ZBORNIK RADOVA P E T O G A H RVAT S KO G S L A V I S T I Č K O G K O N G R E S A

643

Smiljana Narančić KovačSveučilište u Zagrebu Učiteljski fakultet

SLUČAJ DJEČJE KNJIŽEVNOSTI

UDK 821.09-93Izvorni znanstveni članak

U radu se razmatra teorijski status dječje književnosti i njegova povezanost s razlikovanjem visokog i niskog u književnosti i kulturi. Analiziraju se i propituju odrednice dječje književnosti, čitateljstvo, svrha i bliskost s popularnom književnošću, koje je potencijalno svrstavaju među niske književne pojave nedovoljno zanimljive književnoj teoriji. Utvrđuje se da razlozi prešućivanja dječje književnosti ne leže u njezinim obilježjima, nego u nedovoljnom zanimanju za nju. Zaobilaženje dječje književnosti od strane književne teorije i izolacija na koju pristaju njezini istraživači podjednako vode k prepuštanju te teme pedagogiji i metodici nastave književnosti. Iako vrijedni po sebi, takvi su pristupi nedostatni za razumijevanje dječje književnosti kao prvenstveno književne pojave. Zaključuje se da je dječja književnost relevantna tema književne znanosti, te da su istraživači dječje književnosti prve korake u tom smjeru već učinili.

Ključne riječi: dječja književnost, teorija književnosti, književna znanost, visoko i nisko u književnosti, popularna književnost

Z B O R N I K R A D O VA P E T O G A H R VA T S K O G S L AV I S T I Č K O G K O N G R E S A

644

Dječja se književnost obično određuje i izdvaja iz književnosti u općem smislu svojim čitateljstvom. Sukladno tome, istraživači dječje književnosti katkada se dije-le na one koji se prvenstveno bave književnim aspektima njezina određenja i na one koji se bave djecom kao čitateljima, u kontekstu odgoja i obrazovanja (Meek 1982/1990: 167). S tim u skladu, veći dio njezinih povjesničara i teoretičara dolazi iz akademske sredine čija je glavna djelatnost obrazovanje učitelja i odgojitelja, a dio iz sredine koja se bavi usmenom i tradicionalnom književnošću, za koju se obično podrazumijeva da je bliska dječjoj književnosti. Stoga, premda se o dječjoj književnosti objavljuju znanstvene monografije i članci u specijaliziranim znan-stvenim časopisima, te joj se redovito posvećuju simpoziji i konferencije, teorijski rezultati obično ostaju u zatvorenom krugu. Situaciju ne uspijevaju bitno promije-niti niti mnoge međunarodne i nacionalne udruge koje danas širom svijeta skrbe za književnopovijesna, kulturološka i općenito teorijska pitanja vezana uz dječju književnost i književnost za mlade, te za njihovo istraživanje.1

Načelno, teorija književnosti i kulture dječju književnost pretežno previđa ili prešućuje. Takvu su situaciju zapazili mnogi hrvatski i inozemni autori, primjerice, Margaret Meek (1982/1990: 177), Dubravka Zima (2001: 251), Berislav Majhut (2005: 31), i drugi. Zohar Shavit tvrdi da “akademski svijet nije spreman prihvatiti dječju književnost kao legitimno područje istraživanja književnih studija” (2003: 34), a Deborah Thacker se, s obzirom na marginalizaciju dječje književnosti kao područja istraživanja u književnoj teoriji pita je li po srijedi prijezir ili neznanje (2000: 12).

Iako se u hrvatskoj sredini uočavaju iskoraci prema prihvaćanju dječje književ-nosti kao pojavi vrijednoj teorijske pozornosti, pa ugledni znanstveni časopisi kao što su Književna smotra i Umjetnost riječi objavljuju radove o njoj, a znanstvene konferencije poput Petoga hrvatskog slavističkog kongresa otvaraju vrata izlaganji-ma o dječjoj književnosti, takve su iznimke rijetke. Stoga se ovdje razmatra pitanje što odnos teorije prema dječjoj književnosti govori o njezinoj načelnoj pripadnosti visokoj ili niskoj književnosti, ali i kulturi, a također se analizira kako status dječje književnosti povratno utječe na odnos teorije prema njoj.

Budući da dječja književnost postoji kao kulturna i književna pojava, ona bi trebala moći privući pozornost kulturalne i književne teorije. S obzirom na po-dručje istraživanja suvremenih kulturalnih studija, koje svojom temom sasvim le-gitimno drže različite aspekte popularne kulture i kulture svakodnevnoga življenja, kao i u kontekstu suvremene književne teorije koja više ili manje interdisciplinar-nim pristupima razmatra diskursne manifestacije različitih žanrovskih pripadnosti, teorija dječju književnost ne bi trebala previdjeti.

Mogući su razlozi zaobilaženja dječje književnosti kao teme teorijskoga istraži-vanja u tome što joj se pridaje status niske, a ne visoke književne pojave. Tri su mo-guća razloga takve situacije. Prvi je vezan uz njezinu publiku, drugi uz njezinu svr-

1 Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti osnovana je u svibnju 2010.

S. Narančić Kovač: SLUČAJ DJEČJE KNJIŽEVNOSTI

645

hu, a treći uz aspekte koji dječju književnost dovode u neposrednu blizinu po pu larne književnosti, koja je unaprijed svrstana u niski književni registar. Stoga ćemo se u daljnjem izlaganju usmjeriti na razmatranje tih triju aspekata dječje književnosti, u svjetlu njihova značaja za teorijsko zanimanje za nju.

Odrasla književna publika rijetko čita dječju književnost. Još je davne 1923. g. Paul Hazard zabilježio: “poznajem mnoge Francuze koji ne mogu čuti da se govori o dječjoj književnosti, a da ne sliježu ramenima; i sam ovaj pridjev ‘dječja’ umanjuje njezinu vrijednost u njihovim očima” (1944[1932]: 80). Uistinu, i danas će rijetko koji odrasli čitatelj priznati da čita dječju književnost, osim svojoj djeci, ili iz profe-sionalnih potreba, kao da je dječja književnost nešto čega se treba sramiti. Jedno je tumačenje takvoga stava u uvjerenju, a vjerojatno i predrasudi, da su odrasle osobe nadišle i usvojile sve ono što dijete na temelju svojih mogućnosti može usvojiti i razumjeti, pa im je neprilično ‘spuštati se’ na razinu djeteta čitajući tekstove za dje-cu. Drukčije je tumačenje posredno ponudila Jacqueline Rose, koja dječju književ-nost promatra iz psihoanalitičke perspektive. Ona stoga istražuje “ne ono što želi dijete, nego što želi odrasla osoba”, te se na primjeru J. M. Barriejevih tekstova o Petru Panu pita “što je to što odrasli, kroz književnost, žele ili zahtijevaju od djete-ta” (1984/1993: 143). Rose drži da se u dječjoj književnosti kao odrasli suočavamo s “aspektima našega djetinjstva koje bi jedan dio našega uma, dio nad kojim upravo nemamo kontrolu, najradije zaboravio” (13), te u tom smislu razvija tezu o nemo-gućnosti dječje pripovjedne proze.

Tu je tezu kritizirala Maria Nikolajeva, koja odbacuje njezinu implikaciju da nepatvorena komunikacija između odraslih (pisaca) i djece (čitatelja) ne bi uopće došla u obzir i ne bi bila uistinu moguća (2002: 112). Nemogućnost dječje književ-nosti, konačno, osporava već i sama dječja književnost svojim postojanjem. Među-tim, ne mogu se osporiti neki važni uvidi do kojih Rose dolazi u navedenoj studiji, od kojih je jedan da je dječja književnost posao kojim se bave odrasli, tretirajući je kao komercijalnu robu i stavljajući u prvi plan svoje, obično pragmatične, ciljeve (1984/1993: 88).

Ne treba se, dakle, zavaravati – u dječjoj književnosti odrasli uistinu vode glav-nu riječ. U tom smislu Perry Nodelman iznosi da je njezin “implicitni čitatelj (…) dijete čije su glavne osobine ograničena znanja i sposobnosti, a glavne potrebe da ga se zaštiti i poduči” (1996: 147). Pod dječjim se potrebama pritom obično podra-zumijevaju one “što ih odrasli u nekom povijesnom trenutku drže važnima i pri-kladnima za njihov odgoj i obrazovanje” (Glazer 1997: 493). Stoga je odraslima uglavnom do toga da dijete-čitatelja, kao nedovoljno obaviještenoga čitatelja ‘pra-vilno’ usmjere, a dječja književnost, u skladu s takvim razumijevanjem, dobiva pri-djevak didaktičnosti, a time i utilitarnosti.

Tako dolazimo do drugoga mogućega razloga zbog kojega teorija zaobilazi dječju književnost, a to je njezina obrazovna svrha, koja joj se pripisuje od samih početaka. Utilitarnost nije književnosti kao umjetnosti načelno uopće prihvatljiva. Zato pretpostavljena didaktičnost dječje književnosti dovodi u pitanje njezinu pri-

Z B O R N I K R A D O VA P E T O G A H R VA T S K O G S L AV I S T I Č K O G K O N G R E S A

646

padnost korpusu visoke književnosti. Stavlja je u položaj podređen pedagoškim ci-ljevima, pa je isključuje iz obzora teorije književnosti i kulture, a njezin utjecaj na čitatelja svodi prvenstveno na odgojnu, moralističko-moralizatorsku ulogu. Ta se ocjena, međutim, ako i vrijedi za pojedine tekstove i žanrovske inačice dječje knji-ževnosti, nipošto ne može pripisati dječjoj književnosti kao takvoj, o čemu svjedo-če već i površni uvidi u neke od klasika, kao što su, na primjer, Carrollovi romani o djevojčici Alici nastali usred viktorijanskoga doba, a izrazito su ironični i kritični prema njegovim proklamiranim vrijednostima, ili Priče iz davnine Ivane Brlić Ma-žuranić, osobite izražajne i tematske slojevitosti i kulturološke sofisticiranosti, kao i neprijeporne književne vrijednosti.

Prigovori dječjoj književnosti zbog didaktičnosti zanemaruju činjenicu da je njezina obrazovna vrijednost usporediva s onom koju u sebi nosi svaka dobra knji-ževnost, a koja se tradicionalno povezuje upravo s visokom književnošću. Iako je dječja književnost velikim dijelom, kako kaže Christine Wilkie-Stibbs, “formalno konzervativna”, ipak ima “ogromnu odgovornost uvesti mlade čitatelje u dominan-tne književne, lingvističke i kulturalne kodove svoje kulture.” Osim toga, dječja književnost, osobito u novije vrijeme, “propituje konvencionalne književne vrste dječje književnosti i krši kodove”, te “proširuje obzorja književnih kompetencija mladih ljudi i potiče ih da uvijek sve intenzivnije sudjeluju u Barthesovoj ‘cirkular-noj memoriji čitanja’” (2004: 188). Upravo je zbog takvih osobina i vrijednosti viso-ka književnost postala temeljem svakoga obrazovanja, a nadasve humanističkoga. Ako teorija zbog toga ne zaobilazi visoku književnost, jasno je da to ne može biti razlogom niti zaobilaženju dječje književnosti. Čini se da je ideja o didaktičnosti, tj. utilitarnosti dječje književnosti i njezina povezanost s obrazovanjem dječjoj knji-ževnosti veći teret nego ne-dječjoj, jer se didaktičnost i utilitarnost pojedinačnih djela i vrsta dječje književnosti neopravdano poopćuje i pripisuje dječjoj književ-nosti u cjelini. Kao što slijedi iz našega prethodnoga izlaganja, takav je stav moguće protumačiti samo kao predrasudu, te ne može biti opravdanim razlogom prešući-vanja dječje književnosti kao teme teorijskoga razmatranja.

Treći je mogući razlog teorijskoga zaobilaženja dječje književnosti njezina če-sto spominjana bliskost i podudaranje s pučkom, popularnom, odnosno trivijal-nom književnošću, tj. s oblicima niske književnosti. Tu je tezu moguće raščlaniti na pet zasebnih aspekata, po kojima ćemo u nastavku provesti usporednu analizu dječje i popularne književnosti; a to su čitateljstvo, komercijalizacija, višemodal-nost, posvajanje oblika koje je napustila visoka književnost i sklonost žanrovskoj shematizaciji.

Rašireno je mišljenje da se i popularna i dječja književnost upućuju čitateljstvu koje je neobrazovano, nedovoljno upućeno ili nesofisticirano. I djeca i puk, tj. širo-ka publika, zbog toga se smatraju nedoraslima visokoj književnosti. Ne ulazeći ov-dje u razmatranje sofisticiranosti bilo koje od tih književnih publika, a osobito dječje, valja upozoriti na bitnu razliku između dječje i popularne književnosti. Nai-me, kvalitetna se djela dječje književnosti vrlo rijetko upućuju samo djetetu, nego,

S. Narančić Kovač: SLUČAJ DJEČJE KNJIŽEVNOSTI

647

naprotiv, dvostrukom ili dvojnom adresatu, kao što je to pokazala Barbara Wall (1991). Djela dječje književnosti redovito nude višestruke interpretativne razine, oslanjajući se pritom na različite razine interpretativnih kompetencija svojih po-tencijalnih čitatelja, bilo djece ili odraslih.

Naglašena komercijalizacija, odnosno tretiranje djela dječje i popularne knji-ževnosti kao robe, aspekt je koji se ne može ni zanemariti niti osporiti. U Književ-nom leksikonu Milivoj Solar dječju književnost upravo po tome dovodi u vezu s trivijalnom, opisujući je kao “veliku i razgranatu instituciju koja ima svoje autore, nakladnike, časopise, reklamu i tržište kakvo se količinom može mjeriti jedino s tržištem tzv. trivijalne književnosti” (2007: 86). Takvu je ocjenu na već citiranom mjestu iznijela i Rose. Nije tajna da su Johna Newberyja sredinom 18. stoljeća pr-venstveno poslovni duh i izgledi dobre zarade naveli na izdavanje knjižica za djecu. Međutim, on je time potaknuo razvoj dječje književnosti, koja se s vremenom u svojim najboljim izdancima razvila u intelektualno zahtjevnu, nadasve inovativnu književnost. Osim toga, tko bi se usudio reći da visoka i ne-dječja književnost može bez tržišta? Bez dobro organiziranoga izdavaštva ni najbolje djelo visoke književno-sti ne može naći put do čitateljstva, do pozornosti književne kritike, a jednako tako niti do pozornosti književnih teoretičara i povjesničara. Bez svega toga, njegova vrijednost i pripadnost visokoj književnosti ostala bi sasvim nepoznata. Zato ko-mercijalizacija ne pripada dječjoj književnosti kao njezina specifična osobina. Osim toga, puna ili prazna lisnica sama po sebi ne podrazumijeva automatski viso-ku ili nisku (ili obrnuto) kakvoću književnoga djela, bez obzira na to radi li se o dječjoj književnosti ili o književnosti općenito.

Višemodalnost u ovom kontekstu prvenstveno razumijemo kao pridruživanje vi-zualne sastavnice tekstu, tj. kroz ilustraciju. Poznato je da se djela trivijalne književ-nosti uvezuju u blještave i napadno ilustrirane korice, a jednako je tako poznato da se dječja književnost obično ilustrira, za razliku od visoke književnosti, koja tradicional-no do čitatelja dolazi isključivo posredovana prirodnim jezikom. Ako se na koricama ili u zbirci pjesama i nađu ilustracije, pazi se da budu decentne i minimalističke, često na rubu apstrakcije. Međutim, u novije vrijeme, vizualna komunikacija doseže viso-ku razinu sofisticiranosti, višemodalni mediji i umjetnosti osvajaju prostor visoke kulture, a postmoderna pretapanja često dovode i visoku književnost u blizinu vizu-alnoga posredovanja, upućujući, primjerice, na vizualne aspekte tiska i sloga, dok te-oretičari upozoravaju na važnost parateksta (usp. Genette 1997[1987]) za razumije-vanje književnoga djela. U tom se kontekstu naglašena formalna i vizualna strana prezentacije djela dječje književnosti više ne može tumačiti kao nedostatak, a u naj-manju ruku ne kao razlikovna sastavnica u odnosu prema visokoj književnosti, koja bi je isključila iz obzora interesa književne ili kulturalne teorije.

Posvajanje oblika koje je napustila visoka književnost uistinu često nalazimo i u trivijalnoj i u dječjoj književnosti. Primjerice, Rose pokazuje kako se ideja i lik, te scensko uprizorenje priče o Petru Panu izvorno nisu pojavili kao dječja drama, nego u statusu “negdje između uglazbljene komedije i pantomime, za koje se obje držalo

Z B O R N I K R A D O VA P E T O G A H R VA T S K O G S L AV I S T I Č K O G K O N G R E S A

648

da predstavljaju niski status u [korpusu djela] engleske drame” (1984/1993: 101). U dječju književnost ulazi Petar Pan dakle kao takva ‘preživjela’ dramska forma, i to tek naknadno. Uistinu, dječja književnost preuzima i njeguje mnoge vrijedne, ali ne više aktualne književne forme, poput popularne književnosti. Međutim, za razliku od nje, upravo na toj podlozi gradi i realizira svoju složenu, zahtjevnu, kreativnu i uzbudljivu intertekstualnost.

Konačno, sklonost žanrovskoj shematizaciji uočava se u dječjoj književnosti kroz relativno jasno postavljene i predvidive modele pojedinih žanrova, kao što su roman o dječjoj družbi, o siročetu, pustolovni roman (usp. Majhut 2005), robinzo-nada, problemski roman, internatski roman itd. Slično, trivijalna književnost po-stoji prvenstveno u strogo strukturiranim obrascima ljubavnih, detektivskih roma-na, romana o Divljem zapadu, itd. Međutim, kao što je pojasnio Solar, trivijalna se književnost ne može sasvim odrediti samo osobinama koje proizlaze iz takve žan-rovske jednoličnosti “jer se njezine često spominjane osobine, kao shematičnost, stilska jednostavnost, prilagođenost određenim ukusima i pridržavanje žanrovskih konvencija, može primijetiti i u mnogim djelima općepriznate umjetničke vrijed-nosti” (2007: 369). Solar takvu situaciju objašnjava suvremenom anarhijom ukusa. Ona se, međutim, ne može unaprijed uzeti s negativnim vrijednosnim predzna-kom, nego je također i rezultat različitih kulturalno-povijesnih okolnosti. Ne ulaze-ći u njih, možemo ovdje ustvrditi da ocjena o žanrovskoj konvencionalnosti ne funkcionira kao kriterij razlikovanja dječje književnosti od visoke književnosti, kao što to nije niti u slučaju trivijalne književnosti, tim prije što se dječja književnost, za razliku od trivijalne, nipošto ne može svesti samo na žanrovski čista djela.

Osim toga, dječja je književnost slična trivijalnoj samo po izdvojenim obilježji-ma, ali nipošto u cjelini. Kao što kaže Majhut, “dok su najbolja djela trivijalne knji-ževnosti i dalje nekanonska trivijalna književnost, najbolja djela dječje književnosti su remek-djela umjetničke književnosti” (2005: 36). Nadalje, “nema u dječjoj knji-ževnosti vrsta i podvrsta kojih ne bi bilo u tzv. velikoj književnosti, ali nisu jednako raspodijeljene” (Crnković i Težak 2002: 14). Drugim riječima, dječja književnost može biti i banalna i jednostavna; ali i sofisticirana i bogata: u njoj ima i visokih i niskih primjeraka, kao i u književnosti općenito. Stoga je i dječja književnost legiti-mno područje teorijskoga istraživanja. O tome svjedoče i povremeni osvrti “ne-dječjih” književnih teoretičara na djela dječje književnosti i književnosti za mlade, u kojima se dječja književnost može dovesti u vezu i s manifestacijama visoke kul-ture (usp. Kravar, 2010).2 Neposredno je o tome kroz svoje iskustvo progovorila Linda Hutcheon, profesorica komparativne književnosti sa Sveučilišta u Torontu:

2 U knjizi Kad je svijet bio mlad - visoka fantastika i doktrinarni antimodernizam, prvoj u nas koja načelno teorijski razmatra fantastiku kao “vrstu popularne književnosti”, Zoran Kravar izgrađuje “metodički profiliran pristup tolkienovskoj pripovjednoj književnosti” (2010: 2). Pritom u razmatra-nje uključuje cikluse romana The Chronicles of Narnia C. S. Lewisa i Earthsea Quartet Ursule LeGuin, makar i ne spominje njihovu pripadnost korpusu dječje književnosti i književnosti za mladež koja im se u izvorišnim književnostima neupitno pripisuje. Studija je usmjerena na “odnose i poklapanja iz-

S. Narančić Kovač: SLUČAJ DJEČJE KNJIŽEVNOSTI

649

“duboko žalim što mi je tako drugo trebalo da shvatim da sam mogla proučavati (i predavati) sve teme koje sam proučavala (i predavala) u cijeloj svojoj karijeri, služe-ći se ogromnim i bogatim korpusom dječje književnosti” (2008: 170).

Na temelju izloženih argumenata možemo zaključiti da se razlozi prešućivanja dječje književnosti ne mogu naći u njoj samoj, u njezinim obilježjima, pa niti u kontekstu njezina pojavljivanja. Čini se da se dječja književnost zaobilazi jedno-stavno zato što se drži da zbog prevelike jednostavnosti, ili infantilizma, ne bi teori-ji imala što ponuditi, pa se u akademskim krugovima nedovoljno poznaje. Narav-no, ne mislimo time reći da je poželjno da svi književni teoretičari poznaju, a još manje, istražuju dječju književnost. Problem je prije u tome što se dječja književ-nost često odbacuje ili prosuđuje unaprijed, a da se uopće ne proučava, a katkada niti ne čita.

S druge strane, nedovoljna povezanost istraživanja dječje književnosti i teorije književnosti prvenstveno je odgovornost istraživača dječje književnosti. Rješenje nije u odustajanju i pristajanju na izolaciju, kakvo se iščitava u izjavi Z. Shavit, koja konstatira da “pokušaj promjene statusa dječje književnosti postaje gubljenje vre-mena (…) i neće nas nikamo dovesti” (2003: 34).

Prešućivanje i odbacivanje dječje književnosti od strane ‘općih’ teoretičara knji-ževnosti, kao i izolacija na koju pristaju istraživači dječje književnosti, podjednako dovode do isključivanja dječje književnosti iz korpusa relevantnih teorijskih tema i književnoznanstvenih istraživanja. I jedni i drugi tretiraju dječju književnost is-ključivo kao dječje štivo i školsku lektiru, i kao takvu je sasvim prepuštaju pedagoš-kim disciplinama i metodici nastave književnosti. Nemamo ovdje namjeru osporiti potrebu, svrhovitost i vrijednost tih istraživanja, ali je sigurno da je nedostatno i ograničavajuće dječju književnost kao predmet istraživanja prepustiti isključivo tim disciplinama. Dječja je književnost kao književnost nedvojbeno vjerodostojan predmet zanimanja književne znanosti.

Napokon, pogrešno je ipak reći da teorija ignorira dječju književnost, jer uisti-nu postoje njezini istraživači koji je teorijski utemeljeno proučavaju. To što dječju književnost i njezino istraživanje zanemaruje akademska zajednica u cjelini, ne znači da treba odustati ili da dječja književnost nema svoje mjesto u književnoj znanosti. Dosadašnje studije započele su proces koji vodi k afirmaciji dječje knji-ževnosti kao ravnopravne teme teorijskih istraživanja. Hoće li vrata ostati samo odškrinuta, ovisi o široj znanstvenoj i akademskoj zajednici. Pitanje je samo može li ona sebi priuštiti da ih sasvim ne otvori.

među visoke fantastike i regresivnih, antimodernističkih ideja, ideologija i filozofija” (9), što ih je Kravar pod pojmom “antimodernizam” teorijski izložio u zasebnoj knjizi (2003).

Z B O R N I K R A D O VA P E T O G A H R VA T S K O G S L AV I S T I Č K O G K O N G R E S A

650

Literatura

Crnković, Milan i Dubravka Težak, Povijest hrvatske dječje književnosti: od početa-ka do 1955. godine, Znanje, Zagreb, 2002.

Genette, Gérard, Paratexts: Thresholds of Interpretation, prev. Jane E Lewin, Cam-bridge University Press, Cambridge, 1997[1987].

Glazer, Joan I., Introduction to Children’s Literature, Pearson Education, Boston etc., 1997.

Hazard, Paul, Books, Children and Men, prev. Marguerite Mitchell, The Horn Book, Inc., Boston, 1944[1932].

Hutcheon, Linda, “Harry Potter and the Novice’s Confession”, The Lion and the Unicorn, 32, 2008., br. 2, str. 169-179.

Kravar, Zoran, Antimodernizam, AGM, Zagreb, 2003.Kravar, Zoran, Kad je svijet bio mlad - visoka fantastika i doktrinarni antimoderni-

zam, Mentor, Zagreb, 2010.Majhut, Berislav, Pustolov, siroče i dječja družba: hrvatski dječji roman do 1945., Za-

vod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2005.

Meek, Margaret, “What counts as evidence in theories of children’s literature?”, u: Children’s Literature: The Development of Criticism, ur. Peter Hunt, Routled-ge, London i New York, 1982/1990, str. 166-182.

Nikolajeva, Maria, “Growing up: The dilemma of children’s literature”, u: Children’s Literature as Communication, ur. Roger D. Sell. John Benjamins Publishing Company, Amsterdam and Philadelphia, 2002., str. 111-136.

Nodelman, Perry, The Pleasures of Children’s Literature, Longman, New York, 1996.Rose, Jacqueline, The Case of Peter Pan, or The Impossibility of Children’s Fiction,

University of Pennsylvania Press, Philadelphia, 1984/1993.Shavit, Zohar. “‘Cheshire Puss,… Would you tell me, please, which way I ought to

go from here?’ Research of Children’s Literature – The State of the Art. How did we get there – how should we proceed”, u: Realismo Social y Mundos Imaginarios: Una Convivencia para el Siglo XXI, ur. José Santigago Fernán-dez Vázquez, Ana Isabel Labra Cenitagoya i Esther Laso León, 30-41. Alcalá: Servicio de Publicaciones de la Universidad de Alcalá, 2003.

Solar, Milivoj, Književni leksikon, Matica hrvatska, Zagreb, 2007.Thacker, Deborah, “Disdain or ignorance? Literary theory and the absence of

children’s literature”, The Lion and the Unicorn, 24, 2000, br. 1, str. 1-17.Wall, Barbara, The Narrator’s Voice: The Dilemma of Children’s Fiction, St. Martin’s

Press, New York, 1991.

S. Narančić Kovač: SLUČAJ DJEČJE KNJIŽEVNOSTI

651

Wilkie-Stibbs, Christine, “Intertextuality and the child reader”, u: International En-cyclopedia of Children’s Literature, 2. izd., sv. I, ur. Peter Hunt, Routledge, London i New York, 2004., str. 179-190.

Zima, Dubravka, “Dječji roman tridesetih godina: Mato Lovrak i Erich Kästner.” Umjetnost riječi, 45, 2001, br. 3-4, str. 251-266.

Summary THE CASE OF CHILDREN’S LITERATUREThe paper deals with the theoretical status of children’s literature and its connection with the distinction between the high and the low in literature and culture. It considers the features of children’s literature, i.e. its readership, its purpose and its correspondences with popular literature, which potentially categorize it as a low literary phenomenon, possibly uninteresting to literary theory. The hypothesis is declined, and it is argued that theory does not overlook children’s literature because of its features, but rather because of the lack of interest within the field of literary studies. Avoiding children’s literature in the context of literary theory on the one hand and the isolation accepted by its researchers on the other, both lead to surrendering it exclusively to pedagogical research contexts. While valuable in themselves, such approaches are not adequate in terms of understanding children’s literature as such. It is concluded that children’s literature is a legitimate subject of literary studies, and that its researchers have already made the first steps in the direction of its recognition in the theoretical context.

Keywords:children’s literature, theory of literature, literary studies, high vs. low literature, popular literature

Z B O R N I K R A D O VA P E T O G A H R VA T S K O G S L AV I S T I Č K O G K O N G R E S A

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 120623089 ISBN 978-953-6104-83-3

ZBORNIK RADOVA P E T O G A H RVAT S KO G S L A V I S T I Č K O G K O N G R E S A

ISBN 978-953-6104-83-3, KNJIGA I i II, Rijeka 2012.

Z B O R N I K R A D O VA P E T O G A H R VA T S K O G S L AV I S T I Č K O G K O N G R E S A

Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa Peti hrvatski slavistički kongres održanoga u Rijeci od 7. do 10. rujna 2010. ISBN 978-953-6104-83-3 KNJIGA I i II, Rijeka 2012.

Izdavač: Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci Sveučilišna avenija 4, Rijeka, Hrvatska Za izdavača: Predrag Šustar Uredništvo: Irvin Lukežić, Ines Srdoč-Konestra, Milorad Stojević, Diana Stolac, Marija Turk, Karol VisinkoUrednice: Marija Turk, Ines Srdoč-Konestra Tajnice uredništva: Maja Opašić, Saša Potočnjak Recenzenti: Danijela Bačić-Karković Evelina Rudan Vesna Bjedov Dubravka Sesar Antonija Bogner-Šaban Diana Stolac Ivan Bošković Marijan Šabić Branka Brlenić Vujić Ljiljana Šarić Loreta Georgievska-Jakovleva Branka Tafra Zrinka Jelaska Dubravka Težak Tatjana Jukić-Gregurić Vasil Tocinovski Ivan Lozica Josip Užarević Iva Lukežić Željko Uvanović Ljiljana Marks Ivana Vidović Bolt Blaženka Martinović Irena Vodopija Hrvojka Mihanović Salopek Jasmina Vojvodić Aleksandar Mijatović Silvana Vranić Cvjetko Milanja Tvrtko Vuković Sanja Nikčević Marija Znika Dunja Pavličević Franić Sanja Zubčić

Jezična redakcija: autorska

Likovno oblikovanje logotipa: Astoria dizajn studio

Likovno oblikovanje naslovnice i pregradnih stranica: Astoria dizajn studio

UDK: Jelena Lanc, Filozofski fakultet u Rijeci

Adresa uredništva: Hrvatski slavistički odbor Hrvatskoga filološkog društva Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci Sveučilišna avenija 4, 51000 Rijeka, HrvatskaGrafička priprema za tisak: Tempora, Rijeka Tisak: AKD d.d. ZagrebNaklada: 400 primjeraka Žiro račun: 2360000-1101536455, Filozofski fakultet u Rijeci, s naznakom “za Peti hrvatski slavistički kongres”

Izlaženje Zbornika financijski su potpomogli: Grad Rijeka – Odjel gradske uprave za kulturu, Zaklada Sveučilišta u Rijeci, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa

Z B O R N I K R A D O VA P E T O G A H R VA T S K O G S L AV I S T I Č K O G K O N G R E S A

Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa

održanoga u Rijeci od 7. do 10. rujna 2010.

Knjiga 2.

Filozofski fakultetRijeka, 2012.

Peti hrvatski slavisticki kongres

�