ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST

UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944., OBNOVLJEN 1996. GODINE

Uredništvo: Biljana Horvat, Milovan Miković (glavni urednik),Stipan Stantić (odgovorni urednik), predsjednik Matice hrvatske Subotica i Đuro Vidmarović

Nakladnik: Matica hrvatska Subotica 24000 Subotica, Ustanička 10, + 381 64 399 17 71 i + 381 65 399 17 71

http://www.mh-subotica-klasje.com/

Za nakladnika: Stipan StantićTisak: GRAFOPRODUKT, 24000 Subotica Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Veleposlanstvo R. Hrvatske,Središnjica Matice hrvatske Zagreb, Grad Subotica,Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i Ministarstvo kulture Srbije

Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XXI., broj 5. – 12., 2016.

Cijena sveska – 150 dinara

Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i književnim jezikom primaju se:

E–mailom ([email protected]), na disketi ili CD–u. Tekstovi se ne vraćaju.

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST

Ogranak Matice hrvatske u Subotici

Kazalo

3-9 MILOVAN MIKOVIĆ, Zakoraknuvši iz vlastitih u snove vječne – In memoriam Lazar Merković (26. VI. 1926. – 30. X. 2016.)

10-12 BOŠKO KRSTIĆ, Za Lazarom Merkovićem pletu se priče – In memoriam

13-22 IGOR ŽIC Knjiga za tek nekoliko čitatelja – no ni njima se neće dopasti

23-40 RUŽA SILAĐEV, Mogu izdivanit kaku pripovičku

41-43 LAZAR FRANCIŠKVIĆ, Priča il' već što je

44-45 ĐORĐE DRAGOJLOVIĆ, Krv me tjera …

46-47 LJILJANA ŽEGARAC-TENJOVIĆ, Sutoni i svitanja …

48 NEVENKA NEKIĆ, Koga izvedu, taj se više ne vraaća

49-50 DAVOR BAŠIĆ PALKOVIĆ, Raduje me što djeca vole moje pjesme

51-54 BOŽICA ZOKO, Trag na kojim stojim, ruši se

55-56 BOŽICA ZOKO, Slušaj, zemlja liječi, Knjige sve padaju

57-59 BOŽICA ZOKO, Više nego poštanska službenica

60-68 STEVAN MAČKOVIĆ, Upis u Matičnu knjigu umrlih (1914.-1919.), Subotičkog matičnog ureda poginulih vojnika bunjevačkih Hrvata (Sz- Z)

69-74 STEVAN MAČKOVIĆ, O prostituciji u Subotici prije i nakon II. svjetsksog rata

75-113 ĐURO VIDMAROVIĆ i JELENA ZARIČNA, Četiri židovska pjesnika kao paradigme vremena i sudbine naroda; RAHELA BLUWSTEIN SELA , JEHDA AMIHAJ, ILAN SHE-INFELD i ALEKSANDAR ŠIMONOVIČ KOROTKO

114 MILOVAN MIKOVIĆ, O hrestomatiji Petra Šarčevića i Nace Zelića

ISPRAVCI – U prethodnom svesku KNR, 1.-4., 2016., potkrale su se sljedeće pogreške: Na strani 65., u drugoj koloni, u drugom pasusu, u petom redu, dodao je nepotrebno slovo „m“ u riječi „konstruiranje“. Treba samo „konstruiranje“:„Na podlozi mitskog sižea o putovanju junaka u potrazi za nedostupnim blagom i njegove tro-delne strukture (posjeta junaka carstvu mrtvih, njegova prividna smrt i ponovno rođenje) omo-gućeno je konstruiranje simboličkog modela svijeta koji izražava opći smisao zbirke i njenu tematsku usmjerenost na varijante nerješivih kolizija između osobnosti i društva ...“Na strani 66., u drugoj koloni, u drugom pasusu, u desetom redu, riječ „osobnost“ treba zamije-niti riječju „osobenost“ ili osebujnost“:„A ta osobenost/osebujnost arhaičnog, mitskog mišljenja ogleda se prije svega u neprekidnom kaleidoskopskom pregrupiranju raznolikih mitoloških, biblijskih, književnih, čak i znanstvenih motiva (npr., teorija o „prvom prasku“) u nove metamitološke okvire ...“

Klasje naših ravni, 5.-12., 2016

3

In Memoriam Lazar Merković 3-9

IZMEĐU ŽIVOTNE I KNJIŽEVNE ISTINE – Svaka je biografija, pogotovu ako proma-tramo životopis pisca, jedinstvena i nepo-novljiva. Kroz životnu i književnu priču, jednoga jedinoga čovjeka, prepliće se, pro-žima i zrcali njegova, jedinstvena, osobna sudbina, uz prepoznatljivost razdoblja koje-mu pripada i svijeta u kojemu je raspoznat-ljiva, ona je i točka, što emanira ukupnost različitosti spram svih prethodnih i dola-zećih razdoblja i svjetova, napose drugih pisaca. I kolikogod svako stvaralaštvo teži onome što je posebno, njime se uspostav-ljajući, izražavajući i trajući, ono će isto-dobno upravo time što je osobno, navla-stito, nastojati prokrčiti put prema općem, tražeći u njemu svoju potvrdu i smiraj ušća. U onih koji su obdareni talentom, manifestacije dodira posebnosti i općosti uvijek su drukčije, a zameci se toga dadu nazreti već u djetinjstvu. U Lazara Merkovića moguće ih je slijediti od vre-mena kada mu se mirnodopsko djetinjstvo pro-metnulo u dječaštvo obilježeno ratnim nedaća-ma, bez kojih, vjerojatno, ne bi postao pisac. Je li pretjerano ustvrditi kako opterećenost, ovom uznemirujućom dvojnošću, traje do danas? S bojama neba što ih je ponio iz ulice Dinka Zlatarića, između svitanja i sutona, s mirisom pra-šine i bakarnosuhoga lišća kestena preko kojega je s prije zime hodao Harambašićevom ulicom, prisjećajući se mirisnih nagovještaja bezbroj-nih žitnih klasova, u zrenju, sred vreline, što ih vjetar je donosio prema gradu, s polja, koja su se nebrojeno puta, do sada, prometnula u braš-no i slamu, zadivljen i pjenušanjem lastavica, iznad mirisa mokraće i gnjilobe koja zaudara iz sjene, vlažnoga polumraka, s razmekšala tla, u društvu smrtne slasti, poslije dugih kiša, ispred

i iza prljavožutih subotičkih fasada i drvoreda nagriženih rđom jeseni, s vrevom grada, jutar-nje-podnevno-večernjom zvonjavom crkvenih zvona, škripom tramvaja, sinkopama konjskih kopita propraćenih tupogumenoupijajućim zvu-kom fijakerskih kotača po kaldrmi i žutoj kocki, s plimom straha nakon uhićenja, s vikom straža-ra, udarcima pendreka, s noćnim drhturenjem i tjeskobom zatvorskog dana, sa škripom koraka, u ledeno jutro, po netaknutoj, snježnoj, bjeli-ni logorskoga placdarma, «u bijelom blistaju bešćutnog beskraja» ... uza sve druge i naknad-ne reference, što su ostale u njemu ocijeđene, sedimentirane, izvan vremenskoga i prostorno-ga konteksta. Pjesnik, romanopisac, esejist, kritičar, prevo-ditelj, pokretač i urednik časopisa, nakladnik, publicist, leksikograf i kroničar, Lazar Merković rođen je u Subotici 14. lipnja 1926. godine. U

Zakoraknuvši iz vlastitih u snove vječne

MILOVAN MIKOVIĆIN MEMORIAM LAZAR MERKOVIĆ (14. VI. 1926. – 30. X. 2016.)

Imre Sáfrány, Lazar Merković, Sava Babić i Ivan Pančić


4


rodnom gradu svršava pučku školu i tri razreda građanske škole, a potom u jesen 1941. polazi u četvrti razred. Lazar Merković potječe iz ljevi-čarske obitelji, njegov otac Stipan krojač po zani-manju, učesnik je Vukovarskog kongresa KPJ1, a budući da su okupacijske vlasti budno motrile na sve, bez razlike, nije im promaklo ni antifa-šističko raspoloženje i usmjerenje ovoga petna-estogodišnjaka, pače njegova odlučna pristalost uz antifašistički svjetonazor, pa valjda nitko nije bio posebno iznenađen kada je on tijekom te jeseni (1941.) – udaljen iz škole! Tada je stjeca-jem prilika primoran, zajedno s ocem Stipanom, raditi za jednog pekara s Palića, raznositi njego-vo pecivo po gradu, a on sam, kao mlađi, povre-meno prodaje perece, iz korpe, na raznim mje-stima gdje se okupljaju građani. Kada s proljeća 1942. ostaju bez poslodavca, u pomoć priskaču rođaci József i Imre Gombás, inače, vrsni cipe-larski modelari, koji Lazara Merkovića uzimaju za potrčka u njihovoj radnji na korzu. Godinu dana kasnije, od ožujka 1943. šegrt je u knjižari Vojislava Vojvodića, također, ljevičara i suradnika antifašističkog Narodnooslobodilačkog pokreta. Upravo u toj je radnji uhićen 23. listopada 1943. godine zbog suradnje sa NOP-om. Nakon desetodnevnog istražnog postupka, u Odjelu subotičke političke policije, koji je bio smješten u Gradskoj kući i Žutoj kući, s tridese-tak drugih uhićenika prebačen je u Istražni centar mađarske kontraobavještajne službe u Novom Sadu. Tu je proveo gotovo pet mjeseci pod istra-gom, u najsurovijim uvjetima. Tijekom veljače 1944. godine izveden je pred Vojni sud koji ga kao malodobnika osuđuje na šest mjeseci zatvo-ra, te je prebačen u novosadski Okružni zatvor na izdržavanje kazne. Prilikom prebacivanja u ovaj zatvor, jednim riskantnim, hrabrim, pothva-tom, uspijeva mu ponijeti dio vlastite knjižnice, makar je bila zaplijenjena, a prenijeli su mu je žandari. Ove će knjige i te kako dobro poslužiti za redovitu edukaciju u zatvorskoj ćeliji svih koji su ondje izdržavali kaznu. Mada mu je kazna

1 Vukovarski kongres KPJ, uobičajeni naziv za Drugi kongres Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) – SRPJ (k). Na tom kongresu, održanom 1920. godine, SRPJ (k) promijenila je ime u Komunistička partija Jugoslavije. Enciklopedija LZ, 6, Zagreb MCMLXIX, 669.

istekla 23. travnja 1944. godine, zbog njemačkog prevrata u Mađarskoj, nije pušten na slobodu, nego je priključen najtežim političkim osuđeni-cima, antifašistima, koji od prvog bombardiranja Novog Sada, tijekom svibnja, pa sve do početka listopada 1944. godine rade na vađenju neeksplo-diranih bombi. U noći, 5. listopada, s manjom grupom zatočenika upućen je u sabirni logor u Bačkoj Topoli, a otuda, nakon četiri dana sve ih sprovode u Aljmaš, pa u logore u Nagykanyizsi i Komáromu, gdje su predani njemačkoj vojnoj policiji koja ih sprovodi u koncentracijski logor Flossenburg u Njemačkoj. Nakon svirepe selekcije i mukotrpnog karan-tena, prebačen je u radni kamp u Hersbrucku, a otuda na prokopavanje tunela u rudarskom oknu u Happurgu. Tijekom travnja 1945. Lazar Merković je, u transportu određenom za likvi-daciju, prebačen u nacistički koncentracijski logor Dachau, u blizini Münchena, gdje je samo zahvaljujući brzom prodoru američkih trupa ostao živ i oslobođen 29. travnja 1945. godine. U Suboticu se vraća na svoj 19. rođendan 14. lipnja 1945. godine. Prvi novinarski tekst tiska Merković (6. travnja 1946.) na stranicama subotičkog lista Hrvatska riječ, a prve pjesničke radove (1947.) u beograd-skoj Mladosti, gdje (1948.) objavljuje i prve knji-ževne prijevode s madžarskog jezika. Od 1947. godine je zaposlen u redakciji dnevnog lista Hrvatska riječ, potom je novinar Slobodne Vojvodine, Rad-a, Literarne redakcije Prvog programa Radio Beograda, pa prelazi u Radio

Josip Klarski i Lazar Merković


5


Jugoslaviju, otuda u Savezni pri-jemni centar, kasnije je dopisnik Dnevnika. U svibnju 1955. godine pokre-će časopis za književnost, umjet-nost i kulturu Rukovet (kojem je na čelu od 1955.-1960. i 1970.-1972.), jedan je od osnivača Radio Subotice (1968.), potom je do mirovine raspoređivan na rad u Gradski muzej i Zajedničku struč-nu službu SIZ-ova društvenih dje-latnosti. Osnivač je Uredništva na hrvatskom jeziku Radio Subotice. Kao pisac surađivao je u više od pedeset listova i časopisa, bio je dugogodišnji član više redakci-ja listova, časopisa, monografija, etc. Član je DKV i DHK. Nadasve pjesnik, romanopisac, kritičar, plodan prevoditelj s mađarskog jezika (ostvario prijevode preko 60 književnih i znanstvenih. naslova, 40 drama i dvjestotinjak radova, studija i dr.), lek-sikograf i bibliograf, pokretač i urednik časopisa Rukovet i izdavačke djelatnosti Zenit i Osvit. Kao istaknuti pripadnik Subotičkog književnog kru-ga zastupljen je u više antologija i zbornika. L. Merković je, također, dao značajan prinos leksi-kografskoj i bibliografskoj obradi građe, ne samo iz oblasti književnosti već i na drugim područji-ma, a također i izradi što potpunije kronologije Subotice i ovoga podneblja. Uz ostalo, jedan je od pokretača i glavni urednik Srpsko-hrvatske

redakci je Radio Subotice, a kasnije devedesetih godina XX. stoljeća i njezina Hrvatskog uredniš-tva. Dobitnik je više uglednih domaćih i inostranih nagrada i priznanja, a također je i Počasni građanin Subotice.Važnija djela: – Odbljesci, 1953; – Između dva pola, 1957; – Put dug pet živo-

ta, 1963; – Putevima zajedništva : (Bibliografija Rukoveti od 1955. do 1980. godine) Književnost slovenačkog i makedonskog naroda, albanske, mađarske, makedonske, romske (etničke grupe), rumunske, rusinske, slovačke i turske narodnosti, 1982; – Osame, 1988; – Bibliografija Rukoveti: 1955–1990., 1990; – U ime pravde, 2007; – Bibliografija Klasja naših ravni, povremenog vanpolitičkog časopisa za književnost i kultu-ru: 1935–1944, 2010; – Bibliografija Rukoveti: 1955–2014 (sa I. Papdi).

VRJEDNOTE LITERARNO-POVIJESNE KRIŽALJKE – Zbog sudjelovanja u osnutku Pododbora Matice hrvatske u Subotici (1972.), smijenjen je s duž-nosti glavnog urednika Srpsko-hrvatskog progra-ma Radio Subotice, udaljen s mjesta glavnog i odgovornog urednika Rukoveti i Izdavačkog odjela Osvit, te sa još 120 hrvatskih intelektua-laca uklonjen iz javnog i kulturnog života. Duže vrijeme bio je bez prava objavljivanja original-nih tekstova pa čak i prijevoda. Svemu unatoč, bila je nezaobilazna uloga Lazara Merkovića u stvaranju Subotičkog književnog kruga, tijekom posljednjih više od pola stolje-ća, u osiguranju uvjeta za pokretanje i ustrajno održavanje časopisne i književne produkcije, i što je možda još i važnije, otkrivanju i poticanju darovitosti u mladih pisaca. U neprestanom i razložnom strahu, od uništava-nja i zaboravljanja vrijednosti, u želji da u pisa-

Lazar Merković, Vojislav Sekelj i Milovan Miković

Lazar Merković i János Urbán


6


noj riječi sačuva sve što valja predati budućim naraštajima, Lazar Merković ustrajno prikuplja podatke, pišući leksikografske i bio-bibliograf-ske natuknice, kroničarske i ljetopisne tekstove i članke. Popunjavajući bjeline, ispisao je preko četrdeset tisuća kartica o ljudima iz ovog pod-neblja, o stvarateljima i njihovim djelima, pot-hvatima i promašajima, svakodnevno popunja-vajući tu bio-bibliografsku i literarno-povijesnu križaljku, objavljujući je na Info kanalu, na valo-vima Radio Subotice, Hrvatske riječi i drugdje. Uistinu na drugačiji način nastavlja što je zapo-čeo u vrijeme osnutka časopisa, kada je okupio mnoge suradnike i sugovornike, postavši ustrajnim čitateljem njihovih tekstova i života, biografija i talenata, malih i velikih stvaralačkih i uljudbenih sposobnosti. Ispisujući tako i vlastiti životopis.

ČASOPISI SILNICE KULTURE – «Književni su časopisi – predstavljali silnice hrvatskog kultur-nog kontinuiteta. Imao sam sreće što sam znao nešto malo više od svojih vršnjaka i počeo ih okupljati, a moram reći imao sam, također, i pri-stojnu potporu naših starijih pisaca, prvenstve-no Balinta Vujkova i Matije Poljakovića, te još nekih ljudi katoličke provenijencije, uz pomoć kojih sam uspostavljao silnice našeg, hrvatskog, kulturnog kontinuiteta. Zapravo, nije prošlo ni deset dana od mog povratka u Suboticu, te 1955. godine, a već sam počeo pripreme za pokreta-nje časopisa Rukovet. Imao sam, dakako, i punu podršku vodećih političkih struktura grada» – istaknuo je Lazar Merović u jednom razgovo-

ru – «Tada sam postavio sebi za cilj izgradnju kulturnih spona i kulturnog kontinuiteta nada-sve Hrvata, ali također i Srba i Mađara. Drugim riječima, u Rukoveti koja je, ipak, bila osnovana kao prvenstveno hrvatski usmjeren časopis, pre-ma ondašnjim shvaćanjima trebalo je biti mje-sta i za stvaratelje iz redova drugih naroda. Tako smo mi Hrvati, tih godina, bili uistinu povezni-ca tri književnosti i tri kulture u ovom gradu».

O MURCULAMA – Cijelog svog vijeka suprot-stavljao se Lazar Merković atavističkim, autistič-nim i mrzovoljnim ljudima, što ih u bačkoj bunje-vačkoj ikavici u jednu rič zovemo: murculama. I neprestano je išao protiv murculaške nazovi logike i murculaške nazovi pameti, koja je do suza ograničena i nanosi nam nepopravljive šte-te. Svojedobnno je od tih mrzitelja i drobitelja vlastitog puka, uz mnoge druge stradao i Lazar Merković. Danas od takvih mogu stradati svi koji se ne uklapaju u murculašku (sk)učenost. Za razliku od murcula čija zanimanja, natoplje-na pohlepom i sujetom ne dopiru dalje od gra-nica osobnog (gdjekad obiteljskog) probitka, radi čega ne zaziru od produbljivanja razdo-ra među sunarodnjacima i ne prestaju svađati i dijeliti zajednicu iz koje potječu, ionako već do boli rascjepkanu i usitnjenu – Lazar Merković ustrajno i uglavnom o vlastitom trošku traga za kontinuitetom hrvatske zajednice u ovom pod-neblju. Ne odustaje od horizontalnog i vertikal-nog iščitavanja sebe i drugih, kulturne baštine i književne popudbine te suvremenog stvaralaš-

Milovan Miković, Ferenc Deák, Milivoje Prćić, Lazar Merković, Vojislav Sekelj i Zvonko Sarić


7


tva. Sustavno zainteresiran za pojedinačni stva-ralački učinak, nepristrano prepoznaje kulturne i uljudbene dosege svih nacionalnih zajednica u Subotici i u ovom podneblju. Ono što je Lazar Merković do danas ostvario, kao pisac, pokretač časopisa i izdavačke dje-latnosti, sakupljač i obrađivač leksikografske i bio-bibliografske građe, a u velikoj mjeri i kao prevoditelj, uistinu se začelo polovicom pedese-tih godina XX. stoljeća kada uz književna glasila koja niču u Beogradu, Zagrebu, Novom Sadu i drugim tada kulturnim središtima, on, ovdje u Subotici, pokreće časopis Rukovet, preko koga su stvaratelji ovog podneblja pokušali uzeti više slobode no što su im vlastodršci bili spremni ponuditi i dopustiti. U to vrijeme, i kasnije, sve do današnjih dana svi neuspjesi znali su biti samo njegovi, a svi uspje-si naši (i sve češće nečiji drugi). Ali kome je to važno u ovom času? Lazar Merković zna da smo sudionici prijelaznog i prolaznog razdoblja, da živimo i pišemo u vrijeme velikog nečitanja (i malih i velikih) knjiga. I da to nije jedini razlog radi kojeg se ne pristaje uz murcule iz vlasti-tih redova, ali ni uz tlačitelje iz redova drugih, budući da se oni zakonomjerno nadopunjuju, kao lice i naličje svakodnevice ružne do nepod-nošljivosti. I da će sutra već velika većina njih biti tek nebitni epizodisti iz Velike knjige zabo-rava. Utoliko zadaća nas urednika nije sa njima se (uludo i beznadno) sporiti već hrvatskoj knji-ževnosti (kakva god je bila i jeste) bez uzmaka sačuvati njen nedvojbeni identitet, te što je god moguće više, nadoknadi-ti sva ona stoljeća oskudne produkcije knjiga. Među ostalim i radi toga što smo ovdje, uistinu dugo pobolijevali i od nevolje druge vrste, ne samo ustra-šeni, letargični i uspavani, jer kada smo se povremeno razbuđivali i do neukusa smo se znali zagledati u vlastiti pupak i njegov značaj, kao da je baš u nj središte svijeta. Iz tih i drugih razloga Lazar Merković je ustrajno insisti-

rao na uspostavljanju relevantnog, meritornog vrijednosnog sustava među stvarateljima, točnije naspram njihovih djela, prema mjerilima uteme-ljenim na univerzalnim vrednotama, izvan svake umišljenosti i uskogrudnosti tzv. «otočke svije-sti». Svjestan nužnosti novog i potpunijeg čitanja prošlosti, književnih djela, kulturnog naslijeđa, sudbina ljudi i grada, ponekad nam je do same granice dosade znao (samo naizgled nepotreb-no) ponavljati stanovite činjenice od općeg zna-čaja. Danas znamo da se drukčije nije moglo, budući da bismo bez te njegove ustrajnosti bili puno više prikraćeni i u još većoj mjeri istisnu-ti i brisani iz sveukupne književne, kulturne i urbane topografije.

UZDE NOVINARSKOG DNEVNIČARENJA – Za razliku od drugih, ne rijetko i manje daro-vitih, kojima je omogućeno nesmetano stvara-nje, budući da su bili egzistencijalno zbrinuti, Lazar Merković će zadugo još ostati zarobljen, premda više ne bodljikavom žicom, već uzdama novinarskog dnevničarenja. Uza sve, iz različi-tih je razloga, prinuđen prolaziti kroz nekoliko novinskih glasila i radijskih postaja. Sve ga je ovo, vjerojatno, moglo opredijeliti da se u pje-sništvu – ostavši dosljedan sebi, svom biću i nje-govu usudu – odluči za poetski snažan, premda ne rijetko i grčevit iskaz, brižno birane motivike i vokabulara, te velike doživljajne moći, kako bi u konačnici, slijedom promišljene svedenosti i stilizacije, postigao onu vrstu pjesničke ostvare-nosti koja mu je bila i ostala uzorom. I premda

Milovan Miković, Lazar Merković i Ivan Pančić


8


upravo kritika pedesetih i šezdesetih godina XX. stoljeća, poeziju Lazara Merkovića, glede njezi-ne strukture i stilizacije, svrstala među onodobne moderniste, treba istaknuti kako je on jedan od onih stvaralaca koji su, sačuvali afinitet i nera-skidivu vezu prema svemu što je još tridesetih godina započeto, pokazujući svojim djelom kontinuitet hrvatske literature sve do šezdesetih i sedamdesetih godina, pa i kasnije (v. Miroslav Šicel). Trajno nespokojan, stalno u vlasti sumnje i pomalo u strahu, oduvijek rascijepljen između gradske gužve i bezmjerja prostora, Merković će se poput Edwarda Muncha, jednog trena u stihu oglasiti pjesmom pod naslovom «Krik»:

Izgubio samTvoje očiU crnom ogledalu neba,Jer se od meneI destrukcijaPostiđeno skrilaU sunce.Mrzit ću te!Sluzava putanjaPužaKoji se ispeoKristalnim oknomMoga probuđenog jutraNa tko zna kojojVijugi mozgaProsuo jeSvoju sadržinuZa ovaj nesklad.Zaplakala si u kriku.Krik je postao moje spasenje.

A taj je i egzistencijalni, i krik prikraćenosti, pa i osujećenosti – metafora, jer se gdjekada doima kako samo poezija može posredovati odnose i razumijevanje postojanja, što dakako nije njezina zadaća, ali nas do ovoga uspije-va dobaciti budući da je ona uistinu osobito stanje, kada iz uznemirenosti i kaosa, uz već poznata, izranjaju – i nova značenja.

ČUTI, SASLUŠATI I PREPOZNATI DOBRU NAKANU DRUGOGA – Do danas je već postalo istinskom rijetkošću umijeće da se

pokuša čuti, saslušati i prepoznati dobra nakana govora – onoga drugoga! Čini se, i danas je ovo obilježje i privilegij tek aristokrata duha – među koje spada i Lazar Merković kada suvislo izgo-vorenu riječ suvereno razlikuje od buke ulice, žamora Buvljaka, ili «izabranih» difamacija «oda-branih». Uz ponuđeni opis «snaga» koje se slu-šaju i kada šute, kao i onih koje nitko ne čuje, ma koliko bile glasne – započeli smo takorekuć jučer još jedan razgovor s Lazarom Merkovićem u povodu 90-te obljetnice rođenja i plodnoga stvaralačkoga, premda ne i lagodnoga životnoga puta, ispunjenoga riječima, zbog kojih je pro-šao kroz trinaest zatvorskih i logorskih postaja. Spominjući se mnogočega dorečenoga i pone-čega što je ostalo otvoreno, upitno. Nadasve tragom blagodatnoga dara govorenja i tih riječi na koje se od biblijskih vremena pozivamo. U tom kontekstu, u mislima i osjećanjima ne budi se samo potreba sagledavanja prijeđenoga puta, još jednoga među mnogim pogledima unazad – nego nužnost sabiranja i posezanja za sustavom vrednota dostojnih vjerovanja i prihvaćanja. Evo što nam je tom prigodom rekao:«Kada su se predamnom već razbježale godine i razmaknula desetljeća, ostala je cjelina onoga što sam stvarao, pa i pojedinosti koje držim propušte-nima, neovisno o tomu jesam li ih ’zgotovio’ sam, ili ’u dosluhu’ s drugima. Pri tom imam na umu samo visoke i trajne vrijednosti i ciljeve, na korist naroda iz kojega potječemo, čijim se jezikom i imenom služimo. Na neskriveno nezadovoljstvo

Milovan Miković, Petko Vojnić Purčar i Lazar Merković


i zlovolju onih koji nam ovo i danas pokušavaju osporiti i uskratiti. Kloneći se naknadne pameti i traženja isprika, ipak moram reći; sve su se naše pomutnje uspostavljale kadagod bi posrnuli pod težinom uzdrmane vjere u zadanu riječ! Oslikavajući splet naših vlastitih, nedovoljno razjašnjenih, raci-onalno i razumljivo artikuliranih namjera strateške prirode, kada su do puka dopirali tek obrisi skro-mnih domašaja velikih, ali neprovedivih zamisli. Ili polovična ostvarenja sudbinski važnih spozna-ja, što krnji, nagriza i ruži našu vlastitu identitetsku predstavu pred sobom i drugima. Ovo je posljedica izostanka široko, pregnantno ali i čvrsto postavlje-nih sudbinskih ciljeva opstanka u ovom prostoru, te odlučne provedbe strategije opstanka. Sve ovo ne bi bilo dramatično, do mjere u kojoj jeste, niti bi imalo smisla da smo već izgubili ili odbacili vje-ru u riječ koju izgovaramo».

POČETAK KRAJA SAMOVANJA – Lazar Merković umro je u snu, kako i dolikuje pjesniku. Trebalo je samo iz snova u kojima je proveo cijeli svoj

život, zakoraknuti nekamo, prema do tada nedo-voljno osvijetljenom i spoznatom kutu. Otisnuo se prema pučini onoga iskošenja snova iz čijega bi se središta zacijelo moglo sagledati i svjedočiti posve novo iskustvo. Pođe li se duž tih novih i posve drukčijih putova sna. Možda stoga o njima svi koji se zapute na tu stranu – zauvijek šute. Da li se i ondje samuje, kao što je Lazar znao samo-vati za života, i prije no što se zagledao u nepovrat, samujući najčešće zarad drugih. I za druge. Zagledan u hladno i vlažno dno zdenca, naš se Lazar nije pre-pao začaranih vrtloga smrti, koji možda baš sa toga mračnoga mjesta polaze da nas prestrave. U ovom teškom i tužnom trenu, ne bih nabrajao što je sve bio Lazar Merković, niti bih navodio čime je sve zadužio svoj rod i svoj narod – ali bih istaknuo samo jednu njegovu osobinu, tra-gom koje je znao u odsudnom času pružiti ruku, ponuditi potporu, pa i dati potrebitu pomoć čovjeku. Ne rijetko odveć velikodušno, a ja bih se usudio dodati – dalekovido – svjesno i mudro previđajući sprudove manjih ili većih prijepora.Ovaj je osebujan osobni znak, vrlinom malog bro-ja ljudi, a Lazar Merković ju je posjedovao i nika-da se nije ustručavao pružiti ruku onima koji su ostajali sami, okruženi šutljivom pustoši, jer je na svom stradalničkom putu naučio kako ta praznina, na kraju zakonomjerno briše i one koji su njome brisali. Zahvaljujući ovoj osobini Lazara Merkovića, i spoznaji koja ju je sretno pratila, među ostalim, možemo govoriti o danas već neuklonjivim vrjed-notama pripadnika Subotičkog književnog kruga, ali i o nebrojenom mnoštvu zabilježenih pojedi-nosti od kojih je sačinjen mozaik životnih putanja naših predaka i epoha kroz koje su prošli u ovom podneblju. I ne samo oni, nego i drugi sa kojima i danas živimo. Svjesno izbjegavajući u Krleže na nebrojeno mjesta ispisanu patetičnu nostalgiju za smrću, nad kojom se za dugih noćnih besjeda, nismo prestajali čuditi, očekujem da na prikladan način i na odgovarajućim mjestima sačuvamo svaku stranicu ispisanoga rukopisa Lazara Merkovića. Hvala mu za sve što je učinio za nas svoje suna-rodnjake i sve druge ljude2.

2 U pripremi ovoga teksta, služio sam se ulomcima iz više svojih već tiskanih radova u časopisima i knjigama.

9


Lazar Merković otvara Koloniju književnika u Kanjiži


10

Za Lazarom Merkovićem pletu se priče 10-12

Ma šta god lepo i dobro rekli o Lazaru Merkoviću, nećemo preterati. Klasik, doajen, bard, učitelj, poeta, novinar, urednik, boem, drug, majstor... Danas nestaju poslednji ljudi ovakvog starog kova. Iako svoje poslednje godine i dane još i prožive s nama, oni su već za života istorija1. Šta sve taj čovek nije radio, i kako je to radio! Prve uspomene na njega zapisao je pesnik Stevan Raičković: „Danima i noćima, ponekad i do samih svita-nja, sedeo sam na gvozdenoj ogradi parka... i ispraćao pogledima poslednje šetače koji su sa „korzoa“ zamicali u pobočne uličice... i gubili se u pospanim lavirintima ovog „najvećeg sela u Evropi“... Na našem „Majmunskom ostrvu“... kako su zvali ovu ogradu... ostajao sam sa

1 Tekst pročitan na komemoraciji u Svečanoj većnici Gradske kuće, 2. novembra 2016.

dva-tri najokasnelija prijatelja... koji su takođe (najverovatnije pod mojim uplivom) bili isto tako skloni onoj vrsti „idealističkih“ razgo-vora i snatrenja čija su se raznolika ishodišta obično završavala u (mladalačkim) pričama o literaturi... za mene... u poeziji... Jedan od najvernijih (i „najodocnelijih“) mojih sagovor-nika na „Majmunskom ostrvu“ bio je (rođeni) Subotičanin Lazar Merković... povratnik iz logora Dahau... obožavalac Krleže i Hegela...Sedeći na niskim gvozdenim „štanglama“... do duboko u noć... pod uličnom svetiljkom... čitao sam... više prelistavao... hrpe predratnih knjiga i časopisa koje su mi donosili moj prijatelj (sklon literaturi i pisanju)... i nekoliko „usija-nih subotičkih saputnika... sklonih literarnim pričama nas dvojice...“

Za Lazarom Merkovićem pletu se priče

BOŠKO KRSTIĆ

IN MEMORIAM LAZAR MERKOVIĆ (14. VI. 1926. – 30. X. 2016.)

Dr. Slaven Bačić oprostio se na komemorativnom skupu od Lazara Merkovića


11


Za Lazarom Merkovićem se pletu priče. Kao novinar bio je preopširan. Urednici su se hvatali za glavu kada je donosio tekstove a još više kada bi zatražili da ih skrati. Znao je da u sred redakcije „Subotičkih novina“ isce-pa tekst svoje reportaže govoreći: „Ne dam svoje čedo“. Možda je uvek više pripadao književnosti u kojoj samo pisac određuje prostor svojoj knjizi. Ali kao urednik je bio posvećen i beskompromisan: skraćivao je i ono što autor nije mogao ni da zamisli, a ipak je sa zahvalnošću prihvatao njegove lucidne intervencije. Kao učitelj generacije subotičkih pesnika oslobađao im je dragocene reči nepo-trebnih početničkih ukrasa i na videlo i njima samima iznenađenima otkrivao pesmu. Bio je načitan, dobro informisan, znao zavičajnu istoriju i ljude i nepogrešivo svaki novi poda-tak, stavljajući ga u taj kontekst, osvetljavao i davao mu novu vrednost. Povezivao je ljude, narode i kulture.Malo je ko kao Lazar Merković kasnio svojim tekstovima. Uvek su to bile prave drame: hoće li stići on ili će pre njega već izaći novine. (Mogao je baš i sada da zakasni sa svojom smrću, bili bismo mu beskrajno zahvalni.) Ipak, možda je svoje najveće zakašnjenje postigao baš u “Rukoveti”. Dogovorili smo se da za pedesetogodišnjicu časopisa 2005. pripremi bibliografiju časopisa, za šta je bio pravi majstor. Stigla je za šezdesesetogodiš-njicu 2015. Ali, ta bibliografija je spomenik, monument “Rukoveti”, s hiljadama podataka

o književnosti, kulturi i umetnosti ovog dela Evrope i živih veza Časopisa i ovoga grada s drugim časopisima i gradovima. I hiljadama autora koji su gradili taj subotički kulturni zamak. Kasnio je, ali kako je znao i da požuri! Spada u ovdašnje književne anegdote da je sa Tomislavom Vojnićem za samo jednu noć preveo Deakovu dramu “Žeđ za vazduhom”, jer je mađarska drama Narodnog pozorišta već sutradan tom predstavom nastupala na Sterijinom pozorju u Novom Sadu, te je bio potreban prevod. Merković je uveče pocepao knjigu popola, polovinu dao Vojniću, polovinu uzeo sam a ujutro pozorištu predao prevod. Radio je noću, bez kompjutera, s hiljadama kartica i beležaka. Vredno, tačno, precizno.Radovao se tuđem uspehu. Znao je da iz štam-parije fijakerom mladom pesniku odnese prvu knjigu. A tih knjiga u izdanju “Rukovetove” edicije “Osvit”, do sada najznačajnije izdavačke zavičajne edicije, koju je takođe on pokrenuo, bilo je mnogo.Bio je boem staroga kova, pića i druženja. Znao je danima da pije pokušavajući da u sebi pomiri nezaštićeni nerv pesnika s ponekad gadnom stvarnošću. Nikada mu se niko nije zbog toga podsmehnuo. Kao da su svi osećali da se iza toga nešto krije. Onda bi stalno govo-rio stihove. Ti njegovi poetski recitali u starom pozorišnom klubu a kasnije u “Maksimarketu” ostaju u arhivi muzeja duha ovoga grada. A odlazak s tamburašima na prelom “Subotičkih

Sudionici komemorativnog skupa


12


novina” u ondašnju štampariju „Panoniju“, legenda subotičkog štamparstva i ondašnjih razbarušenih vremena.Bio je šarmantan, elegantan, uvek u teget odelu, beloj košulji i kravati. I fotogeničan svojom dugom belom kosom i malo zanese-nim pogledom, kao da pozira vajaru za neku svoju bistu. Jednom. Dečački se vedro smejao. Taj smeh je od-zvanjao još dugo nakon što bi otišao. Bio je dobronameran. Voleli su ga, i stari i mladi, i gospoda i mesni oriđinali. Svima je dao više nego što su svi dali njemu. A mnogo toga su mu i oduzeli. U zatvoru, tokom rata, priča Merković – jedan zlotvor čupao mi je nokte. Posle više godina, bili smo u Budimpešti na redakcijskom izletu, na tramvajskoj stanici mi je neki nepoznat čovek pružio ruku i uvukao me u vozilo. Bio je to onaj koji mi je čupao nokte! Opili smo se u prvoj kafani. “Rukovet” još izlazi. Ali ne s odrednicama kao ranije – prvi, drugi, šesti broj…i tako dalje .

Danas svaki svezak izlazi s neizvesnošću, kao da je poslednji. I časopisi se rađaju i žive kao i ljudi. Možda i umiru.U trenucima kada je pokušavao da se nekako uvije u plašt poezije i tako zaštiti od tuče stvarnosti, Lazar Merković je govorio ove stihove:“U srcu mome svira tisuću klavira i sam sebi sviram polo-nezu”. Želim mu tu muziku zauvek.Neka mu je večna slava.

Od Lazara Merkovića pokretača i prvog ured-

nika časopisa Ruko-vet, oprostio se i Boško Krstić sadašnji urednik

časopisa Rukoveti


13

Knjiga za tek nekoliko čitatelja ... 13-22

Teško je pisati predgovor žestokim, polemič-nim djelima, kao što je knjiga Davora Velni-ća o Ilarijinom smješku Grge Gamulina. Nai-me, Velniću je ta očaravajuća knjiga, iz 1968. godine, nešto poput kristalne kugle u kojoj tra-ži ne budućnost – već prošlost! On želi preko Ljepote, doseći Istinu, koja je, stjecajem raznih okolnosti, prilično potisnuta. Velnić raspravlja s Gamulinom - književnikom i ideologom – ali i s Tonkom Maroevićem, pjesnikom, povjesni-čarom umjetnosti i Gamulinovim dužnikom, te Miroslavom Krležom, najvećim književnikom komunističke partije Jugoslavije i Gamulinovim protivnikom Često to čini u povišenom tonu, ponekad s teško prohodnim rečenicama punim neobičnih konstrukcija, no on, poput novovje-kog križara, napreduje kroz guste neprijateljske

redove mašući dugim, teškim mačem, držeći Ilarijin smješak poput štita. Moram priznati da ranije nisam čitao taj ima-ginarni putopis na Velnićev način. Mene su oduševljavali poetičnost i metafizičnost, dok se Velnić usredotočio na tragičnu sudbinu Gamuli-nove kćeri Dafne, te njegove logoraške godine i zastrašujuću opijenost ideologijom komunizma. Davor Velnić je nemilosrdan i prema Gamulinu, i prema Krleži, i prema Maroeviću. Oštrica nje-govog intelektualnog mača je tek dijelom krvava – ostatak blješti na užarenom podnevnom suncu! Ovo je knjiga za tek nekoliko čitatelja no ni nji-ma se neće dopasti! Istina može biti vrlo napor-na i neugodna, jer ljudi, koliko god je navodno tražili, često bježe od nje. Hrvatsko XX. stoljeće bilo je okrvavljeno rigidnim ideologijama koje

Knjiga za tek nekoliko čitatelja – no ni njima se neće dopasti!

IGOR ŽIC

Tonko Maroević, Davor Velnić, Slobodan Novak i Igor Žic na predstalvjanju Protimbi


14


su ostavile smrdljiv trag i u ljudima i u institu-cijama...

I.U maloj hrvatskoj književnosti tijekom XX. stolje-ća postoji nekoliko proznih djela koja će nadži-vjeti svoje vrijeme. To su: Isušena kaljuža J. P. Kamova, Na rubu pameti M. Krleže, Kiklop R. Marinkovića, Proljeća Ivana Galeba V. Desni-ce, Mirisi, zlato i tamjan S. Novaka, te Ilarijin smješak Grge Gamulina.Druga je bitna postavka koju treba naglasiti oni-ma koji žele steći razumljivu, ako već ne i cje-lovitu sliku da ravnopravan odnos s maticom svjetske književnosti ostvaruju tek dvije hrvatske knjige – Isušena kaljuža Janka Polića Kamova, roman pisan od 1906. do 1909., a tiskan tek 1957. (dijelom i zbog Krležine zlovolje!) i Ilarijin smješak Grge Gamulina, djelo teško odredljivog žanra obično se označava sintagmom imaginar-ni putopis, koje je nastajalo dulje od desetljeća, da bi napokon, kao cjelina, bilo otisnuto 1968. godine – i izazvalo Krležinu zlovolju! Ako je Isušena kaljuža avangardno i mladenač-ko djelo nastalo u grozničavom stanju uskome-šanog duha čovjeka koji je u dvadesetčetvrtoj godini već sifilitičnotuberkulozni leš u anarhistič-koj Barceloni, Ilarijin smješak je zrela, temeljito promišljena proza, puna samoispitivanja i rezi-gnacije, autora koji je u trenutku njenog izlaska na vrhuncu intelektualne snage. Putovi i ciljevi su posve različiti, no važnost za razumijevanje hrvatske književnosti i kulture, te za ravnopra-van odnos s istovremenim europskim zbivanji-ma su podjednaki.«Je li to pakao? Ne, to je samo predvorje pakla. U njemu smo svi bili, nebrojeno mnoštvo. Ter-miti. A pravi pakao je uvijek samo moj, lični. i upravo bi njega trebalo izrezati. Zamišljam gro-tesknu sliku: otvaraju mi lubanju i vade režnje-ve i vijuge, tačno one koje treba. A nakon toga je siva praznina.Dišem duboko i slušam: odnekud zvonjava zvo-na, ali kao iz nekog drugog svijeta. Oh, vrije-me je da se vratim u život, makar u onu nečistu sobu. U njoj je otvoren prozor, koji nekamo gle-da, iznutra prema vani. Ustao sam i pošao opet nadesno. Srdžba na sebe sama i na ovaj glupi

položaj, u koji sam zapao, nagnala me da ubr-zam korak. Spotakao sam se i udario čelom o nešto tvrdo. Oštra me bol ispunila jadom i osje-ćajem bespomoćnosti. Vratio sam se natrag do svog kamena. Da pokušam zvati, čut će me valjda netko u toj ukletoj kući.Nitko me nije čuo.Čemu se to nadam? Što očekujem? Tko nas može spasiti iz našeg vlastitog ponora? Možda čovjek u bijelom haljetku što će nam, s maskom na ustima, izvaditi režnjeve iz glave, dijelove naše prošlo-sti.» (Ilarijin smješak, Matica hrvatska, Zagreb, 1968., str. 79-80)Grgo Gamulin rodio se 21. kolovoza 1910. u Jelsi, na otoku Hvaru. Pohađao je srednju školu u Splitu i Sarajevu. U Zagrebu je studirao povi-jest umjetnosti od 1930. do 1934., diplomirao je 1935., a potom je pohađao Institut d’Art et archeologie u Parizu 1938.-1939. godine. Sudje-lovao je, kao uvjereni ljevičar, u političkim pre-viranjima i to mu je donijelo ozbiljnih proble-ma tijekom drugog svjetskog rata, koji je od 29. svibnja 1941. godine proveo u logorima Jaseno-vac, Stara Gradiška i Lepoglava. Uspio je pobje-ći tijekom transporta 17. travnja 1945. godine.Poslije oslobođenja dvije godine bio je načel-nik Odjela za kulturu i umjetnost u Ministarstvu prosvjete Narodne Republike Hrvatske. Potom prelazi na Filozofski fakultet i 1948. preuzima katedru opće i nacionalne povijesti umjetnosti. Doktorirao je 1950. godine s Atributivnom meto-dom u povijesti umjetnosti. U ranom poslijerat-nom razdoblju isticao se rigidnim, tada poželjnim stavovima, o komunističkoj umjetnosti.Ipak, toga se ubrzo oslobodio – ili je barem dovolj-no dobro potisnuo! i stekao je ugled kapitalnim knjigama Stari majstori u Jugoslaviji I (1961.) i II (1964.). Baveći se sakralnom slikarskom bašti-nom počeo je čeprkati po bolnim ranama vlasti-tog iskustva i od komunističkog vjernika i vojni-ka partije ubrzo postaje ranokršćanski gnostik.«Bogorodice Bizanta, mete naših ljubopitnih pogleda po crkvama Dalmacije, zakrite srebrom i kolajnama. Bile su to bogorodice starih žena i suza što se plaču na kraju života. Bogorodice oluja i crnih noćnih kiša, u napol praznim kuća-ma, i koraka što su nestali u daljinama, i popod-nevnih kiša u primorskim gradovima, kad pada-


15


ju po starim popločanim trgovima i ulicama… Bogorodice litanija što su dovodile do ruba sna i zaborava. Kad ih danas nalazimo zaboravljene i zapuštene, na oltarima ili u sakristijama, i kad ih skrnavimo profanim rukama i radoznalošću što svetogrdno traga za njihovim porijeklom i slika-rom, samo jedan otužni osjećaj ostaje na kraju; s njim bismo htjeli otkupiti našu bezbožnost: to je nostalgija koje nam one izazivaju za dalekim danima, odsanjanim i otplakanim.» (str. 212)Gamulin je postao dopisni član Accademia delle Belle Arti u Veneciji 1966., a 1967,1968. u tom gradu držao je i predavanja. Ukupno je atribui-rao više od 550 slika koje su prije njegove struč-ne obrade pretežno bile označavane kao djela nepoznatih umjetnika. Upravo zbog tog njego-vog doprinosa hrvatskoj povijesti umjetnosti lju-di su Gamulinovo ispisivanje čiste književnosti doživljavali nekako uzgred. A to je neugodan i neprihvatljiv propust… Gamulin je ostavio za sobom vrlo raznorodne tekstove, nastojeći jed-noj maloj zemlji dati identitet i nadoknaditi sva ona stoljeća oskudne produkcije knjiga.Ne iznenađuje da je njegovo bavljenje sakral-nom umjetnošću rezultiralo raskošnom mono-grafijom Bogorodica s djetetom u staroj umjet-nosti Hrvatske, koju su zajedno izdali Matica hrvatska i Kršćanska sadašnjost 1971. godine, kao i da je Gamulin, cjelokupnim svojim djelo-vanjem, čak protiv svoje volje, postao svojevr-sna duhovna opozicija nedodirljivom Mirosla-vu Krleži. S gušenjem hrvatskog proljeća krajem 1971. godine, Gamulin, pozicioniran na visoko 35. mjesto najopasnijih hrvatskih nacionalista (!), između ostalog i zbog Krležine zlovolje, pada u posvemašnju nemilost. Krleža je tijekom cije-log života instinktivno osjećao tko predstavlja ugrozu njegove druidske pozicije pod hrastom s imelom na Gvozdu i s takvima se obračunavao spletkareći na najrazličitije načine. Gamulin je zahtjevan pisac, sjajnih rečenica, vještih opisa, mračnih misli i brojnih asocija-cija koje zahtijevaju dobro poznavanje povije-sti umjetnosti. Iako na površini Ilarijin smješak nema nekih sličnosti s romanom Smrt u Vene-ciji, u mom iščitavanju teksta nekako mi se stal-no ukazuje zamišljeno lice Thomasa Manna. Ili Dirka Bogarda…?

Nemojmo zaboraviti da glavni Mannov junak plovi za Veneciju iz Pule, nakon što je bio razo-čaran neuspješnim odmorom na istočnoj oba-li Jadrana. Venecija je grad smrti otkako ju je Napoleon politički uništio 1797. godine. Osta-le su tek brojne crkve blještavih kamenih pro-čelja, otežale od umjetnina i pijesak Lida na kojem je podignut grandiozan Hotel des Bains, ispred kojeg će Mannov junak umrijeti, nespo-soban da se oslobodi destruktivne privlačnosti Lijepog. Može li nas iznenaditi da glavna ulica na vrlo izduženom otoku, koji zatvara lagunu, nosi ime Gabriele D’Annunzia, a da se s njom križaju Riječka, Pulska i Zadarska ulica?!Ilarijin smješak ničim ne zaostaje za veličanstve-nim Mannovim remekdjelom, čak ga i natkriljuje fragmentarnom ekspresivnošću i rafininiranom intelektualnošću. Ta knjiga pohvala je Italiji, onoj renesansnoj Italiji u kojoj su neshvatljivo brojni geniji grozničavo stvarali novu umjetnost, usred beskrajnog niza ratova gradovadržava. Italija je tada izvlačila Europu iz mraka srednjovjekovlja, noseći baklju novog doba. Gamulin ide tragovi-ma najvećih i nastoji shvatiti Umjetnost obila-zeći i uspoređujući najslavnija i manje poznata djela, te u svjetsku umjetnost inkorporirati sla-bo obrađivana djela venecijanske škole poza-boravljana po istočnoj obali Jadrana. U takvim lutanjima neminovno se vrijeme i prostor ispre-pliću i Sadašnjost se razljeva u pomalo amorfnu Svevremenost. Venecija je uvijek polazište, jer je najčvršće povezana s Dalmacijom… Čak i sam naslov knjige zahtijeva određeni komentar da bi se shvatilo Gamulinovo usmje-ravanje čitatelja. Ilarijin smješak zvuči u prvi mah gotovo banalno, no potom shvatimo da nam neobično ime ne govori ništa i da ga ne možemo povezati ni sa kim. Ilaria del Carretto dobila je prekrasan nadgrobni spomenik u Luc-ci, koji je isklesao Jacopo della Quercia 1406. godine. Uz noge smirene ležeće figure pružen je tugujući pas, a ispod nje brojni su nagi anđe-lčići koji nose vijence od cvijeća. Danas sve to može zvučati pomalo banalno, no tada je Jaco-po della Quercia postavljao temelje renesanse u Toscani, prizivajući motive s rimskih sarkofaga. Gamulin je pohodio crkvu San Frediano, želeći se uživo uvjeriti u ljepotu Quercina rada. I dok je


16


bio zanesen vanvremenskim kiparskim djelom, čuvar mu je objasnio da treba doći u kasnim poslijepodnevnim satima, kad sunce na kratko pada na kip i svojim mekim svjetlom oživi Ilari-jin mramorni osmjeh. Kao i da za tu informaciju očekuje odgovarajuću naknadu…“Zanijemio sam. Ironijo povijesti! Pa on proda-je Ilarijin smješak; ovaj moj seminarski san (o, dovoljno su mi ga zagorčali ispiti!), simbol sve-minule ljepote, on je povezao sa suncem i trguje s njim. Doći ću, doći, lukavi čuvaru, koji si pro-gledao moju želju i zanos života. Točno u pet sati kad se sunce bude spustilo nisko nad Piazzom San Martino, doći ću da otvorimo vrata. Ono će ući u njen bijeli sumrak, u tvrdu koru mramo-ra što je skriva i pokrenut će tajne izvore živo-ta. Nasmiješit će mi se. Fotografirat ću je u tom času, pa ću Ilarijin smješak ponijeti sa sobom…Sve smo se dogovorili. Neću otputovati. Ostat ću još jednu noć u Lucci. Da čitavo jedno popodne trebat će negdje utući.” (str. 227)Akademik Tonko Maroević napisao je o Ilariji-nom smješku u predgovoru Gamulinovih Iza-branih djela (Matica hrvatska, Zagreb, 2011.):„Da nam i nije ostavio ništa drugo nego putopi-sno remekdjelo Ilarijin smješak, Grgo Gamulin bi zaslužio časno mjesto u hrvatskoj književno-sti, jer je u gustim evokativnim tekstovima uspio ostvariti amalgam dramatične povijesti i vrhun-ske eruditske osjetljivosti, uplesti tragično isku-stvo doživljenoga logora i ratnih žrtava u katar-ktično kretanje prostorima umjetničke slobode i nataloženih civilizacijskih slojeva. Nedovolj-no dosad kritički prepoznate, stranice Gamuli-novih talijanskih hodočašća na izvore kulture i mjesta dubokih asocijativnih prodora predstav-ljaju važan trenutak preklapanja i prelamanja različitih formativnih sastavnica, gdje se veri-stičke i simbolističke crte spajaju s autoreflek-sivnim i intertekstualnim pobudama tvoreći, u našoj sredini, jednu od pionirskih manifestacija senzibiliteta koji će potom biti nazvan postmo-dernim.“ (str. 9)Velikom povratku Gamulina u glavnu struju hrvatske književnosti bitno je doprinijela Knji-ževna Rijeka, u razdoblju dok ju je uređivao Davor Velnić. U Izabranim djelima navedena su 22 ozbiljnija članka i eseja o Gamulinu kao

književniku – a posljednjih devet bilo je tiska-no, između 2005. i 2009., u tom časopisu! Ako tome dodamo da su na istim stranicama prvi put uopće objavljeni prevažni tekstovi Post illa ver-ba (maestralan odgovor Krleži na niz objeda), te zastrašujući Zagonetka Gospodina Iksa (o godi-nama zatočeništva u Jasenovcu i Staroj Gradiš-ki), postat će nam shvatljivije koliko se iz Rijeke jasnije vide neke zagrebačke kulturne tjeskobe... Jedna u nizu upozoravajućih Gamulinovih misli, koja možda i nije posve njegova, ali ju je on ogolio do kraja, mora se navesti, jer je pisao sa zebnjom, no ne od straha:„Bilo je to kobno za povijest naše kulture, što je A. G. Matoš umro kad je Miroslav Krleža počeo književno živjet.“ (!!!, str. 312)Grgo Gamulin veličanstven je pisac, a Izabra-na djela dobar su uvid u njegov književni trag. Između ostalog taj Hvaranin nam ostavlja u testa-ment i slijedeće redke:„Mogli smo, naravno, i bez ovog tjeskobnog pisanja, i bez ironije koja je uvijek i autoironi-ja, i jednostavno prepustiti naraštaju što dalazi (posteritati, rekli bi stari humanisti) da analizira i ocjenjuje. Prema kriteriju istine? Prema opor-tunitetu situacije ili ugleda? U svakom slučaju to bi me poštedilo hajke (partijskih, op. aut.) vjernika. Ali – ja nemam što izgubiti.“ (str. 316)Pokraj velikog broja članaka i knjiga s područ-ja povijesti umjetnosti Gamulin nam je podario dramu Kuća Narančića (1956.), publicističke i političke tekstove Mostovi preko usamljenosti (1968.), imaginarne putopise dijelom je priku-pio u Ilarijinom smješku (1968.), te u Voštanim krilima (1978.). Tu je i roman Ne znaju mlade jegulje 1990.), uz niz rukopisa koji i dalje čekaju neku prigodu da se tiskaju: Djelotvorna sloboda (1975.), Godine na Sveučilištu (1975.–1977.), Povjerovali smo u zvijezde (Zakašnjela pisma) (1975.–1984.), Godine na otoku (1977.)… Danas je Gamulin ipak najprisutniji kroz svo-je četiri impresivne knjige o hrvatskom slikar-stvu XIX. i XX. stoljeća (tiskane 1987. I, 1988. II, 1995. III i IV, urednik M. Mirić), te jednoj o hrvatskom kiparstvu iz istog razdobla (1999.). Te knjige imaju bezbroj mana i stručnjaci ih uglavnom ne vole, no svim galeristima i kolek-cionarima one su poput Biblije.


17


Velikani ne blijede, već samo dobivaju različi-te izraze lica pri različitom osvjetljenju. Grgo Gamulin umro je 2. listopada 1997. godine… Ostaju tek njegove riječi…“Dobro je sanjati neprijatelje, dobro je vjerovati da ih ima barem negdje u daljini.”

II.Zanimljivo je primijetiti da je s otoka nekoliko ozbiljnih hrvatskih književnika. Tako je Vladi-mir Nazor (1876.–1949.) s Brača, Grgo Gamu-lin (1910.–1997.) s Hvara, Ranko Marinković (1913.–2001.) s Visa, Slobodan Novak s Raba (iako rođen u Splitu 1924.), te Davor Velnić s Krka (iako rođen u Rijeci 1953.). Kod svih je inzularnost ostavila veliki ili čak presudni! trag u godinama formiranja, te na stranicama literar-nih opusa.Moj odnos prema ovim književnicima vrlo je različit.Pred Nazorom je moj djed, književnik Ivo Žic Kla-čić, polagao maturu u Kastvu u lipnju 1924. godine. Nazor je bio izuzetno produktivan književnik koji je, vjerojatno, svoje najbolje stranice ispisao bave-ći se Gabriele D’Annunzijom, kojeg je i prevodio.Za razliku od svih ostalih, o Marinkoviću nisam napisao ni retka, iako držim njegov roman Kiklop prevažnim djelom hrvatske urbane književnosti.S Gamulinom sam, u jednom razdoblju, bio u prijateljskim odnosima, vezano uz suradnju na atribucijama renesansnih i baroknih slika vene-cijanske škole. Ipak, sreli smo se prekasno (kako je to sam formulirao!), a njegovu književnu važ-nost otkrio sam tek poslije njegove smrti. Tada sam shvatio da ga kulturno svemoćni Miroslav Krleža uopće nije volio i da se potrudio da nje-gov čudesni Ilarijin smješak (meditativni puto-pis potaknut putovanjima Italijom) ostane prešu-ćen barem koliko i Isušena kaljuža Janka Polića Kamova (porijeklom s Hvara, rođen u Rijeci).Sa Slobodanon Novakom razgovarao sam samo dva puta, ali sam predstavio njegovo remekdje-lo Protimbe na zagrebačkom Interliberu 2010. godine. Davora Velnića pratim od njegovih prvih lite-rarnih iskoraka i najbolje znam kako je muko-trpno i sporo rastao od prve knjige Otoci i sje-ćanja, koju sam predstavio u prepunoj vijećnici

grada Krka 1998., sve do nedavne knjige eseja Krajolici zla (2013.) i monumentalnog Kineskog šapta (2013.) ključnog djela njegovog dosadaš-njeg opusa. Davora Velnića literarno određuje prijateljstvo sa Slobodanom Novakom – kojem je uredio Sabra-na djela u razdoblju 2009.–2012., te jedan nega-tivan stav prema književnoj i enciklopedijskoj ostavštini Miroslava Krleže, čemu je posvetio neke od najmračnijih stranica svojih eseja, ali i elegantnu, poetičnu i polemičku knjigu Čitaju-ći Krležu (2001.).Postoji još jedna osoba koja je važna za preci-zno Velnićevo pozicioniranje unutar suvremene hrvatske književnosti. Ja sam Velnića upoznao s Tonkom Maroevićem – kojem je Gamulin, jed-nom davno, otvorio sva vrata! – no njih dvojica uspostavila su neobično prisan odnos, u kojem sam, gotovo, bio višak. Vjerojatno je laka bliskost bila ostvarena upravo otočnošću – jer akademik Maroević je Hvaranin (iako rođen u Splitu 1941.). Upravo je Tonko Maroević napisao predgovor za Velnićevu prvu knjigu Otoci i sjećanja (Rival, Rijeka, 1998.) i sažeto iznio koordinate novog, no već formiranog autora. „Prvi tekst Otoci omogućio mi je ne da samo prevladam kolebanja i strahove, nego me uvje-rio da pred sobom imam dotad mi nepoznatog ali neosporno zrelog pisca, čak autora svjesno-ga svojih obaveza i mogućnosti. Esej o otocima je svojevrstan poetički iskaz, gotovo program, znak namjere i potrebe da se gotovo čitav svi-jet sagleda u inzularnim kategorijama. Možda je preširoka povijesnokulturološka baza, mož-da je prejako pokazivanje erudicije, no bordi-žanje između raznovrsnih pojmovnih hridina i vješto izbjegavanje tjesnaca cerebralnosti i pliči-na sentimentalnosti rezultiralo je okušajem koji ima primjeren intelektualni i emocionalni naboj.Kad se pak Velnić prepušta neposrednijem priča-nju, evociranju konkretnog vremena i ambijen-ta, čini to s neospornim duhom i šarmom. Opet mu zavičajni otok (u njegovu slučaju, dakako Krk) služi kao ishodište, a prostorna izdvojenost dobro dolazi da naracija zadobije neku distan-ciranost analognu očuđenju ili vremenskocivi-lizacijskom odmaku... Velnićeva opsjednutost otočnosti naizgled je bila na velikim kušnjama


18


kada je s ishodišnog Krka (motivski, no prethod-no i empirijski) morao skoknuti u London i Kinu. Paradoks je u tome što je baš na tim krajnostim i na takvim udaljenostima provjerio svoju ide-ju izdvojenih paralelnih postojanja... Da je ova knjiga prvijenac vidi se najviše po žanrovskoj raznolikosti sastojaka, što idu od meditacije do anegdote i od eseja do novele.“ (str. 56)Za razliku od većine tanašnih prvih knjiga ova je bila zasićena gusto otisnutim tekstom, mjesti-mično teško prohodnim kao u dugoj noveli Sje-ćanja (str. 151–280), koja je zapravo prva, saže-tija, verzija kasnijeg romana Sveti prah. Velnić je već s ovim ukoričenjem poželio dosegnuti vrh planine Konačnih istina, no u stvarnosti, uspio je iskolčati prostran – i iznenađujuće plodan! teri-torij svojih opsesivnih interesa. Knjiga je prepuna sjajnih fragmenata, no ne ostavlja utisak cjeline već ishodišne točke različitih planinskih staza koje nestaju u gustim šumama koje pokrivaju obronke u oblacima skrivene planine. Druga knjiga, nesumnjivo je izrasla iz prve, no granice su dodatno pomaknute. Sveti prah je zastrašujuće pretenciozan roman koji je uredi-la Jelena Hekman, a tiskala Matica hrvatska u Zagrebu 2000. godine. Pravo milenijsko djelo! Sveti Gral i sveta krv kao roman prije Da Vinci-jevog koda! No osnovna ideja bila je ne zabaviti i profanizirati intrigantnu ideju Kristovih nasljed-nika, nego zastrašiti – Sveznanjem!Treba napomenuti da roman ima kazalo pojmo-va od 225. do 269. stranice u vrlo sitnom slo-gu?! Tu se može saznati puno neobičnih stvari od toga tko su bila Abiffova djeca, te što je Ayn Soph, Bodh Gayi, Consimilis Deo, Dharmachar, Doktor Melifluus, Enki, Gathe, Glam Dicinn, Her-mes Toth Trismegistus, Hyperborea, Kish, Lapsi Exillis, Masoretski znakovi, Merkabe, More Tia-mata, Mullebris patientiae scortum, Opus dei, Per – em – hru, Perhisotra, Pistis sophia, Size-ranski ugovor, Sodalitium pianum, Targumi, pa do toga što je bio riječki Žuti pokret... Ne iznenađuje da je suradnja urednice Jelene Hekman (u isto vrijeme sugovornice Slobodana Novaka u Digresijama, prvoj inačici čudesnih Protimbi) i Davora Velnića krenula s puno obo-stranog entuzijazma, no da su se potom udaljili – otprilike za zamršenost ovog romana.

No, ako je ova teško prohodna knjiga prošla gotovo neprimjetno, iduća je izazvala niz kon-troverzi. Vjerojatno zato što je bila posve jasna i razumljiva, polemička i otrovna, stilski savršena i dorađena u svojoj brutalnoj neposrednosti?! Ili zato što je razmatrala neke problematične poglede na život, svijet i književnost Miroslava Krleže?!Knjigu Čitajući Krležu objavila je 2001. godine izdavačka kuća Adamić, koja je djelovala pri riječkom Novom listu. Glavni urednik bio je Fra-njo Butorac, koji je bitno sudjelovao u pročišća-vanju teksta, iako se nije slagao s većinom teza. Ta prekrasno napisana polemika s već dugo odsutnim klasikom! nastala je tijekom kratko-trajnog, no intenzivnog prijateljevanja s Mlade-nom Kuzmanovićem. Kuzmanović je bio glav-ni urednik Vijenca, te autor prešućene knjige Krleža u sjeni Terezije (1998.). Kako je doktori-rao na kajkavštini kod Krleže, u prvom redu na Baladama Petrice Kerempuha, onda je i odviše dobro shvatio nastanak tog djela. Njegova, posve ispravna, teza bila je da je Krleža pripisao svojoj baki Tereziji Goričanec utjecaj na Balade koji ona nije mogla imati, jer je njegova kajkavština nastala iščitavanjem baroknih rječnika. Velnića i Kuzmanovića povezalo je ozbiljno pro-pitivanje Krleže, no ubrzo ih je razdvojila izne-nadna Kuzmanovićeva smrt. Velnić se osjetio dužnim dopisati kratki epilog svom eseju.„Knjiga je već bila pripremljena za tisak kad mi je javljeno da je Mladen Kuzmanović umro. Najmanje što sam mogao učiniti bilo je dodati ovih nekoliko riječi žalosti. Izgubih prijatelja, i to od one jedinstvene vrste – koju upoznaš preka-sno. Može li se praznina premostiti sjećanjima? Već vidim, ona cjelovita šutnja i oklijevanje za prigodu žalobničkog trenutka pretvorit će se u bujicu pohvala i sad će se tek razglasiti koliko je naš Mladen bio nadaren, iskren i dobar čovjek. I opet neumjerenost i fraze ukrašene suzama i oči zamućene tugom. Sve nepotreban višak. Kad bi se ljudima za života izreklo makar dio od onog što ćemo im reći nad grobnom jamom, svijet bi postao smišljeniji.Ovom knjigom želio sam ga iznenaditi, Mladen je iznenadio mene.“ (str. 118)Poslije propitivanja Krležine ostavštine, Velnić se posvetio glagoljici. Obzirom na krčko porijeklo


19


to je prilično razumljivo – dovoljno je prizvati Bašćansku ploču! – no rezultat je ostao nedo-rečen. Ni intenzivno druženje s Brankom Fuči-ćem, ostarjelim magom tog pisma, nije rezul-tiralo adekvantim djelom. Knjižica U iskonu glagoljice (Rival, Rijeka, 2002.) više je pitanje no odgovor. Gotovo bi se moglo primjetiti da je u tekstu Velnić naglašenije bio protiv obrazov-nog, kastinskog sustava znanosti, no što se zaista udubio u tu, gotovo beskrajnu temu.Od 2003. do 2010. Velnić je bio glavni ured-nik časopisa Književna Rijeka i znalački ga je uređivao spretno povezujući sve svoje opsesije s prilozima brojnih suradnika. Osnovni cilj bio mu je uređivati riječki časopis koji će biti rele-vantan na nacionalnoj razini.Potom je objavio izrazito lepršavu zbirku priča Šest od šest, kod Sveučilišne knjižare u Zagrebu (2004.). Naslovnica je neupadljiva, tekstovi su toliko nepreteciozni da ga je Slobodan Novak upitao zašto je toliko vremena izgubio na litera-riziranju anegdota?! Teško je objasniti zašto je odlučio tvrdo ukoričiti krhotine svog opusa, no nesumnjivo je bio izrazito popustljiv prema svo-joj ne odviše samostalnoj literarnoj djeci. Tonko Maroević bio je recenzent, pa je ulomak svojih promišljanja otisnuo na koricama:„Pripovjedač Davor Velnić... u svojoj prozi iskazuje različite registre i različita iskustva, no temeljnu motivaciju izvlači iz najpoznatijeg mu ambijenta, otočkog krčkog mikrokozmosa. Nai-me, u tom zavičajnom prostoru najpotpunije osjeća krajnjosti koje ga kreativno zaokupljaju, s jedne strane ljudsku patnju, a s druge ljudsku glupost i pretencioznost bez pokrića. Insularni svijet svojevrstan je laboratorij graničnih situacija, pars pro toto čovjekove sudbine u rasponima od dramatike do groteske, od junaka do oriđinala.“ Poslije dvije nekako usputne knjige, slijede dva neusporedivo važnija djela: roman Pola suze (Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2007.) i knjiga eseja Nije namjerno (DHK, Zagreb, 2008.).Roman Pola suze odlično je napisana knjiga, na onaj nekadašnji, ozbiljan način, s dobro pro-mišljenim i ponekad odviše stvarnim likovima! Nositeljica radnje je Mimi, Splićanka koja, počet-kom Domovinskog rata, luta Italijom u potrazi za boljim životom, a roman je opora kronika razli-

čitih susreta i sudbina. Uvod je pomalo trom, no potom radnja dobiva na ritmu i elegantno klizi sve do kraja. Tipičan za glavnu junakinju njen je neuspješan pokušaj da se iščupa s društvenog dna u Milanu prizivajući površno poznanstvo s vrlo bogatom i uspješnom talijanskom književ-nicom i novinarkom Lallom Romano (1906.–2001., objavila 1991. Le lune di Hvar).Mimi, ona stvarna – nedavno sam je upoznao! – već dugo živi u Valenciji, no njen život i dalje nema pravog smjera. Gotovo bi se moglo reći da je najživlja u Pola suze, pa ne iznenađuje da se raspitivala da li će Velnić napisati i nastavak te knjige, jer se njoj, u međuvremenu dogodilo još puno toga?!? Davora Velnića nije zaokupila samo Lalla Roma-no, već i Irina Aleksander kojoj je posvetio esej Fatalna žena na Krležinom dvoru. Vrlo bogata Ruskinja Irina Aleksander (1900.–2002.!) bila je šefica Kominterne u Zagrebu tridesetih godi-na XX. stoljeća i presudno je utjecala na uspon Josipa Broza Tita ka vrhu komunističke partije, dok je s Krležom bila u vrlo zamršenom odno-su. Osim u periodici tekst je osvanuo, uz još 29 drugih, u knjizi Nije namjerno... Ova knjiga, znatno homogenije od prve – ali s jednakom strasti! – donosi sve njegove opsesije. Tridese-tak krhotina promišljanja književnosti i politike u skladnom mozaiku Između eseja o Chomskom, Krleži i Irini Alek-sander, Gamulinu, Desnici, Matvejeviću, Kamo-vu, fra Bernardinu Škunci i Franji Asiškom, ipak se onaj o Slobodanu Novaku, pod znakovitim naslovom Pristajanje i prepuštanje, nameće kao najsnažniji i najpoticajniji.Slobodan Novak ono je rano Velnićevo pozitiv-no čitateljsko iskustvo i time je antipod Mirosla-vu Krleži. Potreba da se Novaku izbori mjesto koje zaista zaslužuje, natjerali su Velnića na ispisivanje stotina stranica priča, romana i ese-ja, ali i na realizaciju zamašnog projekta Sabra-nih djela Slobodana Novaka. Možda i pomalo neočekivano, Davor Velnić postao je pokretač-ki duh tog kapitalnog projekta Matice hrvatske i tijekom četiri godine, uspio je, uz Igora Zidića, Tonka Maroevića i Antuna Paveškovića dovesti do kraja osmosveščanu ediciju. I ta Sabrana djela


20


postaju korektiv koječemu svojom savjesnošću i sveobuhvatnošću.Predgovor Sabranim djelima napisao je Tonko Maroević, ponekad pokušavajući ublažiti neke temeljne Novakove stavove. Čak i na predstav-ljanju vrlo polemičnih Protimbi Maroević je pokušavao biti pomirljiv, tvrdeći da je riječ o jednom manje važnom Novakovom djelu. Nasu-prot njemu ja sam potencirao važnost Protimbi kao vrhunca Novakovog opusa, čak i u uspored-bi s klasičnim romanom Mirisi, zlato i tamjan. To predstavljanje produbilo je pukotinu koja se ukazala u odnosu između Velnića i Maroevića. Do otvorenog sukoba došlo je oko Hrvatske književne enciklopedije Leksikografskog zavo-da Miroslav Krleža, koju je glavni urednik Veli-mir Visković napravio proširivanjem Krležijane, osobne enciklopedije Miroslava Krleže. Glav-ni ali ne i jedini! problem te četverosveščane enciklopedije je nesrazmjer između stotinjak (!) dugih članaka o Krleži, te članaka o drugim, podjednako važnim piscima, koji su dobili neu-sporedivo manje prostora za biografije i djela. Iz vrlo oštre polemike u Vijencu, koja je išla u raznim pravcima, rodila se i nova Velnićeva knjiga eseja Krajolici zla (DHK, Zagreb, 2013.). Tu su eseji o Hrvatskoj, Splitu i Rijeci, Krleži, Viskoviću i Maroeviću, Branku Fučiću i Slobo-danu Novaku. Žestina i svadljivost isprepliću se s lirskim ulomcima i dobro se može uočiti sva složenost Velnićevog karaktera. Davor Velnić odrastao je na Krku, gdje je zavr-šio i gimnaziju. Od svih profesora najbolje se sjeća Vladimira Bobinca kao profesora povijesti, ali i kao zatočenika Golog otoka. Objavio mu je duga sjećanja u Književnoj Rijeci (br. 3/2010., str. 986) i napisao predgovor.„Vladimir Bobinac nije bio ljubimac sreće, ali nije ponio gorčinu i bio mi je dobar profesor (povi-jest i umjetnost), još bolji razrednik i instruktor vožnje (B kategorija). Uputio me u toliko toga: zahvalan sam mu za sumnju prema očiglednom i ljubav prema putovanjima i skrivenom. Nakon završetka gimnazije viđali smo se sporadično i usput ljeti. U tek nekoliko navrata dotaknuli bismo se teme Golog, onako usput odmjerava-jući znatiželju i kao da ćemo razgovor dovršiti sljedeći put... uskoro, i ostajalo je na tome. Samo

smo jednom na kupanju razgovarali o njegovim prvim danima profesorske službe u krčkoj gimna-ziji; pripovijedao mi je o ljudima i događajima, o mome ocu..., dirljivo, ispovijedno, ali to više ne spada u golootočku temu.Dva su susjedna otoka Vladimiru Bobincu odre-dila život i nikad se zapravo nije vratio na kopno, u svoj Zagreb. Golootočanin je dobio svoje civil-no ruho i postao običnim otočaninom. Kad je u golootočnim sutonima snatrio bijeg – makar samo do slobode susjednog otoka – je promi-slio da će mu usud uslišiti želju, ali ništa preko toga, samo do otoka Krka?“ (str. 8)Tako je, Velnić, poravnao neke davnašnje raču-ne. Bobinac je te iste račune poravnavao do smrti vodeći znatiželjne turiste kroz ruševne ostatke Pakla, objašnjavajući što se i zašto događalo.Potom je Velnić otišao u Zagreb, studirao nekoliko godina paralelno Pravo i Ekonomiju, da bi diplomi-rao Vanjsku trgovinu. Dalje je sve išlo predvidljivo – brodarska kompanija Jugolinija, odnosno Croatia Line, razna predstavništva i brojna putovanja. Kao i u biografiji većine menadžera bilo je uspona i padova, sukoba, povremene nezaposlenosti, te novih uspo-na u drugim firmama. Desetak godina bio je vezan uz Umag, žena ga vezuje uz Split i Vis, kćer uz Ita-liju i Norvešku, posao uz London, Veneciju, Buku-rešt, Šangaj, Peking, ali i Sjevernu Koreju i Meksiko.„Povukao sam sve do Guadalajare: čuveni sajam knjiga i svetkovina pismenosti zatekli su me svo-jom veličinom i brojem posjetitelja. Neprestano zaboravljam da Guadalajara ima preko sedam milijuna stanovnika. Ove, 2008. godine, Italija je zemlja gost i dobro se nosi s naslovnom ulo-gom. Talijani su iznijeli sve najbolje: od dizajna promidžbenog materijala do ponajboljih naslova i prekrasnih monografija. Talijanski nakladnici, književnici i pjesnici u najboljem izdanju dobro su raspoloženi, nasmijani i s čašom u rukama. Ali uvijek ista talijanska slabost: nema Papinija; niti jedne jedine njegove knjige, ni na talijan-skom niti na španjolskom – čak i ovakvoj svet-kovini knjige jednostavno opet je Papini izbrisan iz talijanske književnosti.“Giovanni Papini (1881.–1956.) veliki je pisac koji se kompromitirao svojom ljubavlju prema Mussoliniju. Nakon pada fašizma 1943. neko vrijeme živio je u franjevačkom samostanu La


21


Verna, nedaleko Bibbiene u Toskani. Stjecajem okolnosti bio sam u tom samostanu, važnom još od vremena Franje Asiškog, utemeljitelja reda. Inače, veliki Borges smatrao je da je Papini posve neopravdano prebrisan kao pisac.U Rijeci Velnić najčešće piše za zatrpanim kine-skim radnim stolom, kopajući po bilješkama nagu-ranim po prepunim ladicama. Stol mu je u kutu velike dnevne sobe, u kojoj je Kina manje prisutna od onog što bi se moglo očekivati. Stan je, pak, na vrhu impozantne secesijske zgrade, koja se izdiže usred jedne odviše prometne ulice... No, piše i na Visu, tijekom predugih ljetnih dana, u kući na Krku, pa i u Zagrebu, gdje radi posljednjih godina.Za razliku od Tonka Maroevića – koji još uvijek piše na starom pisaćem stroju Slobodana Nova-ka i potom ispravlja tekst kemijskom olovkom! – on je odavno prihvatio tehnologiju i blagodati računala. Ipak, ponekad imam osjećaj da je neke tekstove pisao čeličnim perom umočenim u tuš (na engleskom china ink) koliko su oštri i mračni!Na osnovu preciznih i iscrpnih bilježaka, nasta-lih tijekom davnašnjeg boravka u Kini (1988.–1992.), Velnić oživljava to dramatično vrijeme u knjizi Kineski šapat (Alfa, Zagreb, 2013., 600 stranica). Knjiga je čudesna – ali nije putopis, već esejizirano promišljanje sudara Istoka i Zapada. Proveo je i tjedan dana u Sjevernoj Koreji, naj-većoj svjetskoj ludnici zatvorenog tipa, u koju je teško ući, a iz koje je još teže izaći.„Uljudno sam odbio sve turističke izlete po oko-lici Pyongyanga, ali zbog vlastite znatiželje i da uspostavim kakavtakav kontakt s vodičem nisam mogao odbiti izlet koji me poučio i uputio u revolucionarni put Velikogvođe Kim Il Sunga. Tako sam donekle upoznao revolucionarne sta-ze i premudre izreke Broja jedan;virtualnugos-podarsku samodostatnost i nepatvoreni krajnji nacionalizam uočio sam već prije. Gdjegod su Njegove stope dotakle tlo, mjesto je obilježe-no prigodnom brončanom pločom; gdjegod je Vođa progovorio, u granitu su uklesani Njegovi naputci radnicima i seljacima ili su mudrosnice izvedene u bronci. A onda dolazi dubok poklon iz bokova i skrušen pogled uprt u pod. I hitno do sljedeće mudroslovne postaje. U Koreji se strancu sve naplaćuje, svaki korak, meni nisu naplatili ništa, vjerojatno će sve troškove (i one

izmišljene) fakturirati Penavicu (kineska nacio-nalna pomorska agencija, op. aut.).“Kina ga fascinira, ali uvijek postoji jedna distan-ca prepuna sumnje koliko je ono što vidi neka vrsta igrokaza, a koliko se zbiva spontano.„Ipak ulazim u Beijing hotel, mali predah a još više običaj. Propješačio sam više od pet kilome-tara. Dovoljno. Stari hotel ne krije svoje godi-ne. Nekad jedini zapadnjački hotel u Pekingu, suvremenik Peace hotela u Šangaju, svjedok je mnogih državnih delegacija i povijesnih susreta. Preživio je i kulturnu revoluciju. Prigodne velike crnobijele fotografije u starom lobiju svjedoče povijesnu ulogu ovog kultnog mjesta. Usprkos jakoj konkurenciji, hotel još uvijek nudi najbolje suhe kolače i pecivo u gradu. Mogao sam nasta-viti Fuxing avenijom sve do Vojnog muzeja, i to sam nekoliko puta propješačio. Sada oklijevam, dokazivanje govori o nesigurnosti i dvojbi. Ništa nas ne može učiniti Kinezima. Čak kad bi se odrekli svih pogodnosti, ne bismo li tako donekle olakšali savjest i ostali bi pri svojim predrasuda-ma, uvijek ostajemo pomalo razmaženi stranci. Pred vjetrovitim sivilom ipak se sklanjam u hotelsku oazu kao i stoput prije. To čine svi stranci: nauži-vamo se izvorne Kine, nosnice napojimo vonjem i mirisima, oči napunimo vjetrom i prizorima, a kad doza postane prejaka samo se sklonimo u svoje hotele tražeći mirise Zapada i sugovornika kome bismo se izjadali ili pohvalili. Svi smo mi razma-ženi licemjeri, niti jedno cijelo popodne ne može-mo izdržati na ulici bez grijanja, klime, posluge, a onda lamentiramo i srce punimo frazama o multie-tičnosti i toleranciji. Uranjamo duboko, u nebeske visine, ali nikad preko glave. U Beijing hotelu sam susreo nekoliko poznani-ka. Izmijenio sam pozdrave i s ljudima za koje sam po načinu na koji su me pogledali zaključio da da smo se već jednom negdje sreli i upozna-li. U hotelskom (kineskom) restoranu uljudno sam odzdravio poslovnim znancima iz Penavi-ca i Ministarstva komunikacija, njima su uredi odmah preko puta hotela. I naravno, uvijek isti stol i približno jednak sastav dužnosnika i nomen-klature. Začudio sam se kad sam ugledao ljude iz Norinca, obično su jeli u svome CITICu, a hotel Beijing su posjećivali samo kod protokolarnih prijema i dolaska visokih državnih delegacija.


22


Hotel je ipak najviše krcat Kinezima iz provinci-ja; za njih hotel ima kultni status. On je dio novi-je kineske povijesti i u njihovim očima nikakva ga luksuzna amerikanada poput Sheratona, Hiltona ili Hyatta ne može nadmašiti ili mu oduzeti primat.“Ljepota ove vrlo zahtjevne knjige je u tome što je neka vrsta Uroborosa, zmije koja jede svoj vlastiti rep (inače simbol vječnosti i D’Annun-zijeve Riječke države!). Naime, tu Velnić spa-ja svoja predknjiževna sjećanja s nataloženim iskustvom i ostvaruje opus magnum, zaokruže-no, obimno djelo koje dokazuje da mu je tek zastrašujuće velika Kina bila odgovarajući iza-zov... No, morao je potrošiti dvadeset godina da bi ostvario planirnai cilj!I tu stižemo do Marca Pola, još jednog hrvatskog (via Mletci) otočkog pisca (uz uvjet da prihva-timo tvrdnju da je rođen na Korčuli). Za života bio je smatran najvećim lažljivcem koji je ikad živio, jer Venecijanci nisu mogli prihvatiti ideju da negdje tamo postoji nešto višestruko sjajnije od grada Sv. Marka! Za njega čak nije jasno da li je ikad bio u Kini ili je tek vješto prepričao ono što je čuo po u Srednjoj Aziji. Ipak, zahvaljuju-ći njegovoj nevjerojatno uspješnoj knjizi Mili-jun, čovječanstvo je dobilo imenovanje broja. Naime, prije njega govorilo se o tisuću tisuća, a kako je on pričao o Kini uz nevjerojatne brojke, njegovo srednje ime Emilio, postalo je ironična oznaka za broj: e milioni!Za razliku od tog vrlo upitnog Hrvata i otočana, Velnić je znatno pouzdaniji svjedok, čak i kad mu to nije bila namjera. Prihvaća izazov i ide do kraja – do krova svijeta.„Ljudi su na Tibetu višak. Nigdje stvora nego nas nekolicina putnika u crvenim vjetrovkama suo-čena s vodenom pustopoljinom i silnim vjetrom, zatravljena prizorom, ušutkana. U rano prolje-će nama nigdje nikoga, čak isposnici i pustinja-ci izbjegavaju ove bezimene obale; tko ih vidi više od jednom, završit će na njima kao Mala sirena, kaovječita pjena na beskrajnom žalu. Nije to užas pred nepoznatom dubinom mora ili žuta pustoš užarenog zraka, tjeskobna osama planinskih vrhova ili nemoć pred divovskim liti-cama planine Bahla..Uistinu nema nikakve opa-snosti, samo nelagoda, pojačani instinkt smrti i osjećaj da gledam prizor s onu stranu zrcala,

onkraj iskustva. Odbojno iščekivanje nepozna-tog (kao u Tatarskojpustinji ili čudovište Ida u Zabranjenom planetu) ispunjava me nelagodom. Slika nepoznatog, mirnog i užasnog u svojoj taj-ni. U toj uzvaljanoj vodi otopljeni su svi moji straho-vi, vrebaju sve tjeskobe i najavljuju kušnje. Vrulji neimenovano i neuhvatljivo. Mrtvo more u visi-nama, ne zato jer je lišeno života, nego je ovdje voda odbacila život. Nema istog, sličnog... straha. Možda okrutna hladnoća pustinje TaklaMakane ili vječiti led TianShana...? Ipak ne, samo je modro klupko strahova smjestilo na dnu mora, užasno. Kao i sluzavi bunar ispunjen beznađem. Skok u tamu, u tmasti bezdan beskrajnog pada, ili je to put prema zvijezdama? Kad ću izaći iz duboka sna i odmoriti se okružen prazninom?, ne mogu, jer i ja sam dio sna, svi ovdje na pustoj i bezimenoj obali.Nebo od jednog komada, izliveno u plavkastom olovu neprestano zazivlje oluju. Boja kozmološkog početka je neodrediva. Nema oblaka, magle, iče-ga. Samo boja. Iz kozmoloških ostataka sačinjena, leži pusta i beživotna obala. Pijesak i šljunak, nitko i ništa, lijepi i mrtvi krajolici. Nema protagonista niti se na zaleđenoj obali možemo potpisati, svi smo samo ohlađeni statisti. Ovo se mjesto hrani životima putnika, njihovom znatiželjom.“Dug put morao je proći Davor Velnić od drev-nog, dopadljivo nevelikog grada Krka, do Tibeta, gdje sve dobiva sasvim nova značenja, a čovjek postaje sićušan. I njegov književni opus ubrzano raste, ne bi li dokazao Slobodanu Novaku da i on može napisati podjednako zavodljivih stra-nica, na kojima su blistave ali oštre! krhotine ljepote razasute preko iskonske Tame.No, Kineski šapat nije kraj, štoviše, postaje tek fanfarozna najava za bučnu knjigu o tihoj Gamu-linovoj knjizi! Davor Velnić nikad nije bio čovjek discipline i protokola, štoviše često je bio pun prezira prema ljudima i institucijama, smatrajući da su građeni od sluzi ideologije. Dok je pisao ovaj gusti tekst, dopustio je da ga jake emocije nose kroz prostor i vrijeme. Dijelom zanemaru-jući strukturu cjeline, odlučio se za ulančavanje motiva i njihovo variranje. Rezultat je pretencio-zna, naporna, iskrena, brutalna i poetična knjiga u kojoj je samo Dafne ostala čista!


23

Mogu izdivanit kakvu pripovičku 23-40

PRVOPRIČESNICE – Kod katoličkih vjernika, dani ispred Spasova, na sam dan Spasova i poslije, su dani Prvih pričesti. Ova fotografija nas podsjeća na davnu Prvu pričest u Sonti 1943. godine. Na njoj su djevojčice iz Sonte, sestrične po majci, nama s lijeva na desno, Kata Pejić, Opacina, rođena u Sonti, 7. II. 1935., i Eva Miloš, Meži-na, također rođena u Sonti dana 16. V. 1934. Prvopričesnice su stanovale u istoj ulici i kako su im majke bile sestre svaki dan su se posje-ćivale još od vremena kad su ih majke držale na rukama. Zajedno su se igrale, išle u školu i sjedile u istoj klupi, jer se u to vrijeme razred sastojao od nekoliko generacija. Bile su dobre učenice i učitelj ih je poticao na učenje. Tada je u Sonti učiteljevao Mato Šibalin. Važio je za strogog učitelja, ali ko je kod njega učio školu, još i danas ga se sjećaju bivši učenici, naučio je pravilno čitati, pisati i dobio je solidne upute za budući život.– Uči, Kato!– Uči, Eva! – često bi učitelj lupio prutom po klu-pi kad bi se djevojčice ne prateći nastavu zaigra-le ili sanjarile i tako ih “probudio iz drijemeža”.– Molim, učitelju, mi nećemo it dugo u šku-lu! Samo do trećega razreda! Mi ćemo it kopat kukuruze, čim se škula svrši! – često bi u glas znale reći učitelju. Ako je učitelj bio raspoložen odgovorio bi: – E, dok ste pod mojim prutom morate učiti iz sve snage!Kad nije bio raspoložen, samo bi kratko rekao:– Ispružite ruke!Tada bi pao udarac šibom po dlanovima, ne puno snažan ali bi se dlanovi zacrvenjeli i zasvrbjeli. Kad su završile treći razred, roditelji su ih poveli na njivu u okopavanje kukuruza. Svaka je dobila motiku i stale su u red kukuruza. Na pitanje da li znaju kako se okopavaju kukuruzi, odgovori-le su da znaju. Bile su jake vrućine, djevojčice su se zajapurile, napadali su ih komarci iz koro-

va, brzo su se umorile i sve više su zaostajale od ostale čeljadi na njivi. Stariji su međusobno komentirali :– Vidićemo do kvečeri, jel bolje it u škulu, jel bolje kopat. Cigurno će jim to bit dobar nauk! Radilo se i već se i zaboravilo na Katu i Evu da su nazad u redu kukuruza. Otac jedne od njih se prisjetio i vratio se da im pomogne. Kad je stigao, imao je što vidjeti! Svi kukuruzi su bili posječeni. Zaprepašten ih je upitao:– Pa, šta ste to uradile, Amen vam vaš dičji?! Sve ste kukuruze posikle?! Jese tako kopa?!– Pa, vi ste rekli da idemo kopat kukuruze. – odgovorile su u glas naše prvopričesnice. Posli-je ovog ni malo ugodnog iskustva, do sljedeće jeseni su zaključile da je ipak bolje ići u školu. Ova fotografija je snimljena za vrijeme mađarske države. U to ratno vrijeme, nije se moglo puno praviti svečane nošnje pulanke, koje su se nosi-le na prvim pričestima, te su djevojčice obuče-ne u nešto jeftinije kašmirsko ruho, kašmarin, koje se sastoji iz suknje i bluze. Pregača, pre-gač je dio od svečane nošnje pulanke.Obadvi-je su očešljane u pletenice. Kosa im je upletena u dvije kike, ukrštene na potiljku i podignute na tjeme pomoću pletnjaka (uzice opletene od šarene vune). Kata je isprenovana (brenovane kose), na prenajzli (brenajzl), a Eva nosi frizu-ru ravne kose. Kata na vratu ima cvancike koje je naslijedila od dobrostojeće majke (bake po ocu). Eva ima oko vrata lažne bisere. U ušima imaju srebrne minđuše, bočiće koje su dobile za Prvu pričest. U rukama drže krunicu.Na noge su obule vunenu obuću, rukom rađenu koja nosi naziv ljope. Iza njih, iznad ramena i glava vidi-mo mali oltarić koji je fotograf osmislio samo za tu priliku. Stoje na malom ćilimu, koji se zove ćilimac. On je izrađen od domaće vune, ručno ispredene, farbane i istkane. Kata i Eva su djetinjstvo provele skupa po soka-cima, vinogradima i voćnjacima Sonte. Skupa

Mogu izdivanit kakvu pripovičkuRUŽA SILAĐEV


su stigle do švigerica (tinejđerica) i do djevojač-kog doba. Nastavile su se družiti na okupljanji-ma mladeži, mobama, raznim poslovima i pre-lima. Djevovale su zajedno cijelo djevojaštvo i ostale vjerne druge i rođake. Danas su starice. Rijetko mogu doći do crkve ili groblja, a jedna do druge još rjeđe. Najviše se druže sa svojim ukućanima i susjedima. Kod Eve u pročelju sobe, na počasnome mjestu iznad astala stoji ustakljena i uramljena USPO-MENA PRVE SVETE PRIČESTI, koju su djeca obavezno dobivala iz crkve. Na njoj piše: Miloš Eva je primila Prvu svetu pričest u crkvi Szond, dne 3.juna 1943. U potpisu stoji: Josip Gjurić, župnik i Rang Filip,kapelan.

KOKOŠ – Kažu ljudi: „svud pojdi, al’ doma doj-di“. Sad u starosti vidim da mi puno znači što sam doma. Ako sam usamita, radosna, jel žalo-sna, dovoljno je izajt na vraca od sokaka. Niko uvik projde, upita ti i kaže, utiši, jel oraduje. U

svojemu nisi nikad sam. U zadnje vrime, voljim otit na etno sekciju. Sastanemo se nas nikoliko žena i mlađi i stariji. Koja štrika ljope, koja šlin-ga, koja mota vunu. Mene je doma dosta rada sa očima, pa onda mogu pomoć štogoda krupno. Mogu motat vunu, jel kuvat kafu, ponudit sok, servirat ako je kojagod donela kaka kolača, jel peretaka, jel oprat sude. Mogu izdivanit kaku pripovičku, jel izdeklamovat koju pismu. Svi se tu poznajemo jako dobro. Ni čudo! Od male maloči se trefimo u selu, u škule, kod doktora, u svatova, na sarana... U isto vrime smo spro-vodile ditinjstvo u sigrama, u isto vrime išle u škulu, na ver’nauk, na misu... U isto vrime se divojčile, rastajale, sastajale, dicama na roditeljc-ke išle, u vojsku, u škule i u tuđi svit ispraćale. U ista vrimena liti na ramena motike nosile. U stariji godina roditelje n’onaj svit ispraćale, za njima tugovale, jel se bar jedna druge požalile. Da, znamo se i poznajemo! Znamo naše vrline i mane. Znamo se nasmijat na svoj, a i na tuđi račun. Sve u svemu, lipo nam je ka’se sastane-mo u ’ve tmurne zimske dane, koji o’ma posta-nu nikako svitliji i lipši. – Faljnis i zdravo! – ulazim zadnja u sobicu iza Mesne, a moje druge mi pogledu priko očala i otpozdravlju. – Evo, ja!– kažem.– Pa, dobro! Bolje ikad neg’ nikad. – niko odgo-vara dok se rasprimljam. Višam kinesku bundu i šepu na rafu. Sidam za’stal, gledam ji, smeškam se i oglašavam: – Kuvala, prala i eto zakasnila.– konstatujem. – Nisi vada Bečku šniclu pravila?– pita Jaga.– Jesi ti znala za Bečku šniclu do petoga razreda? Ja nisam. Možda je ’na što kaže da je, je otac bijo kogod, znala, a ja bome nisam.– Pa, znala si za šokačku, Bečku šniclu. – kažem.–Kad mater skuva nediljom supu od kokoše, ako kokoše ne pocrku od kuge, jel kolere, pa meso iz supe uvalja u posolito i popaprito brašno i zapeče na masti. Ako je bilo jaja, onda je još znala umočit u razmutito jajce i uvaljat u krušne mrvice. E...! Ondak je to već bila gozba!– A sićaš se ti kako nas je nastavnica Olgica naučila peč Bečku šniclu i kuvat čušpajz od španata? Ajoj, što je to mene bilo lipo! Ščim je

24



došlo bolje vrime i ja sam se bacila na Bečku...–nastavlja Jaga.– Jeste, jeste, Olgica Švabica nas je svašta nau-čila!– dodajem.– Samo znaš kako je bilo prija. Ni bilo kokoša koliko oš i kad oš!– kaže Marta. Ostavljamo radila gledamo se priko očala, klimamo glavama i baca-mo se u študir odprija. Posli par minuta kažem:– Bože dragi, samo ka’ se sitim kako je to bilo. Išla sam već u prvi razred, a struju još nismo imali. Ako po danu ne završim domaći, onda moram po krmeljivomu lampošu pisat do niko doba noći. I jedampt se prono glas da dolazi majstorica, električarka iz Stapara uvađat struju po selu. Puno se svita prijavilo. Jedni su uvađali samo za jedno sijalično misto, drugi za dva, tre-ći za tri, a ’ni što su za četiri mista uvađali, to su bili već malo bolji! Mogućniji! Ta, ni se meto ni šalter za peglu! Ni onda još bilo pegli na struju. Ubrzo kroz koju godinu, kad su pegle došle u modu, nikako su prikačili gore na sijalicu gajtan od pegle i tako na’stalu,koji je bijo uvik ispod sijalice, peglali. Za uvađanje struje u kuću,prvo su se svi pisali u opštinu, pa i mi. Mislim moj otac i mater.I jednoga dana je došo red i na nas, nauvađanje struje u našu kuću. Mater mi ni bila doma. Ošla je u Sombor na pijac di se prodaje starež, kupit astal za pridnju sobu. Jadna moja majčica! Samo kad se sitim!– suze mi zapinju u grlu... – I ona je tila bit ko drugi svit, to jest da i mi imamo pridnju ekstra sobu. Pošto je kuća bila istom dvi godine nabita, samo u kujne smo imali prava nova vrata i lipi veliki trokrilni pen-đer. Još i sad je baš taj penđer tamo na kuće. Pridnja soba, što je tribala bit ekstra soba, ima-la je izbušito u trokut dva penđerića u koje su bila uglavita stakla i taki penđeri se nisu mogli otvarat. Na vrati prama kujne visila je buba, jel pokrovac, ne sićam se više, tačno! Mater i otac su bili jako srićni što imamo našu kuću. U kuj-ne je bijo zidani špojer i zidana peć sa bankom. Na jedne strane je bijo krevet uredit sa novom ponjavom i ćilimom, što je mater otkala, a na druge strane je bijo krevet– stoličice. Upolak je bijo astal i dva stolca. Dok se jilo, ja sam sidi-la za’stalom na staromu burencetu, a mater je sestru držala na krilu.– Šta su to stoličice?– javlja se Liza.

– A, da! Ti si malo bolje fajte, pa niste možda ni imali stoličice?! – pitam.– To ti je Lizo, jedna vrst kreveta! Ima dvi ko for-me skele, znaš ’ne za zidare, al’ su to male, niske skeleko što je visina kreveta. Na nji se metale daske, apriko dasaka perina i već redovno nami-sti se krevet!– pojašnjava nena Kaja.– Ka’ su naše matere bile cure i divojke onda se noto još produžile uvis četiri letve, priko nji se pribacila ponjava i ćilim. To se zvalo SOM-BOR– KREVET. U njemu su spavali mladi brač-ni parovi, dica, a po potribe se i žene babile. Ni bilo prija ABALANTA, jel porodilište! – kažem.– Deder, onda sad neka zaboravit tvoje, neg nastavi! To sa strujom. Šta je posli bilo?– obra-ća mi se Marta.– Aha! Rič je bila od ekstre! Mater ko i svaka žena zapela za ekstru, a nema ni vankuše ni dunje, nit ima perja, osim ni na kojima spavamo. Al, ima navlake za sve i za drvenice! Napuni ti ona ljuskama od kukuruza perine, asinom vankuše i dunje. Namisti ti ona krevete i na nji metne nove ponjave i ćilime. Dole na omazanu zemlju kravc-kom balegom, dabome, tako se to u ’no vrime radilo, pa posli ka’ se osuši još i krečom pride.– Au! Al’ je to kadgoda bila ’igijena! – kaže Liza – Ko u plemenske zajednice! – Vidila si da ljudi u plemenima Afrike gradu kuće od kravcke balege. Ćuti, i mi smo još u niki segmenata na tomu nivou! Tamo se bar zna šta je poštenje i čast, a diloviciviliziranoga čove-čanstva k’o da nikad nisu, ni čuli zoto! – kažem i nastavljam.– Poreda šarene papire, nake što su se metali i nu’zid, da se ne istriše kreč na zidu, ako se kogod otare. Od roditelja je dobila šifoner, drvenice za dva kreveta i dva stolca, al’ je falijo astal! Sa tako kojikakima stvarima sirotinja se snabdivala sa stareži, sa pijaca iz Sombora. I eto kako će se desit, mater mi je baš taj dan, kad je iznenada došla majstorica Staparka uvađat struju, ošla u Sombor kupit astal.– Smijete se jel?! Samo se vi smijte! Tako je to bilo! I nekate zaboravit da je to pedestšesta prošloga vika. Posliratne godine! A, sad vam ni dobro, a imate sve. Ej, ta ka’ se ’panak podpapu-či!– kažem, a one brezobrazno dobacivu i smiju

25



26


se. Ne, ne ismijavu se one! Znadu one da je sve tako bilo. I one su „u tu kašu kašiku zamakale“. – Ajde, de nastavi!– rabru mi kroz smi.– Sićate se ’ne majstorice–električarke iz Sta-para, što je po selu sa šegrtima sprovađala stru-ju? – pitam. Klimu glavama i tiru mi da divanim šta je dalje bilo. – Pa, eto stigla Staparka. Sićam se da je bila jesen i da je kiša padala. Majstorica je sa još tri šegrta radila, a ja sam jim se nuz noge šmunda-la. Malo, malo, pa majstorica veli mojemu ocu: – E, gazda, danas ima da častiš! Mora da pad-ne paprikaš! Još večeras će struja da ti zasvetli! – Ta, ne mogu ja to, majstorice! Ne znam ja kuvat– laže otac, a ja gledim u naši pet kokoša na po dvora. Čeprku siromaške po đubretu, po kiše. Vada jim je i ladno! Repovi se svisili naki mokri, a i krila baš nisu u najboljemu stanju. Gledim u nji i mislim sekoju će otac žrtvovat i unaprid mi ž’o i skoro mi suze idu na oči. Koju ćedu zaklat? Nu bilu? Baš je lipa i ima lipa kri-la ko anđel! Crvenu? A, ta ima jako crveno per-je. Potsića mi na cvit dragoljub!Kad smo se mi dica utecavali ko ima najlipšu kokoš i iznašali na sokak svako po jednu (dok su očevi i mate-re na poslu), ja sam uvik iznašala crvenu. Skoro je uvik pobeđivala, jel zauzimala drugo misto. Graorku? Mater je jako volji. Uvik kaže da je ona snela jajce. Pepeljivu? Taku lipu farbu ima ko golub!Crnu? Sjaji je se perje, ko da si je vik-som za cipele namazo! Ajd, dobro, kažem sebe. Reču ocu da nju zakolje! Ako baš mora!– Gazda, ja ću i da zakoljem i da skuvam, nemaj brige!– navaljiva debela majstorica, a mene sve stra i mislim kako će skobačit tima ručerdama naku malu kokoš!– Ta, ne bi majstorice! Ni, mi ni žena doma!– odgrebava se otac.– Bogamu, ko je gazda u kući!? Ti, jel žena? – veli Staparka i podboči se naka ogromnaskoro ko naša vrata i okrene prama ocu. Pridveče je struja bila uvedena i paprikaš je bijo gotov. Otac je nevoljno uvatijo crnu kokoš i ugrijo vodu. „Vištica“ je poparila, očupala i skuvala paprikaš. Al! Paprikaš smo jedva pojili, jel je bijo gorak. Prožučila! E, to ti je Bog poka-ro, pomislila sam. A, šta će bit kad mater dojde,

to ćemo istom vidit! Toliko sam razumila da se kokoš ne kolje makar kad. U posleni dan! A, i nema kokoša! Samo što je otac isplatijo Staparku, evo stiže i mater vozim iz Sombora. Sva srićna što je kupi-la astal i već je i stigo! Eno ga na stanice futuraš Klema čuva, dok ona ne dojde sa kolicma. –Ajoj, pa kod vas ima novoga! Šta li je, kako li je, brže bolje uvela struju?– smije se mat još na vraci od sokaka.– Ajde, ajde, da vidiš samo kako lipo svitli!– veselo otac pokaziva i pali sijalice u kujne, ekstra sobe i u ganku.Mater mi od dragosti ljubi, a otac diže uvis što najviše može.Divanu se koliko je koštalo, taman imu novaca još od mojega dičjega dodatka do prvoga. – Fala Bogu– kaže mater– eto i mi smo ko drugi svit! Jel, Ružice, naša kuća sad svitli ko u Raju!– Jili smo i paprikaša od crne kokoše. – kažem matere – Eno ostalo je i za te!– Kakoga paprikaša!?! Od kake crne kokoše!?!– okreće se mater prama ocu, sva iznemirita.– Pa, eto, majstorica mi navalila... Moro sam...– muca otac.– Uuuu! – vata se mater za glavu – jeboje otac prefrigani!– Zaludila ti krmača debela! Zaklat kokoš!!! Makarkad! No!No! Ko da sam dite osta-vila doma?! Ta, sad da si dite dobijo bi batina. Istukla bi ti ko staru kantu! Kokoš zaklat! Makarkad!– De, ženo, umiri se. Pa, vada će bit još koko-ša. „Ima više dana neg kobasica“!– tiši je otac. – Ti to mene zaluđivaš? Ko da sam ’vaka!– poka-ziva na me.– Ka’ će bit kokoša?! Na godinu? I to ako se te četiri što su ostale raskvocu kako triba i ako pilići ne pokrepu!– Vada će dat Bog!– kaže otac.– Avjak! Pa, ta mi je sad opipala i vankuše i dunje u ekstre sobe! Ta, sa’će mi cili Stapar i polak Sonte znat da nemam perja! Joj, joj! Kap će mi na srce! – Bome, jedva je otac umirijo mater. Ni ona ni okusila paprikaša i dugo je spominja-la kako ga je Staparka zaludila.– Smijete se jel?! Smešno je, al imam i ja pripo-vičku od kokoše. – kaže Jaga i triše oči od suza zbrog silnoga smijanja. – A mi jel, Božemprosti, računamo se u bolju familiju. Eto, imamo nasleditu kuću, imamo konje


27


i kola, nikoliko lanaca, a i mene jedinicu. Blago nomu u to doba ko je imo jedinicu jel jedinca! Al, ta jedinica, bi i vo i no, ko i sva druga dica.Prvo mi zabolijo zub, pa danjom i noćom sam se mučila. Ni spavat, ni sigrat. Otac i mater velu projće to ko na keru. Di ćeš u ’no vrime nosit dite doktoru?! Triba platit,a gladno proliće, nema posla , pa onda nema ni novaca di zaradit. Kad sam već otekla ko bundiva turkinja, okupa mi mater, opere glavu, navuče u čisto, lati za ruku i pojdemo kod doktora Racića. Taj je sve bole-sti ličijo i zube vadijo, a po potribe je priskako u pomoć i kuršmitu. Taman smo se, ja i mater smistile u čekaonicu, umal’ se nisam zagušila od joda, kraulinai drugi doktorcki likova, izajde medecinska sestra, debela Krista i kaže:– Danas doktor ne radi. Možete doći sutra.Mater mi lati za ruku i ajd mi sokakom. Ščim smo skrenile za ćoš udari nam na fina saga od kobasica, urki, švargli...iz mesare Pište mesara.Vada se mater i pokajala što je skrenila iza ćoša, a sad će još morat i blecnit u mesaru. Stale smo na vrata od mesare. Ništa okolo ni bilo, ni visilo sa plafona, samo jedan komat urke. – Prodali smo sve prija Korizme. – kaže mesar Pišta– evo ostalo je još ’vaj komat urke i malo škvaraka. – Gledim ja uvis u tu urku, ala meriše, nevolja jedna!– Kupi mi mamo, urke! Ja bi jila, makar je i korizma.– Kupiću ti, zoto što si bolesna! – kaže mi mater.Kupi mater urku, mesar je zamota u masni papir i metne u materinu košaricu. Idemo putim, a urka meriše, a ja se uvatila za košaricu, te Bož pomažem nosit, a sve gledim i unaprid uživam kako ću se osladit sa urkom. Došle smo doma, mater razmotala čaršap sa’sta-la, na daske izrizala urku i nagvanjila luka crna. U slast sam se najila mesarcke urke i napila friš-ke vode. – Jago, ne boli ti zub? Ništa ne kažeš?– pita mater.– Mmm! Ne, ne boli mi sad.– odgovorila sam. Stvarno zbrog čega, jel kako i zašto je mene pri-sto bolit zub, to ne znam. Evo vaj! – ziva Jaga, sad je stara šezdesetpet godina, i pokaziva kut-

njak što je bolijo kad je imala šest, sedam godi-na. Urka ga izličila!– Pa, dobro, ti si rekla da ćeš divanit od koko-še! – kaže Kaja.– Ajoj! Pa, da! To je isto bilo ka’ sam bila mala. Ne znam koliko sam imala godina. Pojavila se u selu kokošja kuga, kolera, šta li! – nastavlja Jaga. – Ošle nam sve kokoše. Pocrkale. Nema supe nediljom... A, ja bi baš supe! Skolećem mater iz dana u dan.Ka’ćemo kuvat kokošje supe? Bilo je na pijacu kokoša, al, nema u kuće novaca! Ta, moja jadna mater vada se živa pojila! Jedinicu ima, a nemož je ispunit jednu, jedinu želju. Al, snašla se! Komšinice sa ćoša čudom ostale koko-še! I udesu ti se one! –Kako? – pitam.– Eto kako! Mater je te zime tkala torbica, ćili-ma, šta li i reskira jednu torbičicu i da komšini-ce, a ona nama kokoš! Prominjile se! Sad ka’ se sitim! Sad mi žo više neg ikada! Mater mi je za tu balavu supu morala ćoretat dva dana da otka torbicu! – završava Jaga. Triše suze, a i mi jel se prisićamo naši vridni matera. – Ej, ta man’te se žaljenja! Sve što je bilo mora-lo je tako bit! Njoje ni bilo teško da izdovolji curu. – kaže Marta.– Pa, i tako je! –kaže Kaja.– Kajo, imaš li i ti pripovičku od kokoše? – pita Liza.– Kako ne bi imala! Još kako! – odgovara Kaja. – Eto ko što ste i rekle otrani mater kokoše, pa kad pocrku, kad ostanu žive... A, znala je otranit pun dvor ka’smo planirali nabijat kuću. Latili se šporovat za kuću odasvud. Ako pomuze kravu, gleda da što više proda mlika, ako ima maka, jel oraja, proda...Samo da bi dinar skupila i sačuva-la za kuću... Idem nediljom s mise, a no meri-še kokošja supa, al ne kod nas! Ne možeš imat kuću ako od usti ne oduzimaš! E., ništa! Dojde jedne subote majstorica, berberova žena, kupit za nedilju kokoš. Mater je na dvoru uvatila i nosi na kantar što visi na ganku i miri. Ja sidim na šturcu od ganka, gledim i radujem se. Sad kad mater prodaje kokoš, onda ćemo cigurno i mi sutra zaklat! Biće lipe nedeljne kokošje supe!!! Sutradan idem s mise i merišem. Ta, jeste! Meriše supa i kod nas! Što bliže kuće, a no ko da sve jače meriše. Otvorim vraca sa s’kaka i ope merišem.


28


Jeste, meriše, al ko da malo manje neg’ na soka-ku. Uletim u kujnu i vidim poklopac na loncu, di se kuva. Pa, supa se ne poklopi baš pravoga, a ta je baš pravoga poklopita! Otklopim...A, no, privrću se suve kosti sa gravom!– Et’ ti, Kajo! Supe bi?! Koj’ vidijo klat kokoše za ručak ka’ se kuća pravi! – dodajem i sve se smijemo.– Ajde, onda ka’ ste već zapele za kokoš, moram i ja izdivanit štogoda. – kaže Marta. – Pa, jel ti kogod zabranjiva? – pita Jaga. – Eto znaš ka’ smo se odselili u našu novu kuću, nabijaču, dabome, mater i otac su od mame (oče-va mater) i dade (očev otac) dobili dvi kokoše i pitla od bake i dide, ko pomoć! – Što bi se reklo dar za useljenje! – kaže Liza. – Idi!Kaki dar?! Ko je komu darovo svaki čas što-goda?!– veli Jaga. – Ja nisam ni znala kad mi je rođendan, niti je to bilo ko i spominjo da je to štogoda, a kamoli da sam dar dobila! Mater, jel otac bi rekli, eto na današnji dan si se rodila, curo. I to je bilo sve. Ni mi niko ni poljubijo, ni čestito. – kažem. – Ta, pa, čestito se samo imendan! – kaže nena Kaja.– I to brez cmakanja! Ni, mi niko, nikad ni lju-bijo! – veli Marta.Klimamo glavama u znak odobravanja. Smije-mo se. Stvarno je tako bilo, al’ to ne znači da nas roditelji nisu voljili...Komentarišemo, a Mar-ta nastavlja.– Otac i mater, taki srićni što imu kokoše i sve se utecavu ko će ji izajutra, jel uveče naranit. Brinu se za nji i po zime jim griju vode i u gnjiz-de nadopunjavu slamu, da jim bude što vrućije. Otac uvik nikako izajutra izajde prvi napolje i narani ji. Matere sve krivo. I ona bi ranila koko-še i kaže da je to žencki posov, a otac je ope’ ne sluša. Privari je i ujtru i pridveče! – E, kako će to bit! Ošli mi dica s materom jedan dan na prelo kod mame (očeve matere). A, zna-te i same da je to n’onaj kraj sela. Imaš ti to fanj se prošetat od naše kuće do mamine i staromu dade. Prelo ko prelo. Žene radu, mi dica se sigra-mo sa starim dadom, kad evo ti našega oca. Bane u maminu kujnu svajužurban.Sve se oznojijo!– Ajte, svi kod nas! Da vidite šta mi imamo!

– Ta, pa, šta imate, Božemprosti? – pita mama ( očeva mater).– Ta, šta ima, šta ima?– pita moja mater.– Ajde, doma da vidiš!– odgovara otac– Neka tentat! Sa’ću it doma?! Istom sam došla, ni prvo povismo još nisam poprela.– kaže mater. – Moraš prvo reč šta ima novo.Tako je! Prvo reci! Drugače nećemo it!– uglas viču strine, čike, tete i mi dica.Otac digne šešir na po timena i kaže ponosno: – Beca mu! Jedna kokoš snela prvo jajce!

*Kidamo se od smija. Suze nam idu na oči i teško nam je svatit koliko se čovek obradovo jajcetu, jel mi danas...Posli salve smija, nudimo jedna druge sok i pogačice što je jedna spekla. – E, al, imam i ja reč štogoda u vezi kokoše! – javlja se Liza.– Čekaj da se prvo najimo i napijemo, da može-mo podnet još jednu „tiradu“. – kažem. Liza nastavlja.– Moj otac i mater odu radit, a ja ko isva dica ostanem sama doma. U podne dam svinjama, kokošma, pilićma, patkama, guskama, jist i naj-važnije, vode. Cilo pri i poslipodne se sigram, apridveče, ope’ ko i u podne sve namirim. Kad su mi tako prvi put ostavili, ja se sitim da triba i jajca pokupit. Kokoše se svud penjale i nele. U kokošinjcu, ispod slame i sina, po šupa. Poku-pim ti ja sva jajca i pribrojim. Pedeset i troj! Kad su uveče stigli otac i mater pitu jesi li naranila voga, jesi li napojila noga, jesi li guske čuvala, jesu li pačići jako vodu proljivali...– Jesam! – odgovaram ja spremno i sve se dičim što sam sve poradila. Otac mi fali i miluje po glave, a mater pita:– Jesi li lane, moje, jajca pokupila? – okreće se prema mene, dok prži luk na masti i pristavlja večeru.– I to sam! – odgovaram veselo.– Koliko je bilo jaja? – pita mater.– Pedesettroj! – odgovaram.– Koliko!?!– Pedesttroj! Izbrojala sam dvaput!– kažem.– Pa, kako kad imamo samo sedamnajst koko-ša?!– pita ope mater.


29


– Ka’ ti kažem, pedesttroj!– laćam i oca i mater za ruke i vodim u vojat da vidu koliko u koša-rice ima jaja.– Iju!– vikne mater– Majko Isusova! – pride koša-rice, lati jedno jajce i metne na uvo i počme slu-šat. Tako prvo, tako drugo i treće i do poslidnjega. – Pogušili su se svi! Ko ti reko da kupiš jajca ispod kvočaka?! Ajoj, ajoj, slatko Srce Marijino! – zaplače mater. – Pa, di su sidile kovočke, kad si se tako priva-rila? – pita jedna od nas.– Bila u jednomu kočaku, a ja?!Šta ja znam! Mala cura...

*Eto, u Sonte ima još i vaki druženja, jel prela. Izdivanimo se nuz ručni rad nalik ’nomu koji su naši preci radili, spomenemo se svega što je bilo i što je sad. Mnogi koji su davno ošli prid lice Božjei mnogi koji su ošli iz rodnoga kraja oživu u naši divana. Lipo je rodit se, bit i ostat međ svojima. Srićan je čovek kojemu život to dopušča. Nažalost, puno nji mora ostavit svoje, jel radi kruva, jel ga štogoda drugo tira.

STUČKOVI – Industrijska konoplja je sve do konca šezdesetih godina prošloga stoljeća na vojvođanskim prostorima bila mnogo i rado gajena biljka. U sonćanskom ataru je bila veo-ma zastupljena. Radi sjemena se najčešće gaji-la u „društvu“ sa kukuruzom. Ta se konoplja u sonćanskom govoru nazivala simenjačai bila je visokai do četiri metra. Muške stabljike (izbornja-ča) poslije oplodnje ženskih stabljika su otklanja-ne već koncem svibnja ili početkom lipnja. Čim bi sjeme sazrelo, simejnača se sjekla sa kratkim

kosama, fagovima. Formirani snopovi su prevo-ženi do kuća u selu i postavljani u kupe, kube, na ulicama, jer po dvorištima bi sjeme pojela stoka i živina. Na ulici su se postavljale daske, dužine od dva do četiri metra. Na jedan kraj su bile podignute od zemlje oko pola metra, dok je drugi kraj dodirivao tlo. Udaranjem stabljike o daske sjeme je ispadalo, kasnije se vijalo na vjetrenjači kako bi se oslobodilo neželjenih pri-mjesa kao što su lišće i korovi. Sjeme se skupo prodavalo, nešto ostavljalo za ishranu živine i za sjeme sljedeće godine. Stabljika je bila vrlo pogodna za ograde koje su se zvale ograde od simenjače.Konoplja koja je bila namijenjena za proizvod-nju vlakana se sjekla u kolovozu ručno do poja-ve kombajna. Formirani snopovi su se nosili na namakanje u vodu radi lakšeg odvajanja vlakana. Najpoznatija mjesta u Sonti za kiselit konoplju su bila Receraj u blizini tvornice Užarije, Vajiš i Pašine Jame. Namakanje konoplje je bio mukotr-pan posao. U muljevitu vodu su se zabadali šta-povi, kolje, u obliku četverokuta, pravio se kre-vet. U taj prostor su se slagali snopovi konoplje do ruba vode. Odozgo se nanosilo blato i mulj kako se snopovi ne bi osušili. Konoplja je staja-la u vodi od dvije do tri sedmice, dok se vlakna ne počnu odvajati od stabljike. Tada se snoplje izvlačilo iz vode i sušilo na prozračnim mjesti-ma, a nije se smjelo ostaviti na njivi zbog krađe. Najčešće se postavljalo na ulici. Snop konoplje sada postaje stučak i biva raširen u krug baš kao što je prikazano na ovoj fotografiji. Fotografija je snimljena na Receraju, između 1945. i 1950. godine prema kazivanju sada već pokojne Janje Barun koja je bila sudionica ovoga događaja. Ovako rašireni u krug, snopovi konoplje su se najbolje sušili, naravno u zavisnosti od vreme-na. Stučkovi koji su stajali na ulici su djecu neiz-mjerno radovali. Sjećam se da smo se u doba moga djetinjstva zavlačili u snopove i svatko je tada ima svoju „kućicu“. Danima smo se igrali u našim kućicama, a stariji su pazili da konoplju ne rušimo i ne kidamo. Nakon sušenja, konoplja se sakupljala i grubo lomila sa drvenim naprava-ma koje se zovu stupe. Stupe su bile od tvrdog drveta, najčešće bagrema. Bile su sastavljene iz dva dijela, donjeg statičnog, i gornjeg koji


30


se podizao i snažno spuštao na osušene stablji-ke, koje su se pod pritiskom lomile. I gornji i donji dio su imali tri uzdužne drvene pregrade koje su se sastavljanjem preklapale. U Sonti se ova radnja zvala tuč konoplju. Ovo je bila prva faza odvajanja vlakana. Druga faza se odvijala na sličan način ali tučom konoplje u trlice. Trli-ca je bila kao i stupa samo se sastojala od četi-ri uzdužne pregrade koje su bile sitnije. Radila je na istom principu. Ovo je bilo grubo odvaja-nje vlakana od stabljike. Vlakna su se savijala u končila, kudiljke. Ostaci od stabljike, pozder ili puzder su se koristili za grejanje prostorija i u zidarstvu kao izolator i povezivač sa zemljomi vodom. Vlakna konoplje su išla dalje na grublje metalne češljeve, grebene i sitnije gvozdenke. U ovo vrijeme miholjskoga ljeta, obrađena vla-kna su se mjerila, savijala u končila ili povisma i postavljala na prozračna mjesta do ispredanja.

RUSKI GROB – Idući cestom Sonta–Bogojevo ka graničnom prijelazu Erdut, prolazi se pored poljoprivrednog dobra Mladi Borac. Krajem XIX stoljeća veleposjednik Vendl Mor je tu izgradio ljetnikovac koji je kasnije prodao Balintu Fer-nbahu. Nakon drugog svj. rata dvorac je pripao državi i dobio ime Mladi Borac. Još postoji I odr-žava se. Dvorac “umjerenog luksuza” je okru-žen oranicom koja na jugu završava šumom uz nasip Dunava. Sonćani je zovu šuma Pod bez-danom. Tu se oranice uzdižu i tvore brežuljak na kome je nekoliko kvadrata neobradive povr-šine zarasle u korov. Slučajni namjernik ne bi mogao ni naslutiti da na ovome mjestu počiva

mladi crvenoarmejac, poginuo u proljeće ratne 1944. godine. Svjedok , nemilog događaja i danas živi u Son-ti. Eva Miloš, Mežina, rođena 1934.g. Početkom 1944. godine Sonćani su se masovno pridruži-vali partizanskim odredima. Mnogi se sjećaju 51.divizije, somborskog partizanskog odreda i drugih formacija koje su ušle u 12.vojvođansku brigadu, legendu Batinske bitke. U Sonti se u to vrijeme nije mogla naći kuća iz koje neko nije bio u partizanima. Evin brat Ivan, dvadesetogo-dišnjak je već bio na Sremskom frontu. Stanov-ništvo je pomno pratilo šture vijesti o pokretima partizanske vojske. Neočekivano je procurila vijest da se njen brat trenutno nalazi “Pod bez-danom”. Za mladoga partizana i obitelj to je bio poznat kraj. Oni su malo zapadnije imali salaš u kome su bili rođeni i na kome su odrastali sve do početka rata. Tog proljeća masovno su pristizali naši i ruski vojnici na lijevu obalu Dunava. Pripremalo se za Batinsku bitku. Tokom rata, majke, supruge, sestre i djevojke su često išle tragom svojih milih ne bi li ih vidjele ili doturile nešto hrane i odje-će. Ivanova majka se također uputila u posjet sinu. Spakirala je nešto odjeće i hrane. Uskrs se približavao. Kako ne bi išla sama, povela je desetogodišnju kćer Evu, junakinju sa početka priče. Žalosno su išle preko sonćanskih njiva koje su još od jeseni ostale neobranih kukuruza, a u selu je nedostajalo hrane. Odlično su pozna-vale teren, spretno zaobilazile straže i sretno stigle k partizanima.Vojska je bila slabo ukopana, većinom u civil-nim odijelima ali sa titovkama na glavi. Brata su našle u šumi «Pod bezdanom». Na mjestu gje su sada neobrađenih nekoliko kvadrata zemlje nalazila se svježa humka u sjeni salaša sonćan-ske obitelji Dročkalovih. Salaš je još bio u funk-ciji a pod okapinom, daska na kojoj je pisalo: «Ovde počiva neznani crvenoarmejac». – Na vrh daske, stajala je krvava kapa titovka, a ispod nje zvijezda petokraka. – priča Eva.Ruski grob, kako će ga u budućnosti zvati Sonća-ni, tada je bio star svega dva dana. Partizani su pričali da je to bila prva žrtva na ovom terenu u pripremi Batinske bitke. Mladić je bio Rus, a njih je tokom četrdesetčetvrte stiglo na Dunav


31


nekoliko tisuća. Poginuo je u jednom trenu. Iz radoznalosti se popeo na drvo da osmotri plani-nu preko Dunava gdje je bila tada neprijateljska, njemačka vojska. Sa erdutske planine fijuknuo je metak i mladi Rus je pao kao pokošena trava .Kapa natopljena krvlju i svježe iskopana zemlja su se duboko urezale u svijest desetogodišnje djevojčice. Zahvaljujući životnim okolnostima baka Eva će obnavljati djetinja sjećanja cijelog života. Ostala je u Sonti baveći se poljodjel-stvom. Poslije oslobođenja kao odrasla djevojka se zaposlila na imanju Mladi Borac. Salaš u čijoj je sjeni počivao mladi Rus, bio je srušen tokom rata. Oko Ruskog groba su sada rasli kukuruzi, žito ... sijalo se, kopalo i ubiralo. Oko Ruskog groba je postavljena ograda od bijelih letvica. Kad bi radnici došli do humke, pristali bi, ski-nuli šešire, žene bi se prekrižile.– Pokoj vječni mu daj, Gospodine!– Tko zna gdje mu je majka i gdje ga traži?Žene bi ubrale poljskoga cvijeća i stavile na grob. Okopavale su ga i tako je Ruski grob bio uvijek dotjeran. Naročito se vodilo računa da bude ure-đen za Prvi svibnja. Kasnih šezdesetih, za vri-jeme srednjoškolskih raspusta kad se zarađivao koji dinar više kao doprinos kućnom budžetu, više nije bilo traga davno istrunute titovke, ali je Ruski grob još bio obilježen ogradom, redovito uređivan i kićen cvijećem slučajnih prolaznika. Devedesetih g. XX stoljeća grob se prestao ure-đivati. Ograda je istrulila a korov ga je sasvim prekrio. Samo se priroda potrudila da ga obilježi i zahvaljujući njoj, neki novi traktoristi ne znaju da je tu grob, a valjda bojeći se da ispod koro-va prijeti opasnost, redovito ga zaobilaze i tako Ruski grob još opstaje. Rijetki su Sonćani koji znaju da je ispod tih nekoliko kvadrata korova upisana povijest. Fotografija i priča su nastale prvih dana rujna 2012. iz pijeteta prema žrtva-ma svih ratova.

GRI– Ajte, dice, ajte ! Podne je, a žega velika. Triba da se malo odmorite. Svi ćemo malo u ladovi-nu. I ja ću s vama. – Stoji baka Janja sa štakicom na vraci od sokaka i zove praunučad na odmor.

– Ne bi, pramajko, ja ! Ne spava mi se ! – proti-vi se najmanji Iva. Istom mu je tri godine, a već odgovara starijemu, misli se Janja. – Ne bi, ni ja!– kaže Božica.U drugi razred ide. Zagrajali nji’ svi pet. Ne i ne ! – E, onda posli nećete dobit za sladoled ! – odgovara pramajka. Taj kec iz rukava uvik upali. – Onda dobro ka si navalila toliko. Ićemo spa-vat.– pridomislila se dica u čas. Svi polako, malo nabrundani, krenili opočinit. Posli frtalj sata već su krcali, zarumeniti obraščiča, slipiti kikica na čelu od znoja. Baka ji gledi. Uvik je, je bilo dra-go gledat kad dičica pojdu opočivat. K’o anđeli! Otranila je jednoga sina, a u njega se rodilo dva sina i kćer a oni imu zajedno za sad pet poto-maka. Njezina su to praunučad. Sve ji volji, ne zna koga više, jel manje. Sve zdrava dica, dobri škulari i poslušni. Ta, nema ti bolje dice u šoru! Očevi i matere jim odu radit, a ona se š njima tučva. Nije je teško. Ta, ne zna šta bi jim! Srićna što je puna kuća i mladoga svita i dice. A, umal’ da ni bilo tako! Njezinoga vinčanoga je upoznala sasvim slu-čajno. Imala je trinajst godina. Istom se počela divojčit. Salaš jim je bijo po’ Dunovom u Srebre-nice. Triba kadgod štogod i’ sela, a mater onda o’ma nju pošalje, pošto je bila najstarija. Idući tako jedampt kroz polje selckim putim punim prava, ugleda isprid, kola. Požuri i stigne kola. Kočijaši lipi momak, crnomanjast, a u kola upre-gnita dva čilaša. Malo se trgla i viknila sva zaja-purita u licu:- Faljenisus, idete možda u selo?- Idemo, idemo, a čija si ti lipa sliko?- Pa, ja sam Stipe M., najstarija kćer. Obi bili taki dobri da mi ponesete u selo?- Drage volje!- pritegne momak kajase i zausta-vi kola. Janja se popela i sila nuz kočijaša.Nisu mogli znat, ko i svi mi, da taj jedini dan, jel još bolje sat, jel minut, može pokrenit cilu ‘luju novoga života. O’ toga prvoga časa je počo njev zajednički život. Jedno vrime su Janja i Marka uživali u divojkasanju i momkovanju koje ji je dovelo do oltara. Svaki dan njevoga zajedničkoga života je bio ko izmislit. Živili su lipo, poštivali jedno drugo, šale zametali radeći teške poljcke poslove. Ako


32


je kogod bijo nasmijan ujtru, uveče i u podne, to su bili Janja i Marka. Sa rodovima i njezini-ma, i njegovima su se slagali, jedni drugima u pomoći bili. I svekrva, i snaja, i zet, i didak su bili u sporazumu. Ako kogod nije bijo dobre volje, ni drugi su pazi-li šta će i kako će sa njim i prama njemu. Slušali su jedni druge. Čekali su da Marka i Janja imu malo. No, to nikako nije dolazilo. Ni prve godine, ni druge, ni treće, ni svi drugi koje su pristizale. Ukućani i rodovi su pristali brojat godine. Mar-kini i Janjini, braća i sestre su redom odrastali, udavali se i ženili. Mali su dolazili na svit brez ikakoga reda, a kod Janje devet godina ništa.Nji dvoj živili su ko i prija trudeći se jedno oko drugoga. Jedino se više nije čula njeva pisma kad idu pridveče is polja. Nisu se više ni smija-li, ni radovali. Jidili su se. Niko se njevim dvo-rom nije ni sigro, ni zaplako. Ni jedno, ni dru-go nije optuživalo ‘noga drugoga. Podnašali su svoju nesriću i Janja je vidla da je njezin čovek sve brezvoljniji. Bilo je uvik ni što znadu uvik bolje. Ismijavali su ji i prizirali. Kako može bit čeljadetu kad nije ko drugi svit? Život se pritvo-rijo u jid, moru i žalost.- Šta ćemo, Janjo? Oćeš da se rastanemo? Ti si još jako mlada, pa možda ćeš sa drugim čovekom imat dicu?- Ljubavi, jel zbrog diteta da ti ostavim? Jedi-noga čoveka kojega sam ikada voljila? Ne, ne, to ne mogu, pa makar zauvik ostala brez diteta. Otiću od tebe samo ako ti više nisam mila, jel ako bi ti možda drugu ženu tražijo. A, možda sam i ja u greške?!Zaplakala je, prišla mu i spuščala glavu u krilo.Život se nastavijo isto. Više put je Marka dovađo dičicu iz rodbine i komšiluka u kuću. Pokazivo jim telad i ždribad. Radovala se dica prašcima i zecovima. Dilijo jim grožđe, jabuke, kajsije... Janja je ti dana vidila velike prominje kod njega. Vraćala mu se radost. Šalijo se. Smijo se. Opet jim je bilo lipo k’o kad su se istom uzeli. Toga lita su završavali kuću. Nabijaču. Nabijali su zemlju i podizali zidove, kako se to onda i radilo, na mobu. Bila je podignita za dvi nedi-lje, a onda je došo na red krov. Malo su čekali sa krovom, jel je cimerman imo toga lita puno posla po selu. Kad je cimerman došo da vidi

kako će to izgledat, Janja je bila sama doma. Popeli su se na tavan, majstor je izmirijo građu i okrenijo se Janje:- Lipa si. Žena si ko grom. Ja poznajem tvoje-ga Marku. On neće nikada imat dice. Ko dite je imo zavrtnjake i dugo, dugo bolovo. Jedva se on izvuko. Kažem ti, ja ga jako dobro poznajem. U vojsku smo išli zajedno, a i radili smo na rece-raju, godina! Uvik smo se dobro slagali. On je pravi čovek za te. Ž’o mi je što naočigled pro-pada. Želji dicu. Ovo što ću ti reč nemoj svatit ko uvridu, ni ismijavanje. Pokušaj bit sa mnom samo jedamput. Niko zoto ne triba da zna i kažem ti samo jedamput.- No, no šta ti to mene divaniš? Pa, ti bi mene kod Boga na višala! Pa, to je smrtni gri! Zlo mi željiš!- Gri? Razmisli se ti, Janjo! Ozbiljno.- Ja o toga neću ni mislit! Šta će mi Bog dragi noto, a šta bi reko moj Marka? Više to da mi nisi ni spomenijo!- U redu. Neću ti više spominjat. Mene nije do ludorija, ni da se svit sa nama divani. Ja ti kažem da bi možda za vas dvoj to bijo spas. Niko neće znat zoto. Ja imam ženu koju voljim i ne bi je nikada uvridijo. Ona bi se razbolila ‘brog toga.Ošo majstor, a u Janjine glave počo košmar. Dabome da je to veliki gri! Bog mi nikad ne bi oprostijo. Gorila bi u paklu, navike! A kako bi moj jadni Marka noto gledo? Devet godina ništa, a onda evo dite. Kako bi to sve prošlo? Dobro neću mislit sad. Ujtru ću bolje razaznat dobro od zla. Onda ću već smislit štogoda.Noć je bila dugačka k’o godina. Nikad svanit! Okretala se vamo namo, priznojavala. Malo je trenila, a onda se opet okretalo u glave sve no što je cimerman reko.- O, Bože dragi, kaki si mi taki teški križ na rame metnijo? Jel, to tvoje dilo? Oče, nebeski, jel to tvoja kušnja? Jel sam možda taka grišna, pa mi kažnjavaš? Oče, slatki, odgurni mi tešku i sra-mocku mišalj što dalje od mene, molim ti se. Prvi pitlovi su počeli kukurikat, a ona je još bila budna. Sitila se posli kadgoda, toga jutra, da je svela oči kad je zora zabilila. Dan koji je došo nije bijo ni malo lakši od noći što je prošla. Žalost je obuzela čim je otvorila oči. Suze su tekle same od sebe. Obuzdat ji nije mogla. Popipala je vankuš čovekov. Bio je prazan. Marka je nije


33


tijo budit, ošo je na posov. ‘Brog toga je, je bilo lakše. Nije se morala pravdat što ope dreči zarad njeve nesriće. Pružila je ruke nuz tilo, ispružila noge i potpuno se pripuščala boli. Drečala je naglas. Jaukala. Svako živ i ker, i mačka, i višnja, i trišnja, svako donaša plod, a oni nisu u stanju. Nemoć je potpuno savladala. Pogleda na svetu priliku Srca Isusovoga u pročelju. - Isuse, imo si snage da izdržiš muku, daj mi dilić te snage da i ja izdržim moju. Al, ljudi nisu sveci! Janja je sve više mislila o sramocke ponude. Ne, ništa je nije vuklo maj-storu! Vukla je samo želja za ditetom. S vrimena na vrime je mislila da ludi. Nikako se ni’ mogla otarasit mišlja da bi evo možda mogla imat dite.- Šta ako sam ja u greške? Šta ako se odam gri-ju, a ne rodim? Šta će bit ako se sazna? Pa, ja to oću Boga privarit?! Pa, komu je još to uspilo? Biću kaznita. Bog nije nagal, al je dostizan. Šta ako mi kazna stigne na dite? Kažu da kazna stiže čak do četvrtoga kolina- znoj je obaljivo, a srce tuklo ko da će iskočit- svoju dušu i tilo da uka-ljam? Drugi da mi vidi ko od matere roditu? Taj drugi ne zna za moje patnje. Oće li on poštivat i čuvat tajnu? Možda će se falit? Ma, ne, neće, jel ima i ženu i dicu.Pitanja su se redala iz dana u dan, iz noći u noć. U krug. Zaspala bi sa istima mislima ko što se i budila. Više mira nije imala.

*Prošlo je više od godine ka’ je u polju trefila cimermana. Bilo je lito. Kršće žita se prostrlo na njiva u nedogled. Vrapci su sigrali svoju sigru svr’ nji i ko iz duboka lavež kerova je kazivo da su dobrim udaljiti od sela. - Nemoj mi ljubit!- rekla je.

* Nagnila se svr’ kanala, a bljuvoće je navrlo. Gor-čina usti i kajanje u srcu. Noge je otežale i jedva je stigla dodoma. – Bolesna si?- pito je Marka iznemirit njezinim blidim licom. Ležala je nikoliko dana ko pokidana. Teški gri je lebdijo nad njom. Skoro sve boljke života liči vrime, još su stari kazivali, tako i ona, pridigla

se posli već kadgoda. Nakon misec dana tilo je najavilo prominju. Radost i nevira su ovladale cilom familijom, pa i Markom. Nije je tijo pitat ništa, da ne iznemiri i nju i to što je raslo u njoje.- Kako je, tako je! Popravit se ništa ne može! – študiro je, duboko izdanjivo pun sumlje. Na sokaku, jedno pridveče, dok je sidijo na klupe sa prvom komšinicom, upito je:- T’reza, šta misliš, jel moguće da mi je Janja izneverila?!- Ta, idi, Marko! To nikako ne može bit! Idi, idi, molim ti, niste sami na svitu, da vam se to desilo u odmakli godina! Neka to ni mislit, ni taj otrov sam sebe u tanjur metat!Selo, ko selo! Divanit znade, a prid svojima vra-tima očistit ne zna.O’rabrila ga komšinica. Neće ona lagat, mislijo je. Primirijo se i okrenijo novi list u knjige što se zove život. Čekali su malo, radovali se, a gri i sumlja su se javljali na momente ko grmljavi-na izduboka. Rodilo se ditešce rumeno i zdra-vo. Dolazili su komšije, rodovi i njevi poznati. Žene su ko forme pljuckale na bebu i kaki je već običaj divanile:- Ijuuu! Ni ništa lip! Ni otac, ni mater mu nisu lipi!Da ga ne ureknu.Nije Marko primetijo, da ni, niko reko, isti otac, jel poznaje se po forme na čiju je bagru...Dite je raslo. Proodalo je na vrime i tribalo je najt čeljade u selu koje zna štogod lipo radit, kakoga majstora, da ga opaše, pa da dite bude isto maj-stor! Zotu priliku, Janja je oplela šarenu uzicu od ofarbane vune „u jedanajst“ u svakaki fela.- Šta veliš, Janjo, mogli bi zvat mojega pajtu iz voj-ske? On je majstor. Cimerman! Vridan je, pošten je! Puna mu kuća svega. Nikaki se posov od nje-ga ni oto, pa nek nam dite bude pravo čeljade!- Ni slučajno!- odgovorila je Janja, ko da si je poparijo - Ima i drugi majstora! Ne mora mi se dite verat na vr’ kuće da zaradi koru kruva!- sama se sebe iznenadila kaka je prefrigana očas!Našli su pekara. Opaso ga je. Popili su rakiju i nazdravili. Od diteta je posto kršan momak. „Svaka mu na mistu“, vridan i pošten na radost ocu i matere. Sve je išlo kako triba. Škulu zavr-šijo, šnajder posto, a nuz to ni, ni očeve kajase iz ruka puščo. Narukovo, radijo, vinčo se i dicu


34


dobijo. Život je teko ‘nako, što bi rekli, kako tri-ba, samo je Janja gri nosila u sebe.Kadgod se ispovidila, rekla je župniku kaki veli-ki gri nosi u sebe. Jedampt je, je župnik reko:- Ne morate više ispovidat gri koji ste već toliko put ispovidali. Ja sam vas odrišijo grija, a vada će i dragi Bog!

*Dok su dica spavala i ona je pridrimala u ple-tenomu stolcu pod trišnjom. Iza sna je prenijo najmanji:- Pramajko, daj za sladoled! – pogladila ga je po glave i dala svima za sladoled, kako je i obećala.

*Poživila je Janja do devedeset. Ka’ se uvalila u krevet, zamolila je da dovedu župnika. Svesno se ispovidila, pričestila i primila zadnju pomast. Velečasni je već latijo za bravu kad mu se obratila:- Velečasni, oće li mi Bog oprostit moj veliki gri?Svećenik je pogledo na dvor otkud je dolazi-la dičja graja. Desetak dice se sigralo „Žmure“. - Pimpulus! Ti si ga!-vikali su uglas i smijali se kuražni i veseli. Popa se okrenijo umiruće i reko:– Bog je milosrdan!Sve oprašća! ZBOR OSNOVNE ŠKOLE IZ SONTE - Fotografi-ja je snimljena 1961/62. školske godine u Sonti. Na njoj je zbor osnovne škole Ivan Goran Kova-čić iz Sonte sa zborovođom, nastavnicom muzič-kog obrazovanja Desankom Bogojević. Nastav-nica Desanka je došla u Sontu ranih, pedesetih godina dvadesetoga stoljeća iz Slavonske Pože-ge. Kao kći pravoslavnoga sveštenoga lica stekla je solidnu muzičku kao i opću naobrazbu, fino ophođenje i strpljivost u kontaktima sa ljudima. Izuzetno lijepe vanjštine, pravilnog držanja i gos-podstvenoga stava privlačila je ljude oko sebe. Privatno se družila sa intelektualcima, a bile su poznate večeri na kojima je svirala klavir, vodila zanimljive intelektualne razgovore i podučavala svoje goste bridžu.Gospođa Bogojević je oformila prvi školski zbo-ru Sonti. Do točnih podataka o početku zbornoga pjevanja je bilo nemoguće doći, mada se zna da je zbor oformljen ubrzo poslije dolaska dotične učiteljice.Na ovoj fotografiji su generacije djece

rođene 1950.,1949.,1948.,1947.,i njih nekoliko 1946. godine. Ovo je bio takozvani veliki zbor, koji čine djeca iz petog, šestog, sedmog i osmog razreda o.š. Djevojčice nose bijele bluze, tamno plave suknje i oko vrata crvene, pionirske mara-me. Dječaci nose bijele košulje, tamne panta-lone i također crvene marame. Zbor je pjevao „a kapela“ nekada u jednoglasju, a češće u dvo-glasju i troglasju, rjeđe u četveroglasju.Nastav-nica Desanka je pomno birala glasove za zbor na početku školske godine. Počinjala je sa petim razredima, išla od učenika do učenika, lupila svojom muzičkom vilicom u tvrdi predmet, pri-makla svome uhu, otpjevala dobijeni ton i tražila povratnu informaciju od učenika. Pribilježila bi prvi dojam o učeničkom sluhu i zakazala audici-ju. Na prvoj audiciji je ponavljala postupak pro-vjere muzikalnosti, a onda je na klaviru odsvi-rala nekoliko nota ili neki stih poznate pjesme. Ako je učenik zadovoljio, bio je upisan u škol-ski zbor. Od petoga do osmoga razredaizlaza-ka iz zbora nije bilo. Često su roditelji dolazili moliti zborovođu da ispišu dijete iz zbora, jer u seoskoj sredini djeca su morala doma raditi, a zbor je oduzimao dragocjeno vrijeme. Gospo-đa Bogojević je na vrlo lijep, diplomatski način znala odbiti molbe. Razumljivo, jer je puno vre-mena utrošeno za učenje pjevanja. Naovoj foto-grafiji imamo dva dječaka, koji su u to vrijeme imali stabilan glas. Inače je bilo teško „uposliti“ dječake zbog mutiranja glasova.Na fotografiji su nama s lijeva na desno:1. red: Vera Petrekanić, Ana Vidaković (Galgina), Ilonka Kiralj, Ruža Jakšić (Šibina), Kata Vodeničar (Lukarova), Slavica Perić, Valerija Galamb, Olgi-ca Andrašić (Andršćeva), Manda Đurkov(Grcina), Ivan Domić (Blažov), nepoznata,Mandica Šokac (Žiškova), Eva Miloš (Dušanova), Ana Mihaljev (Đerina), Marica Vodeničar(Lešina),Agica Brkin (Kuštrina), Ruža Miloš (Mežina), Verica Kuruc (Krastina), Juliška Firanj (Firanjova), Katica Drobi-na (Drobinova) i nastavnica Desanka Bogojević.2. red: Ruža Kozbašić (Pinterova), Katica Ačai, Agica Klapčić, (Kekina) Maca Vodeničar (Dul-cova), Marta Vidaković (Rotkvina), Ana Šegrt (Ničina),nepoznata, Ruža Mihaljev (Burcikina), Ana Kuruc (Kraljeva), Jela Šokac (Žiškova), Ana Butković (Krnjina),Stojanka Bogojević,Jela Miloš


35


(Šeferinova), Eva Šokac (Mličikina), Ana Tolorić (Mutanova), Gizela Nikolić (Brendina), nepozna-ta,Dragica Banda, Marica Mihaljev (Burcikina), Marica Miloš (Fajferova), Danica Krajačić,Mari-caAđin (Pištoljova),Ružica Mrvičin i Mira Banda.3. red: nepoznata,Manda Borković (Božina), Ankica Đurkov (Andrišova), Ana Silađev (Pun-đina), Ruža Poturica (Čančina), Eva Gladić (Klo-pina),Draga Bulić, Ana Berenji (Berenjova),Ana Matić (Gibanicina),Zlatica Bačić (Sikina), Marta Kiralj, Antika Matić (Gibanicin), Ružica Šokac (Mličikina), nepoznata, Kata Gladić (Klopina), Eva Miloš (Ćućurina), Kata Kuruc (Gemina), Ana Berdik, Marica Klapčić (Šerina), Marica Kuruc (Dedina), Milena Krajačić i Anđa Plavac.Ovaj zbor je skoro redovito zauzimao prva mje-sta na općinskim takmičenjima, te je sa lakoćom učestvovao na zonskim takmičenjima. I tu je zauzimao zavidna mjesta i pored oštre konku-rencije zborova iz gradova, npr. Novog Sada, Zrenjanina, Sombora, koji su u to vrijeme imali muzičke škole. Sa odlaskom u mirovinu Nastavnice Desanke, nestalo je sjaja zbora osnovne škole Ivan Goran Kovačić iz Sonte. Nastavnice koje su dolazile zbog predavanja i drugih predmeta pored muzičkog obrazovanja, više nisu mogle voditi ovaj veliki zbor. Učiteljica Bernardica Butković- Ivošević, koja je došla poslije, oformila je također uspje-šan mali zbor.Sjaj prvoga zbora će se ponoviti od 1964.godi-ne, kada je u o.š. u Sontibila uposlena mještan-ka iz Sonte sa završenom učiteljskom školom u Somboru i Sarajevskom muzičkom akademojim, Ana Karajkov-Dajić, rođena 1944.g.Ona je bila negdašnji član velikog zbora u sedmom i osmom razredu o. š. kod učiteljice Desanke. Ana je svi-rala harmoniku, poznavala je mentalitet sonćan-ske djece, jer je takoreći jedna od njih. Imala je poseban pristup djeci. Tremu su savlađivali dru-ženjem, „hvatanjem“ intonacije prije pjevanja i opis puta kamo se išlo na takmičenja, čemu su se djeca posebno radovala. Gospođa Karajkov- Dajić je postavljala pred sebe i djecu ozbiljne muzičke zadatke, uspješno ih izvršavala i posti-zala uspjehe gotovo identične uspjesima prvoga velikoga zbora svoje negdašnje učiteljice. Sje-ća li se još tko priredbi za Prvi maj, Dvadestde-

veti studeni i mnoge druge priredbe na kojima je odjekivala pjesma Bijesnim morem plovio je brodić sivi..?! Sjaj velikoga zbora o.š. Ivan Goran Kovačić iz Sonte trajao je sve do odlaska u miro-vinu gospođe Ane Karajkov Dajić, 2001.g., a onda je utihnuo i ne čuje se više.Gledajući ovu fotografiju, prisjećam se nastavnice Desanke sa fotografije, kako na bini ispred zbo-ra, tamo negdje u Zrenjaninu ili Vrbasu, Kuli...na sred pozornice, podiže desnu nogu unazad, malo ukoso, tek toliko da lupi muzičkom vili-com u štiklu i uhvati apsolutni ton A.

KOLAČIĆA NA VODE – (Kasni pedeseti godina prošloga vika. Svaka sličnost sa stvarnim osoba-ma i događajima je sasvim slučajna). U ratu i za vrime obaveze, kaže, bilo siroma, ober siroma i u sto bogova siroma. Ka’ je to onda Šokcu bilo jako dobro? S prolića i priko lita kosa na ramenu, motika, vile i grablje u ruka,s jeseni srp, zimi fagov, modla na ramenu, nogau lede-ne trske po poloja, a o’ toga slabe asne navaz-dan. Vičnji sluga na svojemu. Koprco se i vamo i namo po tuđi salaša, konaka i njiva. Nikako da mu svane.A, bilo udovaca i udovica i siročadi, tušta, pa se onda i brzo ženili i udavali. Moji, tvoji i naši.Dica, malo, malo, pa išču kruva, pa bi još da se malko i pomasti, a ne maru da jim se kadgoda i pošećeri. Dosta jim moče.Kablica za mast skoro prazna. Ni, ni bila, ni jesenas Bogzna puna, ka’ se zaklalo! Koji put je Pavka pekla i kolačića, al kako se počelo približavat proliće, sve tanje je mazala kruv dicama. U stomaku je zavrtalo ka’ su dica iskala:- Mamo, gladna sam!- Mamo, ja bi kruva masna!- Ka’ će bit na me red da dobijem batak? Moja druga je u njeve kuće, na redu u nedilju. Ka’ će na me red?- pitala je cura.- Kad zakolje baka kokoš! – odgovorila je.- Možda sutra?- ope je kćer pitala.- T’ možda! – odgovorila je, misleći da će cura do sutra zaboravit.Sutradan su kuvali kompira i valjušaka i ka’ je mala došla iz škule već su svi večerali osim njo-je. Sila je z’astal i ka’ je vid’la da u tanjuru nema bataka počela je drečat.


36


- Nema bataka! Ko je pojijo moj batak? Baće i ti i baka ste pojili moj batak!- drečala je u svaj glas.- Nismo danas zaklali kokoš. Danas nije nedilja, janje moje!- umirivala je baka.- Samo se čudim tebe, mamo! Kako si ti mogla pojist moj batak?! – jodala je i dalje i sve se guši-la od suza ne virujuć u to što su kazali.Bilo je zaludu umirivat da nikaka mesa za veče-ru ni bilo, ni taj put, ni dugo još neće bit.Kud je, je do Bog tri diteta! Muški su to, nemirni! Trču po sokaku i začas ogladu. Za njima trči i najmla-đa, sestra jim, i ona se istrči i svi zajedno malo, malo, pa su gladni! Čakšire jim okratile skoro do kolina, a rukavi do lakata. Cokule jim male, a cura dočekala zimu u ljopa. Nema za kupit čižme, ko drugi svit. Aljinica je okraćala, a kad pojde u škulu, baka mora skinit š njoje vunenu, crnu, veliku maramu, pa curu zagrnit. Sveže je maramu na dupetu, a guka velika na leđi, jedva cura oda. Na svaj jid, još se i ovašljivila u škule. Morala je curu ošišat na ćelavo. Na s’kaku je dica ismijavu i viču za njom, vašljivica, vašljivica!- E, baš je moro umrit!- vajkala se od kad je umro čovek.Sušica ga sasušila. Što jeste, da jeste! Za posov baš ni bijo! Mater je rekla da je linčina. T’ ko će ga znat, jel ga stvarno sušica savladala, jel je sam sebe saranijo! Voljijo je popit, u po podne naslonit se na šljivu, šešir na oči natuč i pridri-mat dok sunce ne pride priko neba. Ni se baš grašijo za posov!A, ona, lipa, svaki se za njom okrene! Nagovori je! U početku je primala maramice, pa maranke, pregače, a onda je se latijo čiča Pruzma. Davo je, je, što bi se reklo i šakom i kapom. Kad je Marka umro, počo dolazit i doma. Špotala je mat’’ da ni lipo to što radi. Znala je i ona da ni lipo, al kako priranit četveroj nejačadi, staru mater i sebe?!Prirušila se. Aljinu navukla, a šokačku suknju i bluzu skinila.Laloke nacrveni i stane na ćoš, fentom zatekne se tu baš kad Pruzma ide sa voza. Zaludijo se za njom. Ona puno mlađa od njegove žene, a i taka dotirana, ko bi je odoli-jo! Pronikla je šta njega vuče kod njoje. Ni imo dice! Više put mu je rekla da nije rada više mali. Odgovaro je da će on to već uredit.I... Desilo se! Peto je bilo na putu.

- Avjak! Ope’ si se ugojila - primetila je mater - oće li sad Pruzma udesit kako triba?Da si kratke pameti, jesi! Prava pravcata frajka!Pruzma ni trena ni’ posumljo da nije njegovo! Dolazijo je svaki dan posli posla. Ni marijo dojt u njezin kenjerac. Pa, da, njezina kuća je naspram njegove bila pravi kenjerac. Komšinice su pratile i kefeljale. Rodovi je se odrekli, pa je i nena naprišivala što ni ker ne bi pojijo.Župnik je iz crkve izvejo napolje jedne nedilje. O’ to doba više ni, ni u crkvu išla.A, trbu je raso i raso. Ni se moglo sakrit ništa. U početku je probala nosit džak od blizu pedes’ kila. Dizala je nami-stiti krevet, penjala se na tavan listvama gore, dole, ne bi li ošlo od njoje. Ništa ni’ pomoglo!- Oš, da odeš pod zemlju, ko Anka Željina?! Da i ti ostaviš mene četveroj ko što je ona ostavila matere i ocu?!- grdila je mater. - Ostavi se te ludo-rije vada će bit kašika i zotoga, n’o vomu svitu!Iščekala je šta će Pruzmina žena. Osluškivala je divane u selu i nikako ni’ čula ni jednu rič od njezine strane. Ma, niko, ni rodovi ženini, ništa nisu pripovidali, ni splečkarili. Doduše, čulaje, da je samo slegala ramenima. Jednom prilikom je rekla, vada mi je taka sudbina.Pruzma je dolazijo redovno, donašo je novaca i već su se i dica radovala njegovomu dolaskujel jim je donašo milošće. Jedamput je upito:- Jel, Pavka, šta misliš, obili mi dala dite ka’ se rodi? S’vatila je. Ustvari, ni’ ona njegova ljubav! On je ko i svaki drugi muški! Tilo mu se štogod pri strane! Vidi, molim ti, čudila se, on bi mi uzo dite! A, zoto mu se žena ništa ne buni! I ona to oće! Puklo je prid očima i kad je prvi put posli toga došo, oma ga je otpravila doma. Istopilo se voljenje u jednomu trenu.Rodilo se lipo, zdravo ditešce. Muško. Podona-šali je rodovi krpica od izasnirani skuta i gaća, šoša i šepica. Podonašali sapuna, a komšinica je svako jutro donašala kišnice iz kišničare, da ima za okupat malo. Snabdevili je sa najnužni-jim. Jedno jutro, dok je navlačila izasniranu šepi-cu ditetu, sitila se kako je, je kćer kad je imala tri godine, navlačeći je štrikovčić što je osto od braća, rekla:


37


- Jel, mamo, puvo (prvo) se ponovi - pokazivala je na prste – Mata, pa se ponovi Iva, pa se pono-vi Joza, pa ja! P’ onda šintej Peja ( šinter Pera)!Sve se na svitu minja, samo moja sirotinja ne, pomislila je.Pruzma se nije odrico diteta. Dolazijo je. Po njemu se vidilo da je srićan i sve je više nago-varo da mu da dite. Nije tila, mada je bilo dana kad ni imala šta dat jist ni dicama, ni matere, a ni sebe. Malo je napridovalo, sisalo je, a kad se zatrkala digoda štogoda radit, dolazila je Ilka Ciganka dat mu sise. Sa kćerom je bilo najtež-je. Tražila je jist i ’vo i ’no, sve što je vidila da se u komšiluku jide.Bile su poklade, došla je od druge i pitala:- Mamo, ka’ ćeš peč kolačića? Svi na s’kaku izne-li kolačića i jidu, samo ja ne!- Ne mogu peč kolačića. Za nji triba puna laboš-ka masti! – odgovorila je.Kćer je malo ćutila, vidlo se da študira i onda je rekla:- Mamo, molim ti, speci mi kolačića, makar na vode!Drečala je. Jaukala. Ma, nikako se ne može malo stanje poboljšat! Šta je to dočekala?! Nema ditetu da ispuni ni jednu želju, puku potribu. U njoje se ništa privrnilo

*Kad je ti dana došo Pruzma, rekla je da prista-je dat mu dite. Oma ujtru su došli za malim, on i žena mu. Uredila maloga Pruzmina žena u crvenu šepi-cu, novo, plavo ćebence, pravu iz dućana zvec-kalicu i druge drangulije donela, što Pavka ni, ni vidla još. Pruzma je dovejo fiškalja, išli su u opštinu i sve uredili. Dala je krsta da dite više neće tražit, zvat i nikako drugače iznemirivat.

* Gledala ga je izdaleka kako raste, kako svrša-va male, a onda i velike škule, vojsku, kako se ženi i dobija dicu. Nije je prilazijo, a ni ona njemu. Znala je. Bisan je na nju. Mrzi je. Odr-žala je zadanu i pisanu rič da ganeće iznemiri-vat, ni njega, ni njegovoga oca i mater. Prisudi-la je sama sebe. Prisudila je na sakrivanje dok ga gleda iza kakoga debla, da je ne primeti kad

ide u škulu, na dugačko čučanje u granju priko puta škule u vrime nevrimena, na penjanje na tavan kad ga se zaželji, da ga odande vidi kad prolazi u dućan, na noći pune žuči i suza brez kraja i konca.Selo je sudilo i priziralo. Jel, imalo pravo?

SANDUK – (Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je sasvim slučajna)- Faljnis, neno. Pa, ti krpaš danas?!- stigla Janja kod starije sestre.- Krpam eto kad moram. Podero ’naj čerape, pa ću ji reko zaplest. – veli nena.- Zaboravila si možda da je danas Antun pustinjak?- Ta, kaki zaboravila! ’Neg’ eto moram, a i pust-njak nije bijo vada neradnik. I on je radijo. Župnik sa oltara više put kaže, ka’ se blaguje kaki manji svetac, izmoli se , pa na posov!- odgovara sta-rija sestra.- A, ja reko idem kod vas da ti kažem šta ima novo. Ž’o bi mi bilo da propuščaš. Ne znam ni otkud da počmem. Evo komšinica bila u Osiku i donela novo. Lanac svetoga Antuna.- Kaku molitvu? – pita nena.- Ta, ne, neg’ to se samo tako zove. Prija neg što to započmeš izmoliš Očenaš svetomu Antunu da ti najde puta za sriću.- T’ ko će ti srićunajt?!- Slušaj, vamo, sad! Evo n’ove cidulje piše deset atresa na najgornju tribaš poslat jednu crvenu. Onda je trišeš sa spiska i sebe mećeš na deseto misto.Najdeš deset čeljadi. Oni svi šalju novce na najgornji atres a svako sebe metne na deseto misto. I sad si gotova. Nikaka više posla nemaš neg’ sidiš i čekaš...A znaš šta čekaš? Svi ti deset koje si našla, moru svaki najt nji ope’ deset koji sad plaću na njev atres po crvenu, a tu si i ti. Ti sidiš i čekaš tvoje novce. Al, ne samo što si ti dala neg’ svi oni tebe plaću i tako se to širi, raste ko kvas, a tebe novci, dolazu i dolazu.- Avjak! Pa, to ondak ’rpa novaca raste ko mliko kad vri!- veli nena.- Već vidim da se ismijavaš, ajoš nisi ni poče-la. Al, samo da znaš, neno, da su se toga latili i doktori i anđeliri i fiškalji. Ko bi to propuščo?! Jedan fiškalj je posto milijoner, a jedan doktor će ’vi dana postat.


38


- E, vidiš, seko moja, ja zoto to i neću. Ja nisam ni doktor, ni anđelir, ni fiškalj! Ja znam da ću dobit novaca samo ako latim u svu zoru motiku na rame i đusli do mraka!- Znala sam da ti to neš, ka’ si taka! Biće ti ž’o, neno, ka’ se ja obogatim, a ti ostaneš taka kaka si!- Ništa... Samo ti napred! To je jedna nadnica, nisi je ti ni zaradila, neg tvoj čovek!- odrapi nena mlađe sestre. Udari seka u plač što o’toga što je sestra “ubo-la“, što od jida što je zauvik izgubila jednoga kandidata.Ode na sokak brez zbogom.

*Prošlo dvi nedilje kako je Janja obišla nenu. Sti-glo Mariino. Trefile su se na sokaku ka’ su krenile u crkvu. Jedna druge šta si i kako si, šta kuvaš i pečeš i tako do crkve, a i natrag. Doduše, Janja malo nako kro’zube. Posli ručka nena se izvalila na otoman da malo odumene. Ni vada ni po sata ležala, zalaje ker. Aha, ide niko!- Ko je? Ajde, ajte samo! Neće ker ugrist!- vikne.- Neka izlazit, neno! Ja sam!- vikne Janja.Evo ja ko’ tebe. Jeste ručali?Započo divan ko i uvik od svagdanjega, od dice i rodova, od komšija i šta ima novoga u selu. I kaže Janja:- Eto, neno, u selu se zaozbiljno latili lanca sve-toga Antuna. - Svi bi da budu bogati! Bolje da su išli u dru-gi sokak izmolit Očenaš kod Antunovoga kipa, neg što se bavu makarščim!-oma nena na gotovs.- Neno, eto molim ti, da se i ti latiš toga. Evo, ja sam našla osam čeljadi i čekam tebe devetu. Ž’o mi je što se nećkaš! Ž’o mi je što si siromaška ko i ja, a evo mogla bi popravit stanje i uživanje.- E, pa sad mi je dosta! Ti ko da si mala cura! Mani se te ludorije! Ko da je to samo tako lako zgrnit!Janja se okrene, uzme njezinu debelu maramu sa stolca, pribaci priko leđi i nabrundana ajd napo-lje. Ni stigla nena ni ispratit je do vraci na sokaku.

*Stigle poklade.Stigla i Janja kod sestre.- Ajdemo, neno, kvečeri u omladinu. - Ne marim. Možemo. Ajde, jidi kolačića. Kuva-la sam paprikaša i pekla kolačića.- nudi nena.

- Ala su ti lipo ispali! Udesni i mekani ko pamuk.- fali Janja nenu.- Dobro onda, neno, da krenemo u šest ka’ se mladež počme rojtat da smo već na mistu. Neg, neno, tila sam ti još jedampt reč z’ono. - Ta, za koje, božemprosti?- pita nena.- Ja ti još čekam da budeš deveta.- Pa, ti si stvarno prava lumprda! Ko da nemaš druga posla! Ja ću posli! Ka’ se ti već obogatiš onda ću i ja pristupit! I neka mi više, znaš, ten-tat zoto.Ko da nemaš uli u pameti!- Onda dobro, idem ja sad doma. - odgovara nesvoljno Janja.- Pa, vidi je! Ko da je skrenila! O’ma se srdi!- veli nena.Ispratila nena sestru do sokaka, al nikaka je, je sestra sumljiva. Unišla ’nutra, sila pod peć i poče-la se molit, kad ope’ ker zalaje.- Teto, teto!- začuje nena, Janjinoga Marka glas.- Ajde, ’nutra, janje, moje!- Neću, da ne moram izuvat čižme! Mokre su mi od sniga! Mama mi je poslala da ti kažem da ne može kvečeri u omladinu.- Dobro, dobro, pozdravi mamu i dadu, i bra-ću i sestre, i kerove i mačke i sve ostale!- veli nena- A, ta stvarno, ko da je ograjisala! Lupava Janja! Ne zna se latit kaka posla i rada, neg’ samo po selu orcat da je, je! Srdi se! Baš mi briga! Ej, samo dok reknem matere! Uvik samo, sirota moja Janja, bolesna je. Eto kako je bolesna! Zna sve di, ko, šta i kako!

*Bilo to prid Uskrs. Došla Janja ope kod nene.- Neno, možda ćeš imat na zajam koje jajce za Uskrs i oraja? Znaš kako je. Mata još ni fasovo što je išo u trsku, pa nemamo ni Božji dinar.- Biće toliko. Nema bogzna, al, nagrecaćemo.Podi-lićemo, pa koliko je, ’noliko je. Projće i taj dan.- Fala, ti neno, što si mi uvik upomoći.- Neka falit, neg, panti, pa vrati! Mislim kad ti počme stizat ono, onda ćeš ti mene bit upomoći.- Biće, neno, ako Bog da. Eto baš mi kaže kom-šinica da u Osiku sve ’nako dobivu.- E, onda ni brigeše za dugove!-odgovara nena, a sve ništa sitno gledi u sestru.Prošo Uskrs, došlo proliće i sa njim svi sveci i svetačići. Narod krenijo masovno u kukuruze,


39


a kad dojde svetac isto tako i na ’odočašća. Dan po dan, ide vrime, niže se ko zrna na patrica dok moliš Rožariju. Prav, znoj, vrućine i žetva, pa skoro narod saplajisood pritiranoga rada.Posli toga krečanje kuća, pranje, kuvanje sose. Posli sose konoplja. Iz dana u dan fagovi u ruka, ko pišice, ko kolma po polju. Živi se atar, teku kolo-ne radenika i radenica ko da Dunov teče. Puno nji i po tuđi sela i salaša. Na konak idu. Spavu digoda po kuba konoplje, jel po kaki plivnica, jel ispod kamara slame.Ni ne odmoru se kako triba jel ji izujidu komari i buve.- Nikad se odmorit!- kaže nena vinčanomu. Jedva čekam berbu. Vada će nam onda malo lakše bit.- Dojće i to! Sve ide sve se minja ko i minja na misecu. – tiši je vinčani.

*I došlo...Stigla jesen. Zažutili kukuruzi, peče se rakija od šljiva, sazrilo grožđe. Po kuća se peru buradi. Čeka se dobra berba, neće tribat ni šeće-ra u vino! Sladi grožđe ko med! Raduje se narod, kola za kolma po polju, a u kolija iz bureta čuju se dičji glasovi:- „Pudarice, rano ste počele, u kolebu švalere dovele...“ Ijujujuju!- a onda vriska i smi.Berba je kod nene. Nije ji puno, nji dvadesetak matori i skoro toliko i dice. Bilo bi ji i više, al’ je radni dan, pa i škula radi, pa je onda i berba-ša manje. A, dica!? Sve se idu iskat od škule za it u berbu. Učiteljica kad da, kad ne da!Gazdarica razastrla isprid kolebe bubu. Na nju pometali vruću šunku, kompire i jajca. Nuz to slanine, lipe, mesnate, nagvanjita crna luka, bila luka, sose, paprike i kuvane cikle. Polućak friš-ke šljivovice ide „podaj dalje“. Muški oma posli toga sve srebreno gledu! Posli fruštuka svako u red. Grožđe ko da je naslikovano! Istom kogod digne grozd vriž glave pa vikne:- Gle, koliki je ’vaj! Svi zadovoljni i svako se nada da će sutra, prik-sutra isvi dana što dolazu, i kod njega bit tako.- Di ta Manda?- pita jedna od ujni.- Nema ni Eve! Di su?! – pita čika.- Tu smo! Tu smo!- javlju se uglas obadve divoj-ke. Dobar komat su ošle naprid od sviju.

- Pa, znam, štajto?- pita dida- Jel tu kogod umro?! Jel tu možda kaka sarana, jel šta li? Bođane vam vaše, zaboravile ste nonu moju?!Ni, dida ni završijo a iz prvi redova se zaorilo:„Đuvegije, di ste, da ste, tila bi da znam...“ Teško žabe natirat u vodu! Pivu Eva i Manda sve se ori vinograd, a tetak Stanka kaže:- Neblak mu, roždite, sve atela spada! Ko će to pokupit?!Ispivale se cure, pa i ožednile. Posli nji svi redom piju vode. Luk peče ko nevolja! Malo se berbaši umirili. Jedva savladavu grožđe. Puno ga je, pa se sad već svako misli i ka’će bit gotovi. Neće vada berba do mraka! Iznenada se javi šogor Iva:- Teta Janjo, jel vaš Pava završijo sa škulom?- Jeste, Ivo, završijo je, fala Bogu!- odgovara tet-ka Janja.Svi radu, svako svoj red tira i ne primećivašta se pitalo, nit šta se odgovorilo. Nosu se puni koša-rovi na mokri leđi, znoj curi od zatiljka upravo do peta. Vrane graču,škvorci prileću, vidu i oni da je u polju niki „nered“.- Znam, Ivo, zašto pitaš? –teta Janja ni zabora-vila šta je pitana.Mir je, čeka se odgovor, a šogor ko da ima kad. Zabo glavu nuščokot i ko da ne čuje.- Pitam...Ope tišina. Možda bi kogod zoto vrime mogo jednu duž pišice obit. - Šta pitaš, Ivo? Završijo je i eto sad traži posov.- kaže teta Janja.- A, teta Janjo, znade li onda on sad već tako svašta napravit? Mislim ka’ je tišljer!-pita šogor malo sad već brže.- Pa, da, zna svašta lipo napravit.- veli teta Janja.- Ta, božemprosti, ej, na koga je taj tvoj taki pametan?- čudi se komšinica.- Pa, na me! Na koga će bit pametan neg’ na me?! – smije se teta Janja- nego, Ivo, dite, zašto pitaš, jel zna svašta napravit? Triba ti štogoda?- Uuu! Nek ide do kera! Evo mi se svaj čokot bile atele oso! – bida se šogor Iva.- Ivo, reko, triba ti štogoda? Reko, kad već pitaš.- ope’ će teta Janja.- Čekaj, teto, samo da pokupim grožđe sa zemlje.Kupi šogor grožđe, pa nikako da završi.Kurtalo ga bilo! Sad već svi čeku šta mu triba i oće li to


Pava znat napravit. Ipak je on istom završijo šku-lu.Što jeste da jeste, bijo je on pravi škular i šegrt.- Evo, pokupijo sam!Svi odanili.- Teta Janjo, reko, znali on tako i kaki sanduk napravit? – oglašava se šogor Iva.

- Zna... Kako ne bi zno! Šta je sanduk napravit... Samo kaki?- pita teta Janja.- Pa...nako... malo veći... Al, nako da ima i čilit!- Može, zna...Zašto? - Ka’ ti, reko, sad počmu dolazit ni novci od Antu-na, da ji imaš di sprimit i ocigurat. - veli šogor.

40


Skolska snimka


41

Priča il’ već što je...? 41-43

Duboko u ravni i neizmjerju svjetlosti i tame, šume na mahove u udarima hladnoga vjetra, naglo kada mu vrijeme nije u žetvi i u cvatu crvenih pupa jedan putnik rukom suncem umi-venom dodiruje gvozdenu bravu na star drve-nim vratima vapnom oličenu, a na gostinjcu, ispred šume.– Može li se unutra? – otvaraju vrata kroz kišu i lišće koje oluja unosi u njega na hrpe i sa bukom ovoga prijepodneva, sitna mala djevojka i viši muškarac pružaju ruke ona njenu njež-malu i prsti kao da im se traže..., ona tiho primjećuje na ruku:– Rubin, maminoj mizimici: dar nevaljalici, kako me ne zamjećuješ? – nestašluk u krup-crnim žen-skim očima joj se ušućuje i ugursuski smije ... riči joj se gube i ušućuje. Prije deset godina stigli na Pešter i od starosjedioca otkupili neka susjedna imanja, u početku je išlo, a sada slabije... što se može, sve se mijenja... Ljubav je vječna i pra-va, mama me je opominjala da je se čuvam jer može biti opasna ne može lagati... izgubili... pjesniče, djevojci ruke trnu kao i njemu... Rad na njivi mi se sviđa... nije me briga što drugi kažu... Pratila kada si kući il na salašu ili lutaš ... – crveni... – i gleda na stol.Računar? A kraj njega crni platneni ruksag iz kojega gleda kožni bič, sjeća na najstarije priču na Svijetu i Biblije;Proroka koji je ukorio svoje suvremenike vlastitoga naroda i time stekao nje-govu mržnju, pogubljenje; iz Ljubavi. Djevojka ga radoznalo gleda tiho:Ne razumijem, zar ovo nije najveći zločin? Čovjek umije biti životinja... brzo zaboravlja dobro. – Oboje dugo šute... a zatim ona:– Znam, pisac si, pjesnik, predavač astronomije, fizike, kemije, elektronike... Teta, mamina sestra mi je kupila prvi foto, boja-ma po zidovima... gradio sam od vlažnoga pije-ska prvi most na sokaku, a prolaznici komentirali radio po vinogradu,voćnjaku...Danas je čovjek, u posljednje vrijeme usamljenik i udaljuje se i od Boga, što nije dobro... Halapljiv, bijeda i

jad... civilizacija odlazi u bijedu i jad... bezizlaz, krvožednost i opasnost po život... – blago drže za ruke i šute:Od sinoć je ostalo pečene ribe u maslinovu ulju, zelju, mirođija, grožđa i kolača s višnjama, hladne vode sa šumskoga izdana na kraju ove šume. Iz muškoga crnog platnenog ruksaga sa asta-la uzima španjolski duži tanak čelični nož koji vibrira i prelijeva u bojama i njihovim rukama u zraku. Mili:– Zlu ne trebao, teška su vremena, al’ prvenstveno za pripremu nam na brzinu hrane . – smiješ se i:– Mili Jer i ja se pitam za put i kuću kao kućani-ca. Spremit ću nam brzo obrok – ustaje i odla-zi do šporelja u kutu i ormara i vraća sa bijelim stolnjakom i prostire po stolu, zatim spomenu-tim jelom u posuđem .i sjedaju da bi uz kratku uz prvo šutnju i riječ nestašno govori: – Želim oboma nam dobar tek! U miru i duho-vitosti nastavlja im okrepljenje sve dok ga ona vesela ne pita? Kakova je učinkovitost moje ulo-ge domaćice il reduše. Vrimena nadam se jed-nom biti će bolja. Vjetar je vjetar sve snažniji i, kiša koja pada: Nevrijeme se ne smiruje, a djevojka i gost sve su bliže... buka sve snažnija vrata otvaraju ulazi sa njima ulazi gomila lišća sa krup-kapima kiše... gost i djevojka gledju i :Žena slična djevojci u sivoj, svilenoj dugoj halji-ni, raspoložena sjeda i smješta na drvenu klupu za klupu i govori pružajući prvo gostu, a zatim djevojci ruku, sa crnim šalom na glavi,desnicu. – Mamice, iznenađuješ nas svojim dolaskom, a i trebamo te – smiješi se:– Znam, bojim se ako druge nije, i klima gla-vom, i spušta se i pridiže: – I ja se pitam i želim da biram tko voli moju kći i ne dam da je drugi muči i gazi. Valja nam požuriti,neprijatelj želi da bude brz i da izne-nadi, nedam je ni pokoju cijenu, sreću ni da joj neko poklanja već da je dam samo iz lju-bavi u ime ljubav... i možda sam izrod svoga roda a ne i ljubavi gleda ih veselo u prostoru

Priča il’ već što je...?LAZAR FRANCIŠKOVIĆ


42


i sakuplja, što odjeću,što hranu, što ostale nji-hove potrepštine ruke:Znam šta je suvremeno djeco,valjano, lijepa i što lopovluk...Ćerko,tko je koga prije susreo nije važno,če-kaju vas nevolje; dopustite da vam pomognem u vašim životima,oprostite. Prijatelj ti je ćerko napušten iz ljubomore i osvete.Nezamislivo je ova bijeda kao i cijena,sve je glupost i jad na koncu, ljudi... bolesni oboje gleda:> Bog je istina a sve ostalo je laž! Ćeri narod nezna za tebe i neće ti oprostiti za vaše poznan-stvo što si sela miješa u drugi narod... srce ti želi razumijem te i ne branim. smiješi. Djevoj-ka.,diže svoju glavu i tiho:Mili. ukloni mi pramen kose sa moga čela treba krenut da nam neotkriju našu tajnu za dugo... unosi mu u lice blago: Navikao u svijetu na velike knjžnice i izgubio iz javnosti.... književnosti i drugdje... ali imaš još veću usvježinu zagonet novih riječi... ljudi ovo ne zaboravljaju... hladni oluj nad beskrajem i u rslinjem i dalje putuje i priča... skaska, stoje jedno kraj drugoga i ona mu pruža ruku govori:Mili idemo...Ćerko nadam da sam te naučila pripremiti hra-nu – mama da je razvedri. – Smiju.i hodaju sta-zom kroz visoku travu koja pozlaćuje. Osjećaju susret sa Prorokom galilejskih cesta i ovrimenje u ljubavi, ne u mržnji uprkos svih dioba koje ih dijele i ujedinjuju.... Odjednom blijesak od hori-zonta do horizonta i grmi preko neba... udara i kušaju da sklone pod obližnju nadstrešnicu od drvene građe i trstike, a horizont smračuje i kiša nanovo počinje i … Zaželjela se grožđa i sočnih krušaka, hoćete li i vi? Djevojka pita svoje sugovornike. I kada nakon zastanka kiše muškarac se vraća bezu-spješno dalekozoru uz primjedbu:– Ne zamjećujem nikoga – kaže dok ih gleda, djevojka će tiho:– Mama, bi nešto grožđa i onih velikih susje-dovih krušaka, blizu mu je vinograd pokazuje desnicom naprijed eu preko progona i djevojka smije i pita:Molim govori koliko da mu platimo, iako on ne traži ništa, prijatelj. uzima novčanik iz džepa i pruža u njenu malu ruku, novac,oči joj unao-kolo lutaju po vinogradu; Umotava ga u najlon i vrećicu ostavlja na komad kamena na drveni

panj. I kesu od jute u rukama sa voćem. ruka-ma.gledaju očima uokol o nevide nikokaga. – Djevojka gleda u ruke muškarca koji na čistini među čokoćem drži dalekozor i učinkuje kruž-niuicu i ona tihim čarobnim glasom:Svuda je mir, a zašto? gleda ih sve zamišljeno,s-pušta glavu i gleda u daljine;žena primjećuje:Možda mi je suprug i progniteljiteli odustali od potjere?’ – upitno ih gleda, :Mili idemo. on i mama smiju a djevojka mu baca o grudi pa majci! – I nanovo nebom munja. Grmi, gleda nšta ne pada oni spuštaju s desne strane ceste i kreću... u beskraj ravnice i stalu kišu neba.Hodaju putem i drštvo upućuje svoje oči što na cestu a što jedno na drugo i idu dalje dotičuć raznih se stvari i događaja.... povreme-no djevojka trudi ne da bude glavna već učin-kovita i prijatna i bezbrižn a :Vjerujem učinkuje mi na mahove da smo obo-je riznica riznica... prča dugo čekala na njega u mom životu... neće nam biti dosadno i neću smetati,sem ako... dogodi putem primjeti uzput neku ljepšu.... a to neće.... i slatko počinje da smiju držeć za ljevicu ona i gleda svojim zama-mljujućim krup crnim zjenama – kradom tam ženskim pogledom,majka niječe glavom i smije :Vidim djeco da se vrijeme razvedrava a moja ćerka sve više oraspoložava. smiješi i kuša nešto nova da uoči ali nigdje nikoga, žena na cesti jed-no drugome pružaju si ruke i grle: Sve je praznije.pred njima i naokolo... pjevuši i drže ispod ruke i odjednom:Ovdje sam nekada radila da bih mogla doći do garderobe ili šta druga, zime su hladne i teške... da bi si pomogla roditeljima.Mogla bih piletinu ispeći na maslinovom ulju, skuhati sa šećerom kruške sa cimetom ,samo mi ti vatru užez.i. On prekapa po visokom drvenom ormanu u jednom od kutova stavlja nešto mahovine i komade drva u ložište i sa zip upaljačem i iz džepa pali vatru u ložištu... :Staze uokolo nas i prigušeni dim pri tlu nas štiti brani od progonitelja... a i dosta smo udaljeni od vinogradskih staza: iz svoga torbaka uzima komad svježega bijeloga kruha i stavlja na astal. radosono djevojci iz nalon džaka:Jutros kada sam krenio od doma navratio u pekaru i u poćelu zaboravio. smiju i ona vese-lo primjećuje:Biće od nas n ešto. nastaje smijeh svih.djevojka.


43


Žurila da vam pomognem i zavaram trag, kada ovamo dolazila. ovome je bila veoma vješta. smiješi blagonaklono? a otac pita muškarac.Dje-vojka: i ja, ćerka, koja ne prodaje za šaku da je sitniša ili imanja,ljubabav je vridnidija u domu novo muško čeljade koje voli ženu. tebaju jed-no drugo, slatko smije njen krup zagonet očima u lice; Sve je ostalo je ostalo Mili bajka i priča! Biti punina života,ljubav,istina, žrtva i patnja a ne laž. – gledaju bliz jedno drugoga i drže si za ruke, dok im lagani povjetarc mrsi njihove duže kose oko glava razmrsava kao i daljine... se više mu smije svojim krup opijajuć očima i nježno oslanja o njegove grudi, govoreć : Mili nedaj me niko,ni ja tebe, jedno drugome... – i gledaju kako je šuma i priroda rano mijenja-ti svoje boje učinkuje brzoj jeseni... – djevojka okreće kolibi s mukarcem i govori: Trebamo je pspremiti kao što smo ie našli... pa ćemo na put... on:zajedno ona mrgudno mršti tam oči govor i:Ti ozbiljno ili.... – u našem narodu nije uobi-čajeno,Mili! spretnija i zna šta je čija dužnost, e moj pjesniče ljutim. – smiješi:Ovaj će vjetar zamesti sve naše pute... i tajne nadam i neprijatelje,bolje zlotvore,zapalit... ampa , ne iz zla već želje da utre njihovu pakosti Dođi.idemo zabacuje svoju raščešljnu kosu na vjetru u oluji koji huči a tamnije lice acrveni:Njemirna mi je šapuće, ispod dugih crnih tre-pavica i krup i crn očiju kao, noć tajom gleda i smiješi – Djeco ako sve bude kako valja kada stignemo u varoš i tignemo u stignemo u varoš ja bih još malo posjedila sa vama i vratila doma tamo ću biti korisnija, nadam; Ali prije toga da popjie-mo kakav sok u miru.Muškarac sluša i govori ima jedno mjesto i kafić, nedovid sjena gostiju ,u kojem vide i ne vide.... učinkuje joj:Grad pretača u sanjara ili vlastite tajne možda u zločinu bivovanja, kroz koji prolazi kaoizgu-bljena rijeka u pusni, nije drugoga ove večeri u očiima tam putnika suncm zašloga negdje iza horizont na nebu i ova kafića. Nigdje ne vidi poznata lika u polu svijetlu već nepoznatih... pridšlica koji sjedaju za slobodan od praznih stolova. Uočava žensku i urednu uslugu bez pogibelji,smiješi i prisjeća jednoga od jedna od nedav mu puta iz nedav prče iz inozemstva,opšti je kaos o svijetu i zbrka, ne vodi dobru...

Sreća ne obraćaju pažnju na istočnjakinje. – za stolom na galeriji navratili svi i gledaju.vanii olu-ju koja je naglo došla i nastavlja svoj hod pustim ulicama kraljevskim slobodnim gradom,postav-ljenim porculanskim escajgom punoga kolača na stolu i kristalnim čašama narandže, vode, datula... sa ženskim uslužiteljkama grada koje su užegle kandelabre u kafiću, a na mračnim sokacima slične, sve lijeva; neostvarena zamisao jednoga otišloga arhitekte... i ne usamljena. dok crvene munje paraju nebo i tresu u zemllju.... cijeli je dan nestabilno kao promemenljivo vri-jeme i sve ozbiljniije... u vazduhu razno raz tiha u zraku muzika, naši poznanici prate ulaz i izlaz novih gostiju i ne primjećuju ništa sumnjiva... sem jedoga koji kako je ušao tako se izgubio vani, a prvi sa njime zajedno što ušao zadržao i, čeka da porazgovarauju, obje strane... dok se nije razbilo strpljene i on:Druga su vremena i ljudi sa kojima živimo i radimo. Kažu gospodine da ste pisac ja bih kazao tko zna šta još? > i . mislilac < ne bih vas želio imati za neprijtelja i uzima u desnicu veuću čašu u zrak i govori... Vlasnici ovoga kafića kafića jednom su me prilikom priatno iznenadili u kojega umijem da navratim i odmorim rijetko sa sa drugarima. jednom prilikom su iznenadili,bez akoholnim napitkom,njihovi prie-đi doselili u ove krajeve prije nekoliko stoljeća;Prije kršćanstva,kao i mnogi drugi rabili robovlasništvo, gospodara i prava duše ,samo ne da je svaki čovjek slobodnjak i ljubav, već stvar;I dok toga bude na Svijetu biće i nevolje, krivo poimanje stvarnosti i nepravednosti istine, i ljubavi.... Svaki je čovjek samo čovjek ili životinja,zao ,dobar ili zao;svijetlo ili tama;sa vrstam i podvrstama, bojama ali samo čovjek. ućutuje i gleda a ostali smiješe kao i pri-sutan gost ponovo smije:Nije moje da mudrujem, niti sam sklon znanosti riječi sa vama zbog mojih, žene i ćerke, vidjeće-mo... rodbina smo sada i ne diram.... Da nazdra-vimo za sve nas ,ponajviše za moju ćerku,nie mije me pitala sumnjam ni ženu, ljubav? – to oni naj-bolje znauju – gleda ih i šeretski smije i govori:Oni ovo nabolje znaju, za sada povratnog učin-ka nevidim, i smije:Mislim da njen račun najsvrsishodniji. – dje-vojka smije kobajagi prigovara mšrti svoje čelo :Tata ne čini pakosti ja sam žena imam svoj vla-stiti razum i ljubav nedam da me nadmudriš... –


44

Priča il’ što je...? 44-45

Dogodilo se svojedobno da su poznatog alpinistu upitali zašto se izlaže opasnosti, verući se po visokim planinama, a on je lakonski odgovorio: «Zato što su tu. Da ih nema, ne bih se ni penjao po njima».Često se pitamo zašto radimo neke stvari, zašto se upuštamo u nešto što, makar i na prvi pogled, nema izgleda na uspeh, niti pruža neposrednu materijalnu nadoknadu. Ko god se makar jednom zamislio nad tim, pitao se «Treba li to meni?». Dajući možda i univerzalni odgovor na ta pitanja, Tibor Sekelj je krajem proleća 1988. godine, tokom putovanja po Grčkoj, napisao pesmu Krv me tera...1 Na esperantu, a njen je naslov u originalu: La sango min pelas. U njoj su i sledeći redovi:Ipak moram stvarati / ma noktima u pesku reči grebati / koje niko ne mož’ da shvati / boriti se moram / makar i u kolicima / išao u boj s borcima.Trag koji ostane nije mera / dela moga pera: / krv me tera.2

Pjesničko je djelo Sekeljovo neveliko, tek jedanaest poznatih pjesama,3 od kojih su tri tek nedavno izronile iz tame prošlosti, a dvije smo evo, večeras prezentirali javnosti. Ali je i u tom, obimu malom djelu, ostavio nekoliko blistavih dijelova. Poema koju smo citirali možda nije najsjajniji dragulj u toj niski, ali testamentalnom snagom govori o nužnosti rada, stvaranja, nužnosti koja ga je

1 O vremenu i mjestu nastanka pjesme Sekeljeva udovica Eržebet govorila je u više navrata. Međutim, u knjizi Kolek-tanto de ĉielarkoj (Sakupljač dǔga, Edistudio, Pisa, Italia, 1992), pjesma je datirana u Subotici, 11. juna 1988. Gdje je onda pjesma nastala? Vjerojatno, ipak, u Grčkoj, jer je zapisana u notesu kakve je Sekelj koristio na putovanjima.2 Objavljeno u Rukoveti, br. 1-4/2012, sa esperanta pre-veo Đorđe Dragojlović3 Spomenka Štimec u eseju napisanom poslije Sekeljeve smrti, Pioniro de la dua jarcento (Pionir drugog vijeka, Pro Esperanto, Wien, 1989), spominje da je u pismu Josi-pu Velebitu iz Južne Amerike Sekelj poslao i pjesmu, u kojoj se jasno «ogledala nostalgija za Zagrebom». Pismo je vjerojatno u (još uvijek) nedostupnoj ostavštini Velebita.

nosila kroz život i koja mu je dala sna-gu da i posljednjeg dana pred odlazak u bolnicu, odlazak bez povratka, odgovara na nagomilana pisma prijatelja.4

Nakon njegovog odlaska u vječnost, na komemorativnoj sednici u Velikoj većnici Gradske kuće, govorio je Jozsef Palencsar, tadašnji predsjednik Skupštine grada, između ostalog je rekao:Upoznavanje ljudi i sveta, stranih kultura, običaja i pogleda na svijet, te da prenošenjem stečenih iskustava u drugim sredinama potiče povjere-nje među ljudima i narodima, te afirmira ideju jednakosti ljudi, bio je glavni cilj Sekeljovih putovanja. Način na koji je Sekelj pristupao drugim kulturama, kako se ophodio sa ljudima iz drugih, udaljenih zemalja, pozitivno je utje-cao na mlade ne samo u našoj, već i u drugim zemljama – u širenju solidarnosti među narodima svijeta, u spoznavanju jedinstva ljudskog roda, u razumijevanju u pristupu problemima ljudske zajednice.Sekelj je to, na sebi svojstven način, izrazio drugačije: prema njegovim riječima, cijeli je njegov život bio karavana prijateljstva.5 Iskreno se nadam da će Subotica imati razumijevanja i snage čuvati i njegovati, u samo dvije riječi simbolično izraženu, suštinu njegove duhovne zaostavštine.

4 U pismu prijateljici, datiranom samo dva dana pred odlazak u bolnicu, Sekelj spominje poslove koji ga čeka-ju, govori o svojim planovima. 5 Izraz koji je Sekelj nerijetko koristio, govoreći o svom životu. U Zagrebu je, u izdanju Epohe, 1965. objavljena njegova knjiga Karavana prijateljstva.

Krv me tjera ...ĐORĐE DRAGOJLOVIĆ


45

Priča il’ što je...? 44-45

«Tibor Sekelj zaslužuje da dobije spomen sobu, stalan izložbeni prostor za svoju zbirku pred-meta, monografiju, međunarodno savjetovanje o njegovom djelu, paviljon u ZOO-vrtu ... «On zaslužuje i personalnu bibliografiju», napisala je Izabela Papdi u tekstu «Građa za bibliografiju Tibora Sekelja».6

Književno djelo Tibora Sekelja vjerojatno je najbo-lje poznato, on je nedvojbeno najviše prevođeni autor koji je pisao na esperantu, djela su mu pre-vođena na, koliko je trenutno poznato, trideset i tri jezika, što ga svrstava među najprevođenije naše književnike. Stjecajem različitih okolnosti, znatno je manje poznato njegovo pjesničko dje-lo, neveliko obimom – tek jedanaest poznatih njegovih pjesama – ali veoma osebujnog stila i na momente visokih dometa. Pjesme je, kako smo sve do nedavno znali, pisao samo na espe-rantu, a večeras smo bili u prilici da upoznamo dvije njegove pjesme ispjevane na srpskom, ili hrvatskom jeziku, svejedno. Nije impozantan ni broj prijevoda njegovih pjesničkih radova, koji su do sada objavljeni ukupno pedeset i pet puta – pri čemu jedna od dvije, do sada nepoznate – pjesme o kojima je večeras bilo riječi, nije do danas ni publicirana.7

Ove dvije pjesme nedvojbeno ukazuju na to da je Tibor poeziju pisao mnogo ranije nego što smo sve do nedavno mislili. Ali nije samo pisao poeziju, nego i prevodio: samo nekoliko mjeseci prije odlaska u Južnu Ameriku, 1939. godine, objavio je prijevod na esperanto pjesme Silvija Strahimira Kranjčević, «Eli! Eli! Lama azavtami?!»8 Naslov je na hebrejskom, a riječi je po predaji

6 Izabela Papdi: Građa za bibliografiju Tibora Sekelja, Rukovet, broj 1-4/2012.7 Pjesma Na radu objavljena je do sada jedino u okviru članka Sekelj otkrio skitničku slobodu u Gorskom kota-ru, autora Marinka Krmpotića, u rubrici 7. dan riječkog Novog lista, 8. siječnja 2006. godine; do sada nije publi-cirana pjesma Sa skitnje (osim nekoliko stihova, u spo-menutom članku) 8 Prijevod Kranjčevićeve pjesme na esperanto Sekelj je objavio u jugoslavenskom časopisu na esperantu, La suda stelo, u broju 1/1939

izgovorio Gospodu: Bože moj! Bože moj! Što me ostavi?! Sekelj tada, svjedoče ti majstorski stihovi, mislim tu i na njegove pjesme koje smo večeras predstavili, ali i na spomenuti prijevod, očigledno nije bio početnik. Istodobno nas to majstorstvo tjera da se zapitamo: jesu li to zaista njegova prva pjesnička djela, originalna ili pri-jevodna, svejedno. Ne skrivaju li se negdje još neka njegova djela, čekajući da ih neko otkrije? Teško je naime zamisliti da neko jednog dana sjedne i započne pisati ili prevoditi, poeziju takve izražajnosti i pjesničke snage.U svakom slučaju, ove pjesme pokazuju da je Sekelj poeziju pisao, i prevodio, mnogo i prije no što smo do sada mislili, tek u zrelijim godinama, nakon Drugog svjetskog rata.Njegova duhovna zaostavština, koja počiva na nepokolebljivoj uvjerenosti u jednakost i ravnopravnost svih ljudi na svijetu, potrebna je tom svijetu, punom neravnopravnosti, potrebna je ovoj zemlji, još uvijek razdiranoj idejama o «nama» i «drugima», potrebna je i našem gradu, kao stalni kompas i vodilja.Duboko sam uvjeren da je sada, gotovo tri desetljeća nakon njegovog odlaska, sazrelo vri-jeme da Subotica nastavi raditi za te plemenite ciljeve, djelujući na afirmiranju njegove duhovne zaostavštine, nastavljajući tako njegov karavan prijateljstva.


46

Sutoni i svitanja ... 46-47

ZEMLJA

Jednom, kada smisao buđenjazgasne pred suncem izlazećim,kada san mi u noći nemirnojkrikne smožden od jave otežale,kada u suton uvije se duša neveselaplaštom carske tuge i dijete neko, plačno i tuđe,prigrlim kao svoje, jedino ... Jednom, kada svi putovi u jedan se sliju,a ulične svjetiljke žar razlije u vječnosti tminu,kada stvari izgube mirise, boju i zvuke, a lik tvoj, meni tako drag, u zrcalu duše mojeizgubi svaki trag ...

Jednom, kada zaboravim kako kucaju damari zemlje u rukama mojim, kako duboko odzvanja jekagrmljavine u grudima mi bonim, kako miris jorgovana u cvatus proljeća mi svakog dušu zanosi,kako raskoš raspukle trešnježivot novi iznova navješćuje i slavi ...

Jednom, kada u utrobi mojoj pogase se sva ognjištai sunce zađe u pogledu mi mutnom, zaleđenom– provedi me tad kroz zemljine hodnike tajneka skrovitom života izvorištuda k’o dijete neuko, u zanosu prvotnom,osluškujem kako puca trudno sjemenje bilja,kako krv zemlje izliva se u stabla, lišća i krošnje,kako sila neka nemjerljiva obnavlja sekroz loze, cvijeće, voće i smole tmaste,kako zemlja na svoja velika vlažna ustaizvlači plodove blagoslovljenei nas, djecu svoju nezasitu, kao majka dijeteod milošte dariva ...

Neka me tada spokoj dozrelih plodova zemlje u sebe zatvori cijelu, nek se žilice neba u noći olujnojzariju u tijelo ovo, sladostrašća milog željno,i radost rađanja izlije po utrobi mojoj,nek mi zora rana u zjenicu oka bludnavjeru krepku i starostavnu sabije do dna,a angel nagovještaj blagovijesni sreće neke, daleke i bezmjerne,nečujno u osmjeh blag, jutarnji,udene tek ...

Jednom, kada smisao buđenjazgasne pred suncem izlazećim ...

VOJVOĐANSKI NOKTURNO

Dok noć, zlokobna i olujna,nemirno talasa žitna poljai nebo olovno, mutno, svojezlatne žilice zariva u njedrazemlje, tople, vojvođanske –ja sklapam oči pred nemirom ravniceprepuštajuć’ se sili slovesnojšto stoljećima nas u sutonplaštom spokoja zaodijeva.

I dok miris pokošenogsijena u ljetno predvečerjenavješćuje p’janstvo blago, oporogašenje čula pred smiraj dana – ja mu se prepuštam kao zatočenica u hramu vaseljenskom, dobrovoljnopredata zanosu beslovesnomšto duši pred počinakmir daruje.

Sutoni i svitanja ...LJILJANA ŽEGARAC-TENJOVIĆ


47

Sutoni i svitanja ... 46-47

I ljepote ove noći,obijesne i plahovite,što izranja iz tajanstvakozmičkog il’ iz dubina nebeskihstišavaju nemire danautapajuć’ boli i jadikovkeu zemlju, plodnu, ravničarsku.

U sumraku ravnice ustalasaneja spoznah cijeli život svoj – da nadanje veliko, čežnjeneutoljive, djela snagomumijeća neodmjerenaprekrila je nemirna noć ravnice i utroba njena – jedina vječnai vazda nezasita.

Pala je noć nadravnicom nemirnom,vojvođanskom ... I na život moj,olujni, pečalan ...

ČUDESNI BLAGOSLOV

Jedne svibanjske večeridok miris čempresa i borjaopijao nas nježno,uz zvuke Vivaldija, Palestrine i Lotija,iznenada otvoriše se dveri nebeske za ljubav našu tajnu, pred ljudima zazornu.I blagoslov, čudesni, skriven, odnekudprosu se niz obraze našeod stida rumene.

Pričinjaše mi se tada danebo radovaše se spletu ruku naših

čežnjom bolnom prizvanom, daangel jedan, nevidim, poljupcu našem,namah čednom, namah strasnom,tajni blagoslov dade ...

No, ruke mi drage, nemirne,ne nađoše smiraj u njedrima mitek razbokorenim ...Uz zvuke glazbe tihe, heruvimske,iznenada zatvoriše se dveri nebeske –kratak bljesak Božje miloštezaustavi nijeme drhtaje tijela naših ...Ostadosmo ljubavnici čedni, na praguvječite drame ljudske kušnje,zarobljenici čežnje, neutoljene,žive još ...

A poslije ...Zaronismo u zbilju ovozemnusa tmurom i čamom podudarnom ...Tek san jedan, djevojački čedani bestidno iskrenkrepi mi vjeruu neiskazanu miloštu Božjupred grijesima našim mladalačkim,putovima lutalačkim, u božanskog praštanja moć,i sjećanja blagorod ...

Al’ pokatkad,u sutonima svibanjskih večeri,uz meni dobro znane zvukemladosti moje,nevidimo otvaraju se dveri nebesa i duša se opet, mlada i nemirna k’o nekoć, davna,otvara za novi –čudesni i tajniblagoslov Božji ...


48

Koga izvedu, taj se više ne vraća 48

IVAN ČALJKUŠIĆ ŠIMAKA, DALEKO JE BAP-SKA, ZAGREB, STUDIO MODERNAD.O.O., 2015. – Tako piše na str. 151. gdje auktor spomi-nje vrijeme kad se u Imockom iz dogane odvo-dilo i ubijalo iza Drugoga svjetskoga rata. Nije ta dogana tj. zatvor, tamnica od toga doba, seže ona u mletačko vrijeme samo se naziv sačuvao, ali i običaji vlastodržaca, stranaca koji su gospo-darili ovim krajevima sve od turskoga vakta pa do današnjih dana. Čaljkušić se svojih korijena dobro sjeća i drži se kao noktima zakopan pod kamenjarom u kojem sve staze vode do rodnih Opanaka kao u središte srca.Ova spomenuta epizoda dijagnosticira sve zlo što se nastavilo iza rata. Auktor u nekoliko poteza perom uzima mjeru žrtvama i krvnicima i dočarava atmosferu u kojoj se dramski postavljaju dva lika: predratni neradnik i agitator, sada glavni siledžija u zatvoru jer je u sprezi s vlašću i nesretna žrtva koja je nevina bačena u ralje mučitelja. Portret ne bi bio pravi da se nasilnik ne prikazuje kao sama-ritanac koji nudi žrtvi da će joj ispuniti posljednju želju. Hoćeš li za ispovijed fratra ili popa? Žrtva traži fratra, a drug je udara čizmom po glavi.Nema u ovoj sceni ništa nadrealno, izmišljeno, pakosno ili pretjerano, ne, tako je bilo kazuje auktor, zapamtili ljudi, neki preživjeli, neki osta-li uspomena svojim potomcima. No auktor zadi-re u prošlost, kako sam kaže „spiralno i asocija-tivno“, onako kako mu padne na um. Taj zavičaj zaboden u sjećanja dovodi do mitskih vremena, prožima kazivanje naravima puka, vjerovanjima, otvara stare rane i boluje s njima, ali se isto tako i raduje, prgavo nadmeće likove sklone pošalica-ma, ruganju, pa se ti poentilistički dodiri perom od malih uspomena šire do panoramskoga pogleda na imotsku krajinu i još dalje, još u zrakama linear-ne i kronološki ne uvijek sukladne strukture, tvore jedan čudesni sag prepun boja i zvukova našega juga. Uvijek s određenim emocionalnim duktusom auktor priča i veze putujući kroz vrijeme i prostor, susrećući prema pripovijedanju ocadavno umrle prosjake i konjanike, težake i nji-hovu muku, bogataše i siromahe, svećenike i

njihove propovijedi, poučavajući usput, stva-rajući od partikula koje ubire sa stabla prošlo-sti, zajedništvo duhovnoga jedinstva u prosto-ru i vremenu koje zamiče u drugi svijet, onaj u kome su već i otac i majka auktorovi.«Osobitu, pak, zahvalnost dugujem svojim rodi-teljima, ocu Anti, pripovjedaču, koji je glavni lik cijele ove priče i materi Mari, junakinji,koja je u potpunom predanju i poniznoj ljubavi kao svijeća dogorjela žrtvujući se za druge. Neka joj Gospodin bude nagrada!»U nizanju stotina likova i događaja ove zavičajne palimpsestske kronike duhovnost se očituje i u gangama, nedavno ubrojenim u svjetsku nema-terijalnu baštinu. Gange su u čudesnoj glasov-noj zajauknoj pjesmi sabrale sve jade i radosti ovoga puka i stvorile epski kantual , ali i lirski memento na ljubav i ljepotu krajine i divojaka. Od mitova i tajanstva do realnoga krika u njima je čovjek antropološki razlomljen na zemlju i nebo, na žudnju i strast, simbolički utkan u planine i kamenjare. Ako se ponornica jav-lja u više imena, a planina može zvati Jauk, onda su tajne ljubavi i vezanosti za ovaj čudesni krajo-lik s dva oka- modrim i crvenim jezerom, samo simboli nečega dubljega i neprotumačivoga: zašto čovjeka boli i voli zavičaj?! Voda i žeđ pamte se kao krv u venama, jednako kao i zrno šećera koje je nekome zastalo na rubu usnice da bi ga u sjeća-nju zabilježilo nepodmitljivo i željno dječje oko.Ovu čudesnu zavičajnu kroniku možete čitati tako da je nasumce otvorite na bilo kojoj stranici. Hoće-te li naići na vještice, harpije koje jašu na oblaku oluje, na anegdotu o nekom sprdalici, opisu zlo-čina ili ljubavoj priči- uvijek će vas ponijeti stilski ujednačen postupak pripovjedača: miješa proš-lost i sadašnjost, sakralno i profano i tako ostva-ruje realizam pripovijedanja u težnji za istinom, knjiga postaje codex koloristički i temperamentom južnjaka složen od minijatura do alegorija, ona je slatki povratak u zavičaj.Koliko samo nostalgije ima početak odlomka (na str. 156.) «Imotski je gradić ljubavi, pjesme i sna…»

Koga izvedu, taj se više ne vraćaNEVENKA NEKIĆ


49

Raduje me što djeca vole moje pjesme 49-50

Ljubica Kolarić-Dumić je ovogodišnja dobitnica Nagrade za životno djelo na području knji-ževnosti Balint Vujkov Dida. Rođena je 1942. godine u Kukujevcima, u Srijemu. Osnovnu je školu završila u rodnome mjestu, a gimnaziju u Vinkovcima. Hrvatski jezik i književnost stu-dirala je u Rijeci i Zagrebu. Živi u Rijeci, gdje je do mirovine (43 godine i 8 mjeseci) radila kao učiteljica hrvatskoga jezika. Piše poeziju i prozu za djecu i odrasle. Objavljeno joj je pet-naestak knjiga, što poezije, što priča, mahom za djecu, među kojima su i slikovnice. Pjesme i priče uvrštene su joj u čitanke za hrvatski jezik i udžbenike glazbene kulture za osnovnu školu. Objavljuje u mnogim knjigama, časopisima, zbornicima, kalendarima, novinama, drugim glasilima i na nosačima zvuka. Zastupljena je u brojnim leksikonima i antologijama. Dobitnica je više nagrada u području književnosti. Članica je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske.

Kako ste doživjeli Nagradu za životno djelo na području književnosti koja Vam je dodijeljena na ovogodišnjim Danima Balinta Vujkova?Već samo ime – Nagrada za životno djelo na području književnosti – govori o silini emocija, koje neće utihnuti, te će me svojim žarom grijati do kraja života. Teško je i gotovo nemoguće opisati osjećaje kojima sam preplavljena, a pošto su ovogodišnji Dani Balinta Vujkova bili posvećeni najmlađima, poslužit ću se riječima doc. dr. sc. Vjekoslave Jurdana koje je izrekla prigodom predstavljanja trećeg izdanja moje slikovnice Ja se mraka ne bojim. Ona je tada navela kako je krajnje vrijeme »učiniti iskorak iz valorizacije ka pravoj i konačnoj afirmaciji«

spomenute slikovnice i njezine autorice Ljubice Kolarić – Dumić. Nadam se da je Nagradom za životno djelo učinjen iskorak iz valorizacije ka pravoj i konačnoj afirmaciji mojega dugogodiš-njeg književnog stvaralaštva, a ja sam posebno ponosna što mi je Nagrada dodijeljena u mojemu širem zavičaju.

Spomenuti Dani Balinta Vujkova promoviraju književnu baštinu, ali i suvremenu knjišku pro-dukciju Hrvata u Vojvodini. Kakvom ocjenjujete aktualnu književnu scenu Hrvata u Vojvodini, čija ste i Vi sudionica?Nisam kompetentna prosuđivati književno stvara-laštvo Hrvata u Vojvodini, ali koliko mogu pratiti smatram da se dovoljno ulaže zahvaljujući entu-zijazmu Zavoda za kulturu Hrvata u Vojvodini, Hrvatskom nacionalnom vijeću, NIU Hrvatska riječ i mnogim pojedincima koji se zalažu za očuvanje hrvatskoga jezika i opstanka Hrvata u Vojvodini. U posljednje vrijeme zapažam sve više književnih susreta, a kako već više od deset godina sudjelujem na Susretima književnika iz dijaspore s književnicima iz Hrvatske u Rovinju, mogu ustvrditi da sam zadovoljna prisutnošću hrvatskih književnika iz Vojvodine u matičnoj nam Hrvatskoj.

Na koja postignuća iz Vašeg književnog djela ste posebno ponosni?Posebno sam ponosna na svoje književno stvara-laštvo za djecu za koje sam 2006. godine dobila Godišnju nagradu Grada Rijeke za izuzetan dopri-nos dječjoj književnosti i poetskoj riječi za djecu. Radujem se što djeca vole moje pjesme, koje su pune vedrine i radosnog veličanja života, toliko

Raduje me što djeca vole moje pjesmeDAVOR PAŠIĆ PALKOVIĆ

RAZGOVOR U POVODU NAGRADE BALINT VUJKOV DIDA: LJUBICI KOLARIĆ-DUMIĆ


potrebitog odgoju i obrazovanju naših najmlađih. U mojemu dugom životu postoje mnogi trenuci na koje se mogu ponositi, a najveća je prigoda – dodjela Nagrade za životno djelo. Osobito sam počašćena – jer se to rijetko događa – prisutnošću veleposlanika Hrvatske, gospodina Gordana Markotića, koji mi je kao srijemskoj i hrvatskoj književnici u svom pozdravnom govoru uputio čestitku i tople riječi, a koje su, po meni, važan znak potpore Hrvatske Hrvatima u Vojvodini kao i svim Hrvatima diljem svijeta.

Radite li na nekom novom književnom djelu; hoće li ono biti objavljeno...?Pripremam zbirku pripovjedaka pod radnim naslovom Moje srijemske priče za koju sam se natjecala u Ministarstvu kulture Hrvatske, ali kako baš nemam sreće, jer mi nikada nisu pomogli niti otkupili moje knjige, sumnjam da ću uspjeti objaviti ovu, po mojemu mišljenju, za moje Srijemce vrlo značajnu knjigu. U Ma-

tici hrvatskoj u Subotici objavu čekaju moje Izabrane pjesme, za koje sam odlučila donirati novčani dio Nagrade za životno djelo. I zbirka lirskih proza 13 redaka o boli već dugo čeka u redu, za koju povjesničar umjetnosti i književni kritičar, gospodin Igor Žic kaže: »Objavite zbirku lirskih proza i imat ćete remek djelo«. Čekaju i nove dječje pjesme i priče, ali ja sam umorna i iscrpljena od financiranja svojih knjiga. Sve me to rastužuje, a ovo je prigoda za radost. Hoće li Nagrada za životno djelo biti iskorak od valorizacije k afirmaciji moga književnog rada, kako ističe doc. dr. sc. Vjekoslava Jurdana, vidjet ćemo. Zahvalna sam nakladničkoj kući ALFA d.d. Zagreb, koja je 2015. godine objavila četvrto izdanje slikovnice Ja se mraka ne bojim i s pravom očekujem da će Ministarstvo znano-sti, obrazovanja i sporta održati svoje pismeno obećanje i slikovnicu uvrstiti u lektirne naslove za 2. razred osnovne škole.

50

Raduje me što djeca vole moje pjesme 49-50

Nagrada za životno djelo pjesnikinje Ljubici Kolarić-Dubić


51

Trg na kojim stojimo, ruši se! 51-54

U trenutku kad shvatimo da svi skupa ne zaslu-žujemo nikakvu milost i da smo osuđeni nasmrt svojom ohološću, glupošću, zavišću, bludnošću, škrtošću, očajem i neumjerenošću – što tada reći?! Sedam smrtnih grijeha koje sveta crkva katolička predlaže kao takve jer odnedavno se tako izražavaju teolozi – čak kažu da predlažu vjerovati u Sveto Trojstvo primjerice ili koju dru-gu vjersku istinu. Daklem, oni nam predlažu - zašto dobro čujem ono iza predmetka, pitam se, zašto bolje čujem ono – LAŽU! - ? – upita se jedan razgnjevljeni vjernik. A i na takvom mora-mo biti zahvalni jer i takvih će sve manje biti misle neki, čak i sam Isus se pita – Hoću li naći vjere na zemlji?! Bit će hulitelja i ulizica, oskvr-nitelja i dodvorica… U ovom trenutku treba sta-ti i sažaliti se na Boga u sebi. Pomoći mu. Ne ga ubijati. Ne huliti. Makar i u gnjevu praved-nom. Ne skrnaviti nego – surađivati. Ne se uli-zivati niti dodvoravati. Što činiti u tom trenutku?! Što je učinio Zvonko Sarić? Uzeo je rječiti mač od kojeg se isto gine – (jesu li se smišljači raču-nalnih igrica već sjetili takva mača?) – i krenuo. Jesu li nam mačevi od kakva plemenita metala, neke željezne kovine ili su pernati , jesu li tamni ili su svjetlosni i probadaju nas poput one Qua-simodove zrake sunca i već je noć? Moglo bi se reći sve od toga pomalo. Postavlja se pitanje kako Skandinavci mogu živjeti s tako malo sun-ca. Za njihove prethodnike Vikinge kažu da su bili jako krvožedni. Nisu bili kao Hogar Strašni. – za kojeg se jedino može reći da je strašno – dobroćudan! Jest i dobrota može prestrašiti i pre-plašiti nekoga. Eto ipak nekog blagoslova iz naše dobe. U liku stripovskog junaka. Samrtno pro-ljeće – tako je Lajoš Zilahi naslovio svoj roman , a istraživanja pokazuju da se u proljeće više umire nego ujesen. Jednostavno se nema snage za nov početak. Za muku pupanja. Ludost pupa

i javna snovitost cvitanja ili kako bi rekao Pero Pavlović – cvićanja. Ludost križa , rekla bi pak Sveta Terezija Avilska. Hrabrost. Jer nikad ne znaš kakvo će biti proljeće – hoće li sunce i pogledati na tvoj pup i hoće li poslati pčelu, bumbara ili povjetarac. Nisi siguran. Nikad nisi siguran i nikad ne znaš s Bogom. A ni s vragom. Obojica su pametniji od nas. Što nama preosta-je? Ljudi se obično odluče za jednog od njih dvojice. Ali – s figom u džepu. Kažu hoće sve, a ovamo u špagu (naše ime za turski džep!) – šipak! Dušin šipak, rekao bi Tin Ujević – misle-ći i na voće i na onog tko neće i hoće i hoće, baš hoće! Da sve što se može dati, a u odlučnom trenutku kaže – ne dam! Ili nikom ništa ne da, a onda odjednom – sve daje! Predaje se! zaista nikad ne znaš na čemu si. Nikome se ne treba zamjeriti. Ni vragu. Ili ateistički – ni Bogu. Niko-me. I što onda imamo? Onda tek nemamo ništa. Malo zemaljske grabeži i već smo gecrkt. Ni života ni smrti nema. Ni vremena ni vječnosti. Ukratko, ničega. Što čovjek može s tim?! Može početi, početi pisati. Tako je i Zvonko Sarić počeo – ne gledajući ni lijevo ni desno, gledajući i lije-vo i desno samo zato da bi se moglo ići ravno. Krčeći šumu znakova koji tako, u šumi, svi zajed-no govore – to ne znači ništa, zalutat ćeš, izgu-bit ćeš se… šumu znakova od kojih nije vidjeti niti jednog - stabla! Sarić se ne obazire, baš kao što svetopisamski pisac kaže – tko stane za plug pa se osvrće – neće ući u kraljevstvo nebesko! A zna se, tko piše – pluži nevidljivu njivu. I krči nevidljivu šumu! Iz takve je najteže izići. Stvo-rio je čistinu, prosjeku kojom se može izići i povesti sa sobom čak i nešto ogrjeva – da ti u drugoj polovici života ne bude neka hladno oko srca kad te poduhvati zimica i da se njime tada uzmogneš ogrijati. Svojim prolaskom kroz mrač-nu šumu, što bi rekao Dante, koji je u nju ušao,

Trg na kojim stojimo, ruši se!BOŽICA ZOKO

BOG DAO J DUŠI LAKO – USKRSNUTI!


kako kaže, na pol životnoga puta. Svladavši pan-teru tjelesne požude. Ili je bila neka druga veli-ka mačka? Lav, tigar, gepard, leopard, jaguar, ris…puma? Svejedno! Um zna skrenuti s druma - a to je opet jedan od preduvjeta da se nađe novi put i svojim životom uđe u istinu. Ne tuđim. Svojim. Nekad to bude prečica, a nekad duži i teži put – ali kako reče jedan Skandinavac – Nema puta naokolo! (dva druga u nas rado čita-na naslova bjehu - Vjetar s planine i Vječno pje-vaju šume!) Uvijek već si na nekom putu, u svom životu i u svojoj istini. Zašto onda lažeš? – sva-koga od nas može Bog upitati. Zašto onda lažeš? Zašto onda lažeš? Triput. Kao što je triput zazvao Samuela usred noći. I Samuel odgovorio – Govo-ri, Gospodine, sluga tvoj sluša! Kako ga Elizej, već na umoru, poučio. Što ćemo mi odgovoriti? Ne znamo. Šutjet ćemo kao Isus pred Pilatom. Ili ispružiti ruku kao Međugorska Gospa i zapro-siti – što? Sve treba, reče Gospa. Od svete želje da se podigne siromašni međugorski kraj, do srdca na dlanu. Kojeg spremno daš – kad se rukuješ, a onaj što ti jedva dade ruku, ne samo što ti nije dao srdce, nego ti nije dao ni točnu adresu. Da mu, recimo, možeš poslati svoju knji-gu bez bojazni da će se vratiti ili lutati uz pod-smješljive primjedbe po mjestu gdje se mnogi isto zovu, kako to već bješe u našim nekadaš-njim selima. Ništa vam ne bi dao. A kamoli pože-lio dobrodošlicu. Tako prolazimo svi mi ljudi jedni s drugima. Po onih sedam smrtnih prijed-loga. Zvonko Sarić bio je ipak tako lud da nam je odmah srdačno pružio ruku i pozvao nas na banket i to prosjački (Prosjački banket ! - iako je naslov poznat, on je i dalje podatan za smisao-ne uzvišice i završnice), tek toliko da budemo svjesni tko smo i što smo u zadanom nam bitku i tubitku i to ne bilo kada nego u 1412-oj godi-ni. O, pa to je bilo zanimljivo, moramo reći. To je bilo jako zanimljivo. Vidjeti da ćemo i tada imati neke ljudske osobine, ako ne i cjelovite osobnosti. Nismo se posve raščovječili. Iako su svi prijedlozi usvojeni. I s lijeva i s desna, i s Božje i s đavlije strane. Prepunili smo uši, ispra-znili duše. A vitar puuuuše… jest, u svakom se času možemo narugati sebi, ali nećemo prista-jati na zlo. Kad nekog snađe kakvo, a ti mu još pristaješ na zlo, slažeš se s njim, i zlurado. E ne

može! Neće tako ići. Treba živjeti taj neprestani nepristanak jer zlo i kad tobože miruje - ne viru-je! I gore je od lava koji ričući obilazi koga će proždrijeti. Jer lav se namiri. I sit satima može gledati gazele. Zlo je nenamirljivo i nepomirlji-vo. Želi proždrijeti prošlost, sadašnjost i buduć-nost, sva vremena i sve vječnosti. Sve nam želi oduzeti. Dokazati da Boga nema. Kad to uspije, ne samo da je sve dopušteno po Ivanu Karama-zovu – nego više ni nas nema. Jer ono što je ostalo, zar smo to mi, Gospodine? Zar smo mi?!! Kroz proljetni pomalo lednjikavi blagoslov – kišicu koja sićušna prepunja zrak da se ne vidi sunce zemlju obavi tihi šapat - J e s t e , j e s t e ! Još ste na sliku i priliku. Sama činjenica da nas Zvonko Sarić smješta u 1412. koliko god među-ljudski odnosi u njoj u prvi mah izgledali obez-boženi, a svijet iscrpljen i surogatan – veseli jer danas je velika hrabrost zamišljati budući svijet ako imalo poznaješ sadašnji. O prošlom da i ne govorimo. Točka u kojoj se sijeku silnice naših budućih života možda neće tako izgledati, mož-da je neće ni biti – ali to u konačnici nije bitno, ako smo mi već sada bili – tamo. Eto, to je nepo-recivo čudo književnost. Naših slovčanih nizova koje u toj godini, ako je bude, možda nitko više neće čitati. Vjerujem u život budućega vijeka, glasi jedna od stavki u našem Vjerovanju. Vje-rovali-ne vjerovali, čudo ostaje – i to ne tri dana, nego zauvijek, vječno, vazda – do iza vječnosti. I onda tamo, iza vječnosti, čudo igrajući se samo sa sobom začne mudrost i ludost. A gdje su te dvije sestre blizanke, ne može se dugo izdržati šuteći i u muku. Jedna uvijek kaže jest i kad nije – a čim tko kaže što – odmah se vidi kaj i bude svjetlo ča i danas je. Makar škuro i tamno i ovo proljeće izvodi na svjetlo danje – prve cvjetove kajsije za koju će neki isto reći da je luda što tako rano cvate, a one pametnije kutre, šute, motre i ne cvatu dok ne budu sigurno da će Sve-ti Juraj otvoriti viraj i ubiti zmaja ledenoga. Cva-tu te lude, ulijeću u prve mrazove i oni ih prilje – ali mraz nikad ne ubije sav rod, ostane makar jedan plod, kažu prestrogi duhovnici. E onda taj vrijedi više nego tone i tone voća koje gnjije i cijedi se ulicama u kakvom bugarskom gradu, trune nepojedeno jer ga nažalost zbog suodno-sa na svijetu – nema tko pojesti, a ono prerodi-

52



53


lo. A ima mnogih željnih voća. Stoga hvala na ovom pramaljetnom cvatu, na ovom izlasku u susret, na ovom Sarićevom dočeku u dalekoj budućnosti. Ne moramo ni reći da do tamo ima puno sačekuša i Zvonko Sarić ih je svjestan, ali ih je ipak mimoišao i barem se nekoliko trenu-taka može slavodobitno smješkati zato što je uspio kao u već zaboravljenoj pjesmi posveće-noj Duhu Svetom – naše ćudi kamene – malo omekšati! Netko je rekao kad ne budu ni Sin ni Otac – Duh će Sveti! Spasiti svijet. Preuzeti na se. Neka to onda bude što prije! Prije 1412.! Nekad se pjevalo

Dođi, Duše Presveti,Sa neba nas posjeti,Zrakom svoje milosti.

Dođi, Oče ubogih,Djelitelju dara svih,Dođi , srca svjetlosti.

Tješitelju tako blag,Ti nebeski goste drag,Slatki hlade duša svih.

Umornima odmore,U vrućini lahore,Razgovore žalosnih.

Sjaju svjetla blaženog,Sjaj u srcu puka svog,Napuni nam dušu svu.

Bez Božanstva Tvojega,Čovjek je bez ičega,Tone sav u crnom zlu.

Nečiste nas umivaj,Suha srca zalivaj,Vidaj rane ranjenim.

Mekšaj ćuti kamene,Ogrij grudi ledene,Ne daj nama putem zlim.

Svim što vjeru imaju,Što se u Te ufaju,

Sedam Svojih dara daj

Daj nam krepost zaslužnu,I smrt lijepu, blaženuDaj vjekovit svima raj.

anas se mi razvaljujemo i zavaljujemo u drukčiju vrstu glazbe, ali ipak zašto ne ponoviti kojih je to sedam – MUDROST, RAZUM, SAVJET, JAKOST, ZNANJE, POBOŽNOST i STRAH BOŽJI. Recimo da sve to primimo, onda ne bismo smjeli osta-ti jalovi. Obvezatno rodimo i donesemo barem koji od plodova Duha Svetoga, a to su savrše-nosti što ih Duh Sveti izvodi u nama kao prvine vječne slave. Crkvena predaja nabraja ih dva-naest: LJUBAV, RADOST, MIR, STRPLJIVOST, VELIKODUŠNOST, USLUŽNOST, DOBROTA, KROTKOST, VJERNOST, BLAGOST, UZDR-ŽLJIVOST, ČISTOĆA…- da, svaka od tih dvana-est VISOKA, VELIKA i NEBESKA, naslonjena na Boga, a možemo se i uspraviti, prizemljiti i uze-mljiti te riječi učiniti ih malahnima, ali temelji-tima i makar smo uvijek između više-manje, to ostaje isto – umnoženo, učvršćeno, usavršeno - …ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodušnost, uslužnost, dobrota, krotkost, vjernost, blagost, uzdržljivost, čistoća…I onda? Jesmo li slavni ili nismo? Lako za slavu, ali toga svega je premno-go! Gospa reče naglas : Neka mi bude po rije-či tvojoj! Dalje je govorila u sebi, (nisu joj dali više prostora u Svetom pismu!): Ipak, ne misliš li Gospodine da toga ima malo previše? I još, tko ima, dat će mu se! Tu se Gospa oraspoloži te će - Daj šta daš! Kaj znaš i zjaš! Ča nimaš, uzmi od mene! Reče čovjek svom Bogu, jer i Gospa je čovjek, i blagoslovi ga i zahvali mu – skupa s nama! Neka tako bude! I bi tako. I ja, onaj na početku razgnjevljeni vjernik, povjerovah u svoj život! Uzufah se u svoj put! Uzljubih svoju isti-nu! Ne moramo ni reći da sve može sa svim (…ufanje u istinu, ufanje u vjeru, vjera u ljubav!) - računati se. Sve do neuračunljivosti. Velikim životnim uspjehom čovjek može smatrati ako redovito plaća svoje račune. Neke i s odgodom. Uistinu, unatoč zanimljivosti Sarićeva pjesnič-kog naslova – Povjeruj u vlastitu smrt – možda mi zapravo ne umiremo, nego samo u jednom trenutku Bogu predamo svoje račune. I doista,


Bog sve poplaća. Što to znači? Da možemo opet krenuti od početka.? Ili ništa u vječnom svršetku? Riješit ćemo to ovako- Daj Bože sve! Pa što bude, bude! Kaj ne, ne. Ča je, je! I tu moramo reći da sve ide sa svim (kaj bu, bu, ča bi, bi – što jest, jest!). Kao u Bachovoj glazbi. Orgulje i gusle. I sve se razbraja i zbraja u sluhu. Silazi i uzlazi - ljestvica slijedi ljestvicu, jedna proizlazi iz dru-ge, zrcale i odsijevaju – istu bit, istu sjajnu bit! A nebo tmurno i zemlja blatna. Ako nije mirno, onda je burno – more one tvoje vječite ljubavi,

Bože, koju i opet ćutimo na nekom nepredvii-đenom prelasku iz redka u redak i u koju stani svi dari i svi plodovi i sve riječi uz zahvalno pri-znanje – Svaka ti vrijedi, svaka zlatna! Otklon Facualtova klatna se zaleti i opiše puni krug! Jesmo li samo za rug? Ili već jednom moramo priznati sebi da - trg na kojem stojimo, ruši se! RUŠI SE! Ništa zato, otprvnu Isus - . To je samo još jedna od nadgrobnih ploča! Sretan Uskrs! A i ti divna-bajna pločo, moj pločane, blagoslov-ljen budi i jesi - blagoslovljena!

54


Ogrebotine od psećih šapapseće ogrebotinemalo malo bi zalajaoi trk po knjigama na prozorknjige sve padajuna podja ih dižemispadaju mi iz rukuživot i smrtživot biraj! život bi raj!makar morao govoriti s liječnicimaa to zna biti teškooni drukčije razumijunašu nutrinu od naspjesnikah...nama svijetligdje njima svijetlimi se smračimoipak imaš sestrutrećoredkunije medicinskaali zna krjepko njegovatisve se bolest bojii kladim se i na smrtnoj posteljiznala bi te nasmijati

nasmiješiti tee da – još jedan pad moramo spomenutipad u kartonsku kutiju s bojamada, još je praotac NOazavrijedio ovaj svjetski šarnemoj biti samo crn-bijelcrn-bijelkao slova u knjizidostojanstven ne znaššto više voliš neka žive u tebi osvojene boje – to ti želimsmiješak od tišinenek poteče tekućicanek uteče pticaod lovokradicaptica - anđeosvoja krilcaneka širi i zapjeva namnama u širininama u ravnini kako na nebutako i na zemljijoš nas ima i bit će nasdokle prosto zrakomptica leti

Knjige sve padaju


55

Slušaj, zemlja liječi 55-56

Ovaj se naslov sam od sebe nametnuo čitajući knjigu Milovana Mikovića slušaj: zemlja, riječi s s trojezičnim podnaslovom Panonski ljeto-pis, Panonische Jahrbuch, Panon Evkoni. što je bliže, a što dalje? Dvije prekrižene dijagonale, četiri vrha nekog iz sebe pokrenutog četveroku-ta, kvadrata, pravokutnika – svejedno – vrhovi vuku svaki na svoju stranu – ponekad bolan dokaz da želimo li držati svijet nas okupu – moramo biti – raspeti na križu. Ne marimo više za zemljopisne križaljke – uzdužnica i okomi-ca – podnevnika i usporednica… tu smo gdje jesmo. Panonski mornari. Milovanu Mikoviću, kao i svima nama, ponekad zatreba velika rijeka. Napisao je mnogo pjesama njoj u čast, žuđe-noj. Veliku rijeku morao bi pratiti velik RIJEK. Makar i vijugav. Dunav nije daleko. I više se voli neizrecivo, nikad izrečena riječ od one što nadolazi. Tako kažu da se o onom što voliš – ne govori ni često ni puno. Koga voli Milovan Miković? Milovan Miković i Maryllin Monroe! I oni su nekada nekoga voljeli – javno. I nismo to zaboravili. Ali smo nevoljki. Svojim zemaljskim životom koji je uvijek već i nebeski – mi kušamo stati tome na kraj. Toj nevoljkosti, i prečesto pre-stanemo voljeti. Svojom krivnjom? Ili to višeput odredi ono sveto mjesto gdje se doista odlučuje o našim životima. Je li nam svejedno? Žudimo li za tišinom sna? O, sni mogu biti bučni – sve plamti vatra u njima! Znaju biti i sablažnjivi. I mutni. Kao rijeka nakon jesenskih kiša. Počni-mo govoriti! Jedni s drugima. Inače nam nema spasa. Besjediti i ganati. Spominati se i praviti. Razgovarati se! Najil san se ljudi i ćakol namla-til…– rekao je Nikola Bonifačić Rožin. Jesmo li se mi – najeli ljudi? I oni nas? Nešto slično kanda osjeća i Miković kad kaže – žderite! – govoreći zapravo – nemojte žderati! Nismo ovdje radi navođenja vode na svoj mlin iako bi to isto bilo korisno. Za svu buduću meljavu s tog istoga mli-na. Ovaj čas samo želimo stati uz knjigu. Biti

do nje, tvarne. Možda nismo od iste tvari kao i snovi kako se davno moglo čuti u Malteškom sokolu, ali u nekoj vrsti privida živo smo prisutni, makar službeno bili i – mrtvi! Tin Ujević rekao – u našoj smo ljubavnici tlapnji. Možda. Kako izići iz nje i želimo li to uopće?! Izići na vrh ili saći na dno i tamo iskapati još dublje drati još višlje? Taknuti bijelo lice mjesečevo bilo bi lijepo, ali bušiti po njemu u potrazi za naftom – nije čak ni idiotski. Idiote ne treba vrijeđati – oni su sami svoja vrsta – a ovo što čine takozvani ljudi koji nisu, pazite, ludi nego su, naprotiv – prepamet-ni. Izvoze svoju pamet u svemir – koji bi nas mogao kad mu dodije progutati nekom crnom rupom ili nas ispljunuti kakvom praskom svojom lančanom. Ili saći u Marijansku brazdu i tamo dolje bušiti – ! čemu sve to?! Bacanje neprija-teljskih leševa u studence spram toga ima neki smisao – da zatruje vodu. Ili ćemo radije misliti o – kišnici. O zakonima spojenih posuda u koji-ma se skrivamo prije nego nam i to budu izgla-sovali u sabornici da je i to zabranjeno – voda u bunaru nije tvoja, nego – državna, a kišnica čija je – satelitska?! Neboderska? O Bože, barem si ti visoko i možeš to spriječiti. Sreća što danas u državama našima ima previše zakona, odveć ih je – niti pravnici ne znaju koliko ih ima. Te se ipak uspjesmo prokrijumčariti u budućnost unatoč njima. Izumiruće vrste se štite svugdje – a izumirući ljudi, narodi, jezici…što s njima? Najviše što se može jest izgleda doći na UNESC-ovu listu zaštićene baštine, što materijalne, što nematerijalne. O molim zaštitite mene! Šalu na stranu, ali ipak ostaje pitanje – kako nas sačuva-ti, sve nas? I odgovor krotak – našom vlastitom zemljom. Zemlja hrani, zemlja je ljekovita. U svakoj neubranoj travi čuva se neka ljekarija – a ona čiji čuperci krenu iz gradskih ploščadi služi kao podsjetnik da nekada jesmo – poznava-li se – i prepoznavali – međusobno. Mir kojim odiše pojava Milovana Mikovića nalazi se i u

Slušaj, zemlja liječiBOŽICA ZOKO


njegovim stihovima. Ništa naprečac. Taman kad kaže koju uzduž i poprijeko, u znaku križa, u obliku spaseljskog plana, makar ne vjerovali u nj, uočimo nepredvidljivu slobodu od svih pla-nova koja je, mora li se reći?! – dragocjena i nenadomjestiva. Pitaš se – mora li sve biti tako?! Ovo nije odgovor na pitanje. Ovo je razgovor. Sa šutnjom. Koliko puta ćemo ponoviti misao Jacquesa Derride?! Šutnja koja čuva glas, glas koji čuva šutnju. A Tin Ujević kaže - …naša blaga nada vrišti…! A Željka Zelić kaže onu isto tako mnogoput rečenu – pisanje je put samoizliječe-nja. Oboje polaže pravo na točnost – i čuvanje i liječenje, ali istina hoće ići dalje. Želi još nešto reći povrh točnosti. Podsjetiti barem na našu zajedničku nadosobnost – kao što moradosmo biti u našoj zajedničkoj magmi u podsvjesnoj podopsobnosti. Međusobni blagoslov, ako ne razgovor. Kako je naše tijelo i duša u međusob-nom ZDOGOVORU. Nije sve znači u – govoru! Da, nešto je i u zdogovoru – suprotstavljenih težnji, nakana, namjera… tko je suprotstavljen Milovanu Mikoviću? Status quo. Stanje stvari. Radnja i zbivanje izbavljaju od stanja. Stoga, samo naprijed – radimo i radujmo se! Aleluja! Tako nekoć pjevasmo u našim crkvama. Alelu-ja, veselimo se i radujmo se! Bilo što pričinjimo mičući bilo kojim udom – zbrojimo se – a s kim ili sa čim ostavimo Providnosti! Uračunajmo se! Kako? S padežima hrvatskog jezika. Ni sa čim drugim? Sa svima drugima! Jer ćemo inače i mi

postati netko drugi kao Rimbaud. Neka svatko upozna onaj osjećaj da si jedini i prvi. Miković jest i bude mu nekako – neveselo. Kako reče u jednoj svom životnom sažetku –

Usamljenički haiku

U mojem djetinjstvusvi su osim meneimali brata ili sestru.

Je li djetinjstvo nepovratno prošlo? Mi vjerujemo da nije. Zbog kraljevstva nebeskog u koje nećemo ući ne budemo kao oni – maleni. Mališi i mališani! Djeca i dječica! Predraga braća i premile sestre. Miković voli govoriti o počelima i svako malo im se vrati. Vatri, zemlji, vodi zraku – ali kao da je sam izvan njih. Možda u tome ima istine. Počela završavaju što su počela, a mi, dojam je, ne. Ne stignemo sve što bismo željeli. Čini nam se ili vjerujemo. Ili znamo. Nešto od toga dostatno je za bespočetna i beskrajna suglasja. U njima i mi proštismo ovu knjigu. Kroz vrata od verande čeznutljivo gledajući u jesen koja slazi na naša polja, njive, bašče. Kao da da ne sudjelujemo, a sudjelujemo! Svi! Kao da nismo dio nje. Nje-zine osebujne raskoši. Njezinog basnoslovnog umiranja usred prekrasnog i raskošnog umiranja.

I posljednje trave se osje-meniše – miholji baboljetci pružaju se zrakom. Tanke, tanke niti. O Bože, posti-gnuta je punina zadovolj-stva. Umjesto nas – ti , ti si ovdje. Još uvijek. Ti si ova zemlja, ti si ova riječ, ti lije-čiš. Hvala, na svemu tome, zdravo hvala! A Milovan Miković neka se rastmuri – neka mu se rastupi, neka raskine mračni zastor tame. I opet – bude svjetlo!

56

Slušaj, zemlja liječi 55-56

Božica Zoko


57

Više nego poštanska službenica 57-59

OD MEĐUMREŽJA DO MEĐUGORJA! – Pružiti ruku i nad raspuklinom ćutnje pokupiti mrve milog neba. Jer, nekad nam se čini da je Bog poput onog bogataša koji sirotom Lazaru nije dao ni mrve ispod stola. Samo nam se čini! Jer nebo je još uvijek nad našim glavama – iako sveti Pavao tvrdi da nismo uvijek dostojni dignuti glavu i pogledati u njega. Tako Sveti Pavao u jednoj od svojih poslanica to jest pisama – pu-nim , kako bi rekao Sveti Jeronim – sijevanja munja. Ili možemo reći još ljepše – munje i blagovijesti! – kao hrvatski pjesnik Ivan Slišurić. Munje i blagovijesti – ujedno! Zadaždi i onda – vedrina. Ipak, nekad se nebo dugo natmuri u ovim našim krajevima. To je od previše mudro-vanja. Nismo prvi koji govore o mudracima na oblacima. Neki od njih nam oholo poručuju da gubimo vrijeme. Kao pojedinci, kao narodi, kao čovječanstvo. Već sada su naša mora i oceani nalik na plastičnu juhu. Plastika navodno dođe do, recimo, nano stupnja i dalje neće. Ostaje pri svom. Ocean ne može ništa. Lijepi se za želuce riba – osobito onih najvećih koji jedu najsitnije stvorove – plankton. I onda malo malo čitamo o nasukavanju kitova. Jatimičnim samoubojstvima. Svi se moramo zamisliti kako to iz dana sve veće smeće oporabiti i razgraditi. Što bi Nikola Tesla na to rekao? On bi sigurno smislio neko strujno rješenje – da ne kažemo – munjevito. Koje bi uključivalo elektrifikaciju oceana – imali bismo onda svjetlosno more iz Otkrivenja. Iz Otkrivenja? – začudi se Sveti Ivan – Sjećam se prozirca, ali svjetlosnog oceana baš i ne! Sve je to na istom tragu Sveti Ivane. Na istom tragu! I ti i Tesla i mi! Naco Zelić, Bunjevac koji iz Zagreba brine za to naše hrvatsko krilo i udaljenost Zagreb-Bačka čini bliskom, živom i plodonosnom – dobitnik nagrade za životno djelo za 2015. na području književnosti koja nosi ime Balinta Vujkova Dide – u Subotici je prilikom primanja te nagrade, a Gradska kuća je mogla taj put zaista biti popunje-

nija – rekao kako je kulturni život bunjevačkih Hrvata uvijek bio u tijeku svjetskih događanja i zbivanja – i političkih i kulturnih i znanstvenih. Tako je naveo primjer da je u Subotici samo nekoliko dana nakon bacanja atomske bombe na Hirošimu održano predavanje iz atomske i subatomske fizike i o njenim strašnim fisijama i fuzijama – našu pozornost na trenutak i ne slučajno privuče ovaj dočetak tih riječi – jama! Osim Ivana Gorana Kovačića, tu bi i naša novo-vjeka metafizika imala što reći – o tome komu i čemu stremi naša ljudskost. Kako tada, tako sada. Jedno od pitanja jest kako opet sve svesti na počela i prapočela – iliti na elementarne čestice. Pita li se Huellbeque u svojem takonazvanom romanu isto to ili radi na daljnjoj plastifikaciji ili patvorenju naše stvarnosti, ne znamo. Znaju oni koji su ga čitali, a mi znamo da je prapo-čelo – nesvršeno i da se možemo vratiti u nj nastavljajući ići – naprijed. To jest, usavršavati ga kao kršćani ljubav. Što to znači? Što to znači za Mirka Kopunovića čije smo naslo-ve knjiga složili u prvoj rečenici ovog rijeka? U prvu šaru ovog tkanja – koja je sve rekla odmah na početku, a mi ovo dalje pišemo samo zato što moramo započeto dovršiti i zato što i nama i Lazaru i psu i ptičici – ipak treba više od mrve. O samom Gospodinu Bogu da i ne govorimo. Postojala je jedna časna sestra, Theresa Neumann – koja je živjela samo od hostije. Godinama. I hostija je više od mrve. Ona je ipak zalogajčić. Ima se što ipak zalijepiti za nebce kad se pričestiš. Mrva je kano pahulja – isti red veličine. Jedna pahulja ne može razblažiti, očistiti i zabijeliti ono što učini samo jedna hulja, a kamoli njihov veliki meštar. Veliki meštar sviju hulja koji zna način kako se od naroda pravi – rulja. Za to je ipak potreban snijeg – svojevrsno krštenje zemlje smrznutim zvjezdicama – što bi rekao Tadijanović – a onda silazak neba na zemlju koja opet bude nevjesta. Čista, nevina . To je slika iz najpoznatije pjesme

Više nego poštanska službenicaZOKO BOŽICA


bunjevačkih Hrvata (…a na snaši bili šlajer vije k’o kad zimi snig salaš pokrije…). Jedini odgovor koji ovog časa imamo jest jedno od određenja poezije – neposredno sudjelovati u stvaranju svijeta. Stvaranje koje je ujedno i razaranje kako neumoljivo uče istočnjačke sljedbe pradavnih vjera, predaja i objava. I što pjesnik čini suočen s tom neumoljivošću i razaranjem upisanim u svaki stvaralački čin? Najkraće rečeno – moli. Moli svojim riječima. Naše su molitve često podilazeće i pjesnik smjerno na to mora pristati. Izbjegava tako stvaralačko-razaralačku moć sve do sretnog trenutka kad je nadmaši i nadiđe. Na nepredviđenom mjestu, usred pjesme, u nekom pravopisnom znaku, u nenadanom međuretku koji – začudo izostane ili se pojavi obremenjen nekazanim. Uspostavlja ravnotežu. Smiri vagu i odsiječe. I poteče. Brže poteče pjesnička krv. Zažari lice od nje. E što ste zajapureni, uzrujani – onda nam kažu. I mi shvatimo da ih nismo dotakli. U bitnom smislu. Unatoč svoj našoj podatnosti – a svaka objavljena knjiga je i više od toga, nesebično sebedarje – nisu nas primili i uzeli – u obzir. Da li nas baš svaka objavljena knjiga tako daruje – svojim čistim protuslovljem što bi rekao Rilke? Živa misao, živi osjećaj, a opet svatko ima pravo reći - mrtvo slovo na papiru. Stoga, pravo pitanje nakon pročitanih knjiga nije što su nam te knjige dale – nego što mi čitatelji dadosmo njima. Kakvo značenje, ocjenu ili na koji način sudjelujemo mi. Prvo svojim vreme-nom. Čitanjem poezije uvijek se vrijeme vremenu dariva. Zapisano i pročitano vrijeme sigurno se susretnu u vječnosti – taj konačni susret još se nije dogodio – ne još ili barem još ne posve predano jedno drugom – stoga mi pišemo dalje. Pišem kad se ne slažem, rekao je Miroslav Mika Antić. Ali ne piše se samo tada. Piše se i kada se želi otići još dalje – što bi se reklo – do iza vječnosti. I prići još bliže. Pomaknuti mrtvu točku ili je oživjeti. Kako? Rječju. Nešto kažeš i odjednom živneš. Odjednom si živa točka. Živa radosna protočna točka utočišta, rekosmo jednom. Tko se u što ulijeva i što se u koga ulijeva – o da nam je to znati! U što se ulijeva ovaj vojnik… – pitala je Anka Žagar za vrijeme rata. Začudno, bez pravopisnih znakova, a svejedno smo znali da se brine i skrbi,

pita i čudi i divi i – igra se s njim i boji se za njega. Igramo se mi. Još kao djeca. Igramo se rata. Poezija i pripovijetke Mirka Kopunovića isto ulaze u povijest ratovanja. Kako? Tako. Netko je davno rekao u jednoj ratnoj pjesmi – ako mi se lijevi i desni susjed spoje, moje pjesme odjednom u prostoru – nema. Mirko Kopunović je to spri-ječio. Pjevao je svoje. Čulo se ne čulo. Možda je i lijevi i desni susjed glasniji od njega, možda ga sabijahu u šutnju oba, ali on je ipak uspio izići iz nje. Makar sve govorilo o odustanku od sebe i svoje pjesme – riječi su ipak tu i svak ih može pročitati. Uvjeriti se da između desnog i lijevog susjeda nije prazan prostor. Da se ne može baš tako nesmetano ulaziti u tuđe imanje. Prisvajati ga. Otimati. Poznato je da se osvajači teško zaustavljaju. Neke ipak zaustavi strašna zima, neke pustinjska žega, neke Vukovar. Neke ne može nitko. Coca-colu, kinesku plastiku… Koliko god bilo ugodno samosažalijevati se, ustrajati na svom jadu i u njemu naći pribježište – još je ugodnije erotizirati svijet i ne bježati, ako baš ne moraš. Ostati svoj na svome. Što znači ero-tizirati svijet? Ljubiti nekoga, najkraće rečeno. Željeti nekoga. Biti nečiji. Imati nekoga. I na ovoj i na onoj strani. Erotizam je to koji potječe od naše iskonske sposobnosti . Koje, tako tvrde kemičari, zbog sve više ftalata (što li je to?!) u svim našim današnjim proizvodima, i uporabnim i prehrambenim – postaju blagorečeno - upitne. Sve se više feminizira muškost i maskulinizira ženskost, tvrde. Sve se više poženstvenjuje muškarce i muškobanjizira žene. Možda svi na kraju postanemo jedan SREDNJI ROD. Za-sad još nije tako i imamo srećom još uvijek sva tri roda. Zahvaljujući Ivanu Balaževiću zbirke pjesama Mirka Kopunovića jesu obljubljiva-nje ženskog tijela, ženskog života rekli bi stari, obljubljivanje okom. Ono je, žensko tijelo, u nekoj vrsti bestežinske nagosti tu pred nama izloženo i ujedno izmaknuto. U sveti nedodir. Malo nas je pritom nasmiješio naslov jedne od Kopunovićevih zbirki – Pruži ruku mila – a na Balaževićevim crtežima nema niti jedne ruke. Ženski torzo. U Hrvatskoj su sad već dosta uda-ljene 1979. objavljene izabrane pjesme Reinera Marie Rilkea pod naslovom Arhajski torzo. Ovaj Balaževićev nije arhajski, punačak i krepak, nego

58



59


više mondrijansko-modiljaneovski apstrahiran od samog sebe, sačuvavši ipak bit tjelesnosti – prisuće. Intenzivna, nekad jedva podnošljivo intenzivna prisutnost. Naizgled bez toplinskog utjecaja boja , ali zato sa živo crnobijelosivim odjecima svekolikog postojanja. Za koje neki kažu da su neveseli. Ali da bismo znali svekoliko postojanje, moramo mu doći kraja. A rečeno je – tko se zadnji smije, najslađe se smije. Veseo je.A kad se nekom ne mili slatki hrvatski smij i veselje – neka zna: u toj slatkosti uvijek ima slanih suza i ocat im kisi jabuke carevke blago sjećajuć se Isusova pića na križu – i gorčine ima od progutanih slova Ezekijelove knjižice – a ima i ljutine čilih paprika i papričica što nekoć u vijen-cima visjahu sa gospodarskih zgrada na seoskim imanjima. Svega ima u toj slatkoći i znamo i zapapriti, ali je svejedno mila. I te slatkoće ima u svakom hrvatskom progovoru. I u onom Mirka Kopunovića. Dragi čitatelji, osladite se! Ogorčite se, osolite se, zakisite i zaljutite – opaprite – o ima još puno začina iako Jakob Boehme u svojoj Aurori navodi njih četiri. Začinite svoj život! Neka bude sočan, voćan, točan, istinit, ispravan i uspravan, ravnopravan ako ne jednak, bratski i slobodan. Slobodan! I od i za. Naši suvre-meni bogoznanci reći će – nenavezan. Inače navezanost je prilično čudna riječ pri kojoj mi zamišljamo sliku koja prikazuje kaznu antičkog Iksiona - čovjeka svezanog na nekoj površini koji je tako izložen i nema se kamo skloniti . Svi su ljudi ponekad bili, a u današnje doba gotovo redovito – u tom položaju. Bratstvo i sloboda sve više i jače znače vezanje jutra s večeri, večeri s

jutrom. Poput starih Egipćana. Doduše i naoko, nismo više u egipatskom ropstvu i ne čeznemo za misirskim loncima – zlatno tele je već postalo june – i pošlo je – i mi rekosmo – kad je pošlo june, nek ide i uže! I što duže tumaramo ovom napučenom pustinjom sve nam je jasnije – zašto ne treba ostavljati za kasnije. Ono što možeš uraditi danas, ne ostavljaj za sutra. A ako ipak ostaviš, sjeti se – Danas je sutra! Da, ono što je danas, nekad je bilo sutra. Učini to! I Mirko Kopunović je učinio. Knjige postaju dokazi našeg života. Dokazni materijal! Zar nas je netko tužio? Zašto imamo potrebu ostaviti iza sebe taj materijal? Želimo li mi nekoga tužiti? Ili kao u onoj prispodobi: kad se utapamo u rijeci, Bog nas moli da nas spasi. Što mi moramo učiniti? Mirko Kopunović kaže – samo ruku pružiti! Baš kao što je pruža Gospa Međugorska, kraljica Mira, a još iz pjesme Majci Božjoj Bistričkoj znamo za to pružanje – Majko Božje milosti moli se za nas! Mi smo tvoja dječica, oslobodi nas! Mi ti ruke pružamo, srcem te pozdravljam zdravo, zdravo, zdravo Marijo! Umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje, obrati, mila majčice, izgubljene sve! O Majka Božja ima jako puno posla! Više nego iti jedna poštanska službenica. Treba tolikima dati ruke, poruke i preporuke. Puno, puno više. Nemjerljivo više. I stigne svuda – od međumrežja do međugorja - i daje i zadaje mnoštvo riječi i obećanja. Izvanrednih, u redu i u međuređu – i kad to hoće – još uvijek našim djevojkama diže i spušta vjeđu. Sluša i uči, razgovara s anđelima blagovjesnicima – Neka mi bude po riječi tvojoj! I uvijek bude. Jer ona je ipak – službenica Božja!


1. Szárcsevics ili Sárcsevics Mátyás, pučki usta-nik, m. kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 22 godina (r. 1892.),poljoprivrednik, otac József, majka Mat-kovics Marcella, neženjen. Preminuo kod mjesta Rozvadowba – Stryjbe (Galicija) 27.11.1915. od posljedica oboljevanja na bojišnici–trbušni tifus. Upisan u knjigu umrlih pod br. 6. m.k. domo-branskog pješakog puka pod br. 3110. Subotič-ki Matični ured ubilježio u knjiguumrlih pod br. pod br. 1143/1916. 2. Szarcsevits ili Sarcsevics Tamás, pučki usta-nik, m. kraljevska 6. domobranska pukovni-ja. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 19 godina, poljoprivrednik, otac Tamás, majka Istvánovics Mária. Preminuo u Subotici 25.11. 1917. Subo-tički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. pod br. 2080/1917.3. Szarics Béla, pučki ustanik, m. kraljevska 20. domobranska pukovnija haubičkog topništva. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 18 godina, zidar, otac Miklós,majka Milánkovics Antónia. Poginuo kod mjesta Mt. San Gabriel (italijanska bojišni-ca) 27.10.1917. Subotički Matični ured ubilje-žio u knjigu umrlih pod br. pod br. 1452/1918.4. Szarics Bódog, pučki ustanik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispo-vjesti, 34 godina, nadničar, otac Tamás, maj-ka Milkovics Katalin, supruga Gabrics Erzsébet. Poginuo kod mjesta Seredynce (Galicija, danas Ukrajina), u Brusilovljevoj ofenzivi 9.06.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umr-lih pod br. 809/1918.

5. Szarics Dániel, pučki ustanik, m. kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjerois-povjesti, 36 godina, subotički stanovnik, redar-stvenik, otac Bódog, majka Trojakovics Katalin. Poginuo kod mjesta Podgorina (ruska bojišnica) 18.06.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1165/1917.6. Szaulics Balázs, pješak u 86. car. i kr. pukovniji. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 23 godina, poljo-privrednik, otac Marian, majka Ábrahám Mária. Preminuo u Subotici od posljedica ranjavanja na bojišnici, 29.10.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1284/1918.7. Szaulics István, pučki ustanik, m. kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vje-roispovjesti, 47 godina, poljoprivrednik, otac Szilveszter, majka Lokotics Terézia. Preminuo u Subotici 19.06.1918. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 206/1919.8. Szaulics István, pučki ustanik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispo-vjesti, 40 godina, nadničar, otac Antal, majka Poloczkai Anna. Poginuo kod mjesta Neszto-rowce – Worobijowka (Galicija, ruska bojišnica) 17.06.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1658/1918.9. Szaulics János, desetnik, 86. carska i kraljev-ska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 22 godina, otac Ferenc, majka Kiss Kovács Terézia. Poginuo kod mjesta Korszylow – Mogila (Galici-ja, ruska bojišnica, danas Ukrajina) 18.01.1917. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 947/1918.

60

Upisi u matičnu knjigu umrlih ... 60-68

Upisi u matičnu knjigu umrlih (1914.-1919.) subotičkog matičnog

ureda poginulih vojnika bunjevačkih Hrvata (Sz - Z)

STEVAN MAČKOVIĆ


61


10. Szaulics Mihály, desetnik, 86. carska i kra-ljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovje-sti, 24 godina, nadničar, otac Antal, majka Poto-cskár Anna. Preminuo kod mjesta Jezierzanka (Galicija, ruska bojišnica, danas Ukrajina) od posljedica ranjavanja na bojišnici 6.05.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umr-lih pod br. 549/1918.11. Szekulics Jakab, pučki ustanika, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispo-vjesti, 32 godine, nadničar, otac Mátyás, majka Kovácsevics Rozália, supruga Kis Mária. Poginuo kod mjesta – Milno (Galicija, ruska bojišnica, danas Ukrajina) 26.09.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 696/1918.12. Szekulics Szaniszló Miklós, desetnik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 26 godina, poljoprivrednik, otac István, majka Visnyik Terézia. Poginuo kod mje-sta Tarnow – Slobodka (Galicija, ruska bojišni-ca) 9.03.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 237/1918.13. Szekulits Sándor, pučki ustanik, m. kraljev-ska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 27 godina, poljoprivrednik, otac József, majka Pető Margit. Poginuo kod mjesta Drohobycz (Galicija, ruska bojišnica, danas Dro-hobics, Ukrajina) 18.05.1915. Upisan u knjigu umrlih 6. m.k. domobranskog pješakog puka 6 pod br. 55. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 452/1916. 14. Szitarity Bódog, topnik, carska i kralj. 4. poljska topnička pukovnija. Rimokatolik, 25 godina, poljoprivrednik, otac Marian, majka Toko-di Katalin. Poginuo kod mjesta Novoradomsyk (ruska bijišnica) 17.01.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 276/1916.15. Szivics István, pješak u 86. car. i kr. pukov-niji. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 27 godina, poljoprivrednik, otac Máté, majka Vukovics Anna. Preminuo od posljedica ranjavanja na bojišnici kod mjesta Lembergben (Galicija, danas Lviv, Ukrajina) 13.06.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1645/1918.16. Szivics Lajos, pričuvni vojnik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispo-vjesti, 33 godina, poljoprivrednik, otac Gergely, majka Neorcsics Anasztázia. Poginuo kod mje-

sta Seredynce – Worobijowka (Galicija, ruska bojišnica, danas Ukrajina) 14.06.1916. Subo-tički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 665/1918.17. Szivics Tamás, pričuvni vojnik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispo-vjesti, 28 godina, poljoprivrednik, otac Lukács, majka Polyákovics Cecília. Poginuo kod mje-sta Slavna – Mogila (Galicija, ruska bojišnica) 2.09.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 858/1918.18. Szkenderovics Alajos, pučki ustanik, kraljev-ska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 42 godina (r. 1879.), poljopri-vrednik, otac Máté, majka Vukovics Erzsébet. Poginuo od posljedica ranjavanja u trbuh kod mjesta Kolonec (ruska bojišnica) 22.09.1917. Upisan u knjigu umrlih 6. m.k. domobranskog pješakog puka pod br. 2392. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1177/1918.19. Szkenderovics Antal, počasni narednik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatolič-ke vjeroispovjesti, 30 godina, poljoprivrednik, otac János, majka Ivics Eszter, supruga Jokovi-cs Klára. Poginuo kod mjesta Jablonki (Galici-ja, ruska bojišnica, danas Jablonka, Poljska) 28.02.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 955/1917.20. Szkenderovics Antal, počasni desenik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 22 godina, poljoprivrednik, subotički stanovnik, otac Márk, majka Hadna-gy Mária. Poginuo kod mjesta Siucice (ruska bojišnica, danas Poljska) 20.12.1914. Subotič-ki Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1120/1915.21. Szkenderovics Antal, desetnik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispo-vjesti, 28 godina, poljoprivrednik, otac Ferenc, majka Pertics Rozália. Poginuo kod mjesta Brody (Galicija) od posljedica ranjavanja na bojišnici 2.10.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 680/1918.22. Szkenderovics János, pješak u 86. car. i kr. pukovniji. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 26 godina, poljoprivrednik, otac Lázár, majka Jaro-sevics Katalin. Poginuo kod mjesta Korszylov – Mogila (Galicija, ruska bojišnica) 21.09.1916.


Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umr-lih pod br. 652/1918.23. Szkenderovics Lajos, pješak u 86. car. i kr. pukovniji. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 18 godina, poljoprivrednik, otac Jeremiás, majka Csernyakovics Rozália. Poginuo kod mjesta Mil-no (Galicija, ruska bojišnica, danas Ukrajina) 25.09.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 812/1918.24. Szkenderovics Mihály, vodnik, m. kraljev-ska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 37 godina, poljoprivrednik, otac Márk, majka Piukovics Mária. Poginuo u Albani-ji, 3.06.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1627/1917.25. Szkenderovics Péter, pučki ustanik, 86. car-ska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vje-roispovjesti, 20 godina, poljoprivrednik, otac Márk, majka Hadnagy Mária. Poginuo kod mjesta Korszylow – Mogila (Galicija, ruska bojišnica, danas Ukrajina) 25.09.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 623/1918.26. Szkenderovics Vince, pješak, 86. pukovni-ja III. pješački bataljun. Rimokatoličke vjerois-povjesti, 25 godina, poljoprivrednik, subotički stanovnik, otac Antal, majka Miljanszki Mária. Poginuo kod mjesta Jagodnja (Srbija) 21.09.1914. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 2322/1915.27. Sztantics Ádám, pješak u 86. car. i kr. pukov-niji. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 22 godina, krojač, majka Sztantics Paulina. Preminuo kod mjesta Gurkfeldben (danas Krško, Slovenija) od posljedica trovanja krvi, 17.10.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1008/1917.28. Sztantics Antal, pješak u 86. car. i kr. pukov-niji. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 33 godina, poljoprivrednik, otac Miklós, majka Ifkovics Julianna. Poginuo kod mjesta Korszylow – Mogi-la (Galicija, ruska bojišnica, danas Ukrajina) 11.10.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 648/1918.29. Sztantics Antal, pučki ustanik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispo-vjesti, 29 godina, poljoprivrednik, otac Fábián, majka Sztipics Viktória. Poginuo kod mjesta Seredynce – Mogila (Galicija, ruska bojišnica,

danas Ukrajina), 13.09.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 195/1918.30. Sztantics István, pučki ustanik, m. kraljev-ska 6. domobranska pukovnija. 23 godina, nad-ničar, otac János. Poginuo kod mjesta Pogorely (ruska bojišnica, danas Ukrajina), 15.09.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umr-lih pod br. 1139/1916.31. Sztantics Jakab András, pučki ustanik 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 21 godina, poljoprivrednik, otac János, majka Vojnics Terézia. Preminuo u Subotici od posljedica oboljevanja na bojišnici od tuberkuloze, 6.06.1917. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 968/1918.32. Sztantics Márk, pučki ustanik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispo-vjesti, 25 godina, poljoprivrednik, otac Lukács, majka Peics Sakulyacz Anna. Poginuo kod mjesta Cholojów (Galicija, ruska bojišnica), 20.08.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjiguu mrlih pod br. 702/1918.33. Sztantics Miklós, pučki ustanik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovje-sti, 24 godina, nadničar, otac Pál, majka Gayer Matild. Poginuo kod mjesta Rajtarovice – Krukie-nice (Galicija, ruska bojišnica, danas Krukenič, Ukrajina), 20.05.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 2221/1917.34. Sztárcsevics Márk, husar, a car. i kralj. 8. husarskoom puku. Rimokatoličke vjeroispovje-sti, 27 godina, nadničar, otac Szilveszter, maj-ka Sztipics Mária. Poginuo kod mjesta Laski – Murovane (Galicija, ruska bojišnica), 12.10.1914. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 437/1916 szám alatt.35. Sztipics Albert, pučki ustanik, 86. carska i kra-ljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 20 godina, mesar, otac Máté, majka Bulyovcsics Erzsébet. Poginuo kod mjesta Seredynce (Gali-cija, ruska bojišnica, danas Ukrajina) u Brusi-lovljevoj ofenzivi, 4.06.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 662/1918.36. Sztipics István, pučki ustanik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjerois-povjesti, 19 godina, tapetar, otac Péter, majka Csákány Julianna.Poginuo kod mjesta Jezirzanka – Mogila (Galicija, ruska bojišnica), 1.02.1917.

62



63


Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umr-lih pod br. 992/1918.37. Sztipics Kálmán, pučki ustanik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovje-sti, 21 godina, trgovački šegrt, otac István, majka Mandics Antónia. Poginuo kod mjesta Krukieni-ce (Galicija, ruska bojišnica, danas Krukenics, Ukrajina), 25.05.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 2219/1917.38. Sztipics Pál, vodnik, 86. carska i kraljevska pukovnija. 20 godina, zidar. Preminuo kod mje-sta Reichenbergben (danas Liberec, Češka) od posljedica ranjavanja na bojišnici, 9.08.1917. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umr-lih pod br. 189/1919.39. Szudarevics dr Benedek, poručnik, m. kralj. 4. domobranski husarski puk. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 34 godina, odvjetnik, subotički stanovnik, otac Bódog, majka Sztantics Julianna, supruga Vincze Erzsébet. Poginuo kod mjesta Kölpény (danas Kupinovo, Srbija), 6.09.1914. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umr-lih pod br. 2039/1914.40. Szudarovics Antal, pješak u 86. car. i kr. pukovniji. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 29 godina, poljoprivrednik, otac István, majka Polya-rics Ilona. Poginuo kod mjesta Milno (Galicija, ruska bojišnica, danas Ukrajina), 26.11.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umr-lih pod br. 146/1918.41. Szudarovics Simon, pričuvni vojnik, 86. car-ska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjero-ispovjesti, 31 godina, kelner, subotički stanov-nik. Preminuo u subotičkoj vojnoj bolnici szod posljedica oboljevanja na bojišnici, 16.03.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 2306/1915.42. Szudarovics Szilveszter, pričuvni vojnik, m. kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimo-katoličke vjeroispovjesti, 32 godina (r. 1882.), poljoprivrednik, subotički stanovnik, otac Balázs, majka Tumbasz Anasztázia. Poginuo kod mjesta Sianki – Drohobycz (Galicija, ruska bojišnica, danas Drohobics, Ukrajina), 6. - 14.06.1915. Upisan u knjigu umrlih 6. m.k. domobranskog pješačkog puka pod br. 2021. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 2390/1915.

43. Szuknovics János, pučki ustanik, m. kraljev-ska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 31 godina, nadničar, otac Ger-gely, majka Jakocsevics Mária. Poginuo kod mje-sta Doberdó (italijanska bojišnica), 18.03.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1120/1917.44. Szuszity Károly, pučki ustanik, car. i kralj. 23. pješačka pukovnija. Rimokatoličke vjerois-povjesti, 41 godina, stanovnik Baje, brijač, otac Mihály, majka Horváth Julianna. Preminuo u Subotici 19. Ili 21.05. 1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 534/1917.45. Szutorovics Antal, pučki ustanik, m. kra-ljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatolič-ke vjeroispovjesti, 31 godina, poljoprivrednik, subotički stanovnik, otac Máté, majka Pertics Kosztics Mária. Poginuo kod mjesta Zviceiovic-ze (Galicija), 23.06.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1225/1917.46. Szuturovics Antal, vodnik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispo-vjesti, 29 godina, poljoprivrednik, otac Lázár, majka Tumbász Klára, supruga Mikovics Kriszti-na. Poginuo kod mjesta Jablonki (Galicija, ruska bojišnica, danas Jablonka,Poljska), 27.03.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 982/1917.47. Szuvajdzsics Tivadar Todor, pučki ustanik, 86. carska i kraljevska pukovnija.Rimokatoličke vjeroispovjesti, 27 godina, kočijaš, otac Omer, majka Korics Emília. Preminuo kod mjesta Stryj-be (Galicija, danas Stryj, Ukrajina) od posljedi-ca oboljevanja na bojišnici, 12.05.1916. Subo-tički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 564/1918.48. Temunovics Alajos, pješak u 86. car. i kr. pukovniji. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 29 godina, nadničar, otac Lukács, majka Bulyov-csics Katalin. Preminuo u Subotici od posljedi-ca ranjavanja na bojišnici, 4.10.1917. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1418/1918.49. Temunovics Károly, pučki ustanik, m. kra-ljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatolič-ke vjeroispovjesti, 20 godina (rl. 1895.), poljo-privrednik, otac Albert, majka Macskov Etelka. Preminuo kod mjesta Stojanovba (Galicija) od


posljedica ranjavanja u pluća, 19.06.1916. Upi-san u knjigu umrlih 6. m.k. domobranskog pješač-kog puka pod br. 2238. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1025/1917.50. Tikviczki Alajos József, vodnik, 86. pukov-nija III. pješački bataljun. Rimokatoličke vjero-ispovjesti, 24 godina, trgovac, otac Imre, maj-ka Vida Kovács Krisztina. Poginuo kod mjesta Seló (italijanska bojišnica) u ofenzivi na Išonzo, 30.11.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 158/1918.51. Tikviczki Antal, domobran, m. kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjerois-povjesti, 23 godina (r. 1893.), poljoprivrednik,-majka Tikviczki Krisztina. Poginuo kod mjesta Burla (Bukovina, ruska bojišnica), 11.11.1917. Upisan u knjigu umrlih 6. m.k. domobranskog pješakog puka pod br. 2443. Subotički Matični ured ubilježiou knjigu umrlih pod br. 1804/1918.52. Tikviczki Bódog, vodnik, m. kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjerois-povjesti, 21 godina, nadničar, otac János, maj-ka Vojnics Hajdú Erzsébet. Poginuo kod mjesta Dorogostaj (Rusija), 2.09.1915. Upisan u knji-gu umrlih 6. m.k. domobranskog pješakog puka pod br. 979. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 458/1916. 53. Tikviczki Kálmán, desetnik, m. kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vje-roispovjesti, 19 godina, tesar, otac Imre, majka Vidákovics Krisztina. Poginuo kod mjesta Pruth (Rusija), 7.06.1916. Subotički Matični ured ubi-lježio u knjigu umrlih pod br. 1563/1918.54. Tikviczki Márkus, pričuvni vojnik, 86. car-ska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vje-roispovjesti, 32 godina, poljoprivrednik, otac Boldizsár, majka Baics Mária, supruga Czurin Katalin. Poginuo kod mjesta Jablonki (Galicija, ruska bojišnica, danas Jablonka, Poljska), 25.03. 1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 755/1917.55. Tonkovics János, pučki ustanik, kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vje-roispovjesti, 35 ili 36 godina (r. 1879.), poljo-privrednik,otac Bertalan, majka Peics Gavran Cecília. Preminuo od posljedica oboljevanja na bojišnici – kolera kod mjesta St. Daniel (Korin-tia, danas Sankt Daniel, Austrija) 31.08.1915.

Upisan u knjigu umrlih 6. m.k. domobranskog pješakog puka pod br. 2278. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1144/1916. 56. Tonkovics Mihály, pučki ustanik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispo-vjesti, 29 godina, nadničar, otac Antal, majka Rudinszki Rozália.Poginuo kod mjesta Bukowina – Milno (Galicija, ruska bojišnica, danas Ukra-jina) 26.09.1915. Subotički Matični ured ubilje-žio u knjigu umrlih pod br. 697/1918.57. Tonkovics Miklós, pučki ustanik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjerois-povjesti, 18 godina, pekar, otac Sándor, majka Szlobodán Ágnes. Preminuo kod mjesta Slawna (Galicija, danas Slavna, Ukrajina) od posljedica ranjavanja na bojišnici, 6.04.1917. április 6-án. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1288/1918.58. Tuczity Balázs, pješak, 86. pukovnija III. pješački bataljun. Rimokatoličke vjeroispovje-sti, 28 godina, poljoprivrednik, otac Benedek, majka Mészáros Krisztina. Preminuo kod mjesta Lembergben (Galicija, danas Lviv, Ukrajina) od posljedica oboljevanja na bojišnici 4.12.1914. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umr-lih pod br. 2205/1917.59. Tuczity Jakab, pučki ustanik, car. i kr. 86. pukovnija III. pješački bataljun. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 18 godina, poljoprivrednik, otac György, majka Pletkovics Katalin. Poginuo kod mjesta Podmelecben (danas Podmelec, italijanska bojišnica) od posljedica ranjavanja na bojišnici 26.02.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 544/1918.60. Tumbasz Ádám, pričuvni vojnik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispo-vjesti, 24 godina, poljoprivrednik, otac Benedek, majka Horváth A. Éva. Poginuo kod mjesta Pre-sovce – Zborow (Galicija, ruska bojišnica, danas Zboriv, Ukrajina) 1.09.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 952/1918.61. Tumbasz Balázs, pješak u 86. car. i kr. pukov-niji. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 19 godina, asztalos, otac István, majka Budincsevics Ágnes. Poginuo kod mjesta Kamionka Strumilowa (Gali-cija, ruska bojišnica, danas Kamianka-Buzka, Ukrajina) 13.081915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 824/1918.

64



65


62. Tumbasz István Albert, pričuvni vojnik, car. i kr. 86. pukovnija III. pješački bataljun. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 22 godina, kro-jač, subotički stanovnik, otac Jeremiás, majka Vidákovics Katalin. Poginuo na bojišnici pored Drine 7.10.1914. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 2323/1915 szám alatt.63. Tumbasz János, pješak u 86. car. i kr. pukov-niji. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 31 godina, poljoprivrednik, otac István, majka Kuckalod Katalin. Poginuo kod mjesta Korszylow – Mogi-la (Galicija, ruska bojišnica, danas Ukrajina) 12.09.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 836/1918.64. Tumbasz János, desetnik, car. i kralj. 13. železnička pukovnija. Rimokatoličke vjeroispo-vjesti, 27 godina, nadničar. Preminuo u Suboti-ci 5.09. 1917. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1275/1918.65. Tumbasz L. János, pješak u 86. car. i kr. pukovniji. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 22 godina, nadničar, subotički stanovnik, otac Ger-gely, majka Szkenderovics Katalin. Preminuo u subotičkoj bolnici od posljedica oboljevanja na bojišnici, 5.09.1914. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1141/1915.66. Tumbasz Laketics Márk, pučki ustanik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vje-roispovjesti, 20 godina, vrtlar,otac Simon, maj-ka Jaramazovics Terézia. Poginuo kod mjesta Jablonki (Galicija, ruska bojišnica, danas Jablon-ka,Poljska) 28.02.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 979/1917.67. Tumbasz Márk, pučki ustanik, m. kraljev-ska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 39 godina (r. 1876.), poljopri-vrednik, subotički stanovnik, otac József, majka Kopunovics Anna. Poginuo kod mjesta Kirliba-ba (Radnalajosfalva, Bukovina, ruska bojišnica, danas Cârlibaba Nouă, Rumunjska) 24.08.1916. Upisan u knjigu umrlih 6. m.k. domobranskog pješakog puka po br. 1343. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1211/1917. 68. Tumbasz Mátyás, pučki ustanik, m. kraljev-ska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 37 godina, poljoprivrednik, otac Dániel, majka Rudics Ilona. Poginuo kod mjesta

Calakulba (?) 8.08.1917. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1175/1918.69. Tumbasz Szaniszló, pričuvni vojnik, 86. car-ska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjero-ispovjesti, 32 godina, mesar, otac József, majka Vukov Katalin. Preminuo u Subotici od posljedi-ca upale pluća, 31.05.1917. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 967/1918.70. Tyokics István, pučki ustanik, m. kralj. 29. domobranska pješačka pukovnija. 20 godina, nadničar, otac Gergely, majka Kopunovics Mag-dolna. Preminuo u Subotici od posljedica obolje-vanja od tuberkuloze na bojišnici, 29.02.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 2353/1917.71. Uzumovics /Usumovics/ József, pričuvni voj-nik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokato-ličke vjeroispovjesti, 32 godina, poljoprivrednik, otac Máté, majka Rudinszki Mária. Poginuo kod mjesta Korszylow – Mogila (Galicija, ruska bojišni-ca, danas Ukrajina) 12.08.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 881/1918.72. Vidakovics Benedek, pučki ustanik m. kraljev-ska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vje-roispovjesti, 35 godina (r. 1876.), poljoprivrednik, subotički stanovnik, otac Benedek. Poginuo u mini-ljojskoj šumi (ruska bojišnica) 15.09.1915. Upisan u knjigu umrlih 6. m.k. domobranskog pješakog puka pod br. 964. Subotički Matični ured ubilje-žio u knjigu umrlih pod br. 807/1916. 73. Vidakovics Bódog, pješak, car. i kr. 86. pukovnija III. pješački bataljun. Rimokatolič-ke vjeroispovjesti, 30 godina, poljoprivrednik, otac Péter, majka Benics Veronika. Poginuo kod mjesta Selo (italijanska bojišnica) 20.09.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umr-lih pod br. 778/1918.74. Vidakovics Félix, pučki ustanik, m. kraljev-ska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 28 godina, otac Gergely, majka Gabrics Krisztina. Poginuo kod mjesta Chyrow (Galicija, ruska bojišnica, danas Khriv, Ukraji-na) 10.01.1915. Subotički Matični ured ubilje-žio u knjigu umrlih pod br. 487/1916.75. Vidakovics Ferenc, domobran, m. kr. 1. domobranska pješačka pukovnija. Rimokato-lik, 18 godina. Preminuo kod mjesta Kostanje-vica (danas Miren-Kostanjevica, Szlovenija) od


posljedica ranjavanja na bojišnici, 23.05.1917. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umr-lih pod br. 1619/1919.76. Vidakovics Hadnagy Jakab, pješak, car. i kr. 86. pukovnija III. pješački bataljun. Rimo-katoličke vjeroispovjesti, 26 godina, poljopri-vrednik, otac Lukács, majka Palkovics Veronika. Poginuo kod mjesta Selo (italijanska bojišnica) 26.09.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 777/1918.77. Villov Lázár, pričuvni vojnik, 86. carska i kra-ljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 22 godina, nadničar, otac Balázs, majka Szutusovics Ágnes. Poginuo kod mjesta Kamionka Strumilowa (Galicija, ruska bojišnica, danas Kamianka-Buzka, Ukrajina) 28.07.1915. Subotički Matični ured ubi-lježio u knjigu umrlih pod br. 600/1918.78. Vizin Gergely, pučki ustanik, m. kr. 6. pučka pješačka pukovnija, 35 godina, subotički stanovnik. Poginuo kod Šabca 10.11.1914. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 95/1915.79. Vizin István, pučki ustanik, 86. carska i kra-ljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 19 godina, nadničar, otac János, majka Kollár Ivánka. Poginuo kod mjesta Jezierzanka – Mogi-la (Galicija, ruska bojišnica, danas Ukrajina) 25.10.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1665/1918.80. Vizin János, pješak u 86. car. i kr. pukovniji. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 22 godina, poljo-privrednik, majka Moravcsics Terézia. Preminuo kod Rume od posljedica oboljevanja na bojišni-ci – trbušni tifus, 8.03.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 679/1918.81. Vizin Lajos, pučki ustanik, 86. carska i kraljev-ska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 26 godina, nadničar, otac János, majka Nimcsevics Julianna. Poginuo kod mjesta Radzwilov – Krupiec (ruska bojišnica) 6.09.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 529/1918.82. Vojnics Antal, pučki ustanik, m. kr. 4. domo-branska pješačka pukovnija. Rimokatoličke vjero-ispovjesti, 19 godina, nadničar, otac József. Pogi-nuo kod Šibenika, 15.04.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1670/1917.83. Vojnics Hajdú Pál János, desetnik, 86. car-ska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vje-roispovjesti, 31 godina, poljoprivrednik, otac

Lázár, majka Dulics Terézia. Preminuo kod mje-sta Piotrkowba (Galicija) od posljedica obolje-vanja na bojišnici od tifusa, 21.02.1915. Subo-tički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 978/1917.84. Vojnics Indrics Márk, pješak u 86. car. i kr. pukovniji. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 22 godi-na, cipész, otac Miklós, majka Gorcsik Terézia. Poginuo kod mjesta Gajorowkába (Galicija) od posljedica ranjavanja na bojišnici 10.08.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umr-lih pod br. 878/1918.85. Vojnics P. Mihály, pučki ustanik, 86. car-ska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vje-roispovjesti, 36 godina, nadničar, otac Simon, majka Kapronczi Anna. Preminuo u Subotici od posljedica oboljevanja na bojišnici, 23.06.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1248/1918.86. Vojnics Purcsár István, pučki ustanik, m. kr. 6. domobranska pješačka pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 49 godina (r. 1867.), poljoprivred-nik, stanovnik Subotice, otac Márton, majka Kova-csics Veronika. Preminuo u Subotici od posljedi-ca oboljevanja na bojišnici od tuberkuloze, 25.7. 1917. Upisan u knjigu umrlih 6. m.k. domobran-skog pješakog puka pod br. 2888. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 2164/1917.87. Vojnics Purcsár József, pješak u 86. car. i kr. pukovniji. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 24 godina, poljoprivrednik, otac Jakab, majka Szu-darovics Klára, supruga Vujkovics Lámics Alojzia. Poginuo kod mjesta Novyslawba (?) od poslje-dica ranjavanja 29.07.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 683/1918.88. Vojnics Tunics Rókus, pričuvni vojnik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vje-roispovjesti, 26 godina, nadničar, otac Bódog, majka Rudinszki Terézia. Poginuo kod mjesta Korszylow – Mogila (Galicija, ruska bojišnica, danas Ukrajina) 15.10.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 622/1918.89. Vujevics Albert, pučki ustanik, m. kra-ljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokato-ličke vjeroispovjesti, 36 godina, poljoprivred-nik, otac Lázár, majka Bosnyák Eszter, supruga Brcsics Kosztics Rozália. Preminuo u Subotici

66



67


10.12.1917. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1168/1918.90. Vujevics Antal, pučki ustanik, m. kraljev-ska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 34 godina (r. 1881.), poljopri-vrednik, otac György, majka Bercsik Annamária. Poginuo kod mjesta Rarancze (Bukovina, ruska bojišnica, danas Ridkivtsi, Ukrajina) od poslje-dica raanjavanja, 1.02.1916. Upisan u knjigu umrlih 6. m.k. domobranskog pješakog puka pod br. 830. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 2055/1916. 91. Vujevity István, pješak u 86. car. i kr. pukov-niji. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 28 godina, nadničar, subotički stanovnik, otac Kázmér, majka Bosnyákovits Eszter. Poginuo kod mjesta Chyrow (Galicija, ruska bojišnica, danas Khriv, Ukrajina) 14.10.1914. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1104/1915.92. Vujkovics Lamics István, pučki ustanik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vje-roispovjesti, 19 godina, otac Antal, majka Ruski V. Veronika. Poginuo kod mjesta Jezierzanka – Mogila (Galicija, ruska bojišnica, danas Ukraji-na) 26.06.1917. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1065/1918.93. Vujkovics Lamics Rókus, pričuvni vojnik, m. kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokato-ličke vjeroispovjesti, 28 godina, poljoprivrednik, otac Alajos, majka Bacska Ágnes. Poginuo kod mjesta Tatarka Rebencsik (Rusija), 22.11.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umr-lih pod br. 2078/1917.94. Vujkovics Márton, pučki ustanik, m. kraljev-ska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 20 godina, poljoprivrednik. Pogi-nuo kod mjesta Brzezany (Galicija) 30.09.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 302/1918.95. Vukmanov József, pučki ustanik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjerois-povjesti, 30 godina, zidarski šegrt, otac István, majka Evetovics Anna. Poginuo kod mjesta Rogozna – Krukienice (Galicija, ruska bojišnica, danas Krukenics, Ukrajina), 28.05.1915. Subo-tički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 2202/1917.

96. Vukmanov S. Miklós, pučki ustanik, carska i kraljevska 86. pješačka pukovnija III. bataljun. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 19 godina, poljo-privrednik, otac Antal, majka Bosnyák Mária. Poginuo kod mjesta St. Peter (italijanska bojišni-ca), u VI. ofenzivi na Isonzo, 16.08.1916. Subo-tički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1677/1918.97. Vukmanov Simokov Pál, pješak u 86. car. i kr. pukovniji. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 33 godina, subotički stanovnik. Preminuo kod mjesta Skrbina (danas Škrbina, Slovenija) od posljedica ranjavanja na bojišnici, 25.11.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umr-lih pod br. 1302/1917.98. Vukov János, pješak, carska i kraljevska 86. pješačka pukovnija III. bataljun. Rimokatolič-ke vjeroispovjesti, 22 godina, poljoprivrednik, subotički stanovnik, otac Márk, majka Sokcsics Julianna. Preminuo kod mjesta Laibach (danas Ljubljana, Slovenija) od posljedica oboljevanja na bojišnici – tifus, 9.02.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 2341/1915.99. Vukov Pál, pučki ustanik, 86. carska i kra-ljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 31 godina, nadničar, otac János, majka Sztantics Cecília. Poginuo kod mjesta Seredynce (Galicija, ruska bojišnica, danas Ukrajina) u Brusilovlje-voj ofenzivi, 9.06.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 792/1918.100. Vukov Tamás, pučki ustanik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispo-vjesti, 26 godina, poljoprivrednik, otac János, majka Pusics Rozália. Poginuo kod mjesta Kru-kienicze – Buchowice (Galicija, ruska bojišnica), 15.06.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 535/1918.101. Vukovics Antal, pučki ustanik, carska i kraljevska 86. pješačka pukovnija III. bataljun. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 31 godina, poljo-privrednik, otac Márk, majka Gyolmics Eszter. Preminuo kod mjesta St. Veitben (Karintia, danas Sankt Veit, Slovenija) od posljedica oboljevanja na bojišnici, 10.11.1917. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1794/1918.102. Vukovics Balázs, domobran, m. kraljev-ska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 20 godina (r. 1894.), otac Jere-


miás, majka Csemkasics Anna. Poginuo kod mjesta Neudorf – Poczajovice (Galicija, ruska bojišnica), 20.05.1915. Upisan u knjigu umrlih 6. m.k. domobranskog pješakog puka pod br. 1473. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1803/1916. 103. Vukovics János, pučki ustanik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispo-vjesti, 45 godina, poljoprivrednik, otac Alajos, majka Kuluncsics Dominika. Preminuo u Subo-tici, 22.06.1917. Subotički Matični ured ubilje-žio u knjigu umrlih pod br. 1778/1918.104. Vukovics József, pješak, 86. carska i kraljev-ska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 27 godina, poljoprivrednik, otac Alajos, majka Szu-knovics Katalin. Poginuo kod mjesta Seredynce – Worobijowka (Galicija, ruska bojišnica, danas Ukrajina), 11.06.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 814/1918.105. Vukovics Mátyás, pučki ustanik, m. kraljev-ska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovjesti, 19 godina (r. 1896.), poljopri-vrednik, otac Kálmán, majka Bács Anna. Pogi-nuo kod mjesta Kirlibaba (Radnalajosfalva, Buko-vina, ruska bojišnica, danas Cârlibaba Nouă, Rumunjska), 13.09.1916. Upisan u knjigu umr-lih 6. m.k. domobranskog pješakog puka pod br. 1239. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 2162/1917.106. Vukovics Miklós, pučki ustanik, 86. car-ska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vje-roispovjesti, 22 godina, poljoprivrednik, otac Ferenc, majka Osztrogonácz Paulina. Poginuo Korszylow – Mogila (Galicija, ruska bojišnica, danas Ukrajina), 19.02.1917. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 944/1918.107. Vukovics Sebestyén, pričuvni vojnik, pješak u 86. car. i kr. pukovniji. Rimokatoličke vjerois-povjesti, 24 godina, poljoprivrednik, subotički stanovnik, otac József, majka Markovics Jozefa. Poginuo kod mjesta Siucice (ruska bojišnica, danas Poljska), 20.12.1914. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1119/1915.108. Vukovics Simon, husar, m. kralj. 4. domo-branski husarski puk. Rimokatoličke vjeroispo-vjesti, 33 godina, poljoprivrednik, majka Anna. Poginuo kod mjesta Wygoda (Galicija, ruska bojišnica), 3.06.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 525/1917.

109. Vukovics /Vujkovics/ József, pučki ustanik, m. kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimo-katoličke vjeroispovjesti, 30 godina (r. 1885.), zidar, otac János, majka Lalics Mária. Poginuo kod mjesta Kirlibaba (Radnalajosfalva, Buko-vina, ruska bojišnica, danas Cârlibaba Nouă, Rumunjska), 12.09.1916. Upisan u knjigu umr-lih 6. m.k. domobranskog pješakog puka pod br. 1235. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 2156/1917.110. Zvekan Dömötör Mihály, pučki ustanik, m. kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimo-katoličke vjeroispovjesti, 39 godina (r. 1876.), trgovac, subotički stanovnik, otac István, majka Mikovits Katalin, neženjen. Preminuo u Subotici od posljedica oboljevanja na bojišnici – tuberku-loza,9.07.1916. Upisan u knjigu umrlih 6. m.k. domobranskog pješakog puka pod br. 2840. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umr-lih pod br. 1161/1917 i 1238/1917.111. Zvekan István, pučki ustanik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjerois-povjesti, 40 godina, krojač, otac Márk, majka Nimcsevics Matild. Poginuo kod mjesta Seredyn-ce (Galicija, ruska bojišnica, danas Ukrajina), u Brusilovljevoj ofenzivi, 6.06.1916. Subotič-ki Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1299/1918.112. Zvekan Mihály, pučki ustanik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispo-vjesti, 35 godina, brijač, otac János, majka Jec-zics Mária. Preminuo u Subotici od posljedica oboljevanja na bojišnici, 30.04.1917. Subotič-ki Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1096/1918.113. Zvekanov József, pučki ustanik, m. kralj. 19. domobranska pješačka pukovnija. Rimoka-toličke vjeroispovjesti, 41 godina, poljoprivred-nik, otac Vince, majka Kovács Ágnes. Poginuo kod mjesta Csernovitze (Galicija) od ranjavanja metkom, 18.01.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1256/1916.114. Zvekanovics György, husar, car. i kralj. 8. husarskom puku. Rimokatoličke vjeroispo-vjesti, 25 godina, nadničar, otac Simon, majka Jaramázovics Ilona. Poginuo kod mjesta Kirliba-ba (Radnalajosfalva, Bukovina, ruska bojišnica, danas Cârlibaba Nouă, Rumunjska), 18.09.1916. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1408/1917.

68



69

O prostituciji u Subotici ... 69-74

Prostitucija, „najstariji zanat”, gotovo nikada nije trebala da brine za svoj položaj na tržištu - zain-teresovanih za tu vrstu delatnosti bilo je uvek; kako kupaca tako i prodavaca. Menjao se samo odnos društva i vlasti prema toj društvenoj pojavi. Od slobodnog upražnjavanja pre rata, potisnu-ta je u periodu izgradnje „novog socijalističkog morala” van zakona, ali to naravno nije bilo dovoljno i da dovede do njenog iskorenjivanja. U periodu Kraljevine ona je bila dozvoljena, odnosno tolerisana u određenim, propisanim zakonskim okvirima. U Subotici, trećem gradu po broju stanovnika u Jugoslaviji, gde je tradi-cionalno postojao izuzetno veliki broj krčmi, kafana, hotela i drugih ugostiteljskih objekata, od kojih su mnogi bili i stecište prostitutki 1, ona je zaista nalazila pogodne uslove. Ženske osobe, koje su se bavile prodajom svo-jih seksualnih usluga u Subotici, morale su u to doba da budu registrovane. Vlasti su, stro-go vodile računa samo o tome da se kontrolom zdravstvenog stanja evidentiranih prostitutki smanji mogućnost širenja polnih bolesti. Saču-vane knjige o evidenciji prostituki, od 1925. do 1941. godine, koje je vodila gradska zdrav-stvena služba - Gradski fizikat, kontrolišući nji-hovo zdravstveno stanje - zaraženost polnim bolestima, svedoče o raširenosti prostitucije2. Broj upisanih je varirao od 65 u 1938, do 691 u 1941. godini. Godine 1925. broj kontrolisa-nih „bludnica” je bio 171, 1927. - 276, 1932. - 392, 1939 - 300 a 1940.-645.3 Podaci iz tog

1 Povijesni arhiv Subotica (dalje PoAS),F:55, Udruženje ugostitelja, 43/1932. Broj krčmi je 1932. godine iznosio 129, gostionica 21, narodnih kuhinja 8, konačišta 3, itd. Ukupan broj ugostiteljskih radnji je u čitavom međurat-nom periodu prelazio 200.2 PoAS, Senat grada Subotice F:47.1006, 1007.3 isto

izvora, pošto je upisivano mesto rođenja i dob „bludnica” kao i adresa gde se nalazi u gradu, govore da je samo 10 do 20% tih žena bilo iz Subotica, a ostale iz bliže okoline te drugih kra-jeva zemlje ali i iz inostranstva. To samo po sebi svedoči i o konjukturi i ekonomskim motivima koji su privlačili zainteresovane ženske osobe da tu vrstu „rada” obavljaju u Subotici. U slučaje-vima ustanovljene polne bolesti, za njih je bilo obavezno lečenje u Gradskoj bolnici, a u knji-gu je upisivano „nesposobna za bludničenje”. Kao „ulica crvenih fenjera” jedna od najpozna-tijij je bila Topnička ulica (danas Bihaćka). Ta adresa se najčećše i javlja u evidencijama, kao mesto gde su zaposlene prostitutke.4 Tako je 1925. godine (kada ih je registrirano 171), kao adresu gde obavljaju posao, njih čak 160 imalo Topničku ulicu, i to u kućama pod brojevima 4,

4 Isto. Prijavljivane su od kućnih brojeva 4 do 28. Jednu od niza javnih kuća (krčmi) u toj ulici (Topnička 4) držao je Živko Ivan. PoAS, F:47. XX 71/1926.

O prostituciji u Subotici prije i nakon II. svjetskog rata

STEVAN MAČKOVIĆ


6, 8, 11, 13, 18, 20 ili 28. Samo ih je 11 radilo na drugim mjestima. U “Kafani Beograd” – 2, u “Hotelu Nacional” (soba 24) - 5 i u “Hotelu Zla-no Jagnje” – 4.5

U nekoliko navrata, više instance vlasti su poku-šavale da preduzmu neke mere za sprečavanje prostitucije. Tako su državni tužilac u Subotici i Gradska policija, 1930. godine, pokrenuli inici-jativu za zabranu prostituisanja. Povodom toga su vodili prepisku sa gradonačelnikom.6 A on je u svom odgovoru navoeo da treba raditi na ugu-šivanju sistema eksploatacije devojaka ali i da je neosnovano traženje da se same javne kuće ukinu.Slična akcija, započeta je 1937. godine. Uredbom Kraljvske banske uprave („Uredba o merama za suzbijanjen prostitucije”), u skladu sa Zakonom o polnim bolestima, predložene su mere za njeno suzbijanje i sprečavanje.7 Njome su stavljeni van zakona svi propisi „o priznavanju prostitucije kao profesije”. Predviđeno je da se ovo „društveno zlo” prvenstveno suzbija eduka-tivnim merama - zdravstvenim prosvećivanjem naroda, socijalnim merama - zbrinjavanjem siro-mašne i nezaposlene ženske omladine, borbom protiv alkoholizma i pornografije i osnivanjem posebnih ustanova za „posrnule devojke”, ali i „diskretnom kontrolom sumnjivih hotela,prenoći-šta i lokala”. Pored toga nalaže se i niz zabrana: „zapošljavanje svih neudatih a udatih mlađih od 30 godina, kao sobarica po hotelima uopšte a kao kelnerica u lokalima gde se toči alkohol posle 21 čas. Svim ženskim zaposlenim u zabavnim i uopšte javnim lokalima zabranjeno je da sa gostima sede i zabavljaju se”; kao i presretanje na ulici i nuđenje usluga prostitucije.8 U poseb-nim domovima za „posrnule devojke” one bi se navikavale na pošten način privređivanja, putem raznih zanatskih tečajeva,a ukoliko te mere ne daju odgovarajuće rezultate, smeštale bi se u ludnice, „specijalna zavode pri odeljenjima za

5 PoAS, F.47.1006. Knjiga evidencije prostitutki.6 PoAS, F:47.Gr.1281/1930. Funkciju gradonačelnika tada je vršio penzionisani general Selimir Ostojić. 7 PoAS, F:57.Sresko načelstvo, 1351/1937. U predmetu se nalazi sama Uredba kao i odgovor sreskog načelnika.8 isto

nervne bolesti.”9 Kaznene odredbe predviđale su i novčane kazne od 1000 do 10 000 dinara. Ali, subotički Sreski načelnik, pravnik dr Veljko Momirović, u svom kritičkom odgovoru nad-ležnim vlastima, iznosi drugačije mišljenje.”O-vo Načelstvo ne deli mišljenje da treba ukinutu priznanje prostititucije i da povodom toga osta-ne i dalje na snazi Zakon o suzbijanju polnih bolesti.” U zaključku predlaže „...da se što hit-nije donese Zakon o slobodnoj prostituciji, jer je zaista nemoguće vršiti kontrolu svih zabavi-šta i skrivenih sobica u jednom velikom gradu. Međutim lakše je kontrolisati slobodne prostitut-ke koje će radeći slobodno onemogućiti tajnu prostituciju i na taj način imaćemo manje pol-nog oboljenja i zdraviju rasu.”10

Uredba je ostala samo izraz namera banskih vla-sti, u praksi nije zaživela. Materijalna oskudica nije omogućila osnivanje domova za devojke. Berze rada nisu bile u mogućnosti da nađu hle-ba za sve nezaposlene, kampanje prosvećivanja nisu davale rezultata. Upravo u godinama pred rat prostitucija je cvetala, beležeći najveći porast.Nakon rata, sa izgradnjom novog društveno-eko-nomskog sistema, dolazi i do zabrane prostituci-je. Propaganda je grmela o potrebi borbe protiv „neprijatelja naroda” kao i svih nazadnih eleme-nata starog uređenja, gde je uvrštena i prostitu-cija. Agilni organi reda novih vlasti - Milicija, imala je pune ruke posla. „Borba protiv spekula-nata, crnoberzijanaca, parazita, sabotera i ostalih neprijatelja naroda - eto to su najvažnije smernice našeg rada.”11 Obrazovani su posebni logori za Nemce12, sekeljske Mađare, ratne zarobljenike ali i za prostitutke. Svi logori na teritoriji Okruga, stajali su 1946. godine pod upravom Sekcije za logore pri Okružnom Narodnooslobodilačkom odboru. Kada su čak i neopravdano nezaposleni - hvatani i odvođeni na prisilni rad, ni za prosti-tutke nije bilo moguće očekivati bolju sudbinu.

9 isto10 isto11 PoAS, F:70. 13 182/1945. Izveštaj subotičkog Otseka za unutrašnje poslove, Glavnon Narodnooslobodilačkom odboru Vojvodine 10.7.1945.12 Logor u Sekiću (potonji Lovćenac) bio je jedan od najvećih u okolici Subotice. vidi: Stevan Mačković, Logor za Nemce u Sekiću (1944-1946), Ex Pannonia 8, Subotica 2004, str. 16-27.

70



71


A da se prostitucija i dalje upražnjavala i to na mestima koja su zabeležena u predratnom perio-du saznajemo iz jednog postupka, koji je vođen protiv Grge Neorčića, koji se javlja kao vlasnik gostionice u Topničkoj ulici br.4.13 U akciji Mili-cije ustanovljeno je da u njoj ordiniraju prostitut-ke koje su uhvaćene na delu.”Ustanovljeno je da je ta radnja postala centar raznih bludnica, koje vrše blud u vidu profesije... „ stoji u izveštaju Milicije. „Već duže vreme kako organi krivične milicije prate sumnjivu kuću u Topničkoj ulici br. 4. “Svestranim radom su uspeli da utvrde da se tamo podvađaju mlade devojke raznim muškar-cima i vojnim licima uz novčanu nagradu. Organ milicije Savić Nikola, zatekao je Mariju Dul(...) na krevetu sa jednim vojnikom, sa kojim je ista vodila blud.” 14 Iz zapisnika saslušanja Marije Mil(...), jedne od sumnjivih ženskih osoba čita-mo da je priznala prostituciju.”Istina je da sam ja više puta naučila vršiti tajni blud sa raznim licima koji su mi zato i plaćali ali moram nagla-siti da sam siromašna devojka, bez posla, te da sam na to bila prisiljena.” Pored toga u zapisniku stoji i njena izjava kojom objašnjava motivaciju za bavljenje tom vrstom posla. Kada ju je jedna drugarica nagovarala da se zaposli u fabrici, ona je odgovorila „...da nije luda kada može zaraditi za jedan da na pi(..)i 500 dinara.”15

Zbog otkrivenog legla bluda, protiv Neorčića je pokrenut prekršajni postupak, i 1947. godine mu je oduzeta dozvola za ugostiteljsku radnju.16

13 PoAS, F:68. Gradski NO, 5368/1946. Neorčić je vlasnik lokala u Topničkoj 4 od 1932. godine. Travnja 1946. godine vodi se prekršajni postupak protiv njega.14 isto15 Isto. Prosečna zarada fabričkih radnika je iznosila oko 2000 dinara.16 PoAS, F:68. XI 5368/1946

A kakve mere je preduzimala nova vlast protiv prostitutki? One su odvođene u posebne logo-re - popravilišta za prevaspitavanje. Dobijale su smeštaj, hranu, a za rad, pretežno poljoprivred-ne poslove, i skromne dnevnice.Vršen je vaspit-no ideološki uticaja na njih. Posebno odeljenje „Zdravstvena Milicija” vršila je pored kontrole namirnica i poslove suzbijanja prostituticije, pol-nih bolesti i prosjačenja.Iz Milicijskog izveštaja saznajemo nešto kon-kretnije. „Za skitničare, prostitutke itd, formi-rali smo na jednom većem napuštenom imanju popravilište. Osobe smeštene u ovo popravilište rade u vinogradu a u isto vreme vrši se vaspitač-ki rad među njima.”17 „Prostitutke su sakuplja-ne i upućene na napušteno imanje Piuković na Kelebiji18 gde su uposlene na poljoprivrednom imanju. Shodnim postupkom podučavanjem, predavanjem i savetovanjem, pokušava se iste priviknuti na rad i pošten život.” stoji u izveštaju o radu Milicije jula 1945. godine. Dalje se navo-

17 PoAS, F:70.13 182/194518 Imanje, pretežno pod vinovom lozom bilo je samo dio veleposeda Piukovics Józsefa (Josipa Piukovića) (1860.- ?). Ono se nalazilo na Kelebiji, danas sa leve strane puta prema Tompi neposredno pre graničnog prelaza. Stambena zgrada na majuru Piukovića je postojala već 1879. godine. Danas je potpuno preuređena i u njoj posluje restoran „Majur”. Piuković je bio obrazovan čovek, završio je pravni fakultet, ali se nije bavio advokaturom već se posvetio unapređenju svog imanja. Čitajući, putujući po svetu uvideo je prednosti savremene poljoprivredne proizvodnje i od svog imanja je stvorio moderno, uzorno gazdinstvo. Piukovićev posed je iznosio 870 kat. jutara, od čega je bilo 150 kat. jutara vinograda i voćnjaka. Na Žedniku je posedovao uzorno imanje s fabrikom špirita. Piukovićev posed na Kelebiji je posle I. svetskog rata pao pod udar agrarne reforme. Od vinograda mu je ostavljeno 100 kat. jutara a posle II. sv. rata oduzeto celokupno imanje, koje je na kraju završilo usastavu RO„Peščara“, zatim „Mlekara“ Subotica.


di: “Tokom avgusta 1945. godine nastavljeno je dalje skupljanje prostitutki, koje se upućuju na državno imanje na rad na Kelebiju, gde za svoj trud dobijau platu po zakonskim propisima i gde se uče radu i moralno političkom vaspitanju za koje je određena jedna drugarica iz AFŽ-a.” Na tom imanju je u drugoj polovini 1945. godine bilo četrdesetak prostitutki. Kada je jula 1945. godine trebovana vakcina protiv tifusa, za logor na Kelebiji je zatraženo 40 doza.19 Na Kelebijiskom popravilištu za „posrnule žen-ske”, bio je predviđen sledeći dnevni raspored; rad na polju od 6 do 12, i od 14 do 17 časova. Dobijale su i dnevnice od 50 dinara. Ali prevas-pitavanje nije išlo lako. O teškoćama i proble-mima koji su pratili rad sa prostitutkama, pisao je 29.9.1945. godine, Pera Antunović, povere-nik napuštenog imanja Piuković na Kelebiji. On se žali na lica iz popravilišta; da beru grožđe i voće i nakon nekoliko usmenih molbi komadan-

19 PoAS, F:70.81.14025

tu logora da se spreči takvo ponašanje, i da tako nanose štetu imanju.20 Ali nije to bila jedina zamerka. Krnjaski Bog-dan21, član Uprave Narodnih dobara, podneo je 20.9.1945. godine, zapisničku tužbu Sekci-ji za narodnu miliciju, krivičnom odeljenju, u vezi ženskog poravilišta na Kelebiji. Navodi da je posle jedne noćne zasede ustanovio da poje-dini članovi vojske, koji se nalaze na istom ima-nju izlaze noću kod radnica na popravilištu, sa kojima stupaju u intimne veze. „Pokušao sam da izvidim celu stvar i posle jedne noćne zase-de ustanovio sam sledeće. Da pojedini članovi vojske dolaze noću kod prostitutki i vrše oblju-bu te tako usled raspuštenosti iste nisu voljne ni da rade savesno povereni im posao. Ustanovio sam da ni stražari toga logora ne vrše savesno svoju dužnost jer sami propuštaju da se isti blud i dalje sprovodi unatoč toga što su te devojke

20 PoAS, F:70.19971 21 Bogdan Krnajski, sin Uroša i Smiljane Ničić, rođen 1913. u Subotici, član Mesne Uprave narodnih dobara.

72



73


tamo poslate na popravilište. Molim nadležne vlasti da se skrene pažnja Komandi toga logora kako bi se stalo tome na put da se i dalje spro-vodi blud. Jer ovakvim nadzorom nad tim logo-rom neće se moći postići onaj uspeh koji mu je stavljen u zadatak.”22 A Narodna milicija je i narednom periodu vršila akcije hapšenja pro-stitutki i upućivala ih u popravilište.23 Ti događaji jasno ukazuju na krajnje neuspešne rezultate prevaspitavanja. Kao poljoprivredne rad-nice su pokazale vrlo slabe. Sklonjene i koncentri-sane na jednom mestu, one su i u tim okolnostima predstavljale čak veću opasnost za proklamovane ciljeve izgradnje boljeg i humanijeg društva - jer su uz pomoć onih koji bi trebalo da ih čuvaju i dalje pružali svoje usluge, u ovom slučju vojnicima.O krutom i nemilosrdnom postupanju sa pro-stitukama, nekih organa vlasti, govori i slučaj iz Bačke Topole. Na sednici Izvršnog odbora

22 PoAS, F:70. 1755623 Tako su 17.9.1945. godine upućene Margita J, Marija M. i Cilika L. PoAS, F:70. 17166

Okružnog NO, sekretar Geza Tikvicki, izve-štavao je o jednoj tački dnevnog reda- „slučaju druga Petkova”24, kome je javni tužilac odredio istražni zatvor zbog prekoračenja službene duž-nosti. U tim vremenima kada su graške takve vrste bile česte ipak je mera preduzeta protiv njega bila neubičajena. O tome zbog čega su mu viši organi zamerili saznajemo sledeće.Vladimir Pet-kov, načelnik odeljenja unutrašnjih poslova „... u toku meseca maja odobrio je hapšenje oko 20 prostitutki u Bačkoj Topoli, koje su sprovedene u Suboticu. Međutim kad su navedene ženske bile puštane kući izjavile su da su one hapše-ne dok one „fine” slobodno šetaju. Ovaj detalj je čuo drug Perl šef krivične milicije Gradskog NO, koji je odmah pitao koje su to ženske. Na ovo su imenovane izdiktirale Perlu oko 80 lica za koje su tvrdile da se bave prostitucijom.Tada je isplanirana racija u Bačkoj Topoli- organi kri-vične milicije iz Subotice, izvršili su raciju „...ali

24 PoAS, F:70.45. Zapisnik od 6.6.1946.


74


na jedan užasan način, koji je prevazišao čak i fašističke metode, napro-sto poveli su hajku pro-tiv nekih lica, bez da je prethodno provereno sve što je dobiveno, tako da su ovakvim postupkom organa narodne milicije povređena prava zaga-rantovana Ustavom, lič-na sloboda i neprikosno-venost stana.” Svi pokušaji za iskorenji-vanje prostitucije, kako pre tako i nakon rata, ostali su bez uspeha. U okolnostima građansko buržoaskog društva oni su imali prvenstveni cilj poboljšanje zdravstve-no - socijalne situacije. Sa uspostavom „diktature proleterijata” oni pored toga imaju i snažnu ide-ološku osnovu. Bez zai-sta dubokih socijalno ekonomskih promena, rezultati na tom polju nisu se ni mogli očeki-vati. Neuspješni poku-šaj prevaspitavanja pro-stitutki, upravo kao da je nagovještavao i krah sudbine čitavog velikog projekta izgradnje novih socijalističkih društvenih odnosa i stvaranja „novo-ga čovjeka“.


RACHEL BLUWSTEIN SELA

Rachel Bluwstein Sela, poznata pod pseudo-nimom Rahela, jed-no je od najpoznati-jih pjesničkih imena u suvremenoj židovskoj književnosti. O tome svjedoči činjenica da je izabrana, kao jedno od četiri velika izrael-ska pjesnička imena čiji se likovi nalaze na izraelskoj valuti (osta-la tri su Lea Goldberg, Šaul Černihovski i NatanAltermann). Njezine su pjesme obvezatna literatura u izraelskim škola-ma. Kako su mnoge od njih uglazbljene, Rahela je poznata u svim slojevima židovskog društva. Obzirom na težak život koji je imala, ali i sudje-lovanje u kulturnom oblikovanju novog Izraela, ima status književnog začinjavca.Rahela je rođena u ruskom gradu Saratovu 20. rujna 1890. godine, kao jedanaesta kći Issera-Lei-ba i Sofije Bluwstein. Djed joj je bio rabin velike židovske zajednice u Kijivu. Tijekom djetinjstva, njezina se obitelj preselila u Poltavu (Ukrajina), gdje je pohađala rusku i židovsku školu. Stekla je

srednjoškolsko obrazovanje. Evo kako piše 1908. g. iz Poltave, svojem prijatelju Moši Uzielu koji je bio na putu za Erec Izrael: «Što bih ti mogla poželjeti, Moše? Budi jak. Jak kako bi se mogao oduprijeti sudbini i svim životnim burama...» S 15 godina počela je pisati prve pjesme na ruskom jeziku. Kada joj je bilo 17 godina obi-telj se preselila u Kijev, gdje je Rahela počela studirati slikarstvo. Godine 1909., kada joj je bilo 19 godina posjetila je sa sPalestinu na putu za Italiju, gdje je planirala studirati umjetnost i filozofiju. Zajedno sa sestrom Šošanom stupi-la je Rahela na brod „Ruslan“ koji je plovio iz Odese u Palestinu i poslije dva tjedna plovidbe pred njima se pojavila luka Jaffa. O tome piše: “Brod je doplovio do obale i stalo. Žurno smo se popeli na palubu broda. O Bože! Kakav vidik! Nebo se sravnilo sa zemljom i postalo jedin-stvena cjelina. Crnim plaštem prekriva ih noć, ali tisuće i mnogo tisuća plamenova trepere tu i tamo. Srebrnaste stazice ocrtavaju se od ovih plamenova do mora. Duboka tišina. Ja kao da stojim usred noći i osluškujem glasove tišine...”

Tako ushićeno piše Rahela o svome prvom susre-tu sa zemljom predaka. Obuhvaćene ushićenjem sestre prisežu na vjernost ovoj zemlji i u zanosu pjevaju nacionalnu himnu “Tikva teina” (Naša nada). No, stvarnost ih brzo “spušta na zemlju”. U dotrajalom brodiću nakrcanom pridošlicama,

75

Ćetiri židovska pjesnika ... 75-113

Četiri židovska pjesnika kao paradigme vremena

i sudbine narodaĐURO VIDMAROVIĆ i JELENA ZARIČNA

RAHELA BLUWSTEIN SELA, JEHUDA AMIHAJ, ILAN SHEINFELD I ALEKSANDAR ŠIMONOVIĆ KOROTKO

Rahela kao mlada djevojka


Arapi prevoze djevojke na obalu i s omalova-žavanjem bacaju njihove skromne stvari na tlo. Ipak, početak u Erec Izraelu ne ukazuje na trpku gorkost razočaranja i gubitaka koji će s v reme-nom biti nazočni u Rahelinoj poeziji.

Sjećanje na susret s novom / starom Domovinom Rahela je pretočila u stihove:

Samo sam uspjela u sebi zaplakati:O svijete moj – kao svjedok mravljiNa rame sam stavila teret neugodanI iznemogla sam – sve mi je teže i teže. Ovo je put moj – doći do vrhunca;Sudbina dobrostiva – šaljivo i namjernoU ništa pretvara trud moj mravlji,Samo zbog zabave pritišće me i pritišće...

Sve što sam dobila – uništavaš do temelja.Tebi, sudbino – strahu, sve moje je suvišno... Zašto su tako blistale udaljene obale,Zašto su me dozivala prividna svjetla?

Rahela

Oduševljena cionističkim pokretom odlučuje ostati u Palestini – novoj/staroj Domovini ili Erec Izra-elu, i raditi kao cionistička pionirka. Cionističko vodstvo dodjeljuje joj mjesto Rehovot gdje radi

u novom voćnjaku. Kasnije se Rahela preselila u kibuc Kinneret na obalama Galilejskog mora, gdje je predavala u ženskoj poljoprivrednoj ško-li. Ovdje je upoznala cionističkog prvaka Aaro-na Davida Gordona ( 9. lipnja 1856. - 22 veljače 1922.), poznatijeg kao AD Gordon, koji je bio ideolog i duhovni vođa tzv. praktičnog cionizma i radničkog cionizma. On je izvršio veliki utjecaj na njezin život, i njemu je posvetila svoju prvu pjesmu na ivritu. Godine 1913., na savjet AD Gordona, otputovala je u Toulouse u Francuskoj na studij agronomije i crtanja. Iduće godine izbi-ja Prvi svjetski rat i Rahela se ne može vratiti u Palestinu, i stoga se vraća u Rusiju, gdje je radi kao učiteljica židovske djece-izbjeglica.U Rusiji je patila od siromaštva i napornog rada zbog čega se razbolijeva od tuberkuloze. Usamljena, bole-sna i gladna, imala je samo jedu nadu: povratak u Palestinu. Uspjela je 1919., nakon rata i pobjede boljševika, ukrcati se na prvi brod koji je iz Rusije plovio za Palestinu. Po dolasku smještena jena neko vrijeme u mali kibuc Deganija (danas Deganija A) podignut nedaleko Tiberijade, na Genezaretskom jezeru. Međutim, ubrzo nakon dolaska dijagnosti-cirana joj je tuberkuloza, tada neizlječive bolesti. Zbog toga nije mogla raditi s djecom zbog straha od zaraze. Morala je napustiti Deganiju i brinuti se sama za sebe.

Rahelina kućica u Jeruzalemu, ulica Proroka 64.(1925.)

Godine 1925. kratko je vrijeme živjela u maloj bijeloj dvorišnoj kući u Jeruzalemu. Putovala je iz Jeruzalema u Tel Aviv dajući ondje privatne satove francuskog jezika i ivrita, od čega je jedva preživljavala. Konačno, kada je bolest uznapre-

76



dovala, pjesnikinja je bila smještena u sanatorij za TBC bolesnike u mjestu Gedera.Rahela umrla 16. travnja 1931. u Tel Avivu, u dobi od 40. godina. Po vlastitoj želji pokopana je na groblju u Kinneretu, u grobu s pogledom na Galilejsko more.

Rahela je počeo pisati na ruskom jeziku kao mla-da djevojka. No, većina njezinih pjesama napi-sana je na ivritu i to posljednjih šest godina živo-ta. Običavala ih je poklanjati prijateljima. Među njima bio je i Zalman Rubašov s kojim je bila u

romantičnoj vezi. Njemu je posvetila veći broj ljubavnih pjesama. Rubašov je hebreji-zirao svoje ime u ZalmanS-hazar i pod time je imenom poznat kao treći predsjednik Države Izrael. Godine 1920. Rahelina prva pjesma, Raspoloženje, objav-ljena je u hebrejskom novina-ma Davar. Ubrzo je postala popularna u židovskoj zajed-nici u Palestini, a kasnije i u Državi Izrael.Rahela je poznata po lirskom

stilu, kratkoći pjesama i revolucionarnoj jedno-stavnosti poetskog raz-govornog izričaja. Većina njezine poezije otkriva pastoralni doživljaj Palesti-ne kao stare / nove Domo-vine židovskog naroda. Poetski diskurs odlikuje joj izuzetna glazbenost, jednostavan jezik i duboki osjećaji. Njezine ljubavne pjesme otkrivaju osjećaj osamljenosti, i čežnje za ljubavlju. Rahela je stvara-la pod utjecajem francuskog imaginizma i biblij-skih priča, ali najveći utjecaj na njezinu poezi-ju izvršila je ruska pjesnikinja Ana Ahmetova.

* Neželjeni susret u pogledu prolaznom.Izgleda nije susret. Ali se dogodio. Sve...U poluriječi, u riječi, u kolu riječi nezgrapnihIznenadna poplava sreće i boli sve će srušiti. I iz tih divota sve u sjećanje stavljam.Sve što je isplivalo negdje je nestalo, kad bi...Žarko čistu vodu iz tvog jezeraPiti ću prignuvši se, dok budem htjela.

KINERET

Ondje su planine Golana. Izgleda, možeš ih rukom dotaći.

77


Kibuc Degania Alef u vrijeme nastajanja

Rahelin grob


One ponosnom šutnjom naređuju: stoj!Drijemaju samotne i obasjane planine Hermo-na u spokoju.Samo hladnoća pada s vrhova vjetrovitih. Ondje palma nad jezerom sagiba svoje razli-stane grane;Mrsi se palma - nečešljanka, kao šiške dječaka - vragolana,Koji je iznenada tko zna odakle klisnuo na oba-lu KineretaI pljuska vodu nogama, a ona prozirno prska.

Ovdje je i zimi uz stazu cvijeće, bez broja i ne manje...Ovo je krv anemona, ovo je pravo zlato šafrana;Dani su tako lijepi, da je zelenilo sedam puta zelenije,A modrina neba deseterostruko modrija u jutro.

Čak kada osiromašim i pokorno odem među ljude,A srce će poželjeti ići do tuđih signalnih baklji...Da li ću moći izdati tebe, da li ću te moći zaboraviti, -Čarobno mlada i neizbježiva ljubavi moja?!

Tel Aviv 5687. (1927.)

S ruskog kao jezika posrednika preveli Đuro Vidmarović i Jelena Zaričnaja

JEHUDA AMIHAJ

Povodom 15. obljetnice smrtiJehuda Amihaj (engl. Yehuda Amichai) je najista-knutiji izraelski pjesnik, i jedna od vodećih figu-ra u svjetskoj poeziji od sredine 1960-ih godina.

(The Times, London, listopad 2000.)

Jehuda Amihaj je veliko ime ne samo židovske, već i svjetske poezije . Prije deset godina objav-ljeni su njegovi stihovi prevedeni na hrvatski jezik, u knjizi „Pjesme siromašnaproroka“, a moja je malenkost jedan od prevoditelja. Iduće, 2006. objavljena je veli-ka zbirka njegovih stihova u prijevodu Jelene Zaričnaje i mojem. Amihaj je Umro je prije 15. godina i ovaj je članak posve-ćen toj obljetnici. U Hrvatskoj je Amihajevo pje-sničko djelo predstavljeno u dvije zbirke: „Pjesme siromašna proroka“, Nova Istra, 2005., Istarski ogranak DHK – Pula, 2005 (prijevod: Jadran-ka Brnčić, Jelena Zaričnaja, MosheMeshulam i Tea Benčić Rimay) i „Ja, moje srce istok zapad“ ,Naklada Bošković, Split, 2006. (prijevod Đuro Vidmarović i Jelena Zaričnaja i a zastupljen je u antologiji „55 suvremenih židovskih pjesnika“, Naklada DHK-HB, Mostar, 2004., Đure Vidma-rovića i Jelene Zaričnaje

78


Jedna od povijesnih fotografija suvremenog Izraela: Rahela u kibucu Deganija A.,

1919.–1921.

„Ja, moje srce istok zapad“ ,Naklada 2005., Bošković“,

Split, 2006.

„Pjesme siromašna proroka“, Nova Istra, Istarski ogranak DHK

– Pula, 2005


Kao jedan od prevoditelja Amihajevih stihova na hrvatski jezik, imao sam čast 2008.predsta-viti antologiju „55 suvremenih židovskih pjesni-ka“ u dvorani Društva izraelskih književnika u Tel.-Avivu. Tom sam prilikom upoznao, pored većeg broja izraelskih kolega i udovicu Jehude-Amihaja, gospođu Hannu rođenu Sokolov. Tada sam dobio ljubazan poziv da budem gost u nji-hovoj kući. To se uskoro obistinilo. Sa mnom je bio dr. Viktor Radutsky, poznati književni pre-voditelj s ivrita na ruski i ukrajinski jezik. Dom Amihajevih nalazi se u jeruzalemskoj četvrti JeminMoshe, nedaleko čuvene vjetrenjače koju je podigao sir MošeMontefiore u 19. stoljeća. Na žalost, pjesnik više nije bio među živima, tako da su hrvatski stihovi koje sam čitao u nje-govome radnom kabinetu imali posebnu težinu.Navršilo se 15 godina od smrti ovog velikog pjesnika, ratnika i mirotvorca. To je prilika da se podsjetimo na njegov život i njegovo djelo.Jehuda Amihaj rodio se u Würzburgu 3. svibnja 1924, a umro u Jeruzalemu 22. rujna 2000. Krsno mu je ime bilo LudwigPfeuffer. Prema tadašnjem običaju židovski useljenici u Palestinu, svoja su europska imena i prezimena judaizirali i na taj način stvarali novu etničku homogenost, novi jišuv, u novoj/staroj Domovini. Tako je mladi LudwigFauffer postao JehudaAmihaj, što na ivri-tu znači „moj narod živi”.

BIOGRAFIJA – U Njemačkoj je obitelj Amihaj živjela skladno i imućno. Djeca su pohađala židovsku školu i učila ivrit, ali paralelno s nje-mačkim školama gdje su usvajala njemačku kul-turu. Jezik obiteljskog općenja kod Amihajevih, premda je bila riječ o židovskoj obitelji, bio je njemački. Jehudin otac i ostali muški članovi obitelji, na vrijeme su uočili morbidnu protuži-dovsku politiku Nacional-socijalističke partije

Njemačke, iselili se u Palestinu i na taj se način spasili od holokausta.Godine 1936. obitelj Amihaj je, mimo cionistič-kih udruga, sretno stigla u Palestinu koja se tada nalazila pod mandatnom vlašću Ujedinjenog Kraljevstva. Prvo mjesto njihovog nastavanja bilo je Petah Tikva, a nakon toga Jeruzalem. Nakon završetka vjerske gimnazije u mjestu stanova-nja, mladi JehudaAmihaj upisuje studij ivritske književnosti i biblijske povijesti na Židovskom sveučilištu u Jeruzalemu. Ovo Sveučilište ute-meljila je 1924., kao mjesto obrazovanja svoje kulturne, znanstvene i prosvjetne elite, novodo-seljena židovska zajednica u Palestini, ili “novi jišuv”1. Povijest “novog jišuva” počinje 1882. g., kada je grupa studenata iz Odese uspjela doći u tursku pokrajinu Palestinu i ondje kupiti neveli-ku zemljišnu površinu, upisati ju kao svoje vla-sništvo u gruntovnicu i nakon toga nastaniti se na toj zemlji pod šatorima, a onda zajedničkim

1 Godine 1882. počinje plansko useljavanje Židova u Palestinu s ciljem da ondje ostvare pravo na narodnosnu samobitnost, slobodu etničkog, vjerskog i duhovnog života. U Palestini je i do tada živjela u nekoliko gradova, poglavito u Jeruzalemu, manja skupina Židova koju su nazivali “stari jušuv”. Ova se zajednica bavila pretežito proučavanjem svetih knjiga i intelektualnim poslovima vezanim uz judaističku konfesiju. Živjeli su od milodara svojih sunarodnjaka u Europi, odnosno Americi. Pripadnici “starog jišuva” nisu s odobravanjem prihvatili useljenike “novog jušuva”, niti cionistički pokret za stvaranjem nove židovske Države, jer su smatrali kako je to suprotno učenju Tore.

79


55 suvremenih židovskih pjesnika,

„Naklada Bošković“, Split, 2006.

Prigodna fotografija u izdanju Istarskog

Ogranka DHK

Đuro Vidmarović predaje 2006. godine, Hanni Amihaj, u Tel Avivu,

u dvorani Društva izraelskih književnika, knjigu izabranih pjesama Jehude

Amihaja, njenoga pokojnog muža, prevedenih na hrvatski jezik.


naporima početi podizati nastambe i organizirati kibuce. Time počinje prvi židovski useljenički val, ili “Prva alija”.2 Nakon završetka studija Ami-haj radi kao profesor. Predavao je na mnogim akademskim institucijama u zemlji i inozemstvu.

2 ALIJA (na ivritu znači: uspon, penjanje). U židovskom bogoslužju pojam označava penjanje na uzdignuti stol u sinagogi, na kojem se čita određeno poglavlje iz Tore. Poslije rušenja Hrama 135. g. i propasti antičke židovske države, ovaj pojam označava vjerničku obvezu hodočašća u Zemlju Obećanu - Erec Izrael. Cionisti su pojmom alija nazvali useljeničke valove u Palestinu. Postojale su četiri alije. Prva 1882.-1905., Druga, 1905.-1914., Treća, 1914.-1924. i Četvrta, 1924.-1939. Preseljavanje Židova iz arapskih zemalja u Izrael naziva se “Alija B”.

Tijekom Drugog svjetskog rata služio je u Židov-skoj brigadi3 britanske vojske, koju je Vlada Ujedinjenog Kraljevstva pristala oformiti na

3 U želji da pokaže sklonost Židovima poslije objavljivanja Balfourove deklaracije, Vlada Ujedinjenog Kraljevstva dopušta da se u sastavu njezine vojske organizira tzv. Židovska legija koja se sastojala od tri bataljuna.

80


Würzburg, rodno mjesto Jehude Amihaja

Oznake koje su nosili pripadnici „Židovske brigade“

Petah Tikva početkom 20. st.


molbu cionističkog vodstva.4 U ovoj jedinici educiran je u ratnim uvjetima budući časnički kadar židovskih oružanih snaga. Nakon završet-ka rata Amihaj je, kao znalac arapskog jezika i vješt obavješatajac, uključen u akciju preselja-vanja židovskog pučanstva iz arapskih zemalja u Palestinu na prostor na kojem će biti stvorena Država Izrael. Akcija je uspješno izvedena pod nazivom „Alija B“ i Amihaj postaje pripadnikom elitne židovske ilegalne vojne jedinice koja se nazivala “Palmah”5. S jednom od brigada sudje-luje 1948. g. u pobjedničkom ratu koji su novo-

4 Cionističkim pokretom nazvan je pokret za nacionalno i političko oslobođenje Židova, tako što će se stvoriti za njih posebna političko-teritorijalna jedinica u kojoj će ostvariti suverenitet i osloboditi se dvomilenijskograsuća diljem svijeta. Bilo je nekoliko zemljopisnih lokacija u igri, ali je na kraju prevladalo prirodno uvjerenje da u obzir dolazi jedino njihova stara Domovina. Ovo rasuće, odnosno dijaspora, do koje je došlo 135. g. nakon neuspjelog Drugog židovskog ustanka protiv rimske okupacije, Židovi nazivaju galut. Prvo raseljavanje zbilo se 600.-538. pr. Kr., a naziva se Babilonsko sužanjstvo. Povijest njihovog galuta ispunjena je asimilacijom, stradanjima, progonima i istrebljenjima jer su ih u mnogim sredinama tretirali kao remetilački faktor. Unatoč tome oni su čuvali judaističku vjeru i zahvaljujući njoj i svoju etničko-konfesionalnu samobitnost. U XIX. st. sazrijeva ideja o povratku u pradomovinu. Godine 1894. obrazovani bečki književnik i novinar TheodorHezel (1860.-1904.) napisao je knjigu “Judenstatdt” (Židovska država) koja je postala podloga za nacionalistički Cionistički pokret. Godine 1897. na saboru u Baselu utvrđene su organizacione, ideološke i političke smjernice Cionističkog pokreta. Ime je dobio po brdu Sionu ili Cionu, jednom od brežuljaka na kojem je podignut Jeruzalem, a na kojem se nalazila vladarska palača antičkog izraelskog kralja Davida. Naziv ima snažno vjersko i simboličko značenje i odnosi se na nekadašnju slavu i moć židovske države za vrijeme kraljeva Davida i Salomona, ali i na postojanje Hrama Jahvinog kao središnjeg mjesta judaizma, bez kojeg niti jedno bogoslužje nema legitimiteta.5 PALMAH, skraćenica od “plugotmahac”, a znači “udarne čete”. Ovako je cionističko vodstvo nazvalo elitnu diviziju koja se istakla u Ratu za nezavisnost 1948. g. Divizija “Palmah” bila je udarna vojna formacija “HAGANE” (na ivritu: “obrana”) židovske poluvojne organizacije za samoobranu, koja je ojačala naročito poslije dolaska britanskih mandatnih vlasti. U ratu 1948. “Hagana” je prerasla u “CAHAL”, što je naziv sadašnje izraelske vojske (“C’vahagana le-Jisrael”) - OBRAMBENE SNAGE IZRAELA. “Hagani” je prethodio “HAŠOMER” (na ivritu: “Čuvar”) ilegalne oružane grupe koje su osnovali pripadnici “novog jišuva” već u prvim godinama useljavanja, kako bi se kibuci zaštitili od pljačke i napada beduinskih i arapskih skupina.

proglašenoj Državi Izrael navijestile susjedne arapske zemlje. Taj je rat u židovskoj povijesti poznat kao Rat za nezavisnost.Književni rad Jehude Amihaja počinje u vrijeme stvaranja nezavisne Države Izrael. Ova, 1948. godina, predstavlja, kako tvrdi poznati izrael-ski povjesničar nacionalne književnosti, Save-lijGrinberg6, razdjelnicu u suvremenoj ivritskoj književnosti. Budući da ivrit, a ne jidiš, postaje službeni jezik u novoj židovskoj Državi, književ-nost na ovom jeziku možemo nazvati i suvreme-nom književnošću židovskog naroda u Izraelu. U Državi Izrael žive pored Židova i Palestinski Arapi, pored nekoliko manjih nacionalnih manji-na, zbog čega pod navedenom sintagmom smi-jemo smatrati književnost izraelskih Židova, ili izraelsku židovsku književnost. Ivritska nije jedi-na židovska književnost. Židovski književnici u dijaspori nastavili su pisati pored ivrita, na jidi-šu (poglavito u SSSR-u), ladinu (judeoespanjol), ali i na jezicima zemalja u kojima su nastavili živjeti, pretežito engleskom i ruskom. Pisac i prevoditelj SavelijGrinberg o ovom raz-doblju u povijesti ivritske književnosti piše:“Četrdesetih i početkom pedesetih godina period je proglašavanja Države (1948.) i rata za neovi-snost. Ovo razdoblje nalazi svoj odraz poseb-no u pjesmama pjesnika razdoblja “Palmaha”… Pjesnici čije je stvaralaštvo povezano s počet-kom novoga pjesničkog pokreta su: David Avi-dan,7Jehuda Amihaj, Natan Zah8...U odnosu na ranija razdoblja, pisci u novom pjesničkom pokretu „bolje su reljefni, bolje osjećaju - indi-vidualiziranost tematike, leksičku višeslojnost i jezičnu razgovornu intonaciju“. Po struktur-nim osobinama kod njih prevladavaju slobodne ritmične kompozicije (kao protuteža` silaboto-ničkoj simetričnosti).

6 Savelij Grinberg, rođen 1914. u Rusiji. Pjesnik i prevoditelj. Kao odrastao čovjek uselio se u Izrael gdje je razvio živu književnu i prevoditeljsku djelatnost. Vrlo uspješno prevodi ivritsko pjesništvo na ruski jezik.7 David Avidan : (Tel-Aviv 1934.-1995.) Jedan od vodećih izraelskih pjesnika i začetnik avangarde u ivritskoj poeziji (prim. Đ. V.).8 Natan Zah rođen 1936. u Berlinu. Prekinuo je s pjesničkom tradicijom, tražeći prostor u svome stvaralaštvu u nesimboličkom i eksplicitnom govoru (prim. Đ. V.).

81



U odnosu na ovo razdoblje, ili točnije u njegovo-me početku, u izraelskoj se književnosti koristi-la terminologija: “DOR HAMDINA”, “PJESNICI `DOR HAMDINA`”; što se doslovno može pre-vesti kao Pokoljenje Države ili drugačije – Poko-ljenje nakon stvaranja Države Izrael. Kasnije su se pojavili i dopunski termini: PJESNICI 70-TIH GODINA`; PJESNICI 80-TIH GODINA`; NA PRAGU NOVIH SVRŠETAKA` U raznovrsnom pjesničkom pokretu prevladavaju u lirskim i lir-sko-epskim sadržajima osobni motivi, kontrasna-individualiziranost - to su crte koje objedinjuju, u suštini, sasvim različite pjesnike - različite poet-ske svjetove i doživljavanje svijeta” - zaključuje gospodin Grinberg.9

Izraelska znanstvenica i književnica, Dr. Hamu-tal Bar Jozef10, međutim, smatra da 1948. g. nije razdjelnica, već da se to desilo nešto kasnije. O tome piše slijedeće:“…Pobjeda u ratu za nezavisnost imala je viso-ku cijenu: moralo se ratovati s vojskama sedam arapskih država. Poslije Holokausta krenuo je val bjegunaca iz Europe, a u isto je vrijeme u Izrael pristiglo stotine tisuća Židova iz arap-skih država Bliskoga Istoka i Sjeverne Afrike. U Državi su živjeli ljudi s traumama zbog gubitka bliskih, razočaranih, s proživljenim raznim stre-sovima, često nesposobni pomoći jedni drugi-ma ili razumjeti jedni druge. Promjena u knji-ževnosti počela je ne u godini Holokausta i ne 1948. s početkom Rata za nezavisnost, već u drugoj polovini 50-tih, kada su objavljene prve pjesničke zbirke Jehude Amihaja, Natana Zaha, Davida Avidana, Dalije Ravikovič11i Dana Pagi-

9 Savelij Grinberg: Predgovor prevoditelja, Šira hadiša. Stranice nove izraelske poezije u prijevodu na ruski S. Grinberga, Jeruzalem, 1992.10 Vidi:”Антологияивритскойлитературы. Еврейскаялитература XIX - XX веков в русскихпереводах” (“Antologija ivritske književnosti. Židovska književnost XIX-XX st. u ruskim prijevodima”) Ruski državni filološki univerzitet, Moskva, 1999. Cijeli tekst objavljen je u antologiji “55 suvremenih židovskih pjesnika”, u prijevodu Đ. Vidmarovića i Jelene Zaričnaje, Društvo književnika Herceg-Bosna, Mostar, 2004. Gospođa Bar-Jozef je poznata i kao pjesnikinja. Rođena je 1940. u kibucu Tel-Jozef pore Genezaretskog jezera.11 Dalija Ravikovič rođena 1936. u predgrađu Tel Aviva. Godine 2006. izvršila suicid. Dobitnica najviše izraelske književne nagrade “HajimNahmanBijalik” za svoj pjesnički opus (prim. Đ. V.).

sa.12 Ova grupa pjesnika (sredinom 50-tih veći-na među njima imala je 20 i nešto više godina), pored svih razlika među njima, pisala je stiho-ve koji se jasno razlikuju od onih koji su stvo-reni 30-tih i 40-tih godina. Ipak moguće je naći određenu povezanost novih stihova s poezijom Davida Fogela,13 Abrahama Ben-Jicaka14 i Jako-va Štajnberga.15 - pjesnika koji su pisali 10-tih i 20-tih godina pod utjecajem zapadnoeuropske poezije modernizma. Poetika tih autora pretvo-rila se u normu, koja je prevladala u izraelskoj poeziji i gurnula u stranu HaimaGurija,16, Amira Gilboa17i druge pjesnike koji su nastavljali liniju Šlonskoga18, Grinberga19 i NatanaAltermana”20.Dakle, prema mišljenju profesorice Bar-Jozef, prva pjesnička zbirka JehudeAmihaja (“Sada i u druge dane”, objavljena 1955.) toliko je bila važna, nova i drugačija od svih ranijih pjesnič-kih uradaka, da predstavlja povijesnu razdjel-nicu u suvremenom ivritskom pjesništvu. Ona ovu tvrdnju obrazlaže slijedećim argumentima:“50-tih i s početka 60-tih godina XX. st. – nastav-lja gospođa Bar-Jozef - pred nama je, prije sve-ga, drugačija retorika: razgovorni jezik, manje uzvišeni ton, atmosfera svakodnevice, čak sivila. Odbacivanje `velikih` riječi, kao što su `vječ-

12 Dan Pagis, rođen 1930. u rumunjskoj Bukovini. Umro 1986. u Izraelu. Sveučilišni profesor, znanstvenik i pjesnik. (prim. Đ. V.)13 David Vogel (1891.-1944). Rođen u Ukrajini, stradao u holokaustu. Židovski pjesnik, romanopisac i pisac dnevnika.14 Abraham ben Jicak (1883.-1950.), lit. pseudonim Abrahama Zonne.15 Jakov Steinberg (1880.-1942.)16 Haim Guri, rođen 1923. u Tel Avivu. Amihajev ratni drug. Također vrlo cijenjeni ivritski pjesnik Dobitnik najviše književne nagrade “HajimNahmanBijalik” (prim. Đ. V.).17 Amir Gilboa, rođen 1917. u Ukrajini, umro 1984. u Izraelu. Jedan od vodećih izraelskih pjesnika eksperimentatora (prim. Đ. V.).18 Abraham Šljonski (Shlonsky) (6. ožujka 1900 .- 18. svibnja 1973) Rođen u Ukrajini, umro u Izraelu. Bio je značajan i dinamičan židovski pjesnik i urednik.19 Samuel Bernard Greenberg (13 prosinca 1893. - 16. kolovoz 1917.) bio je austrijski, a zatim američki židovski pjesnik i umjetnik. Umro kao mladić, od TBC-a.20 NathanAlterman (14. kolovoz 1910. - 28. ožujka, 1970.) židovski izraelski pjesnik, dramatičar, novinar i prevoditelj. Bio je vrlo utjecajan u cionističkim političkim krugovima, i prije i nakon osnivanja Države Izrael.

82



nost`, svijet`, Bog`, sveto`, molitva`. Kao drugo, napuštanje četverostiha, rime i organizira-ne silabotoničke metrike, od poznatih simetričnih oblika, u korist raznovrsnog eksperimentalnog građenja, koje proizlazi iz sadržaja specifičnih osjećanja pjesnika. Kao treće, manje figurativne opterećenosti. Rezultat toga, pjesme su postaja-le manje zagonetne i mnogoznačne, više razu-mljive. Kao četvrto `mi` iščezava i ustupa mje-sto `ja`. Osobna proživljavanja stupaju u prvi plan. To je apolitička poezija: iskreno govoreći, onakvi povijesni događaji kao što su sinajski i šestodnevni ratovi za nju nisu postojali. Njezi-ne glavne teme su: osobne traume, siročad, usa-mljenost, međusobni odnos muškaraca i žena, egzistencijalno stanje čovjeka, ne samo Židova ili Izraelaca. Pjesnik ne teži iskazati stanje druš-tva u danom trenutku, niti predstavljati izraelskog `suvremenika`. Kao peto, u većini stihova vla-da atmosfera pesimizma, beznađa, izgubljeno-sti, razočaranja koja se često pretače u ironiju. Kao šesto, nestaje vjere u tajanstvenost, u čuda i uzvišenost - pjesnik prihvaća rješenje u korist `sada i ovdje`, u životu i estetici. Odražavaju li ove promjene - nastavlja gospo-đa Bar-Jozef - samo socijalno-historijski položaj u državi 50-tih i 60-tih godina? Bez sumnje one odražavaju raspad vrijednosti svijeta cionistič-kih pionira, ljutnju i umor zbog previsoke cijene koju je morao platiti narod koji je prošao kroz Katastrofu, Rat za nezavisnost, potrese donese-ne valovima imigracije. No do ovih je promjena došlo i zbog osobnih sudbina pjesnika - Zaha, Amihaja, Pagisa, koji nisu znali prihvatiti kulturu `zdravoga Erec-Izraela` (kao uostalom ni Sabre: David Avidan i Dalija Ravikovič). Kod ova tri pjesnika materinski je jezik bio njemački, a nje-mačka je poezija - primarna. Osim toga, sva tro-jica proučavala su englesku literaturu na Židov-skom univerzitetu u Jeruzalemu, što je također značajno odredilo njihov literarni ukus. Za razli-ku od Amihaja, koji je odrastao u Jeruzalemu i u djetinjstvu dobio vjersko obrazovanje, Zah i Pagis pristigli su u zemlju kao već u europskom kulturnom duhu formirani ljudi. Zbog toga su se poezija 50-tih godina, a zatim i proza počele oslobađati utjecaja ruske kulture i preorijenti-

rati se na zapadne i posebno izraelske estetske orijentacije» - zaključuje dr. Hamutal Bar Jozef.Književna povjesničarka Ana Misuk21, indirek-tno prihvaća stav prof. Bar-Jozef:“Kao i mnogim književnicima ove generacije, - piše A. Misuk - ratna i pjesnička staza zajed-no su odredile njegov pjesnički put (misli na J. Amihaja, op. Đ. V.) . Prvih dana nastanka Izra-ela u tisku su se počele pojavljivati Amihajeve pjesme, ali prva knjiga, zbirka pjesama `Sada i u druge dane`, bila je objavljena tek 1955. g. kada je pjesnik već proslavio 30. rođendan. Tada postaje jedan od lidera novog smjera koji je dobio naziv: `Mlada poezija`, smjera koji je manifestirao neograničenost ljudske individual-nosti, čija je vrijednost postavljena iznad svake ideologije. Na ovaj način pjesnička generacija 50-tih godina suprotstavila se generaciji Alterma-na22 i Šlonskog23 koji su svoju stvaralačku ener-giju posvećivali pokretu ideja. … Amihaja su birali i biraju mnogi. On kao indivi-dualista koji je više puta tvrdio da vrijednost oso-be nadmašuje vrijednost društva ipak je istaknuti nacionalni pjesnik. U novoj ivritskoj književnosti od razdoblja Haima Nahmana Bijalika24 kojeg je cijeli židovski narod nazvao svojim nacionalnim pjesnikom, ovaj pojam bio je iskorišten još samo jednom i to u odnosu na Amihaja. Nacionalni zato što je - individualan, zato što je - osoban, zato što je stvorio melodiju života i vremena. Usput rečeno, to nije ni kontrast prema statu-su Bijalika, kao nacionalnog, jer i on je bio lirik koji je ozvučio upravo unutarnji duševni život svoje generacije.Amihaj ne dira u politiku, ne izmišlja parole. Ali politički lideri Izraela u odgovornim trenucima upravo kada treba nešto kazati svijetu u ime Izra-ela, citiraju upravo Amihaja. On ne želi postati Prorok, ali jednom u poluironiji odredio je sebe kao `proroka o tome što je bilo`.

21 AnnaMisuk: “Ja sam stigao slijedećih dana”, Bilješke iz židovske povijesti, br. 48, Moskva, 27. XI. 2004.22 Natan Alterman, rođen 1910. u Waršavi, umro 1970. u Izraelu. Dramski pisac, pjesnik, esejist, prevoditelj.23 Abraham Šljonskij (1900.-1973.) Jedan od začinjavaca suvremene ivritske književnosti (prim. Đ. V.).24 Hajim Nahman Bijalik, najveći pjesnik suvremene ivritske poezije. Rođen 1873. u Ukrajini, umro 1934. u Palestini (prim. Đ. V.).

83



JehudaAmihaj piše slobodnim ritmičkim kompo-zicijama, ritam je unutarnji. Lako se primjeću-je čak ipo nekim citatima, da su njegovi likovi rođeni od usporedbe pojmova suvremene civi-lizacije s kategorijama i poetikom `Tanaha`25, `Mišne`26 i klasičnih židovskih pjesnika srednjeg vijeka. U knjizi Izrael: ljudi i knjige`, objavlje-noj 1991., bila je predstavljen razgovor Jehude-Amihaja s Viktorom Raduckim27, prevoditeljem njegovih pjesama i proze. Ondje je on sam kazao o `povezivanju vremena` u ivritskoj umjetnič-koj riječi slijedeće: `Do ovih dana poezija je u srcu ivritske književnosti. Zamislite, kako je teš-ko biti ivritski književnik kada tvoja književnost kao početak ima Bibliju. Po mom mišljenju takav književnik ima samo dvije mogućnosti: skloniti se pred veličanstvom Knjige, odloživši na stra-nu pero, ili prihvatiti izazov i potruditi se pro-naći svoju riječ`.JehudaAmihaj pronašao je svoju riječ i već pola stoljeća on je jedan od najčitanijih i poštovanih i Izraelu, a ljubav cijelog svijeta zaslužio je filo-zofskim lirizamAmihaja, koji na židovski način spaja u jednom retku gorčinu s pronalaskom i gorčinu sa svjetlošću. Amihajeve pjesme preve-dene su na desetke jezika svijeta i u međuna-rodnim književnim krugovima od 2000. godine smatraju ga za jednog od realnih kandidata za Nobelovu nagradu za književnost28. Više puta Amihaj je znao reći da suvremeni svijet krši ideale i idealne nade što ne znači da ne treba sačuvati nadu u ostvarivanje ovih nada i ideala u budućnosti” - zaključuje gospođa Misuk.

25 BIBLIA HEBRAICA (Stari Zavjet) koja se na ivritu skraćeno naziva TNAH ili TANAH, prema početnim slovima pojedinih dijelova: TORĀ - NAUK, Petoknjižje, Zakon, N’VIĪM - PROROCI, i K’TUVĪM - SPISI (prim. Đ. V.). 26 MIŠNA (na ivritu: šana = učiti opetovanjem) je naziv za vjersko djelo koje sadrži kodifikaciju židovskih zakonskih i običajno pravnih propisa što su je oko 200. proveli patrijarh Jehuda ha Nasi i njegovi suradnici. Tumačenja teksta Mišne čine Gemaru, zbirku koja zajedno s Mišnom čini Talmud (prim. Đ. V.).27 Profesor na Židovskom sveučilištu u Tel Avivu. Slavist. Plodan prevoditelj ivritske književnosti na ruski i ukrajinski jezik. Autor ovih redaka posjetio je 2003. g. gospodina Raduckog u njegovom jeruzalemskom domu. Zahvalan sam na savjetima koje mi je dao prilikom rada na antologiji “55 suvremenih židovskih pjesnika”.28 Na žalost godine 2000. pjesnik umire.

Društvena i idejna pozicija JehudeAmihaja odre-đena je na samom početku njegovog stvaralač-kog puta, iskrenost, humanizam, težnja miru, ljubav prema čovjeku, prema narodu, prema Jeruzalemu, prema Državi Izrael. U čuvenoj pjesmi Prethodne generacije` iz sredine 60-tih godina pjesnik je izrazio svoj pjesnički i život-ni credo rečenicom `To obvezuje`. Imao je u vidu da biti čovjek na zemlji jako je odgovorno, zahtjeva stalnu iskrenost i hrabrost:

Prekoračio sam četrdesetogodišnju granicu.Postoje dužnosti na koje meviše neće uzeti zbog godina.U Osvjenčin me ne bi poslali na posao,već odmah u peć.To obvezuje.

Tematsko stilski sadržaj stvaralaštva Jehude. Ami-haja u nekoj je mjeri unikatan, jer pjesnik nikada nije bio pristaša jednog umjetničkog smjera, nije se vezao niti uz jednu stvaralačku skupinu. `S pozicije biografije, - govorio je o sebi Amihaj, - ja pripadam generaciji PALMAH`, a s pozici-je književnosti - pripadam sljedećoj generaciji (Generacija Države, prim. prev.). Dakle nikada nisam pripadao niti ovima niti onima. Uvijek sam bio sam sa sobom”. `Amihaj, - govorio je o njemu HaimGuri, - nije pjesnik kolektiva. Uvi-jek, čak u svojim ratnim pjesmama, on je sam`. Jedna od glavnih i čitateljima najbližih osobina Amihajeve poezije je njezina aktualnost, blizi-na sadašnjosti, pristupačnost shvaćanja njezina jezika. Ovu prevladavajuću osobinu stvaralaštva Amihaja slikovito je prikazao književni povje-sničar S. Merab, uskoro nakon 70-te pjesniko-ve obljetnice:`JehudaAmihaj nikako ne može biti stariji od naše Države. Zar nije on objavio svoju prvu knjigu godine 1948.? Zar se on nije razvijao zajedno s nama, s narodom, s ivritom`.Stvarno: krajolici prikazani u njegovim pjesma-ma, naseljeni su odmah prepoznatljivim liko-vima sadašnjih ljudi, koji se vesele i pate isto kao i sam čitatelj, likovi govore istim razgovor-nim ivritom, kao i sam čitatelj. Personaž pjesni-ka doživljava iste kolizije suvremene židovske povijesti kojima žive današnji izraelski čitatelj.

84



Uz to Amihajeva poezija posjeduje očiglednu filozofsku obojenost, dubok prilaz prema, čini se najobičnijim predmetima i pojmovima sva-kodnevnog života, a isto tako neka višeznačnost i općenitost događaja koji dopuštaju govoriti o epičnosti njegove poezije.Amihaj je također autor triju knjiga za djecu: `Debeli rep Nume i sve ostalo što se desilo tijekom tjedna dan za danom`, `Što se desilo s Ronijem u New Yorku` i Knjiga velike noći` u kojoj je proza spojena s poezijom. Osim pjesa-ma književnik je stvarao i prozne radove, među kojima je zbirka priča `Ispod ovog orkanskog vjetra` (1961.), a isto tako romani Ne sada i ne ovdje` (1963.) i `Tko će me udomiti` (1971.). Stil proznih radova JehudeAmihaja odlikuje se slobodnim refleksivnim načinom izlaganja, ima puno autorskih razmišljanja i lirskih odstupanja.Bez obzira na to što je Amihaj prije svega sna-žan lirski pjesnik, jedan od njegovih proznih radova, roman `Ne sada i ne ovdje` uspio je zauzeti posebno mjesto u suvremenoj izrael-skoj književnosti. Neki od kritičara nazivali su ga najoriginalnijim radom ivritske proze 60-tih godina. To je de facto prva knjiga iz nove ivritske književnosti u kojoj je izraelski autor odlučno odvojio se od tihe vjernosti realizmu. U ovom smislu Amihaj je bio prvi vjesnik onog što se proširilo u suvremenoj izraelskoj književnosti dva stoljeća nakon toga.Roman `Ne sada i ne ovdje`, makar se radi o drugoj knjizi Amihajeve proze, prije svega je rad pjesnika. Prije njega objavio je zbirku zanimljivih antirealističnih priča Ispod ovog orkanskog vje-tra` koja je gusto zasićena metaforikom i dezo-rijentirajućim asocijativnim skokovima. Nakon ovog romana Amihaj je napisao još samo jedan roman `Tko će me udomiti`- knjigu neuspore-divo manje veličine, pisanu u stilu farse u kojoj prikazuje Izraelca koji je odsjeo u New Yorku.Amihaj je također i autor kazališnih komada `Putovanje Nenevu` (1962), Zvona i vlakovi` (1968.) i Ničija zemlja`. Ostvario je više prije-voda pjesama s engleskog i njemačkog.Za svoj književni rad JehudaAmihaj je postao laureat nagrade “Hajim Nahman Bijalik”, najve-ćeg književnog priznanja koje je dobilo ime po njegovom velikom prethodniku, s kojim dijeli i

čast prihvaćena u cijelom narodu: “nacionalni pjesnik”. Uz ovu priznanje, godine 1982. dobio je i “Nagradu Države Izrael”.

*Amihaj je 1992. dao intervju američkom sve-učilišnom profesoru i poznatom pjesniku Jsep-hu Lawrenceu29 za jedan newjorkški književni časopis.30 U uvodu, Lawrenc naglašava kako je Amihaj „iznimno popularan, općenito priznat kao najveći izraelski pjesnik i jedan od pisaca koji su oblikovali modernu židovsku literaturu. Njegove knjige pjesama, nastavlja autor, proda-ju se u tiraži od oko petnaest tisuća primjeraka svaka, u zemlji u kojoj je samo tri milijuna čita-telja hebrejskog jezika (situacija 1992., op. Đ. V.). Amihaj ima međunarodni status i publiku i spada među najprevođenije živuće pjesnike. Od 1968. godine, šesnaest njegovih knjiga poezije i proze prevedene su na engleski, uključujući Pjesme (1969.), Pjesme Jeruzalema i ja (1973.) Amen (1977.), Ljubavne pjesme (1980.), Velike tišine (1983.), Jeruzalem Pjesme (1988.), Izabrana poezija YehudaAmichai (1986.). Osim poezije, po kojoj je najpoznatiji, Amihaji je pisao roma-ne, kratke priče, drame, eseje i književnu kritiku. U osobi Y. Amihaja pomiješani su ljubaznost i šarm sa suptilnom podrugljivošću, mentalnom strogošću i blagim osjećajem ironije i humora. On je lijep i stameno građen čovjek, s tamnim očima i njegova pojava otkriva bivšeg sportaša i vojnika“. Lawrenc zaključuje uvod slijedećom obavije-šću: „Amihajje čest posjetitelj u SAD-u, a veći dio ovog intervjua obavljen je u New Yorku, tijekom ljeta 1989. godine, u raznim kafićima u GreenwichVillageu i Caffe Dante, među njima. Svi su susreti održani u ranim jutarnjim satima, a tekli su na engleskom jeziku, koji Amihaj govori tečno s naglaskom koji prelazi u njemački i ivrit. Dodatni materijal je sakupljen iz prepiske raz-mijenjene tijekom 1990., a zadnji susret održan

29 Lawrence Joseph je unuk libanonskog i katoličkog imigranata u SAD, pjesnik i profesor prava. Rođen je u Detroitu 1948 godine. Esejist je i pjesnik. Autor je nekoliko zbirki poezije. 30 http://www.theparisreview.org/interviews/2095/the-art-of-poetry-no-44-yehuda-amichai

85



je u New Yorku, u ožujku 1991. godi-ne, nedugo nakon Zaljevskog rata i primirja“.

U predstavljanju Amihaja kao čovjeka i književnika, kori-stiti ću se ulomcima iz ovog razgovora. Taj intervju nije zanimljiv samo pro-učavateljima njegovoga života i djela, već ima značaj povijesnog vrela. Riječ je o književniku koji je proslavio u svijetu suvremenu izraelsku poeziju pisanu na ivritu, ali koji je utjecao na mlađe naraštaje izraelskih pjesnika, a značajno i na političko javno mnijenje. Budući nije želio pripadati ni jednoj političkoj stranci, jer mu je stranka bio židovski narod, njegov je utjecaj bio malen u dnevno-političkom smislu, jer mu nije bila bliska stranačka partitokratija. Nailazio je na žestoki otpor ortodoksnih vjerskih krugova u Izraelu, a oni su vrlo utjecajni, koji su mu spoči-tavali ruganje s Bogom, krajnje desnice, također vrlo moćne, koja nije podnosila njegovo miro-tvorstvo i inzistiranje na socijalnoj pravdi i raz-govorima s Palestincima, a on je žestoko udarao po MenahemuBeginu. Udarali su ga i s krajnje ljevice. Ona ga je prešućivala jer je smatrala da kao čovjek lijevog svjetonazorskog (ne i ideo-loškog) usmjerenja mora djelatno pripadati toj opciji. Kolege po peru bili su mu zavidni zbog velikih međunarodnih uspjeha. Kao sudionik Drugog svjetskog rata, a zatim i kao heroj Domo-vinskog rata, Amihaj je bio zaštićen od sumnji u domoljobulje, što mu je omogućavalo slobodu stvaranja i javnog nastupanja, pa i onda kada je bio disonantan u odnosu na vladajuću garnituru. Ovo usamljeničko mjesto u odnosu na stranke i vjeru, rezultiralo je i njihovim distanciranjem od njega, bez obzira na književnu veličinu. To se iskazalo čak na nehuman način kada se pje-snik razbolio. Kako bi smogao novac za skupo

liječenje prodao je svoju biblioteku sa cjeloku-pnim memorabilijama, američkom univerzitetu Yale, čime je kaznio istraživače vlastitog opusa, ali i vladajuću garnituru u Izraelu. Amihajeva arhiva sadržavala je rijetke knjige i rukopise, zatim 1.500 pisama koja je primio od ranih 1960-ih, do ranih 1990-ih godina, od dese-taka izraelskih pisaca, pjesnika, intelektualaca i političara. Njegova korespondencija uključivala jeTed Hughesa, Arthur Millera, EricuJong, Paula

Celana i mnoge druge.Amihajeva pismohrana uključuje desetke neobjavljenih pjesama, priča i predstava;50 bilježnica i bilježnice s 1.500 stra-nica bilješki, pjesama, misli i nacrta od 1950., nadalje pjesnikove dnevnike, koje je vodio 40 godina.Prema MošiMosseku, bivšem šef izrael-skog Državnog arhiva, ti materijali nude nepro-cjenjive podatke o Amichajevome života i rada. Gospođa Hannna s tugom mi je pričala o ovoj prodaji. Bolest i troškovi liječenja primorali su velikog pjesnika na ovakav potez. Doista je čud-no što se arhivska građa o najvećem židovskom pjesniku 20. st. nalazi izvan Izraela. Osim toga, od gospođe Hanne sam saznao da Država nije pjesnikovu rodnu kuću željela otkupiti i pretvoriti u memorijalni muzej, kao što je učinila s kućama nekoliko drugih važnih književnika. Obitelj31je bila spremna to učiniti, a kako se kuća nalazi na idealnom mjestu, pored vjetrenjače MošeMonte-fiorea, u prekrasnoj gradskoj četvrti JeminMoshe

31 Amihaj je bio oženjen dva puta. Prvo s Tamarom Horn, s kojom je imao sina Rona, a zatim s Hannom Sokolov, s kojom je imao sina Davida i kćer Emmanuellu. Umro je od raka 2000. godine, u dobi od 76. godina.

86


Jehuda Amihaj pri kraju životnog puta

Hanna Amihaj, na obilježavanju 90. godine rođenja, čita stihove svoga pokojnog muža

Jehude Amihaja


26.,mogla je postati važno književno središte, kako Jeruzalema, tako i Izraela.Amihaj je podrijetlom njemački Židov i stoga su jezik i njemačka kultura sudjelovali u obli-kovanju njegovog kulturnog identiteta u ranoj mladosti. O tome svjedoči u razgovoru s ame-ričkim kolegom:

Život u Njemačkoj

„Dolazim iz brojne obitelji. Bila je to velika vjer-nička obitelj, s vrlo bliskim međusobnim odnosi-ma. Okupljali smo se prigodom vjenčanja i bar micvi. Postojao je među nama osjećaj sigurnosti i zaštite. Moj otac je bio njemački Židov, vjernik u najboljem smislu te riječi.Rođen je u židovskoj seoskoj kući na jugu Njemačke, u selu Giebel-stadt; … Bio je obiteljski poljoprivrednik.Tako je živjela i mamina obitelj. Bilo je mnogo kulture u našem domu.Glazba i poezija - Goethe, Schiller, Heine.Moja majka i baka čitale su mi djela iz njemačke književnosti.Obitelj moje majke bila je, također s juga, iz sela koje je bila oko dva sata vožnje malo sje-vernije od mjesta Giebelstadta.U ono vrijeme, to je bila velika udaljenost.Moji djedovi i moji pra-pra-pra-pradjedovi svi su rođeni u Njemač-koj. Rodoslovlje im seže, mislim, do u srednji vijek.Moj otac je bio najmlađi u obitelji sa sed-mero djece.Samo je jedan od njih ostao farmer.Moj otac je otišao u grad Würzburg, i postao trgovac.To je mjesto gdje sam se rodio.Würz-burg je imao vrlo jaku židovsku zajednicu od dvije tisuće duša, dok je grad a u gradu brojao sto tisuća žitelja. Dvije tisuće duša činilo je pove-liku židovska zajednicu u to vrijeme. Zajednica je imala svoju židovsku bolnicu i židovsku ško-lu.Naučio sam hebrejski pisati i čitati u prvom razredu osnovne škole, kao i njemački, čime se može objasniti zašto sam imao problema s hebrejskim kasnije. …“

Dragocjena svjedočenja o životu židova/ Židova u pred-nacističkoj Njemačkoj

„Moj prvi židovsko obrazovanje svodilo se na tumačenje Biblije.Ali ja sam odrastao s njemač-kim narodnim pjesmama i pričama. Toliko su mi

o urezale u dušu da su postale dio moje mašte, kao i biblijske priče.Moj osjećaj povijesti stvarao se iz tih priča. Bio sam fasciniran onim što bi se moglo nazvati bajka u obliku povijesti.No, od početka sam osjetio kako pripadamo različitim svjetovima, ali to i nije bio problem za mene. Prihvatio sam kao svoj njemački krajolik, koji je vrlo lijep - teče rijeka, tamo su planine, šume, jezera – zapravo tako sam doživljavao biblij-ski krajolik. Sunčana dolina u koju smo išli na školske izlete u mojoj je mašti postala dolina u kojoj su se borili David i Golijat. Iako je posto-jao antisemitizam, njemački je krajolik za mene bio idiličan. Postao je dio moga sna o Palestini. Stvorio sam carstvo snova, romantičnih mjesta, a u snovima ta su mjesta gdje smo bili mala i mi smo u njima živjeli, ponekad smo bili žrtve, u židovskoj Palestini, koje su imale drevne kori-jene u Bibliji….Mi smo bili jaki u našim uvjere-njima, snovima i mašti, zbog čega nismo imali poteškoća živjeti s drugima, jer smo bili svjesni koliko se duboko razlikujemo. Nije nam treba-la druga odjeća kako bi smo mogli raditi među njima, jer smo osjećali unutarnju snagu.Bio sam vrlo religiozno dijete. Išao sam u sinagogu barem jednom, ponekad dva puta dnevno.I sjećam se moje religioznosti po dobru, jer mislim kako je religija dobro za djecu. Ona kvalitetno odgaja djecu, jer im omogućuje razvitak mašte.Svijet religije nije logičan svijet ito je razlog zašto se djeci sviđa. …Postojao je, naravno, antisemitizam i prije Hitlera, koji je, također, potaknuo moju obitelj na iselja-

87


Jemin Moshe, četvrt Jeruzalema u kojoj je živio Jehuda Amihaj


vanje u Palestinu.Neki ljudi misle da antisemiti-zam, zapravo, ne postoji u Njemačkoj do 1933.godine. Ja ne želim smanjiti Hitlerovu krivnju, ali odrastao sam uz antisemitizam koji je pretho-dio Hitleru. Bili smo nazivani zajedničkim ime-nom. Bacali su kamenje na nas.I, da, to je iza-zivalo kod nas veliku tugu. Branio sam se kako sam mogao.Čudno, zajednički naziv za sve nas bio je Izak, kao što su muslimane nazivali Alija i Muhamed.Oni bi vikali, „Izaki, vratite se u Pale-stinu, napustite naš dom, idite u svoju zemlju“. …Kad sam bio-devet ili deset godina gledao sam katoličku procesiju jer sam volio šarenu pojav-nost i raskoš.Budući da sam bio židov nosio sam yarmulke.Odjednom, netko me udario u lice i uzviknuo, ti prljavi mali Židove, uzmite svoju okruglu kapicu i bježi….Moji su roditelji bili generacija koja nije razgova-rala sa svojom djecom o politici. Čuvali su djecu daleko od onoga što se događalo u ekonomskoj i političkoj stvarnosti.Muškarci su razgovarali o politici među sobom, ali osjetio sam kako žele žene i djecu držati podalje od politike.Nikad nisam bio svjestan gospodarske depresije u Nje-mačkoj, vjerojatno zato što je moj otac prilično dobro zarađivao, i zato što su moji djed i baka, koji su bili još živi, živjeli na farmama, koje sam često posjećivao.Ne sjećam se posljedica eko-nomske krize, kako što su morali osjećati neki Židovi u velikim gradovima….Mislim da sam bio ono što bi se moglo nazvati normalno dijete s vrlo bogatim unutarnjim svije-tom.Volio sam nogomet i narodne priče.Nikada nisam imao osjećaj razdvojenosti unutarnjeg i vanjskog svijeta, a to ne osjećam ni sada.Pjesni-ci uvijek moraju biti vani, u svijetu, pjesnik se ne može zatvoriti u svoj studio.Njegova radio-nica je u njegovoj glavi i on mora biti osjetljiv na riječi i kako se riječi odnose sa stvarnošću.Svaka inteligentna osoba, bio on umjetnik ili ne - matematičar, liječnik, znanstvenik - posjedu-je poetski način gledanja i opisivanja svijeta“.

Odlazak u Palestinu

„Imam i sestru, koji je starija od mene.Ona živi u Izraelu.Moj otac je imao dobar osjećaj za povi-jest. Nakon uspona Hitlera odlučio je preseliti

nas u Palestinu.Cijelo naše pleme, da tako kažem, obitelj moga oca, moja majka i njezina obitelj, nitko od njih nije ostao u Njemačkoj. Uselili su se u Palestinu između 1934. i 1936.godine. Mi smo jedna od rijetkih njemačkih židovskih obi-telji koje su bile pošteđene holokausta.Bio sam svjestan što se događalo do tada, ali to je bilo više kao daleka grmljavina, nego stvarna prijetnja. Otac nije želio da i mi osjetimo što je on vidio i osjetio.Tako smo krenuli u Palestinu 1936., kada sam imao jedanaest godina na dvanaestu. Neki od mojih starijih rođaka otišli su godinu ranije - pridružili su se kibucima.Mi smo se preselili u malo, ali vrlo ugodno mjesto nedaleko od Tel Aviva - Petah Tikvu.Sjećam se uzbuđenje zbog mogućnosti da hodam bos kroz nasade citrusa oko sela.Moj otac, njegov brat i jedan od mojih starijih rođaka, otvorili su među prvima Palesti-ni, malu mesnicu u kojoj su pravili kobasice.To je bila, zapravo, mala kuća s nekoliko strojeva.Dakle, ja znam iz prve ruke, sve što je potrebno za izradu kobasica!Moja starija sestrična i moj stric pravili su kobasice, dok je moj otac rješa-vao upravnu stranu poslovanja“.

Cionizam

Na pitanje, je li se obitelj Amichai pridružila cio-nističkom pokretu, pjesnik odgovara potvrdno, ali uz pojašnjenje: „Bio je to cionizam religijskog pravovjerja, praktičan cionizam.Za moje roditelje povratak u Palestinu imao je romantičan sadržaj, motivi-ran dijelom i našom vjerom, a dijelom čežnjom da se živi u svojoj zemlji.Imao sam rođake koji su prihvaćali cionizam s njegovim utopijskim socijalističkim planovima, ali ne i moji roditelji“.

Na pitanje: Jeste li imali poteškoća s prilagod-bom na život u Palestini?, Amihaj je odgovorio:„Ne, uopće ne.Preselio sam se odmah u hebrej-ski govoreću zajednicu i kulturu. Hebrejski sam naučio u školi u Njemačkoj i stoga nisam u Pale-stini imao problema s jezikom i čitanjem na ivri-tu. Kod kuće smo razgovarali samo njemački, ali sam vrlo brzo tečno govorio hebrejski.Razgova-rao sam i učio hebrejski u školi.Govorio sam na ivritu cijelo vrijeme, osim kod kuće s roditelji-

88



ma.Moj otac je znao hebrejski, ali i pored toga međusobno smo govorili njemački;to je bila neka vrsta obiteljskog ugođaja.Školski sustav u tadaš-njoj Palestini bio je različit od njemačko-židov-ske škole koju sam pohađao u Njemačkoj, a koja je bila izuzetno disciplinirana. Tamo su vladala pravila koja se nisu mogla mijenjati. U Palestini je bilo vrlo malo discipline u školi – imao sam osjećaj da sam na Divljem zapadu.Na primjer, neka djeca su dolazila u školu bosa.Otvorenost u iznošenju misli bilo je otkriće za mene, iako nikad nisam izgubio osjećaj za disciplinu, ali me ne smeta osjećaj slobode“.

Jeste li bilo sukoba s palestinskim Arapima?„Pa, bilo je poremećaja koji je započeo 1936. s Velikim muftijom Jeruzalema – zbog njegovog paktiranja s Mussolinijem i Hitlerom.Starješi-ne obitelji – moj otac, ujak i moj stariji bratić – morali su ići na stražu. Bilo nam je zabranjeno kretati se predaleko od sela. Nismo mogli ići u Jaffu, na primjer, jer je bilo previše opasno.Ali pored svega toga živjeli smo našim životima.Nismo se, zapravo, bojali;samo smo morali biti oprezni i svi se brinuti jedan za drugoga.Sjećam se duhovitosti koju je priredio moj otac 1936. Premda je bio vrlo ozbiljan čovjek, znao je biti i vrlo duhovit i praktičan Joker.Početkom 1936. u Jaffi si je kupio arapsku odjeću, qunbaz i veliki štap.A onda se vratio u Petah Tikvu na magarcu jednog od mojih stričeva.Nitko ga nije prepo-znao i sve nas je uplašio s tim velikim štapom.Sjećam se očevog smisla za humor, čak i u vrijeme nemira. Tu sam osobinu naslijedio od njega…“

Na kraju ste se preselili u Jeruzalem?.„1937. Mislim da je bio razlog to što su moji roditelji htjeli da dobijemo bolje obrazovanje, jer su u Jeruzalemu bile vrlo dobre škole.Moj je otac želio kupiti veliki komad zemlje, ali nije bio u mogućnosti, pa se odlučio preseliti u Jeruza-lemu.Upravo je naslijedio nešto novca, tako da smo dobro prošli u to vrijeme.Dvije ili tri godi-ne kasnije otac je pokrenuo nekoliko poduze-ća;zapravo, nikada nam nije nedostajalo novca. Upisani smo bili u dobre škole, koje su bile pri-lično skupe.Odrasli smo, mislim, kao Libanonci u Bejrutu: kretali se među našim ljudima, najče-

šće njemačkim Židovima - kojih je u to vrijeme bilo više od tri tisuće u Jeruzalemu.Nismo imali nikakvu stvarnu vezu s Arapima, i nismo imali nikakav osjećaj da su oni žrtve, iako je došlo do pobune i poremećaja.Imali smo našu vladu bri-tanskog mandata, a Arapi su imali svoje“.

Kao srednjoškolac Amihaj je postao član tajnih obrambenih oružanih snaga židovskih useljeni-ka poznatih pod nazivom „Palmah“ i „Hagana“. Kao mladić od 17 godina javio se dragovoljno u britansku vojsku kada je počeo Drugi svjetski rat. Englezi su osnovali posebnu vojnu jedinicu sastavljenu o židovskih dragovoljaca, a koja je postala mjesto vojne obuke za buduće časnike izraelske vojske. U sjećanjima o tome Amihaj govori slijedeće:„Da, ovaj put sam postao sasvim svjestan poli-tičke realnosti.To je bilo neposredno prije Dru-gog svjetskog rata. Sve je više dolazilo Židova u Palestinu iz Njemačke i drugih dijelova Europe. Arapski su Palestinci usklađivali svoju politiku sa silama Osovine.Imam pjesmu o odlasku s ocem jednom tjedno do Zida plača, između 1937. i 1939. godine. Židovi nisu mogu ići tamo preko arapske četvrti. Morali su proći kroz armensku četvrt, ili je na njih bilo bacano kamenje.Isto kamenje koje se baca i danas.Bacanje kamenja nije izmišljeno jučer.Sjećam se 1939., kada su moji roditelji slušali izvješća preko radiju o nje-mačkoj invaziji na Poljsku. Toga se još točno sjećam.Moja majka i otac su slušali – bio je prvi rujna 1939. - i sjećam se kako su se pogledali blijedih lica, kao da su shvatili.Siguran sam da oni nisu mogli ni zamisliti holokaust, ali osjetili su da će ovaj rat biti nepodnošljivo strašan.Bilo mi je petnaest godina.Ali, moram vam reći, nisam imao isti osjećaj kao oni.Za mene je to bilo gro-zno, naravno, ali u isto vrijeme sam osjetio da će se dogoditi nešto značajno.Osjetio sam da će rat promijeniti moj život“.

Rat je doista promijenio Amihajev život. Pogla-vito njegov odnos prema judaizmu. O tome osobno svjedoči:„Prestao sam vjerovati u Boga u to vrijeme, i prestao sam prakticirati religiju.Moj otac je bio jako povrijeđen. … To je bio početak socijalistič-

89



kog pokreta u Palestini, što je dijelom bila reak-cija na određene ortodoksne Židove - moj otac nije bio među njima – koji su odbacivali cioni-zam.Većina cionističkih pionira koji su stvarali kibuce - većina je njih potjecala iz ortodoksnih židovskih obitelji i, poput moje, udaljila se od religije.Cionizam je postao vrsta revolucije pro-tiv tradicionalne židovske vjere.Postojala su dva načina oporbenog djelovanja: jedan je da posta-neš komunist, boljševik, kao u Rusiji, adruga je da postaneš cionist.U to vrijeme ja sam izabrao potonje. Tada nisam mnogo razmišljao o socija-lizmu i komunizmu. To sam učinio kasnije, tek nakon Drugog svjetskog rata, kada sam postao suradnik lijeve strane“.

Amihaj ratnik„Da, kada je započeo Drugi svjetski rat bio sam petnaest godina star.Završio sam srednju školu 1942. godine. No, tijekom tih godina u Jeruzale-mu je bilo, začudo, politički mirno. Godine 1939. bilo je još arapskih pobuna, ali ne kao1936., kada su Britanci više ili manje tolerirali nerede protiv Židova.Britanska okupacijska uprava ugušila je ustanak u jednom tjednu, razarajući nekoliko arapskih sela i protjerujući njihove žitelje izvan zemlje.To je bio kraj mira.Budući da je rat izbio, Britaniji su bili potrebni židovski vojnici - nisu htjeli kolonijalne probleme.No, 1941. realna anksioznost pristigla je i na naš limes. Nijemci nadiru u Rusiji, na Staljingrad, protu-britanska pro-fašistička vlada bila je na vlasti u Iraku.Situ-acija je bila izuzetno napeta.Istodobno je nje-mačka vojska napredovala kroz sjevernu Afriku.

Sjećam se kako sam se strašno zabrinuo, jer svi smo znali što će se dogoditi ako Nijemci uđu u Palestinu u kojoj nije bilo puno britanske vojske.Dakle, u to vrijeme, 1941. godine, puno mladih židovskih muškaraca u Palestini dragovoljno se prijavilo u britansku vojsku, zapravo, postali su članovi posebne brigade.Godine 1942., nakon srednje škole, postao sam vojnik u Palestinskoj brigadi britanske vojske. Na ramenu moje voj-ničke odore pisalo jePalestina. Iako sam osjećao tjeskobu, to nije bio strah mojih roditelja i njiho-vog naraštaja. Imao sam drugačiji osjećaj za ono što se događa. Takav osjećaj nije neuobičajen za mlade ljude.Moja motivacija bila je učiniti ono što sam morao učiniti, učiniti ono što je pravo, što je bilo određeno strahovima mojih roditelja, zaštiti moju obitelj i moj narod.To je ono što je prevladalo u meni.I 1942. godina bila je pre-kretnica u mome životu i po još nečemu: to je vrijeme moje prve ljubavne veze.Dakle, poklo-pili su se moj prvi rat i moja prva ljubavna afera.Tijekom 1942. i 1943. bili smo stacionirani u Palestini, uz sredozemnu obalu - morate se sje-titi da je 1942. još uvijek postojao strah od nje-mačke invazije. Bili smo stacionirani uz obalu gotovo godinu dana. Prvo sam bio u pješačkoj postrojbi, a potom sam premješten u inženjeri-ju.1943. smo se preselili u Egipat. Ondje smo bili dvije godine. Kretali smo se po cijelom Egiptu. Znao sam arapski iz škole, sada sam ga upoznao još bolje. Postao sam iskreno privržen Egiptu, sa svim njegovim krajolicima i svim bojama. Moj prijatelj u jedinici bio stručnjak za egipatske antikvitete i s njime sam odlazio na izlete u mje-sta koja su jako daleko i potpuno neistražena. Činili smo to nesmetano, a ne kao što je sada. Ondje nismo sudjelovali ni u kakvim vojnim akcijama. Upoznao sam puno Egipćana i stekao mnogo prijatelja, osobito u Kairu. Ali, uglavnom sam se družio s našim ljudima, jer smo imali puno toga zajedničkog. Između 1944. i 1946. napravili puno ilegalnih prolaza za krijumčare-nje oružja židovskim doseljenicima u tadašnjoj Palestini. Počeli smo pripreme, na našoj niskoj razini, za uspostavljanje židovske države. Bila je to, zapravo, priprema za novi sukob, dok je ovaj u kojem smo se nalazili, bio u nestajanju. Jedan događaj u Egiptu imao je izuzetno važan

90


Jehuda Amihaj kao vojnik


utjecaj na moj život. Bilo je to 1944. godine, mislim, kako smo bili negdje u egipatskoj pusti-nji. Britanci su imali mobilne knjižnice za svoje vojnike, ali, naravno, većina britanskih vojnika, što je slučaj s nižim staležima, bila je prilično neobrazovana i nije se puno koristila tim knjiž-nicama. Uglavnom smo ih tu i tamo koristili mi, Židovi iz Palestine. Jednom je puhnula neka vrsta oluje i jedna od pokretnih knjižnica se prevrnu-la u pijesak. Ispala je većina knjiga. Vidjevši što se desilo došao sam do nje i počeo kopati po knjigama i naišao na Faberovu antologiju suvre-mene britanske poezije, koja je, mislim, objav-ljena u kasnim tridesetima. Hopkins je bio prvi pjesnik, Dylan Thomas posljednji. To je bio moj prvi susret sa suvremenom britanskom poezi-jom - prvi put pročitao sam Eliota i Audena, na primjer, što je bilo vrlo važno za mene. Ova je knjiga imala ogroman utjecaj na mene. Mislim, kako sam tada počeo ozbiljno razmišljati o pisa-nju poezije“.

Nakon rata?„Bile su mi 22 godine kada sam otpušten iz voj-ske. Vratio sam se u Jeruzalem i morao donije-ti odluku o tome kako dalje živjeli. Postojali su za bivše vojnike tečajevi židovske vlade u sjeni, financirani od strane Britanaca. Dakle, otišao sam u školu na godinu dana, godinu dana intenzivnih tečajeva, kako bih postao učitelj u nižim razre-dima osnovne škole. Bilo je to dobro vrijeme. Osim toga, bio sam vrlo aktivan u politici u to vrijeme - previše na lijevoj strani, u socijalistič-kom cionističkom pokretu i „Hagani“. „Hagana“ je okupljala Židove koji su htjeli židovsku Države u Palestini. Postojale su dvije skupine na ekstre-mnoj desnici. Jednu od njih predvodio je Begin. Bio je bio autsajder tada i ja još uvijek mislim da je on autsajder. Tu je i Palestinska Komunistička partija, koja je bila monstruozna. „Hagana“ je bila mainstream. Imala je osjećaj za učiniti ono što je ispravno. Glavni princip pokreta nikada nije bio da se osvećuje, ne osveta, već “držati leđa.” Kao učitelj počeo sam podučavati 1947. Dva mjeseca sam volontirao u jednoj jedinici Haganinih komandosa. Počeo je Domovinski rat i ja sam se pridružio postrojbi „Palmaha“. Moja se jedinica borila na jugu Palestine, a to

je, uglavnom, pustinja. U to je vrijeme bilo dva-naest židovskih naselja koja smo morali braniti protiv cijele egipatske vojske. Nikada to neću zaboraviti. Bilo je strašno naporno, iscrpljujuće, ali i nevjerojatno iskustvo. Bili smo mladi-socija-listi, cionisti, vjerovali smo u novi i bolji svijet. Bili smo poput gerilaca što se bore protiv dobro naoružanih vojnika. Ja sam zapovijedao deseti-nom jedne pješadijske postrojbe. Bilo nas je oko dvije tisuće, zajedno s nekoliko stotina ljudi iz obližnjih kibuca, protiv dvadesetak tisuća Egip-ćana na drugoj strani. Gotovo svake noći izla-zili smo u malim grupama, izazivajući okršaje, kako bi Egipćani vjerovali da su u pitanju veće operacije nego što ih je u stvarnosti bilo. U stva-ranosti nismo imali ništa. Mislim, da egipatska vojska nije bila naročito motivirana - borili su se u stranoj zemlji i bojali se lutati nepoznatim područjima gdje im se mogu dogoditi strašne stvari. Egipatski časnici su bili u potpunosti obu-čeni od Britanaca i djelovali su prema britanskoj vojnoj doktrini - topnički baraž i napad, topnič-ka paljbu i napad. Mi smo topničke sustave u kibucima ukopali u zemlju. Zbog toga se Egip-ćanima činilo da se ništa neće dogoditi. No, mi smo čekali skriveni u bunkerima - bili smo više kao gerilci, zapamtite - tako da kad su se pri-bližili uslijedila je naša paljba u živu silu. No, cijena koju smo platili u ubijenima i ranjenima bila je vrlo visoka. Jedan događaj što se dogodi-lo tijekom posljednjih dana borbe kada je naša jedinica prinudila egipatsku vojsku da se povuče na poluotok Sinaj, nikada neću zaboraviti. Doš-li smo do jednog egipatskog logora u kojem je kralj Faruk držao zarobljene egipatske liberale, socijaliste i komuniste. Mi smo, zapravo, oslo-bodili logor, i potom smo prihvatili jedni druge, jer smo svi mi dio onoga što smo osjetili da je novi svijet - slom monarhije i imperijalizma. Bilo je izuzetno dirljivo. Nikad to nisam zaboravio. Stoga ne čudi da su se Egipćani prvi pomirili s nama, premda su u najteže sukobe 1948. bili uključeni upravo oni. Sirija i Irak poslale su voj-sku, ali bez pravog uvjerenja. Jordanci su napali Palestinu smatrajući njezin dio svojom državom. Ne mislim da su se Egipćani borili za teritorij ili moć - borili su se iz uvjerenja. Nije slučajno da su oni koji su svrgnuli kralja - Nasser, čak Nagib

91



i drugi - bili mladi časnici egipatske vojske koja je ratovala u Palestini.“

Kada ste počeli ozbiljno pisati poeziju? „Ostao sam u vojsci do kraja 1949. godine, a onda se vratio natrag u Jeruzalem i nastavio podučava-ti. U isto sam vrijeme upisao studij proučavanja Biblije i književnosti na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. Tada sam počeo ozbiljno pisati poeziju. Do tada nikada nisam razmišljao o pisa-nju kao zanimanju, jer nisam bio siguran točno što bih tada radio. Bio sam u vojsci. Ondje sam pisao prije svega kako bih iskazao neke osobne misli. Nikad nisam pisao tijekom bitke, ali pone-kad sam između bitaka napisao ono što su bile gotovo male oporuke, mala ostavština, posljed-nje oporuke, objekti osjećaja koje sam mogao držati i nositi sa sobom. Ono što sam napisao tada nije bilo za druge ljude. Također sam se pitao zašto se tako dugo, dok su drugi pisci bili u mogućnosti predstavljati ono što misle i osjećaju, ja moram i trebam gnjaviti pokušavanjem. No, u kasnim četrdesetima došla je točka kada sam počeo razmišljati, zašto ne bih počeo pisati poe-ziju i ja? Bio sam star oko dvadeset pet godina.

Jeste li bili u kontaktu s drugim piscima? Godine1951. - bilo mi je dvadeset sedam godi-na – pokazao sam svoje pjesme profesoru Hal-kinu, jednom od mojih učitelja književnosti. On je poslao jednu u jedan časopis, gdje je pjesma prihvaćena. Zatim je slijedilo natjecanje pod pokroviteljstvom studentskog mjesečnik koji je objavljivao različite sadržaje. Predao sam pjesmu na natječaj i osvojio prvu nagradu. Bio sam dio skupine mladih pisaca, od koji je većina živjela u Tel-Avivu. Jeruzalem je bio, tada kao i sada, prilično izoliran od živopisne intelektualne i knji-ževne scene Tel –Aviva, koji je još uvijek mjesto gdje se nalaze izdavačke kuće, književni kafi-ći, kina i tako dalje. Nekoliko ljudi u Tel-Avivu počelo je objavljivanje pjesama - zapravo sku-pina od četiri ili pet. Jedan od njih, Benjamin Harshav, sada je profesor na Yaleu, David Avi-dan, NathanZach, a kasnije DahliaRavikovitch, također su bili u toj skupini. Bio sam stariji od ostalih, - ostali su bili u kasnim tinejdžerskim i ranim dvadesetim godinama. Nismo pronašli

nakladnika, pa smo sami objavili radove u našem malom časopisu. Moja prva knjiga objavljena je 1955. godine, mojim novcem. Izdavačke kuće objavljivale su velike starce moderne hebrejske književnosti, kao što su Bialik i Tchernikhovsky i iznimno popularne pjesnike poput Altermana, Šlonskog i Greenberga - svi su oni, rekao bih, pisali pod utjecajem ruske, njemačke i francu-ske poezije“.

Je li na Vaš književni rad bio snažniji europski ili američki utjecaj? „Bio sam pod utjecajem engleskih i njemačkih modernista - Audena, Eliota, ElseLasker-Schüler, te u određenom trenutku Rilkea. Osjećao sam da je to ono što mogu učiniti sa svojim hebrej-skim jezikom. Kao i drugi u mojoj grupi, odba-cio sam estetiku pisaca poput Altermana, Green-berga i Šlonskog, koji su pisali s patosom pod utjecajem Majakovskog, Bloka i francuskih pje-snika. Također sam odbacio romantični soci-jalistički i komunistički patos koji je bio popu-laran u to vrijeme, a koji je bio pod utjecajem pjesnika poput Eluarda. Našao sam neki laže u glazbi, u retorici, u “kruhu i vinu”, slikama jed-nostavnog seljaka ili običnog čovjeka sa šakama podignutim u slavu komunizma, osjetio da je to lažni patos. Postojala je, naravno, duga tradicija hebrejske poezije, ali ono s čime smo se suočili bio je slobodan pad u modernizam, u isto vrije-me kada je počeo život židovske Države. Bilo je to više od prekretnice u hebrejskom jeziku - to je vrijeme radikalne promjene. Osim jezicima Biblije i molitava, ja sam studirao i naučio kori-stiti u mome pjesništvu i jezik židovske poezije srednjega vijeku – u svim oblicima bio je to moj jezik. Na židovske pjesnike je uvelike utjecala arapska poezija, u južnoj Španjolskoj posebice, tijekom “zlatnog doba” kada su židovska i arap-ska kultura bile otvoreno pomiješane“.

Kako je kritika prihvatila vaše prve knjige? „Uglavnom su ih napadali. Moj stil i moja teh-nika smetali su većini kritičara. Bio sam napad-nut zbog korištenja kolokvijalnog jezika, kao i zbog tehnike koju nitko prije mene nije koristio. No, nakon godinu dana, zapravo, u roku od dvije godine, sve se promijenilo. Iznenada sam

92



postao “in”. Moja druga knjiga, koja je objav-ljena 1958., gotovo je odmah prodana u četiri tisuće primjeraka, što je u zemlji veličine Izrae-la,bio svojevrsni bestseller. Imao sam 34 godi-ne, ali moji čitatelji su potjecali iz svih dobnih skupina. Knjiga je tiskana u izdanju kuće pove-zane u to vrijeme s vrlo ljevičarskim kibucom. Kada sam istoj izdavačkoj kući donio svoju tre-ću knjigu pjesama, nisu je htjeli objaviti, iako je prethodna bila hit. Upitao sam: zašto? Budući da smo već objavili vašu knjigu – bio je odgovor. To je socijalizam. Dobio sam svoj dio, i sad net-ko drugi dobiva svoj. Tako sam otišao drugom izdavaču, Schockenu, koji je do danas ostao moj izdavač – zapravo, on je došao k meni. Mislim kako je to jedna od najstarijih izdavačkih kuća u Izraelu, malena, ali vrlo dobra. To je izvorno bila njemački kuća – i ona je prvi izraelski izda-vač Kafke i Agnona. Moja treća knjiga pjesama izašla je 1962. Polovica zbirke uključivala je prve dvije knjige, a druga polovica je sadržava-la nove pjesme. To je, zapravo, bilo moje prvo sabrano stvaralaštvo od 1948. do 1962. U toj se zbirci nalazi pet stotina pjesama i ona je još uvi-jek i dalje vrlo dobro prodaje. Do sada je proda-no preko pedeset tisuća primjeraka“.

Također ste pisali eseje i priče. „Da. Sredinom pedesetih godina, nakon putova-nja u SAD-u sa svojom prvom suprugom, napi-sao sam dva mala eseja, svojevrsne impresije. Jedan je nosio naslov “Čitam Audenovu poezije na Y”, a imao je vezu s mojim dojmovima nakon slušanja Audena u New Yorku i susreta s njim, vrlo kratko nakon čitanja. Zatim smo se sredi-nom šezdesetih godina ponovno sreli i sprijate-ljili. Također sam postao vrlo zainteresirani za Dylana Thomasa. Njegova poezija nije utjeca-la na moju, ali sam volio njegove pjesme. Tako na povratku u Izrael iz SAD-a pošli smo u južni Wales gdje sam posjetio mjesto gdje je Dylan Thomas živio. Posjetio sam njegovu majku i vikendica u kojoj je radio - ti to ne bi vjerovao: kućica je bila otvorena, rukopisi na podu, nitko nije brinuo o njima. Razgovarao sam s njegovom majkom, vrlo dirljivo iskustvo. Kad sam se vra-tio u Izrael napisao sam esej za jedne novine o posjeti rodnom mjesto Dylana Thomasa. Tada

mi je jedan od urednika rekao, zašto ne pišete kratke priče? Zatim sam počeo pisati kratke pri-če, zajedno s pjesmama. Godine 1959. objavio sam knjigu kratkih priča. O ovom trenutku tako-đer sam počeo pisati svoj prvi roman na ivritu, koji ima šest stotina stranica; to bi bilo oko osam stotina stranica na engleskom jeziku. Objavljen je 1962. godine u isto vrijeme kada i moja tre-ća knjiga pjesama. Izdavačka kuća Harper&Row objavila je roman u SAD-u početkom šezdese-tih - to je zapravo moja prva knjiga objavljen na engleskom jeziku. Ali morao sam ju smanjiti gotovo na pola – bilo je, vjerojatno u to vrijeme, preskupo prevesti cijeli izvornik“.

Kada su se Vaši radovi početi objavljivati u engleskim prijevodima? „U ranim šezdesetim godinama. Dva izraelska pjesnika - Dennis Svile i HaroldSchimmel - zapo-čela vrlo uspješno i vrlo čudesno, prevoditi neke od mojih pjesama na engleski jezik u izraelskim časopisima. Sredinom šezdesetih godina u Engle-skoj, TedHughesi Daniel Weissbort, u potrazi za pjesmama koje će objaviti u svom prvom izdanju Moderne poezije u prijevodu, prolistali su jedan od časopisa u kojem su bile objavljene dvije – tri moje pjesme. Kontaktirali su me i uvrstili sve pjesme u prvo izdanju Moderne poezije u prije-vodu, 1964., zajedno s pjesnicima poput Popa, Herberta, Voznesenskog. Časopis je dobio puno pozornosti u Engleskoj zbog zauzimanja Ted-Hughesa i Daniel Weissborta. Zapravo, mene je TedHughes stavio u orbitu. Zahvaljujući njemu bio sam 1966. pozvan u Spoleto, na međuna-rodni umjetnički festival. Tako je moj međuna-rodni debi, nakon Moderne poezije u prijevodu bio u Spoletu gdje sam čitao stihove s Audenom, EzromPoundom, Allenom Ginsbergom, Unga-rettijem, ZbigniewomHerbertom, Hughesom i drugima. A onda godinu dana kasnije ponovo sam bio pozvan u Spoleto na jedan od najvećih svjetskih festivala poezije, a listu pozvanih sasta-vili su TedHughes i drugi u Londonu. Bilo je vrlo grandiozno –vrtilo se oko toga mnogo novca - uključeni su bili Octavio Paz, Auden, Paund. Robert Graves, Alberti, Voznesensky i Neruda. Dakle, sasvim iznenada našao sam u društvu s pjesnicima kojima sam se divio godinama“.

93



Imate li mnogo prijatelja među književnicima? „Ja živim u Jeruzalemu, što u odnosu na Tel-Aviv uopće nije naročito umjetnički. Tel-Aviv je vrlo živopisan grad, vrlo živ, a većina zbivanja u književnosti, kazalištu, novinarstvu, izdavaštvu, slikarstvu, fotografiji, kinu, zbiva se u Tel-Avivu. Jeruzalem je zatvorena sredina, ima vrlo malo umjetničkih aktivnosti, što je razlog zbog koje-ga volim tamo živjeti. Mislim da je prirodno što pjesnici postaju prijatelji, ali isto tako, mislim, kako je nakon nekog vremena vrlo teško pjesni-cima zadržati prijateljstvo. Ja sam živ primjer. Uvijek sam osjećao da ako su dva pjesnika onda brak mora biti gotovo nemoguć. Ne, ja osobno ne mislim da pjesnici imaju prava prijateljstva s pjesnicima koji pišu na svom jeziku, ili u svojoj regiji.Za mene, ipak, prijateljstva među pjesni-cima su teška, jer pjesnici imaju veliki ego i vrlo su zavidni. Ne mislim da imam ijednog prijate-lja koji je pjesnik, a kojeg smijem ubrojiti među moje najbliže, najbolje prijatelje. Mislim na pis-ce, posebno na pisce u istom jeziku. Moj bliski prijatelj - pisac poput TedHughesa - je tempe-ramentan i jako osebujan. Hughesu nikada nije bio potreban London i književne i umjetničke scene, i siguran sam da ima puno ljudi koji ga ne vole iz zavisti, ili zbog drugih razloga. Imam druge jako dobre prijatelje koji pišu na drugim jezicima, kao npr. ChristophMeckelov, Stanley Moss i PhilipSchultz. Moji najbliži prijatelji u Izraelu su, uglavnom, ljudi koji su znanstveni-ci - geolozi, biolozi - vjerojatno zato što imam veliko poštovanje i ljubav za prirodne znanosti“.

Razgovarajmo o Vašoj poeziji, želimo čuti Vaše misli o tome. Imate li primarne teme kada piše-te pjesme?„Najvažnija dimenzija u pisanom obliku za mene je vrijeme. Vrijeme je sasvim relativna, relacij-ska kategorija. … Vrijeme je za mene maštovito, usporedno i kontinuirano; Imam gotovo fizički osjećaj memorije opoziva. Ja mogu pokupiti bilo koju točku u mom životu, i ona, gotovo fizički stvarno postoji, ali u emocionalnom smislu. To je moj prečac za povratak u djetinjstvo, u mla-dost, u moje ratove. To je, zapravo, vrlo židovski osjećaj vremena, iz Talmuda. Postoji talmudska izreka da u Tori ne postoji ništa rano ili kasno,

što znači da su svi događaji uvijek nazočni, a prošlost i budućnost konvergiraju na sadašnjost, osobito u jeziku. To vrijedi i za arapske kulture i arapski jezik. U hebrejskom, za razliku od engle-skog ili njemačkog, ili čak latinskog i romanskih jezika, ne postoje kompleksne napetosti i raspo-loženja strukture, sa strukturama sam imao toliko problema u školi, kao što je to buduće vrijeme, sadašnjost, budućnost prošlosti, pluskvamperfekt. ... Strukture kao što su “Trebao sam biti”, ili “Što ćete učiniti sutra?” - na hebrejskom i arapskom većina glagolskih vremena vrti se oko sadašnjo-sti - možete lagano pretvoriti prezent u perfekt ili prezent u futur. Čini se kako s vremena na vri-jeme gotovo da nema razlike i, kao što se često događa u biblijskim tekstovima, buduće vrije-me koristi se za opisivanje nečega što se dogo-dilo u prošlosti. Ovaj osjećaj donosi prošlost i budućnost u sadašnjosti, i određuje moj osjećaj vremena - to je vrlo naglašeno u mojoj poeziji“.

Vaša poezija je također prožeta akutnom povi-jesnom sviješću. „Da. Događaji su vrlo, vrlo važni za mene. Doga-đaje vidim kao slike, sjećanja, gotovo fizički, kao što su male plakete, ikone, objekti, svaki sa svo-jim vlastitim opisom, prikazi vlastitih kodova.I svaki od njih, gdje god se to dogodilo, maštovi-to je nametnut, slojeviti, pored jednoga ili dru-goga.Dakle, ako ja pišem pjesmu u Caffe Dante u New Yorku, a napisao sam ih nekoliko ovdje tijekom boravaka u New Yorku - ja sam, također, istovremeno, pisao o drugim mjestima i drugim vremenima.U Caffe Dante, u New Yorku, raz-mišljam o New Yorku, o svemu oko sebe, raz-mišljam o njoj u narančastom voćnjaku u blizini Tel-Aviva, gdje sam ju poljubio prije dvadeset godina.To je moj način, prostorno i vremenski, mislim, kroz pjesme.A moj osjećaj za vrijeme, također je povezan s mojim osjećajem povijesti.Mislim, kako je to istina za svakoga;Mislim, da je to osobito vrijedi za Židove, kojima je smi-sao za povijest doslovce pomogao održati se na životu.Pokušavam stvoriti neku vrstu jednakosti između mog osobnog doživljaja povijesti i povi-jesti oko mene, jer povijesni događaji često se javljaju u vrijeme kada su metaforički koncentri-rani.Na primjer, ako bih želio reći da se sjećam

94

Odakle smo krenuli... 75-113


oca za vrijeme Pashe 1940., kako sjedi za sto-lom slušajući ovo i ono, spominjući Pashu ja ću dovesti u igri cijelu povijest putovanja Izraela iz Egipta, kao i određenu proslavu Pashe u određe-nom mjestu, u određeno vrijeme.Cijela povijest može se zaštititi u jeziku od urušavanja sadržaja i jezika samog - na primjer, ja mogu pomak u biblijskom hebrejskom opisati određenim, osob-nim doživljajem Pashe iz moje memorije, koji onda preuzima različita povijesna značenja.To mi daje ogroman vremenski i prostorni raspon unutar samog jezika.No, postoji i strana koja mrzi povijest - moja politička, humanistička strana.Toliko npr. u povijest, kako mene kao pojedin-ca, tako i moje kolektivne povijesti, uključen je rat, a ja mrzim rat.Zato mrzim povijest.Ja sam doživio, i moj naraštaj je doživio, velika i teška povijesna razočaranja.Kažem to ne samo s iro-nijom, već i s jakim osjećajem.Mome narašta-ju - mnogi, uključujući i mene, bili smo ideali-stički vrlo ljevičarski nastrojeni - nisu potrebni Gorbačovi da nam objasne nasilja u određenim vrstama povijesnog razmišljanja;Sjećam se kad je izišla na vidjelo istina o Staljinu. Ali, također sam vidio i nasilje desničarskog razmišljanja.Često sam govorio kako sam ja osobno “post-cinični humanist.” Možda sada nakon toliko užasa, toliko slomljenih ideala, možemo poče-ti iznova - sada da smo sagradili dobre oklope za razočaranje.Mislim, kako je moj osjećaj za povijest i Boga, čak i ako sam protiv povijesti i Bogu, vrlo židovski.Mislim, da je to razlog zašto se moje pjesme, ponekad, uče u vjerskim škola-ma.To je drevna židovska ideja borbe s Bogom, vrištati protiv Boga“.

U visoko politizirane društvu, u vrlo ispolitizi-ranom dijelu svijeta, koja je Vaša politika?„Još kao dijete bio sam daleko, podalje od mojih roditelja, od politike, nikada me nije privlačila ideologija ili ideološka razmišljanja.Uvijek sam imao taj duboki osjećaj kako imam svoj svijet, ali da se sam morao pomiriti sa svijetom izvana, čak i ako to uvijek i nije dobro. Ja čuvam svoj unutarnji svijet, čega sam bio potpuno svjestan u vrlo ranoj dobi.To me nije spriječilo od posta-nem naglašeni ljevičar u kasnijim godinama, ali politika koja je, prvenstveno individualna, nije

“stranačka” politike.Nikada se nisam pridru-žio nekoj političkoj stranci.Mislim, kako sam naslijedio taj senzibilitet od svoga oca koji se, iako je bio vrlo religiozan, nikada nije pridru-žio vjerskoj stranci.On je uvijek bio sumnjičav prema svakome, čak i prema rabinima, koji su živjeli od ideologije.Ja sam naslijedio skeptici-zam ideologija. Zbog toga vjerujem u religiju koja je vrlo privatna, vrlo individualna.Dakle, ja osobno vjerujem da kad netko postane duž-nosnik iz ideala - nemojte me krivo shvatiti, društvo mora imati takve osobe, nisam anarhist - on postaje komesar i nužno se gubi smisao njegovih ideala.Zato sam uvijek bio sumnjičav i držao se podalje od ulaska u službene poli-tičke stranke, iako su me često pitali da im se pridružim.Uvijek sam odbio.Moja politika je jako ukorijenjena u humanistički kontekst. Ona se ne temelji na marksističkoj teoriji, nego na principu maksimalne pravde i jednakosti među ljudima.Naravno, da sam uvijek bio svjestan kako ljudi nisu rođeni s jednakim sposobno-stima i mogućnostima, ali sam mišljenja da bi društveni sustav morao povećavati mogućnosti i slobode za sve ljude“.

Traže li od Vas da često komentirate politička zbivanja?„Da, postoje zahtjevi na mene kao pisca, da dadem političke izjave;i ja sam to ponekad uči-nio s drugim piscima kolegama putem izjava u novinama.Također sam napisao nekoliko pjesa-ma koje su politički vrlo izravne, kao odgovor na pojedine političke događaje, koje nisam uvr-stio u svoje knjige, jer, zapravo, smatram ih više plakatima nego pjesmama.Uvijek sam se javno zalagao za mir, ali sam potpuno svjestan da je ono što pisci osjećaju o miru ponekad neostva-rivo.Često je to slučaj kod pisaca koji žele vje-rovati da imaju više snage nego političari, ili, još gore, javljaju se kao anti ili pro - nečega. … Uvijek sam bio potpuno svjestan da ako uđete u politiku u određenom trenutku morate surađi-vati s neugodnim ljudima, jer politika uključuje novac, politika je prljav posao. Nikada nisam želio imati ulogu proroka u organiziranim poli-tičkim kontekstima“.

95

Odakle smo krenuli... 75-113


Jeste li pacifist?„Jesam, uglavnom - ali moj pacifizam nije ekstre-man ili apsolutan.Apsolutni pacifist ne bi se borio za stvaranje Države, niti bi se borio za njenu zaštitu. … Ali ja odlučno vjerujem u prin-cip nenasilja.Vjerujem, kako moramo učiniti sve da se izbjegne nasilje.Trebali bismo naći načina kako bi se spriječili daljnji ratovi.To mi se čini kao ključna stvar.Ja sam proživio toliko izdaja romantičnih političkih ideala - glavna stvar u koju sad vjerujem je učiniti što je više kako bi se spriječilo rat“.

Osjećate li se izolirano u odnosu na svoj položaj?„Moj stav nije izoliran.Taj je stav definiran i politički priznat u Izraelu kao sekularni humani-zam.Biti sekularni humanist u izraelskom druš-tvu, zapravo, znači nešto političko.Ali moram naglasiti da poznajem prostor u kojem živim.Ja ne volim naročito zapadne mislioce koji su se nekako oslobodili nasilja nad Azijatima i Afri-kancima, jer azijske i afričke države su “Treći svijet”. … Nikada nisam osjetio ništa rasno pre-ma Arapima, ali neki Arapi i arapske države su dio duge i strašne tradiciju borbe protiv Židova, pogotovo muslimani -fundamentalisti.Potpuno sam svjestan toga;Nemam iluzija o tome.No, zato mislim da možemo razgovarati s Arapima koji su pod istim prijetnjama nasiljem od musli-manskih fundamentalista kao što smo i mi.Ja-ko mE je strah raspada društva zbog nasilja, jer tada oni koji su počinili nasilje na ideološkoj ili rasnoj osnovi počinju preuzimati društvo.To se događa ne samo na Bliskom istoku, već u cije-lom svijetu.Bojim ljudi koji govore o apsolutu, u ime desnih ideja, bez obzira tko su“.

Kakav je odnos između politike i vaše poezije?„Prije svega, tko čita moje pjesme nikada ne bi mogao doći do fundamentalističkog, apsolutistič-kog razmišljanja.Ako nekoga privlači moja poe-zija, on ili ona prihvaća svu metaforičku pozadi-nu pisanja protiv nasilja.Suočavanje s političkom stvarnošću je dio onoga što je potrebno učiniti da opstanete kao normalno ljudsko biće.Morate priznati politički realitet.Postoji stara židovska poslovica: ako želite zadovoljiti vraga, uzmi-te ga sa sobom u sinagogu.Pokušajte maštovito

utjecati na zlo politike u sebi, - dati mu ljudski oblik.To je moj stav prema politici.Često sam rekao da je sva poezija politička. To je zato što se prave pjesme bave ljudskim odgovorom na pitanja stvarnosti, a politika je dio stvarnosti, dio povijesti u nastajanju. Čak i ako je pjesnik piše kako sjedi u staklenoj kući i pije čaj, odra-žava politiku“.

Mislite li da je vaš osjećaj povezanosti poezije i politike –vaš osjećaj za angažman -ukorijenjen u vaš židovski identitet? „Da. U stvari, neki ljudi, neki pjesnici, s kojima se susrećem na svim stranama svijeta, zavide mi zbog političke realnosti. To nema nikakve veze s izraelskim politikom, već se tiče moje situaci-je - mogu biti duboko uključen a da ne tražim angažman. Ja sam politički angažiran, jer svatko je u Izraelu na desnoj ili lijevoj strani - živi pod političkim pritiscima i u egzistencijalnoj napeto-sti. Istina je da sam ja nesposoban razumjeti kako netko ne može biti politički angažiran. Politika je povijest u nastajanju. Uvijek sam se osjećao dijelom, dijelom velikog procesa. Pokušao sam taj osjećaj uključiti u moju poeziju od svojih početaka. Ja sam na neki način kao država Izrael - imam pjesmu koja kaže: “Kad sam bio mlad,i moja je zemlja bila mlada.” Bio sam u Izraelu prije stvaranja Države, sudjelovao sam u njezi-nim ratovima, a još sam uvijek živ nakon sve-ga toga, svjestan onoga što se dogodilo i što se sada događa. Od 1935., 1940. - mojih zadnjih pedeset do pedeset i pet godina povijesti uspo-redivo je s više od dvije stotine godina povijesti u Sjedinjenim Američkim Državama. Dvjesto godina ratovi, promjene, imigracije, generacije, kondenzirali su se u jednom životu. Opisao sam tu vrstu pritiska. Često sam se pitao, da nije bilo za ovog pritiska - da sam odrastao u Americi, na primjer, bili bih se uopće bavio pisanjem pjesa-ma? Moja osobna povijest se poklopila s većom povijesti. Za mene je to uvijek bio jedno te isto“.

Smatrate li kako je Vaš život ispolitiziran?„Ne uopće ne. Kao pjesnik, ja nisam iscrpljen od pritisaka političke stvarnosti, jer sam sve to iskusio bez samosvijesti o sebi. Ne mislim o sebi kao pjesniku, zato mogu pisati poeziju o

96



vlastitim iskustvima. Nisam volontirao u Židov-skoj brigadi, ili se borio u našem ratu u teškoj diverzantskoj jedinici, samosvjesno kao pjesnik. Nikad nisam rekao, ti si pjesnik i moraš postati vojnik ili postati kriminalac kako bi imao život. Uvijek sam imao dovoljno životnog iskustva. Učinio sam ono što sam učinio, jer je to bila ispravna stvar i zato što sam tako morao. Moja zaokupljenost bila je sortiranje ljubavi i rata. Bio sam popu nekoga tko hoda ulicom i spota-kne se na kamen - on će ili pasti, ili ubrzanim korakom razbiti utjecaj pada. Poezija je kao da brzim koracima onemogućujete pad. Moj um je bio u ljubavi, a povijest je puna stalne opasno-sti, vijesti o ubojstvima, vijesti o holokaustu. To je ono što sam stavio u svoje pjesme. Kada je potpisan mirovni sporazum s Egiptom američki novinar pitao me što ću pisati sada, jer se moja poezija bavila samo s ratom. Odgovorio sam mu da, ako je jedina žrtva za mir bila moja poezija, rado ću prestati pisati. Ali, naravno, nije bilo mira i, u svakom slučaju, bilo je dovoljno političkih i privatnih pritisaka u mom životu za stvaranje poezije. Suprotno od onih koji vjeruju kako je povijest je na svom kraju, ja ne vjerujem“.

Koja su Vaša razmišljanja o palestinskoj državi? „Politički sam se udružio s onima koji vjeruju u teritorijalni kompromis, u stvaranje palestinske države koja bi se konfederalno udružila s Jor-danom. Vjerujem, nakon četrdeset godina kako je na vrhu hit liste hit većine arapskih zemalja, Izrael ima pravo biti vrlo oprezan. Ali ja, tako-đer, vjerujem da ne bi trebalo biti na područji-ma. Ne mislim da Izraelci trebaju vladati Arapi-ma koji ne žele da Izraelci njima vladaju. Bez obzira na opravdanja koja mogu biti napred-na, mislim da je to u redu. Sadašnji položaj je ni lijevo ni desno - to je više moralno, mislim, nego političko pitanje. Ja sam, naravno, dubo-ko zabrinut zbog onoga što se dogodilo i što se događa u Libanonu, u Siriji i Iraku, a za razliku od mnogih liberala na Zapadu, ne aboliram nasi-lje samo zato što su ga počinili Afrikanci, Azijati, Indijanci. Nisam nikada imao predrasude prema Arapima. Ne vidim probleme s Arapima, kao rasom. Ratovi između Engleske i Njemačke bili su višerasni. Mi smo neprijatelji, mi smo nepri-

jatelji s razlogom. Rasizam nije jedan od njih - sigurno nije važeći. I naravno Arapi, čak i izra-elski Arapi, su stvarno u teškoj situaciji. Možete usporediti njihovu situaciju s onom Japanaca u Kaliforniji za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su sve Japance stavili u logore. Arapi u Izraelu moraju imati više lojalnosti, a ja ih ne krivim, i ne za sve. Sve to ukazuje na potrebu za nekom vrstom kompromisa. Arapi u Izraelu imaju važ-nu ulogu, jer oni znaju sukobe oba svijeta. Ali sukobe ne mogu riješiti samo arapski Palestinci koji žele mir. Sjetite se da smo u stanju rata s Jordanom, Sirijom, Irakom, Libijom. Dakle to je proces koji se mora oprezno provoditi“.

Je li zaljevski rat utjecao na vaše razmišljanje? „Kriza u zaljevu nije, zapravo, promijenila moj stav prema mogućnosti dijaloga između arap-skih država, Palestinaca i Izraela. Međutim, rat je potvrdio moje sumnje u realne ciljeve PLO-a: bili su spremni udružiti se s onima koji su obe-ćali da će “gorjeti” Izrael, baš kao i Palestinci u prošlosti kada su ušli u savez s Hitlerom i Musso-linijm, a kasnije s Naserovim Egiptom“.

Vratite se nazad, točnije, u svoje poetske stra-tegije. Vaše pjesme sadrže osjećaj stalnog kre-tanja iz različitih područja iskustva i stvarnosti. Je li to središnji princip vaše estetike?„Da. Kao pjesnik uvijek sam mislio o sebi kao o nekoj vrsti putnika – taj sam osjećaj izravno iska-zao u svojoj dugoj poemi, “Putovanja posljed-njih dana Benjamina od Tudela.” Prvi Benjamin od Tudela bio je veliki srednjovjekovni židovski putnik koji je tijekom druge polovice dvanaestog stoljeća putovao diljem Levanta i po Bliskom Istoku, pa čak do Jemena, kako bi pronašao izgu-bljena židovska plemena. Druga je posvećena Mendele Moher Seforimu, židovskom piscu na jidišu. Benjamin II je strip, Donkihotska buda-la koji je krenuo u Svetu zemlju. Mislim, kad si pjesnik moraš zaboraviti da si pjesnik - pravi pjesnik neće skrenuti pozornost na činjenicu da je pjesnik. Razlog je tome što pjesniku je pisati pjesme, a ne da se oglašava kao pjesnik“.

Ipak, uza svu ozbiljnost Vašega rada, Vi ste pje-snik duboke ironije. Kako ironiju uklapate u sliku?

97



„Ironija je sastavni dio moje poezije. Ironija je za mene neka vrsta čišćenja materijala. Naslije-dio sam smisao za humor i ironiju od oca, koji je uvijek koriste humor i ironiju kao način objaš-njavanja, kao čišćenje, čišćenje svijeta oko sebe. Ironija je način fokusiranja, fokusiranje uvijek pokušava vidjeti i drugu stranu. To je način na koji ja gledam, to je način na koji ja mislim i osjećam, to je način na koji ja živim fokusira-nje, suprotstavljajući različito pomicanje i pro-mjenu perspektive“.

Poznajete izraelsko-arapske i palestinske pjesni-ke. Vidite li sličnosti između njihovih poetika i hebrejske poezije?„U osnovi, da. Mislim, da izraelski Arapi i pale-stinski pjesnici pokušavaju raditi iste stvari unu-tar svojih tradicija, koje izraelski pjesnici poku-šavaju učiti od njih. Na neki način, radimo na zajedničkom tlu - ne samo doslovno, unutar iste stvarnosti, istog krajolika, već i na zajed-ničkom duhovnom terenu, kao pjesnici. To je, uglavnom, bila palestinska poezija koja me je zainteresirala. Pjesnici poput MahmoudaDarwis-ha, ili Samih Al-Qasima, snažni su pjesnici koji miješaju tradicionalne i moderne oblike, tehni-ke i jezik s političkom tematikom. S Mahmou-domDarwishom sam zajedno čitao stihove na nekoliko međunarodnih događanja. I, premda ne prihvaćam mnoge njegove uloge kao politič-ke figure u PLO-u, ja jako poštujem i divim mu se kao pjesniku. Koliko ja znam on misli isto o meni; Siguran sam da se ne slaže s mnogo toga u mojoj politici, iako nisam gorljivi političar. Ja sam više pjesnik-moralist koji se bavi političkim realnostima, nego pjesnik koji piše iz političkog konteksta. Ali nemam nikakvih iluzija. Pjesnici-ma je vrlo komunicirati međusobno u društvu koje je politički rastrgano na način na koji je naše rastrgano. Imam liječnika prijatelja koji mi govori da je isto i s liječnicima. Kada, na primjer, upo-znaje sirijske liječnike na međunarodnim sku-povima, sve je srdačno i kolegijalno na razini bića liječnika. No, to je neka vrsta iluzije, jer u konačnici politika prevladava. U nekom trenut-ku izraelski i sirijski liječnik prinuđeni su vratiti se u političku stvarnosti svojim zemljama i tada sve što razmijenili i učinili postaje prolazno.

To vrijedi i za arapske i židovske pjesnike, za židovske i arapske liječnike i učitelje. Razmje-na na stručnim razinama može biti korisna, ali na političkoj razini, u smislu realnih političkih učinaka, očekivanja su iluzorna“.

Da ste pročitali puno poezije? „Ja uglavnom čitam poeziju, mnogo poezije, a onda roman ili knjigu priča. Kad sam bio mlađi čitao sam puno više fikcija. Također sam čitao novine i časopise. Neke od novina u Izraelu vrlo su dobre, s izvrsnim dijelovima o kulturi i poli-tičkim komentarima“.

Da li ste pročitali neku od književno-kritičkih teoriju? Filozofija? Teologija? „Ne, nikada nisam. Ne bih preporučio mladim piscima da ne čitati teoriju, ali nikad nisam osje-tio kako s njom mogu mnogo učiniti“.

Vi ste prevedeni na brojne jezike - vrlo učestalo na engleski. Kako se osjećate kada čitate svoje pjesme u prijevodu?

98


Hanna Amihaj, rođ. Sokolov,udovica Jehude Amihaja

Emanuella Amichai, kćerka Jehude Amihaja


„Sasvim ugodno. Posjetio sam SAD četiri puta kako bih ondje čitao svoju poeziju. Čitala sam ju u prijevodu, kada sam pročitao uvijek sam učinio pauzu i pročitao barem dvije ili tri na hebrejskom. Pjesme koje sam pročitao u prije-vodu, zanimljivo, odmaknule su se od mene. Ponekad sam osjećam neku vrstu iznenađenje kada sam ih pročitao, kao da sam slušao moj glas na magnetofon - u početku ne znate je li to vaš glas. Ponekad se pjesma u potpunosti odvaja i postaje pjesmu na engleskom jeziku, kao da ju je napisao netko drugi. Nisam onaj koji stalno jadikuje zbog onoga što je izgubljeno u prijevo-du njegovih pjesama. Prije svega, ako sam vje-rovao da će previše toga biti izgubljeno, ne bih ju dao prevesti. Mislim, kako je malo licemjerno kada neki pjesnici kažu da poezija ne može biti prevedena. Može, naravno, ne sva. Moji prevo-ditelji su pažljivo odabirali pjesme koje se mogu najbolje prevesti. Imam pjesama čije je sjedište duboko u složenim slojevima hebrejskog jezika, i one nisu prevedene“.

Vi ste često kategorizirani kao “ljubavni pjesnik”. „Da. Ili “Jeruzalem pjesnik.” Mrzim to: “ljubav pjesnik” - iako imam neku posebnu sklonost lju-bavi, ovo mi zvuči kao svodnik! Kategorizirati me kao pjesnika nije dobro, jer moja stvarnost je uključena u tako mnogo stvari oko i unutar mene. Ali ljudi, znanstvenici, novinari… - laga-nije im je kategorizirati. Postoji jedan pisac u Izraelu, AharonAppelfeld, koji je dobro poznat u SAD-u, a koji je bio previše označen kao “holo-kaust pisac.” Stoga, ako piše ljubavnu priču čiji je sadržaj stavio u kibuc, nitko ne bi pročitao to kako treba, već bi pretpostavili kako je riječ samo o holokaustu. Ne treba pisati o nečemu što nije u mom teritoriju. … Ja sam, ipak, ljubavni pje-snik u tom smislu što imam jak osjećaj za “dru-ge” u mojim pjesmama. Nisam previše različit od Montale-a. Svijest o drugima, a često je to jed-na, omogućuje mi da vidim stvarnost u drugima na različite načine. Tako vidim i osjećam više“.

Da li sebe vidite kao pjesničkog inovatora? „Vidim sebe kao pjesnika. Uvijek sam bio iteka-ko svjestan oblika, kako se obrazac odnosi pre-ma izrazu. Uvijek sam bio svjestan razbijanja

mog jezika u otvorenom povijesnom trenutku, kada je bio spreman da se razbije u svojim gole-mim potencijalima izražavanja. Pretpostavljam da sam postmoderan gotovo od vremena kada sam počeo pisati poeziju. Ja napisao u mnogim oblicima. Uvijek me privlačio katren, oblik koji je prevladavao u srednjovjekovnom hebrejskom i arapskoj poeziji. Naučio sam obrazac prven-stveno od Samuela Ha-nagida, srednjovjekovnog židovskog rabina-pjesnika iz Španjolske u vrije-me maurske vladavine, koji je koristio vrlo kon-centriranu tiraniju linija, sa zapetljanom rimom. Koristim pjesmice, također koristim obrazac sone-ta. Zapravo, ako sam u pravu, prvi soneti bili su napisani na talijanskom jeziku. Ja sam pisao u slobodnom stihu – naravno, poezija u Bibliji je pisano u otvorenim oblicima. Također sam kori-stio engleski i njemački jezik, sonete, ali nikada nisam nametnuo ove oblike mom jeziku - umje-sto toga, prenosio sam ih u hebrejski, miješaju-ći ih sa židovskim i arapskim oblicima. Volim miješanje različitih tehnika i oblika. Moderni ili postmoderni skladatelj može uzeti srce od Bacha, fuge i to proširiti; ono što sam učinio je staviti jazzy jezika i tehnike u klasičnim oblici-ma, suprotstavljajući različite, jezike i oblike. Ja obično osjećam pjesme od samog početka, a oblik, forma, to će nastati čak prije slike, ili pri-je pojedinih riječi. Osjećam obrazac, oblikujem gotovo vizualno, kao komad skulpture - mogu ga dotaknuti. Potom ispunjavam obrazac sa svojim subjektima iz cijelog svijeta mojih predmeta“.

99


U domu sličnom ovome, u jeruzalemskoj četvrti Jemin Moshe, živio je JehudaAmihaj


Donosimo nekoliko pjesama iz bogatog opusa Jehude Amihaja.

ŠTETA, BILI SMO DOBAR IZUM

Oni su amputirali tvoja bedra od mojih bokova. Što se mene tiče, Oni su svi kirurzi.Svi oni. Oni su nas rastavili jedno od drugog. Što se mene tiče Oni su svi inženjeri.Svi oni. Šteta.Bili smo tako dobar ljubavi izum. Zrakoplov napravljen od čovjeka i žene. Krila i sve. Lebdio smo malo iznad zemlje. Čak smo mali i letjeli.

GRADONAČELNIK

Sumoran je posaobiti gradonačelnik grada Jeruzalema.Sumoran i užasan.Kako može čovjek stati na čelo ovakve gradurine?Što će ondje raditi?Graditi, graditi i graditi. I evo, u noći, kamenje s obližnjih brdapribližilo se kućama, poput vukova koji se pri-kradaju, kako bi zavijali na pse,zbog toga što su postali robovima ljudi.

JERUZALEM - VRTULJAK

Jeruzalem - je vrtuljak,Okreće se i okreće se,Od Staroga grada,Kroz sve četvrti,I ponovo se vraća u Stari grad.Iz njega ne možeš iskočiti:Svaki koji iskače,

Riskira život.Onaj koji silazi prilikom stanke,Mora platiti ponovo,Kako bi učinio još nekoliko krugova,Kojima nema kraja.Ovdje su umjesto šarenih slonova i konjića,Na kojima se može jahati - Vjere. One se, također, dižu i spuštaju,I također se vrte na osovini,Uz pratnju jednolične glazbe hramova. Jeruzalem - je ljuljačka:Ponekad se spuštam u dubinu bivših pokoljenja,Ponekad uzlijećem prema nebesima,I onda vičem kao dijete čije noge vise u zraku:“Hoću se spustiti, tata, hoću se spustiti,Tata, skini me, skini me”.I svi sveci također se uznose k nebesima,Poput djeteta koje viče:“Tata, želim ostati gore,Tata, nemoj me skidati,Svevišnji, Oče naš,Ostavi nas gore,Oče naš, Gospodine naš!”

LJUBAV PREMA DOMOVINI

U našoj zemlji imamo provincije sjećanja,imamo i okruge nade.Njihovi su se žitelji odavno međusobno izmiješali.Poput onih koji se vraćaju sa sahranemiješaju se u uličicama sa svadbenim gostima.Ovo je lijepa zemlja.Čak ju ukrašavaju i neprijatelji koji je okružuju: njihovo oružje bliještipoput ogrlice od dragulja na tamnoputom vratu.Ova je zemlja – dar, poklon predakaopasan vrpcom, snažno, do bola.Ovo je malena zemlja.Sva je u stala u mene. Ako pljusakna bilo kojem mjestu ispere sloj plodnog tla,u meni se ogoljuju strahovi djetinjstva.Valovi jezera Kineret neprestano zapljuskujukamenitu obalu mojih sjećanja. Sklapam oči i postajem zemlja:brežuljci, doline i more.Svega što se dešavalo s njom prisjetim se u sekundi –

100



ovako se čovjek prisjeti svega u tre-nutku umiranja.

* * *

Red ovaca pored plandištaili visokovoltni stupovi onamo iza vrta -ovo spajanje moj život razbija,ranjavajući ga,ali ono ga i lijeći.Zato su moji osjećaju uvijek raz-dvojeni.Zato ja sličim čovjeku koji trga pisma,a potom teško žali zbog toga,sakuplja komadiće zajedno i trudi se spojiti ih.Ovakav težak posao traje za njega,ponekad, cijeli život.Jednom kasno uvečer tražio sam svoga sinaI pronašao ga na praznom košarkaškom igralištu,koje je bilo osvijetljeno slabim reflektorom. Igrao je sam sa sobom.Zvuk od udaraca loptebio jedini zvuk na svijetu.

MOJ OTAC

Sjećanje na oca je zamotano ubijeli papir, poput sendviča kojeg smo ponijeliza jedan dan na poslu. Baš kao što mađioničar izvlači kule i zečeveiz šešira, on je izvukao ljubav iz svog malog tijela, njegove ruke poput rijeka potopile su se dobrim djelima.

BESKRAJNA PJESMA

U modernom muzeju U staroj sinagogi U sinagogi Ja Unutar mene Moje srce U mome srcu

Muzej Unutar muzeja Sinagoga Unutar nje Ja Unutar mene Moje srce U mom srcu Muzej

ŠKOLA KOJU SAM POHAĐAO

Prošao sam pored škole koju sam pohađao kao dječak i kazao u svome srcu: Ovdje sam naučio neke stvari ali ništa o drugima.Cijeli život sam volio uzalud jer neke stvari nisam naučio. Ispunjen sam zna-njem, znam sve o cvatnji stabla znanja, obliku listova, funkciji svoga korijena, njegovih štetnika i parazita. Ja sam stručnjak za botaniku dobra i zla, ja još uvijek učim i učiti ću dok ne umrem. Stajao sam u blizini školske zgrade i gledao u nju. Tamo je soba u kojoj smo sjedili i učili.Prozori učionica uvijek su otvoreni u budućnost, ali mi u našoj nevinosti mislili smo da je to samo krajolik koji smo promatrali kroz prozor. Školsko dvorište bilo je usko, popločeno velikim kamenjem. Sjećam se buke koju smo stvorili od nas dvoje u blizini dotrajalih stepenica. Bio je početak prve velike ljubavi. Sve smo nadživjeli, kao da je u muzeju, kao i sve ostalo u Jeruzalemu.

MALI PARK

Malo je park koji je zasađena u spomen dječaku koji je pao u ratu počinje mu nalikovati kakav bio prije dvadeset osam godina. Iz godine u godinu izgledaju sve sličniji.

101



Njegovi stari roditelji dolaze gotovo svakodnevno sjediti na klupi i promatrati ga. I svake noći sjećanja u vrtu šume kao mali motor. Tijekom dana to se ne može čuti.

TURISTI

Posjet sućuti je sve što smo dobili od njih. Oni posjećuju Holokaust Memorial, Oni su stavili svoja umorna lica na Zida plača Oni se smiju iza teških zavjesa U njihovim hotelima. Oni imaju svoje fotografije snimljene Zajedno s našim poznati pokojnicima Na Rahelinu grobu pored Herzlove grobnice Na na brdu pogibije. Oni plaču nad našim slatkim dečkima i požude nakon naše lake djevojke Vješaju svoje donje rublje radi brzog sušenja u hladnim, plavim kupaonicama.

NE ZNAM PONAVLJA LI SE POVIJEST

Ne znam ponavlja li se povijest

Sjećam se da je grad bio podijeljen Ne samo između Židova i Arapa, Nego između mene i vas, Kad smo zajedno bili ondje.

Stvorili smo si sami opasnost u utrobi Mi smo sami sagradili kuću ubojitih ratova Poput ljudi daleko na sjeveru Koji su se gradili sigurnu toplu kuću od smrtonosnog leda.Grad se ujedinio Ali mi nismo bili zajedno. Da, sada znam Da se povijest ne ponavlja, Kao što sam uvijek znao.

(Iz knjige „Izabrani stihova 1948.-1994. (Kijev, 1995.), preveli Đuro Vidmarović i Jelena Zaričnaja

ILAN SHEINFELD:Sjećanje na prethodni život (Gay-pisac kao samohrani roditelj)

Radeći na antologiji „55 suvremenih židovskih pjesnika“ (izdavač i nakladnik: DHK HB, Mostar, 2014.), Jelen aZaričnaja i ja uočili smo, čitajući, tada, mlađe autore, zanimljive pjesme IlanaS-heinfelda. Teško smo dolazili do biografskih podataka o autoru, osim onih koje smo nalazili u ruskim prijevodima. Zbog toga smo u Antolo-giji pjesnikovo ime objavili u ruskoj transkrip-ciji kao IlanŠenfeld u zagradi: IlanSchoenfeld, što je pogrešno, jer je pjesnikovo ime IlanShe-infeld. Tada svemrežje nije bilo razvijeno kao danas. Stoga se ovom prilikom ispričavamo uva-ženom profesoru i danas poznatom židovskom književniku.Ilan Sheinfeld bio nam je zanimljiv i zbog činje-nice što se javno predstavio kao pjesnik s gay-sin-dromom. Kao klasično obrazovani ljudi i k tome kršćani, bili smo veoma iznenađeni, jer nam se činilo kako takvih javno deklariranih osoba nema u izraelskom društvu koje se temelji na zasada-ma Tore. Kasnije, 2008. godine, prilikom posje-te obiteljskom domu JehudeAmihaja, odnosno njegovoj udovici, poštovanojgospođi HanniA-mihaj,razgovarali smo i o ovoj temi. Bilo joj je pomalo neugodno o tome govoriti, ali baš te je godine Državu Izrael je na lakoglazbenom natječaju „Eurovizija“ predstavljao muški pje-vač odjeven u žensku odjeću, odnosno transve-stit (ne znam kako taj pojam prevesti na hrvat-ski – riječ je o osobi koja ima psihičku potrebu odijevati se u odjeću suprotnog spola). Uvaže-

102



na dama kao nacionalno ponosna osoba bila je tužna zbog ove situacije.Jelena i moja malenkost uvrstili smo IlanaShe-infelda u Antologiju, poglavito zbog dobre i zanimljive poezije koju stvara, ali i zbog želje prikazati što širi spektar poetskih tema koje se javljaju u stvaralaštvu suvremenih židovskih pje-snika. Prilikom promocije Antologije u Društvu izraelskih književnika u Tel-Avivu prof. Shein-feld se nije odazvao pozivu, tako da ga nisam imao čast osobno upoznati.IlanSheinfeldje rođen 1960.u Tel-Avivu i pripa-da domicilnim izraelskim Židovima koje se sma-traju elitom i nazivaju se Sabrama. Naš je autor rođen kao prvi od četvero sinova roditelja koji su preživjeli holokaust. Otac mu je bio ugled-ni sudac, državni odvjetnik za prava djece. Ilan javno djeluje kao gay-pisac i aktivist. Jedan je od prvih u Izraelu koji je u ranim 80-tim obzna-nio svoju spolnu opredijeljenost. Magistrirao je 1986. s temom iz hebrejske književnosti na Uni-verzitetu u Tel-Avivu. Osnovao je 1988. vlastitu izdavačku kuću “Shufra –za lijepu književnost”.Sheinfeldje utemeljio i vodio u svojoj kući prvu židovsku radionicu za gay-književnike (1992.-1995.). Bio je vlasnik kafića i knjižare „TheoCafé“ za gay-zajednice u Tel Avivu (2000.-2002.).Kafić je zatvoren 2002., zbog negodovanja susjedstva. Od 1992.-1995. glasnogovornik je „Komornog teatra“, za kojega piše i igrokaze, zatim dru-gi književni urednik u ljevičarskom glasilu „Al Hamishmar“ (1981.- 1992.). Od 1992. predaje kreativno pisanje na Pučkom otvorenom učili-štuEskolot u Tel Avivu, a piše kolumne u brojnim časopisima, te radi kao nezavisni urednik knjiga.Živi u Neve Tsedek, jednoj od četvrti Tel-Aviva. Smatramo kako rodna orijentacija ne određuje IlanaSheinfelda. Određuje gavrijednost njegovoga književnog rada. A ta je vrijednost nepobitna. Za svoj književni i društveni rad on je dobio brojne nagrade i stipendije,a njegov roman “Priča o ringu” postao je knjiga-uspješnica (bestseler) u Izraelu. Roman je preveden na engleski i španjolski jezik. Sheinfeldove knjige na ivritu: Romani: “Samo ti” (Shufra, 2000);”Shedletse” (Shufra, 1998).

Poezija: “TheTouristGuide” (Shufra, 2003.);”Karet” (Shufra, 1997.);”Tashlich” (oznaka, 1995.);”ARAY” (Pisci udruge Shufra izdavačke kućeTamuz, 1992.);”To počinje s ljubavlju” (HakibbutsHa-meuchad, 1989.);”Linija prijatelju u određiva-nju” (Aleph, 1986.);”Makinglove jezicima” (Dvir, 1983.), “Začarani gušteri” (Eked, 1981.).Publicistika: “Poetska radionica” (Shufra, 2005.); „Pjesnik je radionica” (Shufra, 1988.); “Yochani “ (rad, pod vodstvom NuritGovrin, prof. hebrej-ske književnosti: DepTel-Aviv Sveučilište, 1988.). Knjige za djecu:” Kraljevstvo NamedCollision “(Shufra, 2006.);” Ne postoji takva ptica, Kortsi-pa “(Shufra, 1988.),”Knjiga Margolis “(Hakibbuts-Hameuchad, 1991.);” Šalom“ (HakibbutsHameu-chad, 1989.),” Iz Srca Tel Avivu”(Dvir, 1983) Igrokazi: “Nimfa” (2006.), “Kutije” ( 2006.); “Hej Rimona” (PolitičkiCabaret Komornog kazališta u Tel-Avivu, zajedno s IlanHatsor i Rivi Feld-meser, 1992.), “Kralj Solomon i njegova borba s Lilith” (za djecu, privatno kazalište, 1994.), “Lopov sanjari” (za djecu, Erik Smith Kazalište lutaka, 1993.), “Bomba dobiva” (prilagodba dra-me za djecu MichaelaOhada, Kazalište lutaka Erik Smith 1993.).Vračajući se 2015. ponovno suvremenoj židov-skoj poeziji, saznali smo o IlanuSheinfeldu dosta novih pojedinosti, bitno različitih od onih od prije 20 godina. Jedna od tih novosti je za nas iz starijeg naraštaja pomalo šokantna: postao je otac blizanaca koje mu je rodila surogat-majka u Indiji uz pomoć umjetne oplodnje. Bili smo iznenađeni obzirom da je riječ o Židovu, a njih uvijek vežemo uz Toru i doživljavamo kaona-rod koji poštuje tradiciju. Postali smo pomalo radoznali: kako je to izveo obzirom na etičku i ljudsku stranu problema, odnosno, kako je to prihvatio Vrhovni aškenaski rabinat, drugo,bili smo i tužni jer je ova surogat-majka, vjerojat-no beskrajno siromašna i gladna indijska žena, koja je pristala na takav etički dvojben čin zbog egzistencijalnih razloga, treće, dječaci koje smo na fotografijama promatrali veoma su lijepa dje-ca i u ovoj čudnoj priči ona su objekt i četvrto, Sheinfeld je nježan i predan samohrani roditelj. Svoja iskustva podijelio je s čitateljima. Učinio je to u literarno zanimljivom, ali i iskreno pisa-

103



nom članku. Odlučili smo prevesti ovaj tekst, jer je višestruko zanimljiv.

Ilan SheinfeldSjećanje na moj prethodni životčetvrtak, 19. prosinac, 2013.

Kad sam se odlučio za surogat-majčinstvo u Indi-ji, u srpnju 2011. godine, pozvao sam oca u moj omiljeni kafić na središnjem trgu u Tel-Avi-vu.Sjeli smo na terasu kako bih mogao pušiti. Naručio sam svoju redovitu kavu i cigaretu, a on svoje piće. – Jesi li siguran da si sposoban za to?– upitao me otac: Znadeš da ti je potrebna potvrda o rodi-teljskoj sposobnosti? – O, da – odgovorio sam bez oklijevanja: Razgovarao sam s prijateljima koji su to već učinili, puno sam o tome čitao, a također je važno što osjećam, a to je da je rodi-teljstvo svrha mog života.– Ako je to tvoja konačna odluka, ja ću ti pomo-ći koliko god mogu dok sam ovdje,- odgovorio je moj 78-mo godišnji otac. – Tek nakon što su dječaci bili rođeni, otkrio sam da je moj skromni otac, bivši predsjednik suda Izraela za maloljetnike, zapravo onaj koji je pot-pisivao paned, što je izraz za “roditeljsku spo-sobnost”,(izraz je postao profesionalni pojam), pa je dobro poznavao i kriterije za ocjenjivanje sposobnosti roditelja u uništenim obiteljima,da se brinu o svojoj djeci. Imao sam još jedan obiteljski razgovor prije odla-ska u Indiju, s bratom Yairom i njegovom ženom Michal . Znajući da mi je zdravlje narušeno, jer sam s 45 godina imao kateterizaciju srca, a moj gastrologist otkrio je početak Barrettovog sin-droma u mome jednjaku, što bi moglo postati maligno – pitao sam ih hoće li, ako mi se nešto dogodi, on podići moju djecu?Ne samo da su to potvrdili, već je moja sestra rekla kako će poći sa mnom u Indiju i pomoći mi oko beba u prvih nekoliko dana nakon rođenja.Međutim, kada sam se vratio kući moj se bivši dečko namrštio:”Ako ćeš ići u Indiju radi suro-gat-majčinstva, ja ću te ostaviti” – rekao je.”Već sam ti rekao da ne želim biti otac, ali da neću biti protiv tebe ako ćeš naći ženu s kojom ćeš živje-

ti i to učiniti, ali ne slažem se da to bude suro-gat-majka, jer ja ne želim dijete u našoj kući. “Godinu dana sam pokušavao pronaći nekoga tko će imati dijete sa mnom. Upoznao sam nekoli-ko žena, i jedan lezbijski par. Ali nije uspjelo. Tada mi je moj psihijatar rekao kako sam cijeli život htio imati djecu, te da, ako neću to učiniti sada (bila mi je 51 godina), neću moći ni kasnije.“Ne želim vidjeti kako dijete pada,” dodao je moj dečko, znajući kako sam tijekom godinu dana pokušao pronaći ženu, ali bez uspjeha.”Uništit ćeš si karijeru kao pisac, romanopisac, zatim ćeš doživjeti financijsku katastrofu i na kraju ćeš uni-štiti naš odnos.”Ali nisam imao drugog izbora. Bio sam star 51 godinu. Nakon dva medicinska zahvata koji su me uplašili, živio sam s tri deč-ka, jednim iza drugog, i ni jedan od njih nije želio dijete dok smo bili zajedno. Bili su mlađi od mene.Nisam imao novaca, ni ušteđevinu. Odlučio sam razgovarati s mojim bankarom. Kada je čuo zašto mi treba novac odmah je rekao kako će mi za takav razlog dati zajam bez jamstva.Ostavio sam Tel-Aviv i u New Delhiju se 4. kolovoza 2011. sastao s doktoricom Shivani i ženom koja je pristala biti surogat-majka, i dao joj spermu. Stojeći na vratima naše kuće, s kofe-rom u ruci, pitao sam svoga dečka: zar mi ne želiš poželjeti uspjeh?Nije odgovorio. Rako sam zbogom i otišao.Nisam spavao cijelu noć prije nego što sam dobio rezultate drugog prijenosa. Izgubio sam 4 od 12 embrija. Ovo je grozno. Osjećao sam se izgu-bljeno. Dr. Shivani je bila dovoljno osjetljiva i pozvala me da odaberem drugu surogat-majku iste noći kad mi je rekla da prvi pokušaj nije uspio. Noć prije nego što sam trebao dobiti rezultate drugog pokušaja, vidio sam da nešto nije u redu s mojim dečkom.– Što nije uredu s tobom? – upitao sam, već legavši u krevet.– Jako sam ljut na tebe, – rekao je.– Zbog čega?– Da li je stvarno potrebno sve objašnjavati?- izgovorio je.Pogledao sam ga iznenađeno.– Misliš li na surogat-majčinstvo? Jesi li još uvi-jek ljut na mene i nakon svega što sam prošao,

104



uključujući i boravak tjedan dana u Indiji i gubit-ka koji sam iskusio?Pitao sam: ako je tako, onda moraš odmah otići svojoj kući. Jer s tobom ovdje, neću moći živjeti tijekom narednih 8-9 mjeseci.B je napustio dom u 9 sati ujutro. U 11 sati je dr. Shivani nazvala kako bi mi saopćila da je trud-noća sa Sima S. uspjela.

* * *Došao sam u New Delhi dva tjedna prije poroda. Želio sam pronaći hotel za mene, moju sestru i bebe, pripremiti odgovarajuću opremu, a ne žuriti na zrakoplov na dan isporuke.Bila je to pamet-na odluka.Upoznao sam Izraelca i jednog indij-skog momka koji su mi puno pomogli.A kad je moja sestra došla dva dana prije dana isporuke, bio sam već u lijepom stanu u GK2, s dva dječ-ja kreveta i proćišćivačem za vodu. Razmišljao sam samo tome kako ću započeti novo razdoblje u svome životu - kao roditelj.Michael i Daniel su rođeni 12.travnja 2012. u 12,12 i 12,13 sati. Njihova sam imena dobio u snu, nekoliko mjeseci ranije.Nisam se sjetio sna, ali sam se probudio s ta dva imena. Tada sam kazao sam sebi, OK, vjerojatno ćeš dobiti dva dječaka, a ovo će biti njihova imena.Kad mi je Dr. Shivani rekla da ću dobiti dva momčića, upitao sam, jeli sigurna?Odgovorila je protupitanjem: zašto.- Zato što ih je troje.- odgovorio sam.Nasmijala se:”Vi ste u Izraelu, a ja sam u Indiji. Ja sam ta koja je učinila testove, a vi mi govo-rite da će biti trio. Zašto ste tako sigurni u to?”- Zato što sam to vidio u mojim Tarot kartama prije nekoliko dana, – rekao sam joj.Nekoliko dana kasnije nazvala me zaprepašte-na.Ono što se činilo da je trudnoća blizanaca postalo je trudnoće s tri bebe.Zatim je dodala kako joj je jako žao reći mi, ali da ona mora odstraniti jednu od njih. Pozvao sam je da to ne učini, ali je objasnila kako je takva trudnoća opasna i za surogat-majku i za bebe, te da ona ne može takav rizik dopustiti.Nije znala da sam zbog Tarota već imao ime za trećeg dječaka, Matan, što na hebrejskom znači ‘dar’ Ono što je trebalo učiniti, učinjeno je.Ne mogu vam reći koliko sam se loše osjećao zbog toga. Iste sam noći konzultirao izraelskog stručnja-

ka za trudnoće. „Iz onoga što si mi rekao da si čuo, tvrdim kako su djeca u vrlo dobrim ruka-ma”, rekao mi je. “Dr. Shivani je u pravu. To je vrlo opasno. Ja se bavim djecom koja su rezul-tati takvih umnoženih trudnoća.”Nakon što je moja sestra napustila Delhi, Omri, sin moje nećakinje dođe mi u pomoć.Kao mla-di gay-muškarac želio je doživjeti ovaj put sa mnom. Proveli smo prekrasno vrijeme zajedno, iako je bilo podijeljeno u dva sata smjene zbog hranjenja dječaka.I onda je došao moj 78 godina stari otac.Kada sam mu otvorio vrata, spustio je kufer i pitao samo jednu stvar: “Bili su dječaci? Želim najprije vidjeti dečke.” Postali su od tada njegova ljubav.

*

Prošli su godina i osam mjeseci od njihovog rođe-nja.Kada pogled u svoj život sada, ne mogu se prepoznati.Od plodnog pisca s 18 objavljenih knjiga (romana, poezije, knjiga za djecu, knjiga za pisce, skripta i drame) postao sam roditelj s punim radnim vremenom: otac-majka dva pre-krasna dječaka.S njima se ludo provodim, naravno, trčimo i ska-čemo, penjemo se na kauč i padamo, slikamo po zidovima, grebemo sve moje DVD-e i CD kla-sične glazbe. Nedavno su mi uništili prijenosno računalo izlijevanjem čaše vode na njega; sve čine da naš 15 godina stari pas bude nesretan, jer mu se penju na leđa i povlače ga za rep, ali su najdivnija stvar koja mi se ikada dogodila.

105


Mihael i Daniel kao bebe


Sretan sam kako nikada dosad nisam bio, iako nemam vremena za pisanje svoga sljedećeg romana. Sada je moje radno vrijeme smanjeno za 70%, a bankama dugujem 80.000 dolara i ne znam kako i kada ću ih vratiti.Ništa me nije moglo zaustaviti da postanem roditelj, i ništa me neće zaustaviti kako bi im bio predani otac i majka.IlanSheinfeld je dobar pjesnik. Kao dokaz dono-simo prijevod nekoliko njegovih poetskih ostva-renja pod naslovom „Ratne noći“:

RATNE NOĆI

Ratna noć 1

Meso zapleteno u naslovnici sjećanjaušiveno u snove i stvarnost.Povijest je plastični premaz s mitom. Želio sam ispuniti scenuvojnom kabinom, zujanjem radara i komunika-cijskih aparata.U dvorištu, pet okruglih žena otkriva svoje grudi.Gledam ih u čežnji s mog prozora. Kao da su na napuštenom zemljištu.Poput fetusa ostvarujem pokrete plivanja na kopnu.

Oprezno kući nosi kondom.Ali između plasti-ke i zidovatanka pukotina pokazuje želje.Što me briga za masku:Ako su bili sa mnom sada, ja želim spavati sa svim muškarcima i ženama

u svijetu, s određenom strašću razmnožavanja, sperme, čežnje,ludila.Samo me nemojte držati za moje riječi.U stvari, pa što ako sampretjerivao.Deset minuta do vijesti.Dovoljno vremena čak za masturbaciju.

Ratna noć 2

Želio bih zaustaviti plimu,da nas oboje prihvate kao činjenicu,kako bi moja pitanja progutalimoji strahovi, a ostala ljubav.

Usred toga je izbio rat.Teror-udario. Ostavio sam svoje ruke za ženu.Spavao sam između njezinih grudi.”Ti si kaomoja djevojka”, rekla je ona.”A ti sipoput Uria”, šapnuo sam joj u trbuh.Zajedno strahujemo pred bombama.Kad je otišla, neki je prijatelj došao i ostao sa mnom

106


Ilan Sheinfeld sa svojom djecom


u poplavi telefonskih buđenja koja su stiglas jutarnjim raketama na izraelski narod.

Sve je u meni popunjeno.Bio sam ih okupio u sebi,o tome sam mislio mnogo puta na dan.

Sada shvaćam toplinu u predasimau plastičnom šatoru. Čeka meobnova ruševina naše ljubavi.

Ratna noć 3

za Urija

Sjedili smo satima u skloništudok raketa nije ušla u naš dom.Žena-autor razgovara s umornim kurvama,moja susjeda je glumica s mojom susjedom udovicom.Prestrašeni vlasnik galerije zurio je uprodavatelja, koji je prisiljen na sva usta pjevati.Kada je kontrola granica objavila kako je sve u redusvi smo pošli kući.Svatko sa svojom maskom.

Noću sam se probudio izazvan slikarstvom suncakoje ima obezglavljeno bogatstvo boja na plat-nu neba.Skupio sam svjetlo u svoje ruke i s naklonom se zahvalioNakon što sam zatvorio očiostavio sam svoje tijelo, daleko, kod Kedumima,kako bi udarali u moje liceu astralnoj ljubavii da se vidi prije tebe, ako ne nudistički,barem ukrašeno svjetlošću.Nasmijao sam se.Osjećao si me.To je tako kao da vasvaše čežnje izvuku iz svog sjećanja, iz daljine.

Ratna noć 4

Korijen zla nije u sjemenu.On je zakopan duboko u znanju-banke.Ciklon je oluja popraćena oblacimaZyclon B je ime bez značenja na hebrejskomCiklus je beskrajan lanac pojava i događanjaSvršetak je jednak njegovom početku.

Kiklop je legendarni divs jednim okom.

Znanje je povoljan predmet.Zlo je svedeno na gotovinute je u službi najviši ponuđač.

Serijski ponavlja s preciznošćuKiklop, treperi i proteže rukuAllahu i barbarima, a mi smo fornicate32

u slatkoći usana vatikanske pekare.

Unesite zapečaćen kamp, tako da ne umre od plina.Povijest se ponavlja.Maska oslobađa.Patriotnema više partizana, ni obrambene rakete.

Antisemitizam je još uvijek živ i djelujeu istočnoj Europi, pod okriljem netrpeljivosti prema cionizmu,u arapskim zemljama jako dobro.Rječnik sve može.Čovjek zaboravlja.Krv nije za njega.Rabinat leži.Mezuza33

je postala totem.Sve se vraća, ali na drugačiji način.Tko je blagoslovio naše očeve, blagosloviti će i naše vojnike,branitelji Izraela.Proklete bile zemlje Europe. A mi ćemo reći amen.

Ratna noć 5

Gušenje me oslobodilo od kuće do mora.U vodu upali.Pretjerano kao u visokoj priči.Poput deka prijevare ili izreka, i ništa drugo.Jaffa ispružena sve do Allahovih projektila, koji su prijetećipoletjeli iz kamena – odmara se netaknutakao jastučić za pokretanje islamskih barbara.

32 Mnogim ljudima ovaj je pojam odiozan s moralnog ili vjerskog aspekta.U modernoj uporabi, izraz se često zamjenjuje s više neutralnim izrazima, kao npr. izvanbračni seks.33 Mezuza (Hebrejski הזזומ) je svitak od pergamenta na kome su napisana dva odlomka iz pete knjige Mojsijeve “Shema Jusrael, AdonajeloenuAdonajehad!” (“Čuj, Izraele, Gospodin je naš Bog, Gospodin je jedan jedini ! “) i” Veaejainšamoatišmeu “(“ Ako se budete pridržavali mojih zakona “). Odlomci se ispisuju rukom.

107



Žuta svjetlost božanskog otkrivenja ispratila i zavelakroz okna zatvorenog neba. Svijet kao akvarij Otvorio sam usta i zatvorio ih.Malo morske ribe.Sardine s plinskim maskama odmaraju na sti-jenama.

Ptice izletjele iz vode ispunjene suosjećanjem Božjih crvenih jama.Što više potamni plima je ružnija od straha. Vra-tio sam se kući,hrlim napisati još jednu pjesmu prije napada,zadržati crnu gumenu lubanju na odstojanju,da se utješi malo zbog straha od Zyclona.34

Zapravo bio je to prekrasan dan.Usudio sam se slušati Mocartov violinski koncertumjesto slušanja sirena. Jeo sam i pisao.Sada ću se zatvoriti cijelu noć u mojoj zatvore-noj prostorijis glasovima duhova koji mi dolaze u posjetod vremena kada smo izgorjeli u Auschwitzu.

Ratna noć 6

Subotom sam se probudio u strahu.Posebna vrsta straha:Benzin-zrak- bombe.Dobro,umrijeti od plina, ali ne želim da me spale u plamenu.

Ja sam počeo vagati što uzeti i spasiti iz moje kućegdje ću naći utočište, i s kim,kome u inozemstvu mogu poslati svoje spise,kako bi bili spašeni.

Onda je moj susjed Yossef sišao.Popili smo jutarnju kavu u častnastavka rata za neovisnosti eksplozija od Hassan Beg džamije.

No, kako bi bili sigurniji otvorio sam talisman,Bibliju, židovsku knjiga pitanja i odgovora.Smijem li pobjeći, pitao sam. Ona je odgovorila:“Biti poštovan i ostati u svojoj kući, Zaštoiskusiti zlo i padati zajedno s njim”

34 Plin kojim su nacisti ubijali Židove u plinskim komorama

Radosno sam ju poljubioi otišao u pub.

Jeli i pili.No, kroz izmaglicuod alkohola nitko nije primijetioda sam rekao “Shechiyanu”35 i dodao u mom srcu,Gospodine, Neve Tzedek36, nada mojih otaca, Gospode.

Ratna noć 7

Bogovi mita jedu vremena.Hormos37 emitira jutarnju mliječnu svjetlost, poput meke bebea nakon desetak sati Ahimuran38 pita u mrakus grmljavinskim olujama, zvijezde i vatrene kugle valjanje se horizontom.

U sedam sati nada izvire iz mene.Otvorio sam oči kojekažu jutarnju blagoslov otvora.Sve toplo i sparno kao jutarnja mokraća.No, u podnerazvaljen je kondom nad svim otvorima kuće.

U sedam sati počinje drhtanje koljena, trbuh molida pas od Bagdada prestane lajati.Ovdje je - alarm.Podižem masku s lica i jastuk na glavi, sjedim u kutu,u naslonjaču, s preplašenim psom na krilu.Odjednom tišina je rastrgana s osvijetljenim zviždaljkamagrmljavine.Prepuna eksploziva. Leti iznad mene i zaustavlja se u tuđim životima.Ruku pod ruku idemo van u pub, moja plinska maska i ja.Mi ćemo slaviti, mi ćemo se napiti i zavesti nekoga.

35 Shek (h) inah,Shechinah,Shechina ili Schechinah(ivrit:,(שכינה) je engleski prijevod hebrejske imenice koja označava prebivalište ili naseljavanje božanske prisutnosti i njegovu kozmičke slavu.36 Neve Tzedek, može se prevesti kao Oaza Pravednosti.37 MyosHormos, nakon Ptolomeje, bio je s Berenikom (južnije na Crvenom moru) jedna od dviju glavnih luka u Rimskom Egiptu za trgovinu s Indijom, Afrikom i vjerojatno Kinom.38 Nisam siguran, ali pretpostavljam da je riječ o Ahrimanu, zoroastrijskom zloduhu, odnosno suprotnosti bogu dobra,Ahura Mazdi. Ahriman je opisan kao prirodna sila odvojena od Ahure Mazde i suprotstavljena njemu i njegovu djelu, a egzistira samo na duhovnom planu, za razliku od duhovne i fizičke egzistencije onog što je stvorio Ahura Mazda.

108



Na putu automobil siječe na kriške arterije Tel-Avi-va, oštro kao skalpelom.

Grad je pun mračnih prozora.Njegove kuće su napuštene,groblje intimnosti, koja će i sama pasti u rukeGraveDigger39egzilau.

Dolazim natrag Neve Tzedeku cestom uz more.Od vode piri povjetarac ruža a to su riječi Gos-podnje: “Dođi neka sam blizu vašeg doma.”Kratko, prikladno, i učinkovito kao fraziranje Gospodnje zapovijedi.

Zaključao sam vrata, raširio plastični talitpo kući i zaspao s četiri zapovijedi.Anđeli me čuvaju između blokova od pješče-njaka blokova u Svetinji nad svetinjama.

Ratna noć 9

Džihad se ravna prema najboljoj tradiciji pustinj-ske pjesme.Ratnici ispunjavaju usta s napjevima-psovkama i riječima podsmijeha,i ja sam gladan i uvrijeđen zbog Alahovih barbara:Kad dođete kući bit ćemo zeznuti kao muslima-ni u svojim molitvama,pišem i odmah povlačim.Ljubav nije oružje.Vjeroispovijestpostaje jeftina, kao i uvijek, u rukama vlasti.Ali to neumanjuje njezinu čistoću.Poezija ne mora darivatislike politici. Ja nisam u svađi s islamom.Tiho marširam u svoje ime prema kaležu Krvi Isusove.Oprostite, koalicija.U ovom savezu između nas,voli me kao Muslimana.Dodirni me. Budi sa mnom satima,hrani me svojim nježnim milovanjima, za sve vrijemekoje je fosilizirano u sobi.

39 Grave Digger je njemački Heavy metal bend osnovan u studenom 1980. Pojavili su se sredinom 1980-ih.

Ratna noć 10

Naišao je sjedokosi zapovjednik i odveo me do udarne zone.Zbrinut u njegovom toplom dlakavim prsima Prošaptao sam:David - uvijek sam te se bojao.Ali sada sisve što postoji. Moje ime nije David – nasmiješio se.Ti si potpuno zbunjen.Ja sam Yohoram.Za mene si David, - nasmijao sam se.

“Dođi”, rekao je i povukao me u naručje.”Ovdje,vidiš, ovo je nagib, to je prednji dio postaje.Nitko ne može pobijediti ovako utvrđeno mjesto.”Poljubio sam mu obraze.”Ti si junak. Hoćeš li paziti na mene? ““Naravno”, on se nasmiješio i hranio me naran-častim poslasticama.

Probudio sam se s okusom topline u ustima.Cijeli dan sam se pitao, jesam li bio obdareni Mesije,ili sam samo spavao s nasljednikom Jesse.40

Ratna noć 14

Već dva tjedna nisam čuo za tebe.Vjerojatno preskačeš između kratera u Tel Avivu,dokumentiraš ljudski interes u području uništenja.Nadao sam se da ćeš se vratiti ovamo,

40 Jesse, Ishai ili Yishai, što znači «Bog postoji» ili «Božji dar», (latinski: Isai Jesse) je otac Davida koji je postao kralj Izraelaca. David se ponekad naziva jednostavno «Jišajev sin»(Ben Yishai). Jesse je bio sin Obeda i unuk Rute i Boaza. Živio je u Betlehemu u Judi, a bio je od plemena Judina. Bio je seljak, uzgajivač i vlasnik ovaca i ugledni stanovnik Betlehema. Jesse je važan u judaizmu jer je otac najpoznatijeg kralja Izraela. On je važan i u kršćanstvu dijelom zato što je u Starom zavjetu spomenut u rodoslovlju Isusa Krista. Kasnije rabinske tradicije tretiraju ga kao jednog od četiri drevna Izraelca koji su umrli bez grijeha, ostala tri su Benjamin (Benjamin posljednji od trinaest Jakovljevih sinova, a drugi i posljednji sin Rahele. On je praotac izraelskog plemena Benjaminova), Chileab, (također poznat kao Daniel, bio je drugi sin kralja Davida, prema Bibliji. Iako drugi sin, Chileab nije bio kandidat za prijestolje Izraelovo. Možda je umro prije svog oca. Prijestolje na kraju pripalo njegovom mlađem polubrata Salomonu.) i Amram (otac Arona, Mojsija i Mirjam).

109



sa sjajem u očima, tvrdoglav, i zavesti me.Mislim, nakon svega…Ali kada sam pokušao pritisnuti te na zid, ti si se povukaoi unaprijed nacrtao sigurne granice,ostavljajući me čekati, idiotski, uz mahanje zasta-vom erekcije.

I nakon dva tjedna od oplakivanja sirenanema vijesti o tebi. Što, vrtuljak sa smrću?Jesi li uvrijeđen?Ja sam žedni dio prozirne tekućine iz vinogra-da maternice.Evo, moj ružičasti jezik liže zrak.

Slatki, treba nam ležati pod baldahinom od poljubaca.Ako mi ne dadeš svoj dlakavi nasip, zbog gladi ja sam prinuđenopet udisati rosu iz voćnjaka od testisa.

Kao što znaš, nema zla u njemu,ali u zadnje vrijeme, moja draga, želim samougušiti bobice vaših bradavica.

Mrtva djeca trebaju moj krevet

Zgužvano dijete, natečenog trbuha, leži na mom krevetu. Oči mu se polako prelile s neopisivim mirom. Muhe proždiru crte njegovih blijedih usana i zemljište na njegovoj glavi zajedno, kodira-no, divlje.

Nije lako spavati pored mrtvog djeteta. Strano dijete leži u krevetu; Javlja se kiselost u atmosferi i ubrzano propa-danje. Ugrušci njegove krvi na mome jorganu u veli-kim mrljama. Sramota je baciti mrtvo dijete za hranu, na ulicu. Ali prekasno je, umoran sam, trebam svoj krevet Neću moći spavati Mrtvo dijete iz inozemstva, u mojim je rukama.

Uvod i prijevod: Đuro VidmarovićZagreb, 15. rujna 2015.

ALEKSANDAR ŠIMONOVIČ KOROTKO

Pjesnik, prozaik, dramaturg, publicist, član ruskog PEN-a. Političar, zastupnik u Vrhovnom Sovje-tu Autonomne Republike Krim (1994.-1998.).

Aleksandar Š. Korotko

Aleksandar Šimonovič Korotko je rođen je u gra-du Korostenj (ukr. Коростень, - povijesni grad i veliki željeznički čvor u Žitomirskoj oblasti sje-verne Ukrajine) 1952.,u židovskoj obitelji. Viso-ko ekonomsko obrazovanje stekao je u Odesi, jednom od svjetskih povijesnih središta židov-ske dijaspore. Stekao je veliko iskustvo s radom na zaštiti zdravlja. Kada sam ga upoznao 1997. bio je zamjenik Ministra za zaštitu zdravlja u Vladi Ukrajine. Aleksandar Korotko zadivljuje mnogobrojno-šću svojih sklonosti: s jedne strane on je visoki državni dužnosnik, a s druge je tankoćutni pje-snik lirsko-filozofskog smjera, tragični egzisten-cijalist. Krug njegovih humanitarnih interesa vrlo je širok: primijenjena nauka, filozofija, književ-nost, slikarstvo, glazba... Njegova poezija pri-vlači skladatelje različitih žanrova. Na njegove stihove napisane su pjesme i romanse. STvara na ruskom jeziku. Smatra da je kao ličnost for-miran zahvaljujući ruskoj kulturi. Kao pjesnik Korotko je složena ličnost. On stvara i radi prebivajući u različitim stanjima, borave-

110



ći u svjetovima koji se ne presijecaju - realnim i irealnim “paralelnim svjetovima, koji žive u susjedstvu.” Njegova je poezija višeznačna, inte-lektualna, naglašeno duhovna i nepredvidljiva...Djela su mu objavljena i na ivritu, tako da se može smatrati židovsko-rusko-ukrajinskim pje-snikom. Preveden je na nekoliko svjetskih jezika. Smatra se velikom zvijezdom postmodernizma. Ruska kritika predviđa Korotku Nobelovu nagra-du za književnost.

Misli A. Š. Korotka:«Ja sam pjesnik čija poezija nije primarna, jer je samo instrument u shvaćanju Boga. Vjera je temelj svega. (…) Za mene je rad besmislen bez vjere, kreativnost je samo jedan od alata shvaćanja Božanskog, plašljiv dodir Stvoritelja.Naravno, Stvoritelja samog. Na hebrejskom to je Echad, odnosno pitanje kako objasniti zašto je Bog izabrao upravo vas?Ovo je pitanje teško za svakog pisca. Nikad se ne zna, možete pisati nove pjesme, On će vam dati priliku. Govoreći o pjesničkom dara, a darovao nam ga je Bog, ne možemo reći ništa o energiji koja živi u sva-kom tekstu pisanom Božanskim zakonima. Ova energija je život, ne samo u materijalnom, već prije svega u duhovnom području. To nije samo Puškin zapisao. Kreativnost je uvijek odvojena od materijalnog života, iako je prisutna u nje-mu i reflektira njegovu uzvišenu želju i njegov očaj. Cvetajeva kaže da nas je Gospodin učio pisati poeziju, ali se naučiti živjeti moramo sami. Ne mogu točno objasniti, ali možda je najteži zadatak – povezivanje duha s materijom. To je predmet same vjere. Ako to ne postoji u duši pjesnika ili u njoj ne postoji dovoljno, sudbina takve osobe postaje tragična. Primjera u povi-jesti imamo na desetke, stotine, čak na tisuće».

PJESME BEZ NASLOVA(Iz knjige „Pljesak mrtvih ruku“)

*

Pojavljuje se nepovratno iz nijansi vremena i epoha životaputena pantomima - polusan, polujava, uzdah.

Neobojanom nedjeljom u uličicama nepozna-tih grimasajavljaju se naše sjene, istinite, bez ukrasa.To je prva polovina iza kulisa bića.Iz pokreta ovakvih nevidljivih izrastamo i ti i ja.Iluzornu prašinu razumijevanja iz izgubljene prazninemi gajimo u svojoj svijesti kao što vrtlar gaji cvijeće.I dok nad prostrtom riječju kiša poput mrava bježi,temelji našeg biblijskog života treperit će poput zvijezde

Betlehemske.*

Poslanik ne uznemiruje tišinu. On je tvoj neo-stvaren prijatelj.Šuti. I on šuti. Kaži. On govori i čuješ ono što želiš čuti.Ne dodvoravaj se. On je spalio tvoj razum oslobođen pokajanjaŠetnja s njim - neuzvraćen dug. Idi. On je iznad tebe. On jeviši od riječi jutarnje molitve. On je presuda svim osuđenimsnovima. Nad hrpom uvreda ne očekuj njego-vu nazočnost. Da li se sjećaš radosti? Ne, ne sjećaš se. Bio si mlad. Nisi primjećivao. Više nikada neće pasti pred tvoje noge treperaviizlazak sunca, a pod odlomcima zore nećeš pronaći utočište...Obelisk uspomena zabodi u svoju zvijezdu. I bit će noć.Šum i vreva dotaknuti će nova očekivanja - vjesnike proljeća.Ali to neće biti tvoje. Tajne se ne mogu ponavljati.

Kijiv, 1998.

*

Doba je. Ovo je vrijeme njegova okomicakoja se umorila stajati leđima premadogađajima, s pregršću vjetra u ruci.U taj tren, dok zvijezde potpisuju svojeinicijale, njemu, milošću božjom,vraća se pamćenje.

111



Nemoguće je shvatiti, zbog čega je ovaj putbačen pod noge kao da ne postoji drugi početak.Plamen zalaska nemoguće je ugasiti. Srebro sutonapo plebejski, sa zlobnim divljim osmijehom,zavirujući u oči, izaziva i zove, i to je suštinanepovratnih gubitaka bića zagledanih u dubine.

*

Ispljuskavši razumijevanje događanjakiša je zašutjela. Na vijaduktduge zakoračile su duše umrlih.Iščezla je posljednja sjenkaonog koji odlazi.Po nebu je zatutnjalagrmljavina zvona.

*

Ispred očiju pješaka vjetar jeuzeo u naramak tmurne oblakei s bezobzirnošću njemu svojstvenom,bacio ih izvan granica grada.Postalo je svjetlije i nemirno.Suze uvreda i razočaranja prolile su senad mjestom koje je voljom sudbinepostalo privremenim utočištemprognanika.

*

Kameni dan ispija rakiju zagušljivosti.Grad je opleten izmišljenim životom.Subotu vuku po noćnim barovimapoput ulične dame. Dno je palo naomotnicu i pretvorilo se u poštansku marku.Snovi primaju pisma od pokojnika.U bezdušan život, po telegrafskim žicamakao po autostradi, jure telefonski razgovori. Misli unakažene konvulzijamatraže utjehu sa strane.Riječ čita molitvu u trećem licu.Nezavršene straniceizravnavaju bore priznanja.Ne čekajte. Grmi.

*

Vrijeme je obraslo mahovinom i pretvorilo se u vječito blato postojanja.Ispod lijesa noći provirio je osvit.Nastupio je četvrtak.Promjene su izgubile prvobitni smisao.Očekivanje je ostalo bez glasa.U bašči sveopćeg preživljavanjapojavilo se još jedno strašilo - ti.

*

Po strani od života, pored usamljenealeje, razmjestili se koraci koji ne želeuznemirivati pješaka.

*

Šutnja razgolićava zavjeru tišine.U uglu događanja komeša seroj suglasnika. Ritam, šećući između redakapoziva na suglasnost i mir.Diže se zastor. Zbor usamljenih zvijezda pjeva rastanak.

*

Izračunavajući kvadratni korijeniz jata ptica selica, mašta pronalazi tebeu polu praznom kafiću zabačenog gradića Europe.U tvojim se zjenicama odražavaju smirenje i tišinaumiruće jeseni. Ne, nisi zatvorio oči.To je suton. U ovo vrijeme pamćenje, poput Pepeljuge,skuplja zrnca uspomena.Na suprotnoj strani sjedi vremešan Francuzi lupka osamljenim prstima po stolu. Barok.Nisi pogriješio. Iz satkanog prostora nepostojanjajasno se čuje :”Barok”.Na ovakav način rađa se nerazumijevanjedogađanja.

*

Ostavljajući uspomenama u nasljedstvoprošlosti, pamćenje sebi oduzima presumpcijunevinosti.

*

112



U tijesnome predsoblju dvadesetog stoljećaskupilo se tako mnogo povrijeđenih,da se nema čime disati.

*

Ako je vjerovati sudbini, sve je uzalud.Izvlačim ovu misao kao trn iz svoje svijesti,i odjednom stvara se vakuumkojem je ime proživljavanje. Ne vjerujda će sve početi od početka,nakon što prijeđeš na drugu stranu.Svi živimo na obali samo jedne rijeke.Dolazi vrijeme, a mi ulazimo u njene vode s velikim odsustvom želje.Ona nas zauvijek odnosi iz onih mjestau kojima sve se dobro započinjalo.

*

Udaljenost umnaža ljubav.Spas je u umoru. Tvoj izvanjski život, poput novčića izglačanog do sjaja, ništa ne vrijedi.Mnogo prije nego što odeš,sve će izgubiti smisao. Ostaje prauzrok -on nije ovdje. Krila imaju samo nezaštićeni,inače kako bi se pojavili među nama.Nema palih anđela. Koji ne znaju - žure.Ne možeš stići ono što ne postoji.Vrijeme je naša prošlost, uvijek nam je iza leđa.

S ruskog preveli: Đuro Vidmarović i Jelena Zarična

113



Djelo pred nama, premda zamišljeno kao hresto-matija, ostvareno je i kao svojevrsna antologije, budući da je ono ne samo pregledni vodič, kroz razveden književni opus bačkih Hrvata, već pored ostalog sadrži i osebujne aksiološke sastavnice i poveznice pružajući čitatelju mnogo više od puke književno-povijesne kronologije stvaralaštva bačkih, mahom, Bunjevaca i Šokaca s obje strane (mrske im) Trijanonske crte, duž koje su u značajnom dijelu Bajskog trokuta ostali doslovce getoizirani, i izloženi agresivnoj asimilaciji (uzgred, velemajstora toga procesa!) po drugi put, nakon hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. Ovim su zahvatom obuhvaćeni oni brojni Hrvati koji će ostati nasilno odvojeni, ne samo od svoje zagrebačke narodne i državne matice, već isto tako i od brojnih sunarodnjaka u Vojvodini (Subotica, Sombor, Novi Sad, Petrovaradin, Zemun … i uz Srijem u cjelini) sa kojima dijele zajedničku sudbinu čvrsto povezani, neovisno o stanovitim i ne osobito bitnim razlikama glede mjesnih prilika u vrijeme dobrovoljnog ili nasilnog polaska u ne-izvjesnost seoba, kroz desetljeća i stoljeća tijekom kojih su se napučili u srednjoeuropskom podneblju, u kojemu su kroz pojedina razdoblja predstavljali i te kako važne vojničke i gospodarske čimbenike, lojalno podupirući očuvanje vladajuće; kad austrij-ske, kad madžarske, ili kasnije, uvelike već rahle, austro-ugarske državne kralježnice, moglo bi se reći – možda već od samoga trena njihova nastanka!? Prema zamisli autora, a što je iz naslova nedvojbe-no, ovo je djelo (na 536 str.) u cijelosti i dosljedno ostvareno kao pouzdana zbirka pomno izabranih, poučnih ili jezično zanimljivih štiva. Među osta-lim i radi toga što je sačinjena i kao uspjeli izbor

iz ostvarenja najpoznatijih pisaca u dijelu zemlje Bačke ili već bačke regije, što se nedovoljno određena rasprostire ako ne od povijesnih zemun-skih, a ono onda svakako od petrovaradinskih do budimpeštanskih dunavskih obala, a sve to kroz nekolika vremenska razdoblja. Dočim sami autori navode kako se u ovom radu donose informacije o usmenoj tradiciji, povijesti, jeziku, književnosti, glazbi, kazalištu i likovnosti bačkih Hrvata, a uvodni je dio posvećen povijesnim aspektima ovoga rav-ničarskoga područja te sažeto govori o podrijetlu i životu Bunjevaca i Šokca. Odabranim i s navedenom nakanom posloženim književnim tekstovima i drugim radovima, Petar Šarčević i Naco Zelić, predstavljaju 56 autora iz Bačke, među ostalim rasvjetom i njihovih najnuž-nijih bio-bibliografskih podataka, kako bi i na taj način upotpunili dosege svoga rada i također, i ovim podacima omogućili čitatelju što cjelovitiji obuhvat ponuđenog štiva polazeći od razdoblja začetaka pismenosti, među našim pukom u ovom podneblju, preko epoha s kojima su uslijedila ona gibanja u procesu nacionalne osviještenosti i prosvjetljenja, do modernih, pa i suvremenih stva-ralačkih stremljenja. Utoliko će ova hrestomatija (χρηστομάθεια) kao knjiga sastavljena od izabranih ulomaka tekstova, čitateljima različitih usmjerenja, predstavljati pouzdano i dobrodošlo djelo za uče-nje, stjecanje i unapređenje znanja, razumijevanje iskustva i mišljenja, učenja pa i pojedinih ciljeva iz znanosti – jer su naši autori suvereno priredili svoju hrestomatiju sukladno iznesenim shvaćanjima i visokim kriterijima kojima su se rukovodili

114

O hrestomatiji Petra Šarčevića i Nace Zelića 114

O hrestomatiji Petra Šarčevićai Nace Zelića

MILOVAN MIKOVIĆ

HRVATSKA PISANA RIJEČ U BAČKOJ (2015.), nakladnici Nova stvarnost (Zagreb), Croatica (Budimpešta) i NIU Hrvatska riječ (Subotica)

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST

Documents

Transcript of ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST