POST-CULTURE AND DEATH(T) OXICATION OF “NORMAL ...
-
Upload
khangminh22 -
Category
Documents
-
view
0 -
download
0
Transcript of POST-CULTURE AND DEATH(T) OXICATION OF “NORMAL ...
123
International Journal of Scholarly Papers for Media and Society Research
Stjepcevic, A. (2015), „Post‐Culture and Death(T) Oxication of ʹNormalʹ or
How to Read a Postmodern Culture”,
Media dialogues / Medijski dijalozi, Vol. 8, No. 3, pp. 123‐136.
mr ANITA STJEPČEVIĆ
Univerzitet Crne Gore, Filozofski fakultet Nikšić,
Crna Gora
POST‐CULTURE AND DEATH(T) OXICATION OF “NORMAL”
OR HOW TO READ A POSTMODERN CULTURE
Abstract: The Man of the post‐culture is pressed by discomfort, infused with
anxiety and challenged by uncertainty. Ideological shaping of society with
cultural and political hegemony did not disappear, but serves itself with li‐
bertarian aesthetics of ʺeverything is permittedʺ democracy. Modern culture
sheds trough the whole community, reaching the banal details of everyday li‐
fe. The aim of this study is to, by examining the theoretical approaches in the
study of culture, reach discourse and interests behind the cultural values
shaped in the jargon of desirable and normal. Focus is set on the plane of
theory that, rather than to heuristically circles the ʺview of the worldʺ, repre‐
sents the basis for active participation in it. This highlights its somewhat
instumentalistic character and ʺinterveningʺ logic, which should mediate in
everyday social situations. The possibility of ontological ex‐pression of the
ʺordinaryʺ man, through his subjectiveness, in relation to the different forms
of power, is the following landmark of the upcoming paper.
Key words: post‐culture, cultural studies, post‐structuralism, postmoder‐
nism, feminism and popular culture.
124
POSTKULTURA I DED(T)OKSIKACIJA „NORMALNOG“
ILI KAKO ČITATI KULTURU POSTMODERNE
Apstrakt: Čovjek postkulture pritisnut je nelagodom, prožet strepnjom i i‐
zazvan neizvjesnošću. Ideološko oblikovanje društva kulturnom i političkom
hegemonijom nije nestalo, već se služi slobodarskom estetikom „sve je dozvo‐
ljeno“ demokratije. Savremena se kultura proliva po cijelom društvu, sve do
banalnih detalja svakodnevnog života. Cilj ovog rada je da, uvidom u teorij‐
ske pristupe unutar studija kulture, dopre do diskursa i interesa koji stoje iza
kulturnih vrijednosti, uobličenih u žargon o poželjnom i normalnom. Fokus
postavljamo na ravan teorije koja, umjesto da heuristički zaokruži „sliku svi‐
jeta“, predstavlja osnovu za aktivno djelovanje u njemu. Ovim se naglašava
njen unekoliko instumentalistički karakter i „intervenišuća“ logika, koji treba
da posreduju u svakodnevnim društvenim situacijama. Mogućnost ontolo‐
škog ospoljavanja „običnog“ čovjeka, kroz subjektivni izraz, u odnosu na raz‐
ličite vidove moći, naredni je reper predstojećeg izlaganja.
Ključne riječi: Postkultura, studije kulture, poststrukturalizam, postmoder‐
nizam, feminizam, popularna kultura
1. TEORIJSKI UPLIV U KULTURNO
Analize postulata kulture savremenog doba: rušenja tradicionalnih vrijednosti
i razapinjanja moralne rigidnosti, eskalacija komercijalnih sadržaja koji nadražavaju
sklonosti ka potrošačkom hedonizmu, multikulturalna proliferacija i snaženje položaja
marginalnih grupa, sve to zaogrnuto plašom globalizacije, izrasle su na dekonstrukti‐
vističkim tendencijama humanizma modernih teorija. Ovaj „korpus teorijskog mišlje‐
nja“ (Đorđević, 2009, s. 12), ujedinjen sintagmom studije kulture1, obuhvata različite
kulturalizme, marksizme, feminizme, psihoanalize i sve one teorije sa prefiksom
„post“ koje se ravnaju (i stapaju) sa kompleksnom platformom kulture postmoderne.
Zajedničko ovim „konceptualnim mapama“ je „zalaganje protiv tradicije, protiv moderni‐
stičkih vrijednosti, protiv ideje homogenih i zatvorenih kultura, protiv elitizma bilo koje vrste i
protiv diskriminacije svake vrste“ (Ibid., s. 13).
Svaka društvena praksa, bez obzira koliko obično izgledala, postaje relevan‐
tan predmet promišljanja. To hoće reći da elitistička praksa izuzimanja svakodnevnog
života iz okvira analiza kulture odumire. Otkriti, demistifikovati i dekontruisati ideo‐
loški podtekst u svim činjenicama, opšteprihvaćenim hijerarhijama, podrazumijevaju‐
1 U nastavku će se ovim konceptom označavati kompleksan i heterogen diskursivni format
kojim se tretira kultura savremenog doba tj. postkultura. Kao nosilac priče o studijama kulture,
sredinom XX vijeka, pojavio se Centar za istraživanja savremene kulture u Birmingemu, čiji su
rad obilježila imena poput Rejmond Vilijams, Ričard Hogart, Edvard Tompson
125
ćim istinama društvenog života, koje se smatraju normalnim i prirodnim, odnosno
razbiti „sve prakse označavanja“ i naglasiti da ništa u kulturi nije ni fiksirano ni prirodno,
pokretačko je gorivo studija kulture i svih referentnih teorija. Pri tome, kulturu defini‐
šemo kao „procesualni i dijalektički“ (Erdei, 2008, s. 47) aspekt uzajamnog konstituisanja
ljudi i značenja, kao stalni proces ustanovljavanja i redefinisanja društvenih odnosa,
kao dinamički proces označavanja nastao u interakciji tvoraca značenja i onih koji ih
interpretiraju, bilo da ih prihvataju, koriste ili odbacuju.
2. USPON GOMILE I „OMASOVLJAVANJE“ KULTURE
Progresivistički duh prosvetiteljstva gradio se na vjeri u univerzalni ljudski
racio, prkoseći svim oblicima religijskog dogmatizma. Kultura je bila povlašćeno sred‐
stvo „poliranja uma“ (Đorđević, Ibid., s. 24), dokaz o superiornosti čovjeka nad priro‐
dom, riječju civilizacija. Prosvetiteljski je univerzalizam bio ideološka skica evropocen‐
trizma sa svojom kolonijalnom slabošću. Iziritiran istorijom Evrope, Ruso reaguje za‐
govaranjem kulturnog pluralizma kojim se, po prvi put, prepoznaje postojanje mnoš‐
tva homogenih i autentičnih kultura različitih naroda.
Na kritici racionalizma i progresivističke ideje nastajao je romantizam sa vje‐
rom u imaginarno, čulno, povratkom prirodnom, sa demijurgom koji prkosi mehanici‐
zmu industrijskog doba. Kultura, koja se razvija kroz umjetnost, pripada nadarenim
pojedincima. Naporedo sa ovim pristupom (umjetnosti kao povlašćenog domena kul‐
ture) romantizam osluškuje Rusoov govor i razvija, kako će se pokazati, uticajnu kon‐
cepciju kulture uvodeći je u ukupan život zajednice. Kulturno nije više isključivo u
domenu „duhovnog“, ono je uplivalo u institucije, prakse i običaje, tvoreći živo tkivo
društvenog života.
Rani period industrijalizacije (sa logikom sekularizma i individualizma) bio je
praćen razvojem gradova i rastom, „omasovljavanjem“ urbane populacije. Sa pojavom
masovnog društva (gomile) nastaje i sirova, masovna kultura (fotografija, film, štam‐
pa, radio itd.) prepoznata kroz komercijalizaciju i industrijalizaciju kulture, usmjerene
ka lukrativnim ciljevima. Kako desni tako i lijevi2 kritičari (posebno glasni između dva
svjetska rata) u „ukusu besprizorne gomile“ (Dorđević, Ibid., s. 30) i trendovima omaso‐
vljavanja, pronalaze tumor koji, lakim sadržajima, kičem, senzacijama, nagriza „visoku
kulturu“. Dok prvi u masovnom društvu vide uzrok potencijalne anarhije, drugi u
njemu čitaju namjeru kapitalizma u stvaranju kontrolisanih, homogenizovanih, pasiv‐
nih potrošača. „Kod prvih je masa uzrok modernog zla, kod drugih je žrtva. Kod prvih ma‐
2 Ljevičarsku kritiku predvodili su Teodor Adorno i Maks Horkhmajer koji razvijaju pojam „industrije kultu‐
re“. Tako se masovna kultura smatra izdankom kapitalističkog načina proizvodnje i njegovog intrumentali‐
stičkog poretka. Posebno istaknuti kritičari desne orijentacije bili su Metju Arnold i F.R. Livis koji zagovara‐
ju elitistički pristup kulturi i insistiraju na adekvatnim državnim, kulturnim politikama koje će, edukacijom,
oporaviti društvo vraćajući ga na prava mjerila vrijednosti. Tzv. „livisti“ su bili prvi koji su započeli ozbilj‐
nu analizu popularne kulture. ‐ više u Đorđević, ss. 34‐35.
126
sovna kultura proizilazi odozdo, kod drugih ona je nametnuta odozgo (Ibid, s. 35).“ Ljevičar‐
ski kulturalisti na čelu sa Frankfutskom školom, zamjenju polaznu premisu ekonom‐
skog determinizma ulogom (pseudo)kulture u funkciji manipulacije. „Nezasita unifor‐
mnost čini da čitav svijet prolazi kroz filtere kulturne industrije težeći pukoj kvantifikaciji, vječi‐
tom umnožavanju istog, imitaciji sebe same“ (Ibid, s. 37). Kulturna industrija umrtvljuje i
obesmišljava ljudsku individualnost, lišava je prerogativa unutrašnje slobode, koja je
zarobljena medijskim porukama, predana konformizmu i obmanuta idejom o „svijetu
bez promjena“.
Uviđajući zamah ukupne demokratizacije društva, Valter Benjamin (1974. s
115) traži poziciju pomirenja između koncepta moderne i masovne umjetnosti. Pojavom
reprodukcije ona biva izmještena iz larpurlartističke pozicije samodovoljnosti i ritualnog
okruženja u javni prostor. Zahvaljujući ovoj pojavi, putem novih medija, publika postaje
aktivni učesnik u interpretaciji svijeta. U želji da ublaži pogled na masifikaciju kao des‐
truktivnu pojavu, Benjamin u novoj umjetnosti reprodukcije vidi način spajanja „uživa‐
lačkog“ i kritičkog stava publike. Kultura postaje svakodnevna praksa, cjelokupan način
života, teren za iskazivanje „kreativnosti, imaginativnosti i sklonosti ka otporu“ (Đorđević,
Ibid., s. 42) dok se potcjenjivačke kvalifikacije potrošača, kao kulturnih idiota, opovrga‐
vaju. Time je, pozicijama kulturalista, 1960‐ih godina, obilježen početak discipline studi‐
ja kulture.
Kulturalizam se, upravo, razvija na tezi aktivnog ljudskog angažovanja u kul‐
turnoj proizvodnji. Fokus je primarno bio na prakse radničke klase koja se, mada prib‐
jegava „plastifikovanim formama“ kulture šećerne pjene, reklama, filma, pojavljivala kao
konstituent svog životnog stila, kao „subjekat kulturnih procesa u heterogenom društvu in‐
dustrijskog kapitalizma“ (Ibid, s. 49). Pluralizam stilova života (vrijednosti, tradicija, ide‐
ja, institucija) različitih grupa uronjen je u odnose antagonizama i čini srž svakog (kla‐
snog) društva. Kultura postaje „arena i poprište borbe“, u početku klasa, a demokra‐
tizacijom društva i razvojem praksi poput feminizma, i ostalih marginalnih grupa: že‐
na, rasa, etničkih manjina, seksualnih manjina, sa dominantnom, zvaničnom kulturom
tzv. „blokom moći“.
3. (POST)MARKSISTIČKA BORBA SA ISKRIVLJENIM STANJEM
SVIJESTI
Postavka klasičnog marksizma prema kojoj od oblika materijalne reprodukcije
društva zavisi način konstituisanja društvenih položaja (Lazić, 1994), iako u postmar‐
ksističkoj tradiciji osporavana, pružila je dodatan impuls razvoju studija kulture. Po‐
sebno u onom djelu gdje se dokazuje težnja za ideološkom hegemonijom kolektivno‐
vlasničke klase čija se racionalnost, u veberovskom smislu, postavljala kao Racional‐
nost uopšte. Vladajuća ideologija tako se tumači kao „iskrivljeno stanje svijesti“ koje se
nameće kao prirodno, ali na koje potčinjene grupe često pristaju, radeći protiv svojih
interesa. Đorđević postavlja pitanje: “Kako je moguće da niže klase dragovoljno prihvataju
127
kulturu koja im se nameće odozgo i služi manipulaciji?” Antonio Gramši prikazano stanje
razumijeva kroz kocept hegemonije kao „procesa stvaranja, održavanja i reprodukcije domi‐
nantnog skupa značenja u jednom društvu“ (Ibid., s. 70), koji kombinuje silu i pristanak,
izraženu putem sredstava javnog mišljenja: novina i udruženja. Cilj hegemonije (u
svom kapitalnom djelu Imperij, Hart i Negri razumijevaju ekspanziju globalizacije
upravo kroz gramšijevsku hegemoniju) je postizanje saglasnosti na vladavinu bloka
moći čiji se interesi, vrijednosti i prakse, iako ideološki obojani, postavljaju kao „zdra‐
vorazumski“, neminovni, normalni, podrazumijevajući i prirodni, dok se istovremeno
radi na neutralisanju i kanalisanju svih potencijalnih antagonizama.
U okviru postmarksističke struje, teorija Luja Altisera prepoznaje specifične
formacije društvene prakse koje se sastoje od ekonomskih, političkih i ideoloških slo‐
jeva, sa vlastitim zakonitostima i različitim stepenom razvoja, a čija interna i međuso‐
bna artikulacija određuje dinamiku društvenog života. Ideologija, kao izdvojena struk‐
turalna sfera, jeste odnos ljudi prema svijetu u kom žive. „Stvarnost“ je sastavljena od
slika, predstava, pojmova, ideja, načina na koji ljudi – „ideološki subjekti“ razumiju
svoju egzistenciju. Svaki pogled na svijet je ideološki („Efekat ideologije je da uvijek negi‐
ra ideološki karakter ideologije putem ideologije: ideologija nikad ne kaže: ja sam ideološka.“),
uslovljen strukturom koja prethodi pojedincu. Ličnost je efekat određene strukture,
koja proizvodi i specifičnu subjekatsku poziciju (čovjek saznaje svijet na osnovu svoje
klase, rase, roda itd.). Strukturalistička pozicija Altisera zanemaruje gore prepoznatu
ljudsku agensnost, dok koncept ideologije problematizuje epistemološku mogućnost
znanja. „Ako smo svi formirani unutar ideologije, kako je moguće generisati ne‐ideološki
pogled na svijet koji će nam pomoći da dekonstruišemo ili uopšte prepoznamo ideologiju?“
(Đorđević, Ibid. s. 64).
Paralelno sa razvojem neoliberalne ekonomije klasna podvojenost društva
razjedinjuje se pojavom različitih društvenih, političkih pokreta i snaženjem uloge
civilnog društva. Fragmentacije zapadnih društava ne mogu se ukrotiti kategorijama
klasnog sukoba i klasne ideologija, već je potrebno različitost pozicija moći svih seg‐
menata društva secirati dublje i obuhvatnije.
4. SEMIOLOZI I JEZIČKO KODIRANJE STVARNOSTI
Altiserov pristup otvorio je niz pitanja o mogućnosti objektivne spoznaje svi‐
jeta od strane subjekta i njegovih, „konsturisanih“ kognitivnih sposobnosti. U rasprave
o kulturi tako je uveden jezik, ali ne kao sredstvo za spoznavanje stvarnosti. Svako
znanje uslovljeno je jezikom; on ne izražava stvarnost, već je stvara. Stvarnost, kakvu
je znamo, ne postoji kao stvar po sebi, postoji samo u jeziku, oblikujući se kroz kon‐
tekstom determinisane jezičke igre, reći će Vitgenštajn. Za nadolazeće postavke semio‐
logije i poststrukturalizma, bitnu ulogu odigrao je De Sosirov lingvistički princip zna‐
ka, koji nastaje međudejstvom dva elementa: označenog (stvari i mentalni pojmovi) i
označitelja (fizičke, čulne slike izražene u jeziku). Veza između označitelja i označenog
128
nije nužna, prije je arbitrarna, stvorena u različitim kontekstima, ali naslonjena na
običaje i društvene navike, riječju kulturu društva. „Pojmovi koji postoje u određenom
jeziku u direktnoj su vezi sa društvom (...).“ (Ibid. s. 79). Značenje znaka ne proizvodi se
na osnovu njegovih unutrašnjih svojstava, već u odnosu naspram drugih znakova.
Njihov relacioni odnos čini strukturu jezika (langue), unutar kog se mogu konstruisati
„jezičke igre“ ‐ govor (parole). Postavljenu šemu označavanja, Rolan Bart dopuniće
binarnim sistemom: denotacije (deskriptivno, bukvalno značenje) i konotacije (povezi‐
vanje riječi unutar određenog konteksta – metajezik, koji može imati psihološki, emoci‐
onalni ili ideološki okvir). Konotativna značenja pružaju smisao svijetu. „Osmišljava‐
nje“ kulture nikada nije neutralano, budući da zavisi od „dominantnih glasova (...)
koji vlastita značenja plasiraju kao opšteprihvaćena“ (Ibid. s. 85). Stjuar Hol će, u ana‐
lizi medijske konstrukcije stvarnosti, otići dalje ukazujući da su i denotacije samo niži
nivo, kod ideološke obojenosti jezika.
De Sosirov govor, Altiserova ideologija, za Barta je mit koji proizilazi iz denota‐
tivnog i konotativnog, jezičkog kodiranja stvarnosti. Pri tome, jezik je kako usmeno
predavanje, tako i ostali medijumi poput filma, prirode, sporta, slike, reklama itd. „Sve
može biti pretočeno u mitski govor ili, tačnije, mitski govor se može pročitati u najrazličitijim
medijumima i oblicima kulture.“ (Ibid.). Interese i vrijednosti „bloka moći“ mit postavlja
kao depolitizovan (ali suštinski ideološki) sistem prirodnih činjenica, kao prirodan
poredak stvari. Bartov je osnovni cilj da raskrinka mehanizme mita kao dokse, da
inicira dedoksikaciju opšteprihvaćenog i zdravorazumskog, ustremljujući se naročito na
aspekte popularne kulture i potrošačkog društva, kao proizvoda kulture buržoazije.
Time što smatra da je sve u kulturi (hrana, odjeća, novinski članak, mit ili bilo
koji drugi aspekat) prošlo kroz konotativno značenje, Bart otvara novo poglavlje čita‐
nja kulture kao teksta ili prakse označavanja, zavisne od datog konteksta u kom je
stvorena i interpretirana. Štaviše, on ide i dalje zagovarajući tvrdnju prema kojoj je
svako čitanje originalnog teksta (na primjeru književnog) proces stvaranja novog zna‐
čenja. Svojim konceptom čitalačkog zadovoljstva3 podstakao je buduću naraciju o
kulturi (posebno popularnoj) kao polju zadovoljstva. „Čin čitanja je čin stvaranja uvijek
novih tekstova“ koji predstavljaju „otvoreno polje u koje se, s jedne strane, ʹučitavaʹ značenje
koje dolazi s drugih metalingvističkih područja (kulture, politike, ideologije, tradicije), a s dru‐
ge strane, značenja koja proizvode sami čitaoci čija je interpretacija takođe impregnirana meta‐
lingvističkim kodovima“ (Đorđević, Ibid., s. 89).
3 U Zadovoljstvu u tekstu Rolan Bart, u proces čitanja i interpretacije teksta injektuje osjećaj tjelesnog zado‐
voljstva koristeći se Lakanovim konceptom jouissance – uživanje, blaženstvo za razliku od jednostavnog
plaisir‐zadovoljstvo. Posljednje je (plaisir), prema Bartu, društveno sankcionisano uživanje u koje su upisani
ideološki kodovi i koje se obično odvija po utvrđenim pravilima. Sa druge strane, oslobođeno, nesputano,
kreativno osjećanje izlaženja iz okvira samokontrole, tzv. “čitanje tijelom”, sve to pretpostavlja njegov joui‐
ssance. Na taj se način proces označavanja otima svakom smislu, subverzivno oslobađa. Bahtin u ovom
kontekstu analizira karnevalsku prirodu kulture i kulturu svetkovine.
129
Višeznačnost teksta, njegova polisemičnost, princip intertekstualnosti, praksa
označavanja, za Barta nisu naivne igre već su duboko kulturno uslovljene. Čitalac,
kom je data uloga stvaraoca, vlastitim kulturnim kompetencijama, uvijek sa izvjesnom
namjerom, interpretira kulturne artefakte oko sebe. Polisemičnost je „bitka za znače‐
nje“ dok je zadatak analitičara da sa pozicije semiologije, otkrije, denaturalizuje, de‐
doksifikuje inicirana značenja. Kultura ostaje gramšijevska borbena arena, ali i sfera
untar koje se, na liniji između bloka moći i potčinjenih, stvaraju specifična značenja.
5. POSTSTRUKTURALISTI
Počevši od kritike strukturalizma, marksizma, psihoanalize i svih totalizuju‐
ćih, esencijalističkih, krutih i rigidnih tendencija, poststrukturalisti (Od Rolana Barta,
preko Fukoa, Lakana, Deride, Kristeve i dr.) otkrivaju čovjeka u njegovoj nesvodivosti
i multidimenzionalnosti. Tako Žak Derida, svojom dekonstruktivističkom pozicijom,
negira postojanje bilo kakve stvarnosti izvan jezika. Za njega je čitava kultura proiz‐
vod ljudskog označavanja sklonog „ili‐ili logici“ odnosno ustrojenog prema binarnim
opozicijama isključivanja, gdje jedan termin ima privilegovan položaj u odnosu na
drugi (tako u Zapadnoj civilizaciji um je privilegovan u odnosu na osjećanje, muška‐
rac u odnosu na ženu, kultura na prirodu). Derida dodaje da ništa ni u govoru ni u
stvarnosti nije fiksirano. Posebno koncept identiteta nije umakao ovim interpretacija‐
ma, što je deridijanskom pristupu privuklo marginalne grupe koje su dugo bile po
strani „normalnog“.
Od Barta preko Deride može se pratiti evolucija interesovanja unutar studija
kulture koje se izmještaju iz priče o ideologiji i odnosa potčinjavanja, putem rasturanja
binarizama, ka pitanjima intertekstualnosti, označavanja, odnosno deesencijalizacije i
demistifikacije metanaracija i „velikih istina“. Intertekstualno raščaravanje svijeta,
ukidanje jasnih razlika između „Ja i Drugog“, flukturiranje značenja, što je vodilo
miješanju visoke i niske kulture, nje‐no preplitanje sa ekonomskom i poltičkom sfe‐
rom, zamagljivanje razlike izme‐đu praksi svakodnovenog života: rada i slobodnog
vremena, stvaraju hibridne pojedince nastanjene u hibridnijem (multikulturalnom)
okruženju. Međutim, čudesna epopeja oslobađajućeg potencijala – postrukturalizam
pokazaće se, suštinski, zapadnjačkim manevrom za afirmisanje dominacije ove kultu‐
re, koja se plasira pod okriljem globalne homogenizacije.
Na temelju svojih prethodnika, Mišel Fuko jednako odbija postojanje istine po
sebi, služeći se konceptima „režima istine“ odnosno diskurzivnih praksi, koje povezu‐
ju jezik sa označavanjem, proizvodeći tako specifična znanja. Diskurs, kao način govo‐
ra, determiniše šta se, ko i kako govori. U svim režimima istine uvijek su zastupljeni
odnosi moći i znanja, koji se u Fukoovom rječniku koriste kao sinonimi. Njegov ter‐
min biomoć, ne odnosi se na princip fizičke prisile, prije je riječ o njenoj disperziji i
difuziji kroz čitavo društveno tkivo do najsitnije ćelije u tijelu čovjeka. Moć je svepri‐
sutni panoptikon, ona je u svakom odnosu, u neprekidnom kretanju. Ona se služi sup‐
130
tilnim tehnikama disciplinovanja kroz postuliranje „normalnog“ i „poželjnog“. „Nor‐
malnost, iako kontigentna, iako proizvod određenih diskuzivnih strategija, uspostavlja se kao
univerzalni, neupitni, opštevažeći kriterijum za stvaranje društvenog poretka“ (Ibid., s. 119).
Naizgled sklon diskursivnom determinizmu, Fuko prepoznaje mogućnost ljudskog
mikrootpora prema dominantnoj moći, a kroz brigu o sebi. Naime, radom na sebi (tzv.
tehnologije sopstva), kroz vrstu estetizacije i emancipacije, stvara se posebna samo‐
kontrola i lični suverenitet subjekta sposobnog da se odupre preovlađujućim diskur‐
sima. Tako se i „na sasvim sitnim društvenim nišama“ ljudi mogu izmigoljiti iz
diskursivnih „kandži“.
6. FEMINIZAM I STUDIJE RODA
Za razvoj studija kulture poseban doprinos učinili su feministički pokreti, koji u
centar diskusije uvlače odnos ličnog i političkog (posebno Drugi talas feminizma). Pita‐
nje moći nijansira se kroz prizmu seksualnosti, roda, tijela, dok se poseban akcenat stav‐
lja na odnos priroda i kultura, te pol i rod. Njihova je inicijala zamisao bila u detektova‐
nju mehanizama i paradigmi koje zarobljavaju ženu unutar ovira njenog pola i društve‐
no očekivanog ponašanja, ustanovljenog falogocentričnom logikom ili patrijarhalnim
društvenim sistemom. Sredinom XIX vijeka, političkim rječnikom iskazano, krenulo se
od liberalno‐reformističkih zahtjeva za unaprijeđenje građanskih, političkih i ekonom‐
skih prava žena da bi, potom, na temelju marksističke tradicije, sifražetkinje Drugog
talasa postavile radikalnije zahtjeve, ne više državi, već društvu uvodeći, kako smo
naznačili, ličnu sferu (oikos) u domen političkog (agora) ‐ vidi u: Milić, 2011. Nastaje
diskurs o rodu u cilju osporavanja biološkog determinizma i seksističkih sredstava
manipulacije u proizvodnji ženstvenosti.
Treći talas feminizma – postfeminizam na pijedestal teorije postavio je niz fra‐
gementarnih učinaka sa temama: klase i rase, tijela kao kulturne činjenice, reprezenta‐
cije rodnih stereotipa i uloge medija, skopofilije, postpatrijarhalnih, androginih, identi‐
teta koji se ne mogu uklopiti u postojeću dihotomiju muškarac/žena, performansa
društveno konstruisanih uloga i “citatnosti”, “ravnoteže” između karijere i porodice
(„have it all”), novih tehnologija (ljepote), buduće, postrodne, “kiborg” generacije, te
popularne kulture, zbog čega je uslovljen i uslovljava postkulturna obilježja savreme‐
nog dodba. “Deridijansko razbijanje binara”, Altiserov pristup medijima kao ideološkom
aparatu, Burdijeov habitus, Fukoova teorija o diskursima, prethodno lakanovske opa‐
ske o simboličkom, strukturiranom kroz jezik, sistemu u kom vlada zakon “Oca” bile
su konceptualno tlo za razvoj feminističkog diskursa. Postukluturna talasanja nijesu
ostala ravnodušna ni prema tradicionalnoj slici muškarca, čiji “mačo” maskulinitet
(vidi u: Šmale, 2011) biva uzdrman i jednako uvučen u identitetsku krizu.
131
7. POSTMODERNIZAM: VRIJEME ŠIZOIDNE KULTURE ILI PREKIDA
U LANCU OZNAČITELJA
Paralelno sa oblikovanjem pristupa rodno senzitivnim pitanjima, time i širenja
područja studija kulture, svijet se suočavao sa eskalacijom multinacionalnog kapitalzma,
tehnoloških dostignuća, slamanjem blokovske podvojenosti svijeta te presudnim utica‐
jem medija, a što povlači i promjene u načinu mišljenja, navikama i kulturi čovjeka na
kraju XX vijeka. Rađa se “nova senzitivnost”, epistemologija relativizma bez usaglaše‐
nog imena: refleksivna modernost, kasna modernost visoka modernost, ili transmoder‐
na ili postmoderna. Nesvodivost diskursa upućivala je na do sad neviđeno stanje plura‐
liteta svijeta sa atributima prezentizma, dinamičnosti, neizvjesnosti, promjena, rizičnog,
heterogenog, fragmentacije, i hedonističkog, i potrošačkog, temeljenih na postindustrij‐
skom društvu gdje znanje (/moć) i proizvodnja usluga imaju primat nad fizičkim ra‐
dom. Zaista, postmoderna megapriča neodvojiva je od visokorazvijenog, multnacional‐
nog kapitalizma i neoliberalne logike, koja pokreće sveopštu globalizaciju po zapad‐
njačkom kulturnom modelu, a koji “generišu konzumerizam, tehnološki razvoj, razvoj
nauke i medijsku kulturu”( Dorđević, Ibid., s. 192).
Postfordistički pristup proizvodnji razliva slobodno tržište u svim pravcima u
potrazi za jeftinom radnom snagom, dok ubrzan protok ljudi i kapitala utiče na uranja‐
nje vremena i prostora (Gidens, 1998) u virtuelne dimenzije naseljene dezorjentisanim
pojedincima. Proizvedena roba, koja uveliko nadilazi potrebe tržišta, u direktnoj je vezi
sa identitetom, suočenim sa opcijom mnoštva izbora, gdje svaki učinjeni predstavlja
posebnu investiciju u praksu životnog stila.
Frederik Džejmson problematizuje ne‐autonomnu poziciju kulture, zarobljenu
u ekonomskoj sferi, integrisanu u potrošnji (roba nema više samo upotrebnu vrijed‐
nost, već joj se pripisuje simbolički i kulturni kvalitet), usredsređenu na “estetizaciju
svakodnevnog života” kroz Bodrijarove simulakrume, bez sadržine, po make believe
principu. Postmoderna kultura za njega je pastiš kom nedostaje predmet kritike. “Slike
i stilovi se beskonačno recikliraju radi potrošnje i pošto nemaju referentne dubine,
brzo se odbacuju u sljedećoj reciklaži.” (Ibid., s. 198). Čitava kultura postaje tekst
podložan različitim re‐interpretaci‐jama bez zaokruženih značenja. Granice između
prirode i kulture, kulture i ostalih sfera društva, visoke i popularne, rada i slobodnog
vremena, vremena i prostora, religije i nauke nestaju, što u neku ruku stvara monoli‐
tan svijet “vještački proizvedene stvarnosti” sa nedokučivim razlogom postojanja.
U filozofskom maniru, konstatujemo postmodernu kritiku univerzalističke,
modernističke, racionalističke „cogito“ epistemologije i insistiranje na diskursivnoj
proizvodnji znanja, jeziku kao sredstvu „izražavanja“ i apostorfiranju razlike na‐
suprot „fašističkih“ ideja o cjelini, kao temeljnim karakteristikama postmodernog
stanja.
132
8. POPULARNA KULTURA
Naznačene teorije imaju zajedničku crtu: pokušaj reformulisanja pojma kultu‐
re tako da se u nju uključi i popularna kultura koja je dugo bila izuzeta iz većine teo‐
rijskih okvira. Stjuart Hol popularnu kulturu smatra izrazom svakodnevnih praksi
„pristajanja i otpora“ najširih društvenih slojeva (kultura svakodnevice). Duboko zavisna
od karaktera postindustrijskog društva, definisana je medijskim artefaktima, zbog
čega je autori poput Daglasa Kelnera zamjenjuju konceptom medijske kulture. Suštinski,
popularna kultura, sa svojim potrošačkim „mentalitetom“, spaja elemente narodne,
svakodnevne i masove („odozgo“) kulture, ukidajući podjele na visoku i nisku i uvla‐
čeći u sebe sve sfere društva, naime politiku, ekonomiju, umjetnost. Njeno specifično
obilježje odnosi se na razgradnju kanona (institucionalno propisan skup određenih
značajnih imena kulture koje određena zajednica. Najčešće nacionalna država, postu‐
lira kao primjer onog najboljeg što je društvo stvorilo‐ vidi u Đorđević, Ibid., s. 254.) i
univerzalnih obrazaca klasifikacije.
Klasnom uslovljenošću kulture, sa fokusom na ukus kao društveno determini‐
sanu kategoriju, posebno se bavio Pjer Burdije. Po njemu, ukus visoke klase je legiti‐
man, „provjeren“ (ukus luksuza), dok srednju i narodnu definiše osrednjost i ukus
“nužnosti”. „Osrednjost i prosječnost zajednički su imenitelji najvećeg dijela masovno proiz‐
vedenog kiča“ (Božović, 2009). Dispozicije pojedinca (pogledi na svijet, način govora,
hoda, prakse, gestikulacije, životni stil) objedinjene u Habitusu, uslovljene su mjestom
koje pojedinac zauzima u društvenoj hijerarhiji. Pripadnici klasa neće se nadmetati
oko „dobrog ukusa“ kao takvog, već za poziciju dominacije, a time i moći, na kojoj će
svoj ukus, ukorijenjen u ekonomskoj nejednakosti, postaviti kao reper opšteg kultur‐
nog razlikovanja i razvoja. Kultura, prema Burdijeu, u funkciji je legitimizacije druš‐
tvenih razlika. Jasno je da ovakva perspektiva obiluje predeterminisanošću ljudskih
sudbina sputanih društveno ustanovljenom strukturom, gdje pojedinac skoro da ne‐
ma mogućnost da interveniše u ime „bića za sebe“ (Erdei, 2008).
Postmodernisti će prije nego da se priklone rigidnosti habitusa, ukus tumačiti
kao odraz slobodnog izraza pojedinca, koji (pojedinac) jeste kulturno uslovljen, ali je
jednako i proizvođač novih značenja. Zato se, uspješnim spojem gramšijevske hege‐
monije i semiološkog čitanja kulture zaključuje da konzumenti, u susretu sa kulturnim
tekstom, kao materijalnim proizvodom određenog sistema proizvodnje, koriste ih,
interpretiraju, stvarajući vlastita značenja. “Značenja ne proizilaze iz materijalnosti teksta”
(Đorđević, Ibid., s. 266) već nastaju u “pregovaračkom” međudejstvu sa potrošačem i
kulturnim praksama u koje je uronjen. Zahvaljujući ovako iznijansiranoj polisemično‐
sti kulturnog teksta, publika se postavila kao aktivni učesnik u stvaranju, kodiranju i
dekodiranju značenja. Posljednje sposobnosti, prevazilazeći Burdijea, nisu odraz samo
klasne uslovljenosti već su zavisne i od uticaja različitih diskursa temeljenih na rasi,
polu, obrazovanju, potkulturnoj orjentaciji, kanalisanoj kroz “otpore” ili nečeg dru‐
gog. Daglas Kelner, na tom osnovu, nudi “multi‐perspektivistički” pristup kojim se
133
objedinjava ukupna kompleksnost i kontradiktornost, kako tekstova masovne kulture,
tako i ljudi koji ih “žive”.
Mišel de Serto, nasuprot Burdijeovoj poziciji, publiku postavlja, kroz subver‐
zivna činjenja, u sferu “sociokulturnog proizvođenja” i “politiku svakodnevnog života”. On
potrošačima “dozvoljava” manevarski prostor za spontane i nesvjesne taktike i krea‐
tivnu upotrebu proizvoda zvanične kulture koji, “bezbrojnim metamorfozama” prerađu‐
ju nametnute životne obrasce, preokrećući ih u korist anonimnih konzumenata.
Potrošnja ostaje središnje mjesto za realizacije taktika, u cilju pospješivanja postmo‐
dernog zadovoljstva. U sitnim detaljima svakodnevne prakse i Džon Fisk prepoznaje
aktivni potencijal ljudi da prilagođavaju kulturne proizvode svojim potrebama, rede‐
finišući tako njihova značenja. Oni “transformišu običnu proizvedenu robu u sam
izvor kulture.” Međutim, zbog pretjeranog insistiranjja na kretivnim potencijalima sva‐
kodnevnih praksi i klišeizirane medijske kulture, te apsolutizaciji individualnog izbo‐
ra u ponašanju ljudi i redukovanju kulture na nivo tekstualne potrošnje i hedonizma,
Fisk će biti kritikovan, posebno od pobornika gramšijevske teorije. Tako se, između
ostalih, Jim Makgvigan vraća na balansiranje mikroprostora potrošačke subverzije i
makrosfere proizvodnje kulture kapitalizma, postulirajući svoja zapažanja u ovoj dija‐
lektici. On problematizuje “cijelo područje kapitalističkog potrošačkog globalnog ekspanzio‐
nizma” i njegovu slobodarsku dogmu koja potrošaču nudi nesrazmjerno veliku, ali isto
toliko fiktivnu moć da joj se odupre. Popularna kultura tako postaje sredstvo porob‐
ljavanja megalomanskim sadržajima, koje treba efikasno prodati; kulturu je nemoguće
odvojiti od ekonomije.
9. GLOBALNI KONTEKST
Na analizama ideološkog i diskursa moći, kritici modernizma i evrocentrizma,
kroz fokusiranost na obespravljene i marginalizovane kulture, naslanjaju se i postkolo‐
nijalne teorije koje dekonstruišu esencijalistička „brendiranja“ drugog, kao dugogodišnji
alibi kolonijalnih svrha Zapada. Postkolonijalnim se teorijama objedinjavaju politički,
ekonomski, kulturni elementi društva „prepoznati“ nakon slamanja blokovske podjele
svijeta, evropske tradicije vrjednovanja kroz dijelektiku centra/periferije i završetka pe‐
rioda dekolonijalizacije.
U cilju razvodnjavanja fiksiranih identiteta, koriste se metode tumačenja kul‐
ture kroz diskursivne analize. Istaknut primjer, u tom smislu, Saidovo je razotkrivanje
konstrukcije „Orijentalizma“ kao fašisoidno‐homogenizujućeg koncepta, koji je mnoš‐
tvo različitosti podvodio pod unifikujuće karakteristike „necivilizovanog“, pasivnog,
slabog, lukavog, ali i senzualnog, povodljivog, rasno inferiornog, nepredvidivog Ori‐
jenta (vidi u: Ibid.). Postkolonijalne teorije tretiraju i narative nacionalnih država do‐
kazujući da insistiranja na ekskluzivizmu nacionalnog identiteta služe ničem do odr‐
žavanju „dominacije, isključivanja ili instrumentalizacije drugih“ (Ibid., s. 341). Na
tom se prostoru razvija i multikulturalna perspektiva današnjice, predvođena postula‐
tima Vila Kimlike, koja prepoznaje hibridnost savremenih društava i stvaranje deteri‐
134
torijalizovanih te kultura dijaspore kao posljedicu zabilježenih migracija stanovništva.
U ovim se okvirima sagledava i fenomen „putujućih kultura“ koje se ne determinišu
klasičnim pojmovima prostora i mjesta, već činjenicama premještanja, interakcije,
kosmopolitizma, pa i glokalizacije (Šolte, 2009).
Na nivou mikrostruktura i pojedinačnog, govori se o višedimenzionalnosti
ideniteta i raspolućenim pripadanjima čovjeka, istovremeno globalnim dimenzijama i
lokalnim okvirima. Identitet se posmatra kao proces obilježen svakodnevnim indivi‐
dualno‐društvenim interakcijama, zbog čega nijedan nije do kraja zadana fiksacija, već
je podložan temporalnom preoblikovanju. Me‐đusobna interakcija globalnog sa regi‐
onalnim, državnim, mikro‐regionalnim i lokalnim strukturama nabijena je napetosti‐
ma između poriva za očuvanjem autentičnosti i potrebe uključivanja u svjetske toko‐
ve. Realnost postojanja u prostoru i mjestu suočena je sa virtuelnim sferama koji rela‐
tivizuju ovu dijalektiku, u korist vremenskog obilja “istovremenim” kroz redukovanje
značaja mjesta. Kontinuitet između identiteta i prostora, kao temelj ontološke sigurno‐
sti, globalizacijom je uzrdman. Mjesta više nisu jasna podrška naših identiteta (Ibid., s.
399). S druge strane, čovjeku je data mogućnost da svojim djelovanjem bude savre‐
menom, ili će se u suprotnom njegove prakse označiti konzervativnim, tradicionalnim,
ako ne i retrogradnim. Entoni Gidens (1998) putevima svog utopijskog realizma, kriti‐
ku sav‐remenosti gradi upravo na konceptualnom razdvajanju vremena i prostora,
prostornom razjedinjavanju sa vremenskom odrednicom, kao suštinom dinamizma
refleksivne modernosti, u našem rječniku postkulture.
10. ZAKLJUČAK
Studije kulture otpočele su svoj mandat kritičkom oštricom prema dominan‐
tnim ideologijama, razotkrivajući i demistifikujući „prirodni“ poredak oblikovan bur‐
žoasko‐modernističkim vrijednostima. Ideologiju je, potom, zamijenio diskurs sa fo‐
kusom na svakodnevne društvene prakse proizvodnje životnih stilova, izmještajući se
iz klasnih binarizma na polje postmoderne „razlike“. Inspirisano deridijanskim de‐
konstruktivizmom i poststrukturalistima, otvoreno je polje teorije koja nastoji u ljevi‐
čarskoj orjentaciji da otkrije kanale otpora potčinjenih i marginalizovanih, i koja se, u
želji da radi na proliferaciji značaja banalnih praksi, kao i valorizaciji „prizemne esteti‐
ke“‐ našla u ćorsokaku, bez relevantne vrijednosne pozicije.
Postmoderni potrošač kreće se heterogenim i polisemičnim prostorom, defini‐
sanim logikom postindustrijskog kapitalizma, izazvan estetskim i identitetskim mo‐
gućnostima. Paradira se slobodarskim dogmama, stilovima života, ukusima, modeli‐
ma ponašanja, oblačenja, medijskom kulturom sa svojim simulakrumima, koji dolaze
sa zapadnih meridijana. Vrijeme radikalnih promjena je na izmaku, zbog čega se i
kulturalisti priklanjanju postulatima ekonomskog liberalizma kao apriornim temelji‐
ma izgradnje kulture svijeta. Pojmovi demokratije i globalno orjentisanog građanstva
135
(više u: Gidens, 1998) usložnjavaju se paralelno sa redefinisanjem moći „nacionalnih
država“.
Cilj ovog teksta je u kratkom pregledu teorija koje su bjesomučno radile na
podizanju svijesti o nepostojanu zacementiranih istina, na prepoznavanju kanala mo‐
ći, ali i konceputalnih mapa kojima se savladavala nelagoda potrošačke kulture.
Postkultura, globalna, medijalizovana, nerazdvojiva od multinacionalog kapitalizma,
propulzivno je polje koje nastanjuje čovjek u potrazi za svojim smislom. Možda je
njegov najveći izazov činjenica da ne postoji jedinstven i stabilan egzistencijalni model
koji bi stojao nasuprot Istini i ljudskom osmišljavanju. Sloboda se, piše J. Đorđević,
otvorila kao mogućnost nadohvat ruke, čovjek može da razmišlja kako hoće, da bira
identitet, životni stil, pol, mjesto života, da bira način posmatranja svijeta koji je jed‐
nako legitiman i istinit kao i svaki drugi. Zato se opravdano postavlja pitanje vrijed‐
nosnih orjentira u vrijeme u kojem je svaki sistem i ponašanje jednako prihvatljiv i
relevantan. Iako neupitna postmodernistička oznaka, vrijednosni se relativizam mora
zaobići kroz prepoznavanje onih segemenata popularne kulture, koji preživljavaju
njen prezentizam i koji se ustanovljavaju kao reperi vrjednovanja kvaliteta.
Poststrukturalizam i postmodernizam u svom teorijskom naporu osporavaju
sve binare kao falocentrične konstrukcije moćnih. Savremenost ukida dihotomije,
obrušavajući se tako i na odnos čovjeka i prirode, u izumu hibrida novog doba.
„Hibridno je novo ime za liminalno i ono označava srž kulture svijeta.“ (Đorđević, Ibid., s.
422). Sve pokazuje da živimo u nikad tolerantnijem vremenu koje prevazilazi etnocen‐
trične ksenofobije, eskploatacije, nerazumijevanja, egocentrizam, mržnju i konflikte,
na putu razumijevanja drugog i njegovog, prema Levinasovom receptu, ugrađivanja u
lični identitet.
Slobodni pojedinac se suočava sa diskursivnim manipulacijama, što podraža‐
va njegovu egzisencijalnu stegu, nelagodu, nesigurnost i strepnju. Želja za ukorijenji‐
vanjem izazvana je dostupnim fragmentima razlomljene slike smisla. Razjareni relati‐
vizmi i kultura koja sve dozvoljava opijaju čovjeka dvadesetprvog vijeka opsjenom o
slobodi ispoljavanja. Problem nastaje onda kada sloboda prerasta u patologiju haosa
podstičući tako destruktivne radikalizme insipirane reliktima modernih tvorevina, čije
smo napuštanje, na sva vrata slavili.
REFERENCES (Literatura)
Benjamin, V. (1974), Eseji, Nolit, Beograd.
Bogojević, M. (2013), Cinematic Gaze, Gender and Nation in Yugoslav Film: 1945‐1991,
Diafora, Fakultet umjetnosti, UDG ‒ Podgorica.
Božović, R., (2009), „Stranputice kiča“, Sociološka luča, br. III/2.
Čejni, D. (2003), Životni stilovi, Clio, Beograd.
Đorđević, J. (2009), Postkultura, Clio, Beograd.
Erdei, I. (2008), Antropologija potrošnje, Biblioteka XX vek, Beograd.
136
Featherstone, Mike (2001) Životni stil i potrošačka kultura. Diskrepancija 2(4):65‐75
Gandl, S., Kasteli, T. K. (2007), Glamur, Clio, Beograd.
Gidens, E. (1998), Posljedice modernosti, Filip Višnjić, Beograd.
Kalanj, R. (2008), Modernizacija i identitet,: Politička kultura, nakladno – istraživački
zavod, Zagreb.
Kimlika, V. (2004), Multikulturalizam, multikulturno građanstvo, CID, Podgorica.
Lazić, M. (1994), Sistem i slom, Filip Višnjić, Beograd.
Milojević, I. (2011), „Tri talasa feminizma, istorijski i društveni kontekst“, Zbornik
radova Uvod u rodne teorije, Univerzitet u Novom Sadu, Centar za rodne studije,
Novi Sad.
Milić, A. (211), „Feministički talasi, orijentacije i pokret u jugoslovenskom i srpskom
društvu 20.vijeka“, Zbornik radova Uvod u rodne teorije, Univerzitet u Novom Sa‐
du, Centar za rodne studije, Novi Sad.
Šmale, V. (2011), Istorija muškosti u Evropi:1450‐2000,: Clio, Beograd.
Šolte, J. (2009), Art, Globalizacija, kritički uvod, CID, Podgorica.