Helsinški parlament građana Banja Luka

Ženska politička akademija II

Diskriminacija žena u Bosni i Hercegovini

i institucije zaštite prema Zakonu o zabranidiskriminacije BiH

Polaznica: Ernada Avdibegović

1

Februar 2015.

Ernada Avdibegović

Projekat: Ženska politička akademija II

Diskriminacija žena u Bosni i Hercegovini

i institucije zaštite prema Zakonu o zabrani diskriminacijeBiH

Abstrakt

Ključne riječi: diskriminacija, jednakost, jednakopravnost,mobing, ombudusmen, segregacija,

Rad ima za predmet diskriminaciju žena i podjeljen je natri djela. Uvodni dio objašnjava administrativno i pravosudnouređenje države Bosne i Hercegovne. U prvom djelu rada sedefiniše sam pojam i vrste diskirminacije na način kako je todefinisano u Zakonu o zabrani diskiminacije BiH. Drugi diorada prikazuje diskriminaciju žena u oblastima: obrazovanja,zapošljavanja, socijalne zaštite, zdravstva te se osvrće napropuste državnih institucijau pri osiguravanju svima jednakihprava.Treći dio rada navodi institucije koje služe zasuzbijanje diskriminacije a koje su predviđene Zakonom.

2

Predgovor

Pravna država i vladavina prava su dva pojma koja u sebi

sadrže ideale poštivanja prava čovjeka i građanina/ke, a u

koje nedvosmisleno spada načelo jedakih mogućnosti za sve ili

antidiskriminacija.

Pravni sistemi savremenih naprednih zemalja su razvili cijeli

niz mehanizama kako bi se ove vrijednosti mogle sačuvati.

Bosna i Hercegovina u postratnom periodu se susreće sa

tranzicijom i pluralizacijom u svim sferama društva. Ovaj

period karakteriše i težnja BiH ka EU integracijama.

Zato je donošenje Zakona o ravnopranosti spolova, Zakona o

zabrani diskriminacije upravo ona neophodnost koja BiH

približava idealu poštivanja ljudskih prava i sloboda i uvodi

je u sistem naprednih zakonodavstava.

3

I pored donošenja spomenutih zakona u BiH o temi

diskriminacije građani/ke suštinski ne znaju mnogo, a sav

napor oko incijative za donošenje Zakona je potekao iz

nevladinog sektora.

Žena kao ranjiva kategorija u društvu je često žrtva

različitih vrsta diskriminacije. Generatori diskriminacije su:

patrijarhalno društvo, nacionalizam, siromaštvo, nedostatak

duhovnosti, korupcija, nedostatak politčke volje, nedostatk

pravne regulative te profesionalaca iz obasti poznavanja

ljudskih prava.

Suzbiti diskriminaciju možemo samo zajednički kroz educiranje

građana/ki, kroz efikasan i nezavistan sudski aparat,

kvalitetna zakonska riješenja te građanske incijative.

1. Uvod - Državno uređenje Bosne i Hercegovine

Bosna i Hercegovina se ubraja u države koje imaju kompleksno

državno uređenje. Nadležnost u donošenju i provođenju zakona

je podjeljena između državnog nivoa, entiteta, kantona/regija

4

i općinskog nivoa.1 Decentralizranost državne strukture ima za

posljedicu veliku birokraciju i administrativni aparat koji

je izuzetno spor, skup i gdje se javljaju nejasnoće o

nadežnosti u pravnim pitanjima.

Shodno državnom uređenju sistem pravosuđa u BiH čine tri

ustavna suda, Sud BiH, dva entitetska vrhovna suda, šesneaest

kantonalnih i okružnih sudova (10 u F BiH, 5 u RS-u i jedan u

Brčko Distriktu BiH) pedeset jedan  općinskih i osnovnih

sudova (31 u F BiH, 20 u RS-u i jedan u Brčko Distriktu

BiH),pet okružnih privrednih sudova u Republici Srpskoj, i

Viši privredni sud u Banja Luci.2

Kada imamo u vidu tužbe iz oblasti diskirminacije ono što

nedostaje našem pravosuđu je veći broj primjera iz prakse.

Posredna i neposredna diskriminacija, sekusualno

uznemiravanje su izazov za pravosudje u našoj zemlji, tako da

se može očekivati i različito tumačenje ovog Zakona.

Usvajanje jedinstvenog Zakona o zabrani diskriminacije

podrazumijeva uvođenje novih koncepata u jedan pravni sistem.

Prije usvajanja ovog Zakona kao instrumenti za zaštitu od

1BiH je složena država koja se sastoji od Federacije Bosne i Hercegovine(51% teritorije) i  Republike Srpske (49% teritorije).  Oblast Brčkog jeproglašena je distriktom. FBiH i RS  su entiteti koji imaju vlastiteustave koji su u saglasnosti sa Ustavom BiH. FBiH se sastoji od 10 kantonakoji se dalje administrativno dijele na općine. RS je entitet koji seadministrativno dijeli na pet regija,a regije se dalje dijele na opštine.Distrikt Brčko nema Ustav ,ali ima Statut kao najviši pravni akt i poddiektnom upravom je države BiH. Distrikt ima svoju vlastitu multietničkuvladu sa izabranom skupštinom, izvršnim odborom, sudstvom i policijskimsnagama. Preuzeto sa:http://:www.mvp.ba/dobro_dosli_u_bih/drzavno_uredjenje/administrativno_terijtorijalno_uredjenje/?id265, pristup (05.02.2015.)2 Pruzeto sa: http://www.pravosudje.ba , pristup (05.02.2015.)

5

diskriminacije su smatrani samo Dom za ljudska prava za Bosnu

i Hercegovinu odnosno Ustavni sud Bosne i Hercegovine, ali

ovim Zakonom se širi broj tijela koje nude zaštitu od

diskriminacije te se sudska zaštita povjerava i općinskom

nivou sudske vlasti. (Izmirlija,

Kadirbašić,Vehabović 2010:5)

2. Biti jednak

2.1. Jednakopravnost i jednakost

Kada definišemo diskriminaciju onda podrazumjevamo suprotnost

jednakosti, pod kojom podrazumijevamo jednak tretman za sve

tj. jednakopravnost odnosno postojanju jednakih mogućnosti za

sve. Jednakost može biti pravna (formalna) ili suštinska

jednakost.

2.1.2. Pravna jednakost

Pravna ili formalna jednakost znači da smo pred zakonom svi

jednaki, da imamo ista prava i obaveze, da imamo pravo na

zaštitu svojih prava i da imamo isti tretman. Pravnu jednakost

zato i zovemo jednakopravnost, a ona ne mora nužno značiti i

suštinsku jednakost

2.1.3. Suštinska jednakost

6

Podrazumjeva ne samo puko ostvarivanje formalne jednakosti

nego i niz zakonodavanih mjera koje dodatno određenu grupu

štite i afirmišu da radi ostvarenja svojih prava u tom cilju

da bismo imali jednake startne pozicije (pozitivna

diskriminacija).

3. Definicija diskriminacije

Zakon o zabrani diskriminacije BiH u čl. 2 kaže:

“Diskriminacijom, u smislu ovog zakona, smatraće se svako različito postupanje,

uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na

stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica na

osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili

socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja,

imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog

položaja i pola, polnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka druga okolnost koja

ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje,

uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi prava i sloboda u svim oblastima

javnog života.”3

Diskriminaciju može prouzrokovati aktivno ili pasivno

ponašanje; prvo može biti čin koji nekoga diskriminira, a

drugo dopušta određeno ponašanje koje bi moglo voditi ka

diskriminaciji. Do diskriminacije također može doći u

slučajevima kada su različite osobe ili grupe tretirane

jednako, a pritom nisu poštovane međusobne razlike koje

zahtijevaju drugačiji tretman. (Petković, Kodovšek 2013:39)

3.1. Diskriminacija žena3 Zakon o zabrani diskriminacije, Službeni glasnik BiH br.: 59/09

7

CEDAW Konvencija definiše dikriminaciju žena kao: "svaku razliku,

isključenje ili ograničenje učinjeno na osnovi spola kojemu je posljedica ili svrha da

ženama ugrozi ili onemogući priznanje, uživanje ili korištenje ljudskih prava i

osnovnih sloboda na političkom, gospodarskom, društvenom, kulturnom,

građanskom ili drugom području, bez obzira na njihovo bračno stanje, na osnovi

jednakosti muškaraca i žena.”4

Ono što je posebno važno je mogućnost pokretanja postupka

pred komitetom UN-a u pojedinačnim ili kolektivnim slučajevima

diskriminacije žena, a pod uslovom da su prethodno

iskorištene sve mogućnosti pozitivnog prava jedne zemlje u

zaštiti žena. Konvencija u domaćem pravnom sistemu igra

posrednu ulogu – temelj za izradu domaćih zakona i politika u

zaštiti žena.

3.2. Osnov diskriminacije

Zakon zabranjuje diskriminaciju po bilo kojem osnovu

uključujući i one osnove koje nisu u Zakonu posebno

navedene. Osnov diskriminacije je osobina, karakteristika,

okolnost u kojoj se nalazi pojedinac ili grupa zbog koje taj

pojedinac ili grupa nije tretirana isto kao i drugi, u istoj

situaciji, zbog: rase, boje kože, jezika, vjere, spola,

spolnog izražavanja ili orijentacije, invaliditeta, etničke

pripadnosti, nacionalnog porijekla, socijalnog porijekla

/imovnog stanja, političkog uvjerenja, članstva u sindikatu

ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja.

3.3. Oblici diskriminacije

3.3.1. Neposredna diskriminacija 4 http://www.sezamweb.net/hr/diskriminacija/

8

To je svaki postupak koji osobu/grupu nedvosmisleno stavlja u

nejednak položaj u odnosu na druge. Na primjer: eksplicitna

zabrana ulaska u objekat; odbijanje da se pruže usluge;

nepostojanje rampi za osobe sa invaliditetom kojima bi se

olakšalo njihovo kretanje, i sl. 

3.3.2. Posredna diskriminacija.

Posredna diskriminacija je svaki naizgled neutralan propis ili

postupak koji dovodi određenu grupu u neravnopravan položaj u

odnosu na druge.

3.3.3. Uznemiravanje

Uznemiravanje se smatra diskriminacijom u svakoj situaciji u

kojoj ponašanje vezano za jedan od navedenih osnova iz člana

2. ovog zakona ima za svrhu ili čiji je efekat povreda

dostojanstva lica i stvaranje zastrašujućeg,neprijateljskog,

degradirajućeg, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja.

3.3.4.Spolno uznemiravnje

Spolno uznemiravanje je svaki oblik neželjenog verbalnog,

neverbalnog ili fizičkog ponašanja spolne prirode čiji je cilj

ili efekat povreda dostojanstva lica, posebno kada se njime

stvara zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće,

ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

3.3.5 Mobing

9

Mobing je oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji

podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući

efekat na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija

radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog.

3.3.6. Segregacija

Segregacija je djelo kojim (fizičko ili pravno) lice odvaja

druga lica na osnovu jedne od nabrojanih osnova iz člana 2.

ovog zakona, u skladu s definicijom diskriminacije sadržanom u

članu 2. ovog Zakona.

3.3.7. Izdavanje naloga

Izdavanje naloga drugima za vršenje diskriminacije i pomaganje

drugima prilikom diskriminacije smatra se oblikom

diskriminacije.

3.3.8. Podsticanje na diskriminaciju

Podsticanje na diskriminaciju je svako zagovaranje nacionalne,

rasne ili vjerske mržnje i zabranjeno je.

4. Najčešće oblasti gdje su žene diskriminarane

(obrazovanje, socijalna zaštita, zdravstvena zaštita,

zapošljavanje)

Diskriminacija se može desti na svakom mjestu i vremenu, ali

zbog prethodnih istraživanja u sferama obrazovanja socijalne

10

zaštite, zdravstva, zapošljavanja, navest ćemo primjere iz

ovih oblasti.

4.1. Obrazovanje

Pored Zakona o ravnopravnosti spolova u kojem se promoviraju

jednake mogućnosti pri obrazovanju i zabrana diskriminacije za

oba spola to je potvrđeno i Okvirnim Zakonom o osnovnom i

srednjem obrazovanju u BiH.

Osnovno obrazovanje je besplatno u BiH, ali sve ovo zavisi od

finansijske moći entiteta ili kantona, a poznato je da je

glavni razlog napuštanja osnovnog obrazovanja finansijska

nemogućnost .

Posmatrajući obrazovanje od onog osnovnog može se primjetiti

da je u principu jednak broj djevojčica i dječaka koji

pohađaju osnovno obrazovanje, ali velika odstupanja od ovog

generalnog principa imamo u slučaju Romske populacije gdje je

veoma mali broj Romske djece uključen u obrazovanje, a unutar

te populacije dvostruko je manji broj djevojčica što

automatski kasnije proizvodi i lošiji socijalno ekonomski

status djevojke (žene) Romkinje.

Ne postoji sistemska saradnja škola i centara za socijalni

rad te dateljna istraživanja i evidencije neupisane djece u

osnovnu školu, djece koja napuštaju školu, djece koja iz

udaljenih krajeva pohadjaju školu.

Kod srednjeg obrazovanja primjetan je i dalje veoma mali broj

učenika romske populacije. Učenice najčešće napuštaju redovno

školovanje zbog rane udaje. U cilju završetka školovanja

11

učenicama se omogućava vanredno polaganje ispita s tim što se

plaća u iznosu oko 200 KM.

U školama nedostaje podrška socijalno ugroženim učenicama u

vidu dodjele beplatnih udžbenika niti mjere pozitivne

diskriminacije posebno učenica Romkinja.

Kada govorimo inkluziji učenica u odnosu na učenice sa

poteškoćama u razvoju primjetno je da su učenici5 više

uključeni u sam obrazovni proces u odnosu na ženski spol.

Oblast inkluzije prati i problem nepostojanja dovoljno

stručanog kadra u školama niti infrastrukturna prilagodjenost

velikog broja obrazovnih ustanova.

U udžbenicima za osnovnu i srednju školu još uvjek vlada

patrijarhalni model prikazivanja žene sa rodnim podjelama

uloga.

Fakulteti nemaju mjere pozitivne diskriminacije prema ženama u

vidu stipendija ili podrške pri upisu. Pravilnik za prijavu i

rješavanje slučajeva seksualnog uznemiravanja na fakultetima

ne postoji, ali u većini fakulteta (ili na nivou univerziteta)

postoje etički komiteti ili kodeksi koji se bave ovim

pitanjima. Pisani dokumenti na osnovu kojeg bi se studentica

mogla odlučiti na koji način i kome da prijavi seksualno

uznemiravanje ili diskriminaciju nisu dostupni studentima.6

5 Prema podacima ministarstva prosvjete Republike Srpske na početku školskegodine 2011/2012 u osnovne škole, u redovnu nastavu , u Banjaluci bilo jeuključeno 129 učenika , od toga 45 djevojčica i 84 dječaka sa posebnimpotrebama u obrazovanju. U tri osnovne škole u Trebinju se školuje ukupno32 učenika (20 dječaci, 12 djevojčice) sa određenim poteškoćama u razvoju.6Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? (2013), ICVA. Preuzeto sa: http:/ /www.boram.ba/IZVJESTAJ%2520o%2520diskriminaciji %2520zena%2520u%2520BiH.pdf. Pristup (23.01.2015.)

12

4.2. Socijalna zaštita

Zakon o ravnopravnosti spolova u čl. 16. navodi:

“(1) Svi imaju jednaka prava na socijalnu zaštitu bez obzira na spol.

(2) Zabranjena je diskriminacija na osnovu spola u uživanju svih oblika socijalnih

prava utvrđenih važećim zakonima, a posebno u slučajevima:

a) podnošenja zahtjeva za ostvarivanje bilo kojeg prava iz oblasti socijalne zaštite;

b) postupka utvrđivanja i načina korištenja socijalnih prava i utvrđenih beneficija;

c) prestanka uživanja utvrđenih prava. “

Socijalnu zaštitu u Federaciji BiH karakterizira fragmentirano

finansiranje, neujednačeno i često nejednako pružanje usluga,

neadekvatni resursi i nejednak pristup pomoći što dovodi

diskriminacije žena kroz kantonalne razlike.

Prednost u socijalnoj zaštiti imaju prvenstveno pripadnci

boračke populacije, pa tek onda žene i djeca. U slučaju

nedostaka sredstava žene i djeca bivaju ti koji su prvi

oštećeni.

Kantonalni ministri ne provode na odgovrajući način federalne

zakone koji regulišu porodiljske i porodične naknade.

Kanton Tuzla (ministar za socijalnu zaštitu tuzlanskog

kantona) u 2010. godini donosi kantonalnu odluku o

jednokratnoj pomoći ženama porodiljama koje nisu u radnom

odnosu u iznosu od 156 KM, iako po zakonu ova naknada pripada

ženama za period od 12 mjeseci u mjesečnom iznosu od 15%

prosječne plaće na kantonu, koja je iznosila 733,88 KM. Na

ovaj način nadležna kantonalna vlada je svaku ženu porodilju

koje nije u radnom odnosu oštetila za 1.165,00 KM.7

Žene iz siromašnih i zabačenih krajeva,starije žene, žene

Romkinje, žene bez obrazovanja (nepismene) , ne posjeduju7 Ibdem.

13

poseban vid zaštite niti neki vid pozitivne diskriminacije,

Zakon o socijalnoj zaštiti ih ne prepoznaje kao

marginalizirane skupine.

Žene su u najvećoj mjeri žrtve nasilja u porodici nasilja i ne

posjeduju adekvatne načine zaštite. I pored srednje

kvalitetnih zakonskih riješenja, nedostaju kapaciteti koji

štite žrtvu: sigurne kuće, fondovi izdržavanja, rad s

nasilnikom. Naveći dio prevencije nasilja i rada sa žrtvama

nasilja obavljaju nevladine organizacije, a ne javne ustanove

čija bi to trebala biti primarna uloga. Žene koje posjeduju

invaliditet često ostaju bez roditeljskog prava u slučaju

razvoda braka jer se djeca dodjeljuju “zdravom” roditelju čak

i u slučaju nasilja i vođeni predrasudom da osoba sa

invaliditetom ne može odgajati djete.

4.3. Zdravstvena zaštita

Karakteristika zdravstvene zaštite u našoj zemlji je da je ona

uglavnom smještene u velikim centrima i gradovima, tako da su

žene iz udaljenihi mjesta i ruralnih područija automatski

izložene večim troškovima prevoza prilikom pristupa tim

zdravstvenim ustanovama.

U nekim mjestima ljekari specijalisti dolaze u ambulante i

naplaćuju svoje usluge osobama koje posjeduju zdravstveno

osiguranje

Rokovi od 30 ili 90 dana koji su postavljeni za prijavu na

Biro za zapošljavanje prema Zakonu o posredovanju u

zapošljavanju i Zakona o zdravstvenom osiguranju su se

14

pokazali nepraktičnim jer upravo zbog ovih rokova žene izgube

pravo na zdravstveno osiguranje.

Žene nakon završenog osnovnog ili srednjeg obrazovanje

najčešče zbog neinformiranosti , ne prijavljuju se Birou za

zapošljavanje u predviđenom roku, tako da gube pravo na

zdravstveno osiguranje.8

Poljoprivredno dobro je uglavnom registrovano na muškarcu,

tako da prijava žene kao radne snage opet zavisi od muškarca.

Žene koje su najviše podvrgnute diskirminaciji su Romkinje.

One se susreću sa problemom

da im je zdravstvena zaštita uskraćena čak i u hitnim

slučajevima. Romkinje su u nekim

zdravstvenim ustanovama prinuđene da plaćaju trudničke

preglede.

Romska udruženja su kao način riješenja pomenutog problema

sklopila ugovore sa zdravstvenim ustanovma prema kojima

bolnica koja prima Romkinje to radi bez naplaćivanja, a

troškove usluga naplaćuju iz fondova u koje je Vlada FBiH

izdvaja za implementaciju Akcionog plana za zdravstvo (svake

godine se izdvoji 50.000KM).

Žene sa invaliditetom se posbno osjecaju dikriminirane jer ne

postoje u našim zdravstvenim ustanovama posebna medicinska

oprema i posebno obučeno osoblje koje na odgovarajuči način

može pružiti usluge.

Posebno je teško obavljanje ginekoloških pregleda ženama sa

invaliditetom koje se teško kreću. Takve žene su prinuđene da

8 U Republici Srpskoj ne postoji ova odredba.

15

su potpomgunte nekim članom porodice i to narušava njihovo

pravo na privatnost.

4.4. Zapošljavanje

BiH još uvijek ima najniži nivo učešća žena u radnoj snazi

Jugoistočne Evrope. Prema Anketi o radnoj snazi iz

2013.godine, žene čine 51.2% (1.330,432) aktivne radne snage u

BiH, međutim, samo 37,3% zaposlenih osoba su žene.

Većina uposlenih žena rade u sektoru usluživanja (64.7%),

zatim u poljoprivredi (19,2%) i 

industriji (16,2%).12 Isti izvor ističe da je u 2013.

godini nivo zaposlenja bio 26,5%. za muškarce, a 29,0% za

žene. Najveći broj nezaposlenih žena su one sa osnovnim i

srednjim obrazovanjem. Značajna rodna razlika može biti

posmatrana u obrazovnim strukturama nezaposlenih: 14,3% svih

nezaposlenih žena imaju univerzitetsku diplomu,dok je taj

postotak među muškarcima sa istim nivoom obrazovanja 7,2%9

Prilikom same prijave na posao žene su diskriminirane jer im

poslodavci potavljaju pitanja da li su u braku, planiraju li

rađati djecu, gdje izlaze i s kim se druže.

Javne ustanove i javna preduzeća se u ostvarivanju prava na

trudničko bolovanje ravnaju prema važećim zakonima o radu i

zakonima o doprinosima. Međutim, značajan broj privatnih

preduzeća i trgovačkih lanaca zapošljava radnike i radnice na

jedan mjesec, sa mjesečnim produžavanjem ugovora. Žene u tom

slučaju nemaju pravo na porodiljsko bolovanje jer žena koja

9Fransioli Esther Garcia (2013.), Godišnji izvještaj o stanju ljudskih prava žena u BiH,SOC, Sarajevo

16

ostane u drugom stanju dobije otkaz po isteku jednomjesečnog

ugovora.

U nekim prilikama, naročito u privatnom sektoru, žene su

prisiljene potpisati dodatni ugovor uz ugovor o zapošljavanju

(tj. o sporazumnom otkazu) u kojem se obavezuju da u određenom

periodu, najčešće od pet godina, neće ići na porodiljsko

odsustvo. Ako ipak ode, aktivira se unaprijed potpisani ugovor

o otkazu. U privatnim preduzećima sidikat obično nema pristupa

ni aktivnosti.10

4.5.1. Mobing

Institucija ombudsmena za ljudska prava u BiH tokom 2014.

godine zaprimila je 68 žalbi na mobing, što je 14 prijava

manje nego u 2013. Prema podacima Udruženja za pomoć osobama

zlostavljanim na radnom mjestu Stop mobbing, jedinog takvog

ove vrste u BiH, nasiljem na radnom mjestu obuhvaćeno je čak

60 posto zaposlenih. 

"Najčešće prijavljivani oblik mobinga je tzv. vertikalni mobing koji postoji kada

pretpostavljeni zlostavlja jednog određenog radnika, dok se znatno manji broj žalbi

odnosi na horizontalni mobing, tj. mobing između radnika na jednakom položaju u

hijerarhijskoj ljestvici.”11

Žene u principu susreću i primjećuju mobing često ali nemaju

hrabrosti da ga prijave zbog straha od gubitka posla,

viktimizacije, nepovjerenja u sistem sudstva i dugog

trajanja sudskog procesa.

10Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? (2013), Sarajevo; ICVA. Preuzeto sa: http:/ /www.boram.ba/IZVJESTAJ%2520o %2520diskriminaciji%2520zena%2520u%2520BiH.pdf. Pristup (23.12.2014)11 http://www.klix.ba/vijesti/bih/mobing-u-bih-u-porastu-zene-najcesce-zrtve-zlostavljanja-na-radnom-mjestu/141227045. Pristup: ( 26.12.2014)

17

U 45 analiziranih javnih ustanova u socijalnoj zaštiti,

zdravstvu, obrazovanju, više je zaposlenih žena u odnosu na

muškarce. Međutim, upravljački odbori u obrazovanju i

zdravstvu u principu su sa izraženom razlikom i većinu čine

muškarci. U javnim preduzećima je još izraženija razlika u

upravljačkoj strukturi, s tim da je u javnim preduzećima i

znatno veći broj zaposlenih muškaraca u odnosu na žene. Javno

preduzeće (distribucija) u Tuzli ima 545 zaposlenih muškaraca

i 145 žena, na 44 rukovodeća mjesta su muškarci, žene na 20.

Drugo veliko javno preduzeće (djelatnost komunikacija), ima

310 zaposlenih muškaraca, 110 žena, a upravljačka struktura je

isključivo sa muškarcima na čelu, njih 10 na rukovodećim

mjestima.12

5. Institucije za zaštitu od diskriminacije

5.1. Institucija ombudsmena za ljudska prava

Centralna instiucija za zaštitu od diskriminacije i zaštitu

ljudskih prava je instiucija Ombdusmana, njegova nadležnost

je:

(1) Institucija će razmatrati predmete koji se odnose na slabo

funkcionisanje ili povrede ljudskih prava i sloboda počinjene

od strane bilo kojeg organa vlade.

12 Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? (2013), ICVA. Preuzeto sa: http:/ /www.boram.ba/IZVJESTAJ%2520o%2520diskriminaciji %2520zena%2520u%2520BiH.pdf. Pristup (23.01.2015.)

18

(2) Institucija će djelovati po prijemu žalbe ili ex officio.

(3) Institucija može poduzimati opće istrage.

(4) Institucija može preporučiti odgovarajuće pojedinačne

i/ili opće mjere.

(5) Institucija neće razmatrati predmete koji se odnose na

odluke, činjenice ili događaje koji su se desili prije 15.

decembra 1995. godine.13

Kako Zakon predviđa žrtva diskriminacije se direktno obraća

Ombudsmenima popunjavanjem posebnog formulara žalbe. U

formularu je bitno navesti sve tražene informacije. Omdusmeni

pružaju pomoć prilikom popunjavanja formulara. Kada se popuni

formular, on se dostavlja putem pošte, fax-a, e-mail-a ili

lično u jedan od ureda ove institucije. Fomulari su dostupni

na interet stranici ombusmena. Žalbe mogu biti pojedninačne i

grupne.

U slučajevima kada se utvrdi diskriminacija, obaveza je

Ombudsmena da uputi preporuku

instituciji/preduzeću/odgovornoj osobi sa ciljem ispravljanja

kršenja prava nastalih diskriminacijom sa obavezom

zaustavjanja dalje diskriminacije.

Ukoliko se preporuke Omdusmena ne ispoštuju, važno je

napomenuti da je nepostupanje državne institucije, firme ili

odgovorne osobe prema preporukama Ombudsmena kažnjivo u

prekršajnom postupku.

Iako preporuke Ombudsmena nisu obavezujuće u praksi se

pokazalo da je ponekad dovoljno da Ombudsmen zatraži podatke,

odgovore ili obavještenja od strane koja je počinila

13 Zakon o Ombudsmenu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 32/00, 35/04 i 32/06)

19

diskriminaciju ili da izda preporuku da se diskriminatorno

ponašanje zaustavi.

Institucija bi trebala i prikupljati i analizirati statističke

podatke o slučajevima diskriminacije, podnositi godišnji, a

prema potrebi i vanredne izvještaje o pojavama diskriminacije

Parlamentarnoj skupštini BiH, Parlamentu Federacije BiH,

Narodnoj skupštini Republike Srpske i Skupštini Brčko

Distrikta BiH; informirati javnost o pojavama diskriminacije,

te, na vlastitu inicijativu, provoditi istraživanja u oblasti

diskriminacije i drugo (Petković, Kodovšek, 2011: 51)

5.2. Ministarstvo za ljudska prava BiH

Ministarstvo za ljudska prava BiH ima indirektnu ulogu u

borbi protiv diskriminacije

Ministarstvo prati primjenu Zakona i vodi centralnu bazu

podataka.

Ministarstvo za ljudska prava BiH bilo je dužno da u roku od

90 dana, od dana stupanja na snagu Zakona o zabrani

diskriminacije, utvrdi i donese pravilnik o načinu

prikupljanja podataka o predmetima diskriminacije u Bosni i

Hercegovini, te da definira sadržaj i izgled upitnika za

prikupljanje podataka o predmetima diskriminacije kao i ostala

pitanja koja se odnose na postupak prikupljanja potrebnih

podataka. To do danas nije učinjeno. Nema zvaničnih podataka o

pojavama i obimu diskriminacije, niti je podnesen godišnji

izvještaj Vijeću ministara BiH, a ni posebni izvještaji

Parlamentarnoj skupštini, koji bi sadržavali prijedlog mjera

20

za sprečavanje i suzbijanje diskriminacije u Bosni i

Hercegovini.14

5.3. Sudovi

Sudske institucije također imaju nadležnost za procesuiranje

slučajeva diskiriminacije u redovnom postupku po pravilima

građanskog postupka. Nadležnost u prvom i drugom stepenu imaju

mjesni sudovi. Rok za podnošenje tužbe je 3 mjeseca od dana

kada je žrtva saznala za diskriminaciju, odnosno najduže jednu

godinu od dana kada se dogodila diskriminacija.

U antidskirminacijskim postupcima uvjek je dopuštena

revizija. Ukoliko podnositeljica tužbe za diskriminaciju ne

bude zadovoljna izhodom presuda u BiH, može se obratiti

Sudu za ljudska prava u Strazburu , ali tek kad se iscrpe

domaća pravna sredstva.15

Tužba sadrži:

1. ime i prezime, druge kontakt informacije žrtve

diskriminacije i njenog advokata ili punomoćnika ako ga ima;

2. ime i prezime odgovorne osobe/naziv državne institucije ili

preduzeća

koji je postupao diskriminatorno;

3. naziv i adresu općinskog/osnovnog suda;

4. prijedlog sudu da utvrdi diskriminaciju, da zabrani dalje

diskriminiranje,

5. kratak opis slučaja diskriminacije - osnov diskriminacije

5.4.1 Seksualno uznemiravanje

14 Ibdem str.52.15 To uključuje i obraćanje Ustavnom sudu BiH zbog kršenja prava iz Konvencije o ljudskim pravima.

21

Zakon o zabrani diskriminacije BiH prepoznaje i seksualno

uznemiravanje kao osnov za diskriminaciju. Ukoliko se želi

pokrenuti postupak za zaštitu od diskriminacije pred sudom u

slučaju uznemiravanja ili seksualnog uznemiravanja onda se u

tužbi mora svakako istaći da je ovakvo ponašanje:

- neželjeno sa pozicije žrtve

- bilo uslovljeno nekom karakteristikom ili osobinom žrtve

(npr. spol–osnov diskriminacije)

- kao cilj ili rezultat imalo povredu dostojanstva tužitelja

- uzrokovalo strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili

uvrjedljivo okruženje

Onaj ko je postupao diskriminirajuće je obavezan u postupku

pred sudom dokazati da

nije bilo diskriminacije.

5.5. Upravni spor

U slučaju da žrtva diskriminacije pokrene postupak za

ostvarivanje prava iz socijalne ili zdravstvene zaštite pred

organom uprave (upravni postupak), kroz koji se pokaže da

postoji osnova za diskriminaciju, osoba može okrenuti i

postupak pred sudom, bilo paralelno ili po završetku upravnog

postupka, ali vodeći računa o zakonom utvrđenim rokovima za

pokretanje postupka za diskriminaciju.16

5.6. Nevladine orgnizacije

Ono što je bitno napomenuti je da ukoliko se nevladine

orgnizacije umješaju, one snose sve troškove postupka bio

16 Vodič za zaštitu od diskriminacije kroz zakon i insitucije, (2011). Sarajevo: ICVA, Fond otvoreno društvo. Str.16.

22

pozitivan ishod ili ne. Dva uvjeta se moraju ispuniti za

učešće orgnizacija:

Prvo, da organizacija, ustanova ili udruženje građana mora

dokazati da se bavi zaštitom od diskriminacije lica ili grupe

lica o čijim se pravima odlučuje u postupku.

Drugo, žrtva diskriminacije na čijoj se strani treća lica žele

umješati mora dozvoliti odnosno dati svoj pristanak za učešće

ove organizacije u postupku.17

17 Ibdem str. 18.

23

Zaključak

Iz prethodno navedenih zakonskih i institcionalnih riješenja

u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine možemo da primjetimo da

je od diskriminacije po osnovu spola u uspostavljen sistem

zaštite. Žrtva diskriminacije može tražiti zaštitu od

diskriminacije, zaustavljanje diskriminacije i povrat u

pređašnje stanje (restitutio in integrum).

Zakon o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine je donesen

na najvišem nivou - na nivou države i on nalaže uklanjanje

svih diskriminatornih odredbi u ostalim pravnim propisima, a

kako ta praksa nije zaživjela ozbiljno, jedina mogućnost da se

stvari sa mrtve tačke pokrenu jesu pojedinačne ili kolektivne

tužbe građana..

U pravni sistem Bosne i Hercegovine su inkorporirane sve

međunarodne konvencije koje štite ljudska prava i one imaju

primat nad svim zakonima.

Ono što je posebno primjetno je da su postupci za zaštitu od

diskrminacije dugi, izlažu žrtvu troškovima, neizvjesni su. U

Bosni i Hercegovini građani pa i žene generalno nemaju

povjerenje u pravni sistem, a on je još opterećen korupcijom,

nepotizmom i politkom.

Poseban problem je loša ekonomska situacija sa nedovoljno

radnih mjesta, što automastski zastrašuje žene da podnesu

tužbu za diskirminaciju i da će ostati bez posla. Ovo također

utiče in a žene koje žele da budu svjedoci u korist žrtve.

24

Iako majčinstvo uživa u zakonima poseban status, žene se u

pravilu sa ovom vrstom diskriminacije često susreću. Posebno

diskriminirane su žene koje zatrudne, udaju se ili se odluče

za još jedno djete. One vrlo često ako rade u privatnom

sektoru automatski bivaju otpuštene.

Veliki broj žena, posebno Romkinja i žena koje žive i rade u

ruralnim sredinama nisu informisane o diskriminaciji ili čak

nisu ni svjesne da mogu tražiti zaštitu.

Poseban značajan faktor u zaštiti žena činie nevladine

orgnizacije koje daju savjetodavnu besplatnu pravnu pomoč i

koje se mogu pojaviti kao treća lica u sudskom procesu.

Uglavnom, priča o diskriminaciji, monitoring rada

institucija, se odvija mnoga više u nevladinom sektoru negu u

institucijama koje su zadužene za to.

Pošto je državni aparat spor i neefikasan po ovom pitanju

ostaje nam mogućnost da potencijal nevladinih organizacija

iskoristimo u različite projekte koji jačaju ženu, štite je i

educiraju.

Izvori i literatura:

1. Anonim (2011.), Vodič za zaštitu od diskriminacije kroz zakon i insitucije,Sarajevo: ICVA, Fond otvoreno društvo.

2. Fansoli, Esther Garcia (2013.), Godišnji izvještaj o stanju prava žena u Bosni i Hercegovini tokom 2013. god. Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar

3. Izmirlija,Midhat, Kadribašić, Adnan, Vehabović, Faris (2010.) Komentar Zakona o zabrani diskriminacije, Sarajevo: Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu

25

4. Petković, Brankica, Kodovšek Neža (2013.), O diskriminaciji - priručnik za novinarke i novinare, Sarajevo: Fondacija Mediacentar

5. Službeni glasnici Bosne i Hercegovine“ br.: 16/03, 32/00,35/04 i 32/06, 59/09

Internet :

1. Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? (2013), Sarajevo: ICVA i EU. Preuzeto sa: http:/ /www.boram.ba/IZVJESTAJ%2520o %2520diskriminaciji%2520zena%2520u%2520BiH.pdf. Pristup (23.01.2015.)

2. http://www.klix.ba/vijesti/bih/mobing-u-bih-u-porastu-zene-najcesce-zrtve-zlostavljanja-na-radnom-mjestu/141227045. Pristup: ( 26.12.2014)

3. http://:www.mvp.ba/dobro_dosli_u_bih/ drzavno_uredjenje/administrativno_terijtorijalno_uredjenje/?id265,pristup (05.02.2015.)

4. http: www.pravosudje.ba , pristup (05.02.2015.)5. http://www.sezamweb.net/hr/diskriminacija/ . Pristup:

(12.01.2015)

26

Sadržaj

1.) Predgovor.........................................................................................................................................................3

2.) 1.Uvod - Državno uređenje Bosne i Hercegovine..........................................................................................4

3.) 2. Biti jednak....................................................................................................................................................5

4.) 2.1. Jednakopravnost i jednakost.....................................................................................................................5

5.) 2.1.1.Pravna jednakost ....................................................................................................................................5

6.) 2.2. Suštinska jednakost...................................................................................................................................5

7.) 3. Definicija diskriminacije..............................................................................................................................6

8.) 3.1. Diskriminacija žena...................................................................................................................................6

9.) 3.2 Osnov diskriminacije................................................................................................................................6

10.) 3.3. Oblici diskriminacije...........................................................................................................................6

27

11.) 3.3.1. Neposredna diskriminacija .............................................................................................................6

12.) 3.3.2. Posredna diskriminacija...................................................................................................................7

13.) 3.3.2. Uznemiravanje.................................................................................................................................7

14.) 3.3.3.Spolno uznemiravnje........................................................................................................................7

15.) 3.3.4. Mobing.............................................................................................................................................7

16.) 3.3.5. Segregacija....... ..............................................................................................................................7

17.) 3.3.6. Izdavanje naloga.......................................................................................................................... ...7

18.) 3.3.7. Podsticanje na diskriminaciju .........................................................................................................8

19.) 4. Najčešće oblasti gdje su ženediskriminarane.......................................................................................8

20.) 4.1.Obrazovanje........................................................................................................................................8

21.) 4.2. Socijalnazaštita.................................................................................................................................9

22.) 4.3. Zdravstvenazaštita ...........................................................................................................................10

23.) 4.4.Zapošljavanje ...................................................................................................................................11

24.) 4.5.1.Mobing..........................................................................................................................................12

28

25.) 5. Instiucije za zaštitu oddiskriminacije.................................................................................................13

26.) 5.1. Instucija omdusmena za ljudskaprava.............................................................................................13

27.) 5.2. Ministarstvo za ljudska prava BiH....................................................................................................14

28.) 5.3. Sudovi ..............................................................................................................................................14

29.) 5.4.1. Seksualno uznemiravanje...............................................................................................................15

30.) 5.5. Upravni spor......................................................................................................................................15

31.) 5.6. Nevladine organizacije.....................................................................................................................15

32.) Zaključak................................................................................................................................................ 16

33.) Literatura ...............................................................................................................................................17

30.) Sadržaj....................................................................................................................................................18

Podaci o autorki: Biografija

Ernada Avdibegović rođena 1984. u Tuzli. Diplomirala naPravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 2011. god..

29

Osnivačica je i predsjednica udruženja Omladinski krug Kladanji Vijeća mladih općine Kladanj. Članica je Komisije zaravnopravnost spolova općine Kladanj i autorica Strategije zamlade općine Kladanj (2014.-2016.). Magistrantica je naFakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.Aktivistica je u više nevaldinih orgnizacija.

Adresa stanovanja: Ul. Luke 7. KladanjTelefon : 035 /620-025Mobilni telefon : 061/821 024E-mail : erna_begovic20@yahoo.comUstanova zaposlenja: Aktivista u NVO sektoru.

30