Fažanski libar 6 77

NATAŠA UROŠEVIĆ - JELENA UROŠEVIĆ-HUŠAK

FAŽANA U PUTOPISIMAdr. sc. Nataša UroševićSveučilište Jurja Dobrile u Puli52100 Pula, Preradovićeva 1/1nurosev@unipu.hr

Jelena Urošević-Hušak, mag52100 Pula, Veronska 6uhjelena@gmail.com

Autorice su u radu obradile dostupne putopisne zapise o Fažani, pokazavši da je ovo područje, zbog svog atraktivnog položaja uz glavne trgovačke i pomorske putove, proizvodne i poljoprivredne pogone i ladanjske vile uglednika od antike do modernog doba bilo rado posjećivana destinacija. Putopisi su analizirani kao vrijedan kulturno-povijesni izvor, oblik mjesne kronike i ujedno specifičan oblik interpretacije vrijedne kulturne i prirodne baštine u kontekstu putničkog iskustva. Provedeno istraživanje ukazalo je na bogatstvo kulturnih susreta i razmjena fažanskog stanovništva i putnika, starosjedilaca i doseljenika, temeljenih na drevnim mediteranskim vezama i civilizacijskim prožimanjima na širem istarskom i jadranskom području.Ključne riječi: Fažana, Brijuni, putopisci, putopis, jadranski itinerari

Uvod

Zbog atraktivnog i povoljnog položaja uz more, glavne trgovačke puto-ve, poljoprivredne i proizvodne pogone i ladanjske vile uglednika, Fa-

žana je još od antike bila destinacija u koju se rado dolazilo i o kojoj se pi-salo, bilo na proputovanju Istrom prema Dalmaciji i dalje prema jugu, ili uživajući u okolici Pule i Brijunskog otočja. Od rimskog doba poznata po keramičkoj radionici Gaja Lekanija Basa i proizvodnji amfora za vrhun-sko maslinovo ulje i vino, trgovačkim putovima bila je povezana sa sje-vernim i južnim Jadranom: uz Fažanu je iz Pule prolazila znamenita kon-zulsko-carska cesta, Via Flavia, koja je, polazeći iz Akvileje, preko Istre, povezivala Trst s Dalmacijom i kojom su redovito putovali vojnici, trgov-ci i pošta. Pitoreskno ribarsko mjestašce bilo je 1379. svjedok velike bitke između dviju vodećih pomorskih sila, kada se na poprištu u Fažanskom kanalu našlo 250 bojnih lađa, a đenoveška flota porazila mletačko brodov-lje. Osim što je za Uskočkoga rata 1615.-18. Mlečanima poslužila kao voj-

Fažanski libar 678

na luka i strateška točka preko koje su opskrbljivali kopnenu vojsku i suz-bijali uskočke prepade, i Vodnjancima je bila važna kao glavna trgovačka izlazna luka. Nakon kužnih epidemija početkom 17. stoljeća i u Fažanu su naseljeni novi stanovnici, Hrvati iz Dalmacije, a u obližnji Peroj 1657. sti-že zajednica obitelji Crnogoraca iz Strumnice, što je doprinijelo specifič-nom multikulturnom ozračju, koje je zainteresiralo i moderne putopisce, od Charlesa Yriartea do Franje Horvata Kiša. Nakon pada Mletačke Repu-blike 1797. u sastavu Ilirskih pokrajina i Habsburške Monarhije, na važ-nosti dobiva nakon Viške bitke (1866.), kada je flota Wilhelma von Tegett-hoffa zaplovila prema Visu upravo iz Fažanskog kanala. Posebnu važnost i publicitet fažansko je područje dobilo u kontekstu razvoja elitnog turiz-ma na Brijunskom otočju i u Valbandonu nakon dolaska Paula Kupelwie-sera 1893. i arheoloških otkrića A. Gnirsa, što je zabilježeno u periodici, turističkoj i kulturno-povijesnoj publicistici.

Putopisi kao kulturno-povijesni izvor Kako navodi Ivan Pederin, putopisi su izuzetno koristan izvor za po-

vijest jadranske Hrvatske. Možemo ih čitati kao kroniku nekog kraja, koja u perspektivi putovanja nerijetko zahvaća kulturnu povijest lokalne za-jednice, prepričavajući je (Pederin, 1991:7) i ujedno kao specifičan oblik interpretacije kulturne i prirodne baštine u kontekstu putničkog iskustva.

Putopisom ukratko nazivamo svaki tekst koji opisuje putovanje. Radi se o književno-publicističkoj vrsti i kulturno-povijesnom nefikcionalnom žanru, tematski oblikovanom vjerodostojnim putovanjem putopisca koji pripovijeda zgode na putu, opisuje prostore kojima putuje i mjesta na ko-jima boravi, iznosi svoja zapažanja o ljudima koje na putu susreće, njiho-vim običajima i načinu života, te često o kulturnim i umjetničkim zna-menitostima krajeva u kojima se zatječe (Duda, 1998:48).

Putopis može biti napisan književnoumjetničkim, znanstvenopopu-larnim ili novinarskim (publicističkim) stilom, a funkcija mu može biti umjetnička (književna) ili općekulturna (turistička, izvještajna, znan-stvena). To znači da osim književnog postoji i tzv. znanstveni putopis koji donosi obilje historijskih, etnografskih, geografskih i drugih poda-taka i čiji su autori najčešće znanstvenici, istraživači, pomorci i misio-nari. Prožimajući prikaz svakodnevnog ritma određene sredine i navika tamošnjih ljudi s obavijestima iz lokalne povijesti i opisom umjetničke baštine, putopisac stvara svojevrstan kulturni katalog, koji upućuje ma-tičnoj sredini. Putopisci su često prvi izvjestitelji o stranoj kulturi, nje-zinoj baštini, kulturnom i književnom životu (Duda, 1998:12): njihova je misija da budu ambasadori svoje kulture u stranom prostoru i tuđe kul-ture u vlastitoj zemlji.

U okvirima imagološke perspektive, putopise možemo analizirati kao sliku drugih o nama i našu sliku o drugim kulturama: kroz povijest, sil-nice političke moći i gospodarski interesi uvelike su utjecali na formira-nje kulturnih predodžbi, koje razvijaju putnici, pisci, znanstvenici i publi-cisti. Stalna mjesta putopisa su usporedba inozemnog svijeta s domaćim

Fažanski libar 6 79

i pronalaženja tragova vlastite nacionalne kulture u stranoj, pri čemu se javlja etnocentrizam i razvijaju kulturni stereotipi.

Česta je pojava da putopisac put planira prema itineraru nekog slav-nog prethodnika (kao što je Goetheovo Talijansko putovanje inspiriralo mnoge suvremenike ali i moderne hrvatske putopisce, tako je i Fortisov Put po Dalmaciji bio neizostavna lektira za svakog kasnijeg putnika jadran-skom obalom). Tako, već od 17. i pogotovo u 18. i 19. stoljeću, s razvojem turističke publicistike, putopisni zapisi postaju važan kulturno-povijesni izvor, koji se često nekritički koristi, citira i preuzima, intertekstualno se nastavljajući jedan na drugi. Iako su na taj način pridonijeli i reproduci-ranju stereotipa, ipak su imali veliku ulogu u informiranju europske jav-nosti o bogatstvu kulturno-povijesne baštine mediteranskog juga, na ko-jem se, nakon popularnog talijanskog itinerara klasičnog grand toura, sa sve većim interesom otkriva i egzotika susjedne istočno-jadranske obale. Kroz najznačajnije moderne putopise možemo tako pratiti europske in-telektualce, umorne od urbane, industrijalizirane civilizacije, u bijegu od modernog zapada i sa sjevera u imaginarnu egzotiku istoka ili juga, kao reformatore, misionare, i vizionare, ali i kulturne posrednike u službi eko-nomskih i političkih interesa svojih matičnih prostora.

Jadranska obala kao prostor mita i stvarnostiJoš od epa o Argonautima Apolonija Rođanina, koji svjedoči o drev-

nim mediteranskim vezama, kulturnim susretima i razmjenama, jadran-ska je obala bila prostor mitskih, ali i stvarnih civilizacijskih prožimanja starosjedilaca i doseljenika, lokalnog stanovništva, trgovaca, vojnika i neu-mornih putnika. Istočna obala Jadranskoga mora od davnine je bila glavni prometni put koji je povezivao srednju Europu s istočnim Mediteranom, sjever Europe s jugom, posredujući saznanja, materijalnu ostavštinu i za-pise o dugom trajanju povijesti i kulture putovanja. Sve pogodnosti plo-vidbe duž istočnog Jadrana zapažene su još od prapovijesti, kada je na sje-verni Jadran trgovačkim karavanama dolazio jantar s Baltika, vrlo tražen u Grčkoj. Prometnosti naše obale pogodovali su povoljni vjetrovi i mor-ske struje, a pogotovo razvedenost obale s velikim brojem otoka, zaljeva i uvala, kamo su se brodovi mogli skloniti u slučaju nevremena (Matija-šić, 1998: 124). Od klasičnih Grka, koji su često zalazili u Jadran do rim-skog doba, čije se gospodarstvo i visoka urbana kultura također temeljila na plovidbi Mediteranom, cvjetala je trgovina pomorskim i kopnenim pu-tovima duž jadranske obale. Istim se putovima širila klasična civilizacija i kultura, za koju je zanimanje ponovo poraslo u 15. stoljeću, kada su hodo-časnici, zaustavljajući se u našim krajevima na proputovanju prema Svetoj Zemlji i natrag, dokumentirali i posredovali europskoj publici informaci-je o drevnim starinama. Od Danteovih vjernih opisa Pakla do Michelan-gelovih skica Slavoluka Sergijevaca, renesansni su intelektualci, umjetni-ci i putnici često boravili u Istri, gdje su dokumentirali, slikali, proučavali i opisivali antičke spomenike. Nakon zainteresiranih putnika 17. stoljeća, koji su iz Venecije prema Istoku (najčešće Grčkoj) putovali preko istočno-

Fažanski libar 680

jadranskih luka: Poreča, Rovinja i Pule, do Zadra, Šibenika i Splita, obliku-jući sjevernoeuropski klasicizam, njihovim tragom nastavili su putopisci prosvjetiteljstva i romantizma, ponovo zainteresirani za klasičnu starinu, ali i lokalne prilike, običaje i način života stanovništva ezgotičnih pokra-jina na rubu civilizirane Europe. Jadran se, odnosno Istra i Hrvatsko pri-morje, zbog svojeg položaja i značaja posrednika, mosta i raskršća kultura, u tom kontekstu pozicioniraju kao ključ Sredozemlja, mjesto susreta Isto-ka i Zapada, Rima i Bizanta, romanstva i slavenstva, kopna i mora, sredo-zemne urbanosti s balkanskom patrijarhalnošću, europskog humanizma s usmenom književnošću (Pederin, 1991). U europskim putopisima, čija je glavna funkcija bila kontinuirano istraživanje, propitivanje i redefinici-ja odnosa prema Istoku i Jugu, povijesti i kulturi, prevladava slika istočne jadranske obale kao drevne kulturne pokrajine, rimskog, mletačkog i bi-zantskog emporija, te mosta prema kulturi Istoka, uz konstantnu repro-dukciju cijelog niza stereotipa, među kojima prevladava mit o Morlacima.

U drugoj polovini 18. stoljeća, u dinamičnom povijesnom kontekstu, obilježenom nadmetanjima turske sile na zalasku, mletačke moći u sta-gnaciji i austrijskih težnja u uzlaznoj putanji (Matijašić, 1998:128), u ozračju prosvjetiteljstva i predrevolucionarnom zanosu Francuske revolucije, na-stali su neki od najznačajnijih putopisa o našim krajevima. U potrazi za uzorima prošlosti i za nepoznatim predjelima svoga doba putuju umjet-nici, graditelji i arheolozi, ljubitelji umjetnosti i starine na jug, na Medite-ran, u kolijevke kulture i umjetnosti staroga vijeka (Kečkemet, u Cassas, 1979:7). Paradigmatski je primjer Put u Dalmaciju (1774.) talijanskog pu-topisca i prosvjetitelja Alberta Fortisa, koji je barem pet od svojih 12 do-kumentiranih putovanja jadranskom obalom od 1765. do 1791. započeo ili proveo upravo u Istri. U jugozapadnoj Istri, u neposrednoj blizini Fažane, nakon posjeta Puli i Rovinju boravio je od 5. do 11. lipnja 1771., u društvu prijatelja i mecene Fredricka Augustusa Herveya, lorda i anglikanskog bi-skupa i njegova sina: jašući na povratku u Rovinj, u okolici Bala, prouča-vali su podzemne geološke krške formacije (fojbe) i fosile.

U potrazi za antičkom baštinom Istre i Dalmacije, na tragu drevnih Kolhiđana i na putu iz Italije za Grčku i Bliski Istok, u Pulu su iz Rovinja brodom, prolazeći Fažanskim kanalom, stoljeće prije Fortisa, krajem lipnja 1675. doplovili Jacques Spon i George Wheler (Krmpotić, 1997:13). Stotinjak godina kasnije, prije posjeta Splitu, koji je rezultirao znamenitom mono-grafijom o Dioklecijanovoj palači 1764., u Puli su boravili Robert Adam i Charles Louis Clerisseau (iz Venecije su zaplovili 11. srpnja i u Split stigli 22. srpnja 1757.), ostavivši kao dokumente neobjavljene crteže. Kroz pitoreskni Fažanski kanal, na dionici od Rovinja do Pule, na putu od Trsta do Dal-macije, plovio je početkom lipnja 1782. i građanin Louis Francois Cassas, čije je ‘slikovito putovanje’ (Voyage pittoresque de l’Istrie et de la Dalmatie) objavljeno u Parizu 1802., uredio i pripremio Joseph Lavallée. Fortisovim tragom, sličan itinerar slijedio je i Charles Yriarte (1832.-1898.), koji se 1874. zaputio iz Venecije, preko Trsta do Istre (gdje je nakon Pazina, Poreča, Ro-vinja i Pule, posjetio Fažanu i Peroj) do Dalmacije i Crne Gore, u nastojanju

Fažanski libar 6 81

da europskoj publici približi daleke obale Jadrana i još egzotič-nije zemlje u kojima ‘živi ponosan narod, ratoboran i naočit...’.

Yriarteove ro-mantičarsko-reali-stične zapise, rutom Lloydovih parobro-da, slijedi Dalmatin-sko putovanje (1909.) Hermanna Bahra, kao prototip secesijskog putopisa i jedan od

najvažnijih eseja austrijske moderne. Početna poglavlja putopisa o ‘au-strijskom jugu’ uvelike zauzimaju promišljanja o Puli, Fažani i Brijunima. Razvoju elitnog turizma u ekskluzivnom odmaralištu austrijske i svjet-ske aristokracije posvećena je dužna pažnja i u tadašnjoj turističkoj pu-blicistici, od prvih turističkih novina na austrijskoj rivijeri: «Riviera Zei-tung≈ (1904.), preko magazina «Adria≈ (1908.) do otočnih novina «Brioni Insel Zeitung≈ (1910.-1914.). Fažansko područje bilo je zanimljivo i doma-ćim putopiscima, koji od romantizma naovamo rado otkrivaju hrvatski nacionalni krajolik uspoređujući ga s inozemnim, poput Franje Horvata Kiša, koji je proputovao Istru 1912. i 1914. i svoja zapažanja objavio u pu-topisu Istarski puti 1919. Istra je, naime, kao rubna pokrajina koja je ka-sno ušla u sastav nacionalnog teritorija, dugo bila omiljena tema hrvat-skih putopisaca, od Matka Laginje (Što imamo u Istri: Istarske pričice) do pohoda Franje Horvata Kiša hrvatskome rodu u Istri, Vladimira Nazora i Mije Mirkovića/Mate Balote. Fažansko je i brijunsko područje, zbog bur-ne povijesti ali i iznimnih kulturnih i prirodnih znamenitosti, atraktiv-no i suvremenim putopiscima, o čemu svjedoči i zbirka putopisa U misli-ma čupam borove ∑ Istra u mislima, mašti i sjećanjima suvremenih stranih i domaćih pisaca (Bremer, 2005), nastala u suradnji Sajma knjige i Turi-stičke zajednice Istarske županije.

Fažana u putopisimaU pulskoj Sveučilišnoj knjižnici čuvaju se brojni putopisi, koji svjedo-

če o bogatoj kulturnoj prošlosti istarskog prostora, od prvog izdanja For-tisova Puta po Dalmaciji iz 1774. (i njegovog engleskog prijevoda iz 1778.), preko putopisnih zapisa Balthasara Hacqueta (još jednog pristaše prosvje-titeljstva i etnologa Južnih Slavena, koji je 1774. putovao po Istri) do Stie-glizova djela Istrien und Dalmatien, Briefe und Erinnerungen (1845). i pu-tovanja u Istru, Dalmaciju i Crnu Goru J.G. Kohla iz 1851.

Za naše istraživanje zanimljivi su zapisi tršćanskog horografa i liječ-nika Prospera Petronija (1608.∑1688.), koji u djelu Delle memoria dell’Istria

Prvi fažanski turistički zaveslaji

Fažanski libar 682

sacre e profane iz 1681. spominje i zabilješke o Fažani Pietra Coppa/Pe-tra Kopića (Venecija, 1470. ∑ Isola, 1555.), talijanskog geografa i kartogra-fa i autora prvog geografskog opisa Istre Del sito de L’Istria iz 1540. godi-ne: „Coppo naziva Fažanu Cortina, što znači Kontrada (kvart), selo ili kako kaže Buontii zemlja, tri milje udaljena od Pule; mogla bi imati 100 kuća s 400 duša. Tamo je dobar promet vina, žita, zobi i ostalog. Jedna je od luka u kojoj se snabdijevaju Vodnjanci. Nekad je to bilo veće i naseljenije mjesto: o tome svjedoče stari tragovi zidova duž obale koje je primijetio i Coppo, koji ovako piše: ‘To nije malo mjesto, dobro je naseljeno i ima lijepe zgrade i na obali ovog mjesta postoji puno naznaka da je tu bilo više zgrada itd.“ (Petronio, 1968: 288)

Raspravljajući o porijeklu imena Fažane, spominje pret-postavku da potječe od Phasi-ane, mjesta blizu rijeke Pha-si i da su to staro ime dali još Kolhiđani, kao što su Novi-gradu i Limskom kanalu Grci dali imena Emonija i Emos.

Također, navodi i novije mišlje-nje, prema kojem je mjesto na-

zvano po paru fazana koji su se tamo jednom gnijezdili. O stanov-

ništvu piše: „Ovdje žive ribari i drugi

nje, prema kojem je mjesto na-zvano po paru fazana koji su se

tamo jednom gnijezdili. O stanov-ništvu piše: „

Prospero Petronio - karta Istre

Fažanski libar 6 83

obični ljudi koji obrađuju zemlju, i malo bogatih. Proizvode dobra vina i ulje. Fažana ima malu luku uda-ljenu 3 milje od Pule i isto toliko od Vodnjana. Ima crkvu Blažene Djevi-ce blizu Cisterne, nazvanu od Karme-la, u kojoj se 16. srpnja svi natječu za njenu milostivost i dobro je čuvaju. U ovoj crkvi je jedan dokument službe-no ovjeren u Rimu 1635., od Lorenza da Moncelese, po prezimenu Damini. Blizu groblja nalazi se crkva Sv. Iva-na, a tu je i crkva Sv. Elizeja.“ (Petro-nio, 1968: 288)

Na stratešku važnost Fažanskog kanala zbog njegove blizine pulskoj luci, ali i u širem sjevernojadranskom kontekstu ukazao je još 1807. Charles-François Beautemps-Beaupré (1766.-1854.), vodeći francuski kartograf, u izvještaju o prvoj hidrografskoj iz-mjeri istočnog Jadrana, provedenoj po Napoleonovom zahtjevu. Izvje-štaj je sastavni dio tzv. Napoleonovog atlasa, u kojem je posebno istaknu-ta pogodnost Fažanskog kanala kao sidrišta za potencijalnu buduću voj-nopomorsku bazu u obližnjem pulskom zaljevu: „Sjeverni dio Fažanskog kanala je dobro sidrište za velik broj linijskih brodova, u kojem se s debe-lim užetima, na sigurnom mjestu od najjačih udara bure i vjetra s jugoisto-ka, može ovdje sidriti, zaštićen od vjetrova sa zapadne strane. U tom kana-lu, koji se može smatrati kao veliko sidrište Pule, bura ne uzburkuje odveć more da bi dovela u nepriliku brod“ (Beautemps-Beaupré, 32-24, u Kozli-čić, 2006; u Urošević, 2007: 149-159). Podjednako je strateške pogodnosti Fažanskog kanala i obližnjeg pulskog zaljeva, na sličnom zadatku u kolo-vozu 1850., tražeći najpovoljniju lokaciju za glavnu ratnu luku Carstva na istočnom Jadranu, ocijenio i zapovjednik austrijske ratne mornarice, dan-ski admiral Hans Birch Dahlerup (Dahlerup, 1911-1912).

Među poznatim putopiscima koji su u 19. stoljeću putovali našim oba-lama treba svakako istaknuti i njemačkog geografa, povjesničara i publi-cista Johanna Georga Kohla (1808.-1878.). I dok u prvom dijelu opsežnog putopisa nastalog iz vožnje parobrodom istarskom, dalmatinskom i cr-nogorskom obalom (Reise nach Istrien, Dalmatien und Montenegro, 1851.) južnu Istru tek spominje, isplovljavajući iz Pule prema Kvarneru i Dalma-ciji, u drugom dijelu, na povratku iz Dubrovnika, „Morlakije“ i Zadra, pre-ko Lošinja se ponovo vraća u Istru, gdje, nakon detaljnog obilaska i opisa Pule, ploveći u završnom poglavlju prema Rovinju, prolazi kroz Fažanski kanal, obilazeći i Brijunsko otočje. Uz brojne ribarske brodice koje susre-

Naslovnica Delle memorie dell'Istria Prospera Petronija, 1681.

Fažanski libar 684

ću na putu prema Brijunima, spominje bolesti i groznicu (malariju) od koje boluje ono malo stanovnika koji tamo žive. Svatko tko prođe kraj je-zera s ustajalom vodom, koje se nalazi posred najvećeg otoka, odmah se razboli od malarije. Otočje pripada feldmaršalu Nugentu. Također, opisu-je kamenolome koji se nalaze na obali ovih otoka, čiji se kamen koristio kao građevinski materijal za novi mol kraj Venecije. (Kohl, 1851: 540-543)

Na sličan način Fažanski kanal i Brijunsko otočje doživljava i Amand von Schweiger ∑ Lerchenfeld (1846.-1910.), austrijski oficir i putopisac, koji je o svojim putovanjima napisao brojne vodiče i popularna djela. U puto-pisu Die Adria. Land und Seefahrten im Bereiche des Adriatischen Meeres objavljenom 1883. godine donosi 200 originalnih ilustracija i više planova i karata pojedinih mjesta. Na Putu iz Rovinja za Pulu spominje Brijune, koji su poznati zbog svoje pozicije na ulazu u pulsku luku, plodnog tla i bogatih kamenoloma. Posebno ističe dobro naoružanu tvrđavu Tegetthoff na Ve-likom Brijunu, ključnu za pulsku luku zbog dominantnog položaja u pul-skom i brijunskom akvatoriju i okolnom priobalju. Okoliš jedinog naseljenog mjesta na otočju (gdje će se 1893. godine brodicom iz Fažane iskrcati Paul Kupelwieser), međutim, opisuje kao prilično ne-atraktivno, zapušteno i, sve u svemu, divlje po-dručje. Zanimljiv mu je Sveti Jerolim zbog kame-noloma, čijim su kame-nom građene palače u Aquileji, Veneciji i Ra-veni. Fažanu spominje u kontekstu važnih po-morskih bitki, koje su se dogodile u Fažanskom kanalu:

„Između Brijunskog otočja i kontinenta otvara se Fažanski kanal. Ime je dobio po mjestu uz obalu. Prema unutraš-njosti mjesta penje se ce-sta prema Vodnjanu, čije zgrade s brežuljaka gle-daju dolje prema fažan-skoj obali. Ime Fažana postalo je poznato na-kon 1866. jer je u istoi-menom kanalu admiral Tegetthoff, neposredno prije Viške bitke skupio

Naslovnica Schweiger-Lerchenfeldovog putopisa Die Adria

Fažanski libar 6 85

Fažana u putopisu Schweiger-Lerchenfelda

Fažanski libar 686

flotu i krenuo u bitku… Isti kanal je stoljećima ranije svjedočio oštroj bitki u kojoj je đenoveška flota pobijedila i u većoj mjeri potopila venecijansku flotu pod komandom Vittora Pisanija (1379)…Na sjeveru Fažane smjestilo se maleno mjesto Peroj...“ (Schweiger-Lerchenfeld, 1883: 99)

Schweiger-Lerchenfeld opisuje Peroj kao mjesto poznato po koloniji Crnogoraca iz Boke Kotorske koju je Venecija tu naselila 200 godina rani-je. Za Fažanu također navodi da ju je Venecija dodijelila Vodnjanu zu luku, no kasnije ju je zamijenila sjevernijom lukom Porto Mariccio.

Charles Yriarte (1832.-1898.), francuski novinar i putopisac, na pozna-tom putovanju Istrom i Dalmacijom, opisanom u putopisu Les bords de l’Adriatique et le Montenegro 1878. (Yriarte, 1999), posjetio je i Fažanu i Peroj. U Pulu, glavnu austrijsku ratnu luku doplovio je Lloydovim parobrodom iz Poreča, kontemplirajući tijekom plovidbe od Rovinja Fažanskim kanalom o konfiguraciji i značaju istočnojadranske obale kroz povijest. U Fažani se prvi put kratkotrajno zaustavio, samo da preuzme poštu: „Ponovno ulazi-mo u uzak tjesnac koji, protežući se paralelno s obalom, tvore Mali Brijun i Brijuni: to je Fažanski kanal, između Vodnjana i Pule. Zaustavljamo se (u Fažani) i uzimamo poštu, ali nema novih putnika i nitko se ne iskrcava…“ Nakon višednevnog detaljnog obilaska i opisa Pule Yriarte se ukrcava na mali Lloydov parobrod „La-rio“ koji je prometovao uz obalu i, na putu za Peroj, koji ga je posebno zainte-resirao, ponovno posjećuje Fažanu: „Fažana je malo siromašno mjesto koje nema velika prirodna bogatstva; ipak, sva priobalna nase-lja imaju dobro uređene luke, s felukama i traba-kulima koji prevoze drvo i kamen. Fažana vanjskim izgledom odaje talijanski utjecaj: uske uličice i kuće u venecijanskom stilu, tu i tamo, poneko zdanje s ne-što ambicioznijim arhitek-tonskim formama. Fažana, Peroj i Vodnjan tvore ne-pravilan trokut: Vodnjan je vrh, a Fažana i Peroj čine osnovicu koja se naslanja na obalu. Ipak, dok je Fa-žana smještena na samoj obali, Peroj je malo uda-ljen od mora. Naslovnica putopisa Charlesa Yriartea

Fažanski libar 6 87

U Peroj krećemo pješice, uz morsku obalu; put je prašnjav i šljunkovit i mogu ga koristiti samo pješaci, konji i mazge; prolazimo kroz pusta polja duž obale od blijedoružičastog stijenja o koje se razbijaju morski valovi. Ze-mlja je suha i neplodna, no krajolik ne može izgledati tužno uz ovo blista-vo sunce, plavo more, vedro nebo i jasne obzore.

Mršava žetva pšenice i berba kukuruza već su obavljeni; polja, ograđe-na niskim suhozidom, gola su i pusta; put se teško razabire i povremeno se miješa sa stazama koje vrludaju preko polja; prešli smo cijelu milju, a da nismo susreli ni živu dušu; istina, nedjelja je. Uskoro zamjećujemo nekoli-ko usamljenih kuća: to je ulaz u Peroj, čija nam nevjerojatna čistoća od-mah upada u oči.“

Yriarte navodi da je 1685., nakon snažne kuge koja je opustošila mjesto, dužd Giovani Pezzaro doveo sedam obitelji Crnogoraca pravoslavne vjere iz Boke Kotorske i Crne Gore. Po dolasku u Istru, očarala ih je pitomost i lje-pota krajolika, tu su dobili zemlju i utemeljili koloniju koja je u doba Yriar-teova posjeta brojala 400-500 duša. „Zbog vjere koju ispovijedaju brakove sklapaju između sebe, ostajući pravoslavni otočić usred rimokatoličkog sta-novništva. Stanovnici Peroja i danas izgledaju kao tipični Crnogorci: izrazito visoki, stasiti, tamnokosi, uredni, gostoljubivi i dobronakloni. Izdržljivi rad-nici, dobro žive od plodova svoje zemlje, moralniji i religiozniji od onih koji ih okružuju, daleko više pažnje poklanjajući čistoći i mnogo bolje se hrane“.

Zahvaljujući zaštiti vlade, uspjeli su zadržati svoju vjeru i izdržati po-kušaje obraćenja, a kako je među njima bio pop, podigli su i svoju crkvu. Yriarte u nastavku detaljno opisuje i ilustrira izgled crkve i sam obred, za stanovnike Peroja navodi da su vrlo religiozni i da se strogo pridržavaju posta, te ističe specifičnost običaja sačuvanih u izvornom obliku, poput karnevala, kao i slikovitost ceremonija vezanih za vjenčanja. Francuski pu-topisac zaključuje da je perojska kolonija “frapantan primjer iz kojeg shva-ćamo kako se ljudi, usprkos snažnom pečatu kojim je obliježen svaki narod, malo pomalo asimiliraju s onima koji ih okružuju, uspijevajući ipak oču-vati fragmente izvornih običaja i tradicionalnog životnog stila… Biti danas ovdje znači prstom dotaknuti povijest koja će se s vremenom zamagliti, dok jednoga dana ne ostane samo legenda” (Yriarte, 1883: 119-135).

U povijest je svakako ušao Paul Kupelwieser (1843.-1919.), bečki in-dustrijalac, koji je 1893. kupio zapušteno i malarično Brijunsko otoč-je od burzovnog mešetara Wildija za 75.000 forinti, s namjerom da na njemu razvije poljoprivredno gospodarstvo i kulturni centar vezan za obližnju pulsku glavnu austrijsku pomorsku luku. Na Brijune, koje će u sljedećih dvadeset godina pretvoriti u ekskluzivnu destinaciju za svjetsku elitu, doputovao je iz Fažane, o čemu svjedoče autobiograf-ski zapisi Iz sjećanja starog Austrijanca (1918.): “Mislim da je bio 2. ko-lovoza 1893. kada sam u pratnji moga sina Karla u Divači sreo gospo-dina Schnabla, koji je sa sobom poveo svoju dvanaestogodišnju kćerku. U dva sata poslije podne stigli smo u Pulu i na brzinu nešto prezaloga-jili. Pridružio nam se izvjesni gospodin Davidek, nekoć pripadnik mor-narice, sada u mirovini, kojeg je gospodin Schnabl koristio u poslovima

Fažanski libar 688

s mornaricom, pa smo u pola dva sjeli u dva jednoprega i krenuli prema Fažani. Budući da smo pretpostavljali da ćemo se kasno vratiti, ponio sam u torbi bocu vina, hladno pečeno pile i nešto bijelog kruha, a torbu sam napu-nio još i lijepim breskvama, koje su se prodavale u Puli. Oko pola četiri stigli smo u Fažanu i u na-rednih četrdeset minuta ribarski čamac kojim su veslala dvojica snažnih ribara odveo nas je u malo brionsko pristanište.” (Ku-pelwieser, 2006: 31)

Da je plovidba Fažanskim kanalom prema Brijunima, pet-naestak godina kasnije, i to na Lloydovom parobrodu bila po-seban doživljaj, svjedoči sljede-ći ulomak iz Dalmatinskog pu-tovanja (1909.) Hermanna Bahra (1863.-1934.):

“Sad smo u Fažanskom kana-lu. Pokazuju se Brijuni, Kupelwi-eserovo carstvo. Tu se moje srce smije...” (Bahr, 1991: 27).

Jedan od najčitanijih i najvažnijih putopisnih eseja austrijske mo-derne (sa četiri izdanja do 1912.), Dalmatinsko putovanje ujedno je i knji-ževni manifest ključnog predstavnika bečke moderne. Radi se o vrhuncu austrijske putopisne književnosti o primorskoj Hrvatskoj (nekadašnjoj Au-strijskoj Rivijeri) i secesijskoj replici na predromantičarski Fortisov Viag-gio in Dalmazia, gdje se ponovo otkrivaju i estetiziraju čari austrijskog juga, naglašava plodno ispreplitanje bogatog kulturnog naslijeđa, drevne tradicije i moderne uljudbe i ujedno promišlja misija carstva na zalasku kao kulturnog posrednika između europskog Istoka i Zapada, Sjevera i Juga. Važne su i piščeve zabilješke o Puli, koja se kao austrijska glavna ratna luka u pola stoljeća od provincijskog gradića pretvorila u europ-sku metropolu i o malaričnim Brijunima, koje je austrijski industrijalac Paul Kupelwieser pretvorio u elitni mediteranski resort i klimatsko lje-čilište za europsku i svjetsku aristokraciju:

„Do prije nekoliko godina govorilo se u Puli: Naše su prokletstvo Briju-ni, tu pred nama nalazi se to žarište malarije i okužuje sve! Dok nije došao Kupelwieser. Još je naime naša jedina sreća u Austriji to što od vremena do vremena uvijek dođe neki Kupelwieser. To su ljudi s očima koje vide. Oni vide po tlu što ono hoće i može. Vide mogućnosti. I onda ne govore mno-go, nego se to zbude...“ (Bahr, 1991: 27-29)

Naslovnica Kupelwieserovih Sjećanja iz 1918.

Fažanski libar 6 89

Na sličan je način Fažanu i susjedni brijunski akvatorij upoznao i Fra-njo Horvat Kiš (1879.-1924.), na proputovanju Istrom, koju godinu kasnije, u sumornom (pred)ratnom ozračju. Nakon prvog putovanja Ćićarijom 1912., južnu Istru obišao je na drugom putovanju u srpnju 1914. godine, o čemu piše u poznatom putopisu Istarski puti, objavljenom 1919. Nakon boravka u Puli Horvat Kiš uputio se na Brijune i dalje motornim čamcem u Faža-nu: “U kanalu fažanskom crne se grdosije ratni brodovi i puše. Ja nijesam došao gledati ratnih brodova ni talijanske Fažane, u kojoj međutim svatko govori i hrvatski [1], već ja idem u Peroj…“ (Kiš, 2002: 163). Peroj je privukao Kiša, kao i mnoge druge putopisce, zbog kolonije Crnogoraca, nastanje-ne tamo već stoljećima, a pažnju mu privlače i kažuni, za koje koristi na-ziv „tegori“: „Oranice su zagrađene suhomeđinama, a u njima po jedna do dvije izbice kao kule valjkaste. To su „tegori“, kamo se poljski radnici sklone od nevremena“. (Horvat Kiš, 2002:163). Kao i Yriartea, posebno ga zanima-ju kulturološke i etnografske specifičnosti lokalnog stanovništva, o kojem piše s velikom simpatijom. Kako je posebno zainteresiran za nacionalno pitanje u Istri, sa zadovoljstvom najavljuje da će se u perojskoj školi usko-ro podučavati na narodnom jeziku.

Po povratku iz Peroja ponovno zapaža vojne brodove, koji su se smje-stili u Fažanskom kanalu kao ’kiklopska goveda po visokoj travi’. Trčeći da ne zakasni na poštu koja vozi u Pulu, opisuje Fažanu kao malo mjesto s puno pokaldrmljenih uličica koje se presijecaju: “Nu ∑ ne mogu da iska-žem, u kolikim sam bio mukama, kad sam i po pokaldrmljenoj Fažani tr-čao ne znajući gdje je pošta. Srećom Fažana nije tako velika, ali kutova ima izobila…” (Kiš, 2000: 167).

Fažana i obližnji Valbandon bili su česta tema turističke publicistike, i to posebno u okvirima opsežnih arheoloških iskapanja koje je poduzi-mao austrijski arheolog i konzervator Anton Gnirs (1873.-1933.) od 1899. do 1918. Fažana se u njima najčešće spominje u kontekstu keramičke ra-dionice i antičke vile koja se prostirala gotovo ispod cijele današnje sta-rogradske jezgre, i koje je Gnirs prvi locirao. Uz brojne Gnirsove zapise o ostacima antičkih vila u fažanskom priobalju, Valbandonu i na Brijunima (u uvali Verige), o vrijednoj kulturnoj i prirodnoj baštini u kulturno-povi-jesnim i putopisnim reportažama izvještavali su «Riviera Zeitung≈ (1904.), «Adria≈ (1908.), brijunske novine «Brioni Insel Zeitung≈ (1910.-1914.) i «Bri-oni Rivista Illustrata di Sport e Mondanità≈ (1929.-1940.).

Fažana je česta inspiracija i suvremenim putnicima i putopiscima. Nalazimo je i u proznom opusu talijanskog filmskog redatelja i pisca, an-gažiranog intelektualca Piera Paola Pasolinija (1922.-1975.). „Fažana je dražesno venecijansko mjestašce, s uličicama uz more; neravna i siva kal-drma, mali trijemovi; malobrojni i tužni ljudi koji govore prekrasnim vene-cijanskim (zaboravili su talijanski, za njih je talijanski sada već dijalekt)…“

1] Godine 1910. prema jeziku komuniciranja talijanski govore 942, hrvatski i slovenski 175, a njemački 171 osoba, navodi Silvano Jelenić u članku Fažana ∑brijunska vrata u kalendaru Jurina i Franina za 2007. (Jelenić, 2007:132).

Fažanski libar 690

∑ zapisao je Pasolini potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća dojmove iz Fažane u redovitoj kolumni „Il Caos“ tjednika „Il tempo“ pod naslo-vom „L’Italia non italiana“. O Fažani piše ‘iznutra’ jer ju je doživio kao de-vetogodišnjak kad je bila pod Italijom. Nakon Pasolinijeve nasilne smrti ovaj zapis s ostalim kolumnama 1979. godine objavljen je u knjizi Il Caos (Roma, 1979, Editori Riuniti).

Fažansku specifičnost ∑ jedinstveni spomenik nogometašu na mje-snom groblju u obliku posječenog stabla na kome je postavljena nogometna lopta zabilježio je poznati istarski novinar i publicist Just Ivetac u putopi-snoj zbirci Zanimljiva Istra. Taj kameni spomenik Luigiju Cattariniju po-digli su, prema urezanom natpisu, otac i braća fažanskog nogometaša koji je umro 1934. godine, u 25. godini života, navodi Ivetac. (Ivetac, 1998:113).

Isti autor u putopisnoj reportaži Naša mala mista ∑ ambicije i proble-mi, objavljenoj u dvobroju „Glasa Istre“ od 17./18. lipnja 1978. (str. 12) re-gistrira da je Fažana „dobila tek nedavno automatsku telefonsku centralu, koja raspolaže s tek 180 brojeva, a od toga 30 je ‘ustupljeno’ Peroju i 30 bro-jeva Valbandonu, novom naselju između Pule i Fažane. Uz to, postoji još blizu 100 interesenata za uvođenje telefona“. U istoj se reportaži navodi da je Mjesna zajednica Fažana prije tri godine dobila stradarij, nazivlje uli-ca. Radi se očito o trećem fažanskom stradariju, jer Anton Gnirs 1910. u izvještaju o iskapanjima u Fažani (Eine römische Tonwarenfabrik in Fasa-na bei Pola) navodi da se prilikom polaganja sjevernog glavnog kraka vo-dovoda kroz Via Lunga znatno povećala količina antičkih nalaza. Ta uli-ca, koja vodi od današnjeg Župnog trga preko Piazza Grande, između dva rata i jedno vrijeme poslije zvala se Via Moscarda.

Jedinstvena primorska atmosfera fažanske svakodnevice, obilježene burnom poviješću i vrijednim kulturno-povijesnim nasljeđem, zabilježe-na je i u putopisu Romantična Istra: sentimentalni itinerari prošlih vreme-na (Istria romantica: itinerari sentimentali d’altri tempi) iz 1977. Radi se o neobičnom vodiču kroz Istru i njezinu povijest, običaje, jezike, dijalekte, u potrazi za mjestima i trenucima koji još uvijek u sebi sadrže autentičnost življenja. Fažana je ovdje prikazana kroz povijest, kao rimska luka kojoj je gravitiralo bogato poljoprivredno zaleđe, o čemu svjedoče ostaci dvaju dugačkih molova, cesta, radionica, vila i brojnih nadgrobnih spomenika. Spominje se i Lekanijeva figlina u čijim se amforama prevozilo ulje i vino za Veneciju, Galiju pa sve do Panonije i Norika. 1379. u Fažanskom kana-lu potopljena je venecijanska flota, a navodi se i da se u crkvi sv. Kuzme i Damjana čuva križ pronađen na obali nakon jedne kalvarije: Štinjanci su smatrali da taj sakralni predmet pripada njima, a kako su im ga Fažanci odbili vratiti, ovi su im nadjenuli nadimak rubacristi. Autori navode sve četiri fažanske crkve, opisuje se procesija i proslava na otvorenom uz Sv. Elizeja, kojem se, međutim, noću nitko nije smio približiti jer su kružile priče kako crkvu obilaze capeloni, fantastična bića dugih kosa.

Opisuje se zatim proces proizvodnje sardina u limenkama u tvorni-ci Sanguinetti, kojom je rukovodio direktor Gastone Carboncich, spomi-nje se tvornica likera Marincovich, koja je zapošljavala mnogo radnika i

Fažanski libar 6 91

Ilustracija Fažane u djelu Istria romantica

Fažanski libar 692

radnica te ugodna atmosfera u vrijeme proslava kada je stanovništvo od-lazilo u Privileggio i Sfecich okrijepiti se svježom ribom i dobrim vinom.

Najzanimljiviji je detalj ovog putopisa, ipak, stara Fažanka, vecchia Marussa, kojom je inspirirana Istarska svadba Antonia Smareglie ∑ živjela je na kraju mjesta i mnogi su je posjećivali a ona bi im, nemirnog duha i živog pogleda, pripovijedala mnoge priče.

Na priloženoj slici je legenda: „Maleno ribarsko mjesto uz obalu na-suprot Brijuna, Fažana je osunčano mjesto gdje zima vrlo kratko traje uz tek poneku kišu i tramontanu. Stanovništvo Fažane je jednostavno i sr-dačno. Na slici, napravljenoj između dvaju ratova, vidi se Piazza Italia s jedinom trgovinom rukotvorina u vlasništvu sestara Villio.“ (Istria ro-mantica, 1977: 160-161)

Manfred Matzka u knjizi Istrien, Ein Reisebegleiter für Leser (2002) spo-minje Fažanu na nekoliko mjesta, između ostalog i kao polazišnu luku za Brijunsko otočje. Mjesto od antike nastanjeno ribarima i seljacima cvje-talo je u rimsko doba, kao i impozantna villa rustica s keramičkom radi-onicom, od čijeg imena „Vasianum“ potječe i današnje ime mjesta. Oko mjesta kasnije su se prostirale velike latifundije s vlastelinskim posjedima. Uz obilazak crkve sv. Elizeja iz 6. stoljeća, izgrađene na samom antičkom ljetnikovcu, autor namjernicima predlaže i obilazak gotičke crkve sv. Ku-zme i Damjana, u kojoj se mogu naći ostaci fresaka, kao i u obližnjoj cr-kvici sv. Marije iz 14. stoljeća s atraktivnom lođom.

Fažana i obližnji Brijuni inspirirali su i grupu suvremenih autora, čiji su putopisi objavljeni u zbirci, svojevrsnom književno-turističkom vodiču U mislima čupam borove ∑ Istra u mislima, mašti i sjećanjima suvremenih stranih i domaćih pisaca 2005. u okviru zajedničkog projekta Sajma knji-ge u Puli i Turističke zajednice Istarske županije. Putujući tjedan dana Istrom, fažansko i brijunsko područje obišli su, svaki sa svojim reminis-cencijama i utiscima o dramatičnoj povijesti, kulturi, gastronomiji i ljepo-tama krajolika, između ostalih, Tony White, György Dalos, Erika Fischer i Magdaléna Platzová, slijedeći tragove svojih slavnih prethodnika: Tho-masa Manna i Jamesa Joycea.

Romano Farina (1929.-2000.), istarski novinar rodom iz Višnjana, u knjizi Itinerari istriani, Sensazione ed imagini (2012.) donosi zbirku priča, sjećanja i epizoda koje govore o Istri, opisujući njene glavne povijesne, zemljopisne, arhitektonske i kulturne aspekte. U eseju Fasana damigella delle Brioni Fažanu opisuje kao pitoreskni gradić okružen vinogradima i maslinicima, poznat po tradicionalnim sajmovima na otvorenom, koji je prije Drugog svjetskog rata brojio 800 stanovnika, a 1985. 4.000. Pam-ti mediteranski ugođaj primorskog gradića, uske ulice, malene trgove, otvorena vrata kuća, miris ribe iz kuhinja... U razgovoru s bračnim pa-rom Corva u 80-im godinama saznaje iz prve ruke kako se lovila riba, o razvoju Brijuna i razgovoru s Titom… Farina je u Fažani razgovarao i s Brankom Lukićem iz Nacionalnog parka i Valentinom Cukarićem, on-dašnjim fažanskim župnikom, koji mu je ukratko predstavio sakralno blago Fažane. (Farina, 1989: 283-287)

Fažanski libar 6 93

ZAKLJUČAK

U radu je dan pregled putopisne literature koja tematizira fažansko i obližnje južnoistarsko područje, kao važan kulturno-povijesni i geografski prostor karakteriziran vrijednom kulturnom i prirodnom baštinom, jedin-stvenih antropoloških i etnografskih karakteristika, koje su rezultat bur-ne povijesti i dinamičnih migracijskih kretanja. Autorice su obradile ras-položive putopise o Fažani, u širem kontekstu intenzivnih komunikacija i putovanja istarskom i jadranskom obalom od antike do modernog doba. Provedeno istraživanje pokazalo je da je fažanski prostor oduvijek bio atrak-tivan putnicima i putopiscima, i zbog svog položaja, ali i zbog povijesnih zbivanja, njegovanja multikulturalnosti i jedinstvene kulturne baštine.

Fažana 30-ih godina prošlog stoljeća

Fažanski libar 694

GRAĐA:

LITERATURA:

Bahr, Hermann: Dalmatinsko putovanje. Gra-fički zavod Hrvatske, Zagreb, 1991.

Bremer, Alida (ur.): U mislima čupam boro-ve ∑ Istra u mislima, mašti i sjećanjima suvre-menih stranih i domaćih pisaca, Zagreb, 2005.

Biasoletto, Bartolomeo: Relazione del viaggio fatto nella primavera dell’anno 1838. dalla maestà del re Federico Augusto di Sassonia nell0Istria, Dalmayia e Montenegro, Favarger, Triesto, 1841.

Cassas, Louis Francois: Istra i Dalmacija (Istrie et Dalmatie, 1782.), Zagreb-Split, 1979.

Dahlerup, Hans Birch: In österreichischen Diensten, I-II, Berlin, 1911-1912.

Farina, Romano: Itinerari istriani, Sensazio-ne ed imagini, Trieste, 1989.

Fortis, Alberto: Put po Dalmaciji, Globus, Zagreb, 1984.

Horvat Kiš, Franjo: Istarski puti, Dom i svi-jet, Zagreb, 2002.

Istria romantica: itinerari sentimentali d’altri tempi, Italo Svevo, Trst, 1977.

Ivetac, Just: Zanimljiva Istra, Josip Turčino-vić, Pazin, 1998.

Kohl, Johann Georg: Reise nach Istrien, Dal-matien und Montenegro, Arnold, Dresden, 1851.

Krmpotić, Ljudevit (prir.): Spon, Adam, Cassas i Lavallée u Hrvatskoj, Hannover-Čakovec, 1997.

Kupelwieser, Paul: Iz sjećanja starog Austri-janca, AmforaPress, Pula, 2006.

Kozličić, Mithad: Istočni Jadran u djelu Be-autemps-Beauprea/ Eastern Adriatic in the Work of Beautemps-Beaupré, Hidrografski institut, Split, 2006.

Matzka, Manfred: Istrien, Ein Reisebeglei-ter für Leser, Brandstätter, 2002.

Pasolini, Pier Paolo: Il Caos, Editori Ri-uniti, Roma, 1979.

Petronio, Prospero: Memorie sacre e pro-fane dell’Istria, Tipografia Gaetano Coa-na, Trst, 1968.

Schweiger-Lerchenfeld, Amand: L’Adriatico e il suo litorale, Vallardi, Milano, 1883.

Schweiger-Lerchenfeld, Die Adria. Land und Seefrahrten im Bereiche des Adriatis-chen Meeres, Hartleben’s Verlag, Wien/Pest/Leipzig, 1883.

Urošević, Mirko: Fažanski kanal u Napo-leonovom atlasu istočnog Jadrana, u Fažan-ski libar 2, Fažana, 2007.

Yriarte, Charles: Le rive dell’adriatico e il Montenegro, Fratelli Treves, Editori, Mila-no,1883.

Yriarte, Charles: Istra & Dalmacija, Anti-barbarus, Zagreb,1999.

Bertoša, Miroslav, Matijašić, Robert (ur.): Istar-ska enciklopedija, Leksikografski zavod Miro-slav Krleža, Zagreb, 2005.

Duda, Dean: Priča i putovanje, Hrvatski ro-mantičarski putopis kao pripovjedni žanr, Ma-tica Hrvatska, Zagreb, 1998.

Duda, Dean: Kultura putovanja, Uvod u knji-ževnu iterologiju, Ljevak, Zagreb, 2012.

Matijašić, Robert: Putopisi i starinoznanstvo XVII. i XVIII. stoljeća na našoj obali, Nova Istra, br. 3 (1998), str 122-132.

Pederin, Ivan: Jadranska Hrvatska u au-strijskim i njemačkim putopisima, Nakladni zavod Matice Hrvatske,Zagrb, 1991.

Pederin, Ivan: Povijesna poetika putopisa, Fra-njo Kluz, Split, 2009.

Fažanski libar 6 95

Riassunto

FASANA NEI LIBRI DI VIAGGIO

In questo saggio le autrici parlano dei libri di viaggio su Fasana dimostrando che, grazie alla sua posizione interessante, questa zona è stata da sempre volentieri

frequentata perché situata lungo i più importanti tragitti commerciali e maritti-mi, gli impianti produttivi e agricoli e le ville rurali di molti personaggi illustri, dall’antichità all’era moderna. Dall’analisi dei libri di viaggio più importanti è emerso che la zona fasanese nella storia è stata spesso parte degli itinerari degli scrittori europei di viaggi che, partendo nella maggior parte dei casi da Venezia o Trieste sulla strada verso la Dalmazia e il Mediterraneo meridionale, durante la loro navigazione lungo la costa occidentale dell’Istria da Parenzo a Rovigno verso Pola, attraversavano regolarmente il Canale di Fasana.

Dopo una fruttuosa fase antica, quando fioriva come porto commerciale per i prodotti dei manifattori locali, delle botteghe di ceramica e dei latifondi, Fasana vive uno sviluppo intenso. Successivamente all’inizio della crescita turistica moderna e dopo essere riuscita a estirpare la malaria, Fasana è spesso menzionata quando si parla degli scavi del conservatore austriaco Anton Gnirs che ha rinvenuto per primo le ville antiche di Fasana, Valbandon e Brioni.

La ricerca svolta ha indicato la continuità della cultura del viaggiare, delle co-municazioni e dell’interesse per la ricerca: dai classici Greci che spesso si recavano nell’Adriatico, all’era romana la cui economia e l’alta cultura urbana si basavano altrettanto sulla navigazione per il Mediterraneo. Su questi stessi itinerari si dif-fondevano la civiltà e la cultura classiche per le quali l’interesse è nuovamente cresciuto ai tempi del Rinascimento umanistico del XV secolo quando i pellegrini, sostando nelle nostre zone durante il loro viaggio verso la Terra Santa e al ritor-no, documentavano e trasmettevano al pubblico europeo le informazioni sulle scoperte dell’antichità.

Dopo i viaggiatori del XVII secolo, che passavano da Venezia verso est at-traversando i porti orientali dell’Adriatico come Parenzo, Rovigno e Pola, fino a Zara, Sebenico e Spalato, dando forma al Classicismo nord-europeo, il loro esempio è stato seguito dagli scrittori di viaggio dell’Illuminismo e del Roman-ticismo, nuovamente interessati al Classicismo, ma anche alle condizioni locali, agli usi al modo di vivere della popolazione delle provincie esotiche ai confini dell’Europa civilizzata. Per il Canale di Fasana così, in direzione della Dalmazia, hanno navigato ed esplorato le zone circostanti Jacques Spon e George Wheler, Alberto Fortis, Robert Adam e Charles Louis Clerisseau, Louis Francois Cassas, Charles Yriarte e Hermann Barh. Viaggiando per Brioni, anche Thomas Mann e James Joyce conobbero Fasana, e dopo Franjo Horvat Kiš che passò per Fasana e Peroi nel suo viaggio mentre andava a visitare i parenti croati, l’atmosfera unica di questa località costiera entusiasmò anche Pier Paolo Pasolini e tutta una serie di suoi contemporanei italiani.