kao što je to argumentirano učinio Durman (1991.), neke supstance koja

bi simbolizirala promjenu jedne tvari u drugu. U svakom slučaju riječ je o prelasku iz jednog

stanja u drugo, a na mogućnost transformacije podsjeća nas kako fluid, odnosno tekućina u

kojoj se ogleda i transformativni aspekt simbolike vode, tako i vanjski oblik recipijenta

odnosno njegovo ornitološko zoomorfno obilježje. Pojava ptica53 kao nositelja posebnih pića

i/ili tvari ne iznenađuje - svojim letom i posjedovanjem krila ptica utjelovljuje predodžbu o

transcedenciji, uzdizanju od jednog načina postojanja prema drugom. Između ostalog,

tradicija uzlazne besmrtnosti zajednička je i različitim šamanističkim tradicijama (Durand,

1991.).

Možda je dopustiva i pomisao da posuda u obliku ptice nije morala biti isključivo

recipijent neke materijalne tvari. Ptičje tijelo moglo je na tragu animističkih shvaćanja

materijalizirati i predodžbu o „kontejneru“ određene duhovne supstance, čovjekove ili čak i

životinjske duše54. Prema vjerovanjima prisutnim kod mnogih naroda duša se u postmortalnoj

egzistenciji očituje i u animalnim atributima (Marjanić, 2004.). Marjanić (2004.) upućuje da

je arhaična koncepcija zoomorfne duše između ostalog karakteristična i za šamanske narode, a

također se pretpostavlja i njena dublja povijesna egzistencija. Drevnost simbolizma ptice-

duše, kasnije povezivanog i sa solarnim kultovima i idejom ascensusa-apoteoze, navodi i

Eliade (1985.) dok Maerčik (2003.) utvrđuje da je mitologem o duši-ptici arhaičniji od

kozmologije Stabla svijeta s njegovom vertikalnom trodijelnom strukturom - gornji (krošnja,

nebo, teofanija), srednji (deblo, zemlja, ovaj svijet) i donji svijet (korijenje, podzemlje, onaj

svijet) - svojstvenom indoeuropskim narodima.

Zanimljiva je i činjenica da je u slučaju figurice jelena sa žrtvenom posudom na glavi,

recipijent smješten u području glave i rogova jelena. Na poseban odnos prema jelenjim

rogovima tijekom prapovijesti i kasnijih razdoblja uputila je već Milićević Bradač (2002b.).

Pri tome je osim snage i veličine rogova važan čimbenik bila i sposobnost njihove cikličke

regeneracije. Žrtvena posuda smještena na mjestu rogova koji se mogu promatrati i kao

simbol obnavljanja, a koja je ujedno mogla biti korištena u obredima povezanim sa

žrtvovanjem jelena možda dodatno ukazuje na animistička shvaćanja o cikličkoj regeneraciji

života. Isto tako, možda je i duša jednog od pokojnika iz dvojnog groba 3/4 na vučedolskom

Gradcu koji se zbog svog položaja već povezivao s ukopom žrtvenog jelena (Milićević

Bradač, 2002a., 2002b.) trebala preuzeti obličje ove životinje.

53 Lik ptice prisutan je u mnogim religijama. Na primjer, u kretsko-mikenskom krugu ptice su blisko povezane sreligijskim obredima. Sitne ptice prisutne su i kao pratiteljice ženskog božanstva, a mogu biti i njezin simbol.Tako je u Mikeni golub bio simbol Afrodite (Tasić i sur., 1979.; Milićević, 1988.). Ptice, a osobito one vodene,povezane su i sa solarnom simbolikom i jedan su od najčešćih religijskih simbola tijekom brončanog i željeznogdoba (usp. Potrebica, 2003.; Kukoč, 2003.).54 Prema nekim duhovnim učenjima, primjerice Zarathustrinom nauku, dušu ne posjeduje samo čovjek već iživotinja (Marjanić, 2004.).

U svakom slučaju moć i sposobnost da bude nositelj neke posebne tvari prepoznata je

u životinjskom tijelu. Moguće je da su takve predodžbe povezane i s liminalnim

karakteristikama životinja u kozmološkim shvaćanjima svijeta budući da simbolična moć

životinja leži u tome što su one istovremeno bliske i različite od ljudi. Povezivanje životinja s

posudom uvjetovalo bi način na koji su životinje mogle biti prisutne u svijetu tih ljudi.

Slijedom pretpostavki koje iznosi Nanoglou (2009.) prikazivanje tih životinja nije bio samo

čin prikazivanja unutarnje ontologije ili potvrđivanja dublje strukture, nego način spoznavanja

i stvaranja svijeta u kojem se živjelo.

Sedlasti žrtvenici, bukraniji i keramički rogovi spadaju u skupinu predmeta koji nose

samo jedno specifično obilježje životinje, odnosno određenog dijela njezina tijela - glave.

Vezu između božice plodnosti, bika i konsekrativnih rogova te bukranija uvjerljivo i temeljito

je obrazložila Hoti (1989., 1993.) koja smatra da bukraniji i kultni rogovi, kao i različiti

postupci s bikovim glavama, pripadaju jednom istom kultnom kompleksu te da kao alotropi

imaju isto religijsko značenje i sakralnu poruku.

Zanimljiva je činjenica da se pojedini primjeri konsekrativnih rogova mogu povezati

sa stambenim objektima. Na taj način fizičko obilježje jedne specifične domaće životinje,

postaje povezano s prostorom u kojem borave ljudi. Nažalost, relativno malobrojni podaci s

razmatranog zemljopisnog prostora u ovom trenutku mogu samo otvoriti pitanje o odnosu

konsekrativnih rogova i arhitekture. Promatrajući konsekrativne rogove kao sakralne simbole

Hoti (1993.) smatra da oni svojom prisutnošću posvećuju kuću ili dio kuće kao i druge

predmete ili prostore u čijim kontekstima ih nalazimo. Budući da prisutnost konsekrativnih

rogova upisuje određeno značenje u prostor ili ga daje nekom drugom predmetu, navedeno

gledište također stvara prostor za isticanje aktivne uloge predmeta materijalne kulture u

ljudskoj zajednici. U svakom slučaju, očito je da se ovdje ne radi o pukom prikazivanju

stiliziranog rogovlja životinja, već o kreiranju značenja u prostoru ili drugim riječima,

mapiranju i razumijevanju okoline.

Za bukranij iz Vinkovaca također se pretpostavlja da je bio u vezi sa stambenim

objektom - smješten na zidu kuće iznad njena ulaza. Ovaj nalaz ukazuje na potrebu evociranja

dijela životinje upotrebom gline i korištenje njenih osteoloških ostataka te njihovo zajedničko

povezivanje s izgrađenom strukturom. Nije zanemariva ni činjenica da se glava, kako ljudska

tako i životinjska, u tradicijskim društvima smatrala središtem i načelom života, fizičke i

duhovne snage ali i stjecištem duha (Durand, 1991.). Teško je reći da li je u slučaju bukranija

iz Vinkovaca, slijedom Hoti (1989., 1993.), riječ o upisivanju sakralnog značenja u izgrađen

prostor ili je, možda i istovremeno, riječ o egzaltaciji i prisvajanju snage životinje. Isto tako,

kombiniranje određene vrste materijala (gline) s biološkim ostacima životinje moglo je imati

važan smisao za zajednicu, odnosno društveni život stanovnika arhitekturnog prostora s kojim

je doveden u vezu55.

Činjenica da je izduženi oblik životinjskog roga izravno sugestivan u simboliziranju

muževne snage, kako to navodi Durand (1991.) može biti od važnosti prilikom razmatranja

malih, samostalnih, keramičkih rogova kakve nalazimo na Rudini. U prilog tumačenju tih

malih keramičkih predmeta kao simbola plodnosti, ali i moći govori kontekst nalaza dvaju

rogova pronađenih u istoj jami s fragmentom keramičkog falusa. Uz njih se nalazio i rog

obrađen u alatku te jedan neodređeni keramički predmet cilindričnog oblika koji također

može biti dio roga ili falusa. Istovremeno, prostorne odrednice ovaj nalaz dovode u blizinu

političke i religijske vlasti na nalazištu budući ih, u ovom slučaju, nalazimo u najbogatijoj

jami u naselju, smještene na njegovom centralnom dijelu koja pripada jedinom nadzemnom

objektu na nalazištu pripisanom rodovskom starješini. Prisutnost rogova i u drugim objektima

na nalazištu (manjim jamama, ognjištima) navodi na pomisao da ih je osim kao simbole

plodnosti moguće promatrati i kao apotropejske ili druge magijske predmete56, možda vezane

za lov kao primarnu djelatnost na nalazištu kroz koju se također razvijao i jačao položaj

muškaraca u društvu, kako je to istaknuo Marković (1981.). U svakom slučaju, moguće je

pretpostaviti da su keramički rogovi bili uključeni u društvene akcije zajednice kao i u

kreiranje i reartikuliranje određenih društvenih i hijerarhijskih struktura.

Prema dosadašnjem stanju istraženosti prikaze životinja ili njihovih pojedinih obilježja

u eneolitiku kontinentalne Hrvatske moguće je povezati s pet skupina predmeta (uz izuzetak

žrtvenog stolića sa životinjskim nogama). Životinjska tijela prikazana su cjelovita, kao

samostalne trodimenzionalne životinjske figurice ili kao spoj životinjske figure i recipijenta.

Također, ponekad su se prikazivala samo pojedina fizička obilježja životinja, najčešće glava,

55 O povezanosti životinja i njihovih simbola s izgrađenim prostorima svjedoče i mnogi etnografski primjeri.Osim što su se, primjerice, u slavenskim animalističkim predodžbama lubanje životinja zakapale u temelje kućakao gradbene žrtve koje su trebale kući osigurati magičnu čvrstoću i zaštititi ju od djelovanja zlih sila i sama sekuća u slavenskoj tradiciji osim kao antropomorfna ponekad zamišljala i kao teriomorfna konstrukcija. Posebnosu zanimljivi i nazivi konstrukcijskih detalja krova na tradicionalnoj ruskoj kući poznati kao „konjić“ ili„kokica“. Zabilježen je i običaj klanja goveda na krovu kuće prilikom završetka njene gradnje (Tolstoj iRadenković, 2001.). 56 Vjerovanja u apotropejsku moć goveđih rogova bilježe etnografski izvori koji se tiču i hrvatske tradicijskematerijalne kulture. Vjerovanje u nadnaravne moći bika ili vola odrazilo se i u oblicima starinskih ženskihoglavlja koja su svojim sedlastim oblikom tvorila polumjesec, odnosno oblik na rogove, a nosila su se još dopolovice prošlog stoljeća u nekim pokupskim selima. Oglavlja u obliku bikovskih ili volovskih rogova stotinamagodina sačuvala su svoj oblik, a njihovu glavnu oblikovnu oznaku dali su podlošci zvani rogi. U vrijemeoblikovanja ovog odjevenog predmeta, tijekom kasnog srednjeg vijeka postojala je svijest o magijskoj službioglavlja kao i vjerovanje u apotropejsku moć životinja. Stoga, kako je pokrivalo za glavu imalo funkciju zaštiteod zlih sila oblik rogova pojačavao je takvo djelovanje. Žene koje su još u prošlom stoljeću nosile roge činile suto sa sviješću da oni čuvaju od uroka (Čulinović-Konstantinović, 1998.).

odnosno, rogovi životinje koji mogu biti povezani s recipijentom ili se javljaju u vidu

bukranija, konsekrativnih rogova i malih samostalnih rogova. Posebno se ističu animalističke

predodžbe u kojima se životinjsko tijelo prepoznaje kao nositelj posebnih supstanci

upotrebljavanih u određenim prilikama ili se pojedine dijelovi tijela, odnosno glave, povezuju

s izgrađenim strukturama i prostorima u kojima su ljudi boravili. Sve razmatrane predmete

kojima je poznat kontekst nalaza moguće je povezati s naseljima, a glina se pokazala jedinim

materijalom korištenim u njihovoj izradi, uz iznimku bukranija koji je nastao spojem gline i

osteoloških ostataka same životinje.

Već je istaknuto da specifično materijalno prisustvo predmeta uvjetuje njihov utjecaj

na zajednicu kojoj pripadaju. Premda, nažalost, ne raspolažemo s cjelovitim podacima o

kontekstu nalaza za sve ovdje spomenute predmete moguća značenja nekih od njih iščitana su

i kroz njihov odnos s drugim predmetima te prostornu smještenost koja ih veže za druge

istaknute objekte. Veliki značaj životinja u životima eneolitičkih zajednica ne može se

zanijekati, a umjetnički pristup prema životinjama s lakoćom se isprepleće i s materijalno-

upotrebnim te simboličkim odnosom čovjeka prema životinjama. Prikazi životinja omogućuju

još jedan oblik njihovog sudjelovanja u društvenom životu zajednice bez obzira da li se radi o

predmetima kod kojih je jasnije izraženo njihovo kultno značenje poput konsekrativnih

rogova, bukranija i malih samostalnih rogova ili o predmetima čiji kultni okviri još nisu posve

utvrđeni, pa i onima kojima ne možemo nužno pripisati takvo značenje.

6. ZAKLJUČAK

Osteološki ostaci životinja jednako kao i plastični prikazi životinja mogu svjedočiti o

različitim oblicima odnosa između ljudi i životinja u prapovijesnim populacijama. Cilj ovog

rada bio je razmotriti ukope životinja i zoomorfnu idoloplastiku iz eneolitičkog razdoblja na

prostoru kontinentalne Hrvatske kako bi se dobio uvid o tome kakva je bila uloga životinja u

duhovnom životu, ali i gospodarskim i društvenim sustavima prapovijesnih stanovnika ovog

područja.

Prema dosadašnjem stanju istraženosti na pojedinim eneolitičkim nalazištima

uglavnom se pronalazi manji broj životinjskih ukopa. Budući da ih za sada nije moguće

sagledati u okvirima samo jednog nalazišta ili dublje analizirati unutar jedne eneolitičke

kulture, u radu su razmotreni svi dosada poznati i dostupni eneolitički ukopi životinja s

prostora kontinentalne Hrvatske, a riječ je o ukupno trideset objekata s devet nalazišta.

U ukopima prevladavaju domaće životinje što je u skladu sa situacijom zabilježenom i

na prostoru srednje Europe. Premda je zemljoradnja i dalje prisutna gospodarska grana

eneolitičkih populacija na tlu Hrvatske sve intenzivnije stočarstvo vodi k prevlasti uzgoja

stoke nad zemljoradnjom tijekom kasnog eneolitika (Težak-Gregl, 1998.). Povećanje broja

domaćih životinja pretpostavlja i njihovu sve veću važnost u različitim segmentima života

eneolitičkih populacija. Kako su pokazali ukopi životinja značaj svih domaćih životinja

tijekom eneolitika kontinentalne Hrvatske je polivalentan, tj. sve one od kojih je eneolitički

čovjek imao ekonomsku korist imale su važnu ulogu i u kultu.

U odnosu na razdoblje srednjeg eneolitika veći broj životinjskih ukopa zabilježen je

tijekom kasnog eneolitika, odnosno za vrijeme trajanja badenske, kostolačke i vučedolske

kulture. Omjer životinjskih vrsta u odnosu na broj ukopa u kojima se javljaju ukazuje na

prevlast goveda koje je prisutno u 36% objekata, a slijede ga psi koje nalazimo u 33%

objekata; zastupljene su još i svinje (15,7%), a ovce/koze zabilježene su dva puta. Divlje

životinje znatno su rjeđe zastupljene, sporadično se javljaju cervidi, divlja svinja, divlje

govedo i dabrovi. Zanimljivo je da ukope divljih životinja nalazimo samo u vučedolskoj

kulturi u kojoj je lov imao i veliki ekonomski značaj. Ukope životinja na području

kontinentalne Hrvatske bilo je moguće podijeliti na cjelovite ili gotovo cjelovite, djelomične i

mješovite ukope, a najbrojnijima su se pokazali cjeloviti ukopi životinja koji se javljaju u više

od polovice analiziranih objekata. Najčešće se javljaju objekti u kojima je prisutna po jedna

individua.

Nekim životinjskim ukopima pripisan je ritualni karakter. Kako bi se pokušalo odrediti

da li je riječ o ritualnom ukopu ili odbačenim ostacima životinje svi ukopi razmotrili su se u

okvirima određenih kriterija. Osim činjenice da je ukop otkriven in situ, među prvim

kriterijima bio je stupanj sačuvanosti i cjelovitosti kostura. Ovaj kriterij ukazuje na činjenicu

da je tijelo životinje bilo položeno u zemlju relativno brzo nakon njene smrti. Način na koji su

životinjski ostaci bili ukopani također je bio od velike važnosti - u pojedinim slučajevima bilo

je očito da su ostaci životinje u zemlju bili položeni vrlo pažljivo. Zabilježene su i

manipulacije s određenim dijelovima tijela životinje, uglavnom s glavama i ekstremitetima.

Pojava ukopanih divljih životinja koje su se obično lovile radi hrane također sugeriraju

ritualnu interpretaciju nalaza. Kao argument koristila se i činjenica da se u nekoliko slučajeva

javlja više individua zajedno u istom ukopu - smrt jedne životinje može biti slučajna, ali

istovremena smrt nekoliko životinja čini se manje vjerojatnom. Od velike važnosti bila je i

povezanost osteoloških ostataka životinja s drugim predmetima materijalne kulture kao i

lokacija ukopa unutar naselja.

U jednom slučaju je uz kostur malog preživača, najvjerojatnije ovce, u badenskoj jami

na Vučedolu pronađena koštana perlica; ista jama u svojoj zapuni je sadržavala neobičan

predmet najvjerojatnije kultne namjene. Slični predmeti pronađeni su i u drugim jamama koje

su sadržavale ukope životinja: u badenskoj jami s ukopom goveda na nalazištu Aljmaš-

Podunavlje i vučedolskoj jami s ukopom divlje svinje s lokaliteta Koprivnička Rijeka-Rudina.

Prema raspoloživim podacima neki su ukopi bili smješteni u blizini stambenih objekata ili su

se izdvajali kao granični objekti na naselju. Kao poseban kriterij ističe se i povezanost

životinjskog ukopa s ljudskim osteološkim ostacima - pokapanje čovjeka i životinje tijekom

eneolitika u kontinentalnoj Hrvatskoj zabilježeno je u samo tri slučaja i to u okviru

kostolačke, badenske i vučedolske kulture.

Na ritualni karakter nalaza mogu sugerirati i dokazi o namjernom usmrćivanju

životinje. Uzrok smrti jelena na Vučedolu može biti razbijena kalota lubanje, jednako kao i u

slučaju šteneta iz badenske jame s Aljmaša i to najvjerojatnije uz pomoć kamena koji mu je

kasnije položen pod donju čeljust. Premda se u ovom trenutku o tome može samo spekulirati

moguće je da su krave iz Aljmaša i Osijeka mogle biti usmrćene lomljenjem vrata. U prilog

ritualnom tretiranju životinja govori i činjenica da prema dostupnim podacima životinjski

osteološki ostaci ne pokazuju tragove skidanja kože ili mesa sa životinje, odnosno tragove

konzumiranja. Uz navedeno je potrebno napomenuti da tragovi konzumiranja mesa životinje

ne isključuju nužno ritualno tretiranje njihovih ostataka, kao na primjer u slučaju ritualnih

gozbi. U razmotrenim eneolitičkim životinjskim ukopima s prostora kontinentalne Hrvatske

zasada nije izdvojen takav slučaj. Primjena navedenih kriterija omogućila je sagledavanje

pojedinih ukopa u okvirima ritualnih praksi, no u nekim slučajevima nije bilo moguće

razlučiti da li je riječ o ritualnom ukopu ili jednostavno odbačenim životinjskim kostima. I u

tim graničnim slučajevima bilo je moguće izdvojiti kriterije koji bi ukazivali na njihov ritualni

karakter.

Ritualni ukopi životinja zabilježeni su u okvirima lasinjske, badenske, kostolačke i

vučedolske kulture. U okvirima lasinjske kulture zabilježen je ritualni dvojni ukopa psa i

zajednički ukopa pasa i dijelova tijela malih preživača čija interpretacija u ovom trenutku

ostaje otvorena. Badenskoj kulturi pripisano je sedam životinjskih ukopa od kojih je pet

uvršteno u ritualne ukope. Najzastupljenija životinja u badenskim ritualnim ukopima je

govedo zabilježeno u četiri slučaja, u jednom slučaju popraćeno je i ukopom vrlo mladog psa.

Kostolačkoj kulturi pripisano je šest životinjskih ukopa, a ritualni karakter za sada je definiran

kod njih tri. Sedam životinjskih ukopa pripisuje se vučedolskoj kulturi - pet ukopa određeni

su kao ritualni, dok pitanje jednog nije posve razjašnjeno. Moguće je čak ustvrditi da

vučedolska kultura poznaje veći broj ritualnih ukopa divljih nego domaćih životinja - divlje

životinje zabilježene su u četiri, a domaće u dva slučaja.

Svi životinjski ukopi pronađeni su u jamama u naselju. Pojava ukopa životinja unutar

naselja u kojem su one za života mogle imati veliku ekonomsku i društvenu važnost kao i

činjenica da se životinje ukapaju u jame koje su se prije ili kasnije također koristile i kao

otpadne sugeriraju na prožimanje sakralnog i profanog dijela života u naselju. Isto tako,

pretpostavka je da se putem rituala u kojima su sudjelovale životinje željelo komunicirati s

nadnaravnim silama i izazvati neku promjenu u okolišu. Drugim riječima, ritualni ukopi

životinja dio su transcendentnoga shvaćanja svijeta prapovijesnog čovjeka. Međutim, na

njihovu pojavu tijekom eneolitika vjerojatno su utjecati tijesno isprepleteni religijski i

ekonomski čimbenici.

Točno značenje ritualnih ukopa životinja ostaje nepoznato. Kako je pokazala njihova

rasprostranjenost unutar naselja neki rituali mogli su se ticati početka korištenja kao i

napuštanja nekog stambenog prostora ili njegovog posebnog posvećivanja. Isto tako neki su

mogli biti od važnosti za cijelo naselje. U ovu skupinu možemo ubrojiti i ukope koje nalazimo

u graničnim objektima na naselju ili perifernom arealu jama, možda s namjerom da označe

granice naselja kao sigurnog i poznatog prostora. U simboličnom i magijskom smislu neki

rituali zacijelo su se ticali plodnosti životinja i zemlje. Budući da se kozmički gledano svijet

obnavlja u cirkularnom slijedu nije neobična pretpostavka da su postojala razdoblja koja su

bila povoljnija od drugih, npr. proljeće kada se priroda budi ili jesen kada zamire. Isto tako,

rituali su mogli biti povezani sa životnima etapama stanovnika naselja. Sukladno pripisanim

im simboličnim aspektima neke domaće životinje, poput goveda, svinja, pa i ovaca i koza

mogu se povezati s kultom plodnosti dok se, na primjer, psi mogu sagledati kao simboli

transformacije životne sile.

Vjerojatno je ritualni odnos prema životinjama kakav pronalazimo u eneolitiku

započeo već u razdoblju koje mu se prethodilo, tj. u neolitiku. Dok treba prihvatiti mogućnost

da se u eneolitiku nastavljaju određena značenja koja su pojedinim životinjama pripisana još

tijekom neolitika, isto tako potrebno je uvažiti i upisivanje novih slojeva značenja uvjetovanih

društvenim, socijalnim i ekonomskim promjenama do kojih dolazi tijekom bakrenog doba, a u

kojima su životinje također imale važnu ulogu. Kako bi se dublje sagledao ritualni odnos

prema životinjama koji se tijekom eneolitika između ostalog iskazuje i putem njihovog

ukapanja moraju se uzeti u obzir društveni, religijski, ekonomski jednako kao i ekološki

uvjeti. Takva razmatranja omogućit će jedino buduća istraživanja na ovom polju.

Osim ritualnih ukopa životinja o određenim aspektima odnosa čovjeka i životinja

tijekom eneolitika svjedoči i zoomorfna idoloplastika. Prikazi životinja u eneolitiku mogu se

povezati s pet skupina predmeta, a riječ je o trodimenzionalnim životinjskim figuricama,

posudama sa životinjskim atributima (spoju životinjskog tijela i recipijenta), bukraniju,

rogolikim žrtvenicima/konsekrativnim rogovima i malim keramičkim rogovima. Predmeti iz

tih skupina, kojima je poznat kontekst nalaza, pronađeni su u otpadnim i/ili stambenim

jamama unutar naselja ili su na neki drugi način povezani sa stambenim prostorima. Svi

pripadaju skupini keramičkih predmeta uz iznimku bukranija koji je nastao spojem gline i

osteoloških ostataka same životinje.

Većina eneolitičkih plastičnih prikaza životinjskog tijela ili njihovih pojedinih atributa,

poput glave ili rogova, pripada vučedolskoj kulturi. Takvu je situaciju moguće povezati i s

već ranije primijećenim afinitetom vučedolske kulture prema plastičnom oblikovanju u

odnosu na ranije eneolitičke kulture. Osim vučedolske kulture konsekrativne rogove, tj.

sedlaste žrtvenike poznaje i kostolačka kultura, a trodimenzionalne zoomorfne figurice

pripisane su još i lasinjskoj i badenskoj kulturi. Trodimenzionalne zoomorfne figurice

prikazuju i divlje i domaće životinje. U dva slučaja moguće je uočiti prostornu povezanost

između mjesta pronalaska plastičnog prikaza životinje i životinjskog ukopa što je poslužilo i

kao jedan od kriterija za određivanje ritualnog karaktera kao, na primjer, u slučaju figurice

svinje s Rudine pronađene u jami 8 neposredno uz jamu 19 u kojoj se nalazio i cjeloviti kostur

divlje svinje; u drugom slučaju riječ je o figurici u obliku jelena s posudom na glavi iz

Vučedola pronađenoj u neposrednoj blizini jame u koju je bio ukopan jelen. Osim prikaza

svinje i jelena pronađene su i figurice drugih životinja koje su se tijekom eneolitika također

ritualno ukapale: govedo, pas i ovca/koza.

Posude sa zoomorfnim obilježjima ukazuju na predodžbe o životinjskom tijelu kao

recipijentu, nositelju recipijenta ili njegovoj oznaci. U dva slučaju riječ je o recipijentu u

obliku ptičjeg tijela, jednoj figuri jelena s posudom na glavi i fragmentu posude s izvedenim

rogovima. Predodžba o ptičjem i jelenjem tijelu kao onima koji mogu biti nositelji određenih

supstanci, najvjerojatnije korištenih u kultne svrhe može biti povezana s transformativnim

aspektima simbolike pripisane tim životinjama. Bukranij i neki konsekrativni rogovi mogu se

povezati sa stambenim objektima u koje svojom prisutnošću mogu upisivati sakralna ili

društvena značenja ili u slučaju malih keramičkih rogova biti prostorno povezani s objektima

koji ukazuju na određene aspekte društvene hijerarhije.

Pojedini arheološki konteksti u kojima u pronađeni razmatrani predmeti materijalne

kulture ukazuju na specifične oblike interakcije ljudi s plastičnim prikazima tijela životinje ili

njihovim pojedinim obilježjima. Može se sa sigurnošću pretpostaviti da je sve veći značaj

životinja, prvenstveno domaćih, ali u nekim periodima i divljih, tijekom eneolitika utjecao na

život tadašnjih prapovijesnih zajednica na različitim razinama - od materijalno-upotrebne do

simbolične i umjetničke. Navedene razine često ne mogu ostati odvojene jedna od druge te je

potrebno računati i s njihovim mogućim preklapanjima.

Osim kao refleksija već postojećih religijskih i/ili ekonomskih odnosa tijekom

eneolitika oblikovanje zoomorfne idoloplastike jednako kao i ritualno ukapanje životinja

mogu se doživjeti i kao načini putem kojih su eneolitičke populacije razumijevale svoju

okolinu i stvarale određene kategorije u svijetu oko sebe.

7. LITERATURA

Alcock L. 1970. Notes and News: South Cadbury excavations 1969. Antiquity, 44: 43–49.

Ambros C. 1958. Kultovy zviéraci hrob z obdobia kanelovanej keramiky v Šarovciach.

Arheologické rozhledy, 10: 476–471.

Andrałojć M. 1993. The phenomenon of dog burials in the prehistoric times on the area of

Middle Europe. Bruxelles, Société Belge d'Études Celtiques.

Anthony D.W. 1992. Horses and Prehistoric Chronology of Eastern Europe and Western

Central Asia. Journal of the Ancient Near Eastern Society, 21 : 131-133.

Arbogast R.-M., Jacomet S., Magny M., Schibler J. 2006. The significance of climate

fluctuations for lake level changes and shifts in subsistence economy during the late Neolithic

(4300-2400 B.C.) in Central Europe. Vegetation History and Archaeobotany, 15: 403–418.

Bakker J.A. 2004. Die neolithischen Wagen im nördlichen Mitteleuropa. U: Rad und Wagen:

Der Ursprung einer Innovation. Fansa M., Burmeister S. (ur.). Mainz, Von Zabern, 283–294.

Balen J. 2002. Die Kostolac-Kultur in Kroatien. Thraco-Dacica, 23: 153–170.

Balen J. 2005. Vučedol – vinograd Streim. Izvješće s arheoloških istraživanja. Zagreb,

Arheološki muzej u Zagrebu.

Balen J. 2006. Vučedol – vinograd Streim. Hrvatski arheološki godišnjak, 2: 43–45.

Balen J. 2007a. Izvješće o arheološkim istraživanjima nalazišta Pajtenica. Zagreb, Arheološki

muzej u Zagrebu.

Balen J. 2007b. Izvješće o arheološkim istraživanjima nalazišta Đakovo-Franjevac. Zagreb,

Arheološki muzej u Zagrebu.

Balen J. 2007c. Pajtenica. Hrvatski arheološki godišnjak, 3: 27–29.

Balen J. 2008. Franjevac. Hrvatski arheološki godišnjak, 4: 9–11.

Balen J. 2009. Vučedol. U: Stotinu hrvatskih arheoloških nalazišta. Durman A. (ur.). Zagreb,

Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 300–301.

Balen J. 2010. Enolitičke kulture na prostoru istočne Hrvatske. Doktorska disertacija. Zagreb,

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Balen J. 2011. Đakovo-Franjevac. Kasno bakrenodobno naselje. Zagreb, Arheološki muzej u

Zagrebu.

Balen-Letunić D., Rendić-Miočević A. 1982. Igračke u prethistoriji i antici (iz zbirki

Arheološkog muzeja u Zagrebu). Varaždin, Gradski muzej Varaždin.

Balen-Letunić D. 1987. Prethistorijski nalazi s Kiringrada. Vjesnik Arheološkog muzeja u

Zagrebu, 20: 1–30.

Bánffy E. 1990./1991. Cult and archaeological context in Middle and South-East Europe in

the Neolithic and the Chalcolithic. Antaeus, 19/20: 183–249.

Bartosiewicz L. 1994. Late Neolithic dog exploitation: chronology and function. Acta

Archaeologica Academiae Scientiarum Hungaricae, 46: 59–71.

Bartosiewitz L., Csiky G., Gyarmati J. 2008. Emberiességi szempontok és a hagyományos

állatvágás két példája. Animal welfare, etológia es tartástechnológia, 4: 130–149.

Batović Š. 1979. Jadranska zona. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja II – neolitsko doba.

Benac A. (ur.). Sarajevo, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 473–634.

Baumann G. 1992. Ritual implicates ‘Other’: rereading Durkheim in a plural society. U:

Understanding rituals. De Coppet D. (ur.). London, Routledge, 97–117.

Baure K., Ruttkay E. 1974. Ein Hundeopfer der Lengyel-Kultur von Bernhardsthal, NÖ.

Annalen des Naturhistorischen Museums in Wien, 78: 13–27.

Bayerlein P.M. 1985. Die Gruppe Oberlauterbach in Niederbayern. Materialhefte zur

bayerischen Vorgeschichte/Reihe A, 53. Kallmünz, Verlag Lassleben.

Becker C., Johannson. F. 1981. Die neolithischen Ufersiedlungen von Twann 11.

Tierknochenfunde. 2. Bericht. Bern, Staatlicher Lehrmittelverlag.

Behm-Blancke G. 1964. Ein Gefäßidol der Linienbandkeramik aus Erfurt (Thüringen). U:

Varia Archaeologica. Wilhelm Unverzagt zum 70. Geburtstag dargebracht. Grimm P. (ur.).

Berlin, Akademie Verlag, 39–47.

Behrens H. 1953. Ein Siedlungs- und Begräbnisplatz der Trichterbecherkultur bei Weissenfels

and der Saale. Jahresschrift der Mitteldeutsche Vorrgeschichte, 37.

Behrens H. 1964. Die neolithisch-frühmetallzeitlichen Tierskelettfunde der Alten Welt.

Berlin, Veb Deutscher Verlag der Wissenschaften.

Beilke-Voigt I. 2007. Das Opfer im archäologischen Befund. Studien zu den sog. Bauopfern,

kultischen Niederlegungen und Bestattungen in ur- und frühgeschichtlichen Siedlungen

Norddeutschlands und Dänemarks. Berliner Archäologische Forschungen, Bd. 4. Rahden,

Verlag Marie Leidorf.

Belaj V. 1987. Sažetak diskusije s kolokvija istraživanje običaja – pojmovi i termini. Narodna

umjetnost, 24: 117–130.

Bell C. 1992. Ritual theory, ritual practice. Oxford, Oxford University Press.

Benac A. 1979. Prelazna zona. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja II – neolitsko doba.


Benac A. 1993./1994. Napomene uz problematiku prahistorijske nekropole u Bezdanjači.

Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 26-27: 21–24.

Biblija. Stari i novi zavjet. Tabak. J i Fućak J. (ur.). Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1991.

Bistáková A., Pažinová N. 2010. (Un)Usual Neolithic and Early Eneolithic mortuary practices

in the area of the North Carpathian Basin. U: Documenta Praehistorica 37. Budja M. (ur.).

Ljubljana, Filozofska fakulteta Univerze v Ljubljani, 147–159.

Bloch M. 1989. Ritual, history and power: selected papers in anthropology. London, Athlone

Press.

Bognár-Kutzián I. 1963. The Copper Age cemetery of Tiszapolgár-Basatanya. Budimpešta,

Akadémiai kiadó.

Bognár-Kutzián I. 1972. The Early Copper Age Tiszapolgár Culture in the Carpathian Basin.

Budimpešta, Akadémiai kiadó.

Bogucki P. 2008. Animal Exploitation by the Brześć Kujawski Group of the Lengyel Culture.

http://www.princeton.edu/~bogucki/LengyelBones.pdf (17.06.2011.)

Borić D. 2005. Body metamorphosis and animality: volatile bodies and boulder artworks from

Lepenski Vir. Cambridge Archaeoloical Journal, 15: 35–69.

Borić D. 2007. Images of animality: Hybrid Bodies and Mimesis in Early Prehistoric Art. U:

Material Beginnings: A Global Prehistory of Figurative Representation. Renfrew C., Morley

I. (ur.). Cambridge, The McDonald Institute for Archaeological Research, 89–105.

Bökönyi S. 1951. Untersuchung des Haustierfunde aus dem Gräberfeld von Alsónemedi. Acta

Archaeologica Academiae Scientarum Hungaricae, 1: 72–79.

Bökönyi S. 1969. Archaeological Problems and Methods of Recognizing Animal

Domestication. U: The Domestication and Exploitation of Plants and Animals. Ucko P.,

Dimbleby G. (ur.). London, Duckworth, 219–229.

Bökönyi S. 1972. The vertebrate fauna. U: Europe’s First Monumental Sculpture: New

Discoveries at Lepenski Vir. Srejović D. (ur.). London, Thames and Hudson, 186-189.

Bökönyi S. 1974. History of domestic mammals in central and eastern Europe. Budimpešta,

Akadémiai kiadó.

Bökönyi S. 1975. Vlasac: an early site of dog domestication. U: Archaeozoological studies.

Papers of the Archaeozoological Conference 1974, held at the Biologisch-Archaeologisches

Institut of the State University of Groningen. Clason A. T. (ur.). Amsterdam, North-Holland

Pub. Co., 167–178.

http://www.princeton.edu/~bogucki/LengyelBones.pdf

Bökönyi S. 1981. Eisenzeitliche Tierhaltung und Jagd im jugoslawischen Donaugebiet. U:

Die ältere Eisenzeit in der Vojwodina und ihre Verbindungen mit anderen donauländischen

und benachbarten Gebieten. Medović P. (ur.). Materijali 19. Novi Sad, Savez Arheoloških

društava Jugoslavije, 105–119.

Bökönyi S. 1989. Definitions of Animal Domestication. U: The Walking Larder: Patterns of

Domestication, Pastoralism, and Predation. Clutton-Brock J. (ur.). London, Unwin Hyman,

22–27.

Bradley R. 2003. A Life Less Ordinary: the Ritualization of the Domestic Sphere in Later

Prehistoric Europe. Cambridge Archaeological Journal, 13: 5–23.

Bradley D.G., MacHugh D.E., Cunningham P., Loftus R.T. 1996. Mitochondrial diversity and

the origins of African and European cattle. Proceedings of the National Academy of Sciences

of the United States of America, 93: 5131–5135.

Brea M.B., Mazzieri P., Micheli R. 2010. People, dogs and wild game: evidence of human-

animal relations from Middle Neolithic burials and personal ornaments in northern Italy. U:

Documenta Praehistorica 37. Budja M. (ur.). Ljubljana, Filozofska fakulteta Univerze v

Ljubljani, 125–146.

Brinzej M., Caput P., Čaušević Z., Jurić I., Kralik G., Mužic S., Nikolić M., Petričević A.,

Srećković A., Steiner Z. 1991. Stočarstvo. Udžbenik za studente poljoprivrednih fakulteta i

viših poljoprivrednih škola. Zagreb, Školska knjiga.

Brukner B. 1980. Naselje vinčanske grupe na Gomolavi - neolitski i ranoeneolitski sloj -

izveštaj sa iskopavanja 1967.-1976. g. Rad vojvođanskih muzeja, 26: 5–55.

Brück J. 1999. Ritual and rationality: some problems of interpretation in European

archaeology. European Journal of Archaeology, 2: 313–344.

Bugar A. 2009. Šepkovčica. Hrvatski arheološki godišnjak, 5: 269–273.

Bullock A.E., Allen M.J. 1997. Animal bones. U: Smith R.J.C., Healy F., Allen M.J., Morris

E.L., Barnes I., Woodward P.J. Excavations along the 404 Route of the Dorchester by-pass,

Dorset, 1986-8. Wessex Archaeology Report, 11: 190–199.

Burkert W. 1983. Homo Necans. The Anthropology of Ancient Greek Sacrificial Ritual and

Myth. Berkeley, University of California Press.

Campbell B. 2005. On 'loving your water buffalo more than your own mother': relationships

of animal and human care in Nepal. U: Animals in Person: cultural perspectives on human-

animal intimacy. Knight J. (ur.). Oxford, Berg, 79–100.

Cencetti S., Mazza P., Chilleri F., Cozzini F. 2006. Madonna del Piano (Sesto Fiorentino,

Florence, central Italy) ox and dog: a case of intentional Iron Age inhumation. Geobios, 39:

328–336.

Chevalier J., Gheerbrant A. 1983. Rječnik simbola: mitovi, sni, običaji, geste, oblici, likovi,

boje, brojevi. Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske.

Chapman J. 1981. The Vinča culture of South-East Europe, I-II. Oxford, Archaeopress.

Collins A.E.P. 1953. Excavations at Blewburton Hill, 1948 and 1949. Berkshire

Archaeological Journal, 53: 21–66.

Clutton-Brock J. 1992. Horse power. London, Natural History Museum.

Clutton-Brock J. 1994. The unnatural world: Behavioural aspects of humans and animals in

the process of domestication. U: Animals and human society: Changing perspectives.

Manning A., Serpell J.A. (ur.). London, Routledge, 23–35.

Clutton-Brock J. 1999. A Natural History of Domesticated Mammals. Cambridge, Cambridge

University Press.

Clutton-Brock J. 2007. How Domestic Animals have Shaped the Development of Human

Societies. U: A Cultural History of Animals in Antiquity. Kalof L. (ur.). Oxford, Berg, 71–96.

Čataj L. 2009. Badenska kultura. U: Josipovac Punitovački-Veliko polje I. Zaštitna

arheološka istraživanja na trasi autoceste A5. Eneolitičko, brončanodobno i srednjovjekovno

naselje. Čataj L. (ur.). Zagreb, Hrvatski restauratorski zavod, 103–138.

Čulinović-Konstantinović V. 1998. Životinje u narodnim vjerovanjima. U: Kulturna

animalistika. Cambi N., Visković N. (ur.). Split, Književni krug, 158–183.

Čučković L. 1990. Prethistorijske glinene figurine sjeverozapadne Hrvatske. Izdanja

Hrvatskog arheološkog društva, 14: 73–76.

Dimitrijević S. 1956. Prilog daljem upoznavanju vučedolske kulture. Opuscula archaeologica,

1: 5–72.

Dimitrijević S. 1961. Problem neolita i eneolita u sjeverozapadnoj Jugoslaviji. Opuscula

archaeologica, 5.

Dimitrijević S. 1966. Rezultati arheoloških iskopavanja na području vinkovačkog muzeja od

1957. do 1965. godine (Prethistorija i srednji vijek). Acta musei Cibalenisis, 1: 43–45, 74–86.

Dimitrijević S. 1972. Das Neolithikum in Syrmien, Slawonien und Nordwestkroatien –

Einführung in der Stand der Forschung. Archaeologia Iugoslavica, 10: 39–76.

Dimitrijević S. 1976. Idoloplastika u lasinjskoj kulturi. Godišnjak Centra za balkanološka

ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 13: 59–83.

Dimitrijević S. 1977./1978. Zur frage der Genese und der Gliederung der Vučedoler Kultur in

dem Zwischenstromlande Donau-Drau-Save. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 10-11:

1–96.

Dimitrijević S. 1979a. Sjeverna zona. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja II – neolitsko

doba. Benac A. (ur.). Sarajevo, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 229–

360.

Dimitrijević S. 1979b. Badenska kultura. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja III – eneolit.


Dimitrijević S. 1979c. Arheološka topografija i izbor arheoloških nalaza s vinkovačkog tla.

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva 4: 133-282.

Dimitrijević S. 1980. Zur Frage der Retz-Gajary Kultur in Nordjugoslawien und ihrer

Stellung im Pannonischen Raum. Bericht der Römisch-Germanischen Kommission, 61: 73–

77.

Dizdar M. 2001. Latenska naselja na vinkovačkom području. Zagreb, Arheološki zavod

Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Dizdar M. 2005. Groblje latenske kulture u Zvonimirovu – prilog poznavanju pogrebnih

običaja i vjerovanja Tauriska u Podravini. Histria Antiqua, 13: 85–98.

Dizdar M. 2009. Rezultati istraživanja groblja latenske kulture Zvonimirovo Veliko polje u

2008. g. Annales Instituti Archaeologici, 5/2009: 51–53.

Dombay J. 1960. Die Siedlung und das Gräberfeld in Zengovárkony. Beiträge zur Kultur des

Aeneolithikums in Ungarn. Budimpešta, Akadémiai kiadó.

Dorn A. 1976. Iz arheološke zbirke Gradskog muzeja u Vukovaru. Glasnik slavonskih

muzeja, 30: 12–14.

Döhle H.J. 1988. Die neolithischen Rinderskelette von Zauschwitz, Kr. Borna, aus

archäozoologischer Sicht. Weimarer Monographien zur Ur- und Frühgeschichte, 22: 28–36.

Döhle H.J., Stahlhofen H. 1985. Die neolithischen Rindergräber auf dem Löwenberg bei

Derenburg, Kreis Wernigerode. Jahresschrift für mitteldeutsche Vorgeschichte, 67: 157–177.

Döhle H.J., Schlenker B. 1998. Ein Tiergrab der Kugelamphorenkultur von Oschersleben,

Ldkr. Bördekreis. Jahresschrift für mitteldeutsche Vorgeschichte, 80: 13–42.

Dreschler-Bižić R. 1979./1980. Nekropola brončanog doba u pečini Bezdanjači kod

Vrhovina. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 22-23: 27–77.

Dreschler-Bižić R. 1983. Srednje bronačno doba u Lici i Bosni. U: Praistorija jugoslavenskih

zemalja IV – bronzano doba. Benac A. (ur.). Sarajevo, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i

Hercegovine, 242–270.

Ducos P. 1989. Defining domestication: A clarification. U: The walking larder: Patterns of

domestication, pastoralism, and predation. Clutton-Brock J. (ur.). London, Unwin Hyman,

28–30.

Duffy K. 1984. Children of the forrest. New York, Dodd, Mead & Company.

Durand G. 1991. Antropološke strukture imaginarnog. Uvod u opću arhetipologiju. Zagreb,

August Cesarec.

Durman A. 1988. Vučedolska kultura. U: Katalog izložbe „Vučedol, treće tisućljeće p. n. e.“.

Durman A. (ur.). Zagreb, Muzejsko-galerijski centar, 13–20.

Durman A. 1991. Metal u prethistorijskom društvu jugoistočne Evrope. Doktorska disertacija.

Zagreb, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Durman A., Balen J., Hutinec M. 2003. Nastavak sustavnih istraživanja na lokalitetu Vučedol

– vinograd Streim. Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva 1/2003, 46–50.

Durman A., Balen J. 2005. Vučedol-vinograd Streim. Hrvatski arheološki godišnjak, 1: 30–

33.

Dyson R.H.J. 1953. Archaeology and Domestication of Animals in the Old World. American

Anthropologist, 55: 661–673.

Dzieduszycka-Machnikowa A. 1964. Sprawozdanie z badań osady kultury ceramiki w

wstęgowej rytej osady eneolitycznej w. Złotnikach, pow. Proszowice, w 1962 roku.

Archiwum archeologii, 16: 26–29.

Đorđević T.R. 1958. Priroda u verovanju i predanju našega naroda. Knjiga 1. Beograd,

Naučno delo.

Eliade M. 1985. Šamanizam i arhajske tehnike ekstaze. Beograd, Matica srpska.

Eliade M. 1991. Historija verovanja i religijskih ideja. Od kamenog doba do Eleusinskih

misterija. Beograd, Prosveta.

Felius M. 1985. Genus Bos: Cattle breeds of the world. Rahway, Merck Sharp & Dohme-

AGVET.

Filipec K., Šiša Vivek M., Roksandić D. 2009a. Josipovac-Verušed (AN 15). Hrvatski

arheološki godišnjak, 5: 30–33.

Filipec K., Roksandić D., Šiša Vivek M., Karneluti M. 2009b. Arheološke slike iz Slavonije.

Arheološka istraživanja na trasi autoceste Beli Manastir – Osijek – Svilaj. Zagreb, Odsjek za

arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Forenbaher S., Homen Z., Majnarić-Pandžić N., Vrdoljak S. 1993. Naselje kasnog brončanog

doba na Kalniku. Katalog izložbe. Križevci-Zagreb, Gradski muzej Križevci i Arheološki

zavod Filozofskog fakulteta.

Forenbaher S. 1995. Vučedol: graditeljstvo i veličina vučedolske faze naselja. Opuscula

archaeologica, 19: 17–15.

Fox C., Wolseley G.R. 1928. The early Iron Age sites at Findon Park, Sussex. The

Antiquaries Journal, 8: 449–460.

Gabałówna L. 1958. Pochówki bydlęce kultury amfor kulistych ze stanowiska 4 w Brześciu

Kujawskim w świetle podobnych znalezisk kultur środkowoeuropejskich. Prace i materiały

Muzeum archeologicznego i etnograficznego w Łodzi. Seria archeologiczna, 3: 63–108.

Garašanin D. 1970. Ka dvojnim i višestrukim sahranama u Vučedolu. Adriatica praehistorica

et antiqua. Novakov zbornik. Zagreb, 127–136.

Garašanin M. 1979. Centralnobalkanska zona. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja II –

neolitsko doba. Benac A. (ur.). Sarajevo, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine,

79–212.

Gavazzi M. 1978. Vrela i sudbine narodnih tradicija kroz prostore, vremena i ljude. Zagreb,

Sveučilišna naklada Liber.

Gell A. 1996. Vogel's net: traps as artworks and artworks as traps. Journal of Material

Culture, 1: 15–38.

Gell A. 1998. Art and Agency: an Anthropological Theory. Oxford, Calerndon Press.

Gerritsen F. 2003. Local identities. Landscape and community in the late prehistoric Meuse-

Demer-Scheldt region. Amsterdam, Amsterdam University Press.

Gibson T. 1996. Sacrifice. U: Encyclopedia of Social and Cultural Anthropology. Barnard A.,

Spencer J. (ur.). London, Routledge, 497–499.

Gimbutas M. 1977. The First Wave of Eurasian Steppe Pastoralists into Copper Age Europe.

Journal of Indoeuropean Studies, 4: 277–338.

Gimbutas M. 1980. The Kurgan wave #2 (c.3400-3200 BC) into Europe and the following

transformation of culture. Journal of Indoeuropean Studies, 8: 273–315.

Gimbutas M. 1982. Goddesses and Gods of Old Europe. Myths and Cult Images. Berkeley,

University of California Press.

Gimbutas M. 1991. The Civilization of the Goddess. The World of Old Europe. San

Francisco, Harper.

Girard R. 1972. La violence et le sacré. Pariz, Grasset.

Glogović D. 2009. Gospodarica konja na željeznodobnim privjescima. Vjesnik Arheološkog

muzeja u Zagrebu, 67: 259–269.

Grant A. 1984a. Animal husbandry. U: Danebury: an Iron Age Hillfort in Hampshire, vol. 2.

The Excavations 1969-1978: the Finds. Cunliffe B. (ur.). Council for British Archaeology

Research Report, 52: 102–119.

Grant A. 1984b. Survival or sacrifice? A critical appraisal of animal burials in Britain in the

Iron Age. U: Animals and Archaeology 4. Grigson C., Clutton-Brock J., (ur.). Oxford,

Archaeopress, 221–227.

Grant A. 1991. Economic or symbolic? Animals and ritual behaviour. U: Sacred and profane.

Proceedings of a conference on archaeology, ritual and religion, Oxford, 1989. Garwood P.,

Jennings D., Skeates R., Toms J. (ur.). Oxford, Oxford University Committee for

Archaeology, 109–114.

Graser S. 1999. Das Erdwerk von Hadersbach, Stadt Geiselhöring, Lkr. Straubing-Bogen. U:

Aktuelles zu Horgen - Cham - Goldberg III - Schnurkeramik in Süddeutschland. Schlichtherle

H., Strobel m. (ur.). Hemmenhofener Skripte 1. Freiburg, Janus Verlag, 49–54.

Gräslund A.S. 2004. Dogs in graves – a question of symbolism?. U: Pecus: Man and Animal

in Antiquity. Proceedings of the conference at the Swedish Institute in Rome, September 9-

12, 2002. Frizell B.S. (ur.). Rim, Svenska Institutet i Rom, 167–176.

Grbić J. 1998. Animalističke predodžbe u hrvatskoj etnografskoj građi. U: Kulturna

animalistika. Cambi N., Visković N. (ur.). Split, Književni krug, 147–157.

Green M.A. 1992. Animals in Celtic Life and Myth. London, Routledge.

Green M. 2001. Dying for the gods: human sacrifice in Iron Age and Roman Europe. Stroud,

Gloucestershire.

Griffith N. 1976. The animal bone remains from Knights Enham, Andover, Hampshire.

English Heritage, AML Report 2430.

Groot M. 2008. Animals in ritual and economy in a Roman frontier community. Excavations

in Tiel-Passewaaij. Amsterdam, Amsterdam University Press.

Günther K. 1990. Neolithische Bildzeichen an einem ehemaligen Megalithgrab bei Warburg,

Kreis Höxter (Westfalen). Germania, 68: 39–65.

Harcourt R. 1979. The animal bones. U: Wainwright G.J. Gussage All Saints. Department of

the Environment Archaeology Reports, 10: 150–160.

Hecker H.M. 1982. Domestication Revisited: It's Implications for Faunal Analysis. Journal of

Field Archaeology, 9/2: 117–236.

Hill J.D. 1995. Ritual and Rubbish in the Iron Age of Wessex. Oxford, Archaeopress.

Hill J.D. 1996. The identification of ritual deposits of animals. A general perspective from a

specific study of ‘special animal deposits’ from the Southern English Iron Age. U: Ritual

treatment of human and animal remains: proceedings of the first meeting of the

Osteoarchaeological Research Group, Cambridge, 1994. Anderson S., Boyle K. (ur.). Oxford,

Oxbow Books, 17–32.

Hincak Z. 1995. Viši vertebrati Vučedola (Vukovar, Hrvatska). Diplomski rad. Zagreb,

Rudarsko-geološko-naftni fakultet u Zagrebu.

Hincak Z., Mihelić D. 2011. Osteološka analiza životinjskih ostataka. U: Balen J. Đakovo-

Franjevac. Kasno bakrenodobno naselje. Zagreb, Arheološki muzej u Zagrebu, 128-135.

Hoekstra T. 2001. Fighting with property. Bronzes as a means of persuasion. U: Interpreting

deposits: linking ritual with economy. Nijboer A. (ur.). Groningen, Peeters Publishers, 25–34.

Horváth T. 2010. Transcendent phenomena in the Late Copper Age Boleráz/Baden settlement

uncovered at Balatonőszöd-Temetői dűlő: human and animal “depositions”.

http://www.jungsteinsite.uni-kiel.de/2010_horvath/2010_Horvath_low.pdf. (13.02.2011.)

http://www.jungsteinsite.uni-kiel.de/2010_horvath/2010_Horvath_low.pdf

Hoti M. 1989. Novi nalazi konsekrativnih rogova na Vučedolu. Opuscula archaeologica, 14:

33–42.

Hoti M. 1993. Prethistorijski korijeni nekih aspekata grčke religije. Doktorska disertacija.

Zagreb, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Höernes M. 1901. Funde verschiedener Altersstufen aus dem westlichen Syrmien.

Mitteilungen der Prähistorischen Kommission der Österreichischen Akademie der

Wissenschaften, I, 5.

Hrubý V. 1958. Kultovní objekty lidstva středodunajské kultury mohylové na Moravě.

Památky archeologické, 45: 40–57.

http://www2.archlsa.de/grabungen/a143/befund_4091.html (12.7.2011.)

Humplová A., Ondruš V. 1999. Vedrovice, okr. Znojmo. U: Praveká sociokultovní

architektura na Morave. Podborský V. (ur.). Brno, Ústav archeologie a muzeologie

Filozofické fakulty Masarykovy univerzity v Brně, 167–219.

Ingold T. 1984. Time, social relations and the exploitation of animals: anthropological

reflections on prehistory. U: Animals and Archaeology 3: Early herders and their flocks.

Clutton-Brock J., Grigson C. (ur.). Oxford, Archaeopress, 3–12.

Insoll T. 2004. Archaeology, Ritual, Religion. London, Routledge.

Iskra-Janošić I. 1980. Terenski dnevnik s istraživanja nalazišta Damić gradina iz 1980.

godine. Vinkovci, Gradski muzej Vinkovci.

Iskra-Janošić I. 1984. Arheološka istraživanja na području Općine Vinkovci. Izdanja

Hrvatskog arheološkog društva, 9: 143–153.

Ivanišević F. 1987. Poljica. Narodni život i običaji. Split, Književni krug.

http://www2.archlsa.de/grabungen/a143/befund_4091.html

Jackson J.W. 1925. Report on the animal remains. U: Clay R. An inhabited site of La Tene 1

date on Swallowcliffe Down. Wiltshire Archaeological and Natural History Magazine, 43:

90–93.

Jackson J.W. 1943. Animal bones. U: Wheeler R.E.M. Maiden Castle, Dorset. Report of the

Research Committee Society of Antiquaries, 12: 360–371.

Jackson J.W. 1948. Excavations at Little Woodbury, Wiltshire (1938-39). Part III: The animal

remains. Proceedings of the Prehistoric Society, 14: 19–23.

Janićijević B. 1986. U znaku Moloha: antropološki ogled o žrtvovanju. Beograd, Vajat.

Janković I., Rajić Šikanjić. 2011. Analiza ljudskog kosturnog materijala. U: Balen J. Đakovo-

Franjevac. Kasno bakrenodobno naselje. Zagreb, Arheološki muzej u Zagrebu, 136–145.

Johannsen N., Laursen S. 2010. Routes and Wheeled Transport in Late 4th–Early 3rd

Millennium Funerary Customs of the Jutland Peninsula: Regional Evidence and European

Context. Prähistorische Zeitschrift, 85: 15–58.

Jones R. 1977. Animal bones. U: Smith K. The Excavation of Winklebury Camp,

Basingstoke, Hampshire. Proceedings of the Prehistoric Society, 43: 58–69.

Jurišić M. 1988a. Lov i stočarstvo vučedolskog kulturnog kompleksa u sjevernim dijelovima

Jugoslavije. Magistarski rad. Zagreb, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Jurišić M. 1988b. Prehrana u vučedolskoj kulturi. Katalog izložbe „Vučedol, treće tisućljeće

p. n. e.“. Durman A. (ur.). Zagreb, Muzejsko-galerijski centar, 24–26, 51–53.

Jurišić M. 1990. Ukopi životinja na Vučedolu. Opuscula archaeologica, 14: 17–31.

Kallay A.Sz. 1988. Rézkori áldozati leletegyüttes Füzesabony határában. Agria, 24: 21–50.

Kalicz N. 1976. Novaya nakhodka modeli porozki epokhi eneolita iz okresnostej Budapeshta.

Sovetskaja Arkheologia, 2: 106–117.

Kalicz N. 1982: Die terminologischen und chronologischen Probleme der Kupfer- und

Bronzezeit in Ungarn. U: Il Passagio dal neolitico all` età del bronzo nell` Europa Centrale e

nella Regione Alpina. Atti del X Simposio Internazionale sulla fine del Neolitico e gli inizi

dell´ età del Bronzo in Europa. Aspes A. (ur.).Verona, Museo civico di storia naturale, 117–

137.

Karavanić I. 1995. Začeci simbolike i religijskih obreda u prapovijesnih lovaca i skupljača.

Obnovljeni život, 50: 25-45.

Knight J. 2005. Introduction. U: Animals in Person: cultural perspectives on human-animal

intimacy. Knight J. (ur.). Oxford, Berg, 1–13.

Kodinec G. 1951. Povijest domaćih životinja. Zagreb, Školska knjiga.

Kołodziej B. 2011. Animal Burials in the Early Bronze Age in Central and Eastern Europe.

Analecta archaeologica Ressoviensia, 5: 141–358.

Korošec J. 1962. Nekaj neolitskih in eneolitskih problemov v okolici Križevcev na

Hrvatskem. Zbornik Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani, 4: 1–54.

Koštuřík P., Šebela L. 1992. Eneolitická sídliště v Dolních Věstonicích, okr. Břeclav. Pravěk,

2: 183–204.

Kyselý R. 2002. Osteological analysis of animals buried in Hostivice (Prague-West district):

Funnel Beaker culture (TRB) and a comparison of animal remains from Hostivice with other

contemporary finds from the Czech Republic and Central Europe. Památky archeologické, 93:

29–87.

Kubasiewicz M. 1966. Kości zwierzęce z kurhanu III w Strzelcach, pow. Mogilno, stan. 3. U:

Kultura amfor kulistych w Polsce połnocno-zachodniej. Wiślański T. (ur.).

Wrocław/Warszawa/Krakow, Zakład Narodowy Imienia Ossolińskich, 267–278.

Kukoč S. 2003. Ptica i konj u solarnoj dinamici svijeta. Opuscula archaeologica, 27: 243–250.

Kundera L., Měřínsky Z. 1999. Bulhary, okr. Břeclav. U: Praveká sociokultovní architektura

na Morave. Podborský J. (ur.). Brno, Ústav archeologie a muzeologie Filozofické fakulty

Masarykovy univerzity v Brně, 41–55.

Kunkel O. 1955. Die Jungfernhöhle bei Tiefenellern. Eine neolithische Kultstätte auf dem

Fränkischen Jura bei Bamberg. Münchner Beiträge zur Vor- und Frühgeschichte, Bd. 5.

München, C.H. Beck.

Kužir S. 2002. Arheozoološko istraživanje kostiju i zubiju životinja badenske kulture s

lokaliteta Vučedol. Magistarski rad. Zagreb, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Larsson L. 1990. Dogs in fraction – symbols in action. U: Contributions to the Mesolithic of

Europe. Vermeersch P.M., Peer P. (ur.). Leuven, Leuven University Press, 153–160.

Lasota A. 1972. Neolityczny pochówek zwierzęcy na stanowisku XV w Klementowicach,

pow. Puławy. Wiadomości Archeologiczne, 37: 293–298.

Lauermann E. 2000. Archäologische Forschungen in Michelstetten, NÖ. Zusammenfassender

Vorbericht über die Grabungen des NÖ. Landesmuseums 1994-1999. Archäologie

Österreichs, 11: 5–35.

Lehmkuhl U., Nagel E. 1991. Ein neolithischer Kultplatz in Falkenwalde, Kreis Prenzlau.

Bodendenkmalpflege in Mecklenburg, 13: 7–51.

Lewis G. 1980. Day of shining red: an essay on understanding ritual. Cambridge, Cambridge

University Press.

Lovretić J. 1990. Otok. Narodni život i običaji. Vinkovci, Kulturno informativni centar

Privlačica.

Lukić L. 1995. Varoš. Narodni život i običaji, drugi dio. Slavonski Brod, Matica hrvatska i

Folklorni ansambl Broda.

Maerčik M.S. 2003. Ptica duša u slavenskoj narodnoj tradiciji. Kodovi slovenskih kultura, 8:

33–42.

Magny M. 2004. Holocene climate variability as reflected by mid-European lake-level

fluctuations and its probable impact on prehistoric human settlements. Quarternary

International, 113: 65–79.

Magny M., Haas J.N. 2004. A major widespread climatic change around 5300 cal. yr BP at

the time of the Alpine Iceman. Journal of Quaternary Science, 19: 423–430.

Majnarić-Pandžić N. 1998. Brončano i željezno doba. U: Dimitrijević S., Težak-Gregl T.,

Majnarić-Pandžić N. Prapovijest. Zagreb, Naprijed, 160–358.

Majnarić-Pandžić N. 1999./2000. O pojavi novih tipova konjske opreme iz završnog starijeg

željeznog doba u istočnoj Hrvatskoj. Opuscula archaeologica, 23-24: 27–38.

Majnarić-Pandžić N., Šlaus M., Jurišić M. 2003. Ein späthallstattzeitliches Gräberfeld in

Vinkovci (Nordostkroatien) und das Problem eines neuen Phänomens der Pferdeausstattung

in diesem Gebiet. Germania, 81/2: 481–511.

Makiewicz T. 1988. Opfer und Opferplätze der vorrömischen und römischen Eisenzeit in

Polen. Prähistorische Zeitschrift, 63: 81–112.

Makkay J. 1975. Über neolithische Opferformen. U: Valcamonica Symposium' 72. Actes du

Symposium International sur les Religions de la Préhistoire. Anati E. (ur.). Capo di Ponte,

161–173.

Makowiecki D., Makowiecka M. 2000. Gospodarka zwierzętami społeczności kultury

pucharow lejkowatych (grupy: wschodnia i radziejowska) oraz kultury amfor kulistych. U:

Archeologiczne badania ratownicze wzdłuż trasy gazociągu tranzytowego. Tom III. Kujawy.

Część 4. Osadnictwo kultur poźnoneolitycznych oraz interstadium epok neolitu i brązu:

3900–1400/1300 przed Chr. Kośko A. (ur.). Poznań, 347–378.

Malez M. 1979./1980. Pećina Bezdanjača kod Vrhovina i njezina kvartarna fauna. Vjesnik

arheološkog muzeja u Zagrebu, 22-23: 1–26.

Malez V. 1990. Zooarheološka osnova naseljavanja lokaliteta Rudina kod Koprivničke

Rijeke. Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 14: 89–92.

Marciniak A. 2005. Placing the Animals in the Neolithic. Social Zooarchaeology of

Prehistoric Farming Communities. London, UCL Press.

Maringer J. 1980./1981. Der Hund in der Mythologie der vorgeschichtlichen Menschen. Acta

Praehistoria Archaeologica, 11-12: 37–42.

Marjanić S. 2004. Južnoslavenske folklorne koncepcije drugovorenja duše i

zoopsihonavigacije/zoometempsihoze. Kodovi slovenskih kultura, 9: 208–248.

Marković Z. 1979. Vučedolsko naselje Rudina. Podravski zbornik, 6: 120–138.

Marković Z. 1980. Osobine stanovništva života vučedolskog stanovništva naselja Rudina I.

Podravski zbornik, 6: 331–338.

Marković Z. 1981. Vučedolska kultura u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Arheološki vestnik, 32:

219–280.

Marković Z. 1985. Problem ranog eneolita u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Vjesnik arheološkog

muzeja u Zagrebu, 18: 1–34.

Marković Z. 1987. Noviji i neobjavljeni arheološki nalazi iz Podravine i kalničko-bilogorske

regije I. Podravski zbornik, 13: 142–152.

Marković Z. 1994. Sjeverna Hrvatska od neolita do brončanog doba. Koprivnica, Muzej grada

Koprivnice.

Mason J. 2007. Animals: From Souls and the Sacred in Prehistoric Times to Symbols and

Slave sin Antiquity. U: A Cultural History of Animals in Antiquity. Kalof L. (ur.). Oxford,

Berg, 17–47.

Matuschik I. 2002. Kupferne Rindergespann-Darstellungen der mitteleuropäischen

Kupferzeit. U: Schleife, Schlitten, Rad und Wagen – Zur Frage früher Transportmittel

nördlich der Alpen. Köninger J., Mainberger M., Schlichterle H., Vosteen M. (ur.).

Freiburg, Janus-Verlag, 111–122.

Mellaart J. 1963. Excavations at Çatal-Hüyük, second preliminary report, 1962. Anatolian

studies, 13: 43-103.

Mellaart J. 1967. Çatal Hüyük. A Neolithic Town in Anatolia. London, Thames and Hudson.

Menache S. 1998. Dogs and Human Beings: A Story of Friendship. Society and Animals, 6:

67–86.

Mencej M. 2000. Pastirji-čarovniki. Studia Mythologica Slavica, 3: 115–124.

Méniel P. 1989. Preambule. U: Animal et Pratiques Religieuses. Les Manifestations

Materielles. Meniel P. (ur.). Anthropozoologica, Numero Special: 7.

Merrifield R. 1987. The archaeology of ritual and magic. London, Batsford.

Middleton J. 1977. Ritual and ambiguity in Lugbara society. U: Secular ritual. Moore S.F.,

Meyerhoff B.G. (ur.). Assen/Amsterdam, Van Gorcum, 3–25.

Mihelić S. 2008a. Josipovac-Gravinjak. Hrvatski arheološki godišnjak, 4: 15–17.

Mihelić S. 2008b. Izvješće o zaštitnim arheološkim istraživanjima nalazišta Josipovac-

Gravinjak. Zagreb, Arheološki muzej u Zagrebu.

Mihelić S., Janković I., Vlak D. 2008. Grob djeteta u naselju badenske kulture na nalazištu

Josipovac-Gravinjak. Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva, 2/2008: 19.

Miklosi A. 2007. Dog Behaviour, Evolution, and Cognition. Oxford, Oxford University Press.

Milićević J. 1967./1968. Narodni običaji i vjerovanja u Sinjskoj krajini. Narodna umjetnost,

5/6: 443–515.

Milićević M. 1984. Rekonstrukcija ženske odjeće u eneolitiku međuriječja Drave, Dunava i

Save. Opuscula archaeologica, 9: 1–28.

Milićević M. 1988. Religija vučedolske kulture. U: Katalog izložbe „Vučedol, treće tisućljeće

p. n. e.“. Durman A. (ur.). Zagreb, Muzejsko-galerijski centar, 30–31.

Milićević Bradač M. 2002a. Vučedolska „golubica“ kao posuda. Opuscula archaeologica, 26:

71–98.

Milićević Bradač M. 2002b. Of deer, antlers, and shamans. U: Znakovi i riječi. Zbornik

projekta "Protohistorija i antika hrvatskog povijesnog prostora“. Milićević Bradač M. (ur.).

Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada, 7–41.

Milosavljević S.M. 1913. Srpski narodni običaji iz Sreza homoljskog. Srpski etnografski

zbornik, knjiga 19. Beograd, Srpska akademija nauka i umetnosti.

Minichreiter K. 1982. Zaštitno arheološko sondiranje prapovijesnog naselja „Podunavlje“ u

Aljmašu (općina Osijek). Glasnik Slavonskog muzeja, 4: 6–8.

Minichreiter K. 1985. Aljmaš „Podunavlje“, Osijek – višeslojno prapovijesno nalazište.

Arheološki pregled, 24: 23–25.

Minichreiter K. 1993. Arhitektura starčevačkog naselja kod Zadubravlja. Izdanja Hrvatskog

arheološkog društva, 16: 97–111.

Minichreiter K. 1999. Zoomorfna idoloplastika obredno-ukopnog prostora starčevačkog

lokaliteta Galovo u Slavonskom brodu. Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 13/14: 17–

22.

Minichreiter K. 2000. Starčevačka kultura u svjetlu najnovijih otkrića u brodskoj Posavini.

Histria Antiqua, 6: 211–222.

Minichreiter K. 2007a. Slavonski Brod – Galovo, arheološka istraživanja 2006. Annales

Instituti Archaeologici, 3/2007: 26–30.

Minichreiter K. 2007b. Slavonski Brod, Galovo. Deset godina arheoloških istraživanja.

Zagreb, Institut za arheologiju u Zagrebu.

Miracle P., Borić D. 2008. Bodily beliefs and agricultural beginnings in Western Asia:

animal-human hybridity re-examined. U: Past Bodies. Body-Centered Research in

Archaeology. Borić D., Robb J. (ur.). Oxford, Oxbow Books, 101–114.

Mlekuž D. 2007. ‘Sheep are your mother’- rhyta and the interspecies politics in the Neolithic

of the eastern Adriatic. U: Documenta Praehistorica 34. Budja M. (ur.). Ljubljana, Filozofska

fakulteta Univerze v Ljubljani, 267–278.

Momirović P. 1953. Nekolika bajanja iz Pomoravlja. U: Zbornik Etnografskog muzeja u

Beogradu 1901.-1951. Vlahović M.S., Drobnjaković B. (ur.). Beograd, Naučna knjiga, 258.

Moren E. 1981. Čovek i smrt. Beograd, Beogradski izdavačko-grafički zavod.

Morris J.T. 2008. Re-examining Associated Bone Groups from Southern England and

Yorkshire, c.4000BC to AD1550. Doktorska disertacija. Bournemouth, Bournemouth

University.

Nanoglou S. 2009. Animal Bodies and Ontological Discourse in the Greek Neolithic. Journal

of Archaeological Method and Theory, 16: 184–204.

Němejcová-Pavúková V. 1970. Kultúra s kanelovanou keramikou: bolerázska skupina. U:

Slovensko v mladšej dobe kamennej. Točik A. (ur.). Bratislava, Slovenská akadémia vied,

182 – 192.

Němejcová-Pavúková V. 1982. Vysledky výskumu vo Svodíne. U: Archeologické výskumy a

nálezy na Slovensku v roku 1981. Nitra, Archeologický ústav Slovenskej akadémie vied,

200–205.

Nemeth D.J. 1998. Privy–Pigs in Prehistory? A Korean Analog for Neoltihic Chinese

Subsistence Practices. U: Ancestors for the Pigs: Pigs in Prehistory. Nelson S.M. (ur.).

Philadelphia, University of Pennsylvania, 11–27.

Neugebauer-Maresch H., Neugebauer J.W., Groszschmidt K., Randl U., Seemann R. 2001.

Die Gräbergruppe vom Beginn der Bemaltkeramik im Zentrum der Kreisgrabenanlage

Friebritz-Süd, Niederösterreich. Preistoria Alpina, 37: 187–253.

O’Connor T.P. 1997. Working at relationships: Another look at animal domestication.

Antiquity, 71: 149–156.

Ogrizek A. 1946. Stočarstvo, opći dio. Zagreb, Poljoprivredni nakladnički zavod.

Oma K. 2007. Human-animal relationships: mutual becomings in Scandinavian and Sicilian

households 900-500 BC. Oslo, Oslo Academic Press.

Orton D. 2010. Both subject and object: herding, inalienability and sentient property in

prehistory. World Archaeology, 42/2: 188–200.

Parkin D. 1992. Ritual as spatial direction and bodily division. U: Understanding rituals. De

Coppet D. (ur.). London, Routledge, 11–26.

Payne W.J.A. 1991. Cattle genetic resources. U: World Animal Series B7. Hickman C.G.

(ur.). Amsterdam, Elsevier Science, 51–72.

Pavlović M. 1987. Poetika žrtvenog obreda. Beograd, Nolit.

Perusin S., Mazza P.P.A. 2010. Semitella, an Italian Bell-Beaker (Final Copper Age) animal

burial ground. Journal of Archaeological Sciences, 37: 737–757.

Petrasch J. 2004. Von Menschen und Hunden: Befunde aus Kreisgrabenanlagen der

Oberlauterbacher Gruppe und der Lengyel Kultur und deren Interpretationen. U: Zwischen

Karpaten und Ägäi – Neolithikum und ältere Bronzezeit. Gedenkschrift für Vera

Němejcová-Pavúková. Studeníková E., Hänsel B. (ur.). Rahden, Verlag Marie Leidorf, 295–

308.

Petres É.F. 1972. On Celtic and Human Sacrifices. Acta Archaeologica Academiae

Scientiarum Hungaricae, 24: 365–383.

Petropoulou M.Z. 2008. Animal sacrifice in Ancient Greek Religion, Judaism and Christianity

100 BC-AD 200. Oxford, Oxford University Press.

Piggott S. 1962. Heads and Hoofs. Antiquity, 36: 110–118.

Piggott S. 1983. The Earliest Wheeled Transport: From the Atlantic Coast to the Caspian Sea.

Ithaca, Cornell University Press.

Pitt-Rivers A. 1888. Excavations in Cranborne Chase, II. Privatno izdanje.

Pleinerová I. 2002. Hostivice: Animal and human skeletons from an early eneolithic

settlement. Památky archeologické, 93: 5–28.

Pollex A. 1999. Comments on the interpretation of the so-called cattle burials of Neolithic

Central Europe. Antiquity, 73: 542–550.

Posavi M., Ozimec R., Ernoić M., Poljak F. 2003. Enciklopedija hrvatskih domaćih životinja.

Varaždin, Katarina Zrinski.

Potrebica H. 2003. Voda u prapovijesnoj religiji. Histria Antiqua, 10: 103–117.

Pucher E. 1986. Jungsteinzeitliche Tierknochen vom Schanzboden bei Falkenstein

(Niederösterreich). Annalen des Naturhistorischen Museums Wien, Serie B, 87: 137–176.

Radenković Lj. 1996. Simbolika sveta u narodnoj magiji južnih Slovena. Niš, Prosveta.

Radovanović I. 1999. `Neither person nor beast' – dogs in the burial practice of the Iron Gates

Mesolithic. U: Documenta Praehistorica 26. Budja M. (ur.). Ljubljana, Filozofska fakulteta

Univerze v Ljubljani, 71–87.

Raetzel-Fabian D. 2000. Die ersten Bauernkulturen: Jungsteinzeit in Nordhessen. Vor- u.

Frühgeschichte im Hessischen Landesmuseum in Kassel, 2: 105–138.

Ray K., Thomas J. 2003. In the kinship of cows: the social centrality of cattle int he earlier

Neolithic of southern Britain. U: Food, Culture and Identity in the Neolithic and Early Bronze

Age. Parker Pearson M. (ur.). Oxford, Archaeopress, 37–51.

Rech M. 1995. Zu den ältesten Bauopfern in Mittel- und Nordeuropa. U: Festschrift für

Hermann Müller-Karpe zum 70. Geburtstag. Jockenhövel A. (ur.). Bonn, Habelt, 17–34.

Renfrew C. 1994. Towards a cognitive archaeology. U: The Ancient Mind. Renfrew C.,

Zubrow E. (ur.). Cambridge, Cambridge University Press, 1–12.

Richards C., Thomas J. 1984. Ritual activity and structured deposition in Later Neolithic

Wessex. U: Neolithic Studies: a Review of some Current Research. Bradley R., Gardiner J.

(ur.). Oxford, Archaeopress, 189–218.

Ross A. 1967. Pagan Celtic Britain. Studies in Iconography and Tradition. London, Routledge

& Kegan Paul.

Ross A. 1968. Shafts, pits, wells - sanctuaries of the Belgic Britons? U: Studies in Ancient

Europe. Coles J.M., Simpson D.D.A. (ur.). Leicester, Leicester University Press, 255–285.

Ross A., Feachem R. 1976. Ritual rubbish? The Newstead pits. U: To Illustrate the

Monuments. Megaw J.V.S. (ur.). London, Thames and Hudson, 229–237.

Russell N. 2002. The wild side of animal domestication. Society and Animals, 10/3: 285–301.

Russell N., Düring B.S. 2006. Worthy is the Lamb: a Double Burial at Neolithic Çatalhöyük

(Turkey). Paléorient , 32: 73–84.

http://www.persee.fr/web/revues/home/prescript/revue/paleo

Russell N., Meece S. 2006. Animal representations and animal remains at Çatalhöyük. U:

Çatalhöyük Perspectives: Reports from the 1995-99 Seasons. Hodder I (ur.). Cambridge,

McDonald Institute for Archaeological Research, 209–230.

Sakellarakis J.A. 1987. Herakleion Museum. Illustrated guide to the Museum. Atena,

Ekdotike Athinon.

Sakellarakis Y., Sapouna-Sakellaraki E. 1981. Drama of death in a Minoan temple. National

Geographic, 159: 205–222.

Salajić S. 2001. Arheologija virovitičkog kraja. Katalog izložbe. Virovitica, Gradski muzej

Virovitica.

Schmidt R.R. 1945. Die Burg Vučedol. Zagreb, Hrvatski državni arheološki muzej.

Schmitzberger M. 2005. Die Tierknochen aus der mittelneolithischen Kreisgrabenanlage und

Siedlung von Kamegg (Nö.). Archaeologia Austriaca, 89: 83–96.

Schmitzberger M. 2009. Archäozoologische Untersuchungen an den Tierknochen aus den

Rettungsgrabungen des Niederösterreichischen Landesmuseums in Michelstetten 1994–1999.

Annalen des Naturhistorischen Museums Wien, Serie A, 110: 221–312

Schmotz K. 1993. Bestattungen des älteren Mittelneolithikums in Künzing, Lkr. Deggendorf.

U: Vorträge des 11. Niederbayerischer Archäologentages. Schmotz K. (ur.). Rahden, Verlag

Marie Leidorf, 15–30.

Schneeweis E. 2005. Vjerovanja i običaji Srba i Hrvata. Zagreb, Golden marketing-Tehnička

knjiga.

Segal R.A. 2007. Myth: A Very Short Introduction. Oxford, Oxford University Press.

Shepard P. 1978. Thinking Animals. Animals and the Development of Human Intelligence.

London, University of Georgia Press.

Smith J.Z. 1987. The Domestication of Sacrifice. U: Violent Origins. Hamerton-Kelly R.G.

(ur.). Stanford, Stanford University Press, 191–206.

Sokač-Štimac A. 1976. Grabaračke livade - Zarilac. Arheološki pregled 18, 45–47.

Soudský B. 1955. Výzkum neolitického sidlištĕ v Postoloprtech. Arheologické rozhledy, 7:

5–11.

Soproni S. 1954. A budakalászi kosci. Folia Archaeologica, 6: 29–36.

Stefanija D. 1985. Makedonski lečebnik od XIX vek. Skopje, Makedonska knjiga.

Struhár V. 2001. K výskytu zvieracích depónií v badenskej kultúre. U: Otázky neolitu a

eneolitu naších zemí. Sborník příspěvků z 19. pracovního setkání badatelů zaměřených na

výzkum neolitu a eneolitu České a Slovenské republiky. Metlička M. (ur.). Plzeň,

Západočeské muzeum v Plzni, 191–201.

Struhár V., Soják M., Kučerová M. 2010. An Aeneolithic copper yoked-ox statuette from the

Lisková cave (northern Slovakia). U: Panta rhei: Studies in chronology and cultural

development of South-Eastern and Central Europe in earlier prehistory presented to Juraj

Pavúk on the occasion of his 75th birthday. Šuteková J., Pavúk P., Kalábková P., Kovár B.

(ur.). Bratislava, Comenius University, 449–467.

Supek O. 1987. Sažetak diskusije s kolokvija istraživanje običaja – pojmovi i termini.

Narodna umjetnost, 24: 117–130.

Świeżyński K. 1958. Analiza szczątkow kostnych z neolitycznych grobow zwierzęcych z

Brześcia Kujawskiego. Prace i materiały Muzeum archeologicznego i etnograficznego w

Łodzi. Seria archeologiczna, 3: 109–126.

Szmyt M. 2006. Dead Animals and Living Society. http://www.jungsteinsite.uni-

kiel.de/pdf/2006_szmyt_low.pdf. (21.03.2011.)

Šeper M. 1944. Prapoviestne glinene figure. Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, 24-25.

Šimek M. 1988. Idol iz Vindije. Muzejski vjesnik, 11: 38–43.

http://www.jungsteinsite.uni-kiel.de/pdf/2006_szmyt_low.pdf

http://www.jungsteinsite.uni-kiel.de/pdf/2006_szmyt_low.pdf

Šimek M. 2003. Grobni humak s ukopom konja kod Jalžabeta. Izdanja Hrvatskog

arheološkog društva, 21: 57–76.

Šimek M. 2004. Grupa Martijanec-Kaptol. U: Ratnici na razmeđu istoka i zapada. Starije

željezno doba u kontinentalnoj Hrvatskoj. Balen-Letunić D. (ur.). Zagreb, Arheološki muzej u

Zagrebu, 79–128.

Šimek M. 2006. Jalžabet. U: Stotinu hrvatskih arheoloških nalazišta. Durman A. (ur.) Zagreb,

Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 142–143.

Šimić J. 1986. Nastavak istraživanja neolitičkog lokaliteta u Kneževim vinogradima.

Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva, 3/1986: 35–36.

Šimić J. 1989. Novo višeslojno nalazište u Osijeku. Obavijesti Hrvatskog arheološkog

društva, 2/1989: 25–26.

Šimić J. 1995. Osijek-Retfala, istraživanje pretpovijesnog nalazišta. Obavijesti Hrvatskog

arheološkog društva, 1/1995: 23–26.

Šimić J. 1998. Istraživanje lokaliteta Retfala u Osijeku, kasno brončano doba istočne

Slavonije. Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 19: 235–242.

Šimić J. 2001a. Brončano i starije željezno doba na području grada Osijeka. Osječki zbornik,

24-25 (1996-1999): 23–42.

Šimić J. 2001b. Aljmaš-Podunavlje, zaštitno istraživanje višeslojnog prapovijesnog nalazišta.

Obavijesti hrvatskog arheološkog društva, 3/2001: 70–75.

Šimić J. 2005. Retfala. Hrvatski arheološki godišnjak, 1: 11–12.

Šimić J. 2007. Aljmaš-Podunavlje, zaštitno istraživanje godine 2005. Obavijesti hrvatskog


Škoberne Ž. 2004. Tragovi starijeg željeznog doba središnje Hrvatske u prostoru između

definiranih kulturnih skupina. U: Ratnici na razmeđu istoka i zapada. Starije željezno doba u

kontinentalnoj Hrvatskoj. Balen-Letunić D. (ur.). Zagreb, Arheološki muzej u Zagrebu, 160–

171.

Tambiah S.J. 1969. Animals are good to think and good to prohibit. Ethnology, 8: 423–459.

Tanaka J. 1980. The San, hunter-gatherers of the Kalahari: a study in ecological anthropology.

Tokio, University of Tokyo Press.

Tapper R. 1988. Animality, humanity, morality, society. U: What is an animal? Ingold T.

(ur.). London, Unwin Hyman, 47–62.

Tasić N., Dimitrijević S., Jovanović B. 1979. Zaključna razmatranja. U: Praistorija

jugoslavenskih zemalja III – eneolit. Benac A. (ur.). Sarajevo, Akademija nauka i umjetnosti

Bosne i Hercegovine, 417–460.

Težak T. 1975. Vučedoler Kultgeräte aus Vinkovci. Archaeologica Iugoslavica, 16: 3–14.

Težak-Gregl T. 1983./1984. Neolitička i eneolitička antropomorfna plastika iz fundusa

Arheološkog muzeja u Zagrebu. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 16-17: 15–48.

Težak-Gregl T. 1985. Dva nova groba badenske kulture s Vučedola. Opuscula archaeologica,

10: 23–39.

Težak-Gregl T. 1988. O problemu idoloplastike u badenskoj kulturi. Opuscula archaeologica,

13: 11–21.

Težak-Gregl T. 1998. Eneolitik. U: Dimitrijević S., Težak-Gregl T., Majnarić-Pandžić N.

Prapovijest. Zagreb, Naprijed, 111–150.

Težak-Gregl T., Durman A. 1985. Vučedol 84. Katalog izložbe. Vukovar, Gradski muzej

Vukovar.

Thedossopolous D. 2005. Care, order and usefulness: the context of the human-animal

relationship in a Greek island community. U: Animals in Person: cultural perspectives on

human-animal intimacy. Knight J. (ur.). Oxford, Berg, 15–35.

Tolstoj M.S., Radenković Lj. 2001. Žrtva. U: Tolstoj M.S., Radenković Lj. (ur.). Slovenska

mitologija. Enciklopedijski riječnik. Beograd, Zepter World Book.

Tomé C., Vigne J.-D. 2003. Roe deer (Capreolus capreolus) age at death estimates: new

methods and modern reference data for tooth eruption and wear and for epiphyseal fusion.

Archaeofauna, 12: 157–173.

Tomičić Ž., Dizdar M., Tatjana T., Darija L. 2002. Zvonimirovo – Veliko polje. Rezultati

istraživanja groblja latenske i bjelobrdske kulture godine 2001. i 2002. Obavijesti Hrvatskog


Torma I. 1973. Die Tierstatuetten der Boleráz-Gruppe von Pilismarót, Basaharc. U:

Prähistorische Idolkunst. Kultbilder und Opfergaben aus Ungarn. Austellungskataloge der

Prähistorichen Staatssammlung. Kellner H.J (ur.). München, Archäologische Staatssammlung

- Museum für Vor- und Frühgeschichte, 24–27.

Trbojević-Vukičević T. 2002. Osteometrijska analiza arheoloških ostataka dugih kostiju

goveda na Vučedolskom kompleksu. Magistarski rad. Zagreb, Veterinarski fakultet

Sveučilišta u Zagrebu.

Trbojević-Vukičević T. 2006. Arheozoološko i tafonomsko istraživanje eneolitičkog goveda

Vučedola. Doktorska disertacija. Zagreb, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Trbojević-Vukičević T. 2009. Govedo – osnova stočarstva na lokalitetu Josipovac

Punitovački-Veliko polje I. U: Josipovac Punitovački-Veliko polje I. Zaštitna arheološka

istraživanja na trasi autoceste A5. Eneolitičko, brončanodobno i srednjovjekovno naselje.

Čataj L. (ur.). Zagreb, Hrvatski restauratorski zavod, 281–285.

Trbojević-Vukičević T., Kužir S., Babić K., Mihelić D., Šimić J. 2003. Morphometrical

research of the complete bovine skeleton from Baden cultural period (3400-2900 BC) from

site Aljmaš–Podunavlje (Croatia). Final Programme and Abstracts of the 9th Annual Meeting

of the European Association of Archaeologists, St. Petersburg, 10th-14th September 2003. 200.

Troy C.S., MacHugh D.E., Bailey J.F., Magee D.A., Loftus R.T., Cunningham P.,

Chamberlain A.T., Sykes B.C., Bradley D.G. 2001. Genetic evidence for Near-Eastern origins

of European cattle. Nature, 410: 1088–1891.

Twiss K.C., Russell N. 2009. Taking the bull by the horns: Cattle horns at Neolithic

Çatalhöyük, Turkey. Paléorient, 35: 19–32.

Ujević A. 1973. Ljekaruša fra Šimuna Gudelja Imoćanina. Kačić, 5: 121–139.

van Gennep A. 1960. Rites of passage. Chicago, University Of Chicago Press.

van Vuure C. 2005. Retracing the Aurochs: History, Morphology and Ecology of an Extinct

Wild Ox. Sofija-Moskva, Pensoft Publishers.

Vlak D., Janković I., Mihelić S. 2009. Juvenile burial from the Eneolithic site of Josipovac -

Gravinjak, Croatia. American Journal of Physical Anthropology, 138(S48): 409–410.

Virc Z. 1979. Damića gradina u Starim Mikanovcima. Godišnjak ogranka Matice hrvatske

Vinkovci, 8: 269–281.

Visković N. 1996. Životinja i čovjek. Prilog kulturnoj zoologiji. Split, Književni krug.

Viveiros de Castro E. 2003. And. After-dinner speech given at Anthropology and Science, the

5th Decennial Conference of the Association of Social Anthropologists of the UK and the

Commonwealth 2003. Manchester, University of Manchester.

von den Driesch A. 1976. A Guide to the Measurement of Animal Bones from Archaeological

Sites. Cambridge, Peabody Museum Press.

von den Driesch A., Gerstner H. 1993. Tierreste aus der jungneolithischen Siedlung von

Mamming, Ldkr. Dingolfing-Landau. Acta praehistorica et archaeologica, 25: 48–55.

Vörös I. 1979. Szarvasmarha áldozat a péceli kultúra Pilismaroti telepen. Dunai Régészeti

Kozlemenyek, 2: 21–27.

Vörös I. 1981. Wild equids from the early holocene in the Carpathian Basin. Folia

Arcaeologica, 32: 37–68.

Vörös I. 1986. Animal remains from the funeral ceremonies in the Middle Copper Age

cemetery at Tiszavalk–Tettes. Folia Archaeologica, 37: 75–96.

Vörös I. 1988. Rézkori sacralis hely állatcsontmaradványai Füzesabony-Szikszópusztán.

Agria, 24: 51–57.

Wait G. 1985. Ritual and Religion in Iron Age Britain. Oxford, Archaeopress.

Walker L. 1984. The deposition of the human remains. U: Danebury: An Iron Age Hillfort in

Hampshire, vol. 2. The Excavations 1969-1978: The Finds. Cunliffe B. (ur.). Council for

British Archaeology, 52: 442–461.

Weigelt J. 1989. Recent vertebrate carcasses and their paleobiological implications. Chicago,

University of Chicago Press.

Wheeler R.E.M. 1943. Maiden Castle, Dorset. London, Report of the Research Committee

Society of Antiquaries, 12.

Willis R. 2007. Body. U: Companion Encyclopedia of Anthropology. Ingold T. (ur.). London,

Routledge, 73–76.

Wilson B. 1992. Considerations for the identification of ritual deposits of animal bones in

Iron Age pits. International Journal of Osteoarchaeology, 2: 341–349.

Wunn I. 2001. Götter, Mütter, Ahnen. Religionsentwicklung in der Jungsteinzeit. Rahden,

Verlag Marie Leidorf.

Zalai-Gaál I. 1994. Betrachtungen uber die kultische Bedeutung des Hundes im

mitteleuropaischen Neolithikum. Acta Archaeologica Academiae Scientiarum Hungaricae,

46: 33–59.

Zalai-Gaál I. 1998. Das Rindergrab von Endrőd 130. U: Man and the Animal World. Studies

in Archaeozoology, Archaeology, Anthropology and Palaeolinguistics in memoriam

Sándor Bökönyi. Anreiter P., Bartosiewicz L., Jerem E., Meid W. (ur.). Archaeolingua,

Budimpešta, 547–568.

Zalai-Gaál I. 2005. New evidence for the cattle cult in the Neolithic of Central Europe. Alba

Regia, 34: 7–40.

Zalai-Gaál I. 2009. Zur Herkunft des Schädelkults im Neolithikum des Karpatenbeckens.

Budimpešta, Archaeolingua.

Zalai-Gaál I., Gál E., Köhler K., Osztás A. 2009. Eberhauerschmuck und Schweinekiefer

Beigaben in den neolithischen und kupferzeitlichen Bestattungssitten des

Karpatenbeckens. Acta Archaeologica Academiae Scientiarum Hungaricae, 60: 303–

355.

Zalai-Gaál I., Gál E., Köhler K., Osztás A. 2011. „Ins Jenseits Begleitend“:

Hundemitbestattungen der Lengyel-Kultur von Alsónyék-Bátaszék. Acta Archaeologica

Academiae Scientiarum Hungaricae, 62: 29–74.

Zaradija Kiš A. 2007. Dvostruka predodžba životinja u Jobovu bestijariju: zooleksičke

zanimljivosti hrvatskoglagoljske Knjige o jobu. U: Kulturni bestijarij. Marjanić S., Zaradija

Kiš A. (ur.). Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada, 23–50.

Zeuner F.E. 1963. A history of domesticated animals. New York, Harper & Row.

Žid J. 2000. Zviřecí pohřby v neolitu a v eneolitu Střední Evropě. Ročníková seminární práce

katedry pro pravěk a ranou dobu dějinou. Prag, Filozofická fakulta Univerzity Karlovy.

http://www.google.hr/url?sa=t&source=web&cd=1&ved=0CBgQFjAA&url=http%3A%2F%2Fwww.ff.cuni.cz%2F&rct=j&q=FFUK&ei=s6uYTaqgBY-YOvLz3akH&usg=AFQjCNEaJJOJfDPYKwTSDVAf_leLjYRcWg&cad=rja

Životinjski ritualni ukopi i idoloplastika u prapovijesti kontinentalne Hrvatske / Animal Ritual...

Documents

Transcript of Životinjski ritualni ukopi i idoloplastika u prapovijesti kontinentalne Hrvatske / Animal Ritual...