SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA

FILOZOFSKI FAKULTET U OSIJEKU

ODSJEK ZA POVIJEST

STUDIJSKA GRUPA: Povijest - Pedagogija

KOLEGIJ: Hrvatska povijest 16. i 17. stoljeća

AK. GOD. : 2013./2014.

Uzroci početnih poraza i kasnijih

pobjeda u Stogodišnjem ratu za

oslobođenje od Osmanlija

Studenti: Tomislav Farkaš Mentor: Igor

Josipović, asist.

Nemanja Spasenovski

Osijek, 25. siječnja 2014.

Sadržaj

Sažetak......................................................1

1. Početak Stogodišnjeg rata za obranu – Bitka na Krbavskom

polju........................................................2

2. Razdoblje od Krbave do Siska..............................5

3. Kraj stogodišnjeg rata – Bitka za Sisak..................10

4. Zaključak................................................14

5. Popis Literature.........................................15

Sažetak:

Veliki poraz hrvatske plemićke vojske 9. rujna 1493. godine u bitki na Krbavskompolju predstavlja jedan od najvažnijih događaja dugotrajnog obrambenog rataHrvata protiv Osmanlija. Hrvatske zemlje će ući u period u kojem će se dugotrajnoboriti za svoj teritorij, voditi obrambeni rat te postati predziđe kršćanstva za naredna2 stoljeća. Što se događalo od bitke na Krbavskom polju do pada Siska 1593.analizirat ćemo u ovom radu, s naglaskom na uzroke zbog kojih je dolazilo do čestihturskih osvajanja i pobjeda i povremenih, ali ipak, manje značajnih pobjedahrvatskih snaga. Razmotreni su utjecaji domaćeg plemstva, stranih vladara,europskih velesila i ostalih čimbenika koji su pridonosili uspjesima, ali i uzrokovalineuspjehe u borbi s Osmanlijama.

Uvod:

Seminar je napravljen uvidom u relevantnu literaturu.

Dotaknuti su uzroci početnih poraza hrvatskih snaga u borbama

protiv Osmanlija te okolnosti koje su utjecale na kasnije

pobjede u dugotrajnoj i iscrpnoj borbi protiv Osmanlija.

1

1.Početak Stogodišnjeg rata za obranu – Bitka na

Krbavskom polju

Veliki poraz hrvatske plemićke vojske 9. rujna 1493.

godine u bitki na Krbavskom polju predstavlja jedan od

najvažnijih događaja dugotrajnog obrambenog rata Hrvata protiv

Osmanlija. Njezine posljedice dugo su ostale u svijesti

hrvatskog naroda kao velika katastrofa koja je oblikovala

daljnji povijesni razvoj čitave Hrvatske. Pogibija velikoga

broja hrvatskih plemića i stradanje mnoštva seljaka potaknulo

je kroničara fra Ivana Tomašića da sredinom 16. stoljeća bitku

opiše kao "prvi rasap Kraljevstva Hrvatskoga...". Osjećaj

straha i ugroženosti, koji se nakon Krbavske bitke uvukao u

stanovništvo Like i Krbave, najbolje se iščitava iz riječi popa

Martinca, koji je svoj zapis sastavio svega nekoliko dana nakon

boja: ''I bi zabrinutost velika kod svih koji su živjeli u ovim

zemljama kakva nije bila od vremena nečistih Tatara i Gota i

Atile".1

Kako bi točno razmotrili uzroke ovog katastrofalnog poraza

treba se osvrnuti na stanje pred samu bitku te na samu bitku.

Osvajanjem Bosne (1463.) i Hercegovine (1482.) osmanske su se

1 Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, Knjiga V, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1975., str.31

2

čete pojavile na granicama Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva. Prve

su značajnije provale u gorsku Hrvatsku počele 60-ih godina 15.

stoljeća. Mnoge od ovih provala Osmanlije su nastavile dalje k

zapadu, pustošeći i pljačkajući slovenske zemlje. Jedan je od

tih upada 1493. godine izvršila velika osmanlijska vojska

predvođena bosanskim sandžak-begom Hadum Jakub-pašom. Jakub-

paša je još sredinom travnja okupio veliku vojsku i pokušao

osvojiti grad Jajce, ključ obrane središnje Hrvatske. Kako mu

to nije pošlo za rukom, odustao je od opsade grada i krenuo s

vojskom od Jajca dolinom Sane prema Uni i dalje dolinom Korane

prema Kupi, koju je prešao negdje oko Metlike i preko Novog

Mjesta te dopro na sjever sve do Celja. Cijelo su ljeto

osmanlijske čete haračile po Kranjskoj, da bi se koncem

kolovoza odlučile na povratak prešavši Dravu i uputivši se kroz

hrvatske zemlje prema Bosni preko grada Modruša, kod današnjeg

Ogulina, koji je napao i spalio. Vijest o prolasku osmanskih

postrojbi u Hrvatsku stigle su i na područje Like, gdje je

upravo kod Brinja bio u tijeku sukob vojski Anža Frankopana,

jednog od najmoćnijih hrvatskih velikaša, i hrvatskog bana

Emerika Derenčina.2 Predmet spora bio je grad Senj koji je

hrvatskougarski kralj Matijaš Korvin oduzeo Frankopanima, a oni

su ga pokušali povratiti nakon njegove smrti. Vijest da je

Jakub-paša upao u Hrvatsku i da sa sobom vodi brojno roblje i

veliki plijen, navela je bana Derenčina i Anža Frankopana da

prekinu neprijateljstvo te da pomireni pohitaju prepriječiti

put Osmanlijama. Procjenjivali su da će plijenom i robljem

natovarena osmanska vojska biti lak protivnik te da je pobjeda

2 Dragutin Pavličević, Krbavska bitka i njezine posljedice, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1997., str. 23

3

sigurna, a plijen bogat. Ujedinjene i pomirene hrvatske vojske

krenule su u susret Osmanlijama. Nastojeći se što prije povući

u dijelove Bosne pod osmanskim nadzorom, Jakub-paša nakon

pustošenja Modruša nije krenuo najbržim putem kroz dolinu Une

do Bihaća, jer je znao da ga kod toga grada čeka jaka posada

hrvatsko-ugarskog kralja. Morao je potražiti drugi put za

povlačenje k Bosni. Nije mogao krenuti ni onodobnim uobičajenim

smjerom od Modruša, preko planina Kapele i Brinja, kroz dolinu

Gacke i dalje prema Krbavskom polju, jer se na tom smjeru, kod

grada Sokolca iznad Brinja, nalazila ujedinjena bansko-

frankopanska hrvatska vojska koja je blokirala Osmanlijama

prolaz. Jedini preostali put kojim bi izbjegao hrvatsku i

kraljevu vojsku, a koji je bio najteži, bio je preko plitvičkih

šuma do Koreničkog polja i dalje prema Krbavskom polju. Putem

su hrvatski zapovjednici osnažili svoju vojsku novačenjem

brojnih članova lokalnoga plemstva, koji su živjeli na području

kojim je prolazila hrvatska vojska.3

O broju hrvatske vojske različiti izvori donose različite

procjene, ali se svi izvori slažu da je hrvatska vojska bila

brojnija od osmanlijske. Činilo ju je oko 3000 konjanika i oko

9000 slabo naoružanih pješaka. Procjenjuje se da je Osmanlija

moglo biti oko 6000, ali su osmanske postrojbe bile nadmoćnije

u konjaništvu i sastavljene od iskusnih ratnika. U svakom

slučaju, osmanska je vojska izašla iz šuma i stigla do

otvorenog polja, gdje ih je čekala za boj spremna hrvatska

vojska. Saznavši da ga na Krbavskom polju očekuje brojna

hrvatska vojska, Jakub-paša je predložio da uz pogodbu mirno

napusti Hrvatsku. Uvjeren u snagu i brojnost svoje vojske ban3 Anđelko Mijatović, Bitka na Krbavskom polju 1493.godine, Zagreb, 2005., str. 15

4

je Derenčin zatražio da se puste svi zarobljeni kršćani. Ovaj

je uvjet Jakub-paša odbio i tako su se obje vojske pripremile

za bitku. Prije same bitke u stožeru je hrvatske vojske izbio

sukob oko izbora ratne taktike između bana Derenčina i knezova

Frankopana, i to u prvom redu kneza Ivana Frankopana Cetinskog.

Ispravno zaključujući da Osmanlije nastoje pronaći put prema

dolini Une te dalje prema Frankopani su predložili da ih se

dočeka u zasjedi u jednom od klanaca kroz koji moraju proći

kako bi izašli iz Krbavskog polja.4

Izbor je mogao pasti na klanac Kozja Draga kojim se, na

krajnjem jugoistočnom dijelu Krbavskog polja, prolazi prema

dolini rijeke Une. U tom bi klancu hrvatski pješaci praćkama i

strjelicama blokirali i razbili osmanske postrojbe, a da

zapravo i ne stupe u otvoreni sukob. Odbivši prijedloge

Frankopana da se Osmanlije dočeka u klancima, ban je Derenčin

ostao neumoljiv. Odredio je da se Osmanlije dočeka na otvorenom

polju te da se tu odigra bitka. U svojoj je samouvjerenosti ban

Frankopane nazvao strašljivcima jer su predlagali postavljanje

klopke Osmanlijama, umjesto da se s njima sukobe na otvorenom

bojnom polju. Na ovakve provokacije knez Ivan Cetinski

odgovorio je da će se u boju vidjeti tko je kukavica te da će

banove nesmotrene odluke biti povod propasti Hrvatskog

kraljevstva. U svakom slučaju, budući da izvori ne svjedoče da

je itko nakon vijećanja napustio hrvatski tabor, očito je da su

sve hrvatske postrojbe posložile svoje bojne redove na

otvorenom polju na jugoistočnom kraju Krbavskog polja, u

podnožju utvrđene Udbine, na prostoru današnje zračne luke.5

4 D. Pavličević, Krbavska bitka i njezine posljedice, str. 275 A. Mijatović, Bitka na Krbavskom polju 1493. godine, str. 49

5

Kako se iza toga mjesta Krbavsko polje završava i iza

njega započinje klanac Kozja Draga, zauzimanjem tih položaja

Hrvati su Osmanlijama zapriječili željeni put prolaska prema

Uni. Isto tako, ovaj krajnji prostor Krbavskog polja nešto je

uzdignutiji, a budući da izvori svjedoče o velikim poplavama

koje su nastale zbog obilatih kiša te godine, bio je to

najpogodniji prostor za zapodjenuti bitku. Nakon dolaska na

Krbavsko polje Osmanlije su se uputile prema klancu Kozja Draga

uz istočni rub polja. Kroz sredinu polja nisu ni mogli proći,

jer je vrlo vjerojatno bar dio polja bio potopljen uslijed već

spomenutih velikih kiša. Osim toga, takav bi ih smjer najviše

izložio napadu hrvatskih izvidnika te bi to strateški bio

najlošiji izbor. Došavši do današnjeg sela Jošani

(srednjovjekovni Jelšani), tj. do zadnje okuke prije ulaska na

otvoreno polje sjeverozapadno od utvrđenoga grada Udbine,

Jakub-paša je učinio dva taktička poteza koji će mu, u

konačnici, osigurati pobjedu. Prvo je naredio da se pobiju svi

zarobljeni kršćani koje je osmanska vojska vodila sa sobom.

Osim što je ovim potezom spriječio da se zarobljeni kršćani ne

pridruže hrvatskoj vojsci u nekom trenutku bitke, također je

dobio dodatne konjanike/čuvare te je tako stekao još značajniju

prednost u broju konjanika. I drugo, Jakub-paša je poslao dio

svojih konjanika da se upute u šumu i pregaze neveliku rijeku

Krbavu kako bi zaobišli i iz pozadine napali hrvatsku vojsku.

Namjeravao je Hrvate, nakon što navale na prve osmanske čete,

uvući u zasjedu i uništiti.6

Uzroke teškog hrvatskog poraza na Krbavskom polju

prvenstveno treba tražiti u lošem izboru ratne taktike, tj. u6 V. Klaić, Povijest Hrvata, str. 44

6

namjeri da se Osmanlije dočeka na otvorenom polju, a ne u

klancima i zasjedi koju je nudila sama priroda, kao što su to

predlagali knezovi Frankopani, te u loše naoružanoj hrvatskoj

vojsci. Isto tako, pobjedi osmanske vojske svakako je

pogodovala činjenica da su njihove postrojbe većinom bile

sastavljene od prokušanih ratnika, potom da je osmanska vojska

bila brojnija u konjaništvu te u taktički dobrom potezu Jakub-

paše koji je poslao dio svojih konjanika da hrvatskoj vojsci

priđe s leđa i u ključnom je trenutku iznenade napadom. Nakon

bitke Osmanlije nisu osvojile znatnije dijelove Hrvatske,

prvenstveno zato što su njihovi tadašnji ratni planovi bili

usmjereni osvajanju na sjeverozapad, prema srednjoj Europi, k

širokim ravnicama Podunavlja i Panonije. Osim toga, uspješni

vojskovođa i pobjednik na Krbavskom polju, Jakub-paša, za

nagradu je premješten u Rumeliju, što je svakako utjecalo na

daljnji tijek osmanskih ratova i osvajanja Hrvatske. Ipak,

veliki gubitak plemstva te osjećaj opće nesigurnosti potaknuli

su daljnja iseljavanja hrvatskog stanovništva s prostora Like i

Krbave. Uslijed gubitka stanovništva taj se prostor nije dugo

mogao braniti te je 1527. godine konačno i pao pod osmansku

vlast. Bitka na Krbavskom polju usjekla se u pamćenje hrvatskog

naroda kao velika katastrofa koja je oblikovala daljnji tijek

povijesti čitave Hrvatske.7

7 Ivo Goldstein, Povijest, Knjiga 21 – Hrvatska Povijest, Europapress holding, Zagreb, 2008. str.152

7

2.Razdoblje od Krbave do Siska

Turskim osvajanjem Beograda, „zlatnog ključa Ugarske i

Slavonije“, 1521., bilo je jasno da su Ugarska i Slavonija

neposredno ugrožene. Iako će se kroz sljedeće desetljeće

najteže borbe voditi na jugu Hrvatske, za to vrijeme ništa neće

biti učinjeno da bi se u Slavoniji pripremila barem koliko-

toliko učinkovita obrana od novog ratobornog sultana Sulejmana.

Za vladanja slabih kraljeva iz dinastije Jagelović država je

osiromašila, ojačala je moć velikaša, a oslabila moć kralja.

Turska osvajanja početkom 20-ih godina 16. stoljeća bila su

usmjerena na Hrvatsku, a kako financijska i vojna pomoć od

kralja Ludovika nije stizala, hrvatski su se velikaši oslonili

na svoje snage, braneći svoje feudalne utvrde i gradove. No,

gradovi su padali jedan za drugim; 1522. godine predali su se

Knin, zatim Skradin i Ostrovica. Jajačka i Srebrenička banovina

propale su također tijekom prvih desetljeća 16. stoljeća.8

Nakon pada Beograda, Europa je očekivala veliki turski

osvajački pohod, no kako do toga nije došlo, europske sile

okrenule su se dalje svojim međusobnim političkim sukobima.

Nastavilo se suparništvo Habsburgovaca i Valoisa, uz povremeno

francusko savezništvo s Turcima. No, nadvojvoda Ferdinand

Habsburški na vlastitoj je koži osjetio neugodne turske

provale kada su turski konjanici 1521. i u proljeće 1522. kroz

Hrvatsku provalili u Korušku i Štajersku. Krsto Frankopan je,

22. ožujka, u ''ime hrvatskog plemstva'', koje se više nije

nadalo pomoći od Ugarske i kralja, zatražio od nadvojvode

8 Skupina Autora, Povijest Hrvata, Knjiga 2, Školska knjiga, Zagreb, 2005., str. 38

8

Ferdinanda da pošalje čete i ratni materijal u Hrvatsku.

Austrijski vojni predstavnici i prije Frankopanove molbe

tražili su potporu od Njemačkoga državnog sabora, koji je zatim

za svoga zasjedanja u veljači 1522. godine odobrio 3000 pješaka

za ratovanje u Hrvatskoj. Odlučeno je da se čete pošalju na tri

mjeseca, a o daljnjim mjerama, ako će biti potrebne, odlučit će

posebna komisija u Beču. Istodobno, nadvojvoda Ferdinand je u

Austriji sakupio i opremio 3000 plaćenika, a

unutrašnjoaustrijske zemlje (Štajerska, Koruška i Kranjska)

obećale su da će uskoro poslati i dodatne čete. Početkom 1522.

stigla je u Hrvatsku plaćenička vojska nadvojvode Ferdinanda na

čelu s nadvojvodinim kapetanom Nikolasom Salmom, sposobnim i

iskusnim časnikom. Njegov zadatak bio je pomagati banu Ivanu

Karloviću u obrani Hrvatske od Turaka, a uz to Ferdinand je i

financijski potpomagao obranu utvrda i organizirao službu

uhodarstva. No, već 3. srpnja kapetan Salm javlja nadvojvodi

Ferdinandu da bez značajnog pojačanja neće moći ni napredovati

ni pokretati veće operacije, već samo zadržavati sadašnje

pozicije. Uskoro su u Hrvatsku pristigli i njemački plaćenici,

međutim, kako je njihov zapovjednik odbijao podvrgnuti se pod

austrijsko zapovjedništvo, u daljnjim akcijama protiv Turaka

bili su od slabe koristi.9

U proljeće 1526. stizale su vijesti u Ugarsku i Hrvatsku o

turskim pripremama za rat, no gotovo ništa nije učinjeno da bi

se pripremila obrana. Kralj Ljudevit uzaludno je tražio pomoć

od europskih sila. Car Karlo V. bio je zabavljen francuskim

kraljem Franjom I., koji je ponovo formirao savez protiv Karla

9 Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske, Naklada PIP Pavičić, Zagreb, 2000., str. 127

9

i započeo novi rat. Nadvojvoda Ferdinand sazvao je Sabor u

Spiresu, koji je, ne baš previše zabrinut izvještajima iz

Ugarske i Hrvatske, odlučio poslati odbor da preispita

situaciju. No, u međuvremenu došlo je do katastrofalne bitke na

Mohačkom polju. Razornim pohodom sultan Sulejman I. osvojio je

Ilok, zatim Osijek, pa krenuvši prema Budimu uništio ugarsku

vojsku koja mu se suprotstavila na Mohačkom polju. Nakon što je

osvojio Budim i Peštu na povratku kroz Slavoniju, sultan je

razorio i osvojio mnoge gradove i utvrde te u najvažnijima

postavio turske vojne posade. U turske ruke pao je istočni

Srijem, sve utvrde uz Dunav i Dravu do Osijeka, te su se na tom

području održale još samo utvrde u Moroviću, Ivankovu i

Nijemcima. 1526. godina, osim pada Ugarske, donijela je

Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu još jednu veliku nedaću - smrt

kralja Ludovika i početak dinastijskih borbi za prijestolje.

Građanski rat koji je započeo nakon izbora nadvojvode

Ferdinanda od hrvatskog, i Ivana Zapolje od slavonskog i

ugarskog plemstva za kralja, drastično je smanjio izglede da se

u državi, koja se ionako teško nosila s navalama turske sile na

vrhuncu svoje moći, organizira djelotvorna obrana.10

U ovom razdoblju još nema pomaka prema organiziranju

uspješnije obrane ili stvaranju obrambene linije koja će biti u

stanju zaustaviti Turske prodore. Institucija kapetana

kraljevskih snaga, ustanovljena 1522. godine u Hrvatskoj i

dalje postoji, no kralj Ferdinand usmjerio je sve svoje snage

osvajanju potpune vlasti u Ugarskoj i Hrvatskoj. Kapetana

Nikolu Salma zamijenio je 1524. godine Bernardin Ričan. 1525.

godine na toj poziciji nalazimo Ivana Katzianera (s titulom10 Skupina Autora, Povijest Hrvata, str. 56

10

zamjenika kapetana kraljevskih snaga), a 1526. godine Ferdinand

je postavio Nikolu Jurišića, koji će na toj dužnosti biti do

1528. godine. Kraljeve pomoćne plaćeničke čete i kapetan

postavljen njima na čelo, uhodarska i dojavna služba, dakle,

mjere koje je Ferdinand još kao nadvojvoda ustanovio 1522.,

pridonijele su boljem stanju hrvatske obrane nasuprot stanju u

Slavoniji i Ugarskoj. Međutim, plemstvo u Hrvatskoj već je

davno uvidjelo i primijenilo neke bitne odrednice učinkovite

obrane od Turaka. Za razliku od Slavonije, koja je bila uže

povezana s Ugarskom i time svoju obranu vezala prvenstveno uz

nju, hrvatsko plemstvo zadnjih se desetljeća oslanjalo na svoje

snage i pomoć (kojoj se više nadalo, nego dobivalo) europskih

vladara i pape. Braneći svoje posjede uz granicu, a time i

kraljevstvo, pa i Europu, hrvatska vlastela shvatila su važnost

svojih feudalnih gradova koje Turci nastojaše osvojiti na

svojim pohodima iz Bosanskog sandžaka. Već je kralj Matija

Korvin u drugoj polovini 15. stoljeća nastojao povezati i

koordinirati obranu svojih gradova organizirajući ih u Senjsku

kapetaniju i Jajačku i Srebreničku banovinu. Nadvojvoda

Ferdinand i prije 1522. godine financijski je potpomagao obranu

gradova i feudalnih utvrda na koje se oslanjala obrana

hrvatskog teritorija. No, u Slavoniji će morati proći još neko

vrijeme prije nego što se krene u stvaranje sustavnoga i

djelotvornoga obrambenog sustava. Za sada je obrana još bila

neučinkovita. Plemstvo nije obnavljalo, opskrbljivalo i

utvrđivalo svoje utvrde da bi ih pripremilo za turske provale,

a građanski rat uvelike je pridonio slaboj organizaciji obrane

međusobno podijeljene vlastele. Vrata su bila otvorena turskim

11

osvajanjima i oni će to vrlo dobro znati iskoristiti te će do

kraja građanskog rat velik dio Slavonije pasti u njihove

ruke.11

U kolovozu 1536. godine sazvan je Sabor u Križevcima kako

bi se raspravilo o mjerama koje će se poduzeti da se zaustave

razorne turske provale. Staleži su izabrali Ivana Alapića za

vrhovnoga zemaljskog kapetana (Hrvatska u to doba nema bana!),

raspisali ratnu daću od jedne forinte, koju će uz kmetove i

plemiće jednoselce plaćati i duhovni staleži, te odlučili da se

utvrde neki gradovi u blizini granice s Turcima. Osim toga, svi

prisutni velikaši obvezali su se da će sa svim svojim četama

ratovati uz Ivana Katzianera, kojem će se pokoravati i

zemaljski kapetan Ivan Alapić. Prekid neprijateljstava između

dviju stranaka u Slavoniji, a uz to snažne turske provale u

područje između Drave i Save, stvorili su preduvjet da se u

Slavoniji započne osmišljavati zajednička i organizirana

obrana. No, odluke Sabora 1536. godine bile su nedovoljne da bi

se posljednjih nekoliko desetljeća sasvim zanemarena obrana

Slavonije mogla osposobiti. Sljedeće su godine nastavljena

velika Turska osvajanja u Slavoniji.12

Prva polovina 1537. godine donijela je Hrvatskoj dva

velika udarca, u siječnju pad Požege i Požeške kotline u

Slavoniji, te u ožujku pad Klisa, posljednjeg uporišta na jugu

Velebita. Ovim se osvajanjima turska granica sve više

približavala austrijskim pokrajinama, što je izazvalo veliku

zabrinutost kralja Ferdinanda, koji se sada odlučio ozbiljnije

angažirati oko obrane Slavonije. Velikim financijskim

11 V. Klaić, Povijest Hrvata, str. 9212 Ferdo Šišić, Povijest Hrvata, 2. dio, Marjan tisak, Split, 2004., str. 296

12

sredstvima i snažnom vojskom sakupljenom u Ugarskoj, Hrvatskoj,

Češkoj i austrijskim nasljednim pokrajinama, Ferdinand je

planirao krenuti u veliki protuturski ofenzivni rat. Nadao se

dobro pripremljenim vojnim pohodom osvojiti Osijek i izbaciti

Turke iz Slavonije, no veliki vojni pohod na Turke u Slavoniji,

na čelu s Ivanom Katzianerom, doživio je potpuni poraz. Bilo je

jasno da će se obrana od Turaka morati graditi strpljivo i

polagano te postupno stvarati neprobojan bedem uz granicu,

sastavljen od niza gradova, utvrda i straža, koji će do boljih

vremena voditi defenzivni rat i štiti granicu. Kraj 1537. i

1538. godine donijeli su mnogo konkretnih pomaka u formiranju

obrambenog sustava Hrvatske, prvenstveno Slavonije.13

U studenome 1537. godine izaslanici Hrvatskoga sabora, na

poziv kralja Ferdinanda, sudjelovali su u Grazu na sastanku

predstavnika austrijskih zemalja. Iako se to kosilo s hrvatskim

državnim pravom, Sabor je odlučio prihvatiti Ferdinandov poziv

te raspraviti o mjerama potrebnima za uspješniju obranu u

Slavoniji. Na pitanje kralja što učiniti da bi se zaustavila

trenutna i buduća turska nadiranja na Hrvatsku i Slavoniju,

poslanici mu odgovaraju da bi kralj trebao što bolje utvrditi

utvrde na granicama preostale Hrvatske i Slavonije te u njima

namjestiti konjanike i pješake, opskrbljene s dovoljno oružja i

municije. Važniji od toga bili su zaključci Sabora održanih u

travnju 1537. i u siječnju 1538. u Križevcima. Prvenstveno, na

molbe Sabora imenovani su banovi koje Hrvatsko Kraljevstvo nije

imalo od 1531. godine. Banovima su imenovani Petar Keglević i

Toma Nadasdy. Zaključci Sabora 1537. i 1538. godine govore nam

da je poraz kršćanske vojske kod Gorjana u listopadu 1537.13 V. Klaić, Povijest Hrvata, str. 99

13

donio preokret u razmišljanjima o načinu ratovanja protiv

Turaka. Kralj je uvidio da se problem Turaka u Slavoniji neće

riješiti jednim velikim protuturskim navalnim ratom kojim će se

neprijatelj odbaciti izvan granica kraljevine. Izmireno

plemstvo, koje je povratilo međusobno zauzete utvrde u

građanskom ratu, kralju je iznijelo niz prijedloga i zahtjeva

kojima bi se učvrstila i osigurala djelotvorna obrana. Ona će

se odsad temeljiti na nizu međusobno povezanih gradova i utvrda

uz granicu koji će sustavno i promišljeno činiti obrambeni zid

pred daljnjim osvajanjima hrvatskog teritorija.14

U razdoblju od 1537. do 1540. godine, zbog turskog

angažmana na drugim bojištima,

nije bilo velikih pohoda i osvajanja u Slavoniji, no Turci na

granici nisu mirovali. Stalnim provalama i pljačkaškim pohodima

u dubinu hrvatskog teritorija, stanovništvo je sustavno

zaplašivano i gospodarski uništavano. Za obranu od martoloza,

koji su prodirali sve dublje u zemlju, odlučeno je da se

unovači 300 haramija koji će kao trajne straže kroz ljeto i

jesen biti razmješteni po krajevima kuda prolaze Turci.

Sljedećih će se godina nastaviti pomicanje granice Osmanskog

Carstva prema zapadu Slavonije, prema Zagrebu, Varaždinu i

sjeveru Hrvatske, te prema Štajerskoj, Koruškoj i Kranjskoj.

1550. godine, dolaskom ratobornog Ulam-paše na čelo Požeškog

sandžaka, ponovo počinju turske provale u sjeverozapadnu

Hrvatske, a istekom primirja 1552. godine nastavljaju se

razorna osvajanja. Početkom kolovoza osvojena je Virovitica, a

zatim Kloštar Podravski, Čazma, Dubrava i Ustilonja. Ovim

osvajanjima Turci su dosegli najzapadniju točku na području14 Skupina Autora, Povijest Hrvata, str. 61

14

Slavonije. Na ovom potezu zaustavljena su daljnja prodiranja

prema sjeverozapadu i stvoren je obrambeni lanac tvrđava,

utvrda, straža i čardaka koji je zajedno činio Slavonsku

krajinu koja je bila očajnički pokušaj odgovora na tursku ratnu

strategiju, koja se od početka europskih osvajanja oslonila na

vojnički ustrojenu granicu prema neprijateljskom području.15

U rujnu 1577. godine održano je u Beču savjetovanje na

kojem su se okupili predstavnici njemačkih država i

unutrašnjoaustrijskih pokrajina i raspravili najvažnije

probleme obrambene granice i načine na koji bi se oni

učinkovito riješili. Uz stalne probleme, koji su više-manje svi

bili uzrokovani manjkom novca, kralj Rudolf II., za razliku od

njegovih prethodnika, posvećivao je malo pažnje pitanjima

obrane Hrvatske i Slavonske krajine, što je djelomično bilo

razlogom zastoja u rješavanju aktualnih problema granice.

Poslanici Štajerske, Koruške i Kranjske bili su zainteresirani

da se što prije riješe pitanja obrane granice koja je izravno

štitila njihove zemlje. Zanimljivo za oslikavanje stanja na

granici je zahtjev da se u posadama poveća broj dobro

opremljenih njemačkih vojnika, kojih je trenutno bilo razmjerno

malo u odnosu na hrvatsko konjaništvo (hrvatske husare). No,

glavnina rasprave ponovo se vodila oko načina i udjela

pojedinih strana u financiranju troškova obrane granice.

Nadvojvoda Karlo i zastupnici njegovih zemalja uvidjeli su da

će glavninu tereta u troškovima obrane i dalje snositi sami.

Nadvojvoda nije mogao odustati od toga projekta koji je bio od

životne važnosti za njegove zemlje, ali su poslanici

unutrašnjoaustrijskih zemalja zauzvrat tražili da se zadovolje15 Isto, str. 77

15

neki uvjeti, od kojih je najvažniji bio da se nadvojvodi preda

potpuna vlast nad Hrvatskom i Slavonskom krajinom i krajiškom

vojskom te da mu se u vojnim poslovima podredi i hrvatski ban.

Karakteristično za Vojnu krajinu u 16. stoljeću je neplanski,

gotovo spontan razvoj, koji je ovisio o mnogim vanjskim

činiteljima, prvenstveno turskim osvajačkim pohodima, zatim o

unutrašnjoaustrijskim problemima (primjerice pojavi

protestantizma) te o vanjskoj političkoj situaciji, posebno o

suparništvu s Francuskom i još nizu drugih okolnosti koje su

indirektno stvarale Vojnu krajinu. Vojna krajina zasigurno

predstavlja pozitivan korak u nastojanjima za uspješnu obranu

od Turaka.16

3.Kraj stogodišnjeg rata – Bitka za Sisak

Vrlo brzo nakon što je 1537. godine u osmanlijske ruke

pala Dubica, najvažnije središte Donjeg Pounja, postalo je

jasno da se u blizini ušća Kupe u Savu treba sagraditi nova

suvremena tvrđava kako bi se zaustavile sve češće osmanlijske

provale u prekokupske krajeve. Naime, Osmanlije su vrlo često

prelazili Kupu upravo u blizini njezina ušća u Savu. Gradnja

sisačke utvrde počela je 1544. i trajala sve do 1553. godine te

je građena uglavnom sredstvima Zagrebačkog kaptola. Sagrađena

je suvremena utvrda s tri kružne kule, trokutasta tlocrta, u

blizini samog ušća Kupe u Savu te joj je pristup kopnom bio

moguć samo sa sjevera, dok su ostale strane bile zaštićene

16 V. Klaić, Povijest Hrvata, str. 12716

vodama rijeke Kupe i Save.17 Iako je nova sisačka utvrda

poslužila svojoj svrsi, te su je Osmanlije sljedećih godina

uglavnom zaobilazili, ipak su prostori od Kupe prema Zagrebu i

dalje prema današnjim slovenskim zemljama bili izloženi stalnim

osmanlijskim pustošenjima, prvenstveno jer su Osmanlije

koristili druge prijelaze preko Kupe uzvodno od nove sisačke

utvrde. Nakon što je 1565. godine u osmanlijske ruke pala važna

utvrda Krupa na rijeci Uni, a sljedeće godine i tvrđava

Stijena, obrana hrvatskoga kraljevstva na rijeci Uni počela se

polagano, ali nezaustavljivo, raspadati. Padom čvrstih gradova

Ostrošca i Cazina 1576., te padom Zrina i Gvozdanskog 1578.

godine, ta je obrambena linija praktički nestala.18 Zbog pada

navedenih utvrda, na saboru u Bruck an der Mur odlučeno da se

formira nova obrambena linija uz rijeku Kupu te da se sagrade

jake utvrde u Karlovcu i Pokupskom, kao i da se obnove ili

sagrade manje utvrde uz Kupu kako bi se Osmanlijama onemogućili

prelasci preko rijeke na drugim mjestima.19

Gradnja karlovačke utvrde započela je 1579. godine, te je

do početka zadnjeg desetljeća 16. st. uglavnom završena

izgradnja obrambene linije na Kupi, što je potaknulo Osmanlije

da se konačno obračunaju sa sisačkom utvrdom koja im je

priječila put na njihovim provalama u Hrvatsku i Kranjsku.

Okupivši veliku vojsku u Banjoj Luci, poveo je Hasan-paša

Predojević svoje postrojbe prema Sisku, koji je opsjeo 1.

kolovoza 1591. Grad su s odredom od 300 vojnika hrabro branili

kanonici Nikola Mikac i Stjepan Kovačić. U zadnji je čas grad

17 D. Pavličević, Povijest Hrvatske , str. 17718 Isto, str. 17919 Skupina Autora, Povijest Hrvata, str. 81

17

od pada spasio hrvatski ban Petar Erdody brzim prodorom i

razbijanjem osmanlijskih snaga. Uvidjevši da za opsadu Siska

mora imati čvrsto uporište na drugoj obali Kupe, započeo je

Hasan-paša gradnju nove osmanlijske utvrde u Petrinji 1592. Ta

je utvrda trebala poslužiti kao protuteža hrvatskom Sisku, ali

i kao ishodište za buduće napade na taj grad.20

Nakon što je do početka ljeta 1592. sagrađena Petrinja,

Hasan-paša je već 23. srpnja iste godine opsjeo Sisak koji je

ponovno branio kanonik Nikola Mikac s Blažom Durakom. Uvidjevši

da su Hrvati odlučni braniti grad, Hasan-paša je započeo je

topovsku paljbu po gradskim zidinama, koja je trajala do 29.

srpnja. Ne ostvarivši svoj cilj - zauzimanje Siska – poraženi

Hasan-paša vratio se u Bosnu, zarekavši se da neće mirovati dok

ga ne osvoji. Sljedeće godine Hasan-paša se odlučio za drukčiju

taktiku te je početkom svibnja poslao dobar dio svojih snaga u

pljačkaški pohod preko Turopolja do Kerestinca, Samobora i

Jastrebarskog kako bi oslabio veze Siska s pozadinom, ali i

odvukao pažnju hrvatskih i krajiških zapovjednika od toga

strateški važnog grada. Ipak već sredinom svibnja zauzeo je

Hasan-paša utvrdu Drenčinu smještenu uzvodno rijekom Kupom od

Siska, čime je pod svoju kontrolu stavio ključne pozicije za

opsadu grada. Podno grada Osmanlije su stigli 14. lipnja te je

Hasan-paša dio svoga topništva postavio sjeverno od Siska,

između Kupe i Save naredivši pritom da se na tom mjestu podignu

pješčani nasipi na koje je postavio svoje topove. Ipak,

glavninu topništva postavio je na uzvišenju preko Kupe, s

kojega je najbolje mogao tući po gradu. Kao logistiku svojim

snagama Hasan-paša je podigao dva logora. Jedan na desnoj obali20 D. Pavličević, Povijest Hrvatske , str. 179

18

Kupe zapadno od Siska. a drugi na njenoj lijevoj obali uzvodno

bliže utvrdi Drenčini.21

Topovski napadi na grad započeli su 15. lipnja iz šest

velikih mjedenih topova te je već u tim prvim napadima poginuo

Blaž Fintak, koji je s Matijom Fintićem i 400 momaka branio

grad. Shvativši da su pljačke oko Samobora i Jastrebarskog

zapravo bile diverzija te da je glavni cilj osmanlijske vojne

zapravo Sisak, hrvatsko-krajiške postrojbe okupljene u Zagrebu

pohitale su mu u pomoć. Podno Siska svoje snage iz Karlovca

doveo je i zapovjednik Karlovačke krajine Andrija Auersperg.

Bili su tu i zapovjednik Slavonske krajine Stjepan Graswien te

hrvatski ban Toma Erdody, dok je vrhovnim zapovjednikom te

združene vojske umjesto austrijskoga nadvojvode imenovan

general Ruprecht von Eggenberg. Posebnu četu od 500 njemačkih

konjanika vodio je Melchior Rodem. Kršćanska se vojska brzo

zaputila prema Sisku gdje se pojavila već 22. lipnja. Ukupno je

hrvatsko-njemačka vojska imala oko 5000 vojnika, dok joj je

nasuprot stajala znatno brojnija osmanlijska vojska od oko

20000 vojnika.22 Saznavši od svojih izvidnika o dolasku

kršćanske vojske, Hasan-paša je zapovjedio da se njegove

najbolje postrojbe prebace preko pontonskog mosta iz

osmanlijskoga logora na desnoj obali Kupe i ondje, na vrhu

kupskog zavoja, između Odre i Save, dočekaju kršćansku vojsku.

U zaleđu osmanlijskih postrojbi ostao je most preko Kupe, koji

im je bio veza s logorom. Sisačka je bitka započela oko jedan

sat poslijepodne, a svi se izvještaji slažu da nije dugo

trajala. Vidjevši brojnu osmanlijsku vojsku stisnutu na uskom

21 Isto, str. 18022 V. Klaić, Povijest Hrvata, str. 130

19

prostoru između Save i Odre, naredio je ban Erdody svojim

snagama da napadnu lijevo krilo osmanlijske vojske gdje su se

nalazili janjičari, nastojeći tako izbaciti iz stroja elitne

osmanlijske postrojbe. Ipak, ubrzo su banove čete bile

potisnute te su ih janjičari počeli progoniti, ostavljajući

nebranjeno lijevo krilo osmanlijske vojske. Odmaknuvši se od

glavnine svojih snaga i došavši na brisani prostor, janjičari

su se uskoro našli na udaru karlovačkih strijelaca koji su ih

vješto gađali iz svojih pušaka. Gotovo u istom trenutku,

iskoristivši zbunjenost na lijevom krilu osmanlijske vojske,

dio karlovačkih strijelaca zašao im je iza leđa te zauzeo

pontonski most preko Kupe u blizini ušća Odre, dok je glavnina

hrvatsko-krajiških postrojbi, uglavnom Štajerci i Kranjci pod

zapovjedništvom Stjepana Graswiena, udarila na središnjicu

osmanlijske vojske. Osmanlije su se počeli povlačiti prema

mostu preko Kupe, ali ih je ondje čekalo neugodno iznenađenje -

most je već bio u rukama karlovačkih strijelaca!23 Nakon što im

je odsječena odstupnica, a budući da su bile potisnute prema

Kupi, osmanlijske su se snage našle u općem rasulu, koje je

dodatno pojačao prodor sisačkih branitelja iz utvrde.

Branitelji su, naime, prodrli iz utvrde i zauzeli pješčane

nasipe na kojima se nalazilo osmanlijsko topništvo, te udarili

na osmanlijske snage iz smjera jugoistoka. Pritisnuti sa svih

strana na uskom prostoru između Save, Odre i Kupe, Osmanlijama

je jedini mogući izlaz bio pokušaj preplivavanja rijeke Kupe

prema njihovu logoru na desnoj obali. Kako su obale rijeke

Kupe bile poprilično strme većina se Osmanlija u njoj utopila,

a tek su rijetki spas pronašli na drugoj obali. U boju je23 D. Pavličević, Povijest Hrvatske, str. 182

20

poginulo ili se u rijeci utopilo gotovo 12000 Osmanlija, među

kojima i sam Hasan-paša.24

Uzrok velikom osmanlijskom porazu kod Siska treba

prvenstveno tražiti u samouvjerenosti Hasan-paše, koji je

očekivao laku pobjedu oslanjajući se na brojnost osmanlijske

vojske, koja je bila gotovo četiri puta brojnija od hrvatsko-

austrijske vojske. Izabravši uzak prostor na vrhu kupskog

zavoja između rijeka Save i Odre, onemogućio je Hasan-paša

svojoj vojsci da se razvije na bojnom polju, čime njezina

brojnost i odlično izvježbana osmanlijska konjica nisu mogle

doći do izražaja. Štoviše, velik broj ljudi na malenom prostoru

izazvao je dodatnu zbunjenost i konfuziju osmanlijskih

postrojbi. Iako su već tada mogle osvojiti osmanlijsku

Petrinju, kršćanske su snage u tome oklijevale, što je pružilo

priliku Osmanlijama da se pregrupiraju. Budući da se opsada

Petrinje pokazala neuspješnom, kršćanske su se snage povukle,

ostavljajući i Sisak u vrlo nepovoljnom položaju. Već potkraj

ljeta iste godine, 23. kolovoza, Osmanlije su ponovo opsjele

Sisak koji su ovaj put branili zagrebački kanonik Andrija

Fabricije i Gašpar Granje. Uzaludno očekujući pomoć, branitelji

Siska konačno su popustili i 30. kolovoza 1593. predali

Osmanlijama grad. Andrija Fabricije je zarobljen, dok je

Gašparu Granji odrubljena glava. Brzopleto napuštanje obrane

Siska u kolovozu 1593. posljedica je straha od znatno brojnije

osmanlijske vojske, za koju su vjerovali da neće ponoviti iste

taktičke pogreške iz lipanjske bitke. Pad Siska potaknuo je

24 V. Klaić, Povijest Hrvata, str. 13421

novi rat između Habsburške Monarhije i Osmanlijskog Carstva,

koji će završiti 1606. Žitvanskim mirom.25

4.Zaključak

Uzroci početnih poraza nakon bitke na Krbavskom polju su

brojni: nedostatak novčanih sredstava, mala zainteresiranost

europskih velesila za pomoć, manjak ratno sposobnog

stanovništva, ne postojanje kvalitetne obrambene linije na

granici i mnogi drugi. Stvari su se promijenile kada je pod

direktnu upravu granična područja Hrvatske dobio nadvojvoda

Karlo kojem postaje glavna zadaća oformiti kvalitetnu obranu na

tom području, dakako, kako bi spriječio brojne provale u svoje

austrijske nasljedne zemlje. Bitka kod Siska je prekretnica u

dugogodišnjem ratu, jer nakon nje počinje oslobađanje

teritorija i povremene pobjede nad Turcima. Uzroci tome su veći

priljev novca za obranu, sustavnije izgrađivanje obrambene

25 I. Goldstein, Povijest, str. 17222

linije, uključivanje europskih velesila u rat, ali i mnogi

drugi.

5.Popis Literature

Goldstein, Ivo, Povijest, Knjiga 21., Europapress holding, Zagreb,

2008

23

Klaić, Vjekoslav, Povijest Hrvata, Knjiga 5, Nakladni zavod MH,

Zagreb, 1975.

Mijatović, Anđelko, Bitka na Krbavskom polju 1493.godine, Školska

knjiga, Zagreb, 2005.

Pavličević Dragutin, Povijest Hrvatske, Naklada PIP Pavičić, Zagreb,

2000.

Pavličević, Dragutin, Krbavska bitka i njezine posljedice, Zavod za

hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu,

Zagreb, 1997.

Skupina Autora, Povijest Hrvata, Knjiga 2, Školska knjiga,

Zagreb,2005.

Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, 2. dio, Marjan tisak, Split, 2004.

24