Sveučilište u Z adru

DALMACIJAU PROSTORU

I VREMENUV

Sto Dalmacija jest, a što nije?

Zbornik radova sa Znanstvenog skupa Dalmacija u prostoru i vremenu - Što Dalmacija jest, a što nije?

1 4 .-1 6 . LIPN JA 2 0 1 2 . ZADAR

Sveučilište u Z adru

DALMACIJAU PROSTORU I VREMENUSto Dalmacija jest, a što nije?

Zbornik radova sa Znanstvenog skupaDalmacija u prostoru i vremenu - Sto Dalmacija jest, a što nije? održanog 14.-16. lipnja 2012. na Sveučilištu u Zadru

Urednice: Lena Mirošević i Vera Graovac Matassi

Z a d a r , 2 0 1 4 .

Nakladnik Sveučilište u Zadru

Za nakladnika Ante Uglešić, rektor

Povjerenstvo za izdavačku djelatnost Sveučilišta u Zadru Josip Faričič, predsjednik

Urednice Lena Mirošević

Vera Graovac Matassi

Recenzenti Nenad Vekarić Milorad Pavič

Lektorica Ivana Petešić

Prijevod izvadaka na engleski jezik Marko Lukić

Grafičko oblikovanje Ljubica Marčetič Marinovič

Prijelom Denis Gospić

TisakDenona d.o.o.

Naklada500 primjeraka

ISBN978-953-331-058-9

Izdavanje ove knjige novčano su potpomogli Grad Zadar i Zaklada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

CIP-Katalogizacija u publikaciji Znanstvena knjižnica Zadar

UDK 94(497.5-3 Dalmacija)(091)(063)

ZNANSTVENI skup Dalmacija u prostoru i vremenu - Sto Dalmacija jest, a što nije? (2012 ; Zadar)

Dalmacija u prostoru i vremenu : što Dalmacija jest, a što nije? : zbornik radova sa Znanstvenog skupa Dalmacija u prostoru i vremenu - Sto Dalmacija jest, a što nije?, održanog 14.-16. lipnja 2012. na Sveučilištu u Zadru / urednici Lena Mirošević i Vera Graovac Matassi ; <prijevod izvadaka na engleski jezik Marko Lukić>. - Zadar : Sveučilište, 2014. - 380 str. : ilustr. u bojama ; 30 cm

Bibliografija.

ISBN 978-953-331-058-9

140905033

7 UVODLena MiroševićDALMACIJA KAO HISTORIJSKO-GEOGRAFSKA I VERNAKULARNA REGIJA

11 Ante Blaće i Branimir Vukosav0 REGIJI I REGIONALNOM PRISTUPU U GEOGRAFIJI

21 Irena Radić Rossi i Zdenko BrusićTISUĆLJETNO POMORSTVO NINA NA RAZMEĐI LIBURNIJE I DALMACIJE

35 Siniša Bilić-Dujmušić i Feđa MilivojevićTKO JE POBIJEDIO DEMETRIJA?

43 Robert HoljevacNADBISKUP DOMINIS U SPLITU - POKUŠAJ REFORME UNUTAR I OKO SPLITSKE NADBISKUPIJE

51 Tea Perinčić MayhewZADARSKO ZALEĐE IZMEĐU OSMANSKE I MLETAČKE UPRAVE 1645. - 1718.

59 Lovorka Čoralić i Maja KatušićDALMATINCI - NAJVIŠI ČASNICI MLETAČKIH PREKOMORSKIH POSTROJBI U 18. STOLJEĆU

69 Nikola MarkulinVOJNE INOVACIJE U MLETAČKO! DALMACIJI1 7 .1 18. STOLJEĆA

89 Dubravka MlinarićSTARE KARTE DALMACIJE PROMATRANE KROZ PRIZMU NEOKARTOGRAFIJE: ČITANJE POVIJESNO-GEOGRAFSKIH REPREZENTACIJA1 6 .1 17. STOLJEĆA

101 Tado Oršolić"TKO SE NE OSVETI TAJ SE NE POSVETI" POVIJESNO-ANTROPOLOŠKA ANALIZA DALMATINSKE IZREKE U KONTEKSTU DRUŠTVENO-OBIČAJNOG KONTINUITETA (18.1 19. STOLJEĆE)

111 Ante Bralić i Ante GverićDALMAZIA IRREDENTA - MITOLOŠKI POGLED NA POVIJEST

125 Ante DelićDALMATINSKO PITANJE - TRAJNA NAPETOST U ODNOSIMA KRALJEVINE ITALIJE I NEZAVISNE DRŽAVE FIRVATSKE

133 Tihomir RajčićDEMOGRAFSKI, DRUŠTVENI I ZEMLJOPISNI ASPEKTI SRPSKE POLITIKE U DALMACIJI U 19. STOLJEĆU

141 Sanda Uglešić i Mateo BratanićGOSPODARSKI I OBRAZOVNI ASPEKTI POMORSTVA KRALJEVINE DALMACIJE NA PRIJELAZU IZ 19. U 20. STOLJEĆE

151 Franko ĆorićNAMJESNIK EMIL DAVID VON RHONFELD I KULTURNI TURIZAM KAO DALMATINSKI GOSPODARSKI POTENCIJAL KONCEM 19. STOLJEĆA

157 Zdravka Jelaska MarijanZNAČAJ SPLITA KAO SREDIŠTA GOSPODARSKOG I DRUŠTVENOG RAZVOJA U RAZDOBLJU IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA

165 Suzana LečekDALMACIJA U KULTURNOJ POLITICI HRVATSKE SELJAČKE STRANKE (1 9 2 5 .-1 9 4 1 .)

181 Ivana Prijatelj PavičićRAZMIŠLJANJA O POVIJESTI DALMATINSKE KULTURE I UMJETNOSTI IZA ŽELJEZNE ZAVJESE: ŠTO JE SVE NAKON DRUGOGA SVJETSKOG RATA STARA UMJETNOST NA TLU DALMACIJE PREDSTAVLJALA ZA POVJESNIČARE UMJETNOSTI?

191 Sanja Klempić Bogadi i Sonja PodgorelacSPLIT - NA DODIRU URBANOGA 1 RURALNOGA

201 Duško MarušićPRIRODNO-GEOGRAFSKE ZNAČAJKE DALMACIJE KAO TEMELJ KORIŠTENJA OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE

217 Ana PejdoNISKOTARIFNI ZRAČNI PRIJEVOZ - SADAŠNJE STANJE I PRILIKA BUDUĆEG RAZVOJA GOSPODARSTVA JUŽNE HRVATSKE

229 Đurđa Šinko-DepierrisDALMACIJA U SREDOZEM LJU I SREDOZEMNOM SVIJETU U DOBA FILIPA II. FERNANDA BRAUDELA

237 Ivana PopovićNJEMAČKI PUTOPISI 19. ST. I NJIHOVA PERCEPCIJA DALMATINSKE KULTURNE BAŠTINE

249

257

267

273

283

291

303

311

321

331

339

345

Sanja Žaja VrbicaJUŽNA DALMACIJA OČIMA STRANIH UMJETNIKA NA KRAJU 19. I POČETKOM 20. STOLJEĆA

Patrick LevačićDALMACIJA U FRANCUSKIM PUTOPISIMA U RAZDOBLJU REALIZMA

Mihail VaščenkoDALMACIJA PRVE POLOVINE 19. STOLJEĆA U RUSKIM PUTNIM USPOMENAMA

Nataša UroševićMEDITERANSKI ITINERARI - ISTRA I DALMACIJA U DJELIMA EUROPSKIH PUTOPISACA

Anita Pavić PintarićEKSPRESIVNI IZRAZ U NJEMAČKIM PUTOPISIMA PO DALMACIJI 19. STOLJEĆA

Mili RazovićSCENARIJI RAZVOJA TURIZMA NA PODRUČJU JUŽNE HRVATSKE

Ivana ZaninovićREVITALIZACIJOM DO ETNO-EKO SELA NA PRIMJERU VELOG GRABLJA NA HVARU

Dolores Barić i Stipe MartinovićALTERNATIVNI NASPRAM MASOVNOG TURIZMA - NOVE MOGUĆNOSTI RAZVOJA JUŽNE HRVATSKE

Ana Barišić i Marj ana BotićNACIONALNI PARKOVI I PARKOVI PRIRODE NA PODRUČJU JUŽNE HRVATSKE - TURISTIČKA RAZGLEDNICA ILI RAZVOJNI POTENCIJAL ŠIREGA LOKALNOG PODRUČJA?

Zoran Curié i Dolores CurieDALMACIJA U SUVREMENOM TURIZMU HRVATSKE

Josip Miletić, Aleksandra Krajnović i Jurica Bosna JE LI MOGUĆE RAZVIJATI DALMACIJU KAO INTEGRALNI BREND U TURIZMU?

PRILOG Milenka BukvićSELEKTIVNA BIBLIOGRAFIJA GRAĐE U ZBIRCI DALMATIKA ZNANSTVENE KNJIŽNICE ZADAR

IZVADAKTKO JE POBIJEDIODEMETRIJA?

SINIŠA BILIĆ-DUJMUŠIĆ

Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru

FEĐA MILÍVOJEVIC

Autori nastoje razriješiti problem zapovjednika rim­skih snaga u Drugom ilirskom ratu. Polibije, kao naj­važniji i najmjerodavniji izvor kaže da je to bio Lucije Emilije Paulo, jedan od konzula 219. pr. Kr. No, Dion Kasije, tvrdi da su rat vodila oba konzula, Emilije i njegov kolega Marko Livije Salinator. Ostali sačuva­ni podaci daju za pravo Dionu: velik broj sačuvanih izvora spominje da su oba konzula dobila trijumf za ovaj rat i da su ih kasnije plebejski tribuni izveli na sud zbog nepravedne podjele ratnog plijena. Autori istra­žuju razloge zbog kojih je Polibije nastojao prešutjeti Livijevo sudjelovanje i smatraju da je riječ o pokušaju spašavanja ugleda Emilija Paula, koji je rođeni djed Polibijevog prijatelja i mecene, Scipiona Emilijana. Na osnovu sačuvanih podataka, zaključuju da je u ovom ratu konzul Livije zapovijedao kopnenim snagama i operacijama oko grada Dimale, a konzul Emilije bio zapovjednikom flote, te mu je zato pripala dužnost na­pada na Demetrija koji se nalazio na otoku.

Ključne riječi: Drugi ilirski rat, Marko Livije Salinator, Lucije Emilije Paulo, Demetrije Farski

36 TKO JE POBIJEDIO DEMETRIJA?

PODACI U IZVORIMA I PROBLEM DVA KONZULA

Naše poznavanje ratnih operacija koje su Rimlja­ni izvodili na iliričkom prostoru prije sredine 1 . stoljeća pr. Kr. uglavnom ovisi o dva antička au­tora: Apijanu i Dionu Kasiju. No, događaj koji se obično naziva Drugim ilirskim ratom ili ratom protiv Demetrija Farskog, kod njih je vrlo kratko prikazan. Apijan je donio priču po kojoj je rimska intervencija uslijedila zbog Demetrijevog gusare- nj a u savezništvu s Histrima i pobunjivanja Atin- tana, nakon čega su Rimljani za odmazdu ubili Demetrija i razorili njegov rodni grad Far.1 Dion Kasije kaže da je Demetrije zloupotrebljavao pri­jateljstvo s Rimljanima da bi pljačkao domoroce, da je ignorirao upozorenja i pozive konzula te da je napao i neke rimske saveznike. Zbog toga su Rimljani pokrenuli kampanju protiv njega, potu­kli ga na otoku lsi (Dion donosi i kratak opis te bitke), odakle je on pobjegao na otok Far, a zatim u Makedoniju. Far je pao izdajom nakon što je Demetrije već otišao odande, a kada se ponovo vratio u Iliriju, Rimljani su ga uhitili i pogubili.2

1 App. Illyr., 8.

2 Dio, 12 fr. 53: Zon. 8, 20, 10-13.

3 Polyb. 3, 19, 11; Paus. Perieg. 4, 29; 4, 32 - s tim da Pau- zanija ovdje miješa Demetrija Farskog s istoimenim sinom kralja Filipa V. Princ Demetrije ubijen je 180. pr. Kr. u Hera- kleji u Peoniji, (Liv. 40, 42).

4 Za drugačije mišljenje vidi: Šašel Kos, M., 2005: 279, koja smatra da je Polibije ovdje mogao zamijeniti Demetrija Far­skog s nekom drugom osobom istog imena, te da ne treba isključivati njegov eventualni kasniji pokušaj obnove domi­nacije u Jadranu.

5 Sire o ovim problemima, kao i povezivanje s drugim izvori­ma vidi Šašel Kos, M ., 2005: 267-279.

6 Polyb. 3 ,1 6 ; 3 ,1 8 -1 9 ; 4, 37, 4.

7 Polibije čak tvrdi da je pokretanje ovog rata bilo loša stra­teška procjena koju su Rimljani počinili - i to s katastro­falnim posljedicama. Naime, smatra da je rimska zauzetost u Jadranu omogućila Flanibalu da u međuvremenu osvoji Sagunt i da zbog toga rat protiv Hanibala nije mogao biti vođen u Hispaniji, već je došao pred sama vrata Rima. To je vrlo zanimljiva i kompleksna strateška analiza koja bi lako mogla potjecati iz kruga oko Scipiona Emilijana.

8 Plut. Aem. Paull., 5.

9 Osim toga, Emilija Tercija, kćerka Emilija Paula konzula219. pr. Kr. i sestra Emilija Paula Makedonika, bila je supru­ga Scipiona Afričkog Starijeg. Tako je Scipionu Afričkom Mlađem rođena tetka postala adoptivna baka.

Podaci kod ta dva autora toliko su šturi i to­liko nekompatibilni da bismo iz njih teško mogli sklopiti suvislu priču o ovom ratu. Štoviše, na je­dinom mjestu gdje se poklapaju, sadrže netočne informacije: iz drugih izvora3 znamo da Demetrije nije stradao u Iliriku i da Rimljani nisu imali ništa s njegovom smrću. On je još neko vrijeme boravio u Makedoniji kao savjetnik i vojskovođa kralja Fi­lipa V., a poginuo je pri opsadi grada Mesene na Peloponezu.4 Nije lako raspetljati niti kronološki okvir koji Apijan nameće uvezivanjem ovih do­gađaja s rimskim trogodišnjim ratovanjem protiv Gala.5 Osim toga, izvjesno je da se bitka koju Dion opisuje nije dogodila na Visu, nego na Hvaru, a i sam njezin opis donekle je iskrivljen. Ono što je najteže prihvatiti jest ideja da Rim u ovom slučaju djeluje vojnom silom iz potpuno altruističkih mo­tiva, bez ikakvih svojih interesa, samo da bi zašti­tio lokalno stanovništvo i ovdašnje saveznike.

Na sreću, ovdje izuzetno raspolažemo s još jednim izvorom. Polibije je u svoju treću knji­gu uključio nešto detaljniji i logičniji opis ovo­ga rata.6 Ovdje se također spominje Demetrijeva prevrtljiva narav, pljačkaški pohodi, ali i njegovo povezivanje s makedonskom vladarskom kućom i cijela se situacija vrlo jasno dovodi u kontekst rimskih problema s Makedonijom i priprema za neizbježni sukob s Hanibalom. Rim je morao vrlo brzo reagirati kako bi spriječio dugotrajan rat na dva fronta te je Lucije Emilije poslan u ilirsku kampanju.7 Konzul je prvo napao utvrđeni grad Dimale i nakon sedam dana ga osvojio jurišom, što je izazvalo lančanu kapitulaciju svih obližnjih uporišta. Poslije toga krenuo je na Far u kojemu se nalazio Demetrije. Ovdje se poslužio ratnom varkom kojom je uspio umanjiti broj branitelja, nakon čega je Far osvojio na juriš i potpuno ga razorio. Pokorio je i ostalu Iliriju te se vratio u Rim i trijumfalno ušao u grad.

Notorna je činjenica o Polibiju, koja se baš svugdje uvijek spominje, da je on bio dobro upo­znat s visokim rimskim političkim krugovima svoga vremena jer je bio prijatelj sa Scipionom Emilijanom, poznatijim kao Scipion Afrički Mla­đi, osvajačem Numancije i Kartage. No, pri tome se uglavnom šutke prelazi preko podatka, koji je u ovom slučaju od znatne važnosti, da je Scipion Emilijan bio posvojen u obitelj Scipiona (Scipio Aemilianus). On je bio biološki sin Lucija Emili­ja Paula, čuvenog pobjednika nad Perzejem,8 pa mu je onaj Lucije Emilije Paulo koji je ratovao protiv Demetrija, u stvari, biološki djed.9 * Tako,

SINIŠA BILIĆ-DUJMUŠIĆ, FEĐA MILIVOJEVIĆ 37

kada Polibije opisuje Drugi ilirski rat, on priča o ratnom podvigu rođenog djeda svog prijatelja i zaštitnika. Odatle i njegova bolja informiranost: Polibije je podatke crpio na najboljem mogućem mjestu, iz same obitelji rimskoga pobjedničkog konzula, a u Rimu su se u to vrijeme itekako pa­žljivo njegovale priče o ratnim uspjesima preda­ka - pogotovo onima koji su zavrijedili trijumfe. Uspjesi i postignuća predaka svakom su ugled­nom Rimljaninu bili jako bitna stavka u izgradnji političke karijere.

Sve u svemu, Polibije je općenito puno pouz­daniji izvor od Apijana i Diona Kasija. Svoje je djelo pisao kojih 70-ak godina nakon događaja, dok ovu dvojicu dijeli vremenski procjep od pre­ko četiri stoljeća. Polibije nije od njih samo vre­menski bliži, nego očevidno ima i daleko kvalitet­nije izvore podataka o samom događaju. Zato na onim mjestima gdje se njihovi opisi ne podudara­ju ili kose, nije upitno kome treba dati prednost.

Koliko god ova tvrdnja bila načelno točna, ipak nam Dion Kasije omogućuje da uvidimo kako u Polibijevoj priči nešto neće valjati. Poli- bijev tekst, naime, ostavlja dojam da je sve ope­racije, od početnih sukoba do pada Fara, vodio konzul Lucije Emilije.10 Istini za volju, može se primijetiti da Polibije, kada govori o operacijama oko Dimala, koristi izraz "rimski vojskovođa" (ό στρατηγός των 'Ρωμαίων), a ni u jednom trenut­ku ne spominje njegovo ime. Emilija će neposred-

10 Polyb. 3, 18-19.; Apijan u cijeloj priči oko Drugoga ilirskog rata općenito govori o Rimljanima koji su krenuli u rat pro­tiv Demetrija i ne imenuje zapovjednika.

11 Bilo bi vjerojatno točnije reći Marko Livije, kasnije nazvan Salinator, jer je ovaj cognom en dobio zbog uvođenja poreza na sol kao cenzor 204. pr. Kr. (Liv. 29, 37.)

12 Vir. ili., 50.

13 Na žalost, ovaj se podatak ne može provjeriti na Trijumfal­nim fastima jer popis trijumfatora nedostaje između 221. i 197. pr. Kr.

14 Broughton, 1951: 300, 303, 308, ad a. 206. - 204. pr. Kr. Salinatoru je obnovljen prokonzularni imperij u Galiji za godinu 204. pr. Kr. (Liv. 29, 13, 4), ali kasnije iste godine postaje cenzor, te nakon toga zasigurno više nema vojni za­datak na terenu.

15 Front. Strat., 4, 1, 45.

16 Suet. Tib., 3.

17 Val. Max. 4, 2, 2; 2, 9, 6.

18 Plut. Fab. Max., 14.

no imenovati tek kao osvajača Fara. No, kako nigdje nije spomenuo nekog drugog konzula, či­tatelju se nameće zaključak da je cijelo vrijeme riječ o Emiliju. Međutim, Dion Kasije neprestano govori o dva konzula: Demetrija su konzuli (oí ύπατοι) pozvali pred sebe; kada se oglušio, oni su pokrenuli kampanju; oni su poslali dio brodova na drugu stranu otoka; oni su slijedili Demetrija u Far i osvojili grad. Dakle, Polibije tvrdi da je cijeli Drugi ilirski rat vodio Lucije Emilije Paulo, jedan od konzula 219. pr. Kr. - dok Dion inzistira da je uz Emilija sudjelovao i njegov kolega Marko Livije Salinator.11

Kako smo rekli, Polibije je daleko pouzdaniji izvor i bilo bi lako Dionovo inzistiranje na oba konzula odbaciti kao nekakvu grešku ili čak uče­no pretjerivanje - da nema drugih podataka koji nedvosmisleno pokazuju da je Dion, u stvari, u pravu.

Prvo, Marko Livije uvršten je među 80-ak naj­važnijih osoba u povijesti Rima, od Proke (Ro- mulovog pradjeda) do Augusta, u čuveni Liber de viris illustribus urbis Rom ae. Ovdje za njega tvrde da je prvi konzul koji je trijumfirao nad Ilirima te da su ga nakon toga svi tribusi iz za­visti osudili za pronevjeru.12 Ovo primo consul de Illyriis triumphavit može se odnositi samo na njegov konzulat iz 219. pr. Kr.:13 istina, on je bio konzulom i 207. pr. Kr., ali tom je prilikom rato­vao u Italiji, gdje je kod Metaura potukao Hani- balovog brata Hazdrubala. Za ovaj uspjeh dobio je još jedan trijumf, kojeg Liber de viris illustribus uredno spominje, pa se ovdje ne može raditi o pogrešnom pripisivanju razloga trijumfa. Nakon isteka mandata ostaje kao prokonzul angažiran sve do pred kraja rata, ali nije zapovijedao nigdje niti blizu Ilirima, već u Etruriji, a kasnije u Cisal- pinskoj Galiji.14 15

Podatak o suđenju potvrđuje i Frontín koji kaže da je narod Salinatora osudio jer vojnicima nije pravedno podijelio ratni plijen.13 Povjesničar Livije, kada pripovijeda priču o problemu izbo­ra konzula za 207. pr. Kr., u jeku hanibalskog rata, kaže da je Marko Livije ranije, nakon što je predao dužnost konzula, bio optužen i osuđen na Narodnoj skupštini. Svetonije nabraja Sali­natora među precima cara Tiberija i kaže da su ga izborni tribusi nakon prvog konzulata osudi­li i kaznili globom.16 Ovo suđenje spominju još Valerije Maksim17 i Plutarh.18 Tako ukupno pet izvora nezavisno potvrđuju da je Livije Salinator bio osuđen zbog nečega što je učinio za vrijeme

38 TKO JE POBIJEDIO DEMETRIJA?

svog prvog konzulata i da je to nepravedna po­djela ratnog plijena. Iz čega neupitno proizlazi da je Salinator zapovijedao ratnim operacijama za vrijeme svog konzulata 219. pr. Kr.

No, pred tribusima nije bio optužen samo Sa­linator, nego i njegov kolega Emilije Paulo. To potvrđuje Livije dok razlaže priču o konzularnim izborima za 216. pr. Kr. - a ta mu je priča jako bit­na jer su to konzuli koji su rimsku vojsku poveli u katastrofu kod Kane.19 Ovom je prilikom, kako proizlazi iz njegova teksta, patricij at smatrao da su drugi kandidati previše slabi pa je nagovorio Lucija Emilija Paula da se kandidira, iako je ovaj imao ukaljanu reputaciju iz prethodnog konzula­ta jer je zajedno s kolegom bio izveden pred sud, pri čemu mu je kolega bio osuđen, a on je jedva izbjegao kaznu. Drugačije intoniranu priču, malo zakompliciranu stihovima, donosi i Silije Italik,20 koji kaže da je nakon poraza kod Kane narod smatrao da se to dogodilo zbog konzula koji je nosio loše znamenje - jer je Emilije, kada je bio mlađi, osvojio Ilirik, ali je zbog ljubomore optu­žen i podvrgnut sramotnom skandalu pa je zato mrzio plebs. Po tome bi bilo jasno da je Emilije optužen za isti prekršaj kao i njegov kolega, tj. i on je morao biti uključen u operacije i to kao nezavisan zapovjednik. Emilijevo sudjelovanje u ovom smislu potvrđuje i Justin kada razlaže pla-

19 Liv. 22, 35.

20 Silius Italicus, Punica, 8, 289-290.

21 Justinus, Epit., 29, 2.

22 Livije, na primjer, ne prekida priču o Hanibalu da bi ubacio Drugi ilirski rat. Kod njega se Demetrije Farski javlja tek kao diplomatski problem u odnosima s Filipom V., kada Rim šalje u Makedoniju izaslanike sa zahtjevom za izruče­njem Demetrija (Liv. 22, 33). Moguće je da je nešto širi opis ovog rata postojao u Livijevoj 20. knjizi. Ona nije sačuvana, a Periochae donose: „Iliri su se ponovo pobunili, ali su sa­vladani. Njihova predaja bila je prihvaćena." (Liv. Per., 20, 13).

23 Polibije, recimo, uopće ne spominje epizodu sa suđenjem Emiliju.

24 Usp. Polyb. 3 ,1 1 0 ; 3, 116: Emilije je savjetovao protiv bitke na tom mjestu, u bici je hrabro jurišao konjicom u pomoć pješaštvu. A na kraju panegirik u rečenici koja sve rječito govori: „Ovdje je Lucije Emilije pao, u žarištu bitke, primiv­ši nekoliko strašnih rana, a o njemu možemo reći da ako je ikada postojao čovjek koji je obavio svoju dužnost prema domovini i tijekom cijelog života i u svojim zadnjim trenuci­ma, to je onda bio on. "

25 Silius Italicus, Punica, 8, 289-290.

nove Filipa V. pred izbijanje hanibalskog rata, kaže da mu se za pomoć obratio Demetrije, kralj Ilira, kojeg je nedavno potukao rimski konzul Emilije Paulo.21

Dakle, iako najpouzdaniji izvor, Polibije, uop­će ne spominje sudjelovanje Livija Salinatora u Drugom ilirskom ratu, njega nipošto ne valja is­ključiti iz ove priče. Vjerojatno se može domisliti pregršt razloga zbog kojih bi Polibije prešutio su­djelovanje - i eventualne zasluge - drugog konzu­la, ali oni najočevidniji sami se nameću. Lako bi moglo biti da je Polibije ovako intoniranu priču našao u arhivima svoga mecene. Ne bi bilo ništa čudno da neka rimska obitelj u prvi plan stavlja zasluge svoga pretka i istovremeno umanjuje za­sluge njegovog kolege. Ali, ruku na srce, Polibije vjerojatno rat protiv Demetrija interpolira unutar priče o početku sukoba s Hanibalom samo zato što je u tom ratu sudjelovao izravni predak nje­govog zaštitnika.22 Pri tome je opis tendenciozan i donesen s krajnjim namjerama.23 Težište cijele priče stavlja se na opis lukavstva kojim je Emilije nadmudrio Demetrija jer Polibije ovdje za Emilija Paula nastoji unaprijed stvoriti sliku vrlo vještog i hrabrog vojskovođe, da bi tu sliku mogao ka­snije koristiti kao argument kojim će ga braniti od sramote što je svoju vojsku odveo u klaoni­cu kod Kane.24 Da je spomenuo kako je zajed­no s Emilijem u ratu bio i puno čuveniji i kasnije uspješniji vojskovođa Livije Salinator, Emilije ne bi samo morao dijeliti uspjeh, nego bi svaki čita­telj veći dio zasluga automatski pripisao Salina- toru. Tako je Salinator u ovoj prilici morao pasti žrtvom ugleda Scipiona Emilijana među rimskim plebsom: njegov je djed morao biti očišćen od krivnje za poraz kod Kane jer je Scipion Emilijan u sukobu s plebejskim tribunima, jer je protivnik grakhijanske politike i samo mu još treba da se proširi ideja koju kasnije prenosi Silije Italik,25 po kojoj u njegovim venama teče krv onog zlokob­nog konzula koji je skrivio strahotu kod Kane time što je mrzio plebs.

PR ED LO Ž EN O R JEŠEN JE

Kombiniranjem gore navedenih podataka, neke stvari o Drugom ilirskom ratu postaju jasne i neupitne (B r e s s o n , 1995.; C o p p o l a , 1993.; D e r o w , 1991.; G r u e n , 1984.; K i r i g i n , 2004.; N i k o l a n c i , 1957.; W i l k e s , 1969.; Z a n in o v ić , 1998.):

SINIŠA BILIĆ-DUJMUŠIĆ, FEĐA MILIVOJEVIĆ 39

1. godine 219. pr. Kr. rimska država pokreće pre­ventivni rat protiv Demetrija Farskog kako bi osigurala strateško zaleđe prema Makedoniji u očekivanju izbijanja neizbježnog sukoba s Hanibalom;

2. u ovaj rat upućena su oba konzula 219. pr. Kr., Lucije Emilije Paulo i Marko Livije, kasni­je nazvan Salinator;

3. Rimljani prvo zauzimaju grad Dimale, nakon sedam dana opsade. Nakon toga ostali grado­vi sami kapituliraju;

4. rimska flota napada Far, u kojemu se nalazi sam Demetrije. Far pada, a Demetrije uspijeva pobjeći u Makedoniju;

5. konzuli do kraja sređuju prilike u Iliriku i vra­ćaju se u Rim, gdje oba konzula dobivaju tri­jumf;26

6. nakon isteka konzulskog mandata, netko od plebejskih tribuna pred narodom je optužio oba konzula da su u ovom ratu premali dio pli­jena podijelili vojnicima i tako naštetili plebsu.

Skupština tribusa Livija proglašava krivim i osuđuje na novčanu globu, dok Emilije biva oslo­bođen.27 To je bio toliko velik i sramotan skandal i tolika uvreda da su se obojica povukli iz jav­nog života i tek godinama kasnije, na nagovor prijatelja, prihvaćaju kandidaturu za konzulat u trenutku kada državi trebaju sposobni vojskovo­đe zbog hanibalske opasnosti. Uz njihova imena uvijek se napominje da su do kraja života gajili mržnju prema plebsu zbog nepravedne optužbe.

Nadalje, iz činjenice da su pred tribusima op­tužena oba konzula, kao i činjenice da su obojica nagrađeni trijumfom, jasno je i da je svaki od njih imao neku mjeru samostalnosti u zapovijedanju i odlučivanju - tj. jedan od konzula nije bio na­dređen kolegi cijelo trajanje rata. Dakle, svaki je

26 Livijev trijumf: Vir. ili., 50; usp. Suet. Tib., 3. Emilijev tri­jumf: Polyb. 3, 19, 12; 4, 66, 8.

27 Pri tome je zanimljivo da je Emilije bio patricij, a Livije ple­bejae.

28 Postavljanje jednog od konzula na mjesto zapovjednika flo­te redovito se bilježi od godine 260. do 242., te 229. pr. Kr. (Broughton, 1951: 205-218 .; 228.) Godine 217. pr. Kr. također je jedan od konzula, Servilije Gemin, imenovan zapovjednikom flote, ali je zbog većih potreba za kopnenim zapovjednicima predao flotu pretoru Otaciliju Krasu te pre­uzeo zapovjedništvo nad kopnenim trupama (Broughton, 1951 :242-244 ., ad a. 217.).

od konzula dobio svoj resor odgovornosti unutar kojega je imao vlastiti imperium , pri čemu je sva­ki od njih samostalno vodio barem dio operacija (i samostalno odlučivao o raspodijeli tu priku­pljenog plijena).

Neupitno je i da su Rimljani već u fazi plani­ranja ovog rata znali da će u njemu biti potreb­no angažirati ratno brodovlje: Iliri su bili poznati kao vješti pomorci i gusari pa je trebalo od njih zaštititi brodove koji će transportirati ljudstvo i opskrbu preko Jadrana, a osim toga, glavno upo­rište neprijatelja, Far, nalazilo se na otoku. Na kraju, Polibije i Dion potvrđuju da je ratna flota stvarno korištena protiv Demetrija.

Zato se čini da bi idealno rješenje ove situacije bila pretpostavka da su u ovom ratu Rimljani sli­jedili tada već ustaljenu praksu da, u slučajevima kada je u ratu potrebna flota, jedan od konzula zapovijeda kopnenim operacijama, a drugi zapo­vijeda ratnom flotom. Takva je praksa uspostav­ljena u Prvom punskom ratu, koristi se i u Prvom ilirskom ratu, a tek se u makedonskim ratovima začinje običaj da jedan od konzula zapovijeda vojskom, dok mornaricom zapovijeda podređeni mu pretor.28

Kako Polibije u pokušaju hvaljenja Emilija na­glasak stavlja na ono što se događalo na otoku Hvaru, te cijelo vrijeme inzistira na tome da je Emilije taj koji je samostalno potukao Demetri­ja osobno i kako cijela njegova konstrukcija bez toga ne bi imala smisla (a isto potvrđuje i Justin), vjerojatno je napad na otok Hvar spadao u Emi­lijev zadatak zato što je on zapovijedao flotom. Tako, ukoliko pretpostavimo da je Liviju Salina- toru u ovom ratu pripala dužnost zapovjednika kopnenih snaga, a Emiliju Paulu onih pomorskih, dobit ćemo rješenje koje je u potpunoj suglasnosti sa svim podacima iz izvora, kako smo ih gore opi­sali, a omogućit će nam i da nadopunimo pregled poznatih informacija o Drugom ilirskom ratu.

Prvi i vjerojatno vojno-strateški najvažniji cilj napada bili su Demetrijevi gradovi u albanskom zaleđu, među kojima je najvažnije uporište bilo Dimale. Ovaj niz gradova bio je bitan jer su to središta iz kojih se ugrožavaju okolni rimski sa­veznici, ali još važniji kao položaji koji Demetri - ju omogućavaju stratešku vezu s Makedonijom. Zato nije čudo da Rimljani prvo udaraju ovdje jer je tu ključ cijeloga rata, presijecanjem ove veze onemogućava se Makedoniji da intervenira preko Demetrijeve države. Napad na te gradove ubrajao se svakako u zaduženje zapovjednika

40 TKO JE POBIJEDIO DEMETRIJA?«

kopnenih snaga - Livija Salinatora. Livije prvo udara na najjače uporište, Dimale, i uspijeva ga zauzeti nakon tjedan dana opsade. Brzi pad na­vodno neosvojivih Dimala učinkovito je slomio moral Demetrijevog ljudstva u drugim obližnjim uporištima i ona redom kapituliraju. U toj prvoj fazi rata operacije je vodio zapovjednik kopnene vojske, upravo Polibijev ό στρατηγός των 'Ρωμαί ων, a Emilijeva uloga svodila se na zaštitu vojnih transporta, blokiranje luka i eventualno onemo­gućavanje dovlačenja ilirskih pojačanja morskim putem (iz pravca Fara, ali i drugih mjesta) - što nije baš posao koji može donijeti veliku slavu, ali svakako jest vrlo kompleksna i zahtjevna zadaća koja traži vještog organizatora. S te je strane Emi- lije imao sreću kakva se ne događa često vojnim zapovjednicima: nije morao odmah uletjeti u bit­ku i imao je nešto vremena upoznati i uvježbati svoje posade i brodove, pa je bio puno pripravniji kada je došlo vrijeme da krene na daleko ozbilj­niji zadatak.

Pobjedom kod Dimala Rimljani su više-manje ostvarili ono zbog čega su došli na drugu stra­nu Jadrana, zauzeli su ključni strateški prostor. No, Demetrije, neprijatelj kojemu je bio objavljen rat, bio je daleko na Hvaru i još nije bio do kra­ja slomljen. U prvoj fazi rata Rimljani su uspjeli izbjeći ozbiljnu intervenciju Makedonije vjero­jatno zahvaljujući tome što je to onemogućila brzina pada Demetrijevih uporišta. Ali dok god Demetrije postoji kao moćna figura unutar ilirske države, Makedonija može intervenirati u njegovu korist i poništiti trenutne rimske uspjehe. Ili to može učiniti i sam Demetrije osloncem na preo­stale simpatizere među Ilirima za zauzetosti Rima u skorom ratu protiv Kartage. Zato Rimljani nisu mogli zaključiti ovaj rat dok Demetrija ne uklone sa scene.

Ta je zadaća dopala konzulu Emiliju Paulu. Nakon što je zauzeo Dimale, Livije je ostao na ovom prostoru da bi primio kapitulaciju ostalih gradova, ponovno uredio prilike u Iliriji, razmje­stio rimske garnizone i, najvažnije, prisutnošću svojih snaga osiguravao područje i odvraćao Makedoniju i neke od Ilira od intervencije dok se rimska postignuća ne stabiliziraju. A kako se Demetrije utvrdio na otoku Hvaru, sasvim je lo­gično bilo da se na njega krene flotom. Rimska se flota u ovom trenutku mogla osloboditi od naj­većeg dijela zadataka koje je do sada izvršavala: trupe su bile prebačene, goleme količine namirni­ca zarobljene su u Dimalama29 pa se rimska voj­ska barem neko vrijeme mogla prehranjivati na terenu, bez potrebe za opskrbljivanjem iz Italije, a padom Demetrijevih uporišta i tako je najveći dio opasnosti za transportno brodovlje bio uklonjen. Jedina ozbiljna Demetrijeva intervencija mogla se očekivati iz pravca Fara, a upravo tamo je rimska flota upućena. Tako je Emilije dobio svojih pet minuta u ovom ratu i priliku da pred Starigradom povuče svoj lukavi potez, koji nije bio baš toliko odlučujući (jer je grad i dalje pružao otpor i pao je tek kasnije,30 izdajom ili na juriš, ovisno o izvo­ru), ali je omogućio Polibiju da oko toga izgradi sliku vještog i hrabrog vojskovođe. Demetrije mu je uspio umaknuti, ali je zauzeo Far i razorio ga.

Na ovaj su način oba konzula imala vlastito zapovjedništvo i oba su uspješno neposredno za­povijedala ratnim operacijama. Livije pod Dima­lama, a Emilije pod Farom. Zbog toga je i bilo moguće da svaki dobije svoj trijumf. Zbog toga je, na njihovu nesreću, bilo moguće i da ih plebej- ski tribuni obojicu optuže za nepravednu podjelu plijena, a kako su zapovijedali (pa onda i dijelili plijen) na odvojenim mjestima, bilo je i moguće da jedan bude proglašen krivim, a drugi bude oslobođen.

29 Polyb. 3, 18, 1.

30 Ako se doslovno uzme Polibija, tada je grad Far pao Rimlja­nima prilično vremena nakon opisane početne bitke: ope­racije oko Dimala vrlo su brzo završile pa je napad na Far uslijedio još prilično rano u ratnoj sezoni, a Polibije kaže da se Emilije vratio u Rim tek krajem ljeta. Po tome bi izašlo da je Emilijeva opsada Fara trajala prilično vremena. No, to se iz ove formulacije ne može sa sigurnošću tvrditi.

SINIŠA BILIĆ-DUJMUŠIĆ, FEĐA MILIVOJEVIĆ 41

LITERATURA

Bresson, A. (1995): Un aventurier: Démétrios de Pharos, Dialogues d ’histoire ancienne, 21 (1), Be­sançon: Presses universitaires de Franche-Comté, 285-287.

Broughton, T. R. S. (1951): The Magistrates o f the Roman Republic vol. 1, American Philological Assosiation, Atlanta - Georgia: Scolar Press.

Coppola, A. (1993): Demetrio di Faro, un protagoni­sta dimenticato, Problemi e richerce di storia anti­ca, 15, Roma: L’Erma di Bretschneider.

Derow, P. S. (1991): Pharos and Rome, Zeitschrift für Papyrologie und Epigraphik, 88, Bonn: Dr. Rudolf Habelt GmbH, 261-270.

Gruen, E. S. (1984): The Hellenistic World and the Coming o f Rome, Berkely - Los Angeles: Universi­ty of California Press.

Kirigin, B. (2004): Faros, parska naseobina. Prilog proučavanju grčke civilizacije u Dalmaciji, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 96, Split: Arheološki muzej, 9 - 301.

Nikolanci, M. (1957): Pharos, Rimljani i Polibije, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 56- 59, Split: Arheološki muzej, 52-59.

Šašel Kos, M. (2005): Appian and Illyricum, Ljublja­na: Narodni muzej Slovenije..

Wilkes J. J. (1969): Dalmatia. History of the provin­ces of the Roman Empire vol. 2., London: Routled­ge & K. Paul..

Zaninović, M. (1998): Država Demetrija Hvaranina i šibensko područje, Područje Šibenske županije od pretpovijesti do srednjeg vijeka, Znanstveni skup, Šibenik, 18.-20. listopada 1995., Izdanja Hrvat­skog arheološkog društva, 19., Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo, 89-96.

KORIŠTENA IZDANJA ANTIČKIH IZVORA

Api jan

- Rimska. Ilirija od Apijana Aleksandrijskog, prijevod: Ante Starčević, Arkiv za povjesnicu jugoslavensku, knj. VIL, Zagreb, 1863.

- Appians Roman History, vol. II, translation by Horace White, The Loeb Classical Library, London, 1972.

- Appiani Historia Romana, Teubner, P. Viereck, A.G. Roos and E. Gabba (ed.), Leipzig, 1939. (repr. 1962. corrected).

Dion Kasije

- Cassio Dione, Storia romana, II, traduzione di Giuseppe Norcio, Biblioteca Universale Rizzoli, Classici della BUR, Milano, 1995.

- Cassii Dionis Cocceiani historiarum Romanarum quae supersunt, vol. 3, U.P. Boissevain (ed.), Weidmann, Berlin, 1895.

- Marjeta Šašel Kos, Zgodovinska podoba prostora m ed Akvilejo, Jadranom in Sirmijem pri Kasiju Dionu in Herodijanu, Ljubljana, 1986.

Frontín

- Frontinus, Stratagems, translated by Charles E. Bennett, The Loeb Classical Library, London, 1997.

- Frontinus, Stratagemata u četiri knjige, preveo: Ante Matan, Demetra, Zagreb, 2004.

- Iuli Frontini Strategemata, R. I. Ireland (ed.), Teubner, Leipzig, 1990.

Justin

- Justin, Cornelius N epos and Eutropius, translated by Rev. John Selby Watson, Henry G. Bohn, London, 1853.

Liber de viris illustribus Urbis Romae (Pseudo-Aurelius Victor)

- Sexti Aurelii Victoris Liber De Caesaribus Praecedunt Origo Gentis Romanae Et Liber De Viris Illustribus Urbis Romae. Subsequitur Epitome De Caesaribus, Franz Pichlmayr (ed.), Teubner, Leipzig, 1911.

Livije

- Mate Križman, Antička svjedočanstva o Istri, Pula - Rijeka, 1979.

- Tito Livio, Storia di Rom a dalla suaFondazione, vol. 9, traduzione di Lúea Cardinali, Biblioteca Universale Rizzoli, Classici della BUR, Milano, 1994.

- Tito Livio, Storia di Rom a dalla suaFondazione, vol. 10, traduzione di Luigi Galasso, Biblioteca Universale Rizzoli, Classici della BUR, Milano, 1997.

- Titi Livi Ab Urbe Condita, vol. 5, A.H. McDonald (ed.), Oxford University Press, Oxford, 1969.

- Titi Livi Periochae Librorum Ab UrbeCondita, O. Rossbach, (ed.), Weidmannsche Buchhandlung, Berlin, 1910.

- Titus Livius, The History o f Rom e, Ernest Rhys, translator Rev. Canon Roberts (ed.), Everyman’s Library: Classics, London, 1905.

42 TKO JE POBIJEDIO DEMETRIJA?«

Plutarh

- Plutarh, Usporedni životopisi, prijevod: Zdeslav Dukat, Biblioteka Fontes, August Cesarec, Zagreb, 1988.

- Plutarchi vitae parallelae, K. Ziegler (ed.), Teubner, Leipzig, 1964.

- Plutarch’s Lives, Vol. 3, translation by Bernadotte Perrin, The Loeb Classical Library, London, 1932.

Polibije

- Polybii historiae, T. Buettner Wobst (ed.), Teubner, Leipzig:, 1:1905; 2:1889; 3:1893; 4:1904 (repr. Stuttgart, 1962).

- Polibije, Istorije I-II, prijevod: Marijana Riel, Novi Sad, 1988.

- Polybius, The Histories, Vol. 2, translation by W.R. Patón, The Loeb Classical Library, London, 1923.

Svetonije

- Gaj Svetonije Trankvil, Dvanaest rimskih careva, preveo: Stjepan Hosu, Naprijed, Rijeka, 1978.

- C. Suetonius Tranquillus. De Vita Caesarum, C. Suetoni Tranquilli Opera, vol. 1, M. Ihm (ed.), Teubner, Leipzig, 1908.

- Suetonius, Vol. 1, translated by J. C. Rolfe, The Loeb Classical Library, London, 1914.

Valerije Maksim

- Valère Maxime, Faits et dits mémorables. Tome II, Livres IV-VI, trad. Robert Combés, Les Belles Lettres, Collection des Universités de France, Paris, 2003.

Sili je Italik

- Silius Italicus, Punica, Vol. 1, translation by J.D. Duff, The Loeb Classical Library, London, 1961.